Poštovani posjetitelju uzmi pouke iz ovih poučnih priča jer su sa razumom obdarene...
Prihvatimo ljude onakvim kakvi jesu i budimo velikodušani.
To je BOŽJI zakon u životu i medju ljudima.
Neka nas ne pogode ružne riječi i zao govor o tebi.
To treba da brine onoga tko ga je kazao, a ne tebe.
To treba da brine onoga tko ga je kazao, a ne tebe.
...PATNJA...
Kada neko pogine u nesreći, iznenadno ili neočekivano, stravičnom slučajnošću, neopisivo nepravedno i okrutno, čini se da nema utjehe za one koji ostaju. U takvim slučajevima niste pripremljeni kao kad neko dugo boluje, nema epiloga, nema ljudskog oproštaja. Suviše toga ostaje nedovršeno i nedorečeno. Ono što povećava tragediju iznenadne neočekivane smrti jeste da ne možemo naći utjehu. Ali, ipak postoji nekoliko izvora iz kojih možemo crpiti utjehu.
Prvi je da mrtvi ne žele da oni što ostaju žive u patnji.
Pomislite na one do kojih vam je stalo; zamislite da žale kada vi umrete; i zapitajte se koliko patnje želite da podnesu.
Odgovor će svakako biti: ne previše i ne predugo.
Poželjeli biste im da se pomire sa gubitkom, i da se kasnije sa radošću sjećaju najljepših dana iz prošlosti; i poželjeli biste da nastave život sa optimizmom, što je prirodno osjećanje čovjekovo. Ako to želimo onima koji ostaju za nama kada umremo, onda moramo da vjerujemo da bi i oni već mrtvi isto to željeli. I tako počinjemo ponovo da uspostavljamo ravnotežu narušenu ovim najtežim ljudskim bolom. Onome ko preživljava patnju, nada se čini predaleko… Ali ljudska priroda prepuna je iznenađujuće unutrašnje snage, posebno one koja nam vraća nadu i radost. Nijedan ljudski život nije lišen patnje; stvarati veze sa drugima bilo da su to porodične ili prijateljske ili ljubavne, znači otvoriti se za mogućnost gubitka, a time onda i za patnju.
Neki pronalaze utjehu u tome što će kada dođe do konačnog i vječnog pomirenja, ponovo se spojiti sa onima za kojima su žalili.
Drugi pronalaze utjehu u svjetovnim okvirima; iako patnja dolazi spolja, ipak je bar donekle u našoj vlasti kako ćemo je prihvatiti, dovoljno da omogućimo sebi najprije da je podnesemo, a potom i razumijemo i kroz nju steknemo dublji uvid u ljudski život, kao i više saosjećanja i ljubavi za druge nego što smo ga imali prije gubitka.
Ali ostaje istina da nikada u potpunosti ne prežalimo gubitak naših najdražih; samo naučimo da živimo s tim i da živimo uprokos tome.
Prvi je da mrtvi ne žele da oni što ostaju žive u patnji.
Pomislite na one do kojih vam je stalo; zamislite da žale kada vi umrete; i zapitajte se koliko patnje želite da podnesu.
Odgovor će svakako biti: ne previše i ne predugo.
Poželjeli biste im da se pomire sa gubitkom, i da se kasnije sa radošću sjećaju najljepših dana iz prošlosti; i poželjeli biste da nastave život sa optimizmom, što je prirodno osjećanje čovjekovo. Ako to želimo onima koji ostaju za nama kada umremo, onda moramo da vjerujemo da bi i oni već mrtvi isto to željeli. I tako počinjemo ponovo da uspostavljamo ravnotežu narušenu ovim najtežim ljudskim bolom. Onome ko preživljava patnju, nada se čini predaleko… Ali ljudska priroda prepuna je iznenađujuće unutrašnje snage, posebno one koja nam vraća nadu i radost. Nijedan ljudski život nije lišen patnje; stvarati veze sa drugima bilo da su to porodične ili prijateljske ili ljubavne, znači otvoriti se za mogućnost gubitka, a time onda i za patnju.
Neki pronalaze utjehu u tome što će kada dođe do konačnog i vječnog pomirenja, ponovo se spojiti sa onima za kojima su žalili.
Drugi pronalaze utjehu u svjetovnim okvirima; iako patnja dolazi spolja, ipak je bar donekle u našoj vlasti kako ćemo je prihvatiti, dovoljno da omogućimo sebi najprije da je podnesemo, a potom i razumijemo i kroz nju steknemo dublji uvid u ljudski život, kao i više saosjećanja i ljubavi za druge nego što smo ga imali prije gubitka.
Ali ostaje istina da nikada u potpunosti ne prežalimo gubitak naših najdražih; samo naučimo da živimo s tim i da živimo uprokos tome.
i poslao cvijeće za svoju majku, udaljenu 320 kilometara.
Kada je izašao iz automobila primijetio je uplakanu djevojčicu
koja je sjedila na ivici trotoara.
Upitao ju je u čemu je problem, a ona je odgovorila:
“Htjela sam da kupim crvenu ružu za mamu, ali nemam dovoljno novca.”
Čovjek se nasmiješio i rekao: “Dođi, kupićemo ružu za tvoju mamu.”
Naručio je cvijeće za svoju majku i kupio ružu djevojčici.
Na izlazu iz cvjećare ponudio joj je da je odveze majci.
Djevojčica je rekla: “Važi, ako možete. Povezite me.”
Zatim ga je vodila do groblja gdje je položila ružu na svjež grob.
Čovjek se vratio u cvjećaru, opozvao isporuku,
uzeo cvijeće koje je platio
i odvezao se 320 kilometara do kuće
svoje majke.
BITI SRETAN...
.jpg)
Ako je u tvojoj blizini netko tko trpi , plači s njime!
Ako se tvoj bližnji raduje , raduj se s njime !
Ljubav gleda i vidi , osluškuje i čuje.
Ljubiti znači suosjećati s nekim čitavim svojim bićem.
------------------------------
------------------------------
Onaj koji ljubi otkriva u sebi neslućene zalihe utjehe i sućuti.
Mi smo anđeli sa samo jednim krilom,možemo letjeti samo ako se ZAGRLIMO .
KRALJIČINO PISMO SINU...
Stara je kraljica na samrti poklonila svome sinu medaljon, uz ove riječi:
“Dragi sine, kad ti bude najteže, kada misliš da se sve ruši oko tebe, kada ti se učini da su ti sve lađe potonule, otvori ovaj medaljon…
On će ti pomoći lakše prebroditi tu tjeskobu…”
Kraljica je umrla, godine su prolazile, a mladi je kraljević živio sretno i spokojno…
Vrijeme mu je prolazilo u radosti i veselju i nikako nije nailazio taj posebno težak tenutak da bi mogao otvoriti medaljon…
Sve ga je više i više mučilo što piše u njemu, pa ga je zato jednom, u vrijeme svoje najveće sreće, odlučio ipak otvoriti i vidjeti što piše…
Našao je ove riječi: I OVO ĆE PROĆI…
...Bila jednom četiri čovjeka po imenu
Svako, Neko, Biloko i Niko.
Trebalo je obaviti jedan vrlo važan
posao i Svako je mislio da će ga
Neko obaviti.
Biloko je to mogao učiniti,
a Niko nije htio.
Neko se zbog toga
naljutio jer je to bio posao za Svakoga.
Svako je opet mislio da bi ga Biloko
mogao obaviti, no Niko nije shvatio da
ga Neko ne želi obaviti.
Na kraju je Svako krivio Nekoga, jer Niko nije
učinio ono što je mogao napraviti
Biloko.
...
Čovjek umire i odlazi na nebo.
Anđeli mu kažu:”Odvešćemo te u raj, ali prvo da ti pokažemo pakao.”
Odvode ga na mjesto sa ogromnom posudom punom svakakve hrane.
Oko posude okupile su se gladne i jadne osobe. Svaka od njih ima kašiku
dugačku po tri metra. Hranu mogu dohvatiti, ali je, zbog dužine,
ne mogu prinijeti ustima. I tako, ove patetične osobe gladuju pored izobilja hrane.
Anđeli mu kažu:”Odvešćemo te u raj, ali prvo da ti pokažemo pakao.”
Odvode ga na mjesto sa ogromnom posudom punom svakakve hrane.
Oko posude okupile su se gladne i jadne osobe. Svaka od njih ima kašiku
dugačku po tri metra. Hranu mogu dohvatiti, ali je, zbog dužine,
ne mogu prinijeti ustima. I tako, ove patetične osobe gladuju pored izobilja hrane.
Zatim ga anđeli odvedoše u raj.
Na njegovo iznenađenje, ugleda istu scenu. Ponovo gigantska posuda sa hranom,
ponovo ljudi sa kašikama od tri metra. Samo što su ovi zadovoljni, srećni, nasmijani i zdravi.
“Zašto? U čemu je razlika da su ovi ljudi srećni i siti, a drugi gladuju?”, upitao je anđele.
“Pa zar ne vidiš?”, upitali su ga.
Kada je pažljivo pogledao primijetio je da svaka osoba hrani kašikom susjednu osobu.
Na njegovo iznenađenje, ugleda istu scenu. Ponovo gigantska posuda sa hranom,
ponovo ljudi sa kašikama od tri metra. Samo što su ovi zadovoljni, srećni, nasmijani i zdravi.
“Zašto? U čemu je razlika da su ovi ljudi srećni i siti, a drugi gladuju?”, upitao je anđele.
“Pa zar ne vidiš?”, upitali su ga.
Kada je pažljivo pogledao primijetio je da svaka osoba hrani kašikom susjednu osobu.
“Ovdje ljudi hrane jedni druge. Oni su srećni i zadovoljni zato što su naučili put ljubavi.”
SADAŠNJOST...
BUDI U SADAŠNJOSTI:
kada želiš da budeš srećan i uspješan,
fokusiraj se na ono što se dešava baš SADA.
Koristi svoju svrhu da se ponašaš u skladu sa onim što je važno SADA.
UČI IZ PROŠLOSTI:
kada želiš da učiniš SADAšnjost boljom od prošlosti,
posmatraj šta ti se desilo u prošlosti;
izvuci pouku iz toga i uradi stvar drugačije u SADAšnjosti.
PLANIRAJ BUDUĆNOST:
kada želiš da ti budućnost bude bolja od SADAšnjosti,
zamisli kako bi fenomenalno budućnost mogla da izgleda.
Napravi planove koji ti pomažu da je ostvariš i počni da ispunjavaš planove u SADAšnjosti.
MUDROST ISTOKA
“Ne očekuj dobru sreću od sudbine. Ona voli žuljevite šake.”
“Ne traži od tananog jasmina da se isprsi pred gromom.
Ne traži od sićušne pčele da preleti beskrajno more.
Ne traži od žene koja te bezmjerno ljubi da bude robinja tvoja.
Sve pod nebom svoju sudbu ima i ne diraj u to iz obijesti svoje.”
“Kad živiš iznuđeno, onako kako grme glasovi tuđi,
znaj da u laži živiš, dijete moje.”
“Vidiš li kuda ode sunce poslije smiraja i jazavac kad utekne pod zemlju?
Ne pitaj nikad onda kuda teče rijeka života.
Preplašiće te prvo ušće”
“Sudbina je kobac kome kandže izgledaju odrezane.”
“Nebo je svakog dana plavo.
Kadulja bokori svake godine.
Lotos širi cvjetove gdjegod je sunca.
Samo čovjek neprestano tuguje i jada se na sudbinu
i slijep je i za nebo, i za kadulju i za lotos.”
MONAH I CAR
Jedan istočni car je imao veliko bogatstvo.
Bio je veliki srebroljubac.
Svake godine o svom rođendanu stao bi na vagu, na jedan njen kraj, a na drugi kraj su njegovi podanici stavljali zlato i drago kamenje dok ne prevagne.
Jednom ovaj car sretne u pustinji jednog vrlo produhovljenog asketu-monaha, koga upita:
„Zašto podnosiš tako veliku žrtvu?“
Monah mu na to odgovori:
„Tvoja žrtva je mnogo veća. Ja se odričem svega što je prolazno,
a ti se odričeš svega što je vječno.“
PRIRUČNIK ZA RATNIKA SVJETLOSTI
Na žalu istočno od sela, postoji jedno ostrvo, s ogromnim hramom, prepunim zvona”, reče žena. Dječak primjeti da je ona odjevena u neobično ruho i da nosi veo koji joj pokriva kosu. Nikad je ranije nije sreo.
“Jesi li već vidio taj hram?”, upita ona.
“Otiđi tamo pa mi poslije reci kako ti izgleda.”
Opčinjen ženinom ljepotom, dječak ode na naznačeno mjesto. Sjede u pijesak i zagleda se u horizont, ali nije ugledao ništa osim onog što je navikao da viđa: plavo nebo i okean. Razočaran, zaputi se u obližnje ribarsko naselje, da se raspita o ostrvu sa hramom.
“Aaa, to je bilo davno, još u doba kad su moji čukundjedovi ovdje živjeli”, reče mu jedan stari ribar.
“Onda je naišao zemljotres i ostrvo je potonulo u more. Međutim, iako više ne možemo da ga vidimo, i dalje uspijevamo da čujemo zvona s hrama, kada ih more zanjiše, tamo na dnu.”
Dječak se vrati na žalo i načulji uši, ne bi li začuo zvona. Proveo je tamo čitavo popodne, ali jedino što je uspio da čuje bio je šum talasa i krici galebova. Kad se spustila noć, dječakovi roditelji dođoše po njega. Sutra izjutra vratio se na morsku obalu; nije mogao da vjeruje da bi onako lijepa žena mogla da govori laži. Ako se jednoga dana vrati, moći će da joj kaže da nije vidio ostrvo, al’ da je čuo zvona sa hrama, kako bruje uzljuljana gibanjem vode.
I prođoše tako mnogi mjeseci; žena se nije vraćala i dječak je već zaboravio na nju. Bio je ubijeđen da mora otkriti bogatstva i blaga potopljenog hrama.
Ako začuje zvona, po njihovom zvuku utvrdiće gdje se hram nalazi, a onda će moći i da se domogne skrivenog blaga. Više se nije zanimao za školu, niti za staro društvo. Postao je meta podsmijeha druge djece, koja su obično govorila: “On više nije kao mi. Više voli da bulji u more, jer se plaši da ne izgubi u igrama.”
I svi bi se smijali, vidjevši dječaka kako uporno sjedi na morskom žalu. Iako nije uspijevao da čuje stara zvona sa hrama, dječak je vremenom naučio razne stvari. Primjetio je, na primjer, da ga šum talasa, kojeg se toliko naslušao, više ne uznemirava. Malo kasnije navikao se i na kreštanje galebova, zujanje pčela, šum vjetra u palinovom lišću.
Šest mjeseci nakon svog prvog razgovora sa ženom, dječaka više nijedan zvuk nije uspijevao da pomete – ali zvona sa potopljenog hrama nikako da se oglase.
S vremena na vrijeme, dolazili su ribari da popričaju s njime, i uporno tvrdili da čuju zvona. Ali dječak to nije uspijevao.
Poslije nekog vremena, ribari skrenuše razgovor na drugu temu: “Suviše si zaokupljen zvukom zvona iz dubine; zaboravi na to i idi opet da se igraš sa svojim drugarima. Možda je samo ribarima dopušteno da ih čuju.”
Kad je prošlo skoro godinu dana, dječak pomisli: “Možda su ovi ljudi u pravu. Bolje je da sačekam dok ne porastem i postanem ribar, pa da se svakoga dana vraćam na ovu plažu, jer sam je zavolio.” I još pomisli:”možda je sve to samo legenda, i možda su se u zemljotresu zvona polomila, i zauvijek zamukla.”
Te večeri, riješio je da se vrati kući. Prišao je okeanu, da se oprosti. Još jedanput je pogledao prirodu – i kako više nije bio zaokupljen zvonima – mogao je slobodno da se smiješi pred ljepotom pjesme galebova, hučanjem mora i vjetrom što šumori u palmovom lišću. Začuo je, iz daleka, žagor svojih drugova u igri, i obradovao se pri pomisli da će se uskoro vratiti igrama svoga djetinjstva.
Dječak je bio zadovoljan i – onako kako to samo djeca umiju – zahvaljivao je što je živ. Bio je uvjeren da nije uludo straćio vrijeme, jer je naučio da posmatra i poštuje Prirodu.
I tada, dok je slušao more, galebove, vjetar, šuštanje palmovog lišća, glasove svojih drugara u igri, začuo je i prvi zvuk zvona.
I drugi.
I sljedeći.
I još jedan, sve dok ne zabrujaše sva zvona s potonulog hrama, na veliku dječakovu radost.
Poslije više godina – već kao odrastao čovjek – vratio se na žalo svoga djetinjstva. Nije više namjeravao da iskopava nikakvo blago sa dna mora; možda je sve to bilo samo plod njegove uobrazilje; možda nikad nije čuo bruj potopljenih zvona, jedne davne večeri u djetinjstvu. No, ipak, riješio je da se malo prošeta, da bi slušao hujanje vjetra i pjesmu galebova.
Kako se samo iznenadio kad je ugledao kako u pijesku sjedi ista ona žena s kojom je razgovarao o potonulom ostrvu s hramom i zvonima.
“Otkud vi ovdje?”, upita.
“Čekala sam te”, odgovori ona.
Primjetio je da se žena – uprkos tolikim godinama koje su prošle – nimalo nije promijenila; veo koji je zaklanjao njenu kosu nije izblijedio od vremena.
Ona mu pruži jednu plavu svesku, s bijelim, praznim listovima. “Piši: ratnik svjetlosti obraća pažnju na dječije poglede. Jer djeca umiju da posmatraju svijet bez gorčine. Kad hoće da sazna da li je neka osoba u njegovoj blizini dostojna povjerenja, želi najprije da vidi kako neko dijete na nju gleda.”
“Šta je to ratnik svjetlosti?”
“Ti znaš”, odgovori ona, smiješeći se.
“To je onaj ko je kadar da pronikne u čudo života, da se bori do kraja za nešto u šta vjeruje i – najzad – da čuje zvona koja bruje sa dna mora.
Prispodoba o olovci...
Prvo: Činit ćeš velike stvari samo ako dopustiš da te ruka vodi.
Drugo: Povremeno ćeš morati podnijeti neugodnosti, ali to je potrebno ako želiš postati bolja olovka.
Treće:Biti ćeš sposobna popraviti svaku pogrešku koju učiniš.
Četvrto: Ono najbolje što imaš nalazi se u tebi
Peto: Bez obzira na okolnosti u kojima se nađeš, moraš nastaviti pisati. Uvijek ostavi jasan i čitljiv trag bez obzira koliko situacija bila teška.
Šesto: Olovka sve posluša i obeća da će se sjećati. Shvativši namjere svojega tvorca uđe u kutiju za olovke.
Zamisli da si ti ova olovka: nemoj nikada zaboraviti ovih 5 pravila i postat ćeš najbolja osoba.
Drugo: Povremeno ćeš morati podnijeti neugodnosti, ali to je potrebno ako želiš postati bolja olovka.
Treće:Biti ćeš sposobna popraviti svaku pogrešku koju učiniš.
Četvrto: Ono najbolje što imaš nalazi se u tebi
Peto: Bez obzira na okolnosti u kojima se nađeš, moraš nastaviti pisati. Uvijek ostavi jasan i čitljiv trag bez obzira koliko situacija bila teška.
Šesto: Olovka sve posluša i obeća da će se sjećati. Shvativši namjere svojega tvorca uđe u kutiju za olovke.
Zamisli da si ti ova olovka: nemoj nikada zaboraviti ovih 5 pravila i postat ćeš najbolja osoba.
Prvo: Činit ćeš velike stvari samo ako dopustiš da te Bog - tvoj Stvoritelj vodi. Tako ćeš dopustiti da se i drugi obogate darovima koje posjeduješ.
Drugo: Susrečući se s problemima biti će ti teško, ali to će ti koristiti jer će te kao osobu ojačati.
Treće: Biti ćeš sposoban popraviti sve pogreške koje učiniš.
Četvrto: Shvatit ćeš da ono najbolje što imaš nalazi se u tebi.
Peto: Kud god da kreneš moraš ostaviti trag. Ne obaziri se na situacije, u svemu se zalaži za dobro.
Svi smo poput olovke...Stvoreni i upućeni od Stvoritelja u život s posebnim zadatkom.
Sjećaj se ovih 5 pravila. Živi radosno. Nastoji biti u svakodnevnom kontaktu sa svojim Stvoriteljem.
ŽABA I OKEAN
Žaba je provela čitav svoj život u bunaru. Jednog dana doživjela je da sretne drugu žabu.
“Odakle dolaziš?” – pitala je.
“Iz okeana. Tamo ja živim.” – odgovorila je druga žaba.
“Kakav je taj okean? Da li je velik kao moj bunar?”
Žaba iz okeana prsla je u smijeh.
“Ne može se ni porediti”, – rekla je.
Žaba iz bunara pravila se da se zanima za ono što je druga žaba pričala o okeanu, ali je u sebi mislila: “Od svih lažova koje sam u životu srela, ova je ubjedljivo najgora!”
**
Kako pričati o okeanu žabi koja živi u bunaru, ili o stvarnosti nekom ideologu?
ŽIVI ZNATIŽELJNO
U jednoj zemlji koja bijaše u ratu, vladao je strašan i okrutan kralj.
S ratnim zarobljenicima postupao je ovako:
Zatvorio bi ih u jednu veliku prostoriju u kojoj je na jednoj strani bila četa strijelaca,
a na drugoj vrata prekrivena prikazima mrtvih i okrvavljenih zatvorenika.
Postavio bi zatvorenike u krug i rekao im:
“Možete birati: umrijeti izbodeni strijelama mojih ratnika ili proći kroz ova vrata i tamo ostati zatvoreni zauvijek.”
Uvijek su svi izabirali umrijeti od strijela.
Kad je rat završio jedan vojnik koji je dugo služio kralja upita svog vladara:
Šta je iza ovih strašnih vrata?
“Otvori, i pogledaj!” odgovorio je kralj.
Vojnik je skupio hrabrost. Teškom mukom otvorio je vrata, a tada ga je obasjala zraka sunca i zabljesnula mu oči. Kad ih je uspio otvoriti posve iznenađen uvjeri se da su vrata vodila u SLOBODU!!!
Vojnik, ne vjerujući, pogleda kralja i reče:
“Uvijek ste zarobljenicima ostavljali mogućnost izbora, ali oni su više voljeli umrijeti nego rizikovati da otvore ova vrata!”
***
Koliko puta se bojimo rizikovati? Koliko puta umiremo zbog naših briga, od straha da otvorimo vrata; vrata naših snova, vrata našeg spasenja, vrata koja nas vode u pravu slobodu?
S ratnim zarobljenicima postupao je ovako:
Zatvorio bi ih u jednu veliku prostoriju u kojoj je na jednoj strani bila četa strijelaca,
a na drugoj vrata prekrivena prikazima mrtvih i okrvavljenih zatvorenika.
Postavio bi zatvorenike u krug i rekao im:
“Možete birati: umrijeti izbodeni strijelama mojih ratnika ili proći kroz ova vrata i tamo ostati zatvoreni zauvijek.”
Uvijek su svi izabirali umrijeti od strijela.
Kad je rat završio jedan vojnik koji je dugo služio kralja upita svog vladara:
Šta je iza ovih strašnih vrata?
“Otvori, i pogledaj!” odgovorio je kralj.
Vojnik je skupio hrabrost. Teškom mukom otvorio je vrata, a tada ga je obasjala zraka sunca i zabljesnula mu oči. Kad ih je uspio otvoriti posve iznenađen uvjeri se da su vrata vodila u SLOBODU!!!
Vojnik, ne vjerujući, pogleda kralja i reče:
“Uvijek ste zarobljenicima ostavljali mogućnost izbora, ali oni su više voljeli umrijeti nego rizikovati da otvore ova vrata!”
***
Koliko puta se bojimo rizikovati? Koliko puta umiremo zbog naših briga, od straha da otvorimo vrata; vrata naših snova, vrata našeg spasenja, vrata koja nas vode u pravu slobodu?
SMRT...
Smrt izbjegava čovjeka koji je želi, ali je zato pripravna uvijek pograbiti onoga čije se srce čvrsto drži života. Mika Valtari
Živi tako kao da ćeš odmah sada morati da se rastaneš sa životom, kao da je vrijeme koje ti je ostavljeno neočekivani dar. Marko Aurelije
Smrt je surova, ali je život još suroviji. Muhamed Ikbal
Suze su najgore kada padaju na grobove ljudi kojima nismo rekli sve što smo htjeli.
Heriet Bičer Stouv
Budi uvijek spreman dočekati smrt, jer ona dolazi kada joj se najmanje nadaš. Johan Vesel
Posljednji čin života je krvav, ma koliko inače komedija bila lijepa: baci se najzad malo zemlje na glavu, pa je svršeno zauvijek. Paskal
Ti se bojiš smrti; ali, zamisli šta bi bilo s tobom kad bi morao vječito da živiš takav kakav jesi? Tolstoj
Aleksandar Veliki i njegov mazgar postali su poslije smrti jednaki. Marko Aurelije
Prirodno je umrijeti kao što je prirodno biti rođen. Bekon
Ako djeca uče kako se živi, onda odrasli uče kako se umire.
Stiven King
Smrt ne znači zagasziti svijetlo, nego isključiti svjetiljku kada dođe zora.
Rabindranat Tagore
Smrt je surova, ali je život još suroviji. Muhamed Ikbal
Suze su najgore kada padaju na grobove ljudi kojima nismo rekli sve što smo htjeli.
Heriet Bičer Stouv
Budi uvijek spreman dočekati smrt, jer ona dolazi kada joj se najmanje nadaš. Johan Vesel
Posljednji čin života je krvav, ma koliko inače komedija bila lijepa: baci se najzad malo zemlje na glavu, pa je svršeno zauvijek. Paskal
Ti se bojiš smrti; ali, zamisli šta bi bilo s tobom kad bi morao vječito da živiš takav kakav jesi? Tolstoj
Aleksandar Veliki i njegov mazgar postali su poslije smrti jednaki. Marko Aurelije
Prirodno je umrijeti kao što je prirodno biti rođen. Bekon
Ako djeca uče kako se živi, onda odrasli uče kako se umire.
Stiven King
Smrt ne znači zagasziti svijetlo, nego isključiti svjetiljku kada dođe zora.
Rabindranat Tagore
TEORIJA OGRANIČENJA...
Jedan od najvećih napredaka u razmišljanju u posljednjih nekoliko decenija opisao je Elija Goldrat u svojoj knjizi “Cilj“, kao „Teoriju ograničenja“. Ova teorija kaže da između vas i svega što želite da postignete postoji ograničenje, ili limitirajući faktor koji određuje koliko brzo možete da stignete tamo gdje želite.
Na primjer, ako vozite putem koji je konstruisan tako da se na određenom mjestu sav saobraćaj sliva u jednu traku, ovo usko grlo postaje ograničenje koje diktira koliko brzo ćete stići do svog odredišta. Brzina kojom prođete kroz ovo usko grlo uveliko će da odredi brzinu cijelog vašeg putovanja.
Prilikom ostvarivanja svakog većeg cilja, uvijek se pojavljuju ograničenja ili uska grla koja takođe morate da prevaziđete. Vaš posao je da ih precizno identifikujete i potom usredsredite svu svoju energiju na ublažavanje tih ključnih ograničenja. Vaša sposobnost da uklonite takve prepreke ili izađete na kraj s ovim limitirajućim faktorima može da vam pomogne da napredujete brže nego što bi vam to omogućio bilo koji drugi korak koji preduzmete.
Na primjer, ako vozite putem koji je konstruisan tako da se na određenom mjestu sav saobraćaj sliva u jednu traku, ovo usko grlo postaje ograničenje koje diktira koliko brzo ćete stići do svog odredišta. Brzina kojom prođete kroz ovo usko grlo uveliko će da odredi brzinu cijelog vašeg putovanja.
Prilikom ostvarivanja svakog većeg cilja, uvijek se pojavljuju ograničenja ili uska grla koja takođe morate da prevaziđete. Vaš posao je da ih precizno identifikujete i potom usredsredite svu svoju energiju na ublažavanje tih ključnih ograničenja. Vaša sposobnost da uklonite takve prepreke ili izađete na kraj s ovim limitirajućim faktorima može da vam pomogne da napredujete brže nego što bi vam to omogućio bilo koji drugi korak koji preduzmete.
“Pravilo 80/20″ odnosi se na ograničenja koja stoje između vas i vaših ciljeva. Ovo pravilo kaže da će se 80 odsto vaših ograničenja naći u vama. Svega 20 odsto će se nalaziti izvan vas, sadržano u drugim ljudima i situacijama. Drugačije rečeno, vi lično ste obično najveća blokada na vlastitom putu, ona koja određuje brzinu kojom ostvarujete svaki cilj koji sebi zacrtate.
Većina ljudi ovo teško prihvata. Međutim, uspješni ljudi su mnogo više zaokupljeni time šta je ispravno nego ko je u pravu. Uspješni ljudi su mnogo više zaokupljeni istinom o situaciji i onim što mogu da urade da bi riješili problem nego zaštitom svog vlastitog ega.
Upitajte se:“Šta je to u meni što me koči?“ Pogledajte duboko u sebe i identifikujte ključna ograničenja u svom karakteru, temperamentu, stručnosti, sposobnostima, navikama, obrazovanju ili iskustvu koja vas možda koče u ostvarivanju ciljeva koje ste sebi zacrtali. Postavljajte sebi brutalna pitanja. Budite krajnje iskreni prema sebi.
Primarne prepreke između vas i vaših ciljeva su obično mentalne prirode. Po svom karakteru, one su psihološke i emocionalne. U vama su, a ne u situaciji u kojoj se nalazite. I upravo od tih mentalnih prepreka morate da počnete ukoliko želite da postignete sve ono što zaista i možete.
Većina ljudi ovo teško prihvata. Međutim, uspješni ljudi su mnogo više zaokupljeni time šta je ispravno nego ko je u pravu. Uspješni ljudi su mnogo više zaokupljeni istinom o situaciji i onim što mogu da urade da bi riješili problem nego zaštitom svog vlastitog ega.
Upitajte se:“Šta je to u meni što me koči?“ Pogledajte duboko u sebe i identifikujte ključna ograničenja u svom karakteru, temperamentu, stručnosti, sposobnostima, navikama, obrazovanju ili iskustvu koja vas možda koče u ostvarivanju ciljeva koje ste sebi zacrtali. Postavljajte sebi brutalna pitanja. Budite krajnje iskreni prema sebi.
Primarne prepreke između vas i vaših ciljeva su obično mentalne prirode. Po svom karakteru, one su psihološke i emocionalne. U vama su, a ne u situaciji u kojoj se nalazite. I upravo od tih mentalnih prepreka morate da počnete ukoliko želite da postignete sve ono što zaista i možete.
NE STAJ, KRENI DALJE...
Možda ćeš nekad zaista pomisliti da nisi sposoban za uspjeh, tapkaćeš u jednom mjestu, tražeći način da se otrgneš svega, dođeš do spasenja koje u tom trenutku nije poraz, već samo prosječnost zauvjek udaljena od pobjede. Biće ti teško da se odbraniš od naleta onih koji čine sve da te privole da udišeš prašinu sa dna zajedno sa njima i budeš bezbrižan u toj prosječnosti. Ne staj, nemoj se povlačiti, razmisli, i kreni dalje, makar te ti koraci iz prašine vodili ka gorem, u blato, gdje ti se na prvi pogled ne piše dobro. Biće još gore, vući ćeš se, potonućeš do koljena. Pomislićeš da je kraj onog trenutka kada se kišne kapi obruse na tebe, ali hrabrost koju si ispoljio neće ostati nenagrađena. Voda će sa tebe isprati blato i postaćeš čist kao izvorska voda, za razliku od njih koji će zauvek udisati prašinu prosečnosti.
Postoje trenuci kada neprijatelje najednom poštujemo više nego prijatelje. Neprijatelj je iskren, od njega očekujes napad, ali kada ti prijatelj probode nož u leđa, ne možeš, a da ne shvatiš, da iskrenost neprijatelja zavrjeđuje poštovanje, za razliku od prijatelja koji, nakon svega, predstavlja samo gorku kapljicu razočarenja za tebe, jer si ga posmatrao onim što on nikada nije, niti će ikada biti.
Nekad vjerujem da u životu svako obećanje treba prihvatiti sa dozom sumnje, nevjerice, čak i kao laž, jer viteške karakteristike u svijetu bez vitezova ne mogu postojati. Sve više mi se čini da danas ljudi olako daju obećanja, a još lakše ih neispunjavaju.
Verujem da je osnovni zadatak svakog od nas da ovaj svijet načinimo boljim, da svi postanemo vitezovi, ne po mačevima koje nosimo, već po riječima iza kojih stojimo.
Ako moram da padnem, potrudiću se da padnem na odskočnu dasku.
Postoje trenuci kada neprijatelje najednom poštujemo više nego prijatelje. Neprijatelj je iskren, od njega očekujes napad, ali kada ti prijatelj probode nož u leđa, ne možeš, a da ne shvatiš, da iskrenost neprijatelja zavrjeđuje poštovanje, za razliku od prijatelja koji, nakon svega, predstavlja samo gorku kapljicu razočarenja za tebe, jer si ga posmatrao onim što on nikada nije, niti će ikada biti.
Nekad vjerujem da u životu svako obećanje treba prihvatiti sa dozom sumnje, nevjerice, čak i kao laž, jer viteške karakteristike u svijetu bez vitezova ne mogu postojati. Sve više mi se čini da danas ljudi olako daju obećanja, a još lakše ih neispunjavaju.
Verujem da je osnovni zadatak svakog od nas da ovaj svijet načinimo boljim, da svi postanemo vitezovi, ne po mačevima koje nosimo, već po riječima iza kojih stojimo.
Ako moram da padnem, potrudiću se da padnem na odskočnu dasku.
PAPINA PANTOMIMA...
Prije tisuću godina, u srednjem vijeku, papini savjetnici insistirali su da se Jevreji protjeraju iz Rima. Govoril su da nije u redu što ti ljudi bezbrižno žive u samom središtu hrišćanstva. Formulisan je proglas o izgonu i odmah izazvao veliki protest Jevreja, koji su znali da će, kud god otišli, sigurno doživjeti još gori tretman od onog u Rimu. Zato, preklinjali su papu da povuče ovaj edikt. Papa, koji je bio pravedan čovjek, predložio im je da među sobom izaberu čovjeka koji će se takmičiti s njim u pantomimi. Ako taj pobijedi, biće im dozvoljeno da ostanu u Rimu.
Jevreji se okupiše da prouče ovaj prijedlog. Ukoliko bi ga odbacili, to bi značilo napuštanje Rima. Ukoliko bi ga prihvatili, bilo bi kao da su već poraženi, jer nije bilo moguće pobijediti u izazovu gdje je papa istovremeno protivnik i sudija. Ipak, morali su da prihvate, i pored toga što nisu znali kako da nađu nekoga ko bi izvršio taj zadatak. Odgovornost da budeš krojač sudbine svih Jevreja u Rimu svakome je bila prevelika.
Kada je čuvar sinagoge saznao šta se zbiva, došao je kod glavnog rabina i ponudio se da prihvati papin izazov. »Čuvar!?« uzviknuli su ostali rabini kada su čuli za to. »Apsolutno nemoguće!«
»U redu«, rekao je glavni rabin, »pošto niko od vas nije spreman da to učini, ili on ili ništa.« I tako, kad već nije bilo boljeg, poslali su ga da se takmiči s papom.
Došao je i veliki dan, papa je sjedio na prijestolu koji je postavljen na trgu Svetog Petra, okružen kardinalima, ispred gomile sveštenika i vjernika. Ubrzo se pojavila mala delegacija Jevreja, svi u dugim crnim tunikama, dugačkih brada, a ispred njih je išao čuvar sinagoge. Papa se okrenuo da bi se suočio sa čuvarom i duel je počeo.
Papa je svečano podigao ruku i prstom ocrtao luk na nebu. Čuvar je smjesta pokazao prstom prema zemlji. Papa kao da se zbunio, i još svečanije uzdigao je prst pravo ka licu čuvara. Ovaj je odlučno uperio tri prsta u pravcu pape, koji kao da je bio zapanjen tim gestom. Na kraju, papa je zavukao ruku pod tuniku i izvadio jabuku, na šta je čuvar zavukao ruku u papirnu kesu koju je nosio, i iz nje izvadio komad pogače. Papa je tada glasno objavio: »Predstavnik Jevreja je pobijedio. Ukaz o izgonu Jevreja se povlači.«
Jevrejski poglavari okupili su se oko čuvara i odveli ga. Zbunjeni kardinali nagrnuli su oko pape. »Šta se dogodilo, Vaša Svetosti?« upitali su. »Nismo uspjeli da pratimo tako brzu izmjenu pitanja i odgovora.« Papa je obrisao znoj sa čela i odgovorio: »Taj Čovjek je vrhunski teolog, pravi majstor duhovnog dijaloga. Ja sam počeo širokim pokretom ruke ka nebu, da bih pokazao kako čitav svijet pripada Bogu, a on je pokazao prstom prema zemlji, da bi me podsjetio kako postoji i mjesto koje se zove Pakao, koje pripada đavolu. Tada sam uzdigao prst da bih ukazao kako je samo jedan Bog. Zamislite moje iznenađenje kada je on podigao tri prsta da bi podsjetio kako se taj jedini Bog pojavljuje u tri oblika, ukazujući time da prihvata naše učenje o Svetom trojstvu! Znajući da je gotovo nemoguće pobijediti takvog genijalnog poznavaoca teologije, riješio sam da prebacim duel na drugo područje. Izvadio sam jabuku da bih pokazao kako je, prema nekim novim teorijama, zemlja okrugla, a on je odmah izvadio komad pogače da me podsjeti kako je, prema Svetom pismu, zemlja ravna. Tada sam morao da priznam da je pobijedio«.
U međuvremenu, Jevreji su stigli u sinagogu. »Šta se dogodilo?« preneraženo su pitali čuvara, koji je nemarno odgovorio: »Kakvih li gluposti! Zamislite – papa je prvo pokazao rukom da svi Jevreji treba da napuste Rim. Zato sam pokazao dole, da bi shvatio kako uopšte ne nameravamo da se maknemo odavde, a on je pokazao prst, kao da mi prijeti: ‘Nemoj da se poigravaš sa mnom!’ Tada sam podigao tri prsta da mu objasnim kako nam je on već tri puta naređivao da odemo iz Rima. Na kraju, kad sam vidio da vadi užinu, izvadio sam i ja svoju«.
Stvarnost je uglavnom ono što mi riješimo da jeste.
Jevreji se okupiše da prouče ovaj prijedlog. Ukoliko bi ga odbacili, to bi značilo napuštanje Rima. Ukoliko bi ga prihvatili, bilo bi kao da su već poraženi, jer nije bilo moguće pobijediti u izazovu gdje je papa istovremeno protivnik i sudija. Ipak, morali su da prihvate, i pored toga što nisu znali kako da nađu nekoga ko bi izvršio taj zadatak. Odgovornost da budeš krojač sudbine svih Jevreja u Rimu svakome je bila prevelika.
Kada je čuvar sinagoge saznao šta se zbiva, došao je kod glavnog rabina i ponudio se da prihvati papin izazov. »Čuvar!?« uzviknuli su ostali rabini kada su čuli za to. »Apsolutno nemoguće!«
»U redu«, rekao je glavni rabin, »pošto niko od vas nije spreman da to učini, ili on ili ništa.« I tako, kad već nije bilo boljeg, poslali su ga da se takmiči s papom.
Došao je i veliki dan, papa je sjedio na prijestolu koji je postavljen na trgu Svetog Petra, okružen kardinalima, ispred gomile sveštenika i vjernika. Ubrzo se pojavila mala delegacija Jevreja, svi u dugim crnim tunikama, dugačkih brada, a ispred njih je išao čuvar sinagoge. Papa se okrenuo da bi se suočio sa čuvarom i duel je počeo.
Papa je svečano podigao ruku i prstom ocrtao luk na nebu. Čuvar je smjesta pokazao prstom prema zemlji. Papa kao da se zbunio, i još svečanije uzdigao je prst pravo ka licu čuvara. Ovaj je odlučno uperio tri prsta u pravcu pape, koji kao da je bio zapanjen tim gestom. Na kraju, papa je zavukao ruku pod tuniku i izvadio jabuku, na šta je čuvar zavukao ruku u papirnu kesu koju je nosio, i iz nje izvadio komad pogače. Papa je tada glasno objavio: »Predstavnik Jevreja je pobijedio. Ukaz o izgonu Jevreja se povlači.«
Jevrejski poglavari okupili su se oko čuvara i odveli ga. Zbunjeni kardinali nagrnuli su oko pape. »Šta se dogodilo, Vaša Svetosti?« upitali su. »Nismo uspjeli da pratimo tako brzu izmjenu pitanja i odgovora.« Papa je obrisao znoj sa čela i odgovorio: »Taj Čovjek je vrhunski teolog, pravi majstor duhovnog dijaloga. Ja sam počeo širokim pokretom ruke ka nebu, da bih pokazao kako čitav svijet pripada Bogu, a on je pokazao prstom prema zemlji, da bi me podsjetio kako postoji i mjesto koje se zove Pakao, koje pripada đavolu. Tada sam uzdigao prst da bih ukazao kako je samo jedan Bog. Zamislite moje iznenađenje kada je on podigao tri prsta da bi podsjetio kako se taj jedini Bog pojavljuje u tri oblika, ukazujući time da prihvata naše učenje o Svetom trojstvu! Znajući da je gotovo nemoguće pobijediti takvog genijalnog poznavaoca teologije, riješio sam da prebacim duel na drugo područje. Izvadio sam jabuku da bih pokazao kako je, prema nekim novim teorijama, zemlja okrugla, a on je odmah izvadio komad pogače da me podsjeti kako je, prema Svetom pismu, zemlja ravna. Tada sam morao da priznam da je pobijedio«.
U međuvremenu, Jevreji su stigli u sinagogu. »Šta se dogodilo?« preneraženo su pitali čuvara, koji je nemarno odgovorio: »Kakvih li gluposti! Zamislite – papa je prvo pokazao rukom da svi Jevreji treba da napuste Rim. Zato sam pokazao dole, da bi shvatio kako uopšte ne nameravamo da se maknemo odavde, a on je pokazao prst, kao da mi prijeti: ‘Nemoj da se poigravaš sa mnom!’ Tada sam podigao tri prsta da mu objasnim kako nam je on već tri puta naređivao da odemo iz Rima. Na kraju, kad sam vidio da vadi užinu, izvadio sam i ja svoju«.
Stvarnost je uglavnom ono što mi riješimo da jeste.
TOMA AKVINSKI...
Da bismo SVI živjeli u harmoniji, prvo što moramo znati je da smo SVI ludo zaljubljeni u ISTOG boga.
Bojim se čovjeka koji je pročitao samo jednu knjigu.
Grijeh je sve što je protiv savjesti.
Ko je savršen u ljubavi, savršen je i u duhovnom životu.
Kada bi najviši cilj kapetana broda bio da očuva svoj brod, on se nikada ne bi ni pomjerio iz luke.
Ljubav nastavlja tamo gdje razum posustane.
Sve što je primljeno, primljeno je u skladu sa prirodom primaoca.
Dobro može postojati bez zla, ali zlo ne može postojati bez dobra!
Čovjek ne bi trebao svoj materijalni posjed smatrati kao lično svoj, već kao zajednički za sve, tako da bi ga uvijek i bez oklijevanja mogao pružati i drugima u nevolji.
Bog je nespoznatljiv. Stvarnost, Bog, Istina, Ljubav su nespoznatljivi – što znači da ne mogu biti obuhvaćeni racionalnim umom. Ovo treba da okonča mnoga pitanja koja nam ljudi postavljaju, jer vječito živimo u iluziji da nešto znamo. Nije tako. Nismo sposobni da saznamo.
Bojim se čovjeka koji je pročitao samo jednu knjigu.
Grijeh je sve što je protiv savjesti.
Ko je savršen u ljubavi, savršen je i u duhovnom životu.
Kada bi najviši cilj kapetana broda bio da očuva svoj brod, on se nikada ne bi ni pomjerio iz luke.
Ljubav nastavlja tamo gdje razum posustane.
Sve što je primljeno, primljeno je u skladu sa prirodom primaoca.
Dobro može postojati bez zla, ali zlo ne može postojati bez dobra!
Čovjek ne bi trebao svoj materijalni posjed smatrati kao lično svoj, već kao zajednički za sve, tako da bi ga uvijek i bez oklijevanja mogao pružati i drugima u nevolji.
Bog je nespoznatljiv. Stvarnost, Bog, Istina, Ljubav su nespoznatljivi – što znači da ne mogu biti obuhvaćeni racionalnim umom. Ovo treba da okonča mnoga pitanja koja nam ljudi postavljaju, jer vječito živimo u iluziji da nešto znamo. Nije tako. Nismo sposobni da saznamo.
TRI LEPTIRA...
Tri leptira doletješe do jedne upaljene svijeće i započeše da raspravljaju o prirodi plamena.
Prvi leptir, nakon što se približi jako blizu do plamena, vrati se nazad i reče:
- On isuviše jako svijetli.
Drugi leptir usudi se da doleti još bliže do plamena i kada se vrati reče:
- On peče.
Treći leptir, doletivši sasvim blizu, uleti ravno u plamen i više se nije vraćao nazad.
On je naučio ono što je htio da sazna, ali to više nije mogao da saopšti.
Onaj koji stekne znanje, ne nalazi u sebi potrebu da govori o tome.
I zbog toga važi, da onaj koji zna – ćuti, a onaj koji govori – ne zna.
Prvi leptir, nakon što se približi jako blizu do plamena, vrati se nazad i reče:
- On isuviše jako svijetli.
Drugi leptir usudi se da doleti još bliže do plamena i kada se vrati reče:
- On peče.
Treći leptir, doletivši sasvim blizu, uleti ravno u plamen i više se nije vraćao nazad.
On je naučio ono što je htio da sazna, ali to više nije mogao da saopšti.
Onaj koji stekne znanje, ne nalazi u sebi potrebu da govori o tome.
I zbog toga važi, da onaj koji zna – ćuti, a onaj koji govori – ne zna.
HRABRI DJEČAK...
Prije mnogo godina, dok sam radila kao volonter u bolnici Stenford,
upoznala sam djevojčicu po imenu Liza, koja je bolovala od jedne
veoma rijetke bolesti. Ispostavilo se da je jedina mogućnost da ozdravi
bila ta da joj se transfuzijom da krv njenog petogodišnjeg brata,
koji je na neki neobjašnjiv način uspio da preživi istu bolest,
tako da su se u njegovom organizmu stvorila antitijela
koja mogu da savladaju tu opaku bolest.
Ljekar je njenom malom bratu objasnio kakva je situacija
i pitao ga da li želi da da krv za svoju sestru.
Dječak je poslije samo jednog trenutka, duboko uzdahnuo i rekao:
- OK, spreman sam ako će to spasiti Lizu.
Dok su vršili transfuziju, ležao je u krevetu pored svoje sestre i smiješio se.
I ostali su se smiješili gledajući kako se djevojčici vraća boja na obrazima.
Onda je njegovo lice ublijedilo i sa njega je nestalo smiješka.
Pogledao je u ljekara i drhatvim glasom upitao:
- A hoću li odmah početi da umirem?
upoznala sam djevojčicu po imenu Liza, koja je bolovala od jedne
veoma rijetke bolesti. Ispostavilo se da je jedina mogućnost da ozdravi
bila ta da joj se transfuzijom da krv njenog petogodišnjeg brata,
koji je na neki neobjašnjiv način uspio da preživi istu bolest,
tako da su se u njegovom organizmu stvorila antitijela
koja mogu da savladaju tu opaku bolest.
Ljekar je njenom malom bratu objasnio kakva je situacija
i pitao ga da li želi da da krv za svoju sestru.
Dječak je poslije samo jednog trenutka, duboko uzdahnuo i rekao:
- OK, spreman sam ako će to spasiti Lizu.
Dok su vršili transfuziju, ležao je u krevetu pored svoje sestre i smiješio se.
I ostali su se smiješili gledajući kako se djevojčici vraća boja na obrazima.
Onda je njegovo lice ublijedilo i sa njega je nestalo smiješka.
Pogledao je u ljekara i drhatvim glasom upitao:
- A hoću li odmah početi da umirem?
Pošto je bio mali, dječak je pogrešno shvatio doktora, mislio je da će sestri dati svu svoju krv.
Ja sam tada naučila šta je hrabrost.
Ja sam tada naučila šta je hrabrost.
ISTINA U LJUBAVI...
Hodala putem neka djevojka, prelijepa kao vila.
Iznenada primijeti, da je neki muškarac prati. Okrenu se i upita ga:
- Kaži mi, zašto me pratiš?
Muškarac odgovori:
- Gospodarice srca moga, tvoja ljepota je toliko neodoljiva, da mi prosto nalaže da te pratim.
Kažu da sviram prekrasno, da za mene nema tajni u poeziji
i da umijem da probudim u ženskim srcima ljubavne jade.
Ali bih ti ipak nešto priznao, ti si ta koja je zarobila moje srce!
Ljepotica ga je izvjesno vrijeme gledala ćuteći, pa ga upita:
- Kako si se uopšte mogao zaljubiti u mene?
Pa moja mlađa sestra je mnogo ljepša i privlačnija.
Okreni se i pogledaj je, ona hoda uvijek iza mene.
Muškarac se okrenu, no tamo je vidio samo jednu užasno raščupanu i prljavu staricu.
On ubrza korak da bi prišao još bliže ljepotici i poniznim glasom joj se obrati:
- Reci mi, kako može da iz tvojih usta izađe takva laž?
Djevojka mu uzvrati:
- I ti si meni, prijatelju, rekao laž kada si se zaklinjao u moju ljubav.
Ti poznaješ sva ljubavna pravila i odaješ utisak da tvoje srce zaista gori od ljubavi samo prema meni …
…….ALI KAKO JE ONDA MOGUĆE DA SE OKRENEŠ I POGLEDAŠ DRUGU ŽENU?!
Iznenada primijeti, da je neki muškarac prati. Okrenu se i upita ga:
- Kaži mi, zašto me pratiš?
Muškarac odgovori:
- Gospodarice srca moga, tvoja ljepota je toliko neodoljiva, da mi prosto nalaže da te pratim.
Kažu da sviram prekrasno, da za mene nema tajni u poeziji
i da umijem da probudim u ženskim srcima ljubavne jade.
Ali bih ti ipak nešto priznao, ti si ta koja je zarobila moje srce!
- Kako si se uopšte mogao zaljubiti u mene?
Pa moja mlađa sestra je mnogo ljepša i privlačnija.
Okreni se i pogledaj je, ona hoda uvijek iza mene.
Muškarac se okrenu, no tamo je vidio samo jednu užasno raščupanu i prljavu staricu.
On ubrza korak da bi prišao još bliže ljepotici i poniznim glasom joj se obrati:
- Reci mi, kako može da iz tvojih usta izađe takva laž?
Djevojka mu uzvrati:
- I ti si meni, prijatelju, rekao laž kada si se zaklinjao u moju ljubav.
Ti poznaješ sva ljubavna pravila i odaješ utisak da tvoje srce zaista gori od ljubavi samo prema meni …
…….ALI KAKO JE ONDA MOGUĆE DA SE OKRENEŠ I POGLEDAŠ DRUGU ŽENU?!
RADOST...
Bio jednom jedan veliki naučnik po imenu Dr. Satiendra Nat Boze.
Njegovo ime je bilo zaista besmrtno u svijetu nauke,
ne samo u Indiji, već i u drugim zemljama.
Neki ljudi su veliki, ali nisu dobri. Dr. Boze je bio i veliki i dobar.
Imao je srce djeteta. Veoma je volio djecu i igrao se sa njima.
Igra koju je posebno volio zvala se “Karom”.
Bio je dobar igrač i, mada se isticao kao ugledan naučnik,
volio je da se igra sa djecom, a ona su ga, sa svoje strane,
prihvatala kao svog junaka.
Jednog dana je igrao tu igru sa djecom i duboko se unio u igru.
No jednom jedan sredovječan čovjek priđe da posmatra tu igru.
Nakon izvjesnog vremena, naučnik ga upita: “Šta mogu da učinim za Vas?”
Iznenađen čovjek odgovori: “Bio bih Vam zahvalan ako biste predsjedavali skupu koji se sutra održava u našoj školi.”
Veoma učtivo naučnik odgovori: “Ne, ne mogu. Žao mi je. Moraćete da nađete nekog drugog.”
Posjetilac je bio uporan: “Prijeko ste nam potrebni. Niko drugi ne može da Vas zamijeni. A i mi bismo bili veoma počastvovani ako biste baš Vi bili predsjedavajući na našem skupu.”
Njegovo ime je bilo zaista besmrtno u svijetu nauke,
ne samo u Indiji, već i u drugim zemljama.
Neki ljudi su veliki, ali nisu dobri. Dr. Boze je bio i veliki i dobar.
Imao je srce djeteta. Veoma je volio djecu i igrao se sa njima.
Igra koju je posebno volio zvala se “Karom”.
Bio je dobar igrač i, mada se isticao kao ugledan naučnik,
volio je da se igra sa djecom, a ona su ga, sa svoje strane,
prihvatala kao svog junaka.
Jednog dana je igrao tu igru sa djecom i duboko se unio u igru.
No jednom jedan sredovječan čovjek priđe da posmatra tu igru.
Nakon izvjesnog vremena, naučnik ga upita: “Šta mogu da učinim za Vas?”
Iznenađen čovjek odgovori: “Bio bih Vam zahvalan ako biste predsjedavali skupu koji se sutra održava u našoj školi.”
Veoma učtivo naučnik odgovori: “Ne, ne mogu. Žao mi je. Moraćete da nađete nekog drugog.”
Posjetilac je bio uporan: “Prijeko ste nam potrebni. Niko drugi ne može da Vas zamijeni. A i mi bismo bili veoma počastvovani ako biste baš Vi bili predsjedavajući na našem skupu.”
Krajnje učtivo, a i kategorično naučnik ponovo odgovori: “Ne mogu da dođem sutra, jer u to vrijeme treba da se igram ovdje sa svojim prijateljima. Ništa mi ne pruža toliku radost kao igranje sa djecom. Predsjedavao sam stotinama skupova i nisu mi pružili nikakvu radost. JA HOĆU RADOST! I vi hoćete radost, svi žele da budu radosni. Za mene je igra “Karom” beskrajno mnogo značajnija nego predsjedavanje na nekom skupu, jer ja znam da će tamo doći intelektualci i diskutanti i da će sa sobom donijeti svoje mozgajuće umove. Dosta mi je mozgajućih umova. Želim jedino srce, iskreno i čisto srce. Takvo srce ja nalazim ovdje, sa svojim malim prijateljima. Obećao sam im da ću sutra da se igram sa njima i to ću i učiniti. Želim da ostanem u srcu. Igrao sam se u umu, a sada se igram u srcu. ZADOVOLJSTVO JE TU, SAMO TU. MIR JE TU, SAMO TU.”
NJEMAČKE POSLOVICE...
Na točku sreće četvorica se voze: jedan se penje, drugi silazi, treći je na vrhu, a četvrti na dnu.
Nada je brod sa jarbolom od slame.
Najveća je pobjeda pobijediti samoga sebe.
Najveća je mudrost ne biti uvijek mudar.
Narod je kugla koja se može usmjeriti u bilo kojem smjeru.
Ne valja stalno ukazivati na crnu odjeću onoga ko ju je već svukao.
Ne vjeruj čovjeku koji mnogo sa mnogima priča.
Ne misli ono što svi ljudi ne bi smjeli da znaju, ne govori ono što svi ljudi ne bi smjeli da čuju, ne radi ono što svi ljudi ne bi smjeli da vide.
Ne nalazi se biser u svakoj školjci, ali svaku treba pregledati.
Nekad su crkve bile mračne a srca svijetla; sada su crkve svijetle, a srca mračna.
Nema gore samoće od one udvoje.
Nada je brod sa jarbolom od slame.
Najveća je pobjeda pobijediti samoga sebe.
Najveća je mudrost ne biti uvijek mudar.
Narod je kugla koja se može usmjeriti u bilo kojem smjeru.
Ne valja stalno ukazivati na crnu odjeću onoga ko ju je već svukao.
Ne vjeruj čovjeku koji mnogo sa mnogima priča.
Ne misli ono što svi ljudi ne bi smjeli da znaju, ne govori ono što svi ljudi ne bi smjeli da čuju, ne radi ono što svi ljudi ne bi smjeli da vide.
Ne nalazi se biser u svakoj školjci, ali svaku treba pregledati.
Nekad su crkve bile mračne a srca svijetla; sada su crkve svijetle, a srca mračna.
Nema gore samoće od one udvoje.
GODINE...
Čovjek nije žalostan zato što je star, već zato što više nije mlad. Teodor Drajzer
Stari ljudi mogu da budu opasni, jer im nije stalo do budućnosti. Dž.B.Šo
Čovjek ostari samo kada ostare sve njegove strasti. Jovan Dučić
Oni koji duboko vole nikad ne ostare; ako i umru od starosti, umru mladi. Artur Ving Pinero
Dok si mlad-uživaš, a kad toga postaneš svjestan-već si star. Ernest Renan
Od jedne određene tačke u starosti čak i radost počinje da boli. Čarli Čaplin
Star je samo onaj ko se osjeća staro. Anoniman
Bogat čovjek djevojci nikad nije star. Francuska poslovica
Čovjek nije star sve dok kajanje ne zauzme mjesto snovima. Džon Barimor
Sat ne možeš vratiti unazad, ali ga zato možeš opet naviti. Boni Pruden
Starost je irelevantna – budi flaša vina. Džoan Kolins
Nije najviše živio onaj čovjek koji je imao najviše godina, nego onaj koji je najviše život osjećao. Žan Žak Ruso
Stari ljudi mogu da budu opasni, jer im nije stalo do budućnosti. Dž.B.Šo
Čovjek ostari samo kada ostare sve njegove strasti. Jovan Dučić
Oni koji duboko vole nikad ne ostare; ako i umru od starosti, umru mladi. Artur Ving Pinero
Dok si mlad-uživaš, a kad toga postaneš svjestan-već si star. Ernest Renan
Od jedne određene tačke u starosti čak i radost počinje da boli. Čarli Čaplin
Star je samo onaj ko se osjeća staro. Anoniman
Bogat čovjek djevojci nikad nije star. Francuska poslovica
Čovjek nije star sve dok kajanje ne zauzme mjesto snovima. Džon Barimor
Sat ne možeš vratiti unazad, ali ga zato možeš opet naviti. Boni Pruden
Starost je irelevantna – budi flaša vina. Džoan Kolins
Nije najviše živio onaj čovjek koji je imao najviše godina, nego onaj koji je najviše život osjećao. Žan Žak Ruso
VRIJEME...
Da bi shvatio značaj jedne godine, pitaj učenika koji ponavlja godinu.
Da bi shvatio značaj jednog mjeseca, pitaj majku koja se je prijevremeno porodila.
Da bi shvatio značaj jedne sedmice, pitaj urednika nekog sedmičnog magazina.
Da bi shvatio značaj jednog sata, pitaj zaljubljeni par koji sa nestrpljenjem čekaju da se vide jedno sa drugim.
Da bi shvatio značaj jedne minute, pitaj nekoga ko je zakasnio na voz, autobus ili avion.
Da bi shvatio značaj jedne sekunde, pitaj nekoga ko je preživio katastrofu.
Da bi shvatio značaj jedne stotinke, pitaj nekoga ko je osvojio srebrnu medalju na olimpijskim igrama.
VRIJEME NIKOGA NE ČEKA.
Iskoristi svaki tren, jer on nema cijenu.
Podijeli ga sa svakom osobom do koje ti je stalo…i taj tren će postati još više neprocjenjiv.
Da bi shvatio značaj jednog mjeseca, pitaj majku koja se je prijevremeno porodila.
Da bi shvatio značaj jedne sedmice, pitaj urednika nekog sedmičnog magazina.
Da bi shvatio značaj jednog sata, pitaj zaljubljeni par koji sa nestrpljenjem čekaju da se vide jedno sa drugim.
Da bi shvatio značaj jedne minute, pitaj nekoga ko je zakasnio na voz, autobus ili avion.
Da bi shvatio značaj jedne sekunde, pitaj nekoga ko je preživio katastrofu.
Da bi shvatio značaj jedne stotinke, pitaj nekoga ko je osvojio srebrnu medalju na olimpijskim igrama.
VRIJEME NIKOGA NE ČEKA.
Iskoristi svaki tren, jer on nema cijenu.
Podijeli ga sa svakom osobom do koje ti je stalo…i taj tren će postati još više neprocjenjiv.
MOJA MAJKA...
Moja majka nije uvijek govorila istinu. Slagala mi je osam puta u bitnim životnim trenucima!
Priča počinje sa mojim rođenjem. Rođen sam kao sin jedinac u veoma siromašnoj porodici. Siromašnoj do te mjere da nismo imali dovoljno hrane, a kamoli nešto više. U rijetkim prilikama zadesilo bi se da imamo malo krompira u kući. Majka bi pripremila skromni obrok i uvijek bi istresala svoj dio na moj tanjir govoreći: ”Jedi, sine, ja nisam gladna.”
To je bila njena prva laž
Kada sam malo odrastao, moja majka bi, po okončanju kućnih poslova, otišla do rijeke koja se nalazila ispod kuće, nadajući se da će uloviti ribu kako bih ja jeo zdravu hranu i razvijao se kao svako drugo dijete. Jednom prilikom, uspjela je uloviti čak dvije ribe. Požurila je u kuću i spremila obe ribe i stavila ih pred mene. Ja sam malo-pomalo jeo ribu, a moja je majka jela ono što je ostajalo iza mene na kostima. Vidjevši to, moje je srce zatreperilo i onu drugu ribu stavio sam pred majku, a ona ju je vratila rekavši:
“Sine, pojedi i ovu drugu, jer znaš da ja ne volim ribu.”
Ovo je bila njena druga laž.
Vrijeme je prolazilo i došao je dan mog polaska u školu. Kako nismo imali dovoljno imetka da se školujem, majka je otišla u jednu trgovinu odjeće i dogovorila se sa vlasnikom da prodaje odjeću po kućama uglednih i bogatih ljudi. Jedne hladne i kišovite noći, majka se duže zadržala na poslu. Čekajući je kod kuće, zabrinuo sam se i izašao da je potražim. Ugledao sam je kako nosi torbu sa odjećom i kuca na vrata tuđih kuća. Zovnuo sam je:
”Mamaaaaa, hajde dođi. Idemo kući, kasno je i hladno. Možeš nastaviti sutra ujutro!”
Ona se nasmijala i rekla: ”Sine moj, ja nisam umorna.”
Ovo je bila njena treća laž.
Došao je dan polaganja školskih ispita. Iako je bilo veoma vruće, majka je željela poći sa mnom u školu. Sunce je pržilo zemlju, a površina pijeska titrala je od toplote. Ušao sam u školu, a ona je ostala čekati u školskom dvorištu. Kada su se ispiti završili, izašao sam iz škole, a ona me dočeka u topli majčinski zagrljaj, ispunjen ljubavlju i milošću. U ruci je držala hladan i svjež sok koji je kupila radi mene. Kada sam ga počeo piti, okrenuo sam se ipogledao u nju: niz njeno čelo slivale su se kapljice znoja. Pružio sam joj čašu i rekao: ”Majko, pij”, a ona reče: ”Sine, samo ti pij. Ja nisam žedna.”
Ovo je bila njena četvrta laž.
Nakon smrti mog oca, majka je živjela teškim udovičkim životom. Preuzela je svu odgovornost za vođenje kuće, jednostavno – morala se brinuti o svemu. Život je postao teži, a mi smo često gladovali. Pored naše kuće živio je moj ujak, inače veoma dobar čovjek. On nam je često slao hranu da utolimo glad. Kada su komšije vidjele da je naše stanje postalo nesnošljivo, savjetovali su majku, koja je još uvijek bila mlada, da se uda za čovjeka koji bi nam pomagao. Međutim, moja je majka odbila ovaj savjet riječima: ”Ja nemam potrebe za ljubavlju.”
Ovo je bila njena peta laž.
Po završetku fakulteta, dobio sam dobro plaćen posao u jednoj firmi i odlučio sam da preuzmem brigu o kući. Kako je majčino zdravlje oslabilo, nije više mogla prodavati odjeću po kućama, tako da je počela prodavati povrće na tržnicama. Kada je odbila da prestane raditi, izdvojio sam dio svoje plate i dao joj, a ona je odbila primiti rekavši: ”Čuvaj, sine, svoje pare, ja imam dovoljno za sebe.”
Ovo je bila njena šesta laž.
Bez obzira što sam dobio posao, nastavio sam školovanje i ubrzo sam magistrirao. Postigao sam uspjeh i povećali su se moji prihodi. Jedna firma ponudila mi je dobar posao u svom sjedištu u Njemačkoj. Zbilja sam se obradovao i tako počeo i sanjati o novom srećnom životu. Nakon što sam otputovao i sredio svoje stanje, nazvao sam majku i pozvao je da živi kod mene. Ona nije htjela da me ometa i rekla mi je: ”Sine, ja nisam naučila da živim lagodno.”
Ovo je bila njena sedma laž.
Kako je vrijeme prolazilo, majka je sve više starila i ubrzo je oboljela od zloćudnog karcinoma. U tim teškim trenucima neko joj je morao pomagati. Šta sam mogao da uradim kada su između mene i moje voljene majke bile mnoge države? Ostavio sam sve i vratio se kući. Majku sam zatekao u postelji. Kada me je ugledala, pokušala je nasmijati se. Srce mi se cijepalo jer je bila iscrpljena i slaba. Nije to više bila ona majka koju sam poznavao…. Suze su se počele slijevati niz moje obraze, ali ona me i tada pokušala utješiti rekavši:
”Sine, ne plači, ja ne osjećam bol.”
Ovo je bila njena osma laž.
Nakon što je to izustila, zatvorila je oči i više ih nije otvorila. Svakome ko uživa blagodat živih roditelja, poručujem:
Čuvaj ovu blagodat prije nego što budeš tugovao za njenim gubitkom.
Svakome ko je izgubio svoju voljenu majku, poručujem:
Uvijek se prisjeti…
Priča počinje sa mojim rođenjem. Rođen sam kao sin jedinac u veoma siromašnoj porodici. Siromašnoj do te mjere da nismo imali dovoljno hrane, a kamoli nešto više. U rijetkim prilikama zadesilo bi se da imamo malo krompira u kući. Majka bi pripremila skromni obrok i uvijek bi istresala svoj dio na moj tanjir govoreći: ”Jedi, sine, ja nisam gladna.”
To je bila njena prva laž
Kada sam malo odrastao, moja majka bi, po okončanju kućnih poslova, otišla do rijeke koja se nalazila ispod kuće, nadajući se da će uloviti ribu kako bih ja jeo zdravu hranu i razvijao se kao svako drugo dijete. Jednom prilikom, uspjela je uloviti čak dvije ribe. Požurila je u kuću i spremila obe ribe i stavila ih pred mene. Ja sam malo-pomalo jeo ribu, a moja je majka jela ono što je ostajalo iza mene na kostima. Vidjevši to, moje je srce zatreperilo i onu drugu ribu stavio sam pred majku, a ona ju je vratila rekavši:
“Sine, pojedi i ovu drugu, jer znaš da ja ne volim ribu.”
Ovo je bila njena druga laž.
Vrijeme je prolazilo i došao je dan mog polaska u školu. Kako nismo imali dovoljno imetka da se školujem, majka je otišla u jednu trgovinu odjeće i dogovorila se sa vlasnikom da prodaje odjeću po kućama uglednih i bogatih ljudi. Jedne hladne i kišovite noći, majka se duže zadržala na poslu. Čekajući je kod kuće, zabrinuo sam se i izašao da je potražim. Ugledao sam je kako nosi torbu sa odjećom i kuca na vrata tuđih kuća. Zovnuo sam je:
”Mamaaaaa, hajde dođi. Idemo kući, kasno je i hladno. Možeš nastaviti sutra ujutro!”
Ona se nasmijala i rekla: ”Sine moj, ja nisam umorna.”
Ovo je bila njena treća laž.
Došao je dan polaganja školskih ispita. Iako je bilo veoma vruće, majka je željela poći sa mnom u školu. Sunce je pržilo zemlju, a površina pijeska titrala je od toplote. Ušao sam u školu, a ona je ostala čekati u školskom dvorištu. Kada su se ispiti završili, izašao sam iz škole, a ona me dočeka u topli majčinski zagrljaj, ispunjen ljubavlju i milošću. U ruci je držala hladan i svjež sok koji je kupila radi mene. Kada sam ga počeo piti, okrenuo sam se ipogledao u nju: niz njeno čelo slivale su se kapljice znoja. Pružio sam joj čašu i rekao: ”Majko, pij”, a ona reče: ”Sine, samo ti pij. Ja nisam žedna.”
Ovo je bila njena četvrta laž.
Nakon smrti mog oca, majka je živjela teškim udovičkim životom. Preuzela je svu odgovornost za vođenje kuće, jednostavno – morala se brinuti o svemu. Život je postao teži, a mi smo često gladovali. Pored naše kuće živio je moj ujak, inače veoma dobar čovjek. On nam je često slao hranu da utolimo glad. Kada su komšije vidjele da je naše stanje postalo nesnošljivo, savjetovali su majku, koja je još uvijek bila mlada, da se uda za čovjeka koji bi nam pomagao. Međutim, moja je majka odbila ovaj savjet riječima: ”Ja nemam potrebe za ljubavlju.”
Ovo je bila njena peta laž.
Po završetku fakulteta, dobio sam dobro plaćen posao u jednoj firmi i odlučio sam da preuzmem brigu o kući. Kako je majčino zdravlje oslabilo, nije više mogla prodavati odjeću po kućama, tako da je počela prodavati povrće na tržnicama. Kada je odbila da prestane raditi, izdvojio sam dio svoje plate i dao joj, a ona je odbila primiti rekavši: ”Čuvaj, sine, svoje pare, ja imam dovoljno za sebe.”
Ovo je bila njena šesta laž.
Bez obzira što sam dobio posao, nastavio sam školovanje i ubrzo sam magistrirao. Postigao sam uspjeh i povećali su se moji prihodi. Jedna firma ponudila mi je dobar posao u svom sjedištu u Njemačkoj. Zbilja sam se obradovao i tako počeo i sanjati o novom srećnom životu. Nakon što sam otputovao i sredio svoje stanje, nazvao sam majku i pozvao je da živi kod mene. Ona nije htjela da me ometa i rekla mi je: ”Sine, ja nisam naučila da živim lagodno.”
Ovo je bila njena sedma laž.
Kako je vrijeme prolazilo, majka je sve više starila i ubrzo je oboljela od zloćudnog karcinoma. U tim teškim trenucima neko joj je morao pomagati. Šta sam mogao da uradim kada su između mene i moje voljene majke bile mnoge države? Ostavio sam sve i vratio se kući. Majku sam zatekao u postelji. Kada me je ugledala, pokušala je nasmijati se. Srce mi se cijepalo jer je bila iscrpljena i slaba. Nije to više bila ona majka koju sam poznavao…. Suze su se počele slijevati niz moje obraze, ali ona me i tada pokušala utješiti rekavši:
”Sine, ne plači, ja ne osjećam bol.”
Ovo je bila njena osma laž.
Nakon što je to izustila, zatvorila je oči i više ih nije otvorila. Svakome ko uživa blagodat živih roditelja, poručujem:
Čuvaj ovu blagodat prije nego što budeš tugovao za njenim gubitkom.
Svakome ko je izgubio svoju voljenu majku, poručujem:
Uvijek se prisjeti…
DJEVOJKE SU POPUT JABUKA...
Ljudi ne žele doći do najboljih, jer se boje da će pasti i povrijediti se.
Umjesto toga, uzimaju trule jabuke koje su pale na zemlju i do kojih lakše dođu,
iako nisu tako dobre, zato jabuke koje se nalaze na vrhu stabla,
misle da s’ njima nešto nije u redu, dok su zapravo one veličanstvene.
Jednostavno moraju biti strpljive i čekati da pravi čovjek dođe,
onaj koji je tako hrabar da se popne do vrha stabla zbog njih.
Ne smijemo pasti da nas dohvate, ko nas treba i voli
napraviće sve da dođe do nas.
CICERON...
Ništa se ne može reći toliko besmisleno što već nije rečeno od nekih filozofa.
Ne treba voljeti ni onoga koga se bojiš, ni onoga ko se tebe boji.
Nije dovoljno steći znanje, treba ga znati i upotrijebiti.
Rad krijepi mladost, veseli starost, krasi sreću, a nesreći pruža utjehu.
Ništa nije tako nevjerovatno da ne može ubjeđivanjem postati vjerovatno.
Najveća dužnost je da svim snagama pomažemo one kojima je ta pomoć zaista potrebna.
Držim da ništa nije teško onome koji voli.
Svako može pogriješiti; samo što pametan čovjek popravlja svoju grešku, a budala je se uporno drži.
Ljut čovjek, pijan čovjek i dijete uvijek govore istinu.
Ma kad umro, čovjek koji je činio dobra djela koliko je mogao, ne može se žaliti da nije dugo živio.
SOBA BEZ KNJIGA JE SLIČNA TIJELU BEZ DUŠE.
Ne treba voljeti ni onoga koga se bojiš, ni onoga ko se tebe boji.
Nije dovoljno steći znanje, treba ga znati i upotrijebiti.
Rad krijepi mladost, veseli starost, krasi sreću, a nesreći pruža utjehu.
Ništa nije tako nevjerovatno da ne može ubjeđivanjem postati vjerovatno.
Najveća dužnost je da svim snagama pomažemo one kojima je ta pomoć zaista potrebna.
Držim da ništa nije teško onome koji voli.
Svako može pogriješiti; samo što pametan čovjek popravlja svoju grešku, a budala je se uporno drži.
Ljut čovjek, pijan čovjek i dijete uvijek govore istinu.
Ma kad umro, čovjek koji je činio dobra djela koliko je mogao, ne može se žaliti da nije dugo živio.
SOBA BEZ KNJIGA JE SLIČNA TIJELU BEZ DUŠE.
LEONARDOVA NEDOUMICA...
Započevši sliku “Tajna večera”, Leonardo da Vinči se suočio sa velikim problemom: trebalo je naslikati Dobro-u Isusovom liku i Zlo-u liku Jude; prijatelja koji ga za vreme večere odlučuje izdati. Prekinuo je usled posla, dok ne pronađe savršene modele.
Jednog dana, slušajući crkveni hor, neki mladić mu se učinio stvorenim za lik Hrista. Pozvao ga je u svoj atelje, te izradio niz skica i studija njegovog lica.
Prošle su tri godine. “Tajna večera” bila je gotovo završena-a da Vinči još uvek nije pronašao zadovoljavajući model za Judu. Kardinal, odgovoran za uređenje crkve, počeo ga je pritiskati, tražeći da odmah dovrši fresku.
Nakon dugotrajne potrage, slikar je zapazio nekog prerano ostarelog mladića, u dronjcima, koji je pijan ležao u jarku. Zatražio je od svojih pomoćnika da ga odnesu u crkvu, jer više nije imao vremena da ponovo izradi skice.
Odrpanca su tamo odneli u besvesnom stanju; pomoćnici su ga održavali na nogama, dok je da Vinči preslikavao crte bezbožnosti, greha, sebičnosti, tako izražajne na njegovom licu.
Kad je dovršio, skitnica je-već donekle otrežnjen-otvorio oči i ugledao sliku pred sobom. Sa nevericom i tugom u glasu, izgovorio je: “Pa ja sam već video tu sliku!”
-”Kada?” – upita iznenađeno da Vinči.
-”Ima od tada tri godine, pre nego sam izgubio sve što sam imao. Život mi je tada bio sazdan od snova; pevao sam u crkvenom horu i jedan me je umetnik pozvao da mu poziram za lik Isusa.”
Jednog dana, slušajući crkveni hor, neki mladić mu se učinio stvorenim za lik Hrista. Pozvao ga je u svoj atelje, te izradio niz skica i studija njegovog lica.
Prošle su tri godine. “Tajna večera” bila je gotovo završena-a da Vinči još uvek nije pronašao zadovoljavajući model za Judu. Kardinal, odgovoran za uređenje crkve, počeo ga je pritiskati, tražeći da odmah dovrši fresku.
Nakon dugotrajne potrage, slikar je zapazio nekog prerano ostarelog mladića, u dronjcima, koji je pijan ležao u jarku. Zatražio je od svojih pomoćnika da ga odnesu u crkvu, jer više nije imao vremena da ponovo izradi skice.
Odrpanca su tamo odneli u besvesnom stanju; pomoćnici su ga održavali na nogama, dok je da Vinči preslikavao crte bezbožnosti, greha, sebičnosti, tako izražajne na njegovom licu.
Kad je dovršio, skitnica je-već donekle otrežnjen-otvorio oči i ugledao sliku pred sobom. Sa nevericom i tugom u glasu, izgovorio je: “Pa ja sam već video tu sliku!”
-”Kada?” – upita iznenađeno da Vinči.
-”Ima od tada tri godine, pre nego sam izgubio sve što sam imao. Život mi je tada bio sazdan od snova; pevao sam u crkvenom horu i jedan me je umetnik pozvao da mu poziram za lik Isusa.”
KO SMO MI DA DRUGOG OSUĐUJEMO?
Sveštenik G. Mahel sjedio je tog dana u vagonu podzemne željeznice. Vožnja je bila uobičajena. Nekolicina putnika je čitala ili drijemala. Sveštenik priča kako se udubio u knjigu, i nastavlja:
Na sljedećoj stanici ušao je jedan čovjek s više male djece. Nije prošao ni minut i vagon je postao dječije igralište. Djeca su trčala kroz prolaze, vikala i vrištala. Nastao je opšti metež. Od čitanja ništa, jer sam morao da pazim da se neko dijete ne zajuri u mene. Otac za to vrijeme nije pokazivao nikakvu volju da se umiješa. Sjedio je ne mičući se.
Takvo ponašanje je počelo da smeta i drugim putnicima. Čekao sam da se čovjek prene, da uspostavi red i mir. I meni je već bilo dosta. Obratio sam se ocu:
Na sljedećoj stanici ušao je jedan čovjek s više male djece. Nije prošao ni minut i vagon je postao dječije igralište. Djeca su trčala kroz prolaze, vikala i vrištala. Nastao je opšti metež. Od čitanja ništa, jer sam morao da pazim da se neko dijete ne zajuri u mene. Otac za to vrijeme nije pokazivao nikakvu volju da se umiješa. Sjedio je ne mičući se.
Takvo ponašanje je počelo da smeta i drugim putnicima. Čekao sam da se čovjek prene, da uspostavi red i mir. I meni je već bilo dosta. Obratio sam se ocu:
“Ne biste li mogli da kažete djeci da budu malo tiša i da sjednu?”
“Znam da bih to trebalo da učinim”, odgovorio je, “ali upravo dolazimo iz bolnice. Prije sat vremena umrla im je majka. Jednostavno ne znam šta da radim.”
Ostao sam bez riječi. Odjednom mi više nije smetala jurnjava djece. Na njihovo ponašanje počeo sam da gledam iz sasvim drugog ugla. Shvatio sam oca i upitao se:
“Znam da bih to trebalo da učinim”, odgovorio je, “ali upravo dolazimo iz bolnice. Prije sat vremena umrla im je majka. Jednostavno ne znam šta da radim.”
Ostao sam bez riječi. Odjednom mi više nije smetala jurnjava djece. Na njihovo ponašanje počeo sam da gledam iz sasvim drugog ugla. Shvatio sam oca i upitao se:
Šta bih ja učinio da sam na njegovom mestu?
Zapitajmo se: ko smo mi da drugog osuđujemo?
MUDROSTI !
Kao kod svih pisaca bez dara i pravog poziva, i u Davilu je bila uvriježena neiskorijenjiva zabluda da ima nekih svjesnih duhovnih radnja koje vode čovjeka ka poeziji i da se u poetskom stvaranju može naći utjeha ili nagrada za zla kojima nas život tereti i okružuje… Jer marljivost, ta vrlina koja se tako često javlja ondje gdje ne treba, ili kad više nije potrebna, oduvijek je bila utjeha nedarovitih pisaca i nesreća umjetnosti.
Andrić
Ako imaš neku vrlinu, ona je samo tvoja, ne dijeliš je ni sa kim. Svakako, želiš da je nazoveš po imenu i da je miluješ, želiš da se zabavljaš njome. I gle! Sada dijeliš njeno ime sa narodom, i postao si narod i stado sa svojom vrlinom.
Bolje bi učino da kažeš – neizrecivo je i bezimeno ono što mojoj duši stvara muku i slast i što je još i glad moje utrobe.
Tvoja vrlina neka bude odveć uzvišena za prisnost imena – i ako moraš o njoj govoriti, ne stidi se da mucaš.
Zato, slobodno govori i mucaj – to je moje dobro, to volim, samo ovako želim da je dobro.
Niče
Junaštvo je najjednostavnije od svih vrlina. Čak se i recept zna. Uzmeš tri drama čvrste vjere u nešto, tri drama neobaziranja na posljedice, i dobru oku jake volje. Sve to izmješaj i – gotovo.
Andrić
Ako imaš neku vrlinu, ona je samo tvoja, ne dijeliš je ni sa kim. Svakako, želiš da je nazoveš po imenu i da je miluješ, želiš da se zabavljaš njome. I gle! Sada dijeliš njeno ime sa narodom, i postao si narod i stado sa svojom vrlinom.
Bolje bi učino da kažeš – neizrecivo je i bezimeno ono što mojoj duši stvara muku i slast i što je još i glad moje utrobe.
Tvoja vrlina neka bude odveć uzvišena za prisnost imena – i ako moraš o njoj govoriti, ne stidi se da mucaš.
Zato, slobodno govori i mucaj – to je moje dobro, to volim, samo ovako želim da je dobro.
Niče
Junaštvo je najjednostavnije od svih vrlina. Čak se i recept zna. Uzmeš tri drama čvrste vjere u nešto, tri drama neobaziranja na posljedice, i dobru oku jake volje. Sve to izmješaj i – gotovo.
ONAJ KOJI DARUJE...
Mladi student jednog univerziteta pošao je u šetnju sa svojim profesorom.
Dok su šetali i razgovarali ugledaše pored puta par starih cipela koje su, po svemu sudeći,
pripadale siromašnom seljaku koji je u blizini radio u polju i koji je privodio kraju svoj posao.
Student reče profesoru: “Hajde da se našalimo sa ovim seljakom, sakrićemo mu cipele, a zatim ćemo se skloniti iza grmlja i posmatrati njegove reakcije dok ih bude tražio.”
Profesor mu odgovori: “Mladiću, nikada se nemoj šaliti na račun tuđe nevolje i bijede. Budući da si bogat, možeš sebi priuštiti veće zadovoljstvo od ovoga: stavi po zlatni novčić u svaku njegovu cipelu, a tada ćemo se sakriti iza grmlja i posmatrati njegovu reakciju.”
Student tako i učini i obojica se skloniše iza nekog grma u blizini. Seljak je završio svoj posao i ubrzo došao preko polja do mjesta uz put gdje je ostavio svoj kaput i cipele. Dok je oblačio kaput, gurnuo je nogu u jednu cipelu i osjetio da mu je nešto u cipeli. Prvo je pomislio da je kamenčić, ali ubrzo shvati da je to zlatni novčić.
Sav u čudu pogleda u novčić, osvrnu se oko sebe, te poče posmatrati novčić neko vrijeme. Ponovo se osvrnuo na sve strane, ali nije vidio nikoga. Stavio je novčić u džep, te krenuo da obuje i drugu cipelu. Ali njegovo iznenađenje je bilo još veće kada je i u njoj pronašao novčić. Odjednom su ga savladale emocije. Bacio se na koljena, podigao glavu prema nebu i glasno počeo izgovarati molitvu u znak zahvalnosti. U njoj je govorio o svojoj bolesnoj i bespomoćnoj ženi i svojoj djeci koja su bez hljeba, a zahvaljujući nevidljivoj ruci koja mu je poslala novac, oni će biti spaseni.
Dok su šetali i razgovarali ugledaše pored puta par starih cipela koje su, po svemu sudeći,
pripadale siromašnom seljaku koji je u blizini radio u polju i koji je privodio kraju svoj posao.
Student reče profesoru: “Hajde da se našalimo sa ovim seljakom, sakrićemo mu cipele, a zatim ćemo se skloniti iza grmlja i posmatrati njegove reakcije dok ih bude tražio.”
Profesor mu odgovori: “Mladiću, nikada se nemoj šaliti na račun tuđe nevolje i bijede. Budući da si bogat, možeš sebi priuštiti veće zadovoljstvo od ovoga: stavi po zlatni novčić u svaku njegovu cipelu, a tada ćemo se sakriti iza grmlja i posmatrati njegovu reakciju.”
Student tako i učini i obojica se skloniše iza nekog grma u blizini. Seljak je završio svoj posao i ubrzo došao preko polja do mjesta uz put gdje je ostavio svoj kaput i cipele. Dok je oblačio kaput, gurnuo je nogu u jednu cipelu i osjetio da mu je nešto u cipeli. Prvo je pomislio da je kamenčić, ali ubrzo shvati da je to zlatni novčić.
Sav u čudu pogleda u novčić, osvrnu se oko sebe, te poče posmatrati novčić neko vrijeme. Ponovo se osvrnuo na sve strane, ali nije vidio nikoga. Stavio je novčić u džep, te krenuo da obuje i drugu cipelu. Ali njegovo iznenađenje je bilo još veće kada je i u njoj pronašao novčić. Odjednom su ga savladale emocije. Bacio se na koljena, podigao glavu prema nebu i glasno počeo izgovarati molitvu u znak zahvalnosti. U njoj je govorio o svojoj bolesnoj i bespomoćnoj ženi i svojoj djeci koja su bez hljeba, a zahvaljujući nevidljivoj ruci koja mu je poslala novac, oni će biti spaseni.
Student je ostao duboko ganut i sa suzama u očima.
Profesor ga upita: “Da li bi bio srećniji da si se našalio sa ovim seljakom nego što si sada?!”
Mladić mu odgovori: “Profesore, naučili ste me lekciji koju nikada neću zaboraviti.
Sada stvarno razumijem ove riječi koje prije nisam razumio: Više je blagosloven onaj koji daruje, nego onaj koji prima!“
Profesor ga upita: “Da li bi bio srećniji da si se našalio sa ovim seljakom nego što si sada?!”
Mladić mu odgovori: “Profesore, naučili ste me lekciji koju nikada neću zaboraviti.
Sada stvarno razumijem ove riječi koje prije nisam razumio: Više je blagosloven onaj koji daruje, nego onaj koji prima!“
POSTANI ONO ŠTO JESI...
Kad sam imao šta izgubim, dobio sam sve. Kad sam prestao da budem onaj koji je bio, pronašao sam sebe. Kad nisam upoznao poniženje i uprkos tome nastavio da koračam uzdignute glave, shvatio sam da sam slobodan da biram svoju sudbinu.
To je smešno: Bolje da patim kao što sam i ranije patio, kad su druge osobe koje sam takođe voleo rešavale da me ostave. Bolje je da oližem svoje rane kao što sam činio u prošlosti. Neko vreme ću misliti na nju. Postaću gorak i gnjaviću svoje prijatelje jer će mi jedina tema biti odlazak moje žene. Pokušaću da opravdam sve što se dogodilo provodiću dane i noći pretresajući svaki trenutak proveden pored nje, da bih na kraju zaključio da se grubo ponela prema meni i to meni koji sam se uvek trudio da joj pružim samo najbolje. Nalaziću druge žene a dok hodam svakog trenutka mimoilaziću se nekom osobom koja bi mogla biti ona. Patiću dan i noć, noć i dan. To može potrajati nedeljima, mesecima možda čak i duže od godinu dana.
A onda ću jednog jutra probudeti i uvideti da mislim na nešto drugo i shvatiti da je najgore prošlo. Srce je slomljeno, ali se oporavlja i uspeva ponovno da nazre lepotu života. To se i ranije dešavalo i dešavaće se ponovno ubeđan sam. Kad neko ode odlazi zato što neko drugi treba da dođe – dakle ponovno ću sresti ljubav.
Onog dana kad čovek bude dozvolio da se pojavi istinska ljubav, a dobro urađene stvari pretvoriće se u zbrku i poljuljaće sve ono što smatramo tačnim i istinskim. Svet će postati istinit tek kad čovek bude umeo da vidi – a do tada ćemo živeti ubeđeni da znamo šta je ljubav, ali bez hrabrosti da je prihvatimo onakvu kakva jeste.
Zašto je toliko važno pustiti neke stvari da odu od nas. Odvezati ih. Rešiti ih se. Moramo da shvatimo da niko ne igra s obeleženim kartama ponekad pobeđujemo, a ponekad gubimo. Ne očekujte da vam se išta vrati, da iko prizna vaše napore, da otkriju vašu genijalnost, da razumeju vašu ljubav. Zatvarajte krugove. Ne iz sujete, nesposonosti ili oholosti, već zato što se naprosto, to više ne uklapa u vaš život. Zatvarajte vrata, promenite ploču, očistite kuću, otresite prašinu. Prestanite biti ono što ste bili i postanite ono što jeste.
To je smešno: Bolje da patim kao što sam i ranije patio, kad su druge osobe koje sam takođe voleo rešavale da me ostave. Bolje je da oližem svoje rane kao što sam činio u prošlosti. Neko vreme ću misliti na nju. Postaću gorak i gnjaviću svoje prijatelje jer će mi jedina tema biti odlazak moje žene. Pokušaću da opravdam sve što se dogodilo provodiću dane i noći pretresajući svaki trenutak proveden pored nje, da bih na kraju zaključio da se grubo ponela prema meni i to meni koji sam se uvek trudio da joj pružim samo najbolje. Nalaziću druge žene a dok hodam svakog trenutka mimoilaziću se nekom osobom koja bi mogla biti ona. Patiću dan i noć, noć i dan. To može potrajati nedeljima, mesecima možda čak i duže od godinu dana.
A onda ću jednog jutra probudeti i uvideti da mislim na nešto drugo i shvatiti da je najgore prošlo. Srce je slomljeno, ali se oporavlja i uspeva ponovno da nazre lepotu života. To se i ranije dešavalo i dešavaće se ponovno ubeđan sam. Kad neko ode odlazi zato što neko drugi treba da dođe – dakle ponovno ću sresti ljubav.
Onog dana kad čovek bude dozvolio da se pojavi istinska ljubav, a dobro urađene stvari pretvoriće se u zbrku i poljuljaće sve ono što smatramo tačnim i istinskim. Svet će postati istinit tek kad čovek bude umeo da vidi – a do tada ćemo živeti ubeđeni da znamo šta je ljubav, ali bez hrabrosti da je prihvatimo onakvu kakva jeste.
Zašto je toliko važno pustiti neke stvari da odu od nas. Odvezati ih. Rešiti ih se. Moramo da shvatimo da niko ne igra s obeleženim kartama ponekad pobeđujemo, a ponekad gubimo. Ne očekujte da vam se išta vrati, da iko prizna vaše napore, da otkriju vašu genijalnost, da razumeju vašu ljubav. Zatvarajte krugove. Ne iz sujete, nesposonosti ili oholosti, već zato što se naprosto, to više ne uklapa u vaš život. Zatvarajte vrata, promenite ploču, očistite kuću, otresite prašinu. Prestanite biti ono što ste bili i postanite ono što jeste.
“ČIST RAČUN – DUGA LJUBAV”
Josip je već dugo sjedio za kuhinjskim stolom i pisao. Domaći zadatak je odavno završio.
“Šta pišeš tako marljivo?”, upita ga majka.
“Nešto za tebe”, odgovori Josip, prikrivajući list na kojem je pisao.
“Da znaš da sam radoznala”, uzvrati majka.
Josip ubrzo završi i uzdahnu: “Konačno!”
Ono što je pisao, triput je prepisivao. Svaki bi put nešto dodavao. Onda brižno savi papirić, stavi ga u koverat i ostavi na maminom radnom stolu. Tog dana je majka uzela pismo i otvorila ga.
Evo što je u njemu pisalo:
Račun majčinih dugova Josipu:
1. Šest puta odnio smeće………..…………………60 dinara
2. Tri puta donio kruh……………………………..….15 dinara
3. Četiri puta obrisao posude………………..…………20 dinara
4. Jedanaest puta donio drva iz podruma…….55 dinara
5. Prašina, cvijeće i druge sitnice…………….…….50 dinara
_______________________________________________
Svega………………………………………………………..…..200 dinara
Majka je klimnula glavom, uzela novčanik i rekla:
“Da, u pravu si sine, odmah ću ti to isplatiti. Zaista si mi mnogo pomagao.”
Josip se obradovao zasluženom novcu. Odmah požuri u park. Tamo je za jednu kružnu vožnju električnim autićem trebalo platiti 5 dinara. S novcem što ga je upravo dobio od majke mogao se provozati nekoliko puta i još malo povećati svoj imetak u štednoj kasici.
Kad se vratio kući, na krevetu ga je čekalo pismo.
Brzo ga otvori i pročita:
Račun Josipovih dugova majci:
1. Devet godina za njega kuhala…………….……….0,00 dinara
2. Devet godina za njega prala………………………..0,00 dinara
3. Preko 3000 puta ga okupala i očešljala………….……0,00 dinara
4. Preko 300 puta okrpila košulje i pantalone………………..…0,00 dinara
5. Preko 100 noći probdjela kad je bio bolestan…..…….0,00 dinara
_______________________________________________
Svega …………………………..……………………………………..0,00 dinara
Još iste večeri majka je na svom radnom stolu našla tačno 200 dinara. Josipova štedna kasica ostala je prazna.
DALAJ LAMA...
“Moja religija je jako jednostavna. Moja religija je dobrota.”
“Sreća nije nešto gotovo. Ona dolazi iz tvojih djela.”
“Želim naglasiti da svrha religije nije izgradnja prelijepih crkava i hramova, već njegovanje pozitivnih ljudskih svojstava kao što su tolerancija, velikodušnost i ljubav. Temelj budizma i hrišćanstva, kao i ostalih velikih svjetskih religija, jeste uvjerenje da nam treba smanjiti vlastitu sebičnost i služiti drugima.”
“Nema potrebe za hramovima i komplikovanim filozofijama. Naš vlastiti mozak i srce je naš hram; moja filozofija je ljubaznost.”
“Ljubav i suosjećanje su potreba a ne luksuz. Bez njih čovječanstvo ne može preživjeti.”
“Bilo da ispovijedamo budizam, hinduizam, hrišćanstvo, jevrejsku ili muslimansku religiju, ne bismo trebali biti zadovoljni pukim oznakama. Važno je iznjedriti poruku koju obuhvataju ove različite religiozne tradicije i koristiti je za preobraženje našeg neukroćenog uma.”
“Mislim da je iskreni ljudski osjećaj vrijedniji od društvenog položaja.”
“Iz razgovora sa starim prijateljem, budističkim monahom, saznao sam da je u zatvoru prošao veoma loše. Bio je podvrgnut procesu reedukacije tokom kojeg su ga prisiljavali da javno optuži svoju religiju, a pritom je bio mučen. Kad sam ga upitao je li se bojao, priznao je da je postojala jedna stvar koje se užasavao: mogućnost da bi mogao izgubiti suosjećanje i brigu za svoje tamničare.”
“Sreća nije nešto gotovo. Ona dolazi iz tvojih djela.”
“Želim naglasiti da svrha religije nije izgradnja prelijepih crkava i hramova, već njegovanje pozitivnih ljudskih svojstava kao što su tolerancija, velikodušnost i ljubav. Temelj budizma i hrišćanstva, kao i ostalih velikih svjetskih religija, jeste uvjerenje da nam treba smanjiti vlastitu sebičnost i služiti drugima.”
“Nema potrebe za hramovima i komplikovanim filozofijama. Naš vlastiti mozak i srce je naš hram; moja filozofija je ljubaznost.”
“Ljubav i suosjećanje su potreba a ne luksuz. Bez njih čovječanstvo ne može preživjeti.”
“Bilo da ispovijedamo budizam, hinduizam, hrišćanstvo, jevrejsku ili muslimansku religiju, ne bismo trebali biti zadovoljni pukim oznakama. Važno je iznjedriti poruku koju obuhvataju ove različite religiozne tradicije i koristiti je za preobraženje našeg neukroćenog uma.”
“Mislim da je iskreni ljudski osjećaj vrijedniji od društvenog položaja.”
“Iz razgovora sa starim prijateljem, budističkim monahom, saznao sam da je u zatvoru prošao veoma loše. Bio je podvrgnut procesu reedukacije tokom kojeg su ga prisiljavali da javno optuži svoju religiju, a pritom je bio mučen. Kad sam ga upitao je li se bojao, priznao je da je postojala jedna stvar koje se užasavao: mogućnost da bi mogao izgubiti suosjećanje i brigu za svoje tamničare.”
ARAPSKE MUDROSTI...
Živite složno kao braća, ali u poslu postupajte kao stranci.
Oni koji se dive slobodi pticá nikada ne sagrade gnijezdo.
Posjećuj mudre ljude: ako si glup – oni će te poučiti; ako si mudar – postaćeš mudriji.
Ćutanje je ukras umnoga, a maska glupoga.
Ako želiš da neka zemlja propadne, pomoli se da u njoj bude mnogo vođa.
Učenje u starosti, to je pisanje po pijesku; učenje u mladosti, to je klesanje u kamenu.
Onaj ko želi dobro liči na onoga koji čini dobro.
Pozajmljeni ogrtač ne čuva od hladnoće.
Ne boravi u kraju u kojem se zakoni ne poštuju.
Kad se vraćaš sa puta, donesi svojima barem kamenčić.
Oni koji se dive slobodi pticá nikada ne sagrade gnijezdo.
Posjećuj mudre ljude: ako si glup – oni će te poučiti; ako si mudar – postaćeš mudriji.
Ćutanje je ukras umnoga, a maska glupoga.
Ako želiš da neka zemlja propadne, pomoli se da u njoj bude mnogo vođa.
Učenje u starosti, to je pisanje po pijesku; učenje u mladosti, to je klesanje u kamenu.
Onaj ko želi dobro liči na onoga koji čini dobro.
Pozajmljeni ogrtač ne čuva od hladnoće.
Ne boravi u kraju u kojem se zakoni ne poštuju.
Kad se vraćaš sa puta, donesi svojima barem kamenčić.
KAKO LOPUŽE U ZLATO KUJEMO...
Da, one koje prepoznajete i imenujete kao preispoljne ludake i zlotvore, pa ih ipak, od trenutka kad se dočepaju žezla i državne jabuke, počinjete da obogotvorujete, navodite objektivne okolnosti, nabrajate u čemu je, objektivno, bio u pravu, a subjektivno nije, šta se objektivno može razumjeti, a šta subjektivno ne, te kakve su se igranke igrale u pozadini, o kakvim je interesima bila riječ, neiscrpni ste u objašnjenjima samo da biste spasili svoje duše i sve što se još spasiti može, samo da biste pljačke, ubistva i svoje prodane duše vidjeli u velelepnom, operetskom osvjetljenju svjetskih događaja, u čemu na ovaj ili onaj način svi učestvujemo, ili smo učestvovali, govorio sam, svi koji ovdje sjedimo, da, kako biste izvukli poneku parcijalnu istinu iz velikog brodoloma, u kojoj se svaka cjelina razbila, da, samo da ne biste vidjeli provalije koje zjape ispred, iza, ispod i svuda oko vas, da ne vidite to ništa, tu prazninu, odnosno našu stvarnu situaciju, da ne vidite kakvu, zapravo, vlast služite, da ne vidite svagdašnju prirodu svagdašnje vlasti, koja nije niti nužno potrebna, niti nužno nepotrebna, ona je samo pitanje odluke, pitanje odluke koju smo u pojedinačnim životima ili donijeli, ili nismo donijeli, i ona nije ni od đavola, niti je neprozirno prepredena i toliko magično privlačna, ne, samo je prostačka, podla, krvnička, glupa i licemjerna, i u periodima svojih vrhunaca je, u najboljem slučaju, samo dobro organizovana, rekao sam vrlo vjerovatno, da, a ponajprije je neozbiljna, jer od kad su i ovdje, i tamo, i na bezbroj drugih mjesta otkrivene fabrike smrti, od tada je i kraj, za jedno duže vrijeme je kraj svakoj iole ozbiljnije shvaćenoj ozbiljnosti, bar one koja se vezuje za predstavu vlasti, bilo kakve vlasti.
PITALI SU JEDNOM JEDNOG ZALJUBLJENOG ČOVJEKA...
Zašto se ne diviš ljepoti ruže kao i svi ostali?
Zašto se smiješ i gledaš u Sunce kada ono iznenada jos više zasija, a ostali sklanjaju pogled od njegovog sjaja?
Zašto kada je najveća oluja i grmi ti izlaziš iz kuće i kisneš?
Zašto noću izlaziš i pričaš Mjesecu?
Zašto…
Čovjek ih prekide odgovarajući:
Ruža je lijepa, ali nikada niste vidjeli Onu koja je posadila tu ružu. Nikada niste osjetili dodir ruku koje su razgrnule zemlju da bi ubacile sjeme ruže kojoj se sada vi divite. Niste nikada osjetili ljubav kojom je ta ruža njegovana. Niste vidjeli lice, osmijeh, brižnost one od koja je ruža naučila tajnu ljepote, čistoće, nježnosti…
Sunce grije i obasjava svako biće na planeti. Sunce vidi i Nju. Vidi najdivnije ljudsko biće na planeti. Svaki put kada Sunce vidi Njenu sreću, osmijeh, ljubav… ono još jače zasija, jer se raduje uz Nju. Zar mislite da bih propustio da vidim Njenu sreću, pa makar i vid izgubio? Njen osmijeh, sreća, radost…to je sve moje.
Oluja na koju izlazim nije ništa u odnosu na strah da je Ona negdje sama i drhti. Kada izađem šaljem joj svu svoju hrabrost, svu svoju ljubav, šaljem joj misli koje samo Ona smije da zna.
Noću pričam Mjesecu sve svoje želje, snove, nade…pa u svitanje kada bude sretao Sunce, da mu sve ispriča. Neka onda Sunce jutrom, svojim prvim zracima pomiluje Njeno lice i prenese joj moje riječi.
Za sva ostala pitanja koja ste imali morao bih vas pustiti u svoje snove.
Mojim snovima samo Ona ima pristup.
A vašim snovima…ima li ko pristup?
Zašto se smiješ i gledaš u Sunce kada ono iznenada jos više zasija, a ostali sklanjaju pogled od njegovog sjaja?
Zašto kada je najveća oluja i grmi ti izlaziš iz kuće i kisneš?
Zašto noću izlaziš i pričaš Mjesecu?
Zašto…
Čovjek ih prekide odgovarajući:
Ruža je lijepa, ali nikada niste vidjeli Onu koja je posadila tu ružu. Nikada niste osjetili dodir ruku koje su razgrnule zemlju da bi ubacile sjeme ruže kojoj se sada vi divite. Niste nikada osjetili ljubav kojom je ta ruža njegovana. Niste vidjeli lice, osmijeh, brižnost one od koja je ruža naučila tajnu ljepote, čistoće, nježnosti…
Sunce grije i obasjava svako biće na planeti. Sunce vidi i Nju. Vidi najdivnije ljudsko biće na planeti. Svaki put kada Sunce vidi Njenu sreću, osmijeh, ljubav… ono još jače zasija, jer se raduje uz Nju. Zar mislite da bih propustio da vidim Njenu sreću, pa makar i vid izgubio? Njen osmijeh, sreća, radost…to je sve moje.
Oluja na koju izlazim nije ništa u odnosu na strah da je Ona negdje sama i drhti. Kada izađem šaljem joj svu svoju hrabrost, svu svoju ljubav, šaljem joj misli koje samo Ona smije da zna.
Noću pričam Mjesecu sve svoje želje, snove, nade…pa u svitanje kada bude sretao Sunce, da mu sve ispriča. Neka onda Sunce jutrom, svojim prvim zracima pomiluje Njeno lice i prenese joj moje riječi.
Za sva ostala pitanja koja ste imali morao bih vas pustiti u svoje snove.
Mojim snovima samo Ona ima pristup.
A vašim snovima…ima li ko pristup?
Želiš li upoznati život u svemu što on jest, dotakni tek rođeno dijete, osjeti njegovu nezaštićenu mekoću. Dotakni bolesne. Dotakni stare. Dotakni mrtve. Nemoj se dijeliti ni od koga. Prihvati dječiju ruku, povjerljivu, željnu da je vodiš. Prihvati ruku mladog čovjeka, samosvjesnog i brižnog. Prihvati majčinsku ruku koja je vazda pripravna i brižna, vazda marna. Prihvati ruku čovjeka u punoj životnoj snazi. Osjeti njegovu snagu i skrbnost. Prihvati onemoćalu ruku bolesnika, i onoga vedrog, i onoga očajnog. I onoga posve otupjelog. Prihvati ruku starca, klonulu i osamljenu. Ruku u kojoj je još toliko životnosti, životnosti kojoj nedostaje snage. Uzdrhtalu od životnih napora. I od strepnje i od čežnje. Osjeti ruku umrloga, zauvijek zaustavljenu. Zaustavljenu i nakon mnogo dobrote, i nakon mnogo dana nemara i samodostatnosti. Osjeti nevini i bezazleni djetinji miris. Osjeti trpki miris znoja čovjeka predana naporu za dobro svojih. Osjeti miris bolesnoga, sputanog svojom mukom. Osjeti miris života i smrti.
Poslušaj glas malenog djeteta koje tepajući ulazi u svijet. Glas zaigranog djeteta koje svoj život ispunja bez ostatka. Poslušaj zbunjene koji svoju nesigurnost nastoje zakriti podjednako i žustrinom i odmjerenošću svoga govora. Poslušaj govor gnjevnih i nezadovoljnih koji se osjećaju zatočenicima života. Govor ravnodušnih kojima ni do čega nije stalo. Poslušaj govor vedrih i zahvalnih koji svojom tankoćutnošću uvijek pronalaze dobro. Poslušaj govor onih koji su zamakli u poznu životnu dob, koji su naučili životu uvijek davati ono što je od njih, ne pitajući pretjerano za uzvrat. Poslušaj govor onih čiji glas trne i sažima se u svega nekoliko riječi, riječi koje se ne umiju doreći.Dotakni život. Dotakni ga i duhom i tijelom. Čitavim svojim bićem. Kroz dodir ćeš osjetiti život. Postati živ. Dotakni život. Ti si njegov dio. On se prelijeva kroz tebe. Nemoj zaustaviti, nemoj nepotrebno uznemiriti njegov tok.
Budi živ.
IMUĆNI OTAC I SIN ...
Jednog je dana imućni otac poveo svoga sina da provede noć s jako siromašnom porodicom
, s ciljem da mu pokaže kako žive ljudi koji nemaju mnogo novaca za trošenje.
Na povratku kući, otac upita sina što misli o tom iskustvu, a sin odgovori: To je bilo jako lijepo iskustvo, oče.
Naučio sam da mi imamo jednog psa, a oni imaju četiri, mi imamo jako lijep bazen ali oni imaju rijeku, mi imamo sunčani krov ali oni imaju nebo sa zvijezdama i mjesecom, mi imamo veliku terasu s predivnim vrtom ali oni imaju šumu.
Dok je dijete govorilo, otac je ostao bez daha slušajući što mu sin kazuje.
Tada SIN doda: Hvala ti što si mi pokazao kako smo siromašni!
, s ciljem da mu pokaže kako žive ljudi koji nemaju mnogo novaca za trošenje.
Na povratku kući, otac upita sina što misli o tom iskustvu, a sin odgovori: To je bilo jako lijepo iskustvo, oče.
Naučio sam da mi imamo jednog psa, a oni imaju četiri, mi imamo jako lijep bazen ali oni imaju rijeku, mi imamo sunčani krov ali oni imaju nebo sa zvijezdama i mjesecom, mi imamo veliku terasu s predivnim vrtom ali oni imaju šumu.
Dok je dijete govorilo, otac je ostao bez daha slušajući što mu sin kazuje.
Tada SIN doda: Hvala ti što si mi pokazao kako smo siromašni!
PETOGODIŠNJA KĆI...
Početak priče ide daleko u prošlost, kada je neki čovjek kaznio svoju petogodišnju kćerkicu, jer je izgubila neku vrlo dragocenu stvar, a novca je u ono vrijeme bilo vrlo malo.
Bilo je vrijeme Božića. Sljedećeg jutra je devojčica donijela ocu mali poklon i rekla: “Tata, ovo je za tebe!”
Tati je bilo vrlo neugodno, ali kada je otvorio kutiju, video je da unutra nema ničega. Jako se naljutio.
Kćerkicu je prekorio: “Zar ne znaš, ako nešto pokloniš, očekuje se, da se u kutiji nešto i nađe?”
Djevojčica ga je žalosno pogledala i sa suzama u očima rekla: “Tata, ali nije prazna. Do vrha sam je napunila poljupcima samo za tebe.”
Tata je bio ganut. Kleknuo je pred kćerkicu, nježno je zagrlio i zamolio da mu oprosti.
Do kraja života čuvao je tu kutiju pored kreveta i uvijek, kada se osjećao izgubljeno i očajno, otvorio bi je, iz nje uzeo jedan nevidljivi poljubac i sjetio se ljubavi, koju je kćerka spremila unutra.
Svako od nas ima kutiju punu poljubaca i ljubavi, koju nam poklanjaju prijatelji, djeca…
Ne postoje važnije stvari koje bi mogli dobiti.
Ne postoje važnije stvari koje bi mogli dobiti.
Eho ...
Čovjek i njegov sin su jednog dana išli šumom.Iznenada se
dječaku zaglavi noga,osećajući bol kriknu: "Ahhh!" Iznenada, ču glas
koji je dolazio s planine: "Ahhh!" Znatiželja ga obuze pa dreknu:
"Ko si ti?" Ali, odgovor koji dobi bijaše: "Ko si ti?" Ovo ga naljuti pa ponovo dreknu: "Kukavico!" Glas odgovori: "Kukavico!" Dje
čak pogleda oca i upita ga: "Tata, šta se ovo dešava?"
"Sine", reče otac, "obrati pažnju." Tada otac viknu: "Divim ti
se!" Glas odgovori: "Divim ti se!" Otac ponovo uzviknu: "Predi-
van si!" Glas reče: "Predivan si!" Dečak je stajao iznenađen, ali
još uvijek ne shvatajući šta se dešava.
Otac mu objasni: "Ljudi ovo zovu 'eho'. Ali, to je ustvari 'život'.
Život ti uvijek vraća ono što ti daješ. Život je ogledalo tvojih djela. Želiš li više ljubavi, podaj više ljubavi. Želiš li više dobra, podari više dobra. Želiš li razumevanje i poštovanje, tada razumi i sam poštuj.
Ako želiš da ljudi budu strpljivi s tobom i da te
respektuju, tada i ti budi strpljiv s ljudima i respektuj ih. Ovo
pravilo odnosi se na svaki aspekat života. Život ti uvijek vraća
ono što daješ. Tok tvoga života nije slučajnost, on je ogledalo
tvojih dijela."
RADOZNALA PITANJA MAJCI...
Ti dok spavaš.
Zašto?
Zato što si ti jedina moja istina o kojoj ne razmišljam i dok te gledam kako spavaš znam da je to jedina slika na svijetu koja oslikava mir koji mi treba da bih bila srećna.
Zato što si ti jedina moja istina o kojoj ne razmišljam i dok te gledam kako spavaš znam da je to jedina slika na svijetu koja oslikava mir koji mi treba da bih bila srećna.
Šta je najveće na svijetu?
Tvoje oko. Što stane u njega ne može se smjestiti ni u šta drugo. Nemoj se nikada bojati onoga što možeš da vidiš pa da hodaš okolo poluzatvorenih očiju.
Tvoje oko. Što stane u njega ne može se smjestiti ni u šta drugo. Nemoj se nikada bojati onoga što možeš da vidiš pa da hodaš okolo poluzatvorenih očiju.
Šta je najslađe na svijetu?
San. Ništa ne može biti lijepo, šareno i slatko kao što ti to u snovima možeš da napraviš. Nemoj nikad zaboraviti da sanjaš.
San. Ništa ne može biti lijepo, šareno i slatko kao što ti to u snovima možeš da napraviš. Nemoj nikad zaboraviti da sanjaš.
Šta je najteže na svijetu?
Najteže je kad čuvaš nešto a ne vidiš da nigdje nema onoga što čuvaš.
Najteže je kad čuvaš nešto a ne vidiš da nigdje nema onoga što čuvaš.
Šta je najveća prevara?
Najveća prevara je kad dvoje potpuno razjedinjenih ljudi sjede za istim stolom ušuškani u isti stan, isto prezime, jedu zajedno i tako pokazuju pripadnost jedno drugom. Najveća prevara je kad je između dvoje ljudi topao tanjir supe jedina toplota koja postoji.
Šta najviše boli?
Najveća prevara je kad dvoje potpuno razjedinjenih ljudi sjede za istim stolom ušuškani u isti stan, isto prezime, jedu zajedno i tako pokazuju pripadnost jedno drugom. Najveća prevara je kad je između dvoje ljudi topao tanjir supe jedina toplota koja postoji.
Šta najviše boli?
Usamljenost. Kad neko odluči da živi sam, da sjedi samo prema samom sebi u tu samoću može smjestiti bilo šta i iz sebe može izvući ono najbolje. Ali ako živiš pored nekoga a osjećaš se usamljeno, to je samoća koja blokira čitav život. Sve što radiš protkano je tom strašnom notom
usamljenosti i grčevitom borbom da se iz toga iščupaš. Usamljenost pored nekoga je najgora samoća koja čovjeku može da se desi.
usamljenosti i grčevitom borbom da se iz toga iščupaš. Usamljenost pored nekoga je najgora samoća koja čovjeku može da se desi.
Plašiš me, ne pominješ ljubav! Postoji li ljubav?
Postoji, naravno, zato ti ovo i pričam. Da bi pronašla pravu ljubav moraš napustiti svaku ljubav – iluziju jer će te one samo činiti nesrećnom. Ljubav postoji ali ja o tome imam tako malo da ti kažem. Pronadji je. Ne mogu tome da te naučim. Nemoj me to pitati. Ja sam ti majka i možda ću uvijek misliti da te neko, ko je sa tobom, ne voli jer te ne voli onako kako ja mislim da te treba voljeti i onoliko koliko ja mislim da te treba
voljeti.
Postoji, naravno, zato ti ovo i pričam. Da bi pronašla pravu ljubav moraš napustiti svaku ljubav – iluziju jer će te one samo činiti nesrećnom. Ljubav postoji ali ja o tome imam tako malo da ti kažem. Pronadji je. Ne mogu tome da te naučim. Nemoj me to pitati. Ja sam ti majka i možda ću uvijek misliti da te neko, ko je sa tobom, ne voli jer te ne voli onako kako ja mislim da te treba voljeti i onoliko koliko ja mislim da te treba
voljeti.
Zašto misliš da me niko ne može voljeti kao ti?
Ni to ne umijem da ti objasnim. Jednog dana ćeš razumjeti. Kad budeš imala dijete vidjećeš da je to jedina bezuslovna ljubav na svijetu, ljubav sama po sebi koja ne traži, ne pita, ne nalazi opravdanja, ne moli i ne uslovljava. To je najveća i najjednostavnija ljubav na svijetu.
Ni to ne umijem da ti objasnim. Jednog dana ćeš razumjeti. Kad budeš imala dijete vidjećeš da je to jedina bezuslovna ljubav na svijetu, ljubav sama po sebi koja ne traži, ne pita, ne nalazi opravdanja, ne moli i ne uslovljava. To je najveća i najjednostavnija ljubav na svijetu.
Stvarno me plašiš.
Ne treba da se plašiš. Samo se čuvaj pogrešnih ljudi, pogrešnih ljubavi, nemoj da ti čitav život izgleda pogrešno i ti sama sebi kad se pogledaš u ogledalo.
Čega se najviše treba čuvati?
Ljudi. Biće puno onih koji će te opipavati dok ne vide gdje si najosjetljivija a onda napraviti jedan oštar rez i mirno gledati kako krvariš. Pojedini ljudi više vole da ranjavaju druge nego da liječe svoje rane. Mogu da žive samo ako vide da drugi pate više nego oni.
Toga se čuvaj.
Ako otvoriš, zatvori.
Ako upališ, ugasi.
Ako otključaš, zaključaj.
Ako slomiš, priznaj.
Ako ne možeš popraviti, pozovi nekog tko može.
Ako pozajmiš, vrati.
Ako ti je vrijedno, čuvaj.
Ako napraviš nered, počisti.
Ako pomjeriš, vrati na mjesto.
Ako pripada nekom drugom, traži dozvolu za korišćenje.
Ako ne znaš kako da upravljaš nečim, kani se toga.
Ako nije tvoj posao, ne postavljaj pitanja !!
Ako upališ, ugasi.
Ako otključaš, zaključaj.
Ako slomiš, priznaj.
Ako ne možeš popraviti, pozovi nekog tko može.
Ako pozajmiš, vrati.
Ako ti je vrijedno, čuvaj.
Ako napraviš nered, počisti.
Ako pomjeriš, vrati na mjesto.
Ako pripada nekom drugom, traži dozvolu za korišćenje.
Ako ne znaš kako da upravljaš nečim, kani se toga.
Ako nije tvoj posao, ne postavljaj pitanja !!
GLASNO REĆI ... NE !!
Patuljak neće narasti pa makar se i na brdo popeo.
Čovjeku ne možeš pomoći, ako činiš za njega ono što je on u stanju i sam uraditi.
Poneki pijetlovi vjeruju da sunce samo zbog njih izlazi.
Svi ljudi imaju jednako pravo da misle, ali samo rijetki to pravo i koriste.
Čak i glup čovjek ima ponekad dobru misao, ali to ne primjeti.
Sažaljenje se dobiva besplatno, zavist treba zaraditi.
Jedan zaista veliki čovjek niti će mrava zgaziti niti pred carem puzati.
Ko slobodu napusti da bi stekao sigurnost izgubiće na kraju i jedno i drugo.
Sloboda znači odgovornost. To je razlog zbog koje se je mnogi plaše.
Novac ne čini sreću. Ali se naravno tu misli na tuđi novac.
Svi mi živimo pod istim nebom, ali ne posjedujemo svi iste vidike.
Iz iskustva učimo da ljudi ništa iz iskustva ne uče.
U životu ne treba istu grešku ponavljati dva puta, jer je izbor ogroman.
Zemlja nije ugrožena od ljudi koji zlo čine, već od ljudi koji dopuštaju da se zlo čini.
Novac nije ništa. Ali mnogo novca je već nešto.
Šta je većina? Većina je ludilo, razum je oduvijek bio samo privilegija rijetkih.
Ništa nije teže i ništa ne zahtijeva više karaktera nego nalaziti se u suprotnosti od svoga vremena i glasno reći “Ne!”
Čovjeku ne možeš pomoći, ako činiš za njega ono što je on u stanju i sam uraditi.
Poneki pijetlovi vjeruju da sunce samo zbog njih izlazi.
Svi ljudi imaju jednako pravo da misle, ali samo rijetki to pravo i koriste.
Čak i glup čovjek ima ponekad dobru misao, ali to ne primjeti.
Sažaljenje se dobiva besplatno, zavist treba zaraditi.
Jedan zaista veliki čovjek niti će mrava zgaziti niti pred carem puzati.
Ko slobodu napusti da bi stekao sigurnost izgubiće na kraju i jedno i drugo.
Sloboda znači odgovornost. To je razlog zbog koje se je mnogi plaše.
Novac ne čini sreću. Ali se naravno tu misli na tuđi novac.
Svi mi živimo pod istim nebom, ali ne posjedujemo svi iste vidike.
Iz iskustva učimo da ljudi ništa iz iskustva ne uče.
U životu ne treba istu grešku ponavljati dva puta, jer je izbor ogroman.
Zemlja nije ugrožena od ljudi koji zlo čine, već od ljudi koji dopuštaju da se zlo čini.
Novac nije ništa. Ali mnogo novca je već nešto.
Šta je većina? Većina je ludilo, razum je oduvijek bio samo privilegija rijetkih.
Ništa nije teže i ništa ne zahtijeva više karaktera nego nalaziti se u suprotnosti od svoga vremena i glasno reći “Ne!”
ZDRAVA BOLEST ...
- Odakle si došao?
- Niotkud. Ja sam odavde.
- Kako to da te nikad nisam sreo?
- Nisam izlazio.
- Bio si bolestan?
- Ne, bio sam zdrav.
- Pa, zašto nisi izlazio?
- Pa zato. Zato što sam bio zdrav.
- A sada, zašto si sada izašao?
- Razboljeo sam se. Sad sam kao i svi drugi, niko me neće primjetiti.
- Šta bi se desilo da te primjete?
- Proglasili bi me za zdravog.
- Je li ti loše?
- Kako gdje. U bolesnom svijetu, svakako.
- I šta bi sa tobom radili?
- Liječili bi me dok se ne bih i ja razbolio.
- Ali, ti si već bolestan, zar nisi?
- Od svoje bolesti, da, samo oni hoće da bolujem od njihove …
AKO ...
Ako ne ideš za onim što želiš,
Nikad ga nećeš imati.
Ako nikad ne pitaš,
Nikad nećeš saznati.
Ako se nikad ne pomjeriš naprijed,
Uvijek ćeš biti na istom mjestu.
Kreni !!
Nikad ga nećeš imati.
Ako nikad ne pitaš,
Nikad nećeš saznati.
Ako se nikad ne pomjeriš naprijed,
Uvijek ćeš biti na istom mjestu.
Kreni !!
MATEMATIKA JE LAKA
*************************
****
SABERI – Divna jutra i dane.
POMNOŽI – Lijepe riječi i prijateljstva.
ODUZMI – Tugu, bijes i neuspjeh.
PODIJELI – Sreću, osmijeh i ljubav.
POMNOŽI – Lijepe riječi i prijateljstva.
ODUZMI – Tugu, bijes i neuspjeh.
PODIJELI – Sreću, osmijeh i ljubav.
**************************
****
1000 zašto 0 zato ...
• Zašto okrugla pica uvijek dolazi u kvadratnoj kutiji?
• Da li poštar sam sebi raznosi poštu?
• Koliko neka osoba mora biti važna da bi se njeno ubistvo smatralo atentatom, a ne ubistvom?
• Ako postoji Bog, zašto onda postoje gromobrani na crkvama i džamijama?
• Zašto se hrana za mačke ne proizvodi sa ukusom miševa?
• Sigurno ste već čuli za neuništive crne kutije u avionima… pa zašto onda ne proizvode čitav avion od takvog materijala?
• Ako imaš kuću na tri sprata i nalaziš se na drugom, da li to onda znači da se istovremeno nalaziš i gore i dole?
• Ako neko posjeduje komad zemlje, koliko u dubinu ga posjeduje? Do centra zemlje?!
• Kako stavljaju lisice jednorukom čovjeku?
• Da li se prvo probudiš ili prvo otvoriš oči?
• Da li Kinezi tetoviraju naše riječi na svojim tijelima ili samo mi tetoviramo kineske riječi na našim tijelima?
• Zašto ljudi ne kažu, “Ma to je samo igra!” i onda kad pobjeđuju ?
• Ako bi Mars imao zemljotres, da li bi se on zvao Marsotres?
• Može li se crnac učlaniti u KKK (Kju Kluks Klan)?
• Ako doktor za vrijeme operacije doživi srčani udar, da li bi ostali doktori pomogli prvo njemu ili pacijentu na operacionom stolu?
• Ako duhovi u filmovima mogu hodati kroz zidove i kliziti niz stepenice, zašto onda ne mogu propasti kroz pod?
• Ako noge bebe izađu iz majke u 23:59, a glava u 00:01, kojeg datuma je beba rođena?
• Zašto je “skraćenica” tako dugačka riječ?
• Ako vas neko upita “Mogu li vas nešto pitati?”, nije li vas već upitao?!
VJERNIK ...
Jednog dana reče vjernik:
”Vrijeme je da ostavim svoju kuću i odem tražiti Boga.
Ko me je samo tako dugo ovdje držao u zabludi?”
Bog to začuje i reče:
“Stani, čovječe, ne ostavljaj svoju kuću i svoju porodicu.”
Ali čovjekove uši bijahu zatvorene.
Bog uzdahne i reče: “Zašto me ostavlja sluga moj i odlazi od mene da bi me tražio?!”
TAJNA SREĆE ...
Pitali su me:
“Šta je tajna sreće?”
Rekao sam im:
“Radi više ono što voliš, umjesto da radiš ono što se od tebe očekuje.”
“Šta je tajna sreće?”
Rekao sam im:
“Radi više ono što voliš, umjesto da radiš ono što se od tebe očekuje.”
SLOBODA ...
Je li život tako dragocjen i mir tako sladak da ga vrijedi kupiti po cijenu lanaca i ropstva?
NEE dao svemogući Bog !!
Ne znam kuda će ostali ali što se mene tiče, dajte mi slobodu ili mi dajte smrt !!
NEE dao svemogući Bog !!
Ne znam kuda će ostali ali što se mene tiče, dajte mi slobodu ili mi dajte smrt !!
IMPULSIVNOST ...
Moja impulsivna narav mnogo me je puta dovela do toga da sam svoje loše raspoloženje rješavao vikanjem na druge! Kasnije sam se loše osjećao i pokušao popraviti odnos s osobom koju sam povrijedio.
Jednog dana mi je prijatelj, koji me posmatrao tokom mog izvinjavanja, stavio u ruke list starog papira. Rekao mi je:
“Zgužvaj ga!”
Začuđen, poslušao sam i zgužvao papir u loptu.
Na to mi je rekao:
“Sad ga izravnaj, da bude onakav kakvog sam ti ga dao.”
Dakako da list više nisam mogao poravnati. Što sam se više trudio, to su neravnine postajale grublje!!
Prijatelj mi tada reče:
“Srce osoba koje si povrijedio je kao papir koji si upravo zgužvao. Ožiljak koji si načinio na srcima tih ljudi, teško je popraviti, kao i neravnine na tom papiru.”
ZAPITAJ SE ...
Prije nekih stotinu godina čovjek je pogledao u jutarnje izdanje novina i na njegovo iznenađenje i užas, pročitao sopstveno ime u smrtovnici.
Novine su izvjestile o smrti pogrešne osobe. U prvih mah je bio šokiran. Zapitao se: “Da li sam ovdje ili sam tamo?” Kad se malo pribrao njegova sljedeća misao je bila da otkrije šta su ljudi govorili o njemu. U smrtovnicama je pisalo između ostalog “Umro je kralj eksploziva” i “Bio je trgovac smrti”.
Ovaj čovjek je izumio dinamit i kad je pročitao “trgovac smrti” zapitao se “Da li će me po ovome pamtiti?” Tako se suočio sa svojim osjećanjima i shvatio da ne želi da ga tako pamte.
Od tog trenutka je počeo raditi za postizanje mira u svijetu. Njegovo ime je bilo Alfred Nobel kojeg danas svi znaju po velikoj Nobelovoj nagradi.
Isto kao što se i Nobel zapitao o vrijednostima koje su ga pokretale, tako bismo i mi trebali usporiti i zapitati se nekoliko pitanja:
Šta će ostati iza mene?
Kako želim da me se ljudi sjećaju?
Hoće li me pominjati po dobru?
Hoće li me se sjećati s ljubavlju i poštovanjem?
Hoću li ikome nedostajati?
Novine su izvjestile o smrti pogrešne osobe. U prvih mah je bio šokiran. Zapitao se: “Da li sam ovdje ili sam tamo?” Kad se malo pribrao njegova sljedeća misao je bila da otkrije šta su ljudi govorili o njemu. U smrtovnicama je pisalo između ostalog “Umro je kralj eksploziva” i “Bio je trgovac smrti”.
Ovaj čovjek je izumio dinamit i kad je pročitao “trgovac smrti” zapitao se “Da li će me po ovome pamtiti?” Tako se suočio sa svojim osjećanjima i shvatio da ne želi da ga tako pamte.
Od tog trenutka je počeo raditi za postizanje mira u svijetu. Njegovo ime je bilo Alfred Nobel kojeg danas svi znaju po velikoj Nobelovoj nagradi.
Isto kao što se i Nobel zapitao o vrijednostima koje su ga pokretale, tako bismo i mi trebali usporiti i zapitati se nekoliko pitanja:
Šta će ostati iza mene?
Kako želim da me se ljudi sjećaju?
Hoće li me pominjati po dobru?
Hoće li me se sjećati s ljubavlju i poštovanjem?
Hoću li ikome nedostajati?
Ni komentarjev:
Objavite komentar