Poštovani posjetitelju uzmi pouke iz ovih poučnih priča jer su sa razumom obdarene...
U ovom svijetu ništa nije sigurno osim smrti i poreza.
Mudrost:
Tekst:
Znaš li da su školjke vrlo zanimljive? Neke školjke su izvana glatke i sjajne a neke grube i hrapave. Ali ispod oklopa, sve školjke su nježne. Baš kao i ljudi ispod svojih oklopa.
U školjku ponekad upadne neugodno zrnce pijeska koje se ugnijezdi u njenom mekom tkivu i ona ga se nikako ne može riješiti. Nekim školjkama to zrnce bude pogubno, stvori im ranicu od koje one uginu.
Ali ima školjki koje se ponašaju drugačije. Da bi ublažile bol koju im stvara oštro zrnce one ga počinju zaobljavati obavijajući ga tankim slojem glatkog sedefa. Na taj način zrnce pijeska počinju pretvarati u biser.
Isto je i sa ljudima. Neki od svog zrnca pijeska koje im upadne u život naprave životnu dramu od koje se nikada ne oporave.
Drugi svoja zrnca pijeska pretvaraju u bisere.
Oni prvi su nezadovoljni i optužuju život da je okrutan prema njima. Oni drugi strpljivo stvaraju svoje bisere sve dok bol ne prestane.
Ljude koji u sebi nose bisere prepoznaćeš po blistavim osmijesima.
U školjku ponekad upadne neugodno zrnce pijeska koje se ugnijezdi u njenom mekom tkivu i ona ga se nikako ne može riješiti. Nekim školjkama to zrnce bude pogubno, stvori im ranicu od koje one uginu.
Ali ima školjki koje se ponašaju drugačije. Da bi ublažile bol koju im stvara oštro zrnce one ga počinju zaobljavati obavijajući ga tankim slojem glatkog sedefa. Na taj način zrnce pijeska počinju pretvarati u biser.
Isto je i sa ljudima. Neki od svog zrnca pijeska koje im upadne u život naprave životnu dramu od koje se nikada ne oporave.
Drugi svoja zrnca pijeska pretvaraju u bisere.
Oni prvi su nezadovoljni i optužuju život da je okrutan prema njima. Oni drugi strpljivo stvaraju svoje bisere sve dok bol ne prestane.
Ljude koji u sebi nose bisere prepoznaćeš po blistavim osmijesima.
Pogledaj se u ogledalu!
Kakav je tvoj osmijeh?
Blista li u njemu biser?
STOLICA!!
U jednom Španjolskom selu kći zamoli svećenika da podje u njezin dom kako bi se na trenutak pomolio s njezinim jako bolesnim ocem.Ušavši u jako siromašnu kuću,svećenik ugleda muškarca u krevetu kako leži,glave uzdignute na dva jastuka.Pokraj kreveta nalazila se stolica.Svećenik pomisli da je tu postavljena zaradi njegovog posjeta.-Pretpostavljam da ste me očekivali-reče mu.-Ne,tko ste vi?,upita ga bolesnik.-Ja sam svećenik kojeg je vaša kći pozvala da se pomolim s vama.-Kada sam ušao primjetio sam praznu stolicu pokraj vašeg kreveta i pomislio sam da je tu postavljena za mene.-Ah,stolica-rece muškarac.Zatim nastavi:-Biste li bili tako ljubazni da zatvorite vrata:-Svecenik,iznenadjen,zatvori vrata.Bolesnik mu reče:-Ovo nisam nikada nikome rekao.Čitav sam život proveo ne znajuci kako moliti.Dolazeći u crkvu uvijek bi slušao kako mi se govori o potrebi molitve,kako valja moliti i o blagodatima koja sa sobom donosi molitva.......medjutim,sve su mi te riječi,ni sam neznam zašto,ulazile na jedno a izlazile na drugo uho.Jednom riječju,nisam znao kako moliti.Onda sam napokon jednog dana sasvim prestao moliti.Tako sam nastavio sve do pred oko četiri godine.Jednog sam dana razgovarao sa svojim najboljim prijateljem koji mi reče.Josipe-moliti,zapravo znači,razgovarati sa ISUSOM.Predlažem ti da uciniš sledeće:Sjedni na stolicu i postavi drugu praznu stolicu pored sebe,zatim s vjerom pogledaj ISUSA koji sjedi pored tobom.Nije to nikakva glupost,jer nam je ON sam rekao:"Ja sam svama u sve dane do svršetka svijeta."
Zatim mu govori i slušaj ga isto tako kao što to sad ciniš sa mnom.Pokušao sam jedanput,zatim drugi put i toliko mi se dopalo da to odonda činim barem nekoliko puta na dan.Uvijek dobro pazim da me moja kći ne vidi... inače bi me odmah zatvorila u ludnicu.Svećenik je na te riječi bio vrlo ganut.Zatim objasni Josipu kako je to što čini,jako dobro i savjetova mu da to ne prestane nikada činiti.Zatim se pomolio s njim,blagoslovio ga i vratio se u crkvu.Dva dana kasnije nazvala ga Josipova kći da bi mu saopcila kako je njezin otac umro.Svecenik je upita:-Je li umro smireno?-Da.Kada ste izašli iz kuće,pozvao me u dva sata poslije podne.-Došla sam k njemu i ugledala ga u njegovom krevetu.-Rekao mi da me puno voli i poljubio me.Izašla sam u kupovinu,a kada sam se nakon sat vremena vratila,pronašla sam ga mrtva.Ima tu mudjutim nešto čudnoga.Izgleda da se malo prije nego je umro,digao i približio stolici koja je bila kraj kreveta.Vrativši se našla sam ga glave naslonjene na stolicu.Što vi mislite o tome?Svecenik,duboko ganut,obrisa suzne oči i odgovori:
O kad bi barem svi mi mogli tako umrijeti !
UŽE !!
Ovo je priča o planinaru koji se želio uspeti na najvišu planinu.U tu je pustolovinu krenuo nakon dugih godina priprema.No kako je svu slavu želio za sebe,odlučio se popeti na planinu sam.Počeo se penjati.Vrijeme je odmicalo i postalo je kasno.Umjesto da pripremi logor za noć,nastavio se penjati sve dok se nije smračilo.Gusta je noć obavila planinske vrhove.Oko čovjeka sve je bilo crno.Nebo i mjesec prekrili su teški oblaci i ništa se nije vidjelo.I dok se tako penjao,tek nekoliko koraka od vrha,okliznuo se i počeo padati velikom brzinom.Mogao je vidjeti samo crne točke i osjećati silu teže koja ga strašno vuče ka dolje.U tim trenutcima užasnog straha pred očima su mu se odigravali svi lijepi i ružni trenutci njegova života.Misleći o tome kako je blizu smrt,iznenada je osjetio kako ga snažno povlači uže kojim je bio vezan.Tijelo mu je visjelo u zraku... samo ga je uže držalo.U tom je trenutku mogao samo uzviknuti:Bože,pomozi mi !Iznenada se s neba začuo duboki glas:>ŠTO ŽELŠ DA UČINIM?<Spasi me,Bože!"DOISTA VJERUJEŠ DA TE JA MOGU SPASITI?"Naravno da vjerujem!ONDA PREREŽI UŽE KOJIM SI VEZAN...Nastupio je trenutak tišine,čovjek odluči držati se užeta svom snagom.Spasilačka ekipa priča kako su idućeg dana našli planinara mrtva i smrznuta.Njegovo je tijelo visjelo o užetu za koje se grcevito držao...SAMO TRI METRA OD ZEMLJE.
A ti?Koliko si vezan za svoje uže?Bi li ga pustio?Nikad ne sumnjaj u ono što dolazi od Boga.Nikad ne reci da te zaboravio ili napustio.Nikad ne misli da ON ne brine o tebi.Zapamti da te uvijek drži svojom desnicom(Biblija)
Sanjao sam da imam intervju s Bogom?
"...a tako,ti bi me htjeo intervjuirati? rece BOG." Ako imaš vremena',rekoh.Bog se nasmiješi"Moje je vrijeme vječnost?a što si me namjeravao pitati?""Što Te najviše iznenadjuje kod ljudi?..."BOG ODGOVORI...To što misle tjeskobno na budućnost te tako zaborave na sadašnjost.Na taj način ne žive ni u sadašnjosti ni u budućnosti.To što žive kao da nikada neće umrijeti a onda umiru kao da nikada nisu ni živjeli...To što im je djetinjstvo dosadno,žure se odrasti a onda bi htjeli ponovo bili djeca.To što troše zdravlje da bi stekli novac,a onda troše novac da bi vratili zdravlje.BOG uze moju ruku u svoju.Ostadosmo na trenutak u tišini.Tada upitah:"Kao roditelj koje bi životne pouke htio da Tvoja djeca nauče?"Osmjehujuci se BOG odgovori:"Da nauče kako nije najvrjednije ono što imaju,nego tko su u svojem životu.Da nauče kako se nije dobro usporedjivati s drugima...Da nauče kako nije bogata ona osoba koja najviše ima,nego ona kojoj najmanje treba.Da nauče kako je dovoljno samo nekoliko sekundi da se načine duboke rane ljubljenoj osobi,a tada su potrebne godine da ih se izliječi.Da nauče opraštati tako da sami opraštaju.Da nauče kako postoje osobe koje ih nježno vole,ali jednostavno ne znaju kako to izreći ili kako pokazati svoje osjećaje.Da nauče kako dvije osobe mogu promatrati jednu te istu stvar,a vidjeti je različito.Da nauče kako nije uvijek dovoljno da im drugi oproste.Moraju i sami sebi opraštati.
I DA NAUČE DA SAM JA TU-UVIJEK."
VLAK ŽIVOTA !!
Nedavno sam čitao knjigu u kojoj je život usporedjivan s putovanjem u vlaku.Jako zanimljiva knjiga:
Život je poput putovanja u vlaku.Ljudi ulaze i silaze.Za nekih zaustavljanja znaju se dogoditi ugodna iznenadjenja.Čovjek proživljava sretne trenutke ali ima i nezgoda,nesreća,žalosti.Kad se rodimo i kročimo u vlak,susrećemo se s ljudima za koje mislimo da će nas pratiti tijekom cijelog našeg putovanja.Primjerice naši roditelji.Nažalost istina je posve drugacija.Kad tad oni će sići s vlaka i ostaviti nas brez svoje ljubavi,svoje naklonosti,nježnosti,brez svoga prijateljstva i svoga društva.Medjutim u vlak će ući druge osobe,koje će nam biti veoma važne.To su naša braća i sestre,naši prijatelji te ljudi koje susrećemo te koje ćemo zavoljeti u svome životu.Mnoge osobe koje ulaze gledaju na putovanje kao na kratku šetnju.Drugi pak na svoji vožnji kroz život nalaze samo žalost i tugu.Ali ima i onih koji su u vlaku za vožnje uvijek na dohvat ruke te spremno pomažu onima kojima je potrebna pomoć.Mnogi nakon svog silazka s vlaka,ostavljaju iza sebe čežnju.Mnogi nas sunovraćaju u duboku nevolju.Mnogi ulaze i silaze a da ih nismo ni zapazili.Čudi nas što su mnogi putnici koji su nam najdraži negdje u nekom drugom vagonu.Ostavljaju nas same u tom odsječku našeg putovanja.Naravno da nas to ne priječi uzeti na sebe tegobe putovanja i samoće,potražiti ih te se pokušati smjestiti u njihov vagon.Medju tim na našu žalost ne možemo sjesti uz njih.Mjesto je pored njih vec netko drugi uzeo.I takav je život.Prepun izazova,snova,maštanja,nadanja,prepun sastanaka i rastanaka,brez ponovnog sastanka.I nikad se ti trenutci neće vratiti.Pokušajmo od svojega putovanja kroz život učiniti najbolje što možemo.Pokušajmo sa svima u vlaku biti u miru.Pokušajmo u svakom od njih vidjeti ono najbolje što je u njima.Sjetimo se i toga da na svakom odsjeku životnog kolosjeka netko od saputnika moze "ISKLIZNUTI"te da treba naše razumijevanje i simpatije.I mi ćemo može biti"ISKLIZNUTI"s kolosijeka.I vjerujemo da će se netko naći tko će nas razumjeti.Najveći je misterij putovanja što ne znamo kada ćemo mi napokon sići s vlaka.Isto tako ne znamo ni kada će naši saputnici sići.Pa ni za one koji sjede tik uz nas.Bit ću veoma tužan i zalostan kada moradnem sići ZAUVIJEK s vlaka.Vjerujem da će veoma boljeti rastanak s nekim prijateljima koje sam susreo za vrijeme putovanja te koji su mi postali dragi.Veoma će me ražalostiti što ću morati ostaviti svoju djecu same.Medjutim gajim nadu da će doći u GLAVNI KOLODVOR.Tada ću vidjeti kako svi oni pristižu,sa svom prtljagom sto je za ulazka u vlak nisu imali.To će me silno obradovati.Usrećit će me činjenica te pomisao da sam im pomogao,povećati putnu prtljagu,te da sam u nju stavio prave sadrzaje.Trudimo se i nastojmo da imadnemo sretno putovanje,te da se na kraju sva muka stostruko isplatila.Pokušajmo da pri silazku s vlaka ostavimo prazno sjedalo,koje budi u ostalim putnicima sto nastavljaju putovanje cežnju te ugodna sjecanja.
SVIMA ŽELIM SRETNO I UGODNO PUTOVANJE !!
DJEČAK I BOG?
Dječak je želio sresti Boga. Znao je da treba dugo putovati do mjesta gdje on živi, pa je zato spremio svoju prtljagu s omiljenim kolačićima i pakiranjem od šest boca voćnog soka te započeo svoju pustolovinu.Kad je odmakao tri reda kuća, susreo je nekog starca. Sjedio je u perivoju i mirno hranio nekoliko golubova.
Dječak je sjeo blizu njega i otvorio svoju prtljagu. Upravo se htio osvježiti voćnim sokom kad spazi da starac izgleda gladan, pa mu ponudi jedan kolačić.Starac ga je zahvalno primio i nasmiješio se dječaku. Njegov je osmijeh bio tako prijateljski da je dječak zaželio ponovno ga vidjeti, pa mu je sada ponudio bočicu voćnog soka.
Starac mu se ponovno nasmiješio. Dječak je bio izvan sebe. Sjedili su čitavo popodne jedući i smijući se, brez da su izgovorili jednu jedinu riječ.
U medjuvremenu se smračilo, dječak je osjetio umor i ustao je da podje, ali tek što je napravio nekoliko koraka okrenuo se, potrčao natrag do starca i snažno ga zagrlio. Starac mu je darovao najveci smiješak do sada.
Kada je dječak ubrzo otvorio vrata svoje kuće, majka je bila iznenadjena radošću na njegovom licu. Upitala ga je: »što je to što si danas učinio da te je tako razdragalo?«
Odgovorio je: »Objedovao sam s Bogom«. No, prije nego što je njegova majka uspjela odgovoriti, dodao je: »Znaš što! Bog ima najljepši osmijeh koji sam ikada vidio«.
U medjuvremenu starac, takodjer prožet radšću, vratio se kući. Njegov je sin bio začudjen odsjajem mira na njegovu licu i upitao ga je: »Tata, što je to što si danas učinio da te je tako razdragalo?«Odgovorio je: »Jeo sam kolačiće u perivoju s Bogom«. Za svaki slučaj, prije nego što je njegov sin odgovorio, dodao je: »Znaš što! Puno je mladji nego što sam mislio.«
Prečesto podcjenjujemo snagu dodira, smiješka, ljubazne riječi, uha koje nas sluša, iskrene pohvale ili najmanji čin pozornosti, a svi oni imaju snagu darovati nam život. Ljudi ulaze u naš život za vrijeme nekog razloga, godišnjeg doba ili za čitav život. Sve ih jednako primi!
Objeduj i ti s Bogom!
''Srce čovječje smišlja svoj put ali BOG upravlja korake njegove...''
Život vrijedan življenja!!
Priča govori o čovjeku koji je nakon što je umro došao pred vrata raja. Anđeo zadužen za prijam mu reče: 'Pokaži mi svoje rane.' 'Nemam ih' – odgovori čovjek. Nato će anđeo: 'Nije, dakle, bilo ničeg vrijednog za što biste se borili?'
Suočiti se sa vrijednostima, sa smislom, znači suočiti se sa životom. Pristati na rane. Odlučiti se na rast kroz izranjenost. Jer mimo rana nije moguće živjeti,kamo li rasti.Naše nam rane govore o životu vrijednom življenja. Odsutnost rana o odsutnosti života. Pritom nije presudno koliko je godina, desetljeća – ili koliko trenutaka – za nama, i pred nama. Važno je hoćemo li imati dovoljno hrabrosti i dobre volje odlučiti se za rane, ne pitajući odviše. Jer kao što talent života možemo zakopati u svoju bol, usmrtiti ga, tako ga možemo i posijati u dobru zemlju boli – da donese obilan, čak stostruk rod.
U tom duhu Antonova mi je životna priča silno dojmljiva.Liječnik je Antonu biranim riječima rekao da mu još nije preostalo mnogo dana. On je satrven došao kući, nijemo promatrao suprugu i kćer. 'Što će biti s njima?' – pitao se. Nakon nekog vremena ponovno je otišao liječniku. On mu je nakon, obavljenih pretraga, pridodao još poneki mjesec života.
Anton se pitao kako ispuniti obećano, ponuđeno vrijeme. Budući da je po zanimanju bio zidar, odlučio se: izgradit će ženi i kćeri kuću. Da imaju gdje biti. Kad ga ne bude…Kad je ponovno došao liječniku, on se gotovo začudio što ga vidi. Nalazi su nudili još nekoliko mjeseci života. 'Ja moram živjeti' – rekao je Anton dobrodušno. – 'Žena mi je trudna.' Liječnik je suzdržano slegnuo ramenima.
Proteklo je vrijeme. Kuća, skromna ali čvrsta i lijepa, je bila dovršena. Rodila se kći. Potom, nakon nekoliko godina, i sin – moj vršnjak. Antona je njegova bolest često podsjećala na sebe. Usporavala ga. Od vremena do vremena i zaustavljala. Ali on je živio dobrodušan, vedar i blag. Marljiv. I tvrdoglav.
Kad mu je prije nekoliko godina umrla supruga, nisam bio u mogućnosti otići na sprovod. Posjetio sam Antona prvom zgodom kad me je put doveo u njegov grad. Zatekao sam ga kako – u svojoj gotovo devedesetoj godini života – na svojoj kući popravlja žbuku koju je načela minula zima. Pozdravio me je – kao i uvijek – osmijehom punim blagosti.
A prije mnogo, mnogo godina bilo mu je rečeno da mu nije preostalo mnogo dana.
ČETIR SVIJEĆE!!
Četir su svijeće polagano gorjele.Bila je tišina i mogao se čuti njihov razgovor.Prva je svijeća rekla:
"JA SAM MIR,
Nažalost ljudi me ne uspijevaju sačuvati,mislim da ću se ugasiti."I odmah se ugasila.Druga je svijeća rekla:"JA SAM VJERA,
Nažalost,mnogi ljudi imaju površnu vjerui ja ih ne zanimam.Nema smisla da i dalje gorim."Tek što je to izgovorila,puhnuo je lagani povjetaraci ugasio ju.Treća je svijeća žalosno progovorila:
"JA SAM LJUBAV.
Nemam više snageljudi zaboravljaju na mene,i to koliko sam im potrebna.Oni ne ljube ni svoje najbliže."I brez oklijevanja se ugasila.Odjednom je ušlo jedno malo dijetei ugledalo tri ugašene svijeće."ŠTA JE TO"?
Upitalo je dijete."Vi ste trebale svijetliti do kraja"I rekavši to, počelo je plakati.Uto je progovorila četvrta svijeća:
"NE BOJ SE,DOK JA GORIMMOĆIĆEMO UPALITI UGAŠENE SVIJEĆE.JA SAM NADA."Djetetu su zablistale oči od radostidok je s upaljenom svijećomvraćao svjetlo ugašenim svijećama...
NEKA NIKADA NE PONESTANE NADEU SRCIMA NAŠIM.Neka svatko od vas bude sredstvou rukama-DJETETA-(djeteta)da bismo podržali naduvjeru,mir i ljubav u vlastitu srćui u srcima naših bližnjih!
Bio jednom jedan otok...
Bio jednom jedan otok,na kojem su živjeli svi osjećaji i ljudske vrijednosti:DOBRA VOLJA,TUGA,ZNANJE...i medju ostalim i LJUBAV.Jednog su dana shvatili da će njihov otok potonuti,te su pripremili svoje brodove kako bi ga napustili.Jedino Ljubav željela je ostati do poslednjeg trenutka.Kada je otok bio tren do potonuca,Ljubav je odlučila potražiti pomoć.Bogatstvo je prolazilo u blizini i Ljubav je upitala:"Bogastvo,možeš li me povesti sa sobom.""Ne mogu,mnogo je zlata i srebra na mom brodu,nemam mjesta."Ljubav tada odluci pitati Ponos koji je prolazio na veličanstvenom brodu."Ponos,preklinjem te,možeš li me povesti sa sobom?""Ne mogu ti pomoći Ljubavi"odgovori Ponos"ovdje je sve tako savršeno,mogla bi mi uništiti brod."Tada Ljubav zamoli Tugu ,koja je prolazila kraj otoka:"Tugo,molim te povedi me sa sobom.""Oh Ljubavi",odgovori Tuga,"tako sam tužna,da nemogu."Kad je dobra volja prolazila kraj otoka,toliko je bila zadovoljna da nije niti čula Ljubav kako je doziva.Tada Ljubav začuje neki glas:"Dodji Ljubavi,ja ću te povesti sa sobom."Bio je to starac u malenom čamcu.Kada su stigli do kopna Ljubav se iskrca,a starac ode.Ljubav je bila toliko sretna da je zaboravila pitati starca za ime.Ljubav shvati koliko mu duguje,te upita Znanje:"Znanje,ti sigurno znaš tko me je spasio?""To je bilo Vrijeme",odogovorilo je Znanje."Vrijeme?"upitala je Ljubav,"pa zašto bi me Vrijeme spasilo?"Znanje puno mudrosti odgovori:"Zato što je samo Vrijeme sposobno procijeniti koliko je Ljubav važna u životu."
PRIČA O JEDNOM MIŠU??
JEDNOG DANA,MIŠ JE GLEDAO FARMERA I NJEGOVU ŽENUKAKO OTVARAJU NEKI PAKET.KAKVU HRANU BI TO MOGLO SADRŽAVATI?PITAO SE.ALI KAD JE OTKRIO DA JE BILA MIŠOLOVKA,BIO JE UŽASNUT.TRČEĆI KROZ DVORIŠTE FARME,UPOZORAVAO JE OSTALE VIČUĆI:"U KUĆI JE MIŠOLOVKA! U KUĆI JE MIŠOLOVKA!"KOKOŠ, KVOCAJUĆI I ČEPRKAJUĆI,PODIGNE GLAVU I KAŽE:"GOSPODINE MIŠ,TO JE OZBILJAN PROBLEM SAMO ZA TEBEALI NEMA AMA BAŠ NIKAKVE POSLJEDICE PO MENE,JA SE ZBOG TOGA NE TREBAM UZRUJAVATI."MIŠ SE OKRENE PRASCU I VIKNE:"MIŠOLOVKA JE U KUĆI, MIŠOLOVKA JE U KUĆI"PRASE JE SUOSJECALO, ALI REČE:"VRLO MI JE ŽAO,GOSPODINE MIŠALI JA TU NIŠTA NE MOGU UČINITI,OSIM MOLITI.BUDI SIGURAN DA SI U MOJIM MOLITVAMA."MIĹ TADA KRENE PREMA KRAVI:"MIŠOLOVKA JE U KUĆI, MIŠOLOVKA JE U KUĆI"KRAVA REČE,"OH GOSPODINE MIŠ ,ŽAO MI JE ZBOG TEBE,ALI S MOG NOSA NECE FALIT KOŽA."TAKO SE MIŠ VRATIO ODBIJEN,POGNUTE GLAVE KUĆI,KAKO BI SE SAM SUOČIO S FARMEROVOM MIŠOLOVKOM.TE NOĆI ZAČUO SE ČUDAN ZVUK U KUĆI-KAO ZVUK KAD MIŠOLOVKA UHVATI SVOJ PLIJEN.FARMEROVA ŽENA POŽURILA JE VIDJETI ŠTA SE JE UHVATILO.U MRAKU NIJE MOGLA VIDJETI DA JE MIŠOLOVKA UHVATILA REP OTROVNE ZMIJE.ZMIJA JU JE UGRIZLA.FARMER JU JE BRZO ODVEZAO U BOLNICU I KUĆI SE VRATILA SA VRUĆICOM.
-Znamo da se vrućica liječi svježom kokošijom juhom,PA JE FARMER ZAKLAO KOKOŠ.Ali bolest njegove žene se nastavila,pa su je došli posjetiti prijatelji i susjedi.DA BI IH NAHRANIO,FARMER JE IZMESARIO PRASE.Farmerova žena nažalost nije se oporavila,umrla je.DOŠLO JE TOLIKO LJUDI NA SPROVOD DA JE FARMER MORAO ZAKLATI KRAVU,KAKO BI OSIGURAO DOVOLJNO MESA ZA SVE NJIH.MIŠ JE SVE TO GLEDAO S VELIKOM TUGOM KROZ SVOJU PUKOTINU NA ZIDU.
Zato,kada idući put čuješ da se netko suočio s problemomi misliš da te se to ne tiče,sjeti se--KAD JE JEDAN OD NAS UGROŽEN,SVI SMO U OPASNOSTI.Svi smo umiješani u to putovanje zvano "ŽIVOT."Moramo paziti jedni na druge i ponekada napraviti dodatni trudda ohrabrimo nekoga uz nas.
Zanimljivo i poučno !!
Ime mu je bilo Fleming, bio je siromašan škotski seljak.
Jednog dana, dok je crnčio za preživljavanje porodice, čuo je iz obližnje močvare povik u pomoć. Odbacio je alat i požurio u močvaru. Tamo je, zaglibljen do pasa u crnom blatu, prestrašeni dječak vikao i borio se, da bi se izvukao iz močvare. Seljak Fleming spasio je dječaka iz sigurne smrti.
Sljedećeg dana u seljakovo se dvorište dovezla bogata kočija. Elegantno obučeni plemić izašao je iz kočije i predstavio se kao otac dječaka, kojega je seljak spasao.
'Želim da Vam platim', rekao je plemić. 'Spasli ste život mome sinu!'
'Ne, ne mogu primiti novac za to što sam uradio', rekao je škotski
seljak i odbio ponudu.
Tada je kroz vrata naišao seljakov sin. 'Da li je to Vas šin?' - upitao je plemić.
'Da!' - ponosno je odgovorio seljak. 'Napravimo dogovor' - predložio je plemic - Dozvolite mi, da mu osiguram obrazovanje, kakvo ima i moj vlastiti sin. Ako je momak imalo sličan ocu, bez sumnje će stasati u čovjeka, na koga ćemo obojica biti ponosni'.
Tako je i bilo.
Sin seljaka Fleminga pohadao je najbolje škole i za čas je završio Bolničku medicinsku školu sv. Marije u Londonu i postao je poznat u cijelom svijetu kao Sir Alexander Fleming, pronalazac penicilina.
Nakon godina plemićev sin, koji je bio spasen iz močvare, razbolio
se od tuberkuloze. I što ga je tada spaslo ? - Penicilin!
A kako je bilo ime plemiću? - Lord Randolph Churchill.
A ime njegovog sina? - Sir Winston Churchill.
Neko je nekad rekao: 'Šta daš to i imaš'.
Radite, kao da vam novac nije potreban.
Volite, kao da niste nikada bili razocarani.
Plešite, kao da vas niko ne gleda.
Pjevajte, kao da vas niko ne sluša.
Živite, kao da su nebesa na zemlji.
Jednog dana, dok je crnčio za preživljavanje porodice, čuo je iz obližnje močvare povik u pomoć. Odbacio je alat i požurio u močvaru. Tamo je, zaglibljen do pasa u crnom blatu, prestrašeni dječak vikao i borio se, da bi se izvukao iz močvare. Seljak Fleming spasio je dječaka iz sigurne smrti.
Sljedećeg dana u seljakovo se dvorište dovezla bogata kočija. Elegantno obučeni plemić izašao je iz kočije i predstavio se kao otac dječaka, kojega je seljak spasao.
'Želim da Vam platim', rekao je plemić. 'Spasli ste život mome sinu!'
'Ne, ne mogu primiti novac za to što sam uradio', rekao je škotski
seljak i odbio ponudu.
Tada je kroz vrata naišao seljakov sin. 'Da li je to Vas šin?' - upitao je plemić.
'Da!' - ponosno je odgovorio seljak. 'Napravimo dogovor' - predložio je plemic - Dozvolite mi, da mu osiguram obrazovanje, kakvo ima i moj vlastiti sin. Ako je momak imalo sličan ocu, bez sumnje će stasati u čovjeka, na koga ćemo obojica biti ponosni'.
Tako je i bilo.
Sin seljaka Fleminga pohadao je najbolje škole i za čas je završio Bolničku medicinsku školu sv. Marije u Londonu i postao je poznat u cijelom svijetu kao Sir Alexander Fleming, pronalazac penicilina.
Nakon godina plemićev sin, koji je bio spasen iz močvare, razbolio
se od tuberkuloze. I što ga je tada spaslo ? - Penicilin!
A kako je bilo ime plemiću? - Lord Randolph Churchill.
A ime njegovog sina? - Sir Winston Churchill.
Neko je nekad rekao: 'Šta daš to i imaš'.
Radite, kao da vam novac nije potreban.
Volite, kao da niste nikada bili razocarani.
Plešite, kao da vas niko ne gleda.
Pjevajte, kao da vas niko ne sluša.
Živite, kao da su nebesa na zemlji.
Zanimljiva i poučna priča
Tekst: Djevojka je čekala avion u čekaonici jednog velikog aerodroma.
Pošto je trebala dugo čekati, odlučila je kupiti knjigu da bi joj
Vrijeme brže prošlo.
Kupila je knjigu i paketić keksa.
Sjela je u čekaonicu VIP da je nitko ne bi uznemiravao.
Pored nje je bila stolica sa keksom, a sa druge jedan gospodin koji je
čitao novine.
Kad je ona počela uzimati keks i gospodin je uzeo jedan.
Ona se šokirala, ali ništa ne reče i nastavi čitati knjigu.
U sebi je pomislila "ma gledaj ti ovo, da samo imam malo više hrabrosti, do sada bih ga već udarila..."
Svaki put kad je ona uzimala jedan keks, čovjek pored nje, ne obazirući se ni na što, je uzimao isto tako jedan.
Nastavili su tako dok nije ostao samo jedan u paketu i djevojka pomisli: "Baš me interesira što će sad uraditi!!!"
Čovjek uze posljednji i podijeli ga na dvoje!
"Ovo je zaista previše " - počne govoriti šokirana, uze svoje stvari, knjigu, torbu i ode prema izlazu iz čekaonice.
Kada se osjećala malo bolje, nakon što ju je prošla ljutnja, sjela je na mjesto gdje nije bilo nikoga da bi izbjegla neke druge neugodne događaje.
Zatvori knjigu i otvori torbu da je ubaci .............
U tom trenutku ugleda paketić keksa još uvijek netaknut.
Postidje se kao kradljivac i tek tada shvati da je keks isti kao njen bio od gospodina koji je sjedio pored nje, ali koji je, bez šokiranja,nervoze ili prepotencije, podijelio i svoj posljednji komad sa njom, totalno suprotno od nje, koja se čak osjećala povrijeđena u vlastitom ponosu i osjećajima.
ZAKLJUČAK: Koliko puta u našem životu ćemo ili smo pojeli tuđi keks, a da to nikad nećemo ili nismo ni saznali?
Prije nego što se dođe do brzopletog zaključka i prije nego što se počne misliti loše:
GLEDAJ sa pažnjom detalje, vrlo često situacija nije onakva kako izgleda nama na prvi pogled!!!!
U životu postoji 5 stvari koje se ne mogu vratiti:
- Kamen kad je bačen;
- Riječ nakon što je izrečena;
- Mogućnost nakon što je izgubljena;
- Vrijeme kad je prošlo;
- Ljubav za koju se NE BORI.
Pametni magarac
Tekst:
Jednog je dana seljakov magarac pao u bunar. Životinja je satima sažaljivo plakala dok je seljak pokušavao dokučiti što da uradi. Napokon je odlučio - budući da je životinja stara a bunar ionako treba prekriti - nije vrijedno truda spašavati magarca.
Pozvao je sve susjede da mu dođu pomoći. Svi su zgrabili lopate te počeli nabacivati smeće u bunar. Na početku je magarac shvatio što se događa te počeo očajnički plakati. Tada se na opće čuđenje primirio.
Nakon nekog vremena seljak je napokon pogledao u bunar. Bio je zapanjen onim što je vidio. Sa svakom lopatom smeća koje je pogodilo njegova leđa magarac je radio nešto zadivljujuće. Istresao bi leđa i popeo se jednu stepenicuu više. Kako su seljak i susjedi nastavili ubacivati nečistoću na životinju, on bi je otresao i popeo se.
Uskoro, svi su zadivljeno promatrali magarca koji je zakoračio preko ruba i sretno iskočio!
Život će na tebe istresati smeće, razne vrste prljavštine. Trik kako da izađeš iz bunara sastoji se u tome da to otreseš i popneš se preko toga jednu stepenicu više.
Svaka naša nedaća je stepenica. Možemo izaći iz najdubljeg bunara jednostavno ne posustajući.
Nikad ne odustaj! Otresi to i uspni se jednu stepenicu više.
Svaka naša nedaća je stepenica. Možemo izaći iz najdubljeg bunara jednostavno ne posustajući.
Nikad ne odustaj! Otresi to i uspni se jednu stepenicu više.
Zapamti pet jednostavnih pravila za sreću:
Oslobodi srce mržnje - Oprosti.
Oslobodi um briga - Većina se nikad ne ostvari.
Živi jednostavno i cijeni ono što imaš.
Daj više.
Očekuj manje.
Oslobodi srce mržnje - Oprosti.
Oslobodi um briga - Većina se nikad ne ostvari.
Živi jednostavno i cijeni ono što imaš.
Daj više.
Očekuj manje.
"Danas je tako lijep dan!"
Tekst:
Dan je loše započeo, još gore završavao.
Autobus je po običaju bio krcat putnicima. Gurali su me amo-tamo i time samo pojačavali moju zlovolju. Odjednom začuh dubok glas iz prednjeg dijela autobusa:
"Danas je tako lijep dan!"
"Danas je tako lijep dan!"
Zbog velike gužv nisam uspjela vidjeti čovjeka koji je govorio, ali sam čula kako opisuje proljetni krajolik, ističućipojedinosti na vidiku:
crkvu,perivoje, groblje, vatrogasni dom, Putnici su pogledavali kroz prozorčiće. Veselje biješe zarazno tako da sam se i ja namijala prvi put toga dana.
crkvu,perivoje, groblje, vatrogasni dom, Putnici su pogledavali kroz prozorčiće. Veselje biješe zarazno tako da sam se i ja namijala prvi put toga dana.
Stigli smo do moje postaje. Probijajuči se prema izlaznim vratima, bacila sam pogled prema našem "vodiču", snažnom visokom čovjeku s crnom bradom, sunčanim naočalama i bijelim štapom u ruci.
Bijaše slijep!
Kad sam izašla iz autobusa, moja napetost je sasvim splasnula. Božija mudrost polala mi je slijepca da mi pomogne te progledam.
da vidim da ponekad, premda stvari loše krenu, premda mi se učini da je sve crno i tužno, svijet ne prestaje biti lijep. Pjevueći, uspjela sam se uza stube do stana, jedva sam čekala da pozdravim muža riječima:
"Danas je tako lijep dan!"
Trenutak kad shvatiš
Tekst: Koncentriraj se na ovu rečenicu:
"Da bi dobila ono što nikad nisi imala, moraš uraditi nešto što nikad nisi". Kada Bog uzme nešto od onoga što čvrsto stežeš u rukama, On te ne kažnjava, nego prosto otvara tvoje ruke da bi primile nesto bolje. Koncentriraj se na ovu rečenicu. "Božija volja te nikada neće odvesti tamo gdje te Božija Milost neće zaštititi."
"Da bi dobila ono što nikad nisi imala, moraš uraditi nešto što nikad nisi". Kada Bog uzme nešto od onoga što čvrsto stežeš u rukama, On te ne kažnjava, nego prosto otvara tvoje ruke da bi primile nesto bolje. Koncentriraj se na ovu rečenicu. "Božija volja te nikada neće odvesti tamo gdje te Božija Milost neće zaštititi."
Dolazi trenutak u tvom životu kada shvatiš:
Tko mari
Tko nikad nije
Tko više neće...
I tko hoće uvijek.
Zato, ne brini za ljude iz tvoje prošlosti,
postoji razlog zašto to oni nisu učinili za tvoju budućnost.
Tko nikad nije
Tko više neće...
I tko hoće uvijek.
Zato, ne brini za ljude iz tvoje prošlosti,
postoji razlog zašto to oni nisu učinili za tvoju budućnost.
MORSKA ZVIJEZDA
Tekst:
Strašno nevrijeme bijaše zahvatilo kraj uz more. Oštri naleti vjetra spuštali su se na morsku površinu, a zatim podizali ogromne valove bacajući ih na obalu kao da je žele potopiti. Zatim su se zbijali u dubine i kao čelična ralica kupili male životinje, ljuskare i mekušce, te ih izbacivali i desetke metara na plažu.
Kad je nevrijeme prestalo brzo kao što je i došlo, more se smirilo i povuklo. Plaža je bila prekrivena tisućama morskih zvijezdi koje su se previjale u agoniji.Crvenkasta od njih, plaža je privukla mnoštvo ljudi koji su dolazili sa svih strana. Došli su i televizijske ekipeda snime tu čudnu pojavu. Morske zvijezde bile su gotovo nepokretne, a mnoge već bijhu uginule.
Među gledaocima zaustavio se otac držeći za ruku djčačića u čijim se očima vidjela neizmjerna tuga. Ljudi su bespomoćno gledali i nitko ništa nije poduzimao.
Dječak odjednom pusti očevu ruku, skide cipelice i čarape, te otrča na palažu i malim ručicama poče sakupljati morske zvijezde noseći ih u trku u more. Učinio je to nekoliko puta. Čovjek naslonjen na cementnu ogradu dovimnuo je:
Dječak odjednom pusti očevu ruku, skide cipelice i čarape, te otrča na palažu i malim ručicama poče sakupljati morske zvijezde noseći ih u trku u more. Učinio je to nekoliko puta. Čovjek naslonjen na cementnu ogradu dovimnuo je:
"Šta to radiš, mali?"
"Bacam morske zvijezde u more, inače će umrijeti", odgovori dječak trčeći.
"Pa na plaži su tisuće morskih zvijeda. Ne možeš ih sve spasiti!", povikao je čovjek.
"Osim toga, ovo se dogodilo i na mnogim drugim plažama.Nećeš time ništa promijeniti!"
Dječak se sagnuo, dohvatio još jdnu morsku zvijezdu, bacio je u more i odgovorio:
"Ovu sam ipak spasio!"
"Ovu sam ipak spasio!"
Čovjek je neko vrijeme šutio, onda se sagnuo, izuo cipele i čarape, te sišao na palžu.
Sakupljao je morske zvijezde i bacao ih u more. Malo nakon toga sišli su i drugi ljudi, na desetine njih, na stotine, na tisuće.
Svi su učinili isto.
Tako su spašene gotovo sve morske zvijezde.
Da bi se svijet spasio, netko mora početi, pa makar to bilo i malo dijete.
TUŽNA PRIČA.....DO BOLA....
Jednog dana u novinama je osvanula priča da se djevojka bacila sa nebodera zbog voljenog mladića,prije smrti napisala mu je oprostajno pismo:
"DVA SVJETA MI SMO,NIKAD SKUPA MOGLI BITI NISMO,KRAJ TEBE SAM SE OSJECALA KO PTICA U LETU BIO SI MI SVE NA SVIJETU.VOLJELA SAM SVAKI DIO TEBE I ZBOG TOGA PROKLINJALA SEBE,PRATILA SAM SVAKI KORAK TVOJ I PRIZELJKIVALA DA SI SAMO MOJ,ALI TEBI JE VAZNIJA BILA DROGA GLEDAO SI U NJU KAO U BOGA.VOLJELA SAM OCAJ NA TVOM LICU DOK SI SVUGDJE SA SOBOM NOSIO SPRICU.KOLIKE SAM NOCI PROPLAKALA MOLECI BOGA DA TE IZBAVI IZ PAKLA TOGA.ZBOG TEBE SAM SKORO UBILA DOK TE DRUGA PRED MOJIM OCIMA LJUBILA.SVAKE NOCI U MISLIMA SU MI BILE TVOJE SMEDE OCI.HTJELA SAM TE PREBOLJETI,HTJELA SAM TE PRESTATI VOLJETI,HTJELA SAM TE ZABORAVITI,ALI SAM TE OPET OSJECALA U SVAKOM DJELU SVOG BICA.CIM SAM TE UGLEDALA:SMEDA KOSA,SMEDE OCI ZNALA SAM ZABORAVIT TE NECU MOCI.ZBOG TEBE SAM MORALA KROZ PAKAO PROCI I DO OVE TACKE DOCI.BIO SI MI LJUBAV PRVA,A JA ZA TEBE OD LJUBAVI NI MRVA.NOSILA SAM TE U KRVI A SAD CE NJOM DA SE HRANE CRVI.KAD SE VRATE LASTAVICA JATA VISE NECE BITI MOJIH RUKU DA SE SMJESTE OKO TVOGA VRATA.MOLIM TE SHVATI SVU SRECU ZELIM TI JA,ALI NE ZELIM VISE SAMA CEKATI SUMORNE ZORE,OVO JE JEDINI IZLAZ IZ OVE NOCNE MORE.ZNAJ DA TE NE KRIVIM NI ZA STO VOLJELA SAM TE TI MENE NISI I TO JE TO.SAMO TE JEDNO MOLIM POVREMENO MI DONESI NA GROB JEDAN CVIJET,JER IPAK SI BIO SAV MOJ SVIJET!
Nakon dva dana u novinama osvane priča:
"NA GROBU DJEVOJKE NADOSE LES MRTVOG MLADICA.OBITELJ STO JE DONIJELA CVIJECE SVOJIM MRTVIM NASLA GA JE S NOZEM U PRSIMA.KAD JE DOSLA POLICIJA USTANOVILA SMRT,U NJEGOVOJ RUCI NASLA JE KRVAVI PAPIR-JA SAM VOLIO TEBE AL ME OVAJ ZIVOT NEPOVRATNO SJ***.GADIM SE SAM SEBI JER PRVU LJUBAV NISAM MOGAO PRUZIT TEBI,A VOLIO SAM TE SVJEDOK MI BOG SAD KAD TE NEMA KO DA NEMAM NIKOG SVOG.GURAO SAM TE STALNO OD SEBE JER NISAM ZELIO UNISTITI TEBE.NISAM HTIO DA PATIS,A TISUCU PUTA SAM POZELIO DA MI SE VRATIS.LJUBAV JE KUJA KOJA TE NA SVE NACINE SJ***,LJUBAV JE ONA GUJA KOJA TE ODVOJILA OD MENE.NE ZELIM VISE BITI TUGE I BOLI ROB,JEDNA ZELJA MI JE DA S TOBOM DJELIM GROB.U ZORU KAD MI SRCE PRESTANE DA LUPA,KAD NISAMO MOGLI ZA ZIVOTA,U SMRTI CEMO BITI SKUPA.........
Ljubav veća i od života...
Djevojka i momak se voze na motoru...DJEVOJKA:"Nemoj teko brzo voziti,smanji..."MOMAK:"Ne,baš nam je dobro."DJEVOJKA:"Nije mi dobro,molim te..."MOMAK:"Kaži mi da me voliš..."DJEVOJKA:"Volim te i ti to znaš."MOMAK:"Zagrli me..."(djevojka zagrli momka)MOMAK:"Skini mi kacigu sa moje glave i stavi sebi na glavu,molim te...
SLJEDECE JUTRO U NOVINAMA:"Motor je imao prometnu nesreću,jer su otkazale kočnice.Na motoru su bile dvije osobe.Jedna je poginula,a jedna preživjela..."A PRAVA ISTINA JE:
"Momak je na pola puta shvatio da su kočnice otkazale,ali nije želio da kaže djevojci.Želio je posljednji put čuti od nje rijeci VOLIM TE,i posljednji put osjetiti njen zagrljaj.Zatim joj je rekao da stavi njegovu kacigu,jer je znao da će onda ona preživjeti...iako je to značilo da će on poginuti...VOLIO JU JE VIŠE OD SVOG ŽIVOTA...Sutra je djevojka presjekla vene...VOLJELA GA JE VIŠE OD SVOG ŽIVOTA...VOLJELI SU SE VIŠE OD ŽIVOTA........
LJUBAV,BOGATSTVO I USPJEH!!Jednom je jedna žena zalijevala svoj vrt, kada je ugledala tri starca pred svojim vrtom. Nije ih poznavala, no svejedno im je rekla:" Mislim da vas ne poznajem, ali mi se čini da ste gladni. Molim vas udjite unutra i pojedite što god. "Starci su je upitali:" Je li Vaš muž doma? "" Ne ", odgovorila je, nije."" Onda moramo otići, " rekli su.Navečer kada joj se muž vratio doma, žena mu ispriča što se dogodilo." Sada im možeš reći da sam se vratio i pozovi ih natrag, unutra ", rekao je muž, i žena je otišla pozvati starce na večeru." Na žalost, ne možemo svi prihvatiti Vaš ljubazni poziv." Rekli su joj starci." Zašto ne ?" Upitala je iznenadjena žena.Jedan od staraca pokaza na jednog i reče: " Njegovo ime je Bogastvo."Potom pokaza na drugoga i reče: " Ovomu je ime Uspjeh." " Meni je ime Ljubav."" Sada podji k mužu i skupa odlučite kojega biste od nas tri pozvali unutra."Žena se vratila u kuću i sve ispripovijedala mužu.Muž presretan reče: " Super! Pozovi Bogatstvo da sa svim i svačim napuni našu kuću!"Ona pak nije bila zadovoljna s njegovim prijedlogom: " Zašto radije ne bih pozvala Uspjeh ?"Razgovor izmedju njih je slušala njihova kćer i sva oduševljena rekla:" Zar ne bi bio bolje pozvati Ljubav ? Naš dom bi potom bio napunjen Ljubavlju !"Poslušavši savjet njihove kćeri, muž je rekao ženi:" Podji van i zamoli Ljubav neka bude naš gost. "žena je pošla van i upitala:" Tko je od vas Ljubav ? Molim neka dodje i bude naš dragi gost."Ljubav je sjedila u svojim invalidskim kolicima i skupa sa njima se odvezla u kuću.Druga dva starca su krenula za njom. Zaprepaštena žena je upitala zašto idu i Bogatstvo i Uspjeh, kada je ona pozvala samo Ljubav ?Starci su u jedan glas odgovorili:"Da si pozvala Bogatstvo ili Uspjeh, druga dva bi bili otišli. No, ti si pozvala Ljubav i kamo god Ona ide, nas dva je slijedimo !"Tamo gdje ima Ljubavi, tamo uvijek dolaze Bogatstvo i Uspjeh.
Istina o dva vuka:
Nekada davno je djeda svome unuku ispričao jednu životnu istinu.
U duši svakog čoveka se vodi bitka. Kao borba izmedju dva vuka.
U duši svakoga od nas.
Jedan vuk predstavlja zlo. Predstavlja bijes, zavist, ljubomoru, žaljenje, pohlepu, aroganciju, samosažaljenje, krivicu, grijeh, srdžbu, inferiornost, laž, lažni ponos, egoizam...
Drugi vuk predstavlja dobro. Predstavlja ono što pruža užitak, mir, ljubav, nadu, vedrinu, poniznost, ljubaznost, dobrotu, srdačnost, darežljivost, istinu, saoosećanje i vjeru.
Unuk se zamisli na nekoliko trenutaka. Sve svoje misli vrijedno usmjeri u dubinu djedovih riječi, pa ga upita;
-Koji vuk na kraju pobijedi?
Djeda odgovori sa smješkom na svom starom licu:
-Pobjedjuje uvek onaj kojega hraniš...
Jedan vuk predstavlja zlo. Predstavlja bijes, zavist, ljubomoru, žaljenje, pohlepu, aroganciju, samosažaljenje, krivicu, grijeh, srdžbu, inferiornost, laž, lažni ponos, egoizam...
Drugi vuk predstavlja dobro. Predstavlja ono što pruža užitak, mir, ljubav, nadu, vedrinu, poniznost, ljubaznost, dobrotu, srdačnost, darežljivost, istinu, saoosećanje i vjeru.
Unuk se zamisli na nekoliko trenutaka. Sve svoje misli vrijedno usmjeri u dubinu djedovih riječi, pa ga upita;
-Koji vuk na kraju pobijedi?
Djeda odgovori sa smješkom na svom starom licu:
-Pobjedjuje uvek onaj kojega hraniš...
ZAKON ŽIVOTA !!
Neki dječak je hodao uz obalu rijeke i ugledao je krokodila zapletenog u mreži. Krokodil mu reče: Smiluj mi se i oslobodi me. Možda izgledam strašno, ali znaš, to nije moja krivnja. Takav sam stvoren. Ali, kakav god bio moj izgled, ipak imam majčinsko srce. Došao sam jutros ovamo u potrazi za hranom za svoje mlade i ulovio sam se u ovoj zamci. Dječak reče: Ah, kad bi ti došao pomoći ti bi me zgrabio i ubio. Krokodil odvrati: Zar misliš da bi to učinio svojem dobročinitelju i osloboditelju? I tako je krokodil uvjerio dječaka da ga oslobodi iz mreže, i dok ga je dječak oslobađao krokodil ga zgrabi. Ulovljen u krokodilove ralje dječak reče: Tako mi dakle vraćaš za moje dobročinstvo? Krokodil reče: Nije to ništa osobno, sinko. Takav je svijet, takav je zakon života.
Dječak se nije složio pa mu krokodil reče: Želiš li možda nekoga pitati da provjeriš? Dječak ugleda pticu koja je sjedila na obližnjem drvetu pa je upita: Ptico, govori li krokodil istinu? Ptica reče: Krokodil je u pravu. Pogledaj mene. Jednog sam se dana vraćala kući s hranom za svoje mlade ptiće. Zamisli moj užas kad sam ugledala zmiju kako puzi uz stablo ravno prema mojem gnijezdu. Bila sam potpuno bespomoćna. Zmija je proždirala moje mlade jednog po jednog. Vrištala sam i vikala ali ništa nije koristilo. Krokodil je u pravu, to je zakon života, takav je svijet. Vidiš? , reče krokodil. Ali dječak reče: Daj da pitam još nekog. Krokodil reče: U redu. Hajde, pitaj. Jedan stari magarac prolazio je uz obalu rijeke. Magarče! , reče dječak, Evo što krokodil kaže. Je li u pravu? Magarac reče:
Dječak se nije složio pa mu krokodil reče: Želiš li možda nekoga pitati da provjeriš? Dječak ugleda pticu koja je sjedila na obližnjem drvetu pa je upita: Ptico, govori li krokodil istinu? Ptica reče: Krokodil je u pravu. Pogledaj mene. Jednog sam se dana vraćala kući s hranom za svoje mlade ptiće. Zamisli moj užas kad sam ugledala zmiju kako puzi uz stablo ravno prema mojem gnijezdu. Bila sam potpuno bespomoćna. Zmija je proždirala moje mlade jednog po jednog. Vrištala sam i vikala ali ništa nije koristilo. Krokodil je u pravu, to je zakon života, takav je svijet. Vidiš? , reče krokodil. Ali dječak reče: Daj da pitam još nekog. Krokodil reče: U redu. Hajde, pitaj. Jedan stari magarac prolazio je uz obalu rijeke. Magarče! , reče dječak, Evo što krokodil kaže. Je li u pravu? Magarac reče:
Krokodil je potpuno u pravu. Pogledaj mene. Radio sam i robovao svojem gospodaru cijeli svoj život, a jedva da mi je davao dovoljno da preživim. Sada kada sam star i beskoristan, pustio me je s uzde, i sada lutam po džungli čekajući da me zaskoči kakava divlja zvijer i privede mi život kraju. Krokodil je u pravu, to je zakon života, takav je svijet.
Vidiš? , reče krokodil, Idemo! Dječak reče: Daj mi još jednu priliku, zadnju priliku. Dopusti mi da pitam još jedan stvor. Sjeti se kako sam dobar bio prema tebi. I krokodil reče: Dobro. Tvoja zadnja prilika. Dječak ugleda kunića koji je onuda prolazio pa ga upita: Kuniću, jel' krokodil u pravu? Kunić sjedne i reče krokodilu:
Vidiš? , reče krokodil, Idemo! Dječak reče: Daj mi još jednu priliku, zadnju priliku. Dopusti mi da pitam još jedan stvor. Sjeti se kako sam dobar bio prema tebi. I krokodil reče: Dobro. Tvoja zadnja prilika. Dječak ugleda kunića koji je onuda prolazio pa ga upita: Kuniću, jel' krokodil u pravu? Kunić sjedne i reče krokodilu:
Zar si to zaista rekao? Krokodil reče: Jesam. Čekaj malo., reče kunić, Morat ćemo to raspraviti. Dobro., reče krokodil. Ali kunić reče: Kako ćemo raspravljati kad imaš dječaka u ustima? Pusti ga. I on bi također trebao sudjelovati u raspravi. Krokodil reče: Stvarno si pametan. Pobjeći će mi čim ga pustim. Kunić odvrati: Mislio sam da si razumniji. Ako pokuša pobjeći, možeš ga ubiti jednim udarcem svojega repa. U redu., reče krokodil i pusti dječaka. Čim ga je krokodil pustio, kunić poviče: Bježi! I dječak pobježe i spasi se. Kunić tada reče dječaku: Sigurno voliš krokodilovo meso, a i ljudi iz tvog sela sigurno bi voljeli dobar obrok. Nisi oslobodio krokodila do kraja. Veći dio njegovog tijela još je uvijek zamotano u mreži. Idi u svoje selo i dovedi sav narod, pa pripremite gozbu. I dječak učini točno tako. Ode u svoje selo i pozove sav narod. Došli su sa sjekirama, kolocima i kopljima, i ubiše krokodila. Došao je i dječakov pas, i kad je vidio kunića, stao ga je ganjati, i zadavi ga. Dječak je stigao prekasno, i kad je vidio kako kunić ugiba, reče:
Krokodil je bio u pravu. Takav je svijet, takav je zakon života.
Ohrabrenje posle nesreće:
"Nesreće mogu donijeti rast i prosvjetljenje", reče učitelj.
To je obrazložio ovako:
Svaki bi dan ptica nalazila sklonište u suhim granama drveta koje je stajalo usred velike nenapučene ravnice. Jednog je dana orkanski vjetar iščupao drvo i prisilio sirotu pticu da leti stotine kilometara u potrazi za skloništem - dok napokon nije doletjela do šume bogate plodnim drvećem.
I zaključio bi: "Da je osušeno drvo ostalo, ništa ne bi navelo pticu da ostavi svoju sigurnost i da leti dalje."
"Nesreće mogu donijeti rast i prosvjetljenje", reče učitelj.
To je obrazložio ovako:
Svaki bi dan ptica nalazila sklonište u suhim granama drveta koje je stajalo usred velike nenapučene ravnice. Jednog je dana orkanski vjetar iščupao drvo i prisilio sirotu pticu da leti stotine kilometara u potrazi za skloništem - dok napokon nije doletjela do šume bogate plodnim drvećem.
I zaključio bi: "Da je osušeno drvo ostalo, ništa ne bi navelo pticu da ostavi svoju sigurnost i da leti dalje."
Ovce crne i bijele:
Pastir je pasao svoje ovce kadli naiđe neki putnik i reče: "Imaš lijepo stado ovaca. Mogu li te nešto pitati o njima?" "Naravno", odgovori pastir. Čovjek reče: "Po tvom mišljenju, koliki put tvoje ovce prevale u jednom danu?" "Koje, bijele ili crne?" "Bijele." "Bijele prevale oko šest kilometara na dan." "A crne?" "Isto toliko."
"Što bi rekao, koliko trave na dan pojedu?" "Koje, bijele ili crne?" "Bijele." "Dakle, bijele pojedu otprilike dva kilograma trave svaki dan." "A crne?" "I one." "Po tvom računu, koliko vune daju godišnje?" "Koje, bijele ili crne?" "Bijele." "Eto, rekao bih da bijele daju tri kilograma vune svake godine u vrijeme striženja." "A crne?" "Isto toliko."
Prolaznik je bio zbunjen. "Mogu li te upitati, zašto imaš čudan običaj da dijeliš ovce na bijele i crne svaki put kad odgovaraš na moje pitanje?" "Pa, eto," odvrati pastir, "to je prirodno. Bijele pripadaju meni, vidite." "Ah! A crne?" "I one", odgovori pastir.
Pohlepni pas !!
Jednog dana pas nađe komad mesa. Obradovao se i uzeo ga. Išao je sve dok ne dođe do jednog jezerceta kako bi meso pojeo sam. Pogledao je u jezero i vidje svoju sliku u vodi. Pomislio je da je to drugi pas i učini mu se da on nosi još veći komad mesa. Poželio je taj veći komad i bacio svoj iz usta. Skočio je u vodu kako bi sčepao veći komad. Međutim, ništa nije našao. Vratio se na obalu tražeći komad mesa koji je već ispustio. Ali ga je već vrana odnijela. Pas se rastužio zbog gubitka. Začuo je drugog psa kako mu govori. „Pohlepni psu, izgubio si meso iz svojih ruku iz pohlepe da se dočepaš onog u tuđim rukama.“
ŽIVOT NAKON ROĐENJA
Blizanci u stomaku svoje majke razgovaraju: - Da li vjerujes u zivot poslije rodjenja?
- Naravno, sigurno postoji nesto nakon rodjenja... Mozda smo ovdje bas zato da se pripremimo na zivot poslije rodjenja.
- To je glupost. Nema zivota poslije rodjenja. Kako bi taj zivot uopce izgledao?
- To je glupost. Nema zivota poslije rodjenja. Kako bi taj zivot uopce izgledao?
- Ne znam tacno, ali uvjeren sam da ce biti vise svjetla i da cemo moci hodati i jesti svojim ustima.
- To je potpuna glupost. Znas da je nemoguce trcati i jesti svojim ustima, pa zato imamo pupcanu vrpcu. Kazem ti, poslije rodjenja nema zivota. Pupcana vrpca je prekratka.
- Uvjeren sam da postoji nesto poslije rodjenja. Nesto posve drugacije nego ovo sto zivimo sada...
- Ali nitko se nije vratio od tamo. Zivot se poslije rodjenja zavrsava.
Osim toga, zivot nije nista drugo nego postojanje u uskoj i mracnoj okolini.
- Uvjeren sam da postoji nesto poslije rodjenja. Nesto posve drugacije nego ovo sto zivimo sada...
- Ali nitko se nije vratio od tamo. Zivot se poslije rodjenja zavrsava.
Osim toga, zivot nije nista drugo nego postojanje u uskoj i mracnoj okolini.
- Pa ne znam bas tacno kako izgleda zivot poslije rodjenja, ali cemo u svakom slucaju sresti nasu mamu. Ona ce zatim brinuti za nas.
- Mama?!? Ti vjerujes u mamu, pa gdje bi po tvome ta mama bila?
- Svuda oko nas, naravno. Zahvaljujuci njoj smo zivi, bez nje ne bismo uopce postojali. - Ne vjerujem! Mamu nisam nikada vidio, zato je jasno da ne postoji. - Da, moguce, ali ponekad, kada smo potpuno mirni, mozemo je cuti kako pjeva i miluje nas svijet. Znas, uvjeren sam da zivot poslije rodjenja zapravo tek zapocinje....
- Mama?!? Ti vjerujes u mamu, pa gdje bi po tvome ta mama bila?
- Svuda oko nas, naravno. Zahvaljujuci njoj smo zivi, bez nje ne bismo uopce postojali. - Ne vjerujem! Mamu nisam nikada vidio, zato je jasno da ne postoji. - Da, moguce, ali ponekad, kada smo potpuno mirni, mozemo je cuti kako pjeva i miluje nas svijet. Znas, uvjeren sam da zivot poslije rodjenja zapravo tek zapocinje....
Bog postoji!
Čovjek je otisao u brijačnicu da ošiša svoju kosu i skrati bradu kao i obično. Počeo je pričati sa berberom koji ga je zabrinuo. Pričali su o mnogim stvarima i raznim temama. Iznenada dotakli su temu o Bogu.
Berber je rekao: „Pogledaj čovječe, ja ne vjerujem da bog postoji kao što si ti to rekao.“ „Zašto si to rekao?“- upitao je čovjek.
„Pa to je tako jednostavno samo moraš izaći na ulicu da shvatiš da Bog ne postoji. Reci mi da Bog postoji da li bi bilo toliko bolesnih ljudi? Da li bi bilo napuštene djece? Da Bog postoji, ne bi bilo patnje i boli. Ja ne mogu zamisliti boga koji dopušta ove stvari.“ Čovjek je zašutio jedno vrijeme misleći se, ali nije želio odgovoriti bez argumenata.
Berber je završio svoj posao, i čovjek je izašao iz brijačnice. Ubrzo nakon što je izašao iz brijačnice ugledao je čovjeka sa dugom kosom i zapuštenom bradom (izgledao je sav neuredan).
Onda je čovjek ponovo ušao u brijačnicu i rekao je berberu: „Znaš šta? Beberi ne postoje: „Kako ne postoje?“- upitao je berber. „Ne!“-čovjek je uzvikuo. „Oni ne postoje, jer da postoje ne bi bilo ljudi nesređenih, kao što je onaj na ulici: „Ah, berberi postoje samo što ljudi ne dolaze nama.“ „Tačno!”- potvrdio je čovjek.
Berber je rekao: „Pogledaj čovječe, ja ne vjerujem da bog postoji kao što si ti to rekao.“ „Zašto si to rekao?“- upitao je čovjek.
„Pa to je tako jednostavno samo moraš izaći na ulicu da shvatiš da Bog ne postoji. Reci mi da Bog postoji da li bi bilo toliko bolesnih ljudi? Da li bi bilo napuštene djece? Da Bog postoji, ne bi bilo patnje i boli. Ja ne mogu zamisliti boga koji dopušta ove stvari.“ Čovjek je zašutio jedno vrijeme misleći se, ali nije želio odgovoriti bez argumenata.
Berber je završio svoj posao, i čovjek je izašao iz brijačnice. Ubrzo nakon što je izašao iz brijačnice ugledao je čovjeka sa dugom kosom i zapuštenom bradom (izgledao je sav neuredan).
Onda je čovjek ponovo ušao u brijačnicu i rekao je berberu: „Znaš šta? Beberi ne postoje: „Kako ne postoje?“- upitao je berber. „Ne!“-čovjek je uzvikuo. „Oni ne postoje, jer da postoje ne bi bilo ljudi nesređenih, kao što je onaj na ulici: „Ah, berberi postoje samo što ljudi ne dolaze nama.“ „Tačno!”- potvrdio je čovjek.
KAKO SE ČUVA LJUBAV:
Majka i dječak hodaju plažom.
U jednom trenutku dječak upita:
- Mama, kako se čuva ljubav?
Mama ga pogleda i odgovori: - Zgrabi malo pijeska i stisni šaku...
Dječak stisne šaku i što je više stiskao, to je više pijeska curilo iz nje.
- Ali mama, pijesak mi bjezi!!!
- Znam, a sada otvori potpuno šaku...
Dječak posluša, ali uto zapuha vjetar i odnese sav pijesak s dlana.
- Ni ovako ne uspijevam zadrzati pijesak!
Na to majka, sa smješkom na licu, reče:
- Sada uzmi opet malo pijeska u ruku i drži dlan kao da je u obliku kašike, dovoljno zatvoren da ga sačuvaš i dovoljno otvoren da bude slobodan... Dječak učini kako mu je rečeno i pijesak mu ostane na dlanu, zastićen od vjetra i slobodan da ne klizi kroz prste.
- Eto kako se zadrzava ljubav...
U jednom trenutku dječak upita:
- Mama, kako se čuva ljubav?
Mama ga pogleda i odgovori: - Zgrabi malo pijeska i stisni šaku...
Dječak stisne šaku i što je više stiskao, to je više pijeska curilo iz nje.
- Ali mama, pijesak mi bjezi!!!
- Znam, a sada otvori potpuno šaku...
Dječak posluša, ali uto zapuha vjetar i odnese sav pijesak s dlana.
- Ni ovako ne uspijevam zadrzati pijesak!
Na to majka, sa smješkom na licu, reče:
- Sada uzmi opet malo pijeska u ruku i drži dlan kao da je u obliku kašike, dovoljno zatvoren da ga sačuvaš i dovoljno otvoren da bude slobodan... Dječak učini kako mu je rečeno i pijesak mu ostane na dlanu, zastićen od vjetra i slobodan da ne klizi kroz prste.
- Eto kako se zadrzava ljubav...
Majka sa jednim okom:
Imao sam majku sa jednim okom...
Mnogo sam je mrzio...
Zato što me time dovodila u nezgodnu situaciju.
Radila je kao kuharica u školi, kako bi nas prehranila.
Jednog dana, dok sam bio u osnovnoj školi, dodje da me vidi...
Dovela me je u veoma nezgodnu situaciju... Kako je mogla da to uradi?!
Ja sam je ignorirao i sa puno prezira pogledao.
Narednog dana, jedan učenik mi reče: "Uhh, tvoja majka ima samo jedno oko!"
Tada sam volio da nisam živ, i da moja majka nestane iz mog života.
Narednog dana sam joj otvoreno rekao: "Zašto me ismijavaš?! Zašto jednom ne umreš?!"
Ali ona nije ništa odgovorila!
Nisam nimalo oklijevao da to kažem niti sam o tome razmišljao, jer sam bio jako ljut.
Nisam obraćao pažnju na njene osjećaje...
Želio sam da napustim tu kuću...
Marljivo sam učio i dobio stipendiju za studiranje u Singapuru.
Tako i bi. Otišao sam tamo, studirao, oženio se, kupio kuću, dobio djecu, nakon čega sam bio sretan i zadovoljan svojim zivotom.
Jednog dana... Dođe moja majka da me posjeti, jer me godinama nije vidjela, a svoju unučad nije prije toga nikada vidjela.
Kada se našla ispred mojih vrata, moja se djeca počeše smijati...
Povikao sam: "Kako si smjela da dođes i da strašiš moju djecu?!
Napolje, Neću više nikada da te Vidim!!!"
Smireno je odgovorila: Halali... Izgleda da sam pogriješila adresu... i nesta je!
Jednog dana mi dođe pismo iz škole da se odazovem na porodični skup.
Slagao sam supruzi i rekao da imam poslovno putovanje!
Nakon sastanka, otišao sam staroj kući u kojoj smo živjeli, iz čiste radoznalosti!
Komšije me obavijestiše da mi je majka... umrla!!!
Nisam pustio niti jednu suzu!
Uručiše mi njeno pismo...
Drag sine, dosta sam o tebi razmišljala...
Halali mi što sam dolazila u Singapur i što sam uplašila tvoju djecu.
Bila sam jako sretna kada sam čula da ćeš doći na sastanak.
Ja se možda neću moći dići sa kreveta kako bih te vidjela...
Halali mi što sam te u nekoliko navrata dovela u nezgodnu situaciju u tvom životu...
Dali znaš, da kada si bio dijete, da si imao saobraćajnu nesreću i da si izgubio oko...
A ja, kao i svaka majka, nisam te mogla ostaviti da odrasteš sa jednim okom...
Pa sam ti poklonila svoje oko...
Bila sam presretna i ponosna što moje dijete može vidjeti svijet tim okom.
S ljubavlju
Tvoja majka...
Mnogo sam je mrzio...
Zato što me time dovodila u nezgodnu situaciju.
Radila je kao kuharica u školi, kako bi nas prehranila.
Jednog dana, dok sam bio u osnovnoj školi, dodje da me vidi...
Dovela me je u veoma nezgodnu situaciju... Kako je mogla da to uradi?!
Ja sam je ignorirao i sa puno prezira pogledao.
Narednog dana, jedan učenik mi reče: "Uhh, tvoja majka ima samo jedno oko!"
Tada sam volio da nisam živ, i da moja majka nestane iz mog života.
Narednog dana sam joj otvoreno rekao: "Zašto me ismijavaš?! Zašto jednom ne umreš?!"
Ali ona nije ništa odgovorila!
Nisam nimalo oklijevao da to kažem niti sam o tome razmišljao, jer sam bio jako ljut.
Nisam obraćao pažnju na njene osjećaje...
Želio sam da napustim tu kuću...
Marljivo sam učio i dobio stipendiju za studiranje u Singapuru.
Tako i bi. Otišao sam tamo, studirao, oženio se, kupio kuću, dobio djecu, nakon čega sam bio sretan i zadovoljan svojim zivotom.
Jednog dana... Dođe moja majka da me posjeti, jer me godinama nije vidjela, a svoju unučad nije prije toga nikada vidjela.
Kada se našla ispred mojih vrata, moja se djeca počeše smijati...
Povikao sam: "Kako si smjela da dođes i da strašiš moju djecu?!
Napolje, Neću više nikada da te Vidim!!!"
Smireno je odgovorila: Halali... Izgleda da sam pogriješila adresu... i nesta je!
Jednog dana mi dođe pismo iz škole da se odazovem na porodični skup.
Slagao sam supruzi i rekao da imam poslovno putovanje!
Nakon sastanka, otišao sam staroj kući u kojoj smo živjeli, iz čiste radoznalosti!
Komšije me obavijestiše da mi je majka... umrla!!!
Nisam pustio niti jednu suzu!
Uručiše mi njeno pismo...
Drag sine, dosta sam o tebi razmišljala...
Halali mi što sam dolazila u Singapur i što sam uplašila tvoju djecu.
Bila sam jako sretna kada sam čula da ćeš doći na sastanak.
Ja se možda neću moći dići sa kreveta kako bih te vidjela...
Halali mi što sam te u nekoliko navrata dovela u nezgodnu situaciju u tvom životu...
Dali znaš, da kada si bio dijete, da si imao saobraćajnu nesreću i da si izgubio oko...
A ja, kao i svaka majka, nisam te mogla ostaviti da odrasteš sa jednim okom...
Pa sam ti poklonila svoje oko...
Bila sam presretna i ponosna što moje dijete može vidjeti svijet tim okom.
S ljubavlju
Tvoja majka...
CRNI BALON :
Jedan crnački dječak na seoskom sajmu gledao je čovjeka koji je prodavao balone. Očito, čovjek je bio dobar trgovac, budući da je pustio crveni balon da se visoko digne u zrak i tako privukao dobru skupinu mogućih malih kupaca.
Potom je pustio plavi balon, pa žuti i bijeli. Svi su se dizali u zrak sve dok nisu nestali. Crni dječak je dugo gledao u crni balon, a potom upita: "Gospodine, ako pustite taj crni balon, hoće li se i on onako visoko dići kao i drugi?"
Prodavač balona srdačno se nasmiješi dječaku, potom pusti konac koji je držao balon, i dok se balon dizao u zrak, reče: "Sinko, nije pitanje boje. Ono što je u njemu diže ga u zrak."
Potom je pustio plavi balon, pa žuti i bijeli. Svi su se dizali u zrak sve dok nisu nestali. Crni dječak je dugo gledao u crni balon, a potom upita: "Gospodine, ako pustite taj crni balon, hoće li se i on onako visoko dići kao i drugi?"
Prodavač balona srdačno se nasmiješi dječaku, potom pusti konac koji je držao balon, i dok se balon dizao u zrak, reče: "Sinko, nije pitanje boje. Ono što je u njemu diže ga u zrak."
PRAVE VRIJEDNOSTI:
Postoji priča o čovjeku koji se naljutio na svoju trogodišnju kćer jer je uništila ukrasni papir za umotavanje poklona.
Nisu imali novaca, i čovjek je postao ljut kada je djevojčica pokušala zamotati kutiju koju je mislila pokloniti.
Kako god, slijedećeg jutra mu je kćerkica donijela poklon i rekla "ovo je za tebe, oče."
Čovjek je bio posramnjen svojom jučerašnjom reakcijom, ali se ponovno naljutio kad je vidio da je kutija prazna.
Izgalamio se na nju govoreći: "Zar ne znaš da kada nekome daš poklon, unutra treba biti nešto?!" Malena djevojčica ga je pogledala sa suzama u očima i zaplakala: "Oče, kutija nije prazna. Otpuhnula sam poljupce unutra. Svi su za tebe."
Čovjek je bio slomljen. Stavio je ruke oko svoje kćerkice, i molio za oproštaj.
Ubrzo nakon toga, u automobilskoj je nesreći djevojčica poginula. Otac djevojčice je čuvao poklon mnogo godina, i svaki put kada bi bio obeshrabren, uzeo bi poljubac iz kutije i sjetio se ljubavi koju je djevojčica stavila u kutiju.
Nisu imali novaca, i čovjek je postao ljut kada je djevojčica pokušala zamotati kutiju koju je mislila pokloniti.
Kako god, slijedećeg jutra mu je kćerkica donijela poklon i rekla "ovo je za tebe, oče."
Čovjek je bio posramnjen svojom jučerašnjom reakcijom, ali se ponovno naljutio kad je vidio da je kutija prazna.
Izgalamio se na nju govoreći: "Zar ne znaš da kada nekome daš poklon, unutra treba biti nešto?!" Malena djevojčica ga je pogledala sa suzama u očima i zaplakala: "Oče, kutija nije prazna. Otpuhnula sam poljupce unutra. Svi su za tebe."
Čovjek je bio slomljen. Stavio je ruke oko svoje kćerkice, i molio za oproštaj.
Ubrzo nakon toga, u automobilskoj je nesreći djevojčica poginula. Otac djevojčice je čuvao poklon mnogo godina, i svaki put kada bi bio obeshrabren, uzeo bi poljubac iz kutije i sjetio se ljubavi koju je djevojčica stavila u kutiju.
Djevojčica se upravo vratila iz susjedstva gdje je jednoj ženi tragično preminula osmogodišnja kći.
" Zašto si išla tamo ? " upita je otac .
" Da utješim susjedu ! "
" A što si ti tako malena mogla učiniti da je tješiš ? "
" Sjela sam joj u krilo i s njom plakal ."
Ako je u tvojoj blizini netko tko trpi , plači s njime !Ako se tvoj bližnji raduje , raduj se s njime !Ljubav gleda i vidi , osluškuje i čuje.Ljubiti znači suosjećati s nekim čitavim svojim bićem .Onaj koji ljubi otkriva u sebi neslućene zalihe utjehe i sućuti.Mi smo anđeli sa samo jednim krilom ; možemo letjeti samo ako se zagrlimo .
" Zašto si išla tamo ? " upita je otac .
" Da utješim susjedu ! "
" A što si ti tako malena mogla učiniti da je tješiš ? "
" Sjela sam joj u krilo i s njom plakal ."
Ako je u tvojoj blizini netko tko trpi , plači s njime !Ako se tvoj bližnji raduje , raduj se s njime !Ljubav gleda i vidi , osluškuje i čuje.Ljubiti znači suosjećati s nekim čitavim svojim bićem .Onaj koji ljubi otkriva u sebi neslućene zalihe utjehe i sućuti.Mi smo anđeli sa samo jednim krilom ; možemo letjeti samo ako se zagrlimo .
MUDROST:
Tekst: Ne tako davno, na jednim Olimpijskim igrama, devet atletičara, svi sa mentalnim ili psihičkim nedostatkom, stajalo je na startnoj liniji utrke na 100 metara. Startni pištolj je opalio i utrka je počela. Svako je htio sudjelovati i pobijediti.
Trčali su po trojica a onda se jedan dječak spotaknuo i pao te počeo plakati.
Ostalih osam trkača čuli su ga kako plače. Usporili su i osvrnuli se za sobom. Zatim su stali i vratili se nazad. Svi do jednoga.
Djevojka sa Downovim sindromom sjela je do njega, zagrlila ga i upitala ''Je li ti sada bolje?''.
Zatim su svih devet takmičara, rame uz rame, došetali do ciljne crte.
Svi gledatelji su ustali i aplaudirali. Aplauz je trajao jako dugo. Ljudi koji su to posmatrali još pričaju o tome. Zašto?
Zato što svi mi, negdje duboko u sebi, znamo da najvažnija stvar u životu nije naša vlastita pobjeda. Najvažnija stvar u životu je pomoći drugima da pobijede, čak i ako to znači usporiti ili izmijeniti vlastitu utrku.
''SVIJEĆA NE GUBI SVOJ SJAJ AKO SE NJOME PALI DRUGA SVIJEĆA''
Trčali su po trojica a onda se jedan dječak spotaknuo i pao te počeo plakati.
Ostalih osam trkača čuli su ga kako plače. Usporili su i osvrnuli se za sobom. Zatim su stali i vratili se nazad. Svi do jednoga.
Djevojka sa Downovim sindromom sjela je do njega, zagrlila ga i upitala ''Je li ti sada bolje?''.
Zatim su svih devet takmičara, rame uz rame, došetali do ciljne crte.
Svi gledatelji su ustali i aplaudirali. Aplauz je trajao jako dugo. Ljudi koji su to posmatrali još pričaju o tome. Zašto?
Zato što svi mi, negdje duboko u sebi, znamo da najvažnija stvar u životu nije naša vlastita pobjeda. Najvažnija stvar u životu je pomoći drugima da pobijede, čak i ako to znači usporiti ili izmijeniti vlastitu utrku.
''SVIJEĆA NE GUBI SVOJ SJAJ AKO SE NJOME PALI DRUGA SVIJEĆA''
Indijanska Legenda 
Jednom davno sve boje sveta su zapocele svadju,
svaka je tvrdila da je bas ona :najbolja, najvaznija, najkorisnija, najomiljenija.
Zelena rece: «Jasno je da sam ja najvaznija. Ja sam znak zivota i nade. Izabrana sam za travu, drvece, lisce, bez mene uginule bi sve zivotinje. Bacite pogled na prirodu i videcete da mene ima najvise.»
Jednom davno sve boje sveta su zapocele svadju,
svaka je tvrdila da je bas ona :najbolja, najvaznija, najkorisnija, najomiljenija.
Zelena rece: «Jasno je da sam ja najvaznija. Ja sam znak zivota i nade. Izabrana sam za travu, drvece, lisce, bez mene uginule bi sve zivotinje. Bacite pogled na prirodu i videcete da mene ima najvise.»
Plava je prekine: «Ti samo mislis na zemlju, ali uzmi u obzir nebo i more. Voda je izvor zivota, pomocu oblaka iz plavog mora. Nebo daje prostor, mir i vedrinu (spokojsto). Bez mog mira vi biste bili mahnita tela.
Zuta se zakikota: «Vi ste tako ozbiljne. Ja donosim smeh, radost i toplinu u svet. Sunce je zuto, mesec je zut, zvezde su zute. Svaki put kada pogledas suncokret, celi svet pocinje da se smesi... Bez mene nebi bilo zabave.»
Narancasta je bila sledeca koja je zasvirala svoju pesmu:
«Ja sam boja snage i zdravlja. Mozda sam retka, ali sam dragocena, jer sluzim unutrasnjim potrebama ljudskog zivota. Ja nosim sve najvaznije vitamine. Setite se samo sargarepe, narandzi, dinja, ploda manga... Ja se ne povlacim celo vreme okolo, ali kada ispunim nebo za izlaska ili zalaska sunca, moja lepota toliko bljesti da niko ni na jednu od vas ne pomisli.»
«Ja sam boja snage i zdravlja. Mozda sam retka, ali sam dragocena, jer sluzim unutrasnjim potrebama ljudskog zivota. Ja nosim sve najvaznije vitamine. Setite se samo sargarepe, narandzi, dinja, ploda manga... Ja se ne povlacim celo vreme okolo, ali kada ispunim nebo za izlaska ili zalaska sunca, moja lepota toliko bljesti da niko ni na jednu od vas ne pomisli.»
Crvena vise nije mogla da izdrzi. Viknula je:
«Ja sam vladar svih vas, krv zivota. Ja sam boja opasnosti i hrabrosti. Voljna sam boriti se s razlogom. Mogu zapaliti krv. Bez mene bi zemlja bila pusta kao mesec. Ja sam boja strasti i ljubavi, crvene ruze i maka.»
«Ja sam vladar svih vas, krv zivota. Ja sam boja opasnosti i hrabrosti. Voljna sam boriti se s razlogom. Mogu zapaliti krv. Bez mene bi zemlja bila pusta kao mesec. Ja sam boja strasti i ljubavi, crvene ruze i maka.»
Purpurna se digla do svoje pune visine. Bila je visoka i govorila je sa velikom pompom: «Ja sam boja vladanja i moci. Kraljevi, celnici, vladike - uvek su me birali, jer ja sam boja autoriteta i mudrosti. Ljudi me ne pitaju, nego slusaju i pokoravaju se.»
Indigo je govorila najtise od svih, ali vrlo odlucno:
«Zamislite mene. Ja sam boja tisine. Jedva da me primete, ali bez mene sve ste vi suvisne. Ja zracim refleksiju i misao, sumrak i dubine. Trebate me za ravnotezu i kontrast, za molitvu i unutrasnji mir.»
I tako su se boje nastavile hvaliti, svaka uverena da je ona najbolja.
Njihova svadja postajala je sve glasnija i glasnija.
Odjednom bljesne sjajna bela svetlost, zacuo se grom i prasak.
Pocela je jaka kisa. Sve su se boje skupike od straha i stisnule jedna uz drugu.
Kisa progovori: «Vi glupe boje, borite se medju sobom, svaka pokusava vladati nad ostalim
Zar ne znate da vas je sve Bog stvorio? Svaku za svoju posebnu svrhu, jedinstvenu i razlicitu. On voli sve vas. Uhvatite se za ruke i podjite sa mnom. On ce vas prostrti preko neba u velikom luku boja kao podsetnik da vas sve voli i da mozete ziveti zajedno i u miru.»
I obecava da je On sa vama, znak nade za sutra.
I tako svaki put kada Bog koristi jaku kisu da opere svet, on stavlja na nebo dugu. Kada je vidimo, setimo se da trebamo ceniti jedni druge.
«Zamislite mene. Ja sam boja tisine. Jedva da me primete, ali bez mene sve ste vi suvisne. Ja zracim refleksiju i misao, sumrak i dubine. Trebate me za ravnotezu i kontrast, za molitvu i unutrasnji mir.»
I tako su se boje nastavile hvaliti, svaka uverena da je ona najbolja.
Njihova svadja postajala je sve glasnija i glasnija.
Odjednom bljesne sjajna bela svetlost, zacuo se grom i prasak.
Pocela je jaka kisa. Sve su se boje skupike od straha i stisnule jedna uz drugu.
Kisa progovori: «Vi glupe boje, borite se medju sobom, svaka pokusava vladati nad ostalim
Zar ne znate da vas je sve Bog stvorio? Svaku za svoju posebnu svrhu, jedinstvenu i razlicitu. On voli sve vas. Uhvatite se za ruke i podjite sa mnom. On ce vas prostrti preko neba u velikom luku boja kao podsetnik da vas sve voli i da mozete ziveti zajedno i u miru.»
I obecava da je On sa vama, znak nade za sutra.
I tako svaki put kada Bog koristi jaku kisu da opere svet, on stavlja na nebo dugu. Kada je vidimo, setimo se da trebamo ceniti jedni druge.
Legenda o pameti i srcu
Kad je Bog odlučio ljudima darovati život, htio je da im u njihovoj ljudskosti ništa ne uzmanjka. Zbog toga im je svima redom naumio dati sve što bi im kroz njihove dane moglo ustrebati. Prvo im je odlučio podijeliti pamet. Trudio se udijeliti im odmjerenu količinu, jer je slutio da bi im i odviše i premalo pameti u životu moglo naškoditi. Pritom nije ni pomislio da bi se moglo dogoditi da neki u red stanu i po nekoliko puta, neki nijedanput smatrajući da im takvo što i ne treba, te da neki zakasne, jednostavno zbog toga što su se zapričali s nekim, zaigrali se ili su iz nekog drugog razloga nehotice propustili navrijeme stati u red...
Kad su oni koji su zakasnili došli pred Boga, Bog ih je ljubazno saslušao. Bio je zbunjen jer nije znao kako bi im pomogao.
- Evo, ostalo mi je još posve malo pameti za podjelu – reče im – Potrudit ću se da svakome od vas dopadne barem ponešto. Istina, neću vam je moći dati onoliko koliko bih htio, ali dat ću vam što mi je preostalo, sve do zadnje mrve. No, pokušat ću vam to nadoknaditi na neki način.
Kad je počeo dijeliti srce, prvo je pozvao one koji su zadnji došli na red pri dijeljenju pameti. I jer je bio siguran da bi zbog premalo srca čovjek kroz svoj život mogao proći kao da ga nije ni bilo, a nije bio siguran što će se dogoditi bude li im dao odviše srca, reče im:
- Želite li, dat ću vam više srca. No, ne znam hoće li vam zbog toga u životu biti lakše ili teže. Ali dat ću vam od svoga vlastitoga srca jer ne znam što bih vam mogao dati bolje od toga.
Kad je počeo dijeliti srce, prvo je pozvao one koji su zadnji došli na red pri dijeljenju pameti. I jer je bio siguran da bi zbog premalo srca čovjek kroz svoj život mogao proći kao da ga nije ni bilo, a nije bio siguran što će se dogoditi bude li im dao odviše srca, reče im:
- Želite li, dat ću vam više srca. No, ne znam hoće li vam zbog toga u životu biti lakše ili teže. Ali dat ću vam od svoga vlastitoga srca jer ne znam što bih vam mogao dati bolje od toga.
Tko je zapravo slijep?
Uzmi si pola minute i pročitaj ovu priču jer je stvarno nešto posebno:
Dva muškarca, obojica jako bolesni zajedno su ležali u bolnici. Jedan od njih je svaki dan imao mogućnost sjediti u svom krevetu zbog izdvajanja vode iz njegovih pluća. Njegov krevet je stajao uz jedini prozor u sobi. Drugi muškarac je morao stalno ležati na leđima. Brzo su se upoznali i razgovarali po cijele dane. Pričali su o svojim obiteljima, svojim domovima, poslu, gdje su bili u vojsci, i gdje na odmoru. Svaki dan je muškarac koji je sjedio uz prozor opisivao drugome muškarcu stvari koje je vidio vani...
Dva muškarca, obojica jako bolesni zajedno su ležali u bolnici. Jedan od njih je svaki dan imao mogućnost sjediti u svom krevetu zbog izdvajanja vode iz njegovih pluća. Njegov krevet je stajao uz jedini prozor u sobi. Drugi muškarac je morao stalno ležati na leđima. Brzo su se upoznali i razgovarali po cijele dane. Pričali su o svojim obiteljima, svojim domovima, poslu, gdje su bili u vojsci, i gdje na odmoru. Svaki dan je muškarac koji je sjedio uz prozor opisivao drugome muškarcu stvari koje je vidio vani...
Muškarac na drugom krevetu je počeo živjeti za te jednosatne trenutke kada je njegov prijatelj sjedio i pričao o događanjima i bojama vanjskoga svijeta. Prozor je gledao na park uz jezero s labudovima.
Guske i labudovi su se igrali u vodi, a mala su djeca spuštali svoje male čamce u vodu.
Mladi parovi su zagrljeni šetali uz cvijeće svih boja. Veliko, staro i snažno drveće je uljepšavalo pokrajinu, a u daljini su se vidjela svjetla grada.
Kada je muškarac uz prozor detaljno objašnjavao sve to, njegov je prijatelj na drugom krevetu zatvorio oči te zamišljao sve te slikovite prizore.
Jednoga dana mu je muškarac uz prozor opisivao paradu, koja se kretala uz jezero. Bez obzira što njegov prijatelj nije čuo tu muziku, on ju je vidio u svom umu. Tako su prolazili dani i tjedni.
Jednoga jutra je jutranja sestra donijela vodu za umivanje i uz prozor pronašla tijelo muškarca koji je u snu mirno umro. Bila je tužna i pozvala je medicinsko osoblje koje je tijelo odnijelo van.
Odmah kada je to bilo moguće, drugi muškarac je zamolio da ga pomaknu uz prozor. Sestra mu je sa zadovoljstvom udovoljila, pobrinula se da se je udobno namjestio te ga ostavila samog.
Uz veliki napor podigao se polako na laktove kako bi po prvi puta ugledao vanjski svijet.
Konačno je imao priliku sam uživati u vanjskim ljepotama. Pogledao je kroz prozor i ugleda prazan zid.
Muškarac je pitao sestru koji je to bio razlog da je pokojni prijatelj tako lijepo opisivao stvari u vanjskom svijetu. Sestra mu je rekla da je bio slijep i da nije mogao vidjeti zid koji je stajao ispred prozora. Reče: »A, možda je htio usrećiti vas?«
Guske i labudovi su se igrali u vodi, a mala su djeca spuštali svoje male čamce u vodu.
Mladi parovi su zagrljeni šetali uz cvijeće svih boja. Veliko, staro i snažno drveće je uljepšavalo pokrajinu, a u daljini su se vidjela svjetla grada.
Kada je muškarac uz prozor detaljno objašnjavao sve to, njegov je prijatelj na drugom krevetu zatvorio oči te zamišljao sve te slikovite prizore.
Jednoga dana mu je muškarac uz prozor opisivao paradu, koja se kretala uz jezero. Bez obzira što njegov prijatelj nije čuo tu muziku, on ju je vidio u svom umu. Tako su prolazili dani i tjedni.
Jednoga jutra je jutranja sestra donijela vodu za umivanje i uz prozor pronašla tijelo muškarca koji je u snu mirno umro. Bila je tužna i pozvala je medicinsko osoblje koje je tijelo odnijelo van.
Odmah kada je to bilo moguće, drugi muškarac je zamolio da ga pomaknu uz prozor. Sestra mu je sa zadovoljstvom udovoljila, pobrinula se da se je udobno namjestio te ga ostavila samog.
Uz veliki napor podigao se polako na laktove kako bi po prvi puta ugledao vanjski svijet.
Konačno je imao priliku sam uživati u vanjskim ljepotama. Pogledao je kroz prozor i ugleda prazan zid.
Muškarac je pitao sestru koji je to bio razlog da je pokojni prijatelj tako lijepo opisivao stvari u vanjskom svijetu. Sestra mu je rekla da je bio slijep i da nije mogao vidjeti zid koji je stajao ispred prozora. Reče: »A, možda je htio usrećiti vas?«
Epilog: Neizmjerna sreća leži u usrećivanju drugih, bez obzira na naše uvjete. Podijeljena tuga se raspolovi, a kada dijelimo sreću ona se podvoji. Ako se želiš osjećati bogatim tada prebroji stvari koje ne možeš kupiti novcima. »Danas je dar, zato se zove sadašnjost«.
Priča o stablu
Neki kažu da je djetinjstvo najljepši dio života. No, mladi ljudi kao da jedva čekaju da odrastu, izgaraju od želje da uđu u taj famozni svijet odraslih gdje se sve čini toliko jednostavnije: nema škole, nema profesora, nema nesretnih i neuzvraćenih ljubavi, nema problema karakterističnih za to doba… Ipak, je li sve doista tako? Je li sve doista toliko jednostavnije kako se čini? Hoćemo li se i mi jednom htjeti vratiti u djetinjstvo, kajući se što smo na sve načine ubrzavaliproces odrastanja? Priču koju ćete upravo pročitati našao sam na jednom web portalu...
Taj portal je ispunjenom malim pričama i mudrim riječima raznih ljudi: od pjesnika i pisaca, preko psihologa do običnih ljudi. Jednostavno, toliko me se dojmila da sam je morao podijeliti s vama, anadam se da ćete i izvući i kakvu pouku iz nje. Uživajte!
Bilo jednom jedno stablo… i voljelo malog dječaka. Svakog bi dana dječak dolazio i skupljao lišće, spleo bi ga u krunu i igrao se kralja šume. Penjao bi se uz deblo, ljuljao na njegovim granama i jeo jabuke. Igrali bi se skrivača. A kad bi se umorio, zaspao bi u njegovu hladu. Volio je dječak stablo… Jako ga volio.
I stablo je bilo sretno.
Prolazile su godine. Dječak je odrastao. Stablo je često bilo samo. Jednog dana dođe dječak stablu, a ono mu reče:
Dođi Dječače, dođi i popni se uz moje deblo i proljuljaj na mojim granama, Najedi se jabuka, igraj se u mom hladu I budi sretan.
- Prevelik sam da se penjem i igram, odgovori mu dječak. Želim svašta kupovati i zabavljati se. Želim imati novaca. Možeš li mi ti dati?
- Žao mi je, odvrati stablo, ja novaca nemam. Imam samo lišća i jabuka. Uzmi moje jabuke, Dječače i prodaj ih u gradu.
Tako ćeš zaraditi novaca i bit ćeš sretan.
Dječak se popne na stablo, nabere jabuka i odnese ih.
Stablo je bilo sretno.
Ali dječak zadugo nije dolazio…i stablo je bilo tužno. A onda jednog dana dječak se vrati.
Stablo zadrhti od radosti i progovori:
Dođi, Dječače, popni se uz moje deblo, Proljuljaj na mojim granama i budi sretan.
Previše sam zaposlen da se penjem po stablima, reče dječak. Želim kuću da me čuva od hladnoće. Želim se oženiti i imati djecu, i zato mi treba kuća. Možeš li mi ti dati kuću?
Nemam ja kuće, odgovori mu stablo. Moja je kuća šuma, ali možeš odrezati moje grane da sagradiš kuću. Tada ćeš biti sretan.
I odreže tako dječak stablu grane i odnese ih da sagradi sebi kuću.
I stablo je bilo sretno.
Ali dječak dugo, dugo nije dolazio. A kada se vratio, stablo je od silne radosti jedva progovorilo.
Dođi Dječače, prošaputalo je, dođi i poigraj se.
Previše sam star i tužan za igru, odgovori dječak. Želim lađu koja će me odnijeti daleko odavde. Možeš li mi je ti dati?
Odsjeci moje deblo i sagradi lađu, reče mu stablo. Moći ćeš otploviti daleko… I bit ćeš sretan.
I dječak posiječe deblo. Sagradi lađu i otplovi
I stablo je bilo sretno. Ali ne istinski sretno.
Nakon mnogo vremena dječak se ponovo vrati.
Oprosti mi, Dječače, progovori stablo, više ti nemam što darovati.
Jabuka više nemam.
- Zubi su mi preslabi za jabuke, odvrati dječak.
- Grana više nemam, nastavi drvo, ne možeš se više na njima ljuljati.
- Prestar sam da se ljuljam na granama, reče dječak.
- Debla više nemam, opet će stablo, ne možeš se penjati.
- Preumoran sam da se penjem, odvrati dječak.
Žao mi je, uzdahne stablo. Volio bih da ti mogu nešto dati… ali ničeg nemam. Sad sam samo stari panj. Žao mi je…
Više mi ne treba mnogo, samo mirno mjesto da sjednem i odmorim se. Vrlo sam umoran.
Pa, progovori stablo protežući se u vis što je više moglo, znaš, za sjedenje i odmor i stari panj bit će dobar.
Dođi, Dječače, sjedni. Sjedni i odmori se.
Dječak tako i učini.
I stablo je bilo sretno.
Taj portal je ispunjenom malim pričama i mudrim riječima raznih ljudi: od pjesnika i pisaca, preko psihologa do običnih ljudi. Jednostavno, toliko me se dojmila da sam je morao podijeliti s vama, anadam se da ćete i izvući i kakvu pouku iz nje. Uživajte!
Bilo jednom jedno stablo… i voljelo malog dječaka. Svakog bi dana dječak dolazio i skupljao lišće, spleo bi ga u krunu i igrao se kralja šume. Penjao bi se uz deblo, ljuljao na njegovim granama i jeo jabuke. Igrali bi se skrivača. A kad bi se umorio, zaspao bi u njegovu hladu. Volio je dječak stablo… Jako ga volio.
I stablo je bilo sretno.
Prolazile su godine. Dječak je odrastao. Stablo je često bilo samo. Jednog dana dođe dječak stablu, a ono mu reče:
Dođi Dječače, dođi i popni se uz moje deblo i proljuljaj na mojim granama, Najedi se jabuka, igraj se u mom hladu I budi sretan.
- Prevelik sam da se penjem i igram, odgovori mu dječak. Želim svašta kupovati i zabavljati se. Želim imati novaca. Možeš li mi ti dati?
- Žao mi je, odvrati stablo, ja novaca nemam. Imam samo lišća i jabuka. Uzmi moje jabuke, Dječače i prodaj ih u gradu.
Tako ćeš zaraditi novaca i bit ćeš sretan.
Dječak se popne na stablo, nabere jabuka i odnese ih.
Stablo je bilo sretno.
Ali dječak zadugo nije dolazio…i stablo je bilo tužno. A onda jednog dana dječak se vrati.
Stablo zadrhti od radosti i progovori:
Dođi, Dječače, popni se uz moje deblo, Proljuljaj na mojim granama i budi sretan.
Previše sam zaposlen da se penjem po stablima, reče dječak. Želim kuću da me čuva od hladnoće. Želim se oženiti i imati djecu, i zato mi treba kuća. Možeš li mi ti dati kuću?
Nemam ja kuće, odgovori mu stablo. Moja je kuća šuma, ali možeš odrezati moje grane da sagradiš kuću. Tada ćeš biti sretan.
I odreže tako dječak stablu grane i odnese ih da sagradi sebi kuću.
I stablo je bilo sretno.
Ali dječak dugo, dugo nije dolazio. A kada se vratio, stablo je od silne radosti jedva progovorilo.
Dođi Dječače, prošaputalo je, dođi i poigraj se.
Previše sam star i tužan za igru, odgovori dječak. Želim lađu koja će me odnijeti daleko odavde. Možeš li mi je ti dati?
Odsjeci moje deblo i sagradi lađu, reče mu stablo. Moći ćeš otploviti daleko… I bit ćeš sretan.
I dječak posiječe deblo. Sagradi lađu i otplovi
I stablo je bilo sretno. Ali ne istinski sretno.
Nakon mnogo vremena dječak se ponovo vrati.
Oprosti mi, Dječače, progovori stablo, više ti nemam što darovati.
Jabuka više nemam.
- Zubi su mi preslabi za jabuke, odvrati dječak.
- Grana više nemam, nastavi drvo, ne možeš se više na njima ljuljati.
- Prestar sam da se ljuljam na granama, reče dječak.
- Debla više nemam, opet će stablo, ne možeš se penjati.
- Preumoran sam da se penjem, odvrati dječak.
Žao mi je, uzdahne stablo. Volio bih da ti mogu nešto dati… ali ničeg nemam. Sad sam samo stari panj. Žao mi je…
Više mi ne treba mnogo, samo mirno mjesto da sjednem i odmorim se. Vrlo sam umoran.
Pa, progovori stablo protežući se u vis što je više moglo, znaš, za sjedenje i odmor i stari panj bit će dobar.
Dođi, Dječače, sjedni. Sjedni i odmori se.
Dječak tako i učini.
I stablo je bilo sretno.
MISLI DRUGAČIJE
Čovjek je na ulici ugledao siromašnog dječaka kako zadivljeno gleda u njegovo novo skupocjeno auto; ponudio mu je da ga provože u autu.
Nakon vožnje dječak je rekao čovjeku:”Vaše auto je prelijepo, mora da je jako skupo. Koliko košta?”
“Ne znam”, rekao je čovjek. “Dobio sam ga na poklon od mog starijeg brata.”
“Uaaau, pa to je tako lijepo od njega.”, bio je iznenađen dječak.
“Znam o čemu sada razmišljaš. I ti isto želiš da IMAŠ brata kao što je moj. Zar ne?” – upita ga čovjek.
“Ne.”, odgovori dječak. “Ja želim da BUDEM brat kao što je tvoj.”
GUŠTER U ZIDU
Prilikom renoviranja jedne japanske kuće, jedan građevinski radnik trebao je da popravi oronuli zid.
Kuće u Japanu obično imaju zidove koji su izrađeni od drveta, a između vanjskog i unutrašnjeg zida postoje uglavnom šupljine, prazan prostor. Kod jednog zida koji se potpuno srušio, radnik je primjetio malog guštera zaglavljenog u tom praznom prostoru. Gušter je bio živ, međutim jedan ekser mu je prošao kroz nogu i on je tu tako visio nepomičan.
Bilo mu je žao guštera, ali istovremeno je bio i radoznao. Raspitao se za taj ekser i saznao da on tu stoji već punih 10 godina, još od vremena kada je kuća sagrađena!
“Kako se ovo moglo desiti?” – pitao se. “Kako je jedan mali gušter zarobljen u zidu već punih 10 godina mogao živjeti u ovakvim uslovima? U mraku 10
godina, bez pomjeranja, bez hrane, to je nešto potpuno nevjerovatno i nema nikakvog smisla.”
Vođen znatiželjom odmah je prestao sa radom i počeo pažljivo posmatrati tog nesretnog guštera. Htio je da se sam uvjeri u to šta on radi i kako preživljava.
I onda, iznenada, niotkuda se pojavi neki drugi gušter koji je na njegovo čudo nosio hranu u ustima.
Čovjek je ostao potpuno zatečen onim što je vidio. Ispostavilo se da je taj drugi gušter sve vrijeme brinuo o ovom svom zaglavljenom gušteru i to čitavih 10 godina. To je za radnika bio savršen primjer ljubavi u prirodi.
“Ovo je čudo.” – pomislio je.
***
Nikada ne napuštajte ljude koje volite i do kojih vam je stalo.
NERAD
Sjedi vrana na drvetu, i cijele dane ne radi ama baš ništa.
Kada je mali zeko ugledao vranu, upita je:“Mogu li i ja sjediti kao i ti i cijeli dan ne raditi ništa ?”
Vrana odgovori: “Naravno, zašto da ne.”
I tako zeko sjede na zemlju ispod vrane odmarati se, a da ništa ne radi.
Nakon nekog vremena, iznenada, pojavi se lisica, skoči na zeca… i pojede ga.
***
‘Da bi sjedio i ne radio ništa…Moraš sjediti jako, jako visoko.’
ČUDESNA BANKA
Zamislite da vam svako jutro kada se probudite, jedna banka stavi na račun tačno 86.400 eura. Šta biste vi napravili?
Prvo pravilo glasi: Sve što niste uspjeli potrošiti tokom dana uzima vam se naveče! Ne smijete varati, niti prebaciti novac na neki drugi račun. Imate ga pravo potrošiti isključivo tokom tok istog dana ali ne zaboravite da svako jutro kad otvorite oči banka vam
otvara novi račun od novih 86.400 eura za taj dan i tako svaki dan.
Drugo pravilo je: Banka
može prekinuti tu ‘Igru’ bez ikakvog upozorenja! U bilo kom trenutku može vas obavijestiti da je sve gotovo i da se račun definitivno zatvara.
Nesumnjivo je da ćete svi, dobijeni novac trošiti na zabavu i kupovinu pokloná onima koje volite. Trudićete se da vam svaki euro donese sreću i zadovoljstvo.
Pa gdje ima takva banka?
Tu čudesnu banku imamo svi mi na našem raspolaganju. To je VRIJEME!
Svako jutro kad se probudimo, naša životna banka nam otvara kredit od 86.400 sekundi života za taj dan do spavanja. Sve što nismo proživjeli toga dana – izgubljeno je. Juče je zauvijek prošlo!
I svako sljedeće jutro ta magija se ponavlja. Zato nemojmo zaboraviti nezaobilazno pravilo da banka može zatvoriti naš račun svakog minuta, bez upozorenja. U bilo kom trenutku naš život može stati!
Šta vi radite sa vaših 86.400 sekundi po danu?
DESET ŠOLJICÁ KAVE
Jedan prosjak vidio je bankara koji je izlazio iz svoje kancelarije i zamolio ga:
- Gospodine, imate li da mi date deset centi za šoljicu kafe?Bankar se sažalio na čovjeka koji je djelovao potpuno izgubljeno i propalo, pa mu je rekao:
- U redu. Evo ti dolar. Uzmi ga i kupi sebi deset kafá.
Sutradan, jadnik se je opet pojavio pred stepenicama koje su vodile u banku i, kada je bankar izašao, prosjak ga je udario pesnicom u stomak.
- Ti i tvojih prokletih deset šoljicá kafe, NISAM SPAVAO ČITAVU NOĆ.
***
Kako se postaviti prema ovakvim ljudima?
RASIZAM U AVIONU
Jedna žena, bijelkinja, stara otprilike pedeset godina, dobila je mjesto pored jednog crnca u avionu. Vidno uznemirena, pozvala je odmah stjuardesu.
- U čemu je problem, gospođo?
- Pa zar ne vidite?!! Smjestili ste me pored crnca!! Nezamislivo mi je sjediti pored jednog od tih… tih groznih ljudi. Zahtijevam da mi odmah date drugo mjesto!!
- Čini mi se da su sva mjesta zauzeta, gospođo. Molim Vas, dozvolite mi da provjerim da li ima ipak neko prazno mjesto.
Stjuardesa se udaljila i vratila nakon nekoliko minuta:
- Gospođo, u ekonomskoj klasi nema mjesta. Imamo još samo jedno jedino mjesto u prvoj klasi.
Ali prije nego što je gospođa uspjela izustiti i jednu jedinu riječ, stjuardesa nastavi:
- Znate šta gospođo, u našoj aviokompaniji je gotovo nedopustivo da putnik iz ekonomske klase sjedi u prvoj klasi. Ali, isto tako, bilo bi skandalozno siliti nekoga da sjedi pored osobe koja je ispod svih nivoa.
Zatim se okrenu ka crncu i reče:
- Dakle, gospodine, ako želite, uzmite svoj ručni prtljagu i premjestite se u prvu klasu.
…
Putnici koji su slušali ovaj razgovor spontano su počeli aplaudirati.
NEZAHVALNI DJEČAK
Jedna bogata nasljednica, sva u zlatu, izašla je iz luksuznog londonskog hotela, gdje je večerala i plesala čitavo veče na dobrotvornoj proslavi u korist napuštene djece.
Baš kad je ulazila u svoj Rols Rojs, prišao joj je jedan dječak i plačući zamolio:” Dajte mi neku paru, gospođo, smilujte se. Dva dana nisam jeo.”
Dama se užasnula.
“Odvratni nezahalniče!” uzviknula je. “Shvataš li da sam čitave večeri plesala za tebe!?”
***
“Kad ti pomažem, osjećam se veoma važno;
ipak, očekujem da mi budeš zahvalan.”
SVE JE RELIGIJA
Jedan američki propovjednik na proputovanju Kinom pitao je konobara jednog restorana šta je to kineska religija.
Konobar ga je odveo na terasu i upitao: “Šta vidite, gospodine?”“Vidim ulicu s mnogo kućá, puno ljudi, autobusá i automobilá.”
“I šta još?”
“Vidim drveće.”
“I šta još?”
“Vjetar koji duva.”
Kinez je raširio ruke i uskliknuo: “E to je religija, gospodine!”
*****
Tražiti je kao da tražiš pogled otvorenih očijiu.
TOLIKO JE OČIGLEDNO DA JE TO ZAISTA TEŠKO VIDJETI.
BLIZANCI
Blizanci u majčinoj utrobi razgovaraju:
- Vjeruješ li u život poslije rođenja?
- Naravno, sigurno postoji nešto nakon rođenja. Možda smo ovdje baš zato da se pripremimo na život poslije rođenja.
- To je glupost. Nema života poslije rođenja. Kako bi taj život uopšte izgledao?
- Ne znam tačno, ali uvjeren sam da će biti više svjetla i da ćemo moći hodati i jesti svojim ustima.
- To je potpuna glupost. I sam znaš da je nemoguće trčati i jesti svojim ustima. Pa baš zato i imamo pupčanu vrpcu. Kažem ti, poslije rođenja NEMA ŽIVOTA.
- Pupčana vrpca je prekratka. Uvjeren sam da postoji nešto poslije rođenja. Nešto potpuno drukčije od ovoga što živimo sada.
- Ali niko se nije vratio od tamo. Život se poslije rođenja završava. Osim toga, život nije ništa drugo do postojanje u uskom i mračnom prostoru.
- Pa ne znam baš tačno kako izgleda život poslije rođenja, ali ćemo u svakom slučaju sresti našu mamu. Ona će zatim brinuti za nas.
- Mama?!? Ti vjeruješ u mamu! Gdje bi po tvome ta mama bila?
- Svuda oko nas, naravno. Zahvaljujući njoj smo živi, bez nje ne bismo uopšte ni postojali.
- NE VJERUJEM. Mamu nisam nikada vidio, i zato je jasno da ne postoji.
- Da, moguće, ali ponekad, kada smo potpuno mirni, možemo je čuti kako pjeva i miluje naš svijet. Znaš, uvjeren sam da naš život poslije rođenja zapravo tek počinje.
- Vjeruješ li u život poslije rođenja?
- Naravno, sigurno postoji nešto nakon rođenja. Možda smo ovdje baš zato da se pripremimo na život poslije rođenja.
- To je glupost. Nema života poslije rođenja. Kako bi taj život uopšte izgledao?
- Ne znam tačno, ali uvjeren sam da će biti više svjetla i da ćemo moći hodati i jesti svojim ustima.
- To je potpuna glupost. I sam znaš da je nemoguće trčati i jesti svojim ustima. Pa baš zato i imamo pupčanu vrpcu. Kažem ti, poslije rođenja NEMA ŽIVOTA.
- Pupčana vrpca je prekratka. Uvjeren sam da postoji nešto poslije rođenja. Nešto potpuno drukčije od ovoga što živimo sada.
- Ali niko se nije vratio od tamo. Život se poslije rođenja završava. Osim toga, život nije ništa drugo do postojanje u uskom i mračnom prostoru.
- Pa ne znam baš tačno kako izgleda život poslije rođenja, ali ćemo u svakom slučaju sresti našu mamu. Ona će zatim brinuti za nas.
- Mama?!? Ti vjeruješ u mamu! Gdje bi po tvome ta mama bila?
- Svuda oko nas, naravno. Zahvaljujući njoj smo živi, bez nje ne bismo uopšte ni postojali.
- NE VJERUJEM. Mamu nisam nikada vidio, i zato je jasno da ne postoji.
- Da, moguće, ali ponekad, kada smo potpuno mirni, možemo je čuti kako pjeva i miluje naš svijet. Znaš, uvjeren sam da naš život poslije rođenja zapravo tek počinje.
NEODGOVORNI DOKTOR
Jedan doktor je žurno utrčao u bolnicu nakon što je dobio hitan poziv da izvrši veoma tešku operaciju na jednom dječaku. Obukao je odmah hirurški mantil i uputio se direktno ka operacionoj sali.
U hodniku ispred operacione sale zatekao je bijesnog dječakovog oca kako nervozno cupka nogama. Čim je čovjek vidio doktora, pritrčao mu je derući se na njega: “Zašto vam je trebalo toliko dugo vremena? Zar vi ne znate da je život moga sina u opasnosti? Gdje vam je osjećaj odgovornosti prema drugima? Kakav ste vi doktor?”
Doktor je sa iskrenim žaljenjem rekao:“Zaista se izvinjavam, ali čim sam dobio poziv uputio sam se ka bolnici. Nisam mogao stići brže. A sada bih vas zamolio da se smirite kako bih mogao da na miru obavljam svoj posao.”
“Da se smirim?! Ja da se smirim? A šta da je vaš sin u toj prostoriji sada, da li bi ste se vi smirili?? Da vaš sin umire, kako bi ste se vi ponašali??” – bijesno je uzvratio otac
Operacija je trajala nekoliko sati i doktor je izašao sav srećan i nasmijan. “Hvala bogu, vaš sin je van životne opasnosti!” I bez da sačeka ikakvu reakciju dječakovog oca, izjurio je iz bolnice. U trku je samo dobacio, “Ako imate ikakvih pitanja, pitajte medicinsku sestru.”
“Zašto je ovaj doktor ovako arogantan??!! Nije mogao da sačeka ni nekoliko minuta da ga upitam za trenutno stanje moga sina!” – prokomentarisao je otac čim je vidio medicinsku sestru.
Medicinska sestra mu je odgovorila:”Njegov sin je poginuo juče u auto nesreći. Bio je na njegovoj sahrani kad sam ga ja pozvala radi hitne operacije vašeg sina. I sada, čim je spasio život vašeg sina, otrčao je nazad da sahrani svog.”
***
Nikada ne osuđuj druge, jer nikada ne možeš znati kakvi su njihovi životi i kroz šta oni prolaze.
ŠTA SE DEŠAVA KADA ČOVJEK UMRE?
To se desilo u automobilskoj nesreći. Nikakva posebna nesreća, ali ipak smrtonosna. Iza sebe si ostavio suprugu i dvoje djece. To je bila bezbolna smrt. Hitna pomoć je dala sve od sebe da te spasi, ali bez uspjeha. Tvoje tijelo je bilo tako skršeno da je bolje što si umro, vjeruj mi.
I tada si me upoznao.
“Šta … šta se dogodilo? “Pitao si me.” Gdje sam ja?”
“Ti si umro,” rekao sam, činjenično odsutno. Nema smisla uljepšavati riječi.
“Bio je kamion… koji je proklizavao…”
“Jeste.” rekao sam.“
“I. .. ja sam umro?”
“Jesi. Ali nemoj se osjećati loše zbog toga. Svi umiru.” rekao sam.
Osvrnuo si se. Oko tebe nije bilo ničega. Samo ti i ja. “Kakvo je ovo mjesto?” pitao si me. “Je li to život poslije smrti?”
“Više ili manje”, rekao sam.
“Jesi li ti Bog?” pitao si me.
“Jesam.” Odgovorio sam. “Ja sam Bog.”
“Moja djeca … Moja žena,” rekao si.
“Šta je s njima?”
“Hoće li biti u redu?”
“To je ono što volim vidjeti,” rekao sam. “Samo što si umro, a glavna briga ti je tvoja porodica. To je lijepo.”
Pogledao si me fascinirano. U tvojim očima nisam ti izgledao kao Bog. Izgledao sam kao neki obični čovjek. Neki nejasni autoritet. Više nekako kao gimnazijski profesor od Svemogućeg.
“Ne brini”, rekao sam. “Oni će biti u redu. Tvoja djeca će te se sjećati kao savršenog roditelja u svakom pogledu. Nisu imali vremena da osjete prezir prema tebi. Tvoja supruga će svana zaplakati, ali će potajno osjetiti olakšanje. Budimo iskreni, tvoj brak se raspadao. Ako ti je za utjehu, ona će osjećati veliku krivicu zbog tog osjećaja olakšanja.”
“O”, rekao si. “Pa šta će se sada dogoditi ? Moram otići u raj ili pakao ili tako nešto?”
“Nijedno”, rekao sam. “Bićeš reinkarnisan.”
“Ah,” rekao si. “Dakle, hindusi su u pravu.”
“Sve religije su u pravu na svoj način”, rekao sam. “Prošetaj sa mnom.”
Pratio si me u stopu dok smo šetali u prazninu. “Gdje idemo?”
“Nigdje posebno,” rekao sam. “Samo je lijepo hodati dok razgovaramo.”
“U čemu je onda poenta?” Pitao si me. “Kad se ponovo rodim biću samo prazna ploča, zar ne? Beba. Znači, sva moja iskustva i sve što sam učinio u ovom životu neće biti važno?”
“Ne baš!” Rekao sam. “Ti u sebi imaš sve znanje i iskustva svih svojih prošlih života. Ti ih se samo ne sjećaš u ovom trenutku.”
Zaustavio sam se i uhvatio te za ramena. “Tvoja duša je veličanstvenija, ljepša i veća nego što uopšte možeš zamisliti. Ljudski um može sadržavati samo jedan maleni dio onoga što jesi. To je kao da staviš prst u čašu vode da vidiš da li je vruća ili hladna. Stavi mali dio sebe u tu posudu, i čim ga izvadiš van, stekao si sva iskustva koja je imao.”
“Bio si čovjek posljednje 34 godine, pa se još uvijek nisi ispružio i osjetio ostatak svoje ogromne svijesti. Ako bismo duže ostali na ovom mjestu počeo bi se prisjećati svega. Ali, nema smisla to raditi između svakog života.”
“Koliko puta sam se onda reinkarnisao?”
“O, mnogo. Jako mnogo. I u mnogo različitih života.” rekao sam. “Ovaj put ćeš biti kineska seljanka iz 540 godine nove ere. ”
“Čekaj malo?” zamucao si. “Vraćaš me natrag kroz vrijeme?”
“Pa, tehnički gledano da. Vrijeme, kakvo vi poznajete postoji samo u vašem svemiru. Stvari su drugačije tamo odakle ja dolazim.”
“Odakle si ti?” izgledao si zamišljeno.
“Oh, da!” objasnio sam ti, “Dolazim odnekud. Iz nekog drugog mjesta. I tamo postoje drugi poput mene. Znam da želiš saznati kako je tamo, ali iskreno nisi u stanju da to razumiješ.”
“Oh.” Rekao si, malo razočarano. “Ali čekaj, ako me reinkarnišeš na druga mjesta kroz vrijeme, da li bih u nekom trenutku mogao komunicirao sam sa sobom?”
“Naravno. To se stalno dešava. A kako su dva života svjesna samo pojedinačnog postojanja, nisi ni svjestan čak da se to događa.”
“U čemu je onda svrha svega toga?”
“Ozbiljno?” Pitao sam. “Ozbiljno? Pitaš me za smisao života? Nije li to malo stereotipno?”
“Pa, to je razumno pitanje.” Bio si uporan.
Pogledao sam te u oči. “Smisao života, razlog zbog kojeg sam napravio ovaj cijeli svemir, je da ti sazriješ.”
“Misliš čovječanstvo? Želiš da sazrijemo?”
“Ne. Samo ti. Napravio sam cijeli ovaj svemir za tebe. Sa svakim novim životom ti rasteš i sazrijevaš i postaješ veći i veličanstveniji um.”
“Samo ja? Šta je sa svima ostalima?”
“Ne postoji niko drugi”, rekao sam. “U ovom svemiru , postojiš samo ti i ja.”
Gledao si me tupo. “Ali svi ljudi na Zemlji …”
“Svi su ti. Različite inkarnacije tebe.”
“Čekaj. Ja sam svi!?”
“Sad shvataš.” Rekao sam, lupivši te po leđima da ti čestitam.
“Ja sam svaki čovjek koji je ikada živio?”
“Ili koji će ikada živjeti, da.”
“Ja sam Abraham Linkoln?”
“Ti si i Džon Vilkis But.” Dodao sam.
“Ja sam Hitler?” Rekao si, zaprepašćeno.
“I ti si milioni pobijenih.”
“Ja sam Isus?”
“I svi koji su ga slijedili.”
Zaćutao si.
“Svaki put kad nekoga učiniš žrtvom,” rekao sam, “sam sebe činiš žrtvom. Svako djelo ljubaznosti koje si uradio, uradio si sebi. Svaki srećan i tužan trenutak koji je doživio bilo koji čovjek jeste ili će biti doživljen kroz tebe.”
“Zašto?” Pitao si me. “Čemu sve ovo?”
“Zato što ćeš jednog dana postati poput mene. Jer je to ono što vi jeste. Ti si jedan od pripadnika moje vrste. Ti si moje dijete.”
“Opa”. Rekao si u nevjerici . “Hoćeš da kažeš da sam bog?”
“Ne. Ne još. Ti si fetus koji još uvijek raste. Nakon što proživiš svaki ljudski život kroz svo vrijeme, dovoljno ćeš narasli da se rodiš.”
“Znači, cijeli svemir,” rekao si. “To je samo … ”
“Nekakva vrsta jajeta.” Odgovorio sam. “Sada je vrijeme da kreneš u svoj sljedeći život.”
I ja sam te poslao na put.
PRIČA O TIRANINU I BESMRTNOSTI
U nekoj udaljenoj zemlji živio je feudalac čija je moć bila uporediva samo s njegovom okrutnošću. Na njegovoj je zemlji vladao njegov zakon, a seljacima je čak bilo zabranjeno pomenuti njegovo ime. Narod su ugnjetavali čuvari koje je on imenovao i tlačili ubirači poreza koji su im uzimali ono malo novca koji su mogli zaraditi prodajući svoju žetvu, svoje vino i zanatske predmete.
Nolav, tako se zvao gospodar, imao je moćnu vojsku iz koje su se povremeno javljali mladi oficiri koji su pokušavali dignuti pobunu kako bi ga srušili. Ali tiranin je sve te pokušaje slomio krvlju i ognjem.Seoski je sveštenik bio toliko dobar koliko je vladar bio pokvaren, čovjek vrijedan poštovanja zbog svoje vjere, koji je posvetio život pomaganju drugima i prenošenju svog velikog znanja. S njim u kući živjelo je petnaest ili dvadeset učenika koji su slijedili njegov put i učili iz svakog pokreta i svake riječi svog učitelja. Jednog jutra, nakon jutarnje molitve, okupio je svoje učenike i rekao im:
“Djeco moja, moramo pomoći svom narodu. On bi se mogao boriti za svoju slobodu, ali gospodar zemlje naučio ga je da ima preveliku moć da bi mu se muškarci i žene usudili suprotstaviti. Strah od Nolava rastao je s njima i ako ništa ne učinimo, umrijeće kao robovi.”
“Biće učinjeno kako ti kažeš”,odgovorili su jednoglasno.
“Makar vas to stajalo života?” upitao je.
“Šta je život ako, kad možeš pomoći bratu, to ne učiniš?” odgovorio je učenik koji je zborio kao predstavnik ostalih. Došao je peti dan aprila. Tog se dana slavio rođendan gospodara palate i samo bi tom prilikom u čitavoj godini gospodar zemlje prošao selom u kočiji. Okružen jakom pratnjom i ukrašen odjećom izvezenom zlatom i dragim kamenjem, Nolav je i tog jutra krenuo u obilazak. Službena objava zahtijevala je da svi seljaci u znak poštovanja padnu ničice pred kraljevskom kočijom. Na opšte iznenađenje, nekoliko ulica od palate kočija je prošla ispred jedne kuće i jedan od podanika ostao je stajati. Stražari su ga smjesta uhapsili i odveli pred gospodara.
“Ne znaš da se moraš nakloniti?”
“Znam, Visosti.”
“Ali nisi to učinio.”
“Nisam.”
“Znaš li da te mogu osuditi na smrt?”
“Tome se i nadam, Visosti.”
Nolava je iznenadio odgovor, ali nije se dao zastrašiti.
“Dobro. Ako na taj način želiš umrijeti, u suton će se krvnik pobrinuti za tvoju glavu.”
“Hvala, gospodaru”, rekao je mladić i smiješeći se kleknuo.
Neko je u gomili povikao: “Gospodaru, moj gospodaru! Mogu li nešto reći?”
Tiranin mu je dopustio da priđe.
“Reci.”
“Dopustite mi, gospodaru moj, da danas umrem ja, a ne on.”
“Tražiš da budeš pogubljen umjesto njega?”
“Da, gospodaru. Molim vas. Uvijek sam vam bio odan. Dopustite to, molim vas.”
Gospodar se iznenadio i upitao osuđenika:
“Jeli to tvoj rođak? ”
“Nikad ga u životu nisam vidio. Ne dopustite mu da me zamijeni. Pogreška je moja i moja glava treba letjeti.”
“Ne, Visosti, moja.”
“Ne, moja.”
“Moja.”
“Tišina!” povikao je gospodar. “Mogu vam udovoljiti obojici. Obojica ćete biti pogubljena.”
“Dobro, Visosti. Ali ja sam osuđen prvi i mislim da imam pravo umrijeti prvi.”
“Ne, gospodaru. Ta povlastica pripada meni jer nisam ni uvrijedio Vašu Visost.”
“Dosta!Šts je ovo?” vikao je Nolav. “Ćutite i imaćete povlasticu da budete pogubljeni istovremeno. Ima više od jednog krvnika u ovoj zemlji.”
Jedan se glas digao iz gomile.
“U tom slučaju, gospodaru, i ja želim biti na tom popisu.”
“I ja, gospodaru.”
” I ja.”
Feudalac je zanijemio. Nije razumio šta se događa. A ako je nešto moglo oneraspoložiti tiranina, onda je to bilo kad nije mogao shvatiti št se događa. Petorica mladića molila su da budu pogubljena, a to je bilo nešto neshvatljivo. Sklopio je oči da razmisli. Za nekoliko trenutaka donio je odluku. Nije htio da njegovi podanici misle da oklijeva. Naćiće pet krvnika! Ali kad je otvorio oči i pogledao ljude koji su bili okupljeni oko njega, više ih nije bilo pet, nego je više od deset glasova tražilo da bude pogubljeno. A ruke su se i dalje dizale. To je bilo previše za moćnog feudalca.
“Dosta!” povikao je. “Otkazuju se sva smaknuća dok ne odlučim ko će umrijeti i kada.”
Između negodovanja i prigovora onih koji su htjeli umrijeti, kočija se vratila u palatu. Kad je stigao, Nolav se zatvorio u svoje odaje i dao se na razmišljanje o tome. Odjednom, sine mu ideja. Poslao je po sveštenika. On je sigurno znao nešto o tom kolektivnom ludilu. Brzo su potražili starca i odveli ga pred feudalca.
“Zašto se tvoj narod bori da bude pogubljen?”
Starac nije odgovorio.
“Odgovori!”
Tišina.
“Naređujem ti!”
Tišina.
“Ne izazivaj me. Mogu te prisiliti da progovoriš!”
Tišina.
Starca su odveli u dvoranu za mučenje i satima ga podvrgavali najgorim mukama. Ali odbijao je da progovori. Tiranin je poslao svoje stražare da odu u njegov hram po nekoliko učenika. Kad su došli, pokazao im je izmučeno učiteljevo tijelo i upitao ih:
“Zbog čega ti ljudi žele biti pogubljeni? ”
Tankim glasićem stari je sveštenik uzviknuo:
“Zabranjujem vam da progovorite!”
Gospodar zemlje znao je da ne može prijetiti smrću nijednom u koji se nalazio ondje. Pa im je rekao:
“Vaš će učitelj patiti u najgorim mukama koje čovjek može zamisliti. Prisiliću vas da to gledate. Ako volite ovoga čovjeka, recite mi tajnu i onda ćete svi moći otići.”
“Dobro”, rekao je jedan učenik.
“Ćuti” ,rekao je starac.
“Nastavi”, rekao je Nolav.
“Ako danas neko bude pogubljen…” počeo je učenik.
“Ćuti”, ponovio je starac. “Proklet bio ako otkriješ tajnu…”
Gospodar je učinio jedan pokret i starac je dobio udarac od kojeg je ostao bez svijesti.
“Nastavi”, naredio je.
“Prvi čovjek koji danas bude pogubljen, nakon sutona će postati besmrtan.”
“Besmrtan? Lažeš!” rekao je Nolav.
“Piše u Svetom pismu”, rekao je mladić. Otvorio je knjigu koju je nosio u torbi i pročitao odlomak koji je to potvrđivao.
Besmrtan! pomislio je feudalac. Jedino čega se tiranin bojao bila je smrt, a ovo je bila prilika da je pobijedi. Besmrtan, pomislio je. Gospodar nije oklijevao ni trenutka. Zatražio je papir i pero i naredio vlastito smaknuće. Sve su ih izbacili iz palate i kad je zašlo Sunce, Nolav je prema svojoj naredbi bio smaknut.
Tako se narod oslobodio svog ugnjetavača i poveo borbu za svoju slobodu. Nakon nekoliko mjeseci svi su bili slobodni. Feudalca niko više nikad nije spomenuo, osim u noći njegovog pogubljenja, kad su učenici, liječeći rane svog učitelja, primal od njega blagoslov jer su rizikovali svoje živote i čestitke za odličnu glumu.
ODLIKA OPŠTIH ISTINA
Ribari u dubinama ulovili bocu. U njoj papirić, a na njemu sljedeće riječi:
“Ljudi, spasavajte! Ovdje sam. Okean me izbacio na pusto ostrvo. Stojim na obali, očekujuci pomoć. Požurite. Ovdje sam!”– Nedostaje datum. Sigurno je već kasno. Boca je mogla dugo plutati morem – reče prvi ribar.
– Nije označeno ni mjesto. Čak se ne zna ni koji je okean – reče drugi ribar.
– Nije ni previše kasno, ni previše daleko. Ovdje su svuda ostrva – reče treći ribar.
Postade neprijatno. Zavlada ćutnja. To je odlika opštih istina.
MI ODLUČUJEMO HOĆEMO LI SE BORITI
Ađan Ča došao je prvi put u Englesku sedamdesetih godina. Bio je to velik događaj — čuveni učitelj dolazi sa Dalekog istoka do posjeti budističku grupu u Londonu. Grupa je imala vrlo mali prostor i mnogo ljudi se stislo unutra. Bila je to jedna od onih vrlo rijetkih toplih noći u Engleskoj, tako da se cijela soba pušila. Onda su krenuli da meditiraju, i svakome je bilo prevruće, tako da su otvorili prozor. Ali iz lokalnog paba prekoputa se čula glasna rok muzika. Poslije nekoliko minuta odlučili su da ipak zatvore prozor. Sve vrijeme Ađan Ča je sjedio nepomično. Sa zatvorenim prozorom, svi su opet počeli da se kuvaju. Temperatura je dostizala tačku ključanja, a i gušenja, ali je Ađan Ča i dalje sjedio. Otvorili su prozor, opet rok muzika. I tako u krug. Pustio ih je da sjede tako sat i po. Na kraju je kucnuo u zvono. Pošto je to bila Engleska, svi su odmah počeli da se izvinjavaju. Čak su išli i preko u pab da ih ubijede da smanje muziku, ali bez uspjeha. Prva stvar koju je Ađan Ča rekao bila je:
“Mislite da zvuk vas uznemirava, ali u stvari vi uznemiravate zvuk. Zvuk je samo to što jeste; vazduh koji vibrira. I samo od nas zavisi hoćemo li početi borbu sa njim.”
ZAGONETKA TAMNOG VILAJETA
Pripovijeda se kako je nekakav car, došavši s vojskom na kraj svijeta, pošao u tamni vilajet, gdje se nikad ništa ne vidi. Ne znajući kako će se natrag vratiti, ostave ondje ždrebad od kobile da bi ih kobile iz one pomrčine izvele. Kad su ušli u tamni vilajet i išli po njemu, sve su pod nogama osjećali nekakvo ositno kamenje, i iz mraka nešto poviče:
“Ko ovoga kamenja ponese, kajaće se, a ko ne ponese, kajaće se još više”.Gdjekoji pomisli: “Kad ću se kajati, zašto da ga nosim?”, a gdekoji:
“Daj barem jedan da ponesem”.
Kad se vrate iz tame na svijet, a to ono sve bilo drago kamenje. Onda oni koji nisu ponijeli stanu se kajati što nisu, a oni što su ponijeli, što nisu više.
HRANILICA ZA PTICE
Čitam knjigu dok čekam autobus. Stvarima sam zauzela i drugu polovinu klupe. Prekida me čikica koji se upravo približio:
„Gospodična, mogu li sjesti?“.
„Naravno, izvolite,“ požurih da pomjerim stvari i vratih se čitanju. Nakon par minuta, krajičkom oka primijetim da nešto baca na ulicu. Nije me pretjerano zanimalo šta, jer sam željela da se posvetim čitanju za koje inače nisam imala vremena. Ipak, pogledala sam ga kada je ustao da pokupi kesu koja mu je ispala i tada sam shvatila da je hranio golubove. Pogledao me je i rekao:
„I oni su živa bića“.
Nasmijala sam se i pogledala ga bolje. Imao je sedamdesetak godina, slamnati šešir i onaj unutrašnji mir kakav rijetko srećete.
„Znate, u Švedskoj su na svakom koraku hranilice za ptice. Švedi su divni ljudi. Dobri, skromni, brinu o drugima. Ne kao kod nas. Ovdje bi ljudi prije bacili hranu, nego je dali nekom drugom živom biću.“
Zatvorih knjigu iste sekunde. Slušala sam već slične priče o Švedskoj i neko vrijeme razmišljam o nastavku školovanja negdje u tom dijelu Evrope. Posebno me fascinira ta sistemska briga prema životinjama, jer tada znam da se briga o ljudima prodrazumijeva. Ipak, zanimalo me je šta je to što jednoj duši balkanskoj u Švedskoj možda može da nedostaje.
„Vi živite u Švedskoj?“, upitah ga.
„Da, već dvadeset godina. Ali želim uskoro da se vratim u Gradišku. Tamo imam kuću. Sin želi da je prodamo i da kupimo neku na moru. Ako tako bude, živjeću na moru.“.
„A zašto se vraćate? Imate li koga tamo?“, upitah radoznalo.
„Da. Ženu. Ona ne želi da se vrati. Ženama je u Švedskoj lijepo. Sin mi je u Americi. Lagao bi svako ko bi rekao da u Švedskoj nije dobro. Ali, znate, nije dobro ono što je dobro, već ono što želite.“, reče i osmijehnu se.
DVIJE LUTKE I 25.000 DOLARA
Muž i žena su šezdeset godina braka živjeli zajedno i nijedno od njih nije krilo ništa od svog bračnog partnera. Bili su sretni, voljeli se, razgovarali, pomagali jedno drugo. Među njima nije bilo tajni.
Ali supruga (tada već starica) je čuvala sanduk na ormaru i upozoravala više puta muža da ga ne otvara i ne pita šta je u njemu. Muž je poštovao njenu želju pa tako nije ni pokušavao saznati šta se krije u sanduku, sve do onog dana kad mu je žena jako oslabila i kad je doktor rekao da su joj dani odbrojani.
Tužan i nesretan muž je počeo razmišljati kako će ostati udovac i počevši razgledati stvari svoje žene koje je naumio sačuvati za uspomenu, pade mu pogled na sanduk. Uzeo ga je i odnio do kreveta na kom je ležala njegova bolesna žena, koja se ugledavši sanduk osmjehnula. Uplakanih očiju, gledajući svog voljenog muža, kog će uskoro napustiti, rekla je: “Sad ga možeš otvoriti!”
Muž je otvorio sanduk i našao u njemu dvije krpene lutke, igle za šivenje i 25.000 dolara, upitao je: “Zašto si čuvala ove stvari u sanduku?”
Odgovorila mu je šapatom:
“Kad sam se udala majka mi je rekla da je tajna dobrog i uspješnog braka ostavljanje svađe i prepirke i posavjetovala me da kad se god naljutim na tebe uzmem igle i konac i sašijem jednu lutku.”
Ovdje je skoro zaplakao, pomislivši: “Samo dvije lutke?! Znači za šezdeset godina braka samo dva puta se naljutila na mene?!”
Iako je bio tužan zato što mu je žena ležala na smrtnoj postelji osjetio se sretnim, jer je nije naljutio osim ta dva puta…. “Dobro,” rekao je, “sad znam za lutke, ali šta je sa ovih 25.000 dolara?”
Odgovorila mu je, sakrivajući suze da ga ne bi još više rastužila: “Ovo je suma koju sam skupila prodajući lutke.”
KAKO OD SJEMENJA STVORITI PLODOVE
Neki je mladić sanjao da je ušao u veliku trgovinu. Za tezgom je bio anđeo i posluživao.
Što vi ovde prodajete? – upita mladić.
Sve što želite, odgovori uljudno anđeo.
Mladić počne nabrajati:
Htio bih:
- kraj svih ratova na svijetu,Što vi ovde prodajete? – upita mladić.
Sve što želite, odgovori uljudno anđeo.
Mladić počne nabrajati:
Htio bih:
- više pravde za ugnjetavane,
- velikodušnosti i snošljivosti prema strancima,
- više ljubavi u porodicama,
- rada za nezaposlene,
- više zajedništva među ljudima i…
Anđeo mu preda jednu omotnicu i reče:
- Izvoli. Ovdje je sjemenje, a ti se pobrini da od njega narastu plodovi.
- Izvoli. Ovdje je sjemenje, a ti se pobrini da od njega narastu plodovi.
MOLIO SAM BOGA
- Molio sam Boga da mi oduzme oholost.
Bog reče:
“Ne. Nije na meni da je uklonim, nego je na tebi da je se odrekneš.”
- Molio sam Boga da mi podari strpljenje.Bog reče:
“Ne. Nije na meni da je uklonim, nego je na tebi da je se odrekneš.”
Bog reče:
“Ne. Strpljenje proizlazi iz podnošenja trpljenja, ono se ne daruje – ono se zaslužuje.”
- Molio sam Boga da mi podari sreću.
Bog reče:
“Ne. Ja ti dajem blagoslove, sreća zavisi od tebe.”
- Molio sam Boga da me poštedi boli..
Bog odgovori:
“Ne. Patnja te odvlači od briga svijeta i dovodi te bliže meni.”
- Molio sam Boga za stvari u kojima bih mogao uživati.
Bog reče:
“Ne. Ja ću ti dati život, tako da možeš uživati u svemu.”
- Molio sam Boga da mi pošalje prijatelje.
On mi je poslao TEBE . . .
- Molio sam Boga da mogu ljubiti, ne očekujući da zauzvrat budem ljubljen . .
- Molio sam Boga da mogu davati, ne očekujući ništa zauzvrat . . .
- Molio sam Boga da mogu pozivati, bez nadanja da i ja budem pozvan . . .
- Molio sam Boga da mogu prihvatati, ne tražeći da budem prihvaćen . . .
- Molio sam Boga da mi pomogne VOLJETI druge, onoliko koliko On voli mene .
Bog odgovori:
“Ah, napokon si shvatio . . .”
SVOJA MUKA JE NAJTEŽA
Živio na Himalajima, daleko od ljudi, poznati mudrac Sadat. Izabrao je jednostavan život i većinu vremena posvećivao meditaciji. Ljudi su dolazi iz svih krajeva i tražili njegov savjet.
Jedna takva grupa dođe do njega svađajući se, jer je svako smatrao da je njegov problem najveći, pa ga zato mora prvi iznijeti mudracu. Sadat ih je prvo mirno posmatrao, a zatim povikao “Tišina!” I kad su se smirili naložio im da sjednu u krug. Svakom je dao papir i olovku i zatražio da svako od njih zapiše svoj problem i zatim papir stavi u korpicu u sredini kruga.
Kada su završili reče im da svako nasumice uzme jedan papir iz korpice, pročita problem i odluči da li bi radije rješavao taj problem ili svoj vlastiti.
Ljudi su se prestravili čitajući o tuđim problemima. Na kraju je svako zaključio da je vlastiti problem ipak lakši od susjedovog.
Ljudi su se prestravili čitajući o tuđim problemima. Na kraju je svako zaključio da je vlastiti problem ipak lakši od susjedovog.
** Svoja muka je najteža.
PRIČA O DVIJE VREĆE
Postoji jedna drevna legenda o tri muškarca koji su nosili svaki po dvije vreće. Ali nijedan od njih nije teret osjećao jednako. Vreće su im, jedna sprijeda a druga straga, visjele obješene na drvenoj motki na ramenu.
Upitali su prvog čovjeka: ŠTA IMAŠ U VREĆAMA?
Prvi čovjek im je odgovorio: “Svi moji uspjesi, sva dobra djela mojih prijatelja, sve životne radosti – u vreći su straga. Skriveni od pogleda, završeni, prekriveni lišćem, ne smetaju mi mnogo. U vreći sprijeda imam sve loše i ružne stvari koje su mi se dogodile. Hodam, zastanem često, vadim ih, promatram, proučavam, mozgam šta ću. Stalno sam s njima, kako mislima tako i osjećanjima. Stalno radim na njima.”
Taj se čovjek često zaustavljao, gledao unatrag, mučio nad sobom i napredovao malo i vrlo sporo.
I drugog su čovjeka upitali isto.
Rekao je: “U vreći sprijeda nosim moja dobra djela, spoznaje o vrlinama. Često ih gledam, vadim i pokazujem drugima. Vreća na leđima sadrži greške i moje slabosti. Ponesem ih sa sobom kuda god krenem, jer one su moje i ne mogu ih tek tako odložiti na stranu. Usporavaju me, i ponekad su veoma teške.”
Treći je čovjek odgovorio:
“Na prednjoj vreći napisao sam riječ ‚Dobra sjećanja‘. Prepuna je pozitivnih misli, dobrih ljudskih djela, svih dobrih stvari koje sam imao i učinio u životu, misli o svojoj snazi. Ta mi vreća nije teška. Naprotiv, poput brodskih jedara, pomaže mi u kretanju naprijed. Vreća na leđima ima natpis “Loša sjećanja” i prazna je, jer samo joj odrezao dno. O svemu što mi se loše dogodilo, o lošim mislima koje ponekad o sebi imam, o zlu koje od drugih čujem, malo razmislim i bacim ih u tu vreću. Kroz tu rupu oni odu zauvijek. JA SAM SLOBODAN. JA NEMAM TERETA KOJI BI ME USPORAVAO U HODU.“
Upitali su prvog čovjeka: ŠTA IMAŠ U VREĆAMA?
Prvi čovjek im je odgovorio: “Svi moji uspjesi, sva dobra djela mojih prijatelja, sve životne radosti – u vreći su straga. Skriveni od pogleda, završeni, prekriveni lišćem, ne smetaju mi mnogo. U vreći sprijeda imam sve loše i ružne stvari koje su mi se dogodile. Hodam, zastanem često, vadim ih, promatram, proučavam, mozgam šta ću. Stalno sam s njima, kako mislima tako i osjećanjima. Stalno radim na njima.”
Taj se čovjek često zaustavljao, gledao unatrag, mučio nad sobom i napredovao malo i vrlo sporo.
I drugog su čovjeka upitali isto.
Rekao je: “U vreći sprijeda nosim moja dobra djela, spoznaje o vrlinama. Često ih gledam, vadim i pokazujem drugima. Vreća na leđima sadrži greške i moje slabosti. Ponesem ih sa sobom kuda god krenem, jer one su moje i ne mogu ih tek tako odložiti na stranu. Usporavaju me, i ponekad su veoma teške.”
Treći je čovjek odgovorio:
“Na prednjoj vreći napisao sam riječ ‚Dobra sjećanja‘. Prepuna je pozitivnih misli, dobrih ljudskih djela, svih dobrih stvari koje sam imao i učinio u životu, misli o svojoj snazi. Ta mi vreća nije teška. Naprotiv, poput brodskih jedara, pomaže mi u kretanju naprijed. Vreća na leđima ima natpis “Loša sjećanja” i prazna je, jer samo joj odrezao dno. O svemu što mi se loše dogodilo, o lošim mislima koje ponekad o sebi imam, o zlu koje od drugih čujem, malo razmislim i bacim ih u tu vreću. Kroz tu rupu oni odu zauvijek. JA SAM SLOBODAN. JA NEMAM TERETA KOJI BI ME USPORAVAO U HODU.“
TEGLA DŽEMA
Jedna baka bila je na kasi velike samousluge na redu da plati. Iza nje u redu stojala je jedna mlađa žena sa nestašnim sinom od 9-10 godina.
Sin je stalno gurao majčina kolica koja su već nekoliko puta udarila baku po nogama.
Baka se okrenu ka malom dječaku i zamoli ga da je prestane udarati.
Pošto je mali nastavio da je udara, baka se okrenu njegovoj majci i reče:
Sin je stalno gurao majčina kolica koja su već nekoliko puta udarila baku po nogama.
Baka se okrenu ka malom dječaku i zamoli ga da je prestane udarati.
Pošto je mali nastavio da je udara, baka se okrenu njegovoj majci i reče:
“Zar ne možete narediti vašem sinu da me ne udara?”
Mlada gospođa odgovari: “Ne. Moja metoda odgoja mu dozvoljava slobodu da radi šta god poželi, sve dok do njegove svijesti ne dođe da to što radi drugima ne valja. Ta je metoda daleko efikasnija.”
U redu iza mlade žene sa djetetom stajao je jedan momak od nekih 20-ak godina, koji je sve to pažljivo slušao, a u ruci držao teglu džema od crvenih ribizli. Kad je dama završila svoje objašnjenje metode odgoja, on otvori poklopac od tegle i mirno istrese džem mladoj dami na glavu.
Sva bijesna žena se okrenu prema mladiću, a on hladnokrvno odgovari:
“Znate gospođo, ja sam odgajan u slobodi na isti način kao i vaš sin. I evo vidite rezultat!”
Starica se veselo okrenu blagajnici i reče:
“Molim vas stavite ovu teglu džema na moj račun.”
SPRŽENE UŠI
Jedan pijanac išao je ulicom i naišao na prijatelja koji ga je upitao: “Šta ti se desilo sa ušima? Kako si ih spržio?”
“Ma glupo. Žena je ostavila uključenu peglu i, kada je telefon zazvonio, zabunom sam umjesto telefona uzeo peglu.”
“Kapiram, ali šta ti se onda desilo sa drugim uhom?”
“Ma taj kreten je ponovo zvao!”
***
“Ljudi nikada ne bi griješili kada bi shvatili, da svaki put kada učine grešku, povrijeđuju ustvari sami sebe. Međutim, mnogi su toliko obuzeti apatijom da ni najmanje nisu svjesni bola koji sami sebi nanose.”
UPORNI KARIKATURISTA
Za vrijeme krize tridesetih godina prošlog vijeka, jedan nezaposleni politički karikaturista tragajući za poslom obratio se jednom poznatom listu. Brzo su ga obavijestili da listu nije potreban karikaturista. Nije dopustio da ga negativan odgovor obeshrabri, već ga je prihvatio kao izazov, kao podsticaj da uloži veće stvaralačke napore. Sjeo je, nacrtao jednu karikaturu i poslao je uredništvu ovog lista.
Svake sedmice crtao je i istom uredništvu slao po jednu novu karikaturu. Poslije pedeset i dvije sedmice i pedeset i dvije karikature, od lista još nije bilo nikakvog odgovora. Morao je da prizna da je njegova hrabrost počela pomalo da slabi. Međutim, ipak je odbio da se preda.
Nova karikatura prikazivala je visoku zgradu bez prozora i vrata. Jedan čovjek je očajnički trčao oko zgrade vičući: “Sigurno postoji neki put koji vodi unutra!”
Ovoga puta redakcija je poslala telegram: “Dođite, postali ste naš član. Mi smo se predali!”
TREBA VJEROVATI U DOBRO SVAKOG ČOVJEKA
Prije mnogo godina, jedan isposnik – koji će kasnije postati poznat kao Sveti Saven – živio je u jednoj od obližnjih pećina. U to doba, Viskos je bio samo pogranično mjestašce, naseljeno razbojnicima, odmetnicima od zakona, krijumčarima, bludnicima, pustolovima, ubicama koji su dolazili da predahnu između dva zločina. Najgori od svih, neki Arapin po imenu Ahab, sprovodio je neviđeni zulum u mjestu i čitavoj okolini, ubirajući stravičan danak od seljaka koji su, uprkos svemu, nastojali da žive dostojanstveno.
Jednog dana Saven napusti svoju pećinu, zakuca na Ahabova vrata i zamoli ga da ga primi na konak. Ahab se nasmija: “Zar ti ne znaš da sam ja ubica, da sam još u svom rodnom kraju skratio za glavu popriličan broj ljudi i da tvoj život za mene ne vrijedi ni prebijene pare?“
“Znam”, odgovori Saven. “Ali dojadilo mi je više da živim u onoj pećini. Volio bih bar jednu noć ovdje da provedem.”
Ahab je čuo za isposnika koji je nadaleko bio poznat, jednako poznat kao i on, i to mu je smetalo – nije želio da dijeli svoju slavu s takvim slabićem. Zato je odlučio da ga još iste noći ubije da bi svima dokazao koje tu jedini i neprikosnoveni gospodar.
Malo su popričali. Ahaa su dirnule pustinjakove riječi, ali on je bio nepovjerljiv čovjek i nije više vjerovao u Dobro. Pokazao je Savenu mjesto gdje može da legne, a on uzeo nož i počeo da ga oštri. Saven je posmatrao nekoliko trenutaka te prijeteće pokrete, a onda zatvorio oči i zaspao.
Ahab je oštrio nož cijele noći. Izjutra, kad se Saven probudio, zatekao ga je kako plače kraj njegovog ležaja.
„Ti se nisi mene uplašio, a nisi me čak ni osudio. Prvi put je neko proveo noć pored mene vjerujući da sam dobar čovjek, kadar da beskućnika primim na konak. Pošto si ti povjerovao da ja mogu da postupim ispravno, ja sam tako i postupio.”
Od tog dana Ahab je napustio svoj zločinacki život.
Jednog dana Saven napusti svoju pećinu, zakuca na Ahabova vrata i zamoli ga da ga primi na konak. Ahab se nasmija: “Zar ti ne znaš da sam ja ubica, da sam još u svom rodnom kraju skratio za glavu popriličan broj ljudi i da tvoj život za mene ne vrijedi ni prebijene pare?“
“Znam”, odgovori Saven. “Ali dojadilo mi je više da živim u onoj pećini. Volio bih bar jednu noć ovdje da provedem.”
Ahab je čuo za isposnika koji je nadaleko bio poznat, jednako poznat kao i on, i to mu je smetalo – nije želio da dijeli svoju slavu s takvim slabićem. Zato je odlučio da ga još iste noći ubije da bi svima dokazao koje tu jedini i neprikosnoveni gospodar.
Malo su popričali. Ahaa su dirnule pustinjakove riječi, ali on je bio nepovjerljiv čovjek i nije više vjerovao u Dobro. Pokazao je Savenu mjesto gdje može da legne, a on uzeo nož i počeo da ga oštri. Saven je posmatrao nekoliko trenutaka te prijeteće pokrete, a onda zatvorio oči i zaspao.
Ahab je oštrio nož cijele noći. Izjutra, kad se Saven probudio, zatekao ga je kako plače kraj njegovog ležaja.
„Ti se nisi mene uplašio, a nisi me čak ni osudio. Prvi put je neko proveo noć pored mene vjerujući da sam dobar čovjek, kadar da beskućnika primim na konak. Pošto si ti povjerovao da ja mogu da postupim ispravno, ja sam tako i postupio.”
Od tog dana Ahab je napustio svoj zločinacki život.
ŠTA DOBIJU BEZGREŠNI LJUDI
Jednog dana, na ulasku u nebo, okupilo se nekoliko stotina duša koje su počivale u muškarcima i ženama koji su umrli tog dana. Sveti Petar, navodni čuvar ulaza u Raj, uređivao je saobraćaj.
“Prema Šefovim instrukcijama napravićemo tri velike grupe gostiju nakon preispitivanja deset zapovijesti. Prva su grupa oni koji su prekršili sve zapovijesti barem jednom. Druga su grupa oni koji su jednom prekršili barem jednu od deset zapovjesti. I posljednja grupa, za koju pretpostavljamo da će biti najbrojnija, jesu oni koji nikad u životu nisu prekršili nijednu zapovijest.
“Dobro”, nastavio je sveti Petar. “Oni koji su prekršili sve zapovijesti neka stanu desno.” Više od polovine duša stalo je desno.
Sve duše koje su ostale preselile su se lijevo. Dobro, ne sve. Zapravo, sve osim jedne .
U sredini je ostala duša dobrog čovjeka. Čitav je život išao putem plemenitih osjećaja, dobrih misli i dobrih djela. Sveti se Petar iznenadio. Samo je jedna duša ostala u grupi iza najbolje duše. Smjesta je nazvao Boga da mu to saopšti.
“Slušaj, ovako stoje stvari: ako nastavimo izvorni plan, ovaj jadni čovjek koji je ostao u sredini, umjesto da bude nagrađen za svoje blaženstvo, na smrt će se dosađivati u krajnjoj samoći. Mislim da moramo učiniti nešto s tim u vezi.”
Bog je ustao pred tom grupom i rekao:
“Onima koji se sada pokaju biće oprošteno, a grijesi će im biti zaboravljeni. Oni koji se pokaju mogu se pridružiti grupi u sredini s čistim i bezgrešnim dušama.” Pomalo su se svi počeli pomjerati prema sredini.
“Stanite! Nepravda! Izdaja!” vikao je jedan glas. Bio je to glas onoga koji nije griješio.” To nije fer! Da ste mi rekli da ćete im oprostiti, ne bih protraćio svoj život…”
SLABOST JEDNOG DJEČAKA
Desetogodišnji dječak odlučio je da počne trenirati džudo, i to uprkos činjenicu da je izgubio svoju lijevu ruku u teškoj saobraćajnoj nesreći.
Dječak je počeo treninge sa starim japanskim džudo majstorom. Krenulo mu je dobro, tako da mu nije bilo jasno zašto ga je, nakon tri mjeseca treninga, majstor i dalje učio samo jednom zahvatu.
“Sensei” (Učitelj na japanskom), dječak je na kraju rekao, “zar ne bih trebao učiti i druge zahvate?”
“Tačno je da je ovo jedini zahvat koji znaš, ali isto tako je tačno i da je ovo jedini zahvat koji treba da znaš.” – odgovorio je Sensei.
Nije baš u potpunosti razumio učitelja, ali mu je vjerovao, pa je tako dječak nastavio sa treninzima. Nekoliko mjeseci kasnije, Sensei odvede dječaka na njegov prvi turnir. I sam ne vjerujući, dječak je vrlo lako pobijedio u prva dva meča. Treći meč se pokazao težim, ali nakon nekog vremena, njegov protivnik je postao nestrpljiv i otvorio se, no dječak je spretno iskoristio svoj jedan jedini zahvat kako bi dobio i taj meč.
Još uvijek ne vjerujući svome uspjehu, dječak se je našao u finalu.
Ovaj put, njegov protivnik bio je veći, jači i iskusniji. U jednom trenutku izgledalo je da je dječak u potpunosti nadjačan. Imajući na umu da bi dječak mogao ozbiljno biti povrijeđen, sudija je pozvao time-out. Imao je namjeru da prekine meč, ali Sensei se umiješao. “Ne”, insistirao je Sensei .”Neka nastavi dalje.” Ubrzo nakon što je borba nastavljena, njegov protivnik je napravio ključnu grešku: spustio je gard. Istog trena, dječak je iskoristio svoj uvježbani zahvat i uhvatio ga u klinč. Dječak je pobijedio i taj meč i osvojio cijeli turnir.
Postao je prvak.
Na putu kući, dječak i Sensei analizirali su svaki zahvat u svakom meču. I tek poslije toga dječak je skupio hrabrosti da upita učitelja ono što mu je stvarno bilo na umu.
“Sensei, kako sam osvojio ovaj turnir sa samo jednim zahvatom?”
“Pa osvojio si ga iz dva razloga”, Sensei je odgovorio. “Prvi je, da si skoro u potpunosti ovladao jednim od najtežih zahvata u džudu. I drugi je, jedina poznata odbrana za taj zahvat je da te protivnik zgrabi za LIJEVU RUKU!”
***
Dječakova najveća slabost postala je njegova najveća snaga.
ONI KOJI PIŠU
Čovjek je bio religiozni pisac i zatražio je riječi mudrosti. Učitelj reče:
“Neki ljudi pišu da zarade za život; drugi da podijele svoja otkrića ili da pokrenu pitanja koja će progoniti čitaoce; dugi opet da bi razumjeli vlastitu dušu.”“Niko od njih neće potrajati. To pripada onima koji pišu samo zato što bi eksplodirali kad ne bi pisali.”
Dodao je još: “Ovi pisci izražavaju božansko – ma o čemu pisali.”
NEMOĆNI STARAC
Krhki i nemoćni starac prešao je da živi kod svoga sina, snahe i četvorogodišnjeg unuka. Starčeve ruke su drhtale, vid mu je bio jako loš, a korak spor.
Porodica je po navici jela svakoga dana zajedno za istim, porodičnim stolom. No, djedove drhteće ruke i njegov slab vidi učinili su svoje, pa je ručak za njih postajao nepodnošljiv. Zrno graška otkotrljalo bi se iz njegove kašike na pod i dok bi posegnuo da ga uhvati, prosuo bi i čašu mlijeka na stolnjak.
Porodica je po navici jela svakoga dana zajedno za istim, porodičnim stolom. No, djedove drhteće ruke i njegov slab vidi učinili su svoje, pa je ručak za njih postajao nepodnošljiv. Zrno graška otkotrljalo bi se iz njegove kašike na pod i dok bi posegnuo da ga uhvati, prosuo bi i čašu mlijeka na stolnjak.
Sin i snaha bivali su nervozniji iz dana u dan.
“Moramo učiniti nešto sa mojim starim ocem”, konačno je prvi progovorio sin, poslije jednog ručka. “Dosta mi je više njegovog prosipanja mlijeka, dosta mi je više njegovog glasnog mljackanja za stolom i dosta mi je više ispadanja njegove hrane na pod. Dosta!”
Odmah zatim, muž i žena postaviše jedan stolić u uglu kuhinje samo za nesnosnog starca. I tako je starac svakoga dana jeo sam za svojim stolom u uglu, dok su njegovi sin, snaha i unuk ručali za velikim porodičnim stolom. Čak poučeni iskustvom iz prethodnog starčevog ‚ponašanja‘, servirali su mu od tada hranu isključivo u drvenim činijama.
Ponekad, kada bi pogledali u pravcu njegovog usamljenog stola, vidjeli bi i suzu u njegovom oku. Ali i pored svega, jedine riječi koje bi mu bračni par upućivao, kada bi ispustio viljušku na pod ili prosuo hranu na stolnjak, bile su riječi oštrog prijekora.
Ponekad, kada bi pogledali u pravcu njegovog usamljenog stola, vidjeli bi i suzu u njegovom oku. Ali i pored svega, jedine riječi koje bi mu bračni par upućivao, kada bi ispustio viljušku na pod ili prosuo hranu na stolnjak, bile su riječi oštrog prijekora.
Ali sve to, ćuteći je posmatrao starčev četvorogodišnji unuk, njihov sin.
Jednog običnog dana, prije večere, otac i majka zapazili su kako se njihov sin igra sa nekim komadima drveta. Otac je blago upitao sina:”A šta to praviš, sine?”
Isto tako blago, odgovorio mu je sin, “A ovo, ma ništa, tata, samo pravim male drvene činije za tebe i mamu, da imate iz čega da jedete kada ja jednom odrastem!”
Tu se dječak nasmijao i ponovo posvetio svome poslu.
Ali te riječi su toliko pogodile i oca i majku da su ostali nijemi i ukopani u mjestu. Same od sebe, suze su odjednom počele da teku niz njihove obraze. I oboje su odmah znali šta trebaju tog trenutka da učine.
Istog trena sin je uzeo očevu drhteću ruku i nježno ga doveo do velikog porodičnog stola.
Ostatak svog života, starac bi uvijek jeo za porodičnim stolom sa svojom porodicom. I za divno čudo, ni muž, a niti snaha nisu više marili za to ako starac ispusti viljušku na pod, prospe mlijeko ili razbije tanjir.
Isto tako blago, odgovorio mu je sin, “A ovo, ma ništa, tata, samo pravim male drvene činije za tebe i mamu, da imate iz čega da jedete kada ja jednom odrastem!”
Tu se dječak nasmijao i ponovo posvetio svome poslu.
Ali te riječi su toliko pogodile i oca i majku da su ostali nijemi i ukopani u mjestu. Same od sebe, suze su odjednom počele da teku niz njihove obraze. I oboje su odmah znali šta trebaju tog trenutka da učine.
Istog trena sin je uzeo očevu drhteću ruku i nježno ga doveo do velikog porodičnog stola.
Ostatak svog života, starac bi uvijek jeo za porodičnim stolom sa svojom porodicom. I za divno čudo, ni muž, a niti snaha nisu više marili za to ako starac ispusti viljušku na pod, prospe mlijeko ili razbije tanjir.
DJEVOJČICA I BAJKA
Kako bi objasnio da ono za čim većina ljudi teži nije radost svjesnosti i aktivnosti već utjeha ljubavi i odobravanja, Otac je ispričao kako je njegova najmlađa kćerka tražila da joj on svako veče čita iz knjige bajki prije spavanja.
Jednog dana mu je palo na pamet da sve te priče snimi na jednu audio kasetu.
I djevojčica je naučila da rukuje kasetofonom i stvari su išle dobro nekoliko dana, sve dok mu jedne večeri ona nije tutnula knjigu priča u ruke.
I djevojčica je naučila da rukuje kasetofonom i stvari su išle dobro nekoliko dana, sve dok mu jedne večeri ona nije tutnula knjigu priča u ruke.
“Ali srećo”, rekao je Otac, “pa ti već znaš kako da uključiš kasetofon.”
“Znam”, bio je njen odgovor, “ali mu ne mogu sjediti u krilu!!!”
USLOVNA KAVA
Ovа pričа će vаs zаgrijаti bolje od bilo kakve kаfe po hlаdnom dаnu:
Ulаzim u mаli kаfić sа prijаteljem i nаručujem piće. Dok se približаvаmo nаšem stolu, istovremeno ulаzi dvoje ljudi i poručuju: “Pet kаfá, molim vаs. Dvije zа nаs i tri uslovne”
Plаte porudžbinu, uzmu dvije kаfe i odu!
Sljedećа porudžbinа je bilа sedаm kаfа, tri zа tri prаvnikа i četiri uslovne.
I dok se jа pitаm štа je to ‘uslovnа kаfa’, i dok uživаm u sunčаnom vremenu i predivnom pogledu nа trg, u kаfić ulаzi čovjek odjeven u zаpuštenu odjeću i koji izgledа kаo prosjаk, i ljubаzno pitа: “Imate li uslovnu kаfu?!”
***
Vrlo je jednostavno – ljudi plаćаju unаprijed kаfu zа nekogа ko ne može sebi da priušti taj topli nаpitаk.
Trаdicijа sа ‘Uslovnom kаfom’ počelа je u Nаpulju, аli se nakon toga proširilа širom svijetа.
Nа nekim mjestimа nа ovаkаv nаčin možete nаručiti ne sаmo kаfu, već i sendvič ili cio obrok.
Trаdicijа sа ‘Uslovnom kаfom’ počelа je u Nаpulju, аli se nakon toga proširilа širom svijetа.
Nа nekim mjestimа nа ovаkаv nаčin možete nаručiti ne sаmo kаfu, već i sendvič ili cio obrok.
KADA JE PROSJAK MUDRIJI OD KRALJA
Bio jednom jedan kralj kojega je njegova taština izludila. Taština uvijek na kraju izludi ljude. Taj je kralj naredio da sagrade hram u jednom od vrtova njegove palate, a unutar hrama dao je postaviti svoj kip u lotosovom položaju.
Svakog jutra nakon doručka kralj je išao u svoj hram i pao bi ničice pred svoj kip kako bi obožavao samog sebe. Jednog dana odlučio je da vjera koja ima samo jednog sljedbenika i nije neka vjera. Tako da je pomislio da mora imati još obožavalaca. Donio je dekret da svi vojnici kraljevske straže moraju barem jedanput dnevno pasti ničice pred kipom. To su isto morali činiti sve sluge i ministry njegovog kraljevstva.
Njegovo je ludilo raslo kako je prolazilo vrijeme i kako nije bio zadovoljan pokornošću onih koji su ga okruživali, jednog je dana naredio da kraljevska straža ode na tržnicu i dovede prva tri čovjeka na koja naiđe. Njima ću, pomislio je, pokazati snagu vjere u mene. Tražiću da se poklone pred mojim likom i ako su mudri, učiniće to, a ako nisu, ne zaslužuju živjeti. Čuvari su otišli na tržnicu i doveli intelektualca, sveštenika i prosjaka, prve tri osobe koje su našli. Sva trojica odvedena su u hram i predstavljena kralju.
“Ovo je slika jedinog ispravog Boga”, rekao im je kralj. “Kleknite pred njega ili će vaši životi biti ponuđeni kao žrtva.”
Intelektualac je pomislio: Kralj je lud i ubitće me ako se ne poklonim. Ovo je očigledno slučaj više sile. Niko neće moći osuditi moje držanje budući da to činim bez ikakvog uvjerenja, kako bih spasio život, a u službi društvu za koje radim. Zatim je kleknuo pred kip.
Sveštenik je pomislio: Kralj je poludio i ispunitće svoju prijetnju. Ja sam izabranik pravog Boga i stoga moja duhovna djela posvećuju svako mjesto na kojem se nalazim. Bez obzira pred kojim likom. Pravi Bog biće onaj kojeg ja počastim.
Onda je nared došao prosjak, koji se nije pomjerao.
“Klekni”, rekao je kralj.
“Veličanstvo, ja ne služim narodu, koji me u većini slučajeva izbaci na glavce sa svog praga. I nisam ničiji izabranik, osim one nekolicine ušiju koje žive na mojoj glavi. Ne znam nikoga osuđivati i ne mogu posvetiti nijedan lik. A što se tiče mog života, sumnjam da je to tako vrijedno i dobro da bi vrijedilo praviti budalu od sebe kako bih ga sačuvao. Stoga, moj gospodine, ne nalazim nijedan razlog zbog čega bi vrijedilo kleknuti.”
Kažu da je prosjakov odgovor toliko ganuo kralja da se ovaj prosvijetlio i počeo preispitivati svoje stavove. Samo zbog toga, kaže legenda, kralj se izliječio i naredio da hram zamijene fontanom, a kip golemim posudama za cvijeće.
BLAGO U KUHINJI
Jedne noći rabin Isak dobio je u snu naredbu da ode u daleki Prag i kopa ispod mosta koji vodi do kraljevske palate, gdje se, na određenom mjestu, krije zakopano blago. Rabin nije ozbiljno shvatio ovaj san, ali kada se san ponovio, riješio je da krene u potragu za blagom.
Kada je konačno stigao u Prag i došao do mosta, razočarano je otkrio da ga danju i noću čuvaju naoružani gardisti. Mogao je samo da ga gleda s pristojne razdaljine. S obzirom da je dolazio svakog dana, prišao mu je kapetan garde i pitao ga za razlog njegovog svakodnevnog dolaska. Zbunjen, rabin Isak mu je ispričao svoj san. Kapetan se grohotom nasmijao.
“Gospode bože!” rekao je. “Zar je moguće da jedan rabin kao vi tako ozbiljno shvata snove? Kad bih ja toliko poklanjao pažnju svojim snovima, sad bih bio daleko u Poljskoj. Evo, ispričaću vam jedan san koji mi se više puta ponovio. U tom snu čujem glas koji mi govori da se uputim u Krakov i iskopam blago koje se nalazi u uglu kuhinje nekog Isaka, Jezekijelovog sina! Zamislite takvu budalaštinu – mene kako lutam po Krakovu u potrazi za nekim Isakom, ili Jezekijelom, kad se vjerovatno pola muške populacije zove kao prvi, a druga polovina kao drugi!”
Rabin je zanijemio. Zahvalio je kapetanu na savjetu, odmah se vratio kući u Krakov, kopao u uglu svoje kuhinje i otkrio veliko blago.
***
“Duhovno traganje je kao putovanje u mjestu. Odlazi se tamo gdje već u tom trenutku jesmo i gdje smo oduvek bili. To je put od neznanja do spoznaje, jer se sve svodi na to da prvi put vidimo ono što smo oduvijek gledali.
Da li ste ikad doživjeli šetnju koja vas vraća sebi, metod koji vas pretvara u ono što ste oduvijek bili? Na kraju krajeva, duhovno prosvjetljenje samo je u tome da postanemo ono što stvarno jesmo.”
Da li ste ikad doživjeli šetnju koja vas vraća sebi, metod koji vas pretvara u ono što ste oduvijek bili? Na kraju krajeva, duhovno prosvjetljenje samo je u tome da postanemo ono što stvarno jesmo.”
ISTINA I LAŽ
Istina i laž su putovale u jedan grad. Narod koji ih je vidio govorio bi:
“Gledajte, Istina i Laž putuju zajedno!”
Narod ih je razlikovao po odjeći. Istina je nosila odjeću Istine, a Laž odjeću Laži. Prije nego što su stigle u grad u koji su namjeravale da dođu, obje odlučiše da plivaju u jezeru van grada. Poslije plivanja, Laž je izašla prva iz jezera. Umjesto da obuče svoju odjeću, ona je uzela odjeću Istine i obukla je. Ona je proračunala da će narod misliti da je ona Istina.
Tako, Laž je krenula sama prema gradu. Kasnije, Istina je izašla iz jezera i vidjela da nema njene odjeće. Shvatila je da je Laž zgrabila njenu odjeću i obukla se u nju tako da narod povjeruje da je ona Istina. Ali Istina nije htjela da obuče odjeću Laži jer nije htjela da narod misli da je ona Laž. Zbog toga Istina je pošla gola prema gradu. Kada je ušla u grad, vidjela je sav gradski svijet kako sluša Laž obučenu u odjeću Istine. I Istina je pomislila:
Tako, Laž je krenula sama prema gradu. Kasnije, Istina je izašla iz jezera i vidjela da nema njene odjeće. Shvatila je da je Laž zgrabila njenu odjeću i obukla se u nju tako da narod povjeruje da je ona Istina. Ali Istina nije htjela da obuče odjeću Laži jer nije htjela da narod misli da je ona Laž. Zbog toga Istina je pošla gola prema gradu. Kada je ušla u grad, vidjela je sav gradski svijet kako sluša Laž obučenu u odjeću Istine. I Istina je pomislila:
“Narod vjerovatno misli da sam ja Laž.” i pođe među narod da objasni stvar. Ali narod nije želio ni da čuje Istinu. Naprotiv, narod je bježao od nje. Istina je onda rekla sama sebi:
“To je jako čudno, ovaj svijet će prihvatiti Laž obučenu u odjeću istine ali neće prihvatiti golu Istinu.”
KAMEN-ČORBA
Žena u jednom selu bila je prilično začuđena tog dana kad je na njena vrata zakucao pristojno odjeven čovjek i zatražio malo hrane.
“Žao mi je”, odgovorila je žena, “trenutno nemam ništa u kući.”
“To nije problem”, ljubazno je uzvratio nepoznati gospodin. “U rancu imam kamen za čorbu; ako dozvolite, staviću ga u vodu i skuvaću od njega najukusniju čorbu na svijetu. Treba mi samo najveći lonac koji imate.”
Žena je postala zaintrigirana. Stavila je lonac na peć i odmah pozvala komšinicu da bi joj saopštila tajnu kamena za čorbu. Kada je voda proključala, već se je okupio sav komšiluk, radoznali svi da vide stranca i njegov kamen. On je spustio kamen u lonac, zatim probao kašikom i ozareno uskliknuo:”Aaaah, baš je ukusno! Samo što nedostaje krompir.”
“Imam ja krompira”, rekla je jedna žena, i uzbrzo se vratila s punom zdjelom krompira, oljuštenog i isječenog na kolutove, koji je odmah završio u loncu.
Stranac je ponovo probao čorbu: “Izvanredno!” uzviknuo je, da bi zatim potišteno dodao: “Eh, da je i malo mesa, bila bi vrhunska.”
Druga žena otrčala je do kuće i donijela meso, koje je stranac oduševljeno ubacio u lonac. Zatim je ponovo degustirao, uzdigao pogled ka nebu i rekao:”Da je još i malo povrća, bila bi savršena, apsolutno savršena.”
Ubrzo je stigla korpa puna luka i mrkve. Kada je i to ubacio u lonac, stranac je promiješao čorbu i zapovjedničkim tonom rekao: “Soli i paradajz-sosa.”
“Evo ih”, rekla je gazdarica. Da bi odmah poslije toga stigla nova naredba: “Tanjiri za sve!”
Ljudi su potrčali svojim kućama po tanjire. Neki su donijeli i hljeb. Onda su posjedali za sto, a stranac je podijelio velike porcije svoje nevjerovatne čorbe. Sve ljude obuzela je neka čudna razdraganost, smijali su se, razgovarali i uživali u neočekivanom obroku u društvu.
Usred tog opšteg veselja, stranac se je nečujno iskrao, ostavivši čudotvorni kamen, da ga upotrijebe kad god žele da skuvaju najbolju čorbu na svijetu.
SAMO TI ODREĐUJEŠ GRANICE SVOG ŽIVOTA
Kada vas motiviše neki veliki cilj, neki izvanredan projekat, vaše misli kidaju stege koje ih sputavaju, vaš um prevazilazi granice, vaša svijest se širi u svim pravcima i vi ste u novom, velikom, divnom svijetu. Uspavane snage, sposobnosti i talenti dolaze do izražaja i vi otkrivate da ste postali veća osoba nego što ste ikad sanjali da ćete biti.
Um je divan sluga, ali užasan gospodar. Ako misliš negativno to je zato što se nisi brinuo za svoj um i odvojio vrijeme da ga uvježbaš da se usredsredi na dobro. Vinston Čerčil je rekao da ‘veličina čovjeka leži u njegovoj odgovornosti prema sopstvenim mislima.’ Zapamti da je um poput bilo kog drugog mišića u tvom tijelu. Ili ga koristiš ili ga gubiš.
Ako želiš da ojačaš mišiće na ruci da bi postigli više, moraš da ih vježbaš. Ako hoćeš da ti mišići na nogama očvrsnu, moraš prvo da ih napregneš. Slično tome, tvoj um će činiti divne stvari za tebe samo ako mu dopustiš. Jednom kad naučiš da efikasno upravljaš njime, privući ćeš sve što želiš u tvoj život. Imaćeš idealno zdravlje ako se na odgovarajući način brineš za njega. Ako tako zamišljaš i želiš, vratićeš se u prirodno stanje smirenosti i opuštenosti. Mudraci Šivane imaju jednu posebnu izreku: ‘Ti si jedini koji određuje granice svog života’.”
ZAŠTO ČOVJEK MORA DA GLEDA KROZ SVOJE SRCE
Učitelj joge nam je unaprijed rekao da svako može vraču da postavi jedno pitanje ili iznese jedan problem, i on će pokušati da nam pomogne da ih razriješimo. Danima sam razmišljala šta da ga pitam. Moja početna ideja je bila tako uskogruda. Hoće li mi suprug dati razvod? Hoću li natjerati Dejvida da se opet zagrije za mene? Momentalno sam se postidjela zbog ovih misli: ko putuje na drugi kraj svijeta da se vidi sa drevnim indonežanskim iscjeliteljem samo da bi mu ovaj razriješio ljubavne jade?
I tako, kada me je starac upitao šta zaista želim, pronašla sam neke druge, iskrenije riječi.
“Želim da neprekidno doživljavam Boga”, odgovorila sam. “Ponekad osjećam kao da razumijem božanstvo ovog svijeta, a onda to izgubim zato što me ometu moje sitne želje i strahovi. Hoću stalno da budem s Bogom. Ali neću da se zamonašim ili potpuno odreknem zadovoljstva ovog svijeta. Pretpostavljam da zapravo želim da naučim da živim u ovom svijetu i da uživam u njegovim blagodetima, a da se istovremeno posvetim Bogu.”
Ketut (vrač) je rekao da na moje pitanje može da odgovori slikom. Pokazao mi je crtež koji je nacrtao tokom jedne meditacije. Na njemu je bila prikazana androgina ljudska figura u stojećem stavu, s rukama sklopljenim u molitvi. Međutim, figura je imala četiri noge ali nije imala glavu. Umjesto nje, na ramenima joj se nalazio buket razuzdanog cvijeća. Na mjestu gdje je srce bilo je nacrtano malo nasmijano lice.
“Da bi pronašla sklad koji želiš”, pojasnio je Ketut preko svog prevodioca, “moraš da postaneš ovo. Moraš da stojiš čvrsto na zemlji, kao da imas četiri a ne dvije noge. Na taj način ćeš ostati u svijetu. Ali pri tom moraš da prestaneš da gledaš svijet kroz glavu. Moraš da ga gledaš kroz svoje srce. Samo na taj način ćeš spoznati boga.
PRAVI PRIJATELJ
“Moj se prijаtelj nije vrаtio sа rаtištа, gospodine. Trаžim dopuštenje dа se vrаtim i potrаžim gа.” – reče jedаn vojnik svom nаdređenom.
“Ne dolаzi u obzir!” – odgovori nаdređeni. “Ne želim dа rizikuješ svoj život zа čovjekа koji je već vjerovаtno mrtаv.”
Vojnik je, bez obzirа nа zаbrаnu, otišаo. Nakon polа sаtа vratio se teško rаnjen, noseći mrtvo tijelo svog prijаteljа.
Nаdređeni je bio bijesаn: “Rekаo sаm ti dа je mrtаv! Dа li se isplаtilo ići tаmo sаmo zbog mrtvаcа?!”
Vojnik, umirući, odgovori:
“Jeste, gospodine! Kаd sаm gа pronаšаo još je bio živ i rekаo mi: ‘Bio sаm sigurаn dа ćeš doći!’”
***
“Prijаtelj je onаj koji dolаzi i ondа kаdа su te drugi nаpustili.”
DA LI JE MOĆ BOGA BEZGRANIČNA
Jednom su zapitali čuvenog fizičara Isaka Njutna:
“Kako je moguće da tijela mrtvih, odavno raspadnuta, ponovo postanu tijela svojih duša?”
Na to je naučnik pomiješao gvozdene opiljke sa zemljom i upitao svoje sagovornike:
Na to je naučnik pomiješao gvozdene opiljke sa zemljom i upitao svoje sagovornike:
“Ko može da izdvoji iz prašine i sastavi ove gvozdene opiljke?”
Odgovor nije dobio.
Potom je Njutn uzeo magnet i prinio ga mješavini. Nastalo je komešanje čestica. Opiljci gvožđa počeli su se hvatati za magnet i jedni za druge. U prašini nije ostalo ni jednog djelića gvožđa.
Tada Njutn reče prisutnima:
Odgovor nije dobio.
Potom je Njutn uzeo magnet i prinio ga mješavini. Nastalo je komešanje čestica. Opiljci gvožđa počeli su se hvatati za magnet i jedni za druge. U prašini nije ostalo ni jednog djelića gvožđa.
Tada Njutn reče prisutnima:
“Onaj, koji je ovoliku silu dao mrtvom kamenu, zar ne može dati takvu moć našim dušama kada bude trebalo da se obuku u svoja tijela.”
PRIČA O PROSTOM SELJAKU
Jedan stari poljoprivrednik iz brda se nekoliko kilometara probija po dubokom snijegu do lokalne i veoma udaljene kapelice da bi prisustvovao nedjeljnoj službi. Sem njega, nikoga nema, sem sveštenika.
“Nisam siguran da ima smisla nastavljati sa službnom – možda bi bilo bolje da se se vratimo u svoje tople domove i popijemo nešto toplo?, upita sveštenik, prizivajući istu reakciju od svoje publike sastavljene od jednog čovjeka.
“Znate kako, ja sam samo jedan običan poljoprivrenik,” reče starac, “Ali kada idem da nahranim svoje stado u brdima, i kad se pojavi samo jedna životinja, sigurno je ne pustim da gladuje.”
I tako sveštenik, pomalo posramljen, nastavi sa službom – sve po pravilima, pjevajući i čitajući iz svete knjige, koja potraja dobra dva sata – i okonča je ponosno primijetivši da bez obzira koliko je beznačajna potreba, naša dužnost time nije umanjena. I tako se zahvali starcu na lekciji koju je naučio od njega.
“Da li je ovo bilo u redu?”, upita sveštenik kad su krenuli kući.
“Znate kako, ja sam samo jedan običan poljoprivrenik,” reče starac, “Ali kada idem da nahranim svoje stado u brdima, i kad se pojavi samo jedna životinja, sigurno je neću natjerati da pojede sve što sam donio za cijelo stado.”
VLASNIK DRAGULJA
Bio jednom jedan veoma bogat i pohlepan čovjek. Obožavao je i sakupljao dragulje.
Jednog dana se pojavio posjetilac koji je tražio da vidi sve te dragulje.
Preskupo obezbjeđenje je donijelo dragulje pred dvojicu muškaraca koji su ih bez riječi posmatrali. Na izlasku iz velikih odaja posjetilac je rekao, „Hvala vam što ste svoje dragulje podijelili sa mnom.“
„Nisam ti ih dao,“ uskliknuo je bogataš, „dragulji su moji.“
„Naravno,“ odgovorio je posjetilac, „iako smo obojica podjednako uživali u njima, prava razlika između nas su silni problemi i troškovi oko njihovog kupovanja i čuvanja.“
SRCE MIŠA
Po jednoj indijskoj basni postojao je jedan miš koji je živio u neprestanom strahu od mačaka.
Jedan čarobnjak sažalio se na njega i pretvorio ga u mačku.
Ali miš je tada počeo da strahuje od pasa.
Čarobnjak ga je onda pretvorio u psa, ali ovaj je onda počeo da se boji panterá.
Kad ga je čarobnjak međutim pretvorio u pantera, on je počeo da se boji lovaca.
Čarobnjak se je na kraju predao, ponovo ga je pretvorio u miša i rekao mu:
“Nikako ne mogu da ti pomognem, jer ti uvijek zadržavaš srce miša.”
Jedan čarobnjak sažalio se na njega i pretvorio ga u mačku.
Ali miš je tada počeo da strahuje od pasa.
Čarobnjak ga je onda pretvorio u psa, ali ovaj je onda počeo da se boji panterá.
Kad ga je čarobnjak međutim pretvorio u pantera, on je počeo da se boji lovaca.
Čarobnjak se je na kraju predao, ponovo ga je pretvorio u miša i rekao mu:
“Nikako ne mogu da ti pomognem, jer ti uvijek zadržavaš srce miša.”
CAR ILI BUDALA
Bolestan lav ležao u pećini. Ljubaznoj lisici s kojom je razgovarao reče:
“Ako hoćeš da ozdravim i živim, zavaraj svojim slatkim riječima onog velikog jelena koji živi u šumi, i dovedi ga u moje šape, jer želim pojesti njegovu utrobu i mozak.”
Lisica ode i nađe jelena gdje u šumi poskakuje. Pokloni mu se i pozdravljajući ga reče:
Dođoh ti javiti dobru vijest. Sigurno znaš da je lav, naš car, moj susjed. On boluje i blizu je smrti. Zato je razmišljao koja će od životinja poslije njega carovati, i rekao je da je svinja nerazumna, medvjed trom, panter grabljiv, tigar hvalisavac, dok je jelen, međutim, najdostojniji za cara, jer je visoka stasa, živi dugo, a i njegovi rogovi tjeraju zmijama strah u kosti. Uostalom, što da ti pričam, zapalo te carovanje! Što ću ja dobiti, koja sam ti prva to javila? Obećaj mi, žuri mi se, da me nećeš zaboraviti. Naime, u svemu ti trebam biti savjetnik. Ako hoćeš poslušaj mene staricu, savjetujem ti da dođeš i prisustvuješ njegovoj smrti.”
Tako reče lisica i pomuti mu razum svojim riječima, te on ode u pećinu ne razmišljajući što će biti. Kako je lav u žurbi navalio na njega otkine mu kandžama samo uši, a jelen umače velikom brzinom u šumu. Lisica se poče udarati šapama, jer se uzalud namučila, a lav udario u jadikovku ričući glasno. Obuzimala ga je glad i tuga. Tada poče preklinjati lisicu da po drugi put nešto izmisli i lukavstvom opet dovede jelena. Ona će na to:
“Težak i mučan mi posao nalažeš, ali ipak ću ti pomoći.”
Pođe ona tada za jelenom smišljajući lukave spletke. Upitala je pastire da li su vidjeli ranjenog jelena. Oni joj pokažu kuda je prošao, te ga ona nađe gdje se oporavlja, i bez stida mu priđe. Rasrđeni jelen zatrese glavom i reče:
“Gade podmukli, nećeš me više uvući u svoje zamke. Ako mi se pak približiš nećeš ostati živa. Budi lisica prema drugima, neiskusnima, druge varaj i proglašavaj carevima.”
Lisica na to reče:
“Zar si takav slabić i plašljivac? Zar me za takvog prijatelja smatraš? Lav te naime, na samrti uzeo za uši, jer te htio posavjetovati i dati ti uputstva kako da se održiš na tom visokom položaju, a ti nisi podnio ni slabo milovanje njegove šape. Sada se on na tebe ljuti i hoće vuka imenovati carem. Jao meni, zla gospodara! Dođi samo i ništa se ne plaši, nego budi kao ovca. Kunem ti se ovim lišćem i izvorima da nećeš nikakvo zlo od lava doživjeti, a ja ću jedino tebi robovati.”
Tako prevari bijednika i nagovori ga da po drugi put ode. Kad je jelen ušao u pećinu, lav je imao dobru gozbu, gutao je sve – kosti, moždinu i utrobu. Lisica je stajala gledajući pa kradomice dograbi mozak, koji je ispao, i pojede ga. Lav je, međutim, sve njuškao i tražio mozak. Lisica stade podalje i reče:
“Ne traži više, jer taj zaista nije imao mozga kad je dva puta za redom ušao u lavlju jazbinu.”
Lisica ode i nađe jelena gdje u šumi poskakuje. Pokloni mu se i pozdravljajući ga reče:
Dođoh ti javiti dobru vijest. Sigurno znaš da je lav, naš car, moj susjed. On boluje i blizu je smrti. Zato je razmišljao koja će od životinja poslije njega carovati, i rekao je da je svinja nerazumna, medvjed trom, panter grabljiv, tigar hvalisavac, dok je jelen, međutim, najdostojniji za cara, jer je visoka stasa, živi dugo, a i njegovi rogovi tjeraju zmijama strah u kosti. Uostalom, što da ti pričam, zapalo te carovanje! Što ću ja dobiti, koja sam ti prva to javila? Obećaj mi, žuri mi se, da me nećeš zaboraviti. Naime, u svemu ti trebam biti savjetnik. Ako hoćeš poslušaj mene staricu, savjetujem ti da dođeš i prisustvuješ njegovoj smrti.”
Tako reče lisica i pomuti mu razum svojim riječima, te on ode u pećinu ne razmišljajući što će biti. Kako je lav u žurbi navalio na njega otkine mu kandžama samo uši, a jelen umače velikom brzinom u šumu. Lisica se poče udarati šapama, jer se uzalud namučila, a lav udario u jadikovku ričući glasno. Obuzimala ga je glad i tuga. Tada poče preklinjati lisicu da po drugi put nešto izmisli i lukavstvom opet dovede jelena. Ona će na to:
“Težak i mučan mi posao nalažeš, ali ipak ću ti pomoći.”
Pođe ona tada za jelenom smišljajući lukave spletke. Upitala je pastire da li su vidjeli ranjenog jelena. Oni joj pokažu kuda je prošao, te ga ona nađe gdje se oporavlja, i bez stida mu priđe. Rasrđeni jelen zatrese glavom i reče:
“Gade podmukli, nećeš me više uvući u svoje zamke. Ako mi se pak približiš nećeš ostati živa. Budi lisica prema drugima, neiskusnima, druge varaj i proglašavaj carevima.”
Lisica na to reče:
“Zar si takav slabić i plašljivac? Zar me za takvog prijatelja smatraš? Lav te naime, na samrti uzeo za uši, jer te htio posavjetovati i dati ti uputstva kako da se održiš na tom visokom položaju, a ti nisi podnio ni slabo milovanje njegove šape. Sada se on na tebe ljuti i hoće vuka imenovati carem. Jao meni, zla gospodara! Dođi samo i ništa se ne plaši, nego budi kao ovca. Kunem ti se ovim lišćem i izvorima da nećeš nikakvo zlo od lava doživjeti, a ja ću jedino tebi robovati.”
Tako prevari bijednika i nagovori ga da po drugi put ode. Kad je jelen ušao u pećinu, lav je imao dobru gozbu, gutao je sve – kosti, moždinu i utrobu. Lisica je stajala gledajući pa kradomice dograbi mozak, koji je ispao, i pojede ga. Lav je, međutim, sve njuškao i tražio mozak. Lisica stade podalje i reče:
“Ne traži više, jer taj zaista nije imao mozga kad je dva puta za redom ušao u lavlju jazbinu.”
RAZLIKA IZMEĐU LJUBAVI I BRAKA
Šta je ljubav?
Jednog dana Platon upita svog učitelja: “Šta je ljubav? Kako je mogu pronaći?”
Učitelj mu odgovori: “Ispred tebe je ogromno polje pšenice. Kreni naprijed ne okrećući se, i uberi samo jednu stabljiku. Ako pronađeš najljepšu stabljiku, onda si pronašao ljubav.”
Platon je krenuo naprijed i brzo se vratio praznih ruku, a da nije ubrao nijednu stabljiku. Učitelj ga upita: “Zašto nisi ubrao nijednu stabljiku?”
Platon mu na to odgovori: “Zato što sam mogao birati samo jednom, ali se nisam mogao vratiti nazad. Pronašao sam najljepšu stabljiku ali nisam znao da li ima još boljih ispred mene pa je nisam ubrao. Kako sam išao naprijed, uvidio sam da stabljike koje sam vidio nisu bile tako dobre kao prethodna, tako da na kraju nisam izabrao nijednu.”
Na to mu učitelj reče: “E to je ljubav.”
Šta je brak?
Drugi dan je Platon upitao učitelja: “Šta je brak? Kako ga mogu pronaći?”
Učitelj mu ovako odgovori: “Ispred tebe je bujna šuma. Kreni naprijed ne okrećući se, i obori samo jedno drvo. Ako nađeš najviše drvo, pronašao si brak.”
Platon je krenuo naprijed i nakon kraćeg vremena se vratio sa drvetom. Drvo nije bilo bujno niti je bilo visoko. To je bilo samo obično drvo.
Učitelj ga upita: “Zašto si oborio tako obično drvo?”
Platon odgovori: “Zbog mog prethodnog iskustva. Prehodao sam do pola šume. Ovaj put sam vidio drvo i osjetio da nije tako loše, pa sam ga posjekao i dovukao ga ovdje. Nisam htio propustiti priliku.”
Učitelj mu tada reče: “E ovo je brak.”
Učitelj mu tada reče: “E ovo je brak.”
Poštovani posjetitelju uzmi pouke iz ovih poučnih priča jer su sa razumom obdarene...
Moj muž je imao naviku uvijek slati poruke i dogovarati spojeve sa svojim starim prijateljima, uključujući svoje bivše. Nikada nisam mislila da postoji problem s takvim sve dok se nije emocionalno povukao od mene i počeo ponašati nenormalno prema meni i mojoj kćeri. U tom sam trenutku znao da mi hitno treba pomoć jer ga nikad nisam želio izgubiti. Dr Isikolo me je spasio i problem je riješen. Jedna bivša moga muža obećala je da će ga uzeti od njega i počela je manipulirati njime da napusti mene i moju kćer, što bi se na kraju i dogodilo da dr. Isikolo nije uskočio da mi pomogne. Samo nakon 48 sati nakon rješavanja problema, sve je postalo fantastično između mene i mog muža i sada se on ispričao za sve i opet smo dobri. Obratite se Dr Isikolo i vjerujte da će on sigurno riješiti taj problem za vas. Pošaljite mu e-poruku na: isikolosolutionhome@gmail.com ili WhatsApp na +2348133261196
OdgovoriIzbrišiNisam znala da mogu vratiti svog zaručnika dok nisam kontaktirala dr. Isikoloa koji mi je pomogao. Imala sam užasan nesporazum sa svojim čovjekom i različito smo krenuli. Bio sam emocionalno potišten i nisam znao što učiniti da pomognem situaciji. Tako sam saznao za dr. Isikolo. Kontaktirao sam ga i zamolio ga da mi pomogne oko mojih problema. Rekao mi je sve što sam trebala znati i razumjeti i poštovala sam procedure i na kraju mi je riješio problem i sada smo ja i moj zaručnik ponovno zajedno i znam da ćemo se uskoro vjenčati. To ne bi bilo moguće da mi dr. Isikolo nije pomogao kako je obećao. Rezultat njegovog rada sigurno se očituje nakon 48 sati i to 100% zajamčeno. Vidljivo mi je vidjeti učinak rezultata svega što je učinio za mene i doista su se ljubav i privrženost između mene i mog zaručnika u potpunosti vratili i drago mi je što ga nisam izgubila ni s kim vani. On vam također može pomoći ako mu se sada obratite. Pošaljite mu poruku na WhatsApp/Viber na +2348133261196 ili na e-mail: isikolosolutionhome@gmail.com
OdgovoriIzbrišiImala sam ozbiljnih problema u vezi sa svojim dečkom i to je rezultiralo njegovom selidbom u stan svoje prijateljice. Sve se pogoršalo jer je s prijateljicom počeo često odlaziti u barove i striptiz klubove, opijati se i padati u nesvijest. Uvijek mi prijeti telefonom kad god ga nazovem zbog svih loših savjeta koje mu je prijatelj dao. Stvarno ga volim i bili smo u vezi pet godina i dobili smo prekrasnu kćer. Također sam izgubila mnogo novca na terapeutima dok me prijateljica kojoj je pomogao da se uda za svog dečka iz djetinjstva nije upoznala DR. WALE; to mi je dalo potpuno samopouzdanje i snagu da ga vratim. Učinila sam sve što je tražio i unutar tjedan dana nazvao me dečko i odjurio kući, stvari su se jednostavno promijenile među nama emocionalno. Ima posao i prestao je piti i imati nebitne prijatelje. To je čudo za koje nikad nisam vjerovao da je moguće jer sam izgubio svaku nadu dok nisam pronašao DR WALE-a. Zato sam obećao podijeliti svoje svjedočanstvo po cijelom svemiru. Sva hvala dr. WALE-u na velikom poslu koji je obavio za mene. Ispod su detalji o DR WALE-u. WhatsApp: +2347054019402 ili e-pošta: drwalespellhome@gmail.com u situaciji da prolazite kroz slomljeno srce, i uvjeravam vas da će, kao što je on meni učinio, sigurno pomoći i vama.
OdgovoriIzbrišiKriza u braku kroz koju sam prolazio došla je i završila kada se dr. Isikolo uključio. Baš kao i svi drugi parovi vani, imali smo svoje razlike i siguran sam da sam dao sve od sebe da je vodim kako treba, brinem za nju i svoju djecu i također ih štitim. Oboje smo se žrtvovali kako bismo osigurali da preživimo zajednicu sve dok ona nije počela glumiti i namjerno se toliko svađala sa mnom. Dom je postao neugodan za sve ostale, uključujući moju djecu. Manipulirala je prijateljica koja je bila razvedena i također je htjela uništiti moj brak. Morao sam kontaktirati dr. Isikoloa i on je reagirao i dao sve od sebe da riješi probleme. Obnovio je ljubav i povezanost između nas i sada mogu reći da je iluzija pod kojom je bila moja žena nestala i da je sada bolja žena. Rezultat onoga što je dr. Isikolo učinio za mene koji se pokazao nakon dva dana bio je ono što me zadivilo. Ja i moje kućanstvo ostajemo zahvalni. Apeliram na sve koji trebaju pomoć da poprave svoje veze i bračne probleme da se jave dr. Isikolo jer je rješenje sigurno. Njegov email: isikolosolutionhome@gmail.com ili mu pošaljite poruku na WhatsApp/Viber na +2348133261196
OdgovoriIzbrišiBok ljudi. Moje ime je Dijana Budimir i imala sam teška i užasna iskustva u prošlim vezama i doista sam čekala da upoznam svog muža i nakon što smo se upoznali, zaljubili smo se i vjenčali. Nakon dvije godine naše zajednice promijenio se i počeo se čudno ponašati te je na kraju ostavio mene i našeg sina. Učinio sam sve što sam mogao da ga vratim, ali sve je bilo uzalud. Došao sam u kontakt s komentarima i onim što su svi govorili o dr. Isikolu. Obratila sam mu se i on je odgovorio i dao mi sve od sebe i podršku da moj brak ponovno funkcionira. On je bio taj koji mi je dao do znanja da mi je mog muža oduzela druga žena i bacio je čaroliju ponovnog susreta koja nas je ponovno ujedinila i vratio se kući meni i mom sinu. Zaista nitko tamo nije lagao o dr. Isikolu i njegovim dobrim djelima. Moj muž se vratio kući 48 sati nakon što je obavio posao kako je obećao. Obratite mu se sada i budite sigurni da će vam pomoći. Sada ćete mu morati poslati e-poruku putem: isikolosolutionhome@gmail.com ili mu poslati poruku na WhatsApp/Viber na +2348133261196
OdgovoriIzbrišiMoj muž s kojim sam gradila život 23 godine ostavio je mene i djecu bez riječi. Sve se srušilo na mene i došla sam do naših najmilijih i nitko nije mogao pomoći. Došlo je vrijeme kad je podnio zahtjev za razvod čak i kad nismo imali nikakvih problema niti smo se ikada svađali oko nečega katastrofalnog. Dr Isikolo mi je priskočio u pomoć i riješio problem koji sam imala sa svojim čovjekom. Ponovno nas je okupio i vratio nam se kući. Život je doista tajanstven i nikad nisam mislio da ću doživjeti ono što sam prošao, ali sve zahvaljujući dr. Isikolu koji je radio za mene i uvjeravao me u pozitivne rezultate nakon 48 sati koji su se i ostvarili kao što je obećao. On također može riješiti vaše probleme ako ga sada kontaktirate. Pošaljite mu poruku na WhatsApp ili Viber putem: +2348133261196 ili e-pošte: isikolosolutionhome@gmail.com
OdgovoriIzbrišiNakon što smo se ja i moj suprug vjenčali, preselili smo se u drugi grad i oboje smo dobili posao te počeli sretno raditi i živjeti zajedno. Nikada nismo imali nikakvih problema sve dok jedna njegova kolegica nije počela činiti sve da privuče pažnju mog supruga. Cijelo vrijeme nisam znala što se događa dok nije počeo spavati vani i smišljati isprike. Stvari su izmakle kontroli i on je na kraju prestao brinuti o mojim potrebama. U tom sam trenutku znao da mi treba pomoć pa sam kontaktirao dr. Isikolo i sve mu objasnio. Ispričao mi je sve što se događalo i obećao da će mi riješiti probleme, što je i učinio. Bacio je ljubavnu čaroliju za mene koja je ponovno ujedinila mene i mog supruga i on je postao čovjek kakvog sam ga oduvijek voljela samo nakon 48 sati koliko je dr. Isikolo radio za mene. Sada smo oboje sretni i to ne bi bilo moguće da nije bilo dr. Isikolo. Obratite mu se ako trebate pomoć. Njegov email: isikolosolutionhome@gmail.com ili mu pošaljite poruku na WhatsApp na +2348133261196
OdgovoriIzbrišiNakon što smo se ja i moj suprug vjenčali, preselili smo se u drugi grad i oboje smo dobili posao te počeli sretno raditi i živjeti zajedno. Nikada nismo imali nikakvih problema sve dok jedna njegova kolegica nije počela činiti sve da privuče pažnju mog supruga. Cijelo vrijeme nisam znala što se događa dok nije počeo spavati vani i smišljati isprike. Stvari su izmakle kontroli i on je na kraju prestao brinuti o mojim potrebama. U tom sam trenutku znao da mi treba pomoć pa sam kontaktirao dr. Isikolo i sve mu objasnio. Ispričao mi je sve što se događalo i obećao da će mi riješiti probleme, što je i učinio. Bacio je ljubavnu čaroliju za mene koja je ponovno ujedinila mene i mog supruga i on je postao čovjek kakvog sam ga oduvijek voljela samo nakon 48 sati koliko je dr. Isikolo radio za mene. Sada smo oboje sretni i to ne bi bilo moguće da nije bilo dr. Isikolo. Obratite mu se ako trebate pomoć. Pošaljite mu poruku na WhatsApp/Viber na +2348133261196 ili na njegovu e-poštu: isikolosolutionhome@gmail.com
OdgovoriIzbriši