LIJEPA RIJEČ

         "Preživjeće samo riječi-i po njima će dugo da se pamti naš boravak ovdje."

"S vremena na vrijeme se zapitamo zašto sve ovo radimo?
Zašto se nerviramo oko nepotrebnih stvari, zašto smo kronično umorni, zašto bezglavo jurimo za novcem i uspjehom, usput zanemarujući svoju porodicu, prijatelje i svoje najveće životne ljubavi?

Zaboravljamo da bogatog čovjeka ne čini bogatstvo, već radost, dobro zdravlje i bliskost ljudi koje volimo. Zaboravljamo da pored novca i prestiža, ljudima koje volimo najviše trebamo mi sami!

Zato vam  želim beskrajno mnogo radosti,zdravlja i nemjerljivu ljubav dragih osoba. Neka svima nama životni putokaz bude ljudska dobrota iako je to često teži put. Darujmo višak koji nam nije neophodan, ne bacajmo hranu dok oko nas ljudi gladuju, darujmo osmijehe, poljupce i zagrljaje kad god smo u prilici."

Ako istinu duboko zakopamo u zemlju, istina će sopstvenom snagom izbiti napolje.

                                                              

                                                             Dragi moji blogeri ....

Ponekad riječi nisu dovoljne
da kažu ono što mislimo ...niti djela....
čak...ponekad samo jedna suza i osmjeh
govori sve, ono što duboko nosimo su sebi
 i još dublje  proživljavamo....
nisu riječi, nisu dijela.....ali ipak govore
više od nas samih......

čitajmo znakove pored puta.....
Živimo Život, ljubav i cijenimo vrijeme .....
jer samo ono se nikad ne vraća.....
ljubimo.....iako nam bude ili ne bude uzvraćeno....
jer to je LJUBAV...
budimo..ljubav..osmjeh i lijepa riječ drugima....
i onda kada je nama najteže....
pruzimo ruku. osmjeh i lijepu riječ
jer drugome je samo jedan osmjeh dovoljan da
sazna da  život vrijedi cijeniti, živijeti.....
vrijedi ljubiti i voljeti....

zato ljubite volite i cijenite ono što imate....
da poslije ne bi žalili za izgubljenim
otvorite... svoje srce
i pustite neka vas ono vodi.....

Nađi vremena za rad, rad je cijena uspjeha.
Nađi vremena za razmišljanje, razmišljanje je ključ moći.
Nađi vremena za igru, igra je tajna vječne mladosti.
Nađi vremena za šutnju, šutnja je osnova mudrosti.
Nađi vremena za ljubaznost, ljubaznost otvara put ka sreći.
Nađi vremena za smijeh, smijeh je muzika duše.
Nađi vremena da voliš i budeš voljen, ljubav je privilegija bogova.
Nađi vremena da se osvrneš oko sebe, u samoživosti je dan kratak.

"Lijepa riječ otvara mnoga vrata,pa čak i ona teška željezna"

Ponekad se čovjeku valja odmoriti od interneta,televizije,silnog života današnjice i posvetiti se nečem dubljem.
Sjesti na klupu ispod stabla divljeg kestena u gradskom parku, promatrati kako život lebdi pored njega, podijeliti osmijeh s kakvim slučajnim prolaznikom, pomoći starici da prijedje preko ceste i uopće pokušati poraditi na svojoj duhovnoj strani.

Pročitati kakvu knjigu, pogledati kakavu povijesnu dramu ili pak poševiti djevojku negdje u prirodi!!

Ne osvrći se nikad i ne misli često
na neku davno pređenu stazu
jer sve što je bilo više biti neće
i svi smo mi ovdje samo u prolazu.

Ne plači za igračkom što je slomljena,
jer svi smo mi igračke u nečijoj ruci,
sudbina je ona koja konce vuče
i kada smo srećni, i kad smo na muci.

Ne, ne misli nikad da je moglo drukčije
ne tuguj za cvijetom što u tebi vene,
jer sve tvoje tuge, kad proleti vrijeme
bit će jednog dana samo uspomene.

Ne čeprkaj mnogo po prošlosti svojoj
i ne skupljaj po njoj mrvice prošle sreće,
jer i mi smo mrvice pod nebeskom kapom
i sve što je bilo više biti neće.

Ne žali za nekim koga više nema,
nego reci samo: lijepo nam je bilo
Sačuvaj ga negde u sjećanju svome,
kao ptiče što se na dnu gnijezda skrilo.

Ne žali za vinom što je proliveno
i ne skupljaj stakla polomljene čaše,
jer jedino možeš da ozlijediš sebe,
a vina još ima prepune su flaše…

Ne osuđuj život, ne proklinji snove,
ne tuži za srećom što je nekad bila.
Tek treba da sanjaš! Tek treba da letiš!
A tebi još nisu polomljena krila.

I ne misli nikad da ne može bolje,
da ne može ljepše, da ne može više,
jer ti si još uvijek na početku knjige,
koju ovaj život otvara i piše.

Ne gledaj daleko i ne traži zvijezdu,
što se negde sjaji na nebu visoku,
jer zvijezde su lijepe ali su daleko
a najljepša zvijezda sija u tvom oku.

I sve što je sada biće samo prošlost,
nitko od nas ne zna šta ga sutra čeka,
a sreća je možda odmah tu, kraj tebe,
ni zauvijek prošla, ni tako daleka…

                                                          

Škola i inteligencija ne znače ništa ako ih ne upregnemo u akciju.

Lijepa riječ je kao lijepo drvo:
korjen mu je čvrsto u zemlji, a grane prema nebu, ono plod daje u svako doba
a ruzna riječ kao ružno drvo:
Iščupanom drvetu sa površine zemlje nema opstanka.

Dok si uobražen i napuhan,
Umišljen da si veliki čovjek,
čovječe zapamti...ZELEN SI!

IMA DANA ,,KAO ŠTO JE BAŠ DANAS
KADA MI NE TREBAŠ NIŠTA LIJEPO REĆI
SAMO ME ZAGRLI S LJUBAVLJU
DRŽI ME ČVRSTO.
ONAKO KAKO TO SAMO TI ZNAŠ.
NEKA TVOJ POGLED I TVOJE RUKE
BUDI RIJEČI NEIZREČENE

SAMO ME DRŽI ČVRSTO.....

Kada je profesor završio s predavanjem, upitao je iz navike:

„Ima li pitanja?“, ne očekujući naravno nikakvo pitanje. Zato se je i našao jako iznenađen kada ga je jedan od studenata upitao:

”Profesore koji je smisao života?”

Neki od studenata koji su već bili izlazili samo su se podrugljivo podsmjehnuli na pitanje svog kolege i nastavili svojim putem. Zatečen, profesor je dugo vremena posmatrao studenta pitajući se je li pitanje bilo ozbiljno ili samo neka šala. Na koncu je uvidio da je student ipak ozbiljno postavio pitanje pa mu reče:

“Odgovoriću vam“.

Gurnu ruku u džep i izvuče novčanik iz kojeg izvadi komadić ogledala veličine novčića. I započe svoju priču:

Bio sam dječak za vrijeme rata. Jednog sam dana na ulici ugledao bezbroj komadića ogledala koje je neko razbio. Kako nisam imao igračke uzeo sam jedan od tih komadića da se poigram.

Uskoro sam shvatio da mogu sunčevu svjetlost usmjeriti u neka mjesta i ćoškove u koje sunce nikad nije moglo doprijeti: duboke jame, tamnu prostoriju na sjevernoj strani zgrade itd.

Kad sam odrastao shvatio sam da to nije bila samo igra već i metafora onoga što bih mogao činiti u životu. Jer i ja sam djelić jednog ogledala kojeg ne poznajem u potpunosti i svoj njegovoj veličini.

Ali s onim što imam i što mislim da jesam, mogu bar malo svjetla, istine, razumijevanja, dobrote i nježnosti unijeti u tamne i skrivene kutke ljudskih srca i možda promijeniti nešto u čovjeku čije je srce mračno. Ako i drugi ljudi to primijete i shvate, možda se i oni potrude da isto tako unesu svjetlo tamo gdje ga nema.

Eto u tome je za mene smisao života i zbog toga još uvijek čuvam komadić ogledala, jer mi je svojom igrom svjetlosti pokazao put.

******

Uspjeh u tvom životu ne zavisi od toga hoćeš li dobiti dobre karte, nego od toga da i sa slabim kartama znaš odigrati dobro.

Zastani na trenutak i smiri svoje misli.

Riješi se napetosti I pogledaj oko sebe.

Šta vidiš?

Vidiš svijet prepun ljepote.

Vidiš život prepun mogućnosti.

Vidiš snove kako se rađaju, rastu i ostvaruju.

Da, ima i izazova.

Da, ima i tuge.

Da, ima nasilja i mržnje.

Ali mnogo više ima ljubavi,

Dobrote i radosti.

Budućnost je neizvjesna.

A to znači da ne postoje ograničenja u vezi toga

Kako je lijepom i radosnom možeš učiniti.

Znaj ono što imaš, imaš sada.

A ovo sada je baš onako kao što i treba da bude.

Tvoje je vrijeme da živiš.

Razmisli kako je samo vrijedna stvar tvoj život

I koliko si samo srećan što ga imaš.

Baš sada.

Baš sada je svaka nervoza koja te opterećuje zbog budućnosti

Samo obična iluzija.

Pusti je.

Pusti da izblijedi pod talasima ljepote i savršenstva.

Najbolja stvar koju možeš uraditi za svoju budućnost je

Da živiš sa svim što imaš u sadašnjosti.

Baš sada, u mogućnosti si da stvaraš pravu,

Dugoročnu vrijednost za svijet u kojem živiš.

Kako to možeš ostvariti?

Prateći svoje srce.

Tako što ćeš biti ono što zaista jesi.

Možda si odlutao od sebe.

Sad je vrijeme da se vratiš kući.

Duboko u svom srcu znaš da si ovdje s nekim razlogom.

Bol koji osjećaš je ta svrha, razlog za življenje

Koji stalno traži način da se oslobodi.

Kada se to desi, bićeš življi više nego što si

Ikada mogao zamisliti.

Udahni ljepotu oko sebe,

Ljepotu i bogatstvo življenja.

To je tvoj poklon.

To je tvoje bogatstvo.

A tvoje je da bi ga živio, iskusio i ispunio.

Baš sada.

Nije ljubav laka riječ
nije sreća što u srce zna sjeć
nje ludost kriva za sve
ali su krive oči te..

Nije uvijek bolno voljeti
ali tešo je jer zna boljeti
nije sve u lijepoj rijeći
jer ruže znaju više peći..

Nije dovoljno znati da te voli
a da te sutra njen postupak zaboli
nije sve u riječima izgovorenim
već u trenucima tebi podarenim..

Ka budeš u srcu siguran
da ti je netko u potpunosti predan
tad znat ćeš što znači kad te netko voli
Takva ljubav rijetko zaboli.

Uzmi osmijeh i
daruj ga onome ko ga nikad nije imao.
Uzmi zraku sunca i
učini da odleti tamo gdje vlada noć.
Otkrij izvor i
okupaj onoga ko živi u blatu.
Uzmi suzu i
položi je na lice onoga ko nikad nije plakao.
Uzmi hrabrost i
stavi je u dušu onoga ko se ne smije boriti.
Otkrij život i
pripovijedaj o njemu onome ko ga ne može shvatiti.
Uzmi nadu i
živi u njezinoj svjetlosti.
Uzmi dobrotu i
daruj je onome ko ne zna darivati.
Otkrij ljubav i
pokaži je čitavom svijetu.

Dakle, pretpostavite da objavljujem ovu priču iz sujete. Konačno, i ja sam od krvi i mesa, kostiju, kose i nokata, kao svaki drugi čovjek i čini mi se da bi bilo vrlo nepravedno kad biste zahtijevali od mene, baš od mene, da posjedujem naročite kvalitete. Neko pokatkad vjeruje da je nadčovjek, čak i kad otkrije da je bijedan, prljav i dvoličan. O sujeti ne govorim: vjerujem da niko nije lišen ovog značajnog pokretača ljudskog progresa. Zasmijavaju me ta gospoda kada se kite skromnošću Ajnštajna ili njemu sličnih. Odgovaram: lako je biti skroman onome ko je slavan; htjedoh reći praviti se skroman. Čak i kada pretpostavljate da ona uopće ne postoji, odjednom je otkrijete u njenom najfinijem obliku: sujeta skromnosti. Koliko puta nailazimo na takve ljude! Pa čak i čovjek, pravi ili simbolični, kao Hrist, čovjek pred kojim sam osjećao a još i danas osjećam najdublje poštovanje, izgovarao je riječi koje mu je nametala sujeta ili, u najmanju ruku, ponos. A šta da kažem o Leonu Bloju, koji se branio od optužbe da je sujetan dokazujući da je cijeli život proveo služeći ljudima koji mu ne dosežu ni do koljena? Sujete ima tamo gde je najmanje očekujemo: uz dobrotu, uz samoodricanje, uz velikodušnost.

Jedna legenda govori o tri muškarca, koji su nosili svaki po dvije vreće. Ali teret nisu osjećali jednako. Vreće su im, jedna sprijeda a druga straga, visile obješene na drvenoj motki na ramenu.

Upitali prvog čovjeka šta ima u vrećama. Odgovorio je: – Svi moji uspjesi, sva dobra djela mojih prijatelja, sve životne radosti – u vreći su straga. Skriveni od pogleda, završeni, prekriveni lišćem, ne smetaju mi mnogo. U vreći sprijeda imam sve loše i ružne stvari koje su mi se dogodile. Hodam, zastanem često, vadim ih, posmatram, proučavam, mislim šta ću. Stalno sam s njima, i mislima i osjećajima. Stalno radim na njima.

Taj se čovjek često zaustavljao, gledao unazad, mučio se nad sobom i napredovao malo i vrlo sporo.

I drugog su čovjeka upitali isto. Rekao je: -U vreći sprijeda nosim moja dobra djela, spoznaje o vrlinama. Često ih gledam, vadim i pokazujem drugima. Vreća na leđima sadrži moje greške i moje slabosti. Ponesem ih sa sobom kuda god krenem, jer one su moje i ne mogu ih tek tako odložiti na stranu. Usporavaju me, ponekad su veoma teške.

Treći muškarac je odgovorio: – Na prednjoj vreći napisao sam riječ “dobrota”. Prepuna je pozitivnih misli, dobrih ljudskih djela, svih dobrih stvari koje sam imao i učinio u životu, misli o mojoj snazi. Ta mi vreća nije teška. Naprotiv, poput brodskih jedara, pomaže mi u kretanju naprijed. A vreća na leđima ima natpis “loša sjećanja” i prazna je, jer sam joj odrezao dno. O svemu što mi se loše dogodilo, o lošim mislima koje ponekad o sebi imam, o zlu koje od drugih čujem, malo razmislim i bacim ih u tu vreću. Kroz rupu to ode zauvijek. Ja sam slobodan. Ja nemam tereta koji bi me usporavao u hodu.

Jednog dana, kad sam bio prva godina srednje škole, vidio sam jednog dječaka iz mog razreda kako ide kući. Zvao se Kajl. Izgledalo je, kao da nosi kući sve knjige. Pomislio sam:

“Zašto bi neko nosio sve svoje knjige kući u petak? Ovaj zaista mora biti da je štreber.”
Sam sam imao lijepo isplaniran vikend (slavlja i fudbalska utakmica s prijateljima sutra popodne), zato sam samo slegnuo ramenima i produžio dalje.
Hodajući, vidio sam da prema onom dječaku ide grupa djece. Potrčali su k njemu, srušili mu knjige na tlo i podmetnuli mu nogu, tako da je pao u blato. Njegove naočare su odletjele i vidio sam kako se zaustavljaju desetak koraka od njega. U očima mu se vidjela tuga.
U srcu sam saosećao s njim. Potrčao sam prema njemu, i dok je puzeći tražio svoje naočare, vidio sam da plače. Dodajući mu naočare, rekao sam:

“Oni dječaci su budale. Zaista bi već morali da odrastu.”
Pogledao me i rekao:

“Hej, hvala!” – na njegovom je licu bio velik osmijeh, jedan od onih koji izražavaju iskrenu zahvalnost. Pomogao sam mu da pokupi knjige i upitao ga gdje živi. Pokazalo se da živi blizu mene, pa sam ga upitao, kako to da ga nisam ranije viđao. Rekao je, da je prije išao u privatne škole. Prije toga se ne bih nikada družio s nekim ko je pohađao privatnu školu. Cijelim putem do kuće išli smo pješke i pomogao sam mu da nosi dio knjiga.
Pokazalo se da je zanimljiv dječak. Upitao sam ga bi li htio s mojim prijateljima da igra fudbal. Pristao je. Družili smo se cijeli vikend, i što sam bolje upoznavao Kajla, sve više mi se sviđao. Moji
prijatelji bili su istog mišljenja.
Došao je ponedeljak jutro i tamo je opet bio Kajl s ogromnom hrpom knjiga. Zaustavio sam ga i rekao:

“Ti ćeš zaista da nabildaš mišiće s tom hrpom knjiga, koje nosiš svaki dan!”
Samo se nasmijao i dao mi polovinu knjiga.
Kroz sljedeće četiri godine Kajl i ja postali smo najbolji prijatelji. Na zadnjoj godini počeli smo da razmišljamo o faksu. Kajl se odlučio za Džordžtaun a ja za Djuk. Znao sam da ćemo zauvijek biti prijatelji i da kilometri nikad neće biti problem.On je htio da postane ljekar, a ja sam ciljao u poslovne vode uz pomoć fudbalske stipendije.
Kajl je bio zadužen za oproštajni govor u našem razredu. Sve vrijeme zezao sam ga da je štreber.
Radovao sam se što ja nisam morao da idem na binu i govorim. Na dan mature vidio sam Kajla. Izgledao je fantastično. On je bio jedan od onih koji su zaista pronašli sebe kroz srednju školu. Malo je mišićima popunio svoju figuru i vrlo je dobro izgledao sa naočarima. Imao je više sudara od mene i djevojke su ga obožavale, tako da sam ponekad bio ljubomoran.
Danas je bio jedan od tih dana. Vidio sam kako je nervozan zbog svog govora.
Zato sam ga lupio po leđima i rekao:
“Hej, veliki čoveče, bićeš odličan!”
Pogledao me jednim od onih zahvalnih pogleda i nasmejao se.

“Hvala”, rekao je.
Nakašljao se i počeo govor.

“Matura je vrijeme da zahvalimo svima onima koji su nam pomagali tokom ovih teških godina. Svojim roditeljima, učiteljima, braći, sestrama, možda treneru … ali najviše svojim prijateljima. Ovdje sam, da vam kažem, da je biti nekome prijatelj, najveći dar koji toj osobi može da se pokloni. Ispričaću vam priču.”
Gledao sam ga u nevjerici, dok je on pričao priču o danu našeg prvog susreta. Preko vikenda je namjeravao da se ubije. Ispričao je kako je ispraznio ormarić, da poslije njegova mama ne bi morala da dođe i nosi kući njegove stvari. Duboko me pogledao i uputio mi smiješak.

“Hvala bogu, bio sam spašen. Moj prijatelj me je spasao od smrti.”
Čuo sam uzdah, koji je putovao kroz masu, dok je taj zgodni, popularni dječak pričao o svom najgorem trenutku. Video sam njegovu majku i oca kako me gledaju i smiješe mi se onim istim zahvalnim osmijehom. Tek sam tada shvatio pravu dubinu svega toga.

Nikad ne potcenjuj moć svojih djela. Jednim malim gestom možeš nekome da promijeniš život. Na bolje ili na gore. Bog nas “pušta” u naše živote, da na neki način utičemo jedni na druge.
Tražite Boga u drugima.

Priča počinje na morskoj obali, u romantičnoj stjenovitoj uvali s pjeskovitim morskim žalom.

Noću je veliki talas na pjeskovitu obalu izbacio stotine morskih zvijezda. Prekrasne su, a golemo je prirodno bogatstvo otkriveno pogledu. No, zasjalo je sunce, žari i prži zvijezde i one umiru. Na obali su i dva čovjeka. Svaki dolazi iz drugog smjera. Prvi, hodajući prema sredini, gleda u to bogatstvo koje umire i tužan misli: koja ljepota, koja dragocjenost, kolika vrijednost, a umire i nestaje. Zar je moguće da tolika ljepota, tolika raskoš morskih dubina propada u jednom trenutku. A koliko ih samo ima. Nepravda je to što te prekrasne morske zvijezde moraju uginuti i nestati. A očigledno moraju. Tužan korača dalje i razmišlja o tome kako je to stvarno velika šteta. I samo razmišlja.

Drugi, dolazeći sa suprotne strane, šeta lagano i zabrinutog pogleda, ali se svaki čas sagne i nešto baca prema moru. I nešto radi. A kad su se sreli, prvi čovjek vidi da drugi u more baca morsku zvijezdu. Prišavši mu potpuno blizu prvi čovjek upita:

“A šta to vi radite?”

Drugi odgovara:“Vraćam zvijezde moru!”

Prvi začuđeno pita: “Ali zbog čega? Pogledajte koliko ih samo ima? Za sve njih nema šanse!”

A drugi se čovjek sagne, uzme u ruke jednu zvijezdu i baci je u more odgovarajući:

“Ali za ovu ima šanse!”

Bilo jednom jedno drvo, Dobro drvo, puno ljubavi za jednog malog Dječaka. Dječak je dolazio svakog dana i vrijedno sakupljao opalo lišće. I isplevši lisnatu krunu, zamišljao je da je šumski kralj. Peo bi se uz stablo Dobrog drveta i njihao se na njegovim granama. Jeo je njegove slatke plodove, jabuke. Dobro drvo i Dječak bi se ponekad igrali žmurke i kad bi se umorio, Dječačić bi zaspao u sjenci drveta. Mali Dječak je puno volio drvo. I Dobro drvo bilo je srećno. Ali, vrijeme je neumitno prolazilo i Dječak je odrastao. Dobro drvo je sada često ostajalo samo. A onda, jednog dana, Dječak ponovo dođe i Dobro drvo mu reče:

„Hajde, Dječače, popni se na mene i poljuljaj se na mojim granama, najedi se mojih jabuka i odmori se u mojoj sjenci. I budi srećan.“

„Ali, suviše sam veliki da bih se peo na tebe i igrao se s tobom“, odgovori Dječak Dobrom drvetu. „Želim da kupim toliko stvari i da se zabavljam… Ali, znaš, potreban mi je novac. Možeš li mi dati malo para?“

„Žao mi je“, odgovori Dobro drvo „ali para nemam. Sve što imam jesu lišće i jabuke… Ipak, Dječače, mogao bi da ubereš moje jabuke i prodaš ih u gradu… Tako ćeš doći do para i biti srećan.“

I Dječak se uzvera na drvo i pobra njegove jabuke, potom ih odnese sa sobom. I Dobro drvo se opet osjeti srećnim. Dugo je vremena opet prošlo, a Dječak nije navraćao.
I Dobro je drvo bilo jako tužno.

A onda, jednoga dana, Dječak ponovo stiže i drvo radosno zašumori.
„Hajde, Dječače,” reče mu ono “popni se uz moje stablo i poljuljaj se na mojim granama.
I uživaj!”

“Nemam vremena za to, imam previše posla,” Odgovori Dječak.
“Želim kuću, u kojoj će mi biti toplo,” objasni on, “Želio bih da imam ženu i djecu i zato mi je potrebna kuća. Možeš li mi ti nabaviti jednu kuću?”

“Ni ja nemam kuću, odgovori drvo. U stvari, čitava šuma je moja kuća. Ali, evo možeš posjeći moje grane i od njih sebi sagraditi kuću. I tako ćeš biti sretan.”

I tako Dječak posiječe grane Dobrog drveta i odnese ih, i od njih sagradi sebi kuću.
I Dobro drvo ponovno se osjećalo jako srećnim.

Još podosta vremena prođe, ali Dječak nije navraćao. I kada se ponovno pojavio, Dobro drvo je bilo toliko srećno da je jedva bilo u stanju riječ izustiti.

“Hajde, Dječače,” pozove ga drvo šaptavim glasom, “dođi i poigraj se.”

“Previše sam star i tužan da bih se igrao,” Odgovori Dječak. “Ali želio bih jedan čamac, koji bi me odvezao daleko, daleko odavde. Možeš li mi naći jedan čamac?”

“Pa, posijeci moje stablo i načini sebi čamac,” odgovori Dobro drvo. “Tako ćeš moći odjedriti daleko, daleko odavde i biti srećan.”

I tako Dječak posiječe stablo Dobrog drveta, napravi čamac i odjedri daleko, daleko.
I Dobro je drvo bilo srećno ali ne i presrećno.

Dosta je vremena minulo i Dječak se najzad ponovno pojavi.

“Žao mi je, Dječače,” dočeka ga drvo, ”ali zaista nemam ništa više što bih ti mogao dati. Znaš ne rađam više jabuke.”

“Zubi su mi se već davno istrošili i ne mogu više jesti jabuke.” reče Dječak.

“Nemam više ni grana” nastavi Dobro drvo, ”na kojima bi se mogao ljuljati.”

“Previše sam star za takve stvari, mislim za ljuljanje na granama.” primijeti Dječak.

“Nemam više ni deblo,” reče Dobro drvo “na koje bi se mogao popeti.”

“Suviše sam umoran da bih se pentrao po drveću.” zaklima glavom Dječak.

“Žao mi je,” uzdahnu Dobro drvo. “Volio bih da ti mogu bilo što dati, ali ništa mi više nije ostalo.
Sad sam ti samo jedan stari panj. Žao mi je, zaista.”

“Pa više mi mnogo ni ne treba” uzdahnu Dječak. “Tek neko mirno mjestašce gdje mogu
mirno sjesti i predahnuti. Znaš jako sam umoran.”

“U redu onda” odvrati Dobro drvo, “istežući se što mu je više bilo moguće: ”stari panj je pravo mjesto da se na njemu sjedi i odmara. Dođi Dječače, i sjedi. Sjedi i odmori se.”

I Dječak postupi kako mu je rečeno.
I Dobro drvo se osjeti beskrajno srećnim.

Slijepa vjera u autoritet pomućuje naš doživljaj stvarnosti.

Kada tvoje srce bude instinktivno učestvovalo u radostima i patnji drugih, tada ćeš znati da si se oslobodio svoga “ja”, uživaćeš u iskustvu jedinstva s ljudskim rodom i najzad ćeš upoznati ljubav.

Veličina se dostiže kada zaboravimo rang onoga ko je iznad nas i kad se isto to desi u vezi sa onim ko je ispod nas, kada čovjek nije nadmoćan u odnosu na ponizne, niti ponizan u odnosu na nadmoćne.

Kada vrabac gradi sebi gnijezdo u šumi, zauzme samo jednu granu. Kada jelen izađe na rijeku, pije samo onoliko koliko mu je dovoljno. Ljudi gomilaju samo zbog praznine u svojim srcima.

Mudrost nije u tome da znamo šta hoćemo, već u spoznaji šta nam je sve nepotrebno.

Srce prosvijetljenog je kao ogledalo; ništa ne grabi i ništa ne odbija; prihvata, ali ne zadržava.

Stvari se nikako ne mogu stvarno posjedovati. Samo su neko vrijeme na raspolaganju, i to je najviše moguće. Ko nije sposoban da ih se liši u njihovoj je vlasti, one imaju njega. Koliko god da je tvoje blago, drži ga na dlanu kao da je voda. Ako ga stegneš pobjeći će ti. Kada nešto prisvajaš, zagađuješ ga. Ako ga ostaviš slobodnim, tvoje je zauvijek.

Jedini autentični oblik dostojanstva je kad vas nedostatak poštovanja kod drugih nimalo ne dotiče. Kad neko pljune na vodopad Nijagare, njegova veličanstvenost ostaje nepromijenjena.

Mudrost nije cilj na koji treba stići, već način na koji se putuje. Ako previše žurimo, gubimo ljepote pejzaža.

Kada su ljudi radosni, uvijek su dobri; kada su ljudi dobri, nisu uvijek radosni.

 

RECEPT ZA LJUBAV

 

Neophodni sastojci:

1 čaša Vjere

4 čaše Ljubavi

3 čaše Dobrote

2 čaše Strpljenja

4 čaše Razumijevanja

5 litara Nježnosti

1 litar Humora

Način pripreme:

Uzeti Ljubav i Strpljenje i pri neprestanom miješanju postepeno dodavati Vjeru dok se smjesa ne izjednači.

Odvojeno u drugom sudu umutiti Dobrotu sa Razumijevanjem i Nježnošću.

Dobijene smjese spojiti u jednu tepsiju, premazati Humorom i lagano peći na sunčevim zracima.

Servirati

svakodnevno sa osmijehom.

U jedno selo došao je stranac koji je želio da se tu nastani. Na putu je susreo starca i upitao ga kakvi su ljudi u selu. Starac mu je odgovorio pitanjem: “A kakvi su ljudi bili tamo gdje si do sada živio?”
“Loši”, odgovori došljak. “Svi su bili pakosni i svađalice”.
“Produži, stranče, dalje. I ovdje su takvi ljudi”, odgovori mu starac.
Poslije izvjesnog vremena, u selu se pojavio drugi stranac. I on je želio da se tu nastani. I njemu je starac postavio isto pitanje, a došljak je odgovorio:

“Dobri su bili ljudi, lijepo smo se slagali, ali ja sam odlučio da malo promijenim sredinu.”

“I ovdje su dobri ljudi¨, odgovori starac. ¨Slobodno se ovdje nastani, biće ti lijepo”.

 

Loše navike su poput udobnog kreveta – lako se ulazi, a teško izlazi.

Pametan čovjek nauči deset stvari i vjeruje u jednu, ludak nauči jednu a vjeruje da ih zna deset.

Način na koji vidite ljude ogleda se u načinu na koji se prema njima odnosite, a način na koji se odnosite prema njima je ono što oni postaju.

Ljudi zahtijevaju slobodu govora kao kompenzaciju za slobodu mišljenja koju rijetko koriste.

Za stado ne može biti dobro ako mu je pastir ovca.

Većinu naših grešaka mnogo lakše je oprostiti od sredstava kojima se koristimo da bi ih napravili.

Svijet je podijeljen na dobre i loše ljude. Dobri bolje spavaju, a lošima je bolje na
javi.

Djela ne nastaju iz misli, već iz spremnosti na odgovornost.

Budi uvijek nezadovoljan s onim što jesi ako želiš postati ono što još nisi; jer tamo gdje si postao zadovoljan, tamo ćeš i ostati.

Srce je bogatstvo, koje se ne prodaje i ne kupuje, nego daruje.

Po zvuku poznaješ metal, po govoru čovjeka.

Nije dovoljno da si dobar; potrebno je napraviti i ostale takvima.

Neprestano govoriti i ništa ne reći je uvijek bio najveći kvalitet govornika.

Sokrat je slovio za mudraca. Jednog ga dana potraži neki čovjek i reče:

- Znaš li šta sam sve čuo o tvome prijatelju?

- Trenutak, odgovori Sokrat. Prije nego mi ispričaš volio bih da prođeš jedan brzi test: jesi li to što mi želiš reći prosijao kroz tri sita?

- Tri sita?

- Da, odgovori Sokrat. Prije nego ispričaš neke stvari o drugome, dobro je da uzmeš malo vremena i prosiješ ono što želiš reći. To nazivam test od tri sita! Prvo je sito Istine. Jesi li provjerio da je istinito ono što mi želiš ispričati?

- Ne, pa i nisam. Nisam vidio samo sam čuo kako pričaju.

- Dobro! Ne znaš dakle je li to istina. Probajmo iznova: pokušajmo prosijati drugačije, sada ćemo uzeti sito Dobrote. Ono što mi želiš ispričati o prijatelju, je li nešto dobro?

- Ne, baš suprotno! Čuo sam kako se tvoj prijatelj loše ponio.

- Dakle, nastavi Sokrat, želiš mi ispričati loše stvari o prijatelju a nisi siguran jesu li istinite. To i nije baš ohrabrujuće! Još uvijek možeš proći test, jer je ostalo još sito Koristi. Je li korisno da mi ispričaš sve što je moj prijatelj napravio?

- Korisno? Pa i ne, ne vjerujem da bi ti to moglo koristiti.

- Dakle, zaključi Sokrat, ono što si mi htio ispričati nije Istina, ni Dobro, ni Korisno, pa zašto bi mi pričao. Ne želim ništa znati od onoga što si mi htio ispričati, i tebi će biti bolje da sve to zaboraviš.

Pitali su me:

“Šta je tajna sreće?”

Rekao sam im:

“Radi više ono što voliš, umjesto da radiš ono što se od tebe očekuje.”

Nađi vremena za rad, rad je cijena uspjeha.
Nađi vremena za razmišljanje, razmišljanje je ključ moći.
Nađi vremena za igru, igra je tajna vječne mladosti.
Nađi vremena za šutnju, šutnja je osnova mudrosti.
Nađi vremena za ljubaznost, ljubaznost otvara put ka sreći.
Nađi vremena za smijeh, smijeh je muzika duše.
Nađi vremena da voliš i budeš voljen, ljubav je privilegija bogova.
Nađi vremena da se osvrneš oko sebe, u samoživosti je dan kratak.

Ne dozvoli da u životu budeš igračka – budi igrač.
Ne čekaj da ti sreća padne u ruke – pronađi je sam.
Ne traži pomoć od drugih, ako sam nisi spreman da pomogneš.
Ne očekuj uspjeh ako se previše trudiš!
Ne odustaj od svojih snova ako naiđeš na prepreku.
Ne misli na budućnost ako živiš u prošlosti.

Donosimo vam jednu priču zasnovanu na naučnim istraživanjima:

Jednom davno živio je srećan i vrijedan mrav koji je svaki dan dolazio rano ujutro prvi na posao. Cijeli radni dan bio je veseo i odlične volje i dok je radio pjevušio je vesele pjesmice. Bio je srećan dok je radio i njegovi rezultati su bili odlični. No, radio je bez usmjerenja, jer uopšte nije imao nadređenog šefa.

Zato je gospodin stršljen, direktor firme, odlučio da takva situacija ne može potrajati i zaposlio je bubamaru koja je imala veliko iskustvo sa upravljanjem. Prva briga bubamare bila je da organizuja praćenje dolazaka i odlazaka mrava na posao/sa posla. Uspostavila je u tu svrhu i sistem prijemnih i odlaznih dokumenata. Zbog povećanog obima posla oko papira su morali zaposliti sekretaricu koja bi pripremala papire i izvještaje. Pauk, kojeg su za tu funkciju zaposlili, je odmah uspostavio sistem arhiviranja i postao je odgovoran i za preuzimanje telefonskih poziva.

U međuvremenu je srećni i vrijedni mrav samo radio, radio i radio. Direktor stršljen je bio oduševljen sa izvještajima koje je dobijao od bubamare i uskoro je počeo zahtjevati uporedne studije sa grafikonima, pokazateljima i analizama trendova razvoja. Zbog povećanog obima posla bilo je nužno zaposliti hrčka koji bi bio direktna pomoć direktoru i kupili su mu odmah novi kompjuter sa štampačem.

Veoma se je brzo srećni i vrijedni mrav počeo žaliti na svu tu papirnu vojsku sa kojom se morao boriti. Direktor je odmah vidio da je potrebno najhitrije reagovati. Kreirao je novo radno mjesto šefa službe koji bi nadzirao srećnog i vrijednog mrava. Na novo radno mjesto je zaposlio cvrčka koji je odmah po svom dolasku zamijenio cjelokupni namještaj u svojoj kancelariji i na zahtjev dobio ergonomski oblikovanu stolicu i novi kompjuter sa ravnim LCD ekranom. Pošto je broj kompjutera narastao morao se kupiti i instalirati i mrežni server. Novi šef službe je shvatio da hitno treba pomoćnika (koji je usput bio njegov pomoćnik i u prethodnoj firmi) za pripremanje strateškog nacrta upravljanja i budžeta službe.

U pozadini cijele priče mrav je postajao sve manje srećan i sve manje produktivan. Šef cvrčak je oduševljeno zaključio da mora naručiti studiju o socijalnom raspoloženju i zadovoljstvu zaposlenih u firmi. Kada je direktor stršljen pogledao cifre i na osnovu njih shvatio da firma, u kojoj je radio srećni i vrijedni mrav, nije više tako rentabilna kao prije, duboko se zamislio. Unajmio je najelitnijeg savjetodavca, gospođu sovu kojoj je rekao da izvrši potpunu dijagnostiku firme i da predloži rješenja za poboljšanje rentabilnosti na način da firma posluje kao prije. Gospođa sova je po tromjesečnom detaljnom analiziranju odnosa u firmi direktoru predala sljedeći izvještaj:

“U firmi je previše zaposlenih!”

Direktor stršljen je prihvatio stučnu analizu i odmah otpustio mrava.

Naravoučenije:

Umjesto da budeš srećan i vrijedan mrav u tuđoj firmi, osnuj svoju firmu što će ti dati slobodu da odlučuješ kako ćeš raditi. Usput, nećeš morati raditi za stršljena, bubamaru, pauka, hrčka, cvrčka ili sovu.

Jedan stari rimski pisac kaže: sreća rđavih ljudi jeste bijeda za plemenite. To je istina. Slučaj što nevaljali ljudi imaju sreće koliko i najbolji ljudi, zbunjuje čovjeka i odvodi ga u ateizam. Međutim, plemeniti ljudi imaju drukčije sreže nego rđavi ljudi. Najgori čovjek može biti srećan u novcu, i u zdravlju, i u djeci, ali ne može biti srežan u duševnoj ljepoti ni u slavi među mnogim drugim ljudima. Plemeniti ljudi imaju slavu i kad nemaju sreću; a slava je najveća sreća. Jedan čovjek je slavan u svojoj okolini samo tim ako je primer poštenja, kao što je Aleksandar bio slavan vojskovođa, ili Platon slavan zbog mudrosti. Ne treba rđavim zavidjeti za njihovu sreću, nego dobrim za njihovu slavu. Sreća može da čovjeka pokvari i kad je najbolji; i da ga satre brigama, jer je mora stalno čuvati; i može da mu donese neprijatelje i bolest, jer postane neumjeren u govoru ili u uživanjima. Ali slava je sreća koja nema potrebe da je čovjek čuva, jer ona, naprotiv, čuva čovjeka. Čovjek koji nema nikakve slave u životu, ni duhovne, ni građanske, ni herojske, ni moralne, to je čovjek rođen pod prokletom zvijezdom. Jer svaki čovjek može biti veliki ako hoće: ako ne kao general, a ono kao vojnik; ako ne kao izvanredan gospodar, a ono kao izvanredan sluga. Naša veličina dakle zavisi od nas; a veličina je sreća samim tim što je veličina.

NOVAC NE MOŽE KUPITI…

Sreću na licu nekoga kome si dala poklon.

Uživanje s prijateljicom koju baš dugo nisi vidjela.

Rečenicu: “Zdrava si!” iz usta tvog doktora.

Kad uspiješ u nečemu za šta su te uvjeravali da si nesposobna.

Osluškivanje kucanja njegovog srca.

Miris čiste posteljine nakon tuširanja i napornog dana.

Kad se neko počne smijati od srca pa i tebe nasmije.

Piškenje u kadi.

Kad ugledaš zaljubljene starce.

Bosonogo hodanje po mokroj travi i blatu.

Kad te neko počeše po leđima tačno gdje treba.

Ljubav je nedorečena, uvek drugačija i nedefinisana. Ako bi neko uspešno definisao ljubav, pronašao neku opštu formulu i podelio je sa nama, pitanje je koliko bi onda život uopšte imao smisla. Mnoge knjige, pesme i umetnička dela su nastali iz ljubavi. Plašim se da će pisci, ukoliko neko sutra objavi definiciju ljubavi, ostati bez posla, jer koja je svrha pisati o njoj ako svi znaju šta je.

Treba biti stvarno pametan da zaključiš da si budala.

Nekad nismo srećni, nismo ni tužni. Ravnodušni smo. Igramo se na klackalici tuge i sreće. Onda tuga prevagne, a mi, depresivni, sanjamo o sreći kao spasenju. Posle, kad tuga nestane, zaista postajemo srećniji, ne razmišljajući da je to samo zato sto vise nismo tužni. A zar na početku nismo bili u boljoj poziciji?

Duboko verujem da se veličina jednog čoveka ne ogleda u tome koliko ume, zna i može već koliko je spreman da podeli sa onima koji to isto nemaju, ne znaju i ne mogu.

Što sam bivao stariji, sve manje su me ispunjavala sitna zadovoljstva koja mi je život pružao i sve jasnije sam shvatao gdje treba tražiti prave izvore radosti i smisla.

Naučio sam da biti voljen ne znači ništa, a da je voljeti sve, da je sposobnost da osjećamo ono što daje vrijednost i ljepotu našem postojanju. Gdje god bi se na zemlji pojavilo ono što se može nazvati srećom, bilo je satkano od emocija.

Novac nije ništa, moć nije ništa. Mnogi imaju i jedno i drugo, a ipak su nesrećni. Ljepota nije ništa, vidio sam lijepe muškarce i lijepe žene koji su bili nesrećni uprkos svojoj ljepoti. Ni zdravlje nije sve; svako je zdrav ko se tako osjeća; bilo je bolesnika punih volje za životom koji su je njegovali do samog kraja i bilo je zdravih koji su venuli mučeni strahom od patnje.

Ali sreća je uvijek bila tamo gdje je neko umio da voli i živio za svoja osjećanja; ako ih je njegovao, ako ih nije gazio i potiskivao, ona su mu donosila zadovoljstvo. Ljepota ne pruža radost onome ko je posjeduje, već onome ko umije da je voli i da joj se divi.

Kad nam sreća zatvori jedna vrata, često nam otvori druga, ali mi ponekad znamo predugo gledati u ona zatvorena, a ne vidjeti ona otvorena vrata.

Ono najbolje i najljepše ne može se vidjeti, pa čak ni dotaknuti. To se mora osjetiti srcem.

Sve ima svoja čuda, pa čak i tama i tišina, i ja učim u kakvom god stanju bila da tu budem i zadovoljna.

Život je ili smjela avantura ili ništa.

Drži svoje lice naspram sunca i nećeš moći vidjeti sjenku.

Ja vrlo rijetko mislim o mojim nedostacima, i oni me nikad ne čine tužnom.

Ono u čemu smo nekada uživali, nikada ne možemo izgubiti. Sve što istinski volimo postaje dio nas.

Možemo postići sve što hoćemo ako smo dovoljno uporni u tome.

Užasna je stvar moći vidjeti, a nemati viziju.

Život je uzbudljiv biznis, i najuzbudljiviji je kada ga živiš za druge.

Budite radosni kad god vam se za to pruža mogućnost, i kad god za to nalazite snage u sebi, jer trenuci čiste radosti vrijede i znače više nego čitavi dani i mjeseci našeg života provedeni u mutnoj igri naših sitnih i krupnih strasti i prohtjeva. A minut čiste radosti ostaje u nama zauvijek, kao sjaj koji ništa ne može zamračiti.

Andrić

*

Lična sreća nije moguća izvan društva, kao što nije moguć život biljke koja je istrgnuta iz zemlje i bačena na besplodni pijesak.

Tolstoj

*

Najsrećniji je onaj čovjek koji je učinio srećnima najviše drugih ljudi.

Didro
*

Najbolja stvar na ovom svijetu, koja može čovjeku da se dogodi, jeste da se rodi srećan.

Mark Tven

*

Baci srećkovića u rijeku i on će isplivati s ribom u ustima.

Karel Čapek

10 RAZLOGA ZBOG KOJIH SI BOGAT

Sinoć nisi otišao na spavanje gladan.

Nisi spavao napolju.

Imaš izbor odjeće svakog jutra.

Jedva da si se oznojio danas.

Ne provodiš vrijeme u strahu.

Imaš pristup čistoj pijaćoj vodi.

Imaš pristup medicinskoj zaštiti.

Imaš pristup internetu.

Pismen si.

Imaš pravo da glasaš.

**

Bogatstvo je sposobnost da potpuno iskusimo život.

Savršeno slušanje je

kada neko bolje čuje sebe

nego druge.

Savršen vid je

kad neko bolje vidi sebe

nego druge.

Jer, ne možemo razumjeti drugoga

ako ne razumijemo sebe,

i ne može se sagledati stvarnost drugoga

ako se prethodno nije sagledala svoja.

Onaj ko stvarno umije da sluša,

čuće te i kad ništa ne govoriš.

Ej, kako brzo izmiču nam ljeta,

 Nevinost njihova ne zadrža tok,

glavu od bijelog ne sačuva cvijet,

ni da se produži ljute smrti rok...

Ostavit moraš vinograd i njive,

ženu i lijepo ustrojeni dom,

od sveg' imanja jedna grana ive

biće na grobu presađena tvom.



Riječ je BOŽIJE davanje.

Ona je fenomen bez kojeg bi se u ovom svijetu razdora i nerazumijevanja teško uspostavila komunikacija medju ljudima, kojima je govor riječima jedan od načina sporazumijevanja.
Riječ je darovana samo čovjeku.
Ptica ima cvrkut, list ima šum, potok ima žubor, insekt ima zujanje.
Sve stvoreno ima svoj jezik, ali je samo čovjekov jezik od riječi sazdan. Ljudi se njima sporazumijevaju.
Druga stvorenja komuniciraju svojim načinima.
Riječ može biti lijepa, ali i ružna.
Ona može liječiti, ali i rane nanositi.
Ona može razveseliti, ali i rastužiti.
Ona može obroditi, ali i destimulirati.

 

 

 

 

------►Mi smo ono što mislimo. S našim mislima mi stvaramo svijet. Sve što mi jesmo će se uzdići u našim mislima.

Naši umovi mogu biti predivni, ali istovremeno mogu biti naši najveći neprijatelji. Stvaraju nam toliko nevolja. Ponekad poželim da je um kao zubna proteza koju možemo skinuti i ostaviti na stoliću preko noći. Barem bi malo predahnuli od napornih i iscrpljujućih avantura.

Mi smo do ...te mjere u nemilosti svojih umova da, čak i kad pronaćemo duhovna učenja koja nas pokrenu iznutra, pokrenu nas više od ičega što smo do tada iskusili, i dalje ostajemo obazrivi zbog nekih duboko ukorijenjenih i neobjašnjivih sumnji.

Negdje u tom procesu moramo prestati biti previše sumnjičavi. Moramo pustiti neizvjesnost i sumnju – koje bi trebale da nas štite, ali nikad ne funkcionišu jer nas na kraju uvijek više povrijede od onoga od čega bi trebale da nas odbrane.

Zapadnjačka ljenost sastoji se u zatrpavanju naših života kompulsivnim aktivnostima, kako ne bi ostalo nimalo vremena da se suočimo sa pravim problemima.

Slavna izreka kaže: „Ako um nije proračunat, nego božanstveno spontan, baš kao i voda kada nije uzburkana, po svojoj prirodi će biti proziran i čist.“

Problem zapadnog društva je u tome što život i smrt ne posmatra kao cjelinu. Vi izolujete smrt. Zbog toga ima toliko straha.

Smrt je kao ogledalo u kojem se reflektuje pravo značenje života. ◄------

 

 

------►Jednog dana, pojavio se maleni otvor na čahuri. Čovjek je sjedio i gledao kako se leptir nekoliko sati muči da bi izvukao svoje slabašno tijelo kroz taj maleni otvor. Onda je leptir stao.

Zato je čovjek odlučio da pomogne leptiru: uzeo je makaze i razrezao čahuru.

Leptir je s lakoćom izašao....

Čovjek je nastavio da posmatra leptira, očekujući da će se svakog trenutka krila otvoriti, povećati i raširiti, kako bi podržala leptirovo tijelo i osnažila ga.

Međutim ništa se nije dogodilo.

Leptir je cijeli svoj život proveo puzeći okolo sa slabašnim tijelom i nerazvijenim krilima. Nikada nije poletio.

Čovek uprkos svojoj ljubaznosti i dobrim namerama, nije razumio da su poteškoće kroz koje je leptir morao proći, izlazeći iz čahure neophodne, kako bi krv iz tijela leptira potekla u krila i kada se oslobodi čahure da bude spreman da poleti.

_-_-_-_-_-_-_-_-_-

Ponekad su poteškoće upravo ono što nam treba u životu. Inače nikada ne bi postali onoliko snažni koliko možemo biti. Nikada ne bi mogli letjeti.◄------

 

------►Jednom je jedan pobožan čovjek sanjao san kako bježi od lava. Čovjek pobježe na drvo i sjede na jednu granu drveta. Pogledavši dolje ugleda lava koji ga čeka. Zatim čovjek pogleda na stranu i ugleda dva pacova kako kruže oko grane, na kojoj je sjedio i jedu je. Jedan pacov je bio crn a drugi bijel. Činilo se da će grana uskoro pasti na zemlju. Čovjek sa strahom opet pogleda dolje i ugleda c...rnu zmiju kako otvara svoja velika usta tako da mu se činilo da će upasti u njih.

Čovjek pogleda iznad sebe da vidi ima li nešto zašto bi se mogao uhvatiti. Ugledao je drugu granu sa saćem meda na njoj. Kapi meda su kapale iz saća. Čovjek htjede da okuša jednu kap. Pružio je jezik i okušao kap meda koja je pala. Med je bio veoma sladak. On htjede da okuša još jednu kap. Kada to uradi izgubi se u slasti meda. Tako da zaboravi pacove koji su jeli njegovu granu, lava na zemlji i zmiju koja je ležala ispod njega. Nakon izvjesnog vremena probudi se iz svog sna.

Tražeči značenje sna otišao je do pobožnog učenjaka. Ovaj mu reče:

„Lav kojeg si vidio je smrt. Uvijek te progoni i ide za tobom kuda god da ideš. Dva pacova, bijeli i crni, predstavljaju dan i noć. Bijeli predstavlja dan, a crni noć. Oni kruže jedan za drugim, jedući tvoje vrijeme i približavajući ti smrt. Velika crna zmija sa velikim ustima je tvoj grob čekajući da padneš u njega. Saće meda je ovaj svijet, a slatki med je uživanje ovog svijeta. Mi volimo da okušamo slatko uživanje ovog svijeta želeći sve više i više. U međuvremenu se izgubimo u tom uživanju tako da zaboravimo naše vrijeme . . . našu smrt i . . . naš kraj.“◄------

------►Ostariti je mnogo bolje od druge mogućnosti – umrijeti mlad i upamtite jedno ... Sve što je bitno na kraju priče je ono što si volio. ◄------



 

 

 

 

 

------►U životu treba brinuti samo o dvije stvari:

Jesi li zdrav ili si bolestan.

Ako si zdrav,...
tada nemaš o čemu brinuti.

Ali ako si bolestan,
samo o dvjema stvarima trebaš brinuti:

Hoćeš li ozdraviti
ili ćeš umrijeti.

Ako ćeš ozdraviti,
tada nemaš o čemu brinuti.

Ali ako umreš
samo o dvjema stvarima trebaš brinuti:

Ideš li u raj ili ideš u pakao.

Ako ideš u raj
tada nemaš o čemu brinuti.

Ali ako ideš u pakao,
bićeš toliko zaposlen pozdravljajući se sa svojim prijateljima tako da nećeš imati vremena za brigu!

Zato, zašto brinuti?◄------

 

 

 

 

 

 ------►Upali te svijeće ... stavi čistu posteljinu ... obuci se lijepo.
Ne čuvaj to za posebnu priliku. Danas je poseban dan.◄------

 

 

 

 

 

------►Tražio sam Snagu . . I Bog mi je dao Poteškoće koje su me osnažile.

Tražio sam Mudrost . . I Bog mi je dao Probleme koje je trebalo riješiti.

...
Tražio sam Bogatstvo . . I Bog mi je dao Mozak i Tijelo da mogu raditi.


Tražio sam Hrabrost . . I Bog mi je dao Prepreke koje je trebalo savladati.


Tražio sam Ljubav . . I Bog mi je dao Ljude kojima je trebalo pomoći.


Tražio sam Usluge . . I Bog mi je dao Prilike.

“Nisam dobio ništa od onog što sam tražio…… ali dobio sam sve što mi je trebalo.”


************************

Živi život bez straha, suoči se sa preprekama i znaj da ih sve možeš savladati.◄------

------►Nemojte reći da nemate dovoljno vremena. Imate dnevno isti broj sati koje su imali Mikelanđelo, Majka Tereza, Leonardo da Vinči, Tomas Džeferson,Albert Ajnštajn i ne gubite vrijeme tugujući nad greškama iz prošlosti. Učite iz njih i nastavite dalje ... jako bitno je da naučite da slušate. Ponekad prilika vrlo tiho kuca na vrata.◄------

 

 

------►Najbitnije stvari u životu nam se dešavaju kad nismo u potpunosti zaštićeni...
Rijetko kad uspijemo iz prve. Kad padneš, ustani i nastavi. Ako ne ide na taj način, probaj drugačije...Nikad ne odustajte.◄------

------►Život nije pošten, ali je ipak dobar. ◄------

 

------►Ljepota sudbine, na kraju krajeva je u tome što je sami biramo i sami snosimo posljedice.
"Nemojte nikada rušiti mostove. Bićete iznenađeni koliko puta ćete morati preći istu rijeku".◄------

 

------►Jednog dana otac, inače jako bogat čovjek, odlučio je povesti svog malog sina na selo s ciljem da mu pokaže kako žive siromašni ljudi. Proveli su mjesec dana kod jedne porodice koja bi se mogla opisati kao siromašna. Kad su se vraćali kući, otac je upitao sina:
„Kako ti se svidjelo na selu?“ – na šta je dječak odgovorio:

„Bilo je super tata!“
...
„Razumiješ li sada kako žive siromašni ljudi?“ – upitao ga je otac.

„Da, razumijem“ – odgovorio je sin.

„Reci mi onda, šta si naučio na ovom putovanju?“

„Vidio sam da mi imamo jednog psa, a oni četiri.

Naš bazen se proteže do sredine dvorišta, a njihovoj rječici se ne nazire kraj.

Mi imamo kineske svjetiljke u dvorištu, a oni imaju beskrajno zvjezdano nebo.

Naš vidik seže do ograde, a oni ispred sebe imaju cijeli horizont.

Mi živimo na malom komadu zemlje, a oni imaju beskrajna polja.

Mi imamo ličnu poslugu koja nam pomaže, a oni pomažu drugima.

Mi kupujemo hranu, oni beru svoju.

Mi oko svoje kuće imamo zidove da nas zaštite, a njih štite prijatelji.“

Otac je ostao bez teksta. Tada je sin dodao:

„Tata, hvala ti što si mi pokazao koliko smo siromašni.“

Sve je stvar perspektive.

Budimo zahvalni za ono što imamo, umjesto da kukamo za onim što nemamo. ◄------

 

 

 

 

 

------►Ako govorite duže o sreći, vi ćete se naposljetku osjećati pomalo nesrećnim. Nema nijedne velike istine čovjekove o kojoj se smije do kraja misliti bez opasnosti za svoju misao: ni o religiji, ni o ljubavi, ni o smrti. Sve što je duboko, izgleda na dnu tamno i neveselo i ni u jedan se ponor ne da dugo gledati bez vrtoglavice i užasa. Koliko više razmišljate o životu, sve se više otvaraju nj...egove zasjede i pokazuju njegova bespuća. Zato ako puno govorite o nesrećama u životu, najzad više ne vidite život nego nesreće. Zaista, čovjek živi cijelog vijeka u nebrojnim opasnostima, ali ipak se događa da veliki broj ljudi prožive cijeli život ne dočekavši nikakve naročite nesreće. Čak mnogim ljudima proteče život kao lijepa reka Aretuza, koja je najprije imala svoj izvor u Peloponezu, a zatim nesmetano pronijela svoje slatke vode kroz cijelo more do Sicilije, da isto tako slatka izbije onamo iz novog izvora. Užasi života postanu jednim dijelom naše sudbine samo ako su u njih naročito udubljujemo. Ima blaženog svijeta koji ne vjeruje u zlo, a ima i drugih ljudi koji nisu nikad vjerovali ni u nesreću; međutim, ni jedni ni drugi nisu tim izgubili više nego oni koji su sva zla premjerili i sve nesreće prebrojali. Naprotiv, mnoge nesreće ne bismo možda ni izbjegli da smo na njih dugo mislili, kao što je slučaj da čovjek dobije baš onu bolest na koju najviše misli. Mnogi se ljudi tuže da im prođe cijeli vijek tražeći životu njegov smisao, koji, ako uopšte postoji, i nije drugdje nego u samom traženju. Ko smisao života nije tražio, taj nije živio; ali ko ga je tražio, taj nikad nije bio dovoljno srećan.◄------

 

 

 

------►Pogledaj gore...
Pruži ruke. Prosto ostani vjeran Bogu i putuj tiho svojim putem ka vječnosti sa milosrđem i osmjehom.◄------

 

 

------►Možeš li naučiti dušu da obuhvati Jedno
a da se ne rasprši?

Možeš li zadobiti jedinstvenu moć
a da zadržiš blagost djeteta?...

Može li se tvoj unutrašnji vid
pročistiti od svih nečistoća?

Možeš li voljeti ljude i vladati zemljom
a da te niko poznaje?

Možeš li, kad se otvore vrata Neba,
uzletjeti poput golubice?

Možeš li jasnoćom i čistoćom u sebi
proniknuti sve ne čineći ništa?
Stvarati i hraniti,
hraniti a ne posjedovati,
činiti, a ne vezati se,
rasti, a ne gospodariti:

U tome se krije tajna života.◄------

 

 

 

------►Izbjegavaj negativne izvore,

osobe, stvari i navike.

Vjeruj u sebe. ...

Ne odustaj i ne popuštaj.

Uživaj u životu danas; juče je prošlo,
a sutra možda nikada neće doći.

Čvrsto se drži svojih snova.

Ignoriši one koji te pokušavaju obeshrabriti.

Učini to!

Voli prvo sebe i najviše sebe, jer ne možeš
pomoći drugima ako prvo ne voliš sebe.

Otvori oči i gledaj stvari kakve su one zaista.

Preuzmi kontrolu nad sopstvenom sudbinom.

Želi to više nego išta.

Ubrzaj svoje napore.

Ti si jedinstven/a. Ništa te ne na ovome
svijetu ne može zamijeniti.

Naciljaj svoju metu i kreni ka cilju.



Daj više nego što si planirao dati.

Pokušavaj, nije važno koliko teško izgleda. Biće bolje.

Vježba čini majstora.

Porodica i prijatelji su skriveno blago. Potraži ih i uživaj u njihovom bogatstvu.

Razmotri stvari iz svakog ugla.

Pokreni se. Učini da se nešto desi.

Nikada ne laži, ne varaj i ne kradi. Ostani dosljedan.

Čitaj, proučavaj i uči o svemu važnom u tvom životu.

Prestani oklijevati.

Upoznaj sebe, jer to je najbolji način da upoznaš druge.

Dočaraj sebi nešto. Maštaj.◄------

 

 

------►Kada je profesor završio s predavanjem, upitao je iz navike:

“Ima li pitanja?”, ne očekujući naravno nikakvo pitanje. Zato se je i našao jako iznenađen kada ga je jedan od studenata upitao:

“Profesore koji je smisao života?”...

Neki od studenata koji su već bili izlazili samo su se podrugljivo podsmjehnuli na pitanje svog kolege i nastavili svojim putem. Zatečen, profesor je dugo vremena posmatrao studenta pitajući se je li pitanje bilo ozbiljno ili samo neka šala. Na koncu je uvidio da je student ipak ozbiljno postavio pitanje pa mu reče:

“Odgovoriću vam.”

Gurnu ruku u džep i izvuče novčanik iz kojeg izvadi komadić ogledala veličine novčića. I započe svoju priču:

Bio sam dječak za vrijeme rata. Jednog sam dana na ulici ugledao bezbroj komadića ogledala koje je neko razbio. Kako nisam imao igračke uzeo sam jedan od tih komadića da se poigram.

Uskoro sam shvatio da mogu sunčevu svjetlost usmjeriti u neka mjesta i ćoškove u koje sunce nikad nije moglo doprijeti: duboke jame, tamnu prostoriju na sjevernoj strani zgrade itd.

Kad sam odrastao shvatio sam da to nije bila samo igra već i metafora onoga što bih mogao činiti u životu. Jer i ja sam djelić jednog ogledala kojeg ne poznajem u potpunosti i svoj njegovoj veličini.

Ali s onim što imam i što mislim da jesam, mogu bar malo svjetla, istine, razumijevanja, dobrote i nježnosti unijeti u tamne i skrivene kutke ljudskih srca i možda promijeniti nešto u čovjeku čije je srce mračno. Ako i drugi ljudi to primijete i shvate, možda se i oni potrude da isto tako unesu svjetlo tamo gdje ga nema.

Eto u tome je za mene smisao života i zbog toga još uvijek čuvam komadić ogledala, jer mi je svojom igrom svjetlosti pokazao put.

******

Uspjeh u tvom životu ne zavisi od toga hoćeš li dobiti dobre karte, nego od toga kako i sa slabim kartama da znaš odigrati dobro.◄------

 

 

------►Mane bogataša rijetko ko zapaža,
vrline siromaha rijetko ko vidi.◄------



 

 

 

------►Život je kao putovanja u vozu. Ljudi ulaze i silaze. Prilikom nekih zaustavljanja mogu se dogoditi prijatna iznenađenja. Ljudi proživljavaju srećne trenutke, ali ima i nezgoda, nesreća, tuge.
Kad se rodimo i zakoračimo u voz, srećemo se sa ljudima za koje mislimo da će nas pratiti tokom čitavog našeg putovanja. Na primjer, naši roditelji…
Nažalost, kad-tad oni će sići sa voza i ostaviti na...s bez svoje ljubavi, brižnosti, nježnosti, bez svoga prijateljstva i društva.
Međutim, u voz će ući druge osobe koje će nam, takođe, biti veoma važne.
To su naša braća i sestre, naši prijatelji i ljudi koje srećemo i koje ćemo zavoljeti tokom putovanja.
Mnoge osobe koje ulaze u voz gledaju na putovanje kao na kratku šetnju, Oni ne uživaju u predjelima kraj kojih prolaze, ne žele da se zbližavaju sa drugima, pa kraj putovanja dočekaju sami.
Drugi u ovoj vožnji kroz život nailaze samo na žalost i tugu. Ali ima i onih koji su u vozu, u toku vožnje, uvijek nadohvat ruke i spremno pomažu onima kojima je pomoć potrebna.
Mnogi, kada siđu sa voza, ostavljaju iza sebe trajnu čežnju.
Neki nas uvaljuju i u nevolje. Mnogi ulaze i silaze, a da ih nismo ni zapazili. Čudi nas što su mnogi putnici koji su nam veoma dragi negdje u nekom drugom vagonu.
Ostavljaju nas same u dijelu našeg putovanja. Ponekad pokušavamo da ih pronađemo i da se smjestimo u njihov kupe. Međutim, na našu žalost, često ne možemo da sjednemo kraj njih. Mjesto pored, neko drugi je već zauzeo.
I takav je život. Prepun izazova, snova, maštanja, nadanja, prepun sastanaka i rastanaka bez ponovnog sastajanja. I nikad se ti trenuci neće vratiti. Zato, pokušajmo da svoje putovanja kroz život učinimo najljepšim mogućim. Pokušajmo da sa svima u vozu budemo u ljubavi. Pokušajmo da u svakom putniku vidimo ono najbolje u njemu.
Sjetimo se i toga da na svakom ukrštanju životnih kolosjeka neki od vagona može da isklizne i da je putnicima u njima možda potrebna naša pomoć. I sami možemo doživjeti iskliznuće. Nadamo se da ćemo tada naići na putnika koji će nas razumjeti.
Najveća misterija putovanja je što ne znamo kada ćemo zauvijek sići sa voza. Takođe ne znamo ni kada će naši saputnici sići. Pa ni oni koji sjede do nas.
Sigurno ćemo biti veoma tužni kada budemo morali zauvijek da napustimo voz. Vjerovatno će veoma boljeti rastanak sa nekim prijateljima koje smo sreli za vrijeme putovanja i koji su nam postali dragi.
Međutim, trebamo gajiti nadu da postoji glavna stanica i da ćemo vidjeti kako svi dragi nam ljudi pristižu, sa prtljagom koji nisu imali kada su ulazili u voz. I tada ćemo biti srećni što se ponovo srećemo.
Usrećiće nas pomisao da smo im baš mi pomogli do uvećaju svoj prtljag i da smo u njega stavili prave sadržaje.
Moramo se truditi da imamo srećno putovanje i da znamo da se na kraju sva muka stostruko isplati.
Pokušajmo da pri silasku sa voza ostavimo prazno sjedište koje kod ostalih putnika, koji nastavljaju putovanje, budi čežnju i lijepa i prijatna sjećanja. ◄------

 

------►Uspjeh nije onda kada imamo sve što želimo, nego ako cijenimo ono što imamo.◄------

 

 

------►Besmisleno je:
Mrziti sve ruže jer si se ogrebao na jedan trn.
Odustati od svojih snova jer se jedan nije ostvario.
Odustati od svojih napora jer je jedan bio uzaludan.
Okriviti sve prijatelje jer te jedan iznevjerio....
Ne vjerovati u ljubav jer ti je neko bio nevjeran ili ti nije uzvratio ljubav.
Odbaciti svaku mogućnost da budeš srećan jer nisi uspio u prvom pokušaju.
Na svom životnom putu ne trebaš se prepuštati malodušnosti.

Zapamti da se uvijek:
Može pojaviti druga prilika.
Novi prijatelj.
Nova ljubav.
Obnoviti snaga.

Budi uporan.

Traži sreću u svakom danu.

Siguran put ka neuspjehu je – odustati!

Često budući uspjesi dolaze preko sadašnjih promašaja – nastavi se truditi.◄------

 

------►Mi ne možemo upravljati vjetrom, kišom ili drugim
vremenskim nepogodama. Ali možemo podesiti
jedra tako da plovimo u željenom smjeru.

Mnogi ljudi propadaju u životu zato što...
su veliki u malim stvarima.

AKO NE MOŽEŠ – MORAŠ, A AKO MORAŠ – ZNAČI DA MOŽEŠ!◄------

 

------►Naše odluke, a ne okolnosti našeg života
određuju našu sudbinu.
Nije važno ono što činimo tek povremeno,
već ono što činimo dosljedno. ◄------

 

------►Dva čovjeka prelazila su preko polja kada je pred njima iskrsnuo razjareni bik. Bezglavo su počeli da bježe ka najbližem utočištu, dok je bik tutnjao za njima. U trenutku, shvatili su da mu ne mogu pobjeći. Jedan je doviknuo drugome:

“Gotovo je! Nema nam spasa! Brzo, reci neku molitvu!”, a ovaj mu je uzvratio:

“Nikada se u životu nisam molio i ne znam kakva bi molitva odgovarala ovoj s...ituaciji.”

“Ma nije važno! Bik nas sustiže, reci bilo šta!”

“Dobro onda, kazaću ono što je moj otac govorio prije svakog obroka:

Gospode, hvala ti na onome što nam sleduje.”

_-_-_-_-_-_-_-_-_-_-_-_-

Život je kao partija karata u kojoj se svaki igrač trudi da što bolje odigra s kartama koje su mu podijeljene. Onaj koji odbije da igra s kartama koje mu sleduju, već traži neke za koje smatra da ih zaslužuje, osuđen je da propadne u životu. Nas niko nije pitao želimo li da igramo. Tu nema izbora, svi u tome učestvuju.
Na nama je da odlučimo kako. ◄------

 

------►“Smisao života nije u pobjedi, već u borbi. Znaćeš da si pobjeđen tek kad prestaneš da se boriš.”◄------

 

 

------►“Nije glad u svijetu zato što ne možemo da nahranimo siromašne, već zato što ne možemo da nahranimo bogate.” ◄------

------►Kad bismo svi mi imali mogućnosti, hrabrosti i snage da samo jedan dio svojih maštanja i najvrelijih želja pretvorimo u stvarnost, samo u jednom času svoga života, bilo bi cijelom svijetu i nama samima odmah jasno ko smo, šta smo i kakvi smo, i šta sve mi ljudi možemo da postanemo i budemo. Srećom za većinu nas, ta mogućnost ne postoji i mi ne prelazimo nikad od maštanja i prolaznih suludih... pomisli na djela i očite postupke. Ali onaj kome se to po njegovoj zloj sreći desi, taj nalazi u svima nama nemilosrdne sudije. U strogosti ili ravnodušnosti prema tom nesrećniku ispoljava se i nesvjesno naša dvostruka osveta. Mi mu se svetimo i zato što je našao smjelosti da učini to što je učinio, i zato što je mi nismo našli i nećemo nikad naći. Ili pak iskorišćavamo njegovu propast da se svetimo nekom trećem, protiv koga inače ne možemo i ne smijemo ništa.◄------

 

 

 

------►Mislim da najgori trenuci dolaze poslije rata. Ti su u ratu opruga, zgrčeno tijelo u kojem je izražena borba za opstanak, a borba za opstanak je najjača ideologija. Dok to proživljavaš ti ne znaš da si opruga. Saznat ćeš tek ako preživiš, kad se tijelo stane opuštati. Tad stižu depresije, PTSP. Počinje ta trauma koju ne poznaješ. Nitko ti nije došao i rekao: Dobar dan, vi ste u traumi. Druš...tvu se događa nešto što se meni činilo kao kolektivni nervni slom. Zato je postratno vrijeme najteže. Paradoksalna je euforija, koja stiže u prvim poratnim godinama.

Ona slavi tijelo: »Preživio sam!« Poslije, kad počnu raditi živci, sve se raspada i zatečen si kako hodaš kroz ruševine. Doslovno i metaforički.◄------

 

 

 

------►Točno prije pet stotina godina (1513) Nikolo Makijaveli je napisao da „ne postoji ništa teže, opasnije i sa neizvjesnijim uspjehom, nego prokrčiti put ka upoznavanju neke nove stvari.” On dodaje da pokretač nečeg novog uvijek ima za žestoke neprijatelje sve one koji bi ostvarili koristi zadržavanjem starog sistema i samo blage zagovornike u onima koji bi ostvarili korist u novom sistemu. Za...to je najteža misija među ljudima – promjena.

Ljudi se opiru promjenama iz više razloga kao što su strah, uviđanje da status quo zapravo ‘i nije tako loš’, kada im nije jasno šta će promjene donijeti, kada ne vjeruju onima koji ‘guraju’ promjene ili sami nemaju dovoljno samopouzdanja. Promjene su većini ljudi traumatična iskustva koja će radije preskočiti, ako im se pruži prilika. Na našim prostorima promjene su, skoro po pravilu, običnom čovjeku donosile još veće probleme pa nerado prihvatamo da krenemo u tom pravcu.

Međutim, promjene su prosto nužne. Promjene su jedina konstanta u našim životima. Ukoliko se ne mijenjamo – ili bolje reći prilagođavamo – posljedice uvijek osjećamo na svojoj koži. Ne možemo očekivati da nam bude dobro dok se cijeli svijet kreće u jednom pravcu, a mi ostajemo tu gdje jesmo, zatvoreni u iluziju o sopstvenoj važnosti. Umjesto da prkosno čekamo talase koji će nas prije ili kasnije polomiti, zar nije bolje da naučimo kako da ih ‘uzjašemo’ i iskoristimo najbolje što možemo? Ili da se makar postavimo tako da nas njihova ogromna snaga ne potroši. Naravno da jeste, no za tako nešto treba hrabrosti i upornosti. Mnogo je lakše kukati kako je sve oko nas loše, nego se pomjeriti i promijeniti nešto u sebi, a tako i u svijetu oko sebe. Zato većina i živi kako živi, dok društva grcaju u problemima. Parafraziraćemo Gandija, želiš li promijeniti svijet, pokreni promjenu u sebi, a potom i budi ta promjena svijeta. ◄------

 

------►Ako ti niko ne zavidi, zapitaj se da li pravilno živiš.◄------

 

------►Ljude koji su robovi svog stomaka ne ubrajamo među ljude već među životinje, a neke čak ni među ove, već u mrtve. Živi samo onaj koji je mnogima od koristi; živi onaj koji umije sebe da upotrijebi, a oni koji se kriju i propadaju u tromosti, ti se u svojoj kući osjećaju kao u grobu. Tim ljudima slobodno napiši u mermeru iznad njihovog praga:“On je preduhitrio smrt.“◄------

------►Mali dug stvara dužnika, a veliki neprijatelja.◄------

 

 

------►Tvoje postojanje je poklon svijetu.

Ti si jedinstven/a u svakom smislu.

Tvoj život može biti ono što poželiš....

Gustiraj dane, jedan po jedan.

Broji svoje blagoslove, ne nevolje.

Uspjećeš, šta god da se desi.

U tebi se krije jako puno odgovora.

Nemoj sebe ograničavati.

Toliko snova čeka da ih ostvariš.

Odluke su suviše bitne da ih prepustiš slučaju.

Uvijek pokušaj dostići vrh i cilj.

Najviše energije trošiš kad brineš.

Što duže nosiš problem, sve teži postaje.

Ne shvataj stvari suviše ozbiljno.

Živi smireno, da se ne bi kajao/la.

Zapamti da malo ljubavi daleko dogura.

Zapamti da puno… dogura dovijeka.

Zapamti da je prijateljstvo mudra investicija.

Životno bogatstvo su ljudi.

Shvati da nikad nije kasno.

Radi obične stvari na neobičan način.

I nikad ne zaboravi. Čak ni jedan jedini dan…

Kako si poseban/na.◄------

 

------►Svi mi želimo postati poznati ljudi, ali onoga trenutka kada želimo postati nešto – mi više nismo slobodni.◄------

 

 

------►Sloboda i ljubav idu zajedno. Ljubav nije reakcija. Ako te volim zato što ti voliš mene, to je onda trgovina, stvar koja se kupuje na pijaci; to nije ljubav.◄------

------►Nezrela ljubav kaže: Volim te jer te trebam. Zrela ljubav kaže: Trebam te jer te volim.◄------

------►Ponekad ne mogu da odredim granice između sebe i ljudi koje volim: gdje završavam ja, a gde počinju oni. Kao da smo svi mi jedno, kao da smo isti – ista duša, želja koja traži nešto… zajedničko svima nama.
Svi smo u istom čamcu. A opet, svi smo različiti i posebni, izrazito individualni.

Postoji jedna posebna, rijetka vrsta ljudi koje ja zovem moji ljudi. To su ljudi koje puštam u svoj pro...stor, u sebe. Svi moji ljudi su u nečemu isti:

Njihovo traženje je stvaralačko. Oni ne ruše, već nešto grade. Ne žele da vladaju, jer vladanje gubi sjaj u očima…

Moji ljudi imaju isto osjećanje života. Nije više bitno kako ćemo nazvati naše odnose i koji će oblik oni imati. Forme naših odnosa se mogu menjati, ali to osjećanje povezanosti nečim iznad nas, većim od nas, što nas zove i spaja, ostaje.

Mi nekako nabasamo jedni na druge i naše se sudbine pomiješaju zauvjek, čak i ako nismo zajedno. Kao da smo neke boje koje se lako miješaju međusobno, a mnogo teže sa drugom vrstom. Boje koje se rastvaraju pomoću svjetla…◄------

------►Prema učenju taoista Duh i Materija su u vrijeme postanka svijeta vodili borbu na život i smrt.

Duh je naposljetku odnio pobjedu, a Materija je osuđena na vječni život u unutrašnjosti zemlje.

No, prije toga je glavom udarila o nebeski svod i nebo prepuno zvijezda razbila na komadiće....

Boginja Niuka izronila je iz mora, blistava u svom vatrenom oklopu.

Kuvajući dugine boje u kotlu, uspjela je vratiti zvijezde na njihova mjesta, ali nije uspjela pronaći dva mala komadića, pa nebeski svod nije bio potpun.

To je porijeklo ljubavi: dvije duše neprestano obilaze Zemlju, svaka u potrazi za svojim Drugim Dijelom.

Kada se sastanu, uspijevaju povezati ona dva komadića koji nedostaju i tada, za taj par, cijeli univerzum ima smisla.◄------

 

 

 

------►Zastani na trenutak i smiri svoje misli.

Riješi se napetosti I pogledaj oko sebe.

Šta vidiš?...

Vidiš svijet prepun ljepote.

Vidiš život prepun mogućnosti.

Vidiš snove kako se rađaju, rastu i ostvaruju.

Da, ima i izazova.

Da, ima i tuge.

Da, ima nasilja i mržnje.

Ali mnogo više ima ljubavi,

Dobrote i radosti.

Budućnost je neizvjesna.

A to znači da ne postoje ograničenja u vezi toga

Kako je lijepom i radosnom možeš učiniti.

Znaj ono što imaš, imaš sada.

A ovo sada je baš onako kao što i treba da bude.

Tvoje je vrijeme da živiš.

Razmisli kako je samo vrijedna stvar tvoj život

I koliko si samo srećan što ga imaš.

Baš sada.

Baš sada je svaka nervoza koja te opterećuje zbog budućnosti

Samo obična iluzija.

Pusti je.

Pusti da izblijedi pod talasima ljepote i savršenstva.

Najbolja stvar koju možeš uraditi za svoju budućnost je

Da živiš sa svim što imaš u sadašnjosti.

Baš sada, u mogućnosti si da stvaraš pravu,

Dugoročnu vrijednost za svijet u kojem živiš.

Kako to možeš ostvariti?

Prateći svoje srce.

Tako što ćeš biti ono što zaista jesi.

Možda si odlutao od sebe.

Sad je vrijeme da se vratiš kući.

Duboko u svom srcu znaš da si ovdje s nekim razlogom.

Bol koji osjećaš je ta svrha, razlog za življenje

Koji stalno traži način da se oslobodi.

Kada se to desi, bićeš življi više nego što si

Ikada mogao zamisliti.

Udahni ljepotu oko sebe,

Ljepotu i bogatstvo življenja.

To je tvoj poklon.

To je tvoje bogatstvo.

A tvoje je da bi ga živio, iskusio i ispunio.

Baš sada.◄------

 

 

------►Jednog dana, miš je gledao kroz pukotinu na zidu farmera i njegovu ženu kako otvaraju neki paket.
Kakvu hranu bi to moglo sadržavati? Pitao se. Ali kad je otkrio da je u pitanju mišolovka, bio je užasnut. Trčeći kroz dvorište farme upozoravao je ostale vičući: “U kući je mišolovka! U kući je mišolovka!”
Kokoš, kvocajući i čeprkajući, podignU glavu i reče:”Gospodine Miš, to je ozbiljan prob...lem za tebe, ali nema baš nikakve posljedice po mene. Ja se zbog toga ne mogu uzrujavati.”
Miš se okrene svinji i vikne: “Mišolovka je u kući! Mišolovka je u kući!”
Svinja je saosjećala, ali reče: “Vrlo mi je žao, gospodine Miš, ali ja tu ne mogu ništa učiniti osim moliti. Budi siguran da si u mojim molitvama.”
Miš tada krene prema kravi: “Mišolovka je u kući! Mišolovka je u kući!”
Krava reče: “Oh, gospodine Miš, žao mi je zbog tebe, ali s mog nosa neće faliti koža.”
Tako se miš vratio odbijen pognute glave u kuću kako bi se sam suočio s farmerovom mišolovkom.
Te noći začuo se čudan zvuk u kući – kao zvuk kad mišolovka uhvati svoj plijen.
Farmerova žena požurila je vidjeti šta se uhvatilo.U mraku nije vidjela da je mišolovka uhvatila rep otrovne zmije. Zmija ju je ugrizla. Farmer ju je brzo odvezao u bolnicu i kući se vratila s temperaturom. Znamo da se temperatura liječila svježom kokošjom supom, pa je farmer zaklao kokoš. Ali bolest njegove žene se nastavila pa su je došli posjetiti prijatelji i susjedi. Da bi ih nahranio, farmer je zaklao svinju. Farmerova žena, nažalost, nije se oporavila, umrla je. Došlo je toliko ljudi na njen sprovod, da je farmer morao zaklati i kravu kako bi osigurao dovoljno mesa za sve njih.

Miš je to sve gledao s velikom tugom kroz svoju pukotinu na zidu.

***************************

Kad sljedeći put čuješ da se neko suočio s problemom i misliš da te se to ne tiče, sjeti se – kad je jedan od nas ugrožen, svi smo u opasnosti. Brinite o drugima i drugi će vam vratiti – kad se najmanje nadate.
Svi smo dio putovanja zvanog “život”. Moramo paziti jedni na druge i ponekad napraviti dodatan napor da ohrabrimo jedni druge.◄------