Postoje četiri stupnja čovjekove socijalne duše:
-PRVI, najniži stupanj, gdje je duša prljava
jeste PAKOST. Pakostan, zlurad čovjek raduje
se zlu drugog čovjeka, pored toga što mu ne
želi nikakvo dobro.
jeste PAKOST. Pakostan, zlurad čovjek raduje
se zlu drugog čovjeka, pored toga što mu ne
želi nikakvo dobro.
DRUGI, viši stupanj je ZAVIST; zavidan čovjek
želi da neko drugi nema neko dobro koje već ima;
njemu je zlo kad vidi dobro i prevagu kod drugoga.
želi da neko drugi nema neko dobro koje već ima;
njemu je zlo kad vidi dobro i prevagu kod drugoga.
-TREĆI stupanj je SUREVNJIVOST, surevnjiv
čovjek teži da i sam dostigne i ima ono što neko
drugi već ima, ne zavideći mu na onome što ima.
čovjek teži da i sam dostigne i ima ono što neko
drugi već ima, ne zavideći mu na onome što ima.
-ČETVRTI, najveći stupanj je PLEMENITOST;
plemenit čovjek raduje se svakom dobru drugog
čovjeka, ne hoteći ga za sebe, ne tražeći ništa za
sebe; on čini sve da u dobru pomogne drugome,
ne tražeći ni pomoći ni milosti, ni dobra od drugih
ljudi. To je najveća tačka socijalne duše čovjekove,
na kojoj se samo čiste i svijetle duše mogu držati.
čovjeka, ne hoteći ga za sebe, ne tražeći ništa za
sebe; on čini sve da u dobru pomogne drugome,
ne tražeći ni pomoći ni milosti, ni dobra od drugih
ljudi. To je najveća tačka socijalne duše čovjekove,
na kojoj se samo čiste i svijetle duše mogu držati.
''Nije lako naći sreću u sebi, a nije ju moguće naći nigdje drugdje.''
O meni se nema šta puno reći,
pišem stihove o ljubavi i sreći,
pjesma u mom srcu živi,
čekajući trenutak kada će da proviri!!
Postojim onakav kakvog me Bog stvori,
moram kroz život takav da se borim.
Reći ću samo jedno:
„ NE MOGU PROTIV SUDBINE“!!
I to moje srce mora da shvati!!
"Ako dušu ne zaposliš dobrom, ona će tebe zaposliti zlom "...
Jednog je popodneva grčki filozof Platon zatekao svog učenika kako se kocka i prekorio ga. Učenik se izmotavao, pokušavajući objasniti da ne radi ništa toliko loše, jer da se on s prijateljima ne kocka baš u velike svote. I da mladi nekako moraju ispuniti slobodno vrijeme.
„O tome se i radi. Ne prekoravam te zbog novca, već zbog vremena koje ovdje gubiš. Zapamti, možda još imaš pred sobom samo 30 godina života. Ili manje. Razmisli, nije to tako mnogo! I pogledaj tamo na onaj kamen."
Na kamenu je bilo uklesano: "Pedeset godina života je malo i mnogo, kako uzmeš. To je tren, ako ga besmisleno provedeš. Pedeset može biti prava vječnost pronađeš li smisao, istražiš li ljepotu i istinu, otkriješ li neku duboku svrhu samoga sebe."
nošen sam ja
Nošen na krilima vjetra
u tami bez svjetla...
Sve što ima dušu, duša ima.
Duša ima boju i miris ima.Ima san i sva u njemu teče.
Duša ima srce i osjećaje ima.
Ima misli i u njima sebe.
Sve što duša ima, dušu ima.
Duša ima dušu i osmjeh ima.
Sve to duša ima i sve dušu ima...
Svatko kroji svoju sudbinu. Bira svoj životni put. Nečiji je obasjan zvjezdama, a netko trune u mraku. Sve po zaslugama?! Očito…Kažu, rođen po sretnom zvijezdom. Što to zapravo znači? Vječna sreća? Uspjeh? Ma to je samo fraza! U životu ima i dobrih i loših razdoblja. Razdoblja kada sve ide kao po planu i zazdoblja kada bismo najradije da nas nema. Izmjena tih razdoblja znači život. Kad boli, osjetiš da si živ. Tada više cijeniš zdravlje, sreću,ljubav i prijateljstvo. Putokaz života. Lakše je kad imamo nekoga da nas vodi kroz život. Netko odan da je stalno uz nas, upozorava na pogreške, veseli se s nama. Takav netko postoji, i svatko ga ima. Razlika je samo u imenu te osobe. Zovemo ga mama, tata, sestra ili pak imenom. Oni su naši saputnici kroz život. Što dolazi poslije života, ne zna nitko. Bitno da ovaj život ima svrhu, smisao. To je da radiš ono što te usrećuje. Uživaj u dolini sreće, pjevaj, pleši s osmjehom na licu. Formula za dobar život: voli i budi voljen. Tu si gdje jesi i neke stvari ne možeš promijeniti. Jedino što ti preostaje jest da se prepustiš životu. Živi. Nemaš što izgubiti. Svaki novi dan donosi nešto novo. Neko iznenađenje. Važna je prilagodba. Problem se čini manjim kada ga izgovorimo na glas. Rješenje uvijek postoji. Kada se najmanje nadaš, naći ćeš izlaz. Samo treba vjerovati. U bolje sutra. U novi početak. U ljude. Ne gubi nadu jer… nada umire posljednja.
Naša duša se izražava emocijama. Svjesni smo da imamo emocije, ali ih ne možemo opipati, izvagati,izvaditi,obojati, ništa ne možemo s njima uraditi osim izosjećati ih.
Kroz osjećaje pokazujemo svoja unutarnja stanja!!
Nedjeljno jutro. ispred mene prva jutarnja kavica. Opet sam u razmišljanjima. Dogodilo se i baš me opet jače boli. Zašto je opet prisutno sve , zašto malo ne potisnem, Zasto ne doživljavam kao običan dan?
Misli lutaju,pitanja sto,kako,zašto?? Kava mi miriše ,ali ne pijem, Kao da nisam tu, tamo sam izmedju borova, u spoju cvijeća i hladnog kamena.
Pokušajem dokučit ali ne ide.
Kao da mi poruku šalje, kao da čujem glas, budi miran sine i kreni dalje. Moraš nije to teško, ti imaš zašto, ti to možeš.
Ja nisam mogao.
Pijem tu kavu!
Kava niz grlo klizi suza je niz obraz prati. E kad bi bar mogla da mi se na tren vrati.
Osluškujem ptičice pjevaju, opet će biti vruć dan. Grane su neobično mirne... Moram i ja, smirujem se, suze brišem, imaš pravo Mati...
Počivaj u miru, a sin tvoj svoj dan nastavlja.
Svako jutro kad se probudim predamnom su čak 24 sata potpuno novog života. Uvijek se iznova radujem toj činjenici i trudim se da maksimalno iskoristim ovaj dragocjeni poklon. Međutim, mnogi moji poznanici ne snalaze se u poplavi materijalističke kulture i teško pronalaze način da žive smislen život. Stalno su u jalovoj potrazi za unutrašnjim spokojem, radosti i srećom, od koje nerijetko imaju samo razočarenja.
Angažovanost u životu nam može donijeti sve što poželimo, pod uslovom da smo spremni prihvatiti takav životni stil. Unutrašnji mir je uvijek u nama, ovdje i sada, ali ga često ne vidimo jer smo izgubili dodir sa našim bićem. U potrazi za predstavama života kakvog nam nameću površni mediji, mi uglavnom izgubimo sebe pa zaboravljamo da su razlozi za radost uvijek oko nas: udisanja svježeg vazduha, plavetnilo neba, krošnja drveta, osmijeh osobe do koje nam je stalo… Za radost nam nije potreban odlazak u daleku zemlju – dovoljno je zaviriti u želje naše duše i pratiti put koji nam duša otvara.
Umjesto da se iznova pripremamo da živimo kako zamišljamo, bilo bi mnogo bolje da se prepustimo i zaista živimo. Izvori sreće su nam stalno pred nosom, samo moramo naučiti živjeti u sadašnjem trenutku, makar to značilo prestanak čitanja ovog online teksta, gašenje računara, isključivanje telefona i odlazak u najbližu prirodnu sredinu u šetnju.
Možemo li naučiti kako živjeti život povezan sa našim bićem? Naravno da možemo. Evo nekoliko savjeta koji vam mogu pomoći već od danas. Sasvim je dovoljno:
- probuditi se sa jasnom slikom onoga što želimo uraditi tj. cilja koji želimo ostvariti,
- imati razrađen način ostvarivanja svog cilja (kako ćemo ga postići?),
- imati razrađen vremenski okvir kojeg ćemo se striktno pridržavati da ostvarimo cilj.
Poenta je u usmjerenosti, tj angažovanosti na ostvarivanju ciljeva. To nam omogućava da se fokusiramo na djelovanje, što opet smanjuje mogućnost da tražimo različite izgovore za nespokoj, frustraciju itd.
Pokušaj, ništa te ne košta!
Naše unutarnje stanje ovisi o mnogim dojmovima i utiscima koje smo stekli kroz naš život.
Iskusili smo razna stanja i različite emocije, od tuge,patnje,boli, pa do radosti,sreće , zadovoljstva.
Ono za čim svi težimo jeste da smo sretni i zadovoljni.
Ono za čim svi težimo jeste da smo sretni i zadovoljni.
Nekad nam je to teško postići.
No, Stvoritelj nas je satkao iz Ljubavi, pa kad to znamo, neće nam biti problem spoznati sebe kao "dijete" Ljubavi.
Zašto sam ovdje?
Odakle dolazim?
Kuda idem?
Ova su pitanja vjerojatno stara koliko i čovječanstvo.
Prisutna su i u mom životu.
Koliko sam puta zastao i nisam znao kako dalje, kamo krenuti, koji je slijedeći korak. Koliko sam puta bio nezadovoljan i razočaran.
No, znao sam da ovako dalje ne želim živjeti.
Međutim, nisam znao što zapravo želim, što me usrećuje.
Bilo je to kao da sam se izgubio u šumi.
Umoran od lutanja stajao sam stalno na novim raskrižjima,a da nisam ni znao koji će me put izvesti iz šume,a koji odvesti u provaliju. Ono što mi je trebalo bila je zemljopisna karta ili vodič – odnosno još bolje, vodič sa zemljopisnom kartom.
Danas sam ga našao. On zna gdje se nalazim, kuda želim ići i mnoge moguće putove, koji onamo vode, a između kojih mogu birati. Taj vodič je moja duša.
Nažalost, govori jezikom kojeg je teško razumjeti.
Dakle, ukoliko želim lakše izaći iz šume života, ne preostaje mi drugo, nego naučiti taj jezik.
Nakon što sam otkrio tog vodiča sa zemljopisnom kartom,ustanovio sam da me duša i ranije vodila, samo što ja to nisam primijetio.
Nisam se ni izgubio.
Kada sam za sobom pogledao prijeđene putove, vidjeo sam da sam već duže vrijeme izvan mraka šume.
Shvatio sam, da duša zna još više.
Ona zna odgovore na pitanja:
Što me čini zadovoljnim?
Kako da budem sretan?
Koje sposobnosti imam?
Koji su razlozi mojih poteškoća?
Zašto se osjećam kao stranac?
Odakle dolazi čežnja, koja u meni uvijek nanovo stvara nezadovoljstvo,a ona opet tjera u novo traganje?
Koja je moja zadaća?
Što želim postići u životu?
Kako da pronađem spokoj i unutarnji mir?
Odgovori duše oduvijek su bili tu, samo ih ja nisam razumjeo.
Stopili su se s mnogim drugim glasovima: glasovima straha, naučenih vjerovanja, otpora, odricanja i razuma.
Svi su oni nadglasali tihi glas duše, koji je više sličio nekom neodređenom osjećaju, odnosno sumnji.
Nakon što sam prepoznao glas duše, naučio sam razumjeti njene odgovore i impulse.
Pritom sam ustanovio da se duša ne očituje samo kao osjećaj ili slutnja.
Ona govori u slikama, snovima, željama i životnim situacijama.
Kada sam otkrio kako se odgovori duše mogu osvijestiti, spoznao sam što sve duša zna.
Ona posjeduje iskustva, sposobnosti, znanje i mogućnosti koje nadaleko nadilaze moja pitanja.
Ona nas može voditi kroz naš unutarnji svijet do knjižnice iskustava i znanja, do mjesta mira i spokoja, do izvora i veze s Božanskim.
Pritom otkrivamo nešto vrlo dragocjeno: naše stvarno biće.
Otkako razumijem dušu sve je mnogo jasnije i jednostavnije.
Imam pristup znanju koje mi je do sada bilo skriveno.
Odgovarajući koraci, koje bih u teškim situacijama trebao naučiti, brže su vidljivi.
Moj je život ispunjen unutarnjim mirom,zahvalnošću i uvjerenjem da sam pronašao put do mudrosti koji me vodi.
- Svako jučer samo je san
- a svako je sutra samo vizija.
- No ako dobro proživiš danas
- svako jučer postaje san sreće,
- a svako sutra postaje vizija nade...
"Vjerujem da je život poput rijeke i da većina ljudi uskače u tu rijeku nikada zaista ne odlučivši gdje žele završiti.
I tako za vrlo kratko vrijeme oni bivaju uhvaćeni u struji: struji događaja, struji strahova, struji izazova.
Kada stignu do mjesta gdje se rijeka račva, oni ne odlučuju svjesno kamo žele poći ili koji im smjer odgovara.
Oni jednostavno "idu kako ih voda nosi". Postaju dio gomile ljudi koju usmjeravaju događaji umjesto njihovih vlastitih vrijednosti.
Zbog toga osjećaju da nemaju nadzor.
Ostaju u tom nesvjesnom stanju sve dok ih jednog dana ne probudi zvuk razbješnjele vode.
Tada otkrivaju da se nalaze dva metra od slapova Nijagare u čamcu bez vesla.
U tom trenutku kažu:
"Oh, k vragu!"
Nalaze se pred padom. Ponekad je to emocionalan pad. Ponekad je pad tjelesan. Ponekad je riječ o financijskom padu. Velika je vjerojatnost da je ono što vas trenutno opterećuje u životu moglo biti izbjegnuto boljom odlukom uzvodno."
Hvala ti živote, mnogo si mi dao.
Dao si mi oči, otvara ih svjetlo.
Jasno vidim crno, jasno vidim bijelo.
Nebo iznad glave, tako sjajno i kad se budim
vidim u tom mnoštvu, lice koje ljubim…
Hvala ti živote, mnogo si mi dao.
Sluh koji ne vara i ne čuje laži,
a sluša dječaka kada ljubav traži.
I čuje u noći što je iza vrata
korak prijatelja, ili korak tata…
Hvala ti živote, mnogo si mi dao.
Hrabrosti još imam, i nisam bez dara,
da zavolim voće, koje čovjek stvara.
Dijelili smo udes, dobar ili zao,
kad u moje oči tvoj je pogled pao…
Hvala ti živote, mnogo si mi dao.
Dao si mi osmjeh, učio me plaču.
Sve što ne znam danas, možda sutra znat ću.
Ti si dao nježnost koja pjev moj čini,
ponoru me dao, i dao visini…
Za sve što mi ote ...
Hvala ti, živote…
Dao si mi oči, otvara ih svjetlo.
Jasno vidim crno, jasno vidim bijelo.
Nebo iznad glave, tako sjajno i kad se budim
vidim u tom mnoštvu, lice koje ljubim…
Hvala ti živote, mnogo si mi dao.
Sluh koji ne vara i ne čuje laži,
a sluša dječaka kada ljubav traži.
I čuje u noći što je iza vrata
korak prijatelja, ili korak tata…
Hvala ti živote, mnogo si mi dao.
Hrabrosti još imam, i nisam bez dara,
da zavolim voće, koje čovjek stvara.
Dijelili smo udes, dobar ili zao,
kad u moje oči tvoj je pogled pao…
Hvala ti živote, mnogo si mi dao.
Dao si mi osmjeh, učio me plaču.
Sve što ne znam danas, možda sutra znat ću.
Ti si dao nježnost koja pjev moj čini,
ponoru me dao, i dao visini…
Za sve što mi ote ...
Hvala ti, živote…
Ako stavimo pažnju na izvor našeg postojanja, iskusit ćemo da nas Ljubav preplavlja u našim najdubljim dijelovima. Kada se to dogodi, sve naše boli i patnje,tuge i težine u srcu počinju se topiti kao maslac...
- Možda neću reći ništa novo:
- Muči me i progoni pitanje jedno:
- Dal svi mi gledamo zalaske sunca?
- Divimo li se proljetnoj livadi i neizrecivoj
- stvaralačkoj ljepoti Božijoj koju na sebi
- nose cvjetovi rascvjetani,
- I leptiri prepuni nijansi skladnih boja?
- Slušamo li svi žuborenje potoka i pjesmu ptica
- koja se prereći ne može?
- Imamo li više snage stati u žurbi tolikoj
- i pogledati nebo u noći što nam se sneno smiješi?
- Dal pogled nam se ikad odmara
- u zrakama probudjenog sunca što s morem se ljubi?
- Trebali bi već jednom stati
- na svjetlu stranu života; dragocjenu i bogatu,
- i biti odsjaj nježne i blage Dobrote
- što nam nudi svoje tragove i ljubav,
Naše unutarnje srce počinje svijetliti, emocije se rastope i nestanu i nastaje stanje blaženstva i spoznaje.U tom trenutku, vezanosti za brigu i teškoću popucaju, i stvarno Svjetlo razbistri naš pogled i ispuni naše srce.Od tog trenutka više nismo isti.Postajemo živi, svjesni,ispunjeni,utješeni,radosni,mirni...I, naš um počinje drugačije funkcionirati jer je stanje drugačije, nema ometajućih misli i emocija, i onda vidimo kako je to živjeti u skladu s ovim riječima:" neka mir, koji prevazilazi svaki ljudski um,ispuni srca vaša...
Prilično je teško i zamorno stvoriti spokojan život onda kada se suočavate sa svojim mentalnim navikama, problemima, životnim pitanjima, situacijama i složenostima života.
Koliko često ste rekli: “Ne bih to uradio da sam na njegovom mjestu”, ili: “Ne mogu da vjerujem da je to uradio.”, ili: “O čemu ona uopšte razmišlja?” Koliko često ste frustrirani, uznemireni, iznervirani, ili zabrinuti zbog stvari koje ne možete da kontrolišete ili gdje ne možete da pomognete a koje vas se ne tiču?
To ne znači da treba da izbjegavate da pomažete ljudima, već da znate kada da pomognete a kada da nekoga ostavite na miru. Nekada sam pripadao tipu ličnosti koja bi uskočila i pokušala da riješi problem a da se to od mene i nije tražilo. Ne samo da moji napori nisu bili plodonosni, već su skoro uvijek bili nepoželjni i čak, odbijeni. Kada sam se oporavio od potrebe da se previše miješam u tuđe stvari, moj život je postao jednostavniji. I pošto ne uskačem tamo gdje mi nije mjesto, u mogućnosti sam da pomognem kada sam zaista potreban.
Gledati svoja posla ne znači jednostavno izbjegavati iskušenje da riješite probleme drugih. To takođe uključuje prisluškivanje, ogovaranje, pričanje iza leđa i analiziranje ili pokušavanje da procjenite druge ljude. Jedan od osnovnih razloga zašto se mnogi interesuju za mane ili probleme drugih ljudi je zbog podsvjesne potrebe da izbjegnu samoanalizu. Kada uhvatite sebe da se petljate tamo gdje vam nije mjesto, čestitajte sebi što imate dovoljno skromnosti i mudrosti da odustanete. Vrlo brzo ćete se osloboditi viška energije i usmjeriti vašu pažnju tamo gdje je zaista potrebno i važno.
Koliko često ste rekli: “Ne bih to uradio da sam na njegovom mjestu”, ili: “Ne mogu da vjerujem da je to uradio.”, ili: “O čemu ona uopšte razmišlja?” Koliko često ste frustrirani, uznemireni, iznervirani, ili zabrinuti zbog stvari koje ne možete da kontrolišete ili gdje ne možete da pomognete a koje vas se ne tiču?
To ne znači da treba da izbjegavate da pomažete ljudima, već da znate kada da pomognete a kada da nekoga ostavite na miru. Nekada sam pripadao tipu ličnosti koja bi uskočila i pokušala da riješi problem a da se to od mene i nije tražilo. Ne samo da moji napori nisu bili plodonosni, već su skoro uvijek bili nepoželjni i čak, odbijeni. Kada sam se oporavio od potrebe da se previše miješam u tuđe stvari, moj život je postao jednostavniji. I pošto ne uskačem tamo gdje mi nije mjesto, u mogućnosti sam da pomognem kada sam zaista potreban.
Gledati svoja posla ne znači jednostavno izbjegavati iskušenje da riješite probleme drugih. To takođe uključuje prisluškivanje, ogovaranje, pričanje iza leđa i analiziranje ili pokušavanje da procjenite druge ljude. Jedan od osnovnih razloga zašto se mnogi interesuju za mane ili probleme drugih ljudi je zbog podsvjesne potrebe da izbjegnu samoanalizu. Kada uhvatite sebe da se petljate tamo gdje vam nije mjesto, čestitajte sebi što imate dovoljno skromnosti i mudrosti da odustanete. Vrlo brzo ćete se osloboditi viška energije i usmjeriti vašu pažnju tamo gdje je zaista potrebno i važno.
Što učiniti da čovjeka ne stignu ZLA.
Preventivna mjera je živjeti u Božjoj milosti, biti vjeran molitvi i ne činiti djela koja otvaraju vrata Sotoni.
Pitamo se koliko u današnjem svijetu je utjecaj Sotone jači nego prije.
Danas Sotona ima slobodne ruke. To ne znači da ima više moći nego u prošlosti, ali su mu vrata širom otvorena. Prije svega, danas živimo u razdoblju u kojem je malo vjere. To je čista matematika: Kada vjera opada raste praznovjerje. Kad napustimo Boga, odajemo se praksama koje otvaraju vrata Sotoni. Nesumnjivo je da su današnji mediji učinili mnogo toga u korist Sotone, prije svega putem nemoralnosti nekih predstava, obiljem filmova koji prikazuju nasilje, stravu ili seks. Osim toga, mediji su stavili u prvi plan i tako popularizirali figure vračeva i čarobnjaka, i tako propagiraju njihova djela.
Obraćenje. Prva stvar koju moramo tražiti od sebe i drugih,da se živi u Božjoj milosti, da budemo vjerni intenzivnom sakramentalnom životu i životu molitve. Ipak treba misliti na druge faktore koji su jako važni pred Bogom. Vjera ima bitnu važnost!!
Kada se govori o Sotoni i o sotonskom djelovanju, čovjek obično u sebi ima strah.Gospa u svojim porukama u Međugorju često govori da je Sotona jak i poziva nas na molitvu, post i obraćenje,poziva nas da molimo, molimo, molimo. U svojim porukama, Gospa nam govori o krunici, klanjanju pred Presvetim, o molitvi pred križem,čak je rekla da se molitvom mogu i ratovi zaustaviti.
Vrlo je značajno da se je Gospa u Međugorju predstavila kao Kraljica Mira. Pri svojim ukazanjima, Gospa se svaki puta predstavlja drugim imenom da bi ukazala na cilj svojih ukazanja. U Lurdu se predstavila kao Bezgrešno Začeće, u Fatimi kao Kraljica Svete Krunice.U Međugorju, Gospa se predstavila kao Kraljica Mira. Imamo svi u sjećanju riječi «MIR, MIR, MIR» koje su bile ispisane na nebu u samim početcima ukazanja. Jasno se vidi da čovječanstvo riskira da se vrati u rat, a Gospa insistira na molitvi i na kršćanskom životu da bi postigla mir.Kraljica Mira u svojim porukama naglašava i post koji je pomalo zaboravljen. O postu govori u skladu s onim što se govori u Evanđelju: da se postom i molitvom može ukloniti svaki utjecaj Sotone. Prvo u Fatimi a sada i u Međugorju, Gospa često govori o molitvi i o postu. Mislim da je to vrlo važno jer suvremen čovjek se odao potrošnji. Čovjek danas traži kako da izbjegne svaku vrstu žrtve, i tako se izlaže počinjavanju grijeha. Za kršćanski život, osim molitve potrebna je i određena strogost života. Ako nema strogosti u životu nema ni ustrajnosti u kršćanskom životu,evo jedan primjer: danas se obitelji lako raspadaju. Slavi se vjenčanje ali se bračni par ubrzo rastaje. To dolazi zato što više nemamo navike činiti žrtvu. Da bi se moglo zajedno živjeti, treba znati prihvatiti i nedostatke drugoga. Nedostatak duha žrtve vodi k tome da se više ne živi kršćanski život u punini. Vidimo s kakvom lakoćom se počinja pobačaj jer se ne želi učiniti žrtvu da se odgaja djecu. Tako se poništava prvotni razlog braka. I to je zato što nema navike da se čini žrtva. Samo ako smo navikli na to da se žrtvujemo možemo živjeti kršćanski život.
Gospa nas poziva da se potpuno predamo njoj da nas ona dovede do Isusa!!
Savjet !!
Marijina «oporuka», posljednje riječi koje su zapisane u Evanđelju su: «Činite što god vam On kaže».To je njezina glavna briga: da se vrše Isusove riječi. To je ono što svima želim. Neka vas Bezgrešna zagovara, da bi Božji blagoslov sišao na sve nas u izobilju, u ime Oca i Sina i Duha Svetoga! Amen!
Vjerujem da je život poput rijeke i da većina ljudi uskače u tu rijeku nikada zaista ne odlučivši gdje žele da završe. I tako za vrlo kratko vrijeme oni bivaju uhvaćeni u struji: struji događaja, struji strahova, struji izazova. Kada stignu do mjesta gdje se rijeka račva, oni ne odlučuju svjesno kuda žele poći ili koji im smjer odgovara. Oni jednostavno ‘idu kako ih voda nosi’. Postaju dio gomile ljudi koju usmjeravaju događaji umjesto njihove vlastite vrijednosti. Zbog toga osjećaju da nemaju kontrolu nad svojim životom. Ostaju u tom nesvjesnom stanju sve dok ih jednog dana ne probudi zvuk razbješnjele vode. Tada otkrivaju da se nalaze dva metra od Nijagarinih vodopada, u čamcu bez vesla. U tom trenutku kažu: “Eh, k vragu!” Ali, tada je već kasno. Nalaze se pred padom. Ponekad je to emocionalan pad. Ponekad je pak tjelesan. Ponekad je riječ o finansijskom padu. Velika je vjerovatnoća da je ono što vas trenutno opterećuje u životu moglo biti izbjegnuto boljom odlukom uzvodno.
Sve što ima dušu, duša ima.
Ima misli i u njima sebe.
Sve što duša ima, dušu ima.
Duša ima dušu i osmjeh ima.
Sve to duša ima i sve dušu ima...
Sve što duša ima, dušu ima.
Duša ima dušu i osmjeh ima.
Sve to duša ima i sve dušu ima...
Pričali su...obični, mali,jednostavni ljudi - sa velikim srcem i toplom iskrenom dušom.
Slušao sam ih... Neki više nisu na ovom svijetu.
Neki su i dalje u Usnulom gradu, u svojim toplim domovima, ušuškani, tihi i sami.
Da li ste
bili
jednom,
davno
ili jučer
u Usnulom gradu?
Da li ste
sreli
jednom,
davno
ili danas
nju -
Sjenku
moje duše,
neuhvatljivu.
Ostala je
u Ulici kestenova
sama,
tužna.
Da li ste
jednom,
davno
ili noćas
- U životu svakoga čovjeka, istinsku vrijednost predstavlja spoznaja – šta je to što čini sretnim.
- Šta je to istinsko bogatstvo? Blizina i ispunjavanje želja onoga koga volimo, čini nas sretnim. No, kadkad se čovjek toliko zaokupi jednom željom onoga koga voli.
- A voljeti nekoga znači u potpunosti mu se predati, u potpunosti mu biti na usluzi.
Ako me usnulog
Dograbi mladost
I ako se zapisano
Ne može izbjeći.
Ako izronem
Iz okrvavljene pjesme
Ranom mi svojom
- Samo ponekad
- u životu
- desi se
- ono nešto
- kad duša govori
- nježno
- kad zastori
- se spuste
- kad ostanu
- samo dvije
- duše
- ogoljene u noći..
- sjedinjene dodirom tijela
- i misli ...
Pored svih prljavština, jadikovanja i porušenih snova,
ovo je ipak divan svijet.
Ako uspoređujemo sebe s drugima, mogli bi postati ogorčeni ili ponosani (oholi),jer uvijek će biti većih i manjih od nas.
Radujmo se svojim dostignućima kao i svojim planovima.
SKROMNOST, to je pravo blago u promjenjivim vremenima. Biti obazriv u svojim poslovima, jer svijet je pun prevara. Ali neka nam to ne smeta,gledajmo vrline gdje god je ima.
Budite ono što jeste (budi svoj). Pogotovo nemojte glumiti LJUBAV.
A nemojte biti ciničani prema ljubavi, jer usprkos svoj ogorčenosti i razočarenjima, ona je vječna.
Često se pitam, isplati li se iznova oduševljavati??
Nastojm da moj život bude vrijedan truda.
Isplati se trpjeti; jer sam naučio ljubiti sa svim srcem.
Isplati se predati sav; jer svaki osmijeh i suza su iskreni.
Isplati se sagnuti glavu i spustiti ruke; jer kad ih podignem, bit ću u srcu još jači.
Isplati se suza; jer ona je filter mojih osjećaja, putem nje priznajem da sam osjetljiv i pokazujem se kakav jesam.
Isplati se učiniti pogrešku; jer daje mi iskustvo i veću objektivnost.
Isplati se ponovno podići glavu; jer dovoljan je i samo jedan pogled na svijet da mi ispuni taj prazni prostor.
Isplati se opet nasmiješiti; jer to pokazuje da sam naučio nešto više.
Isplati se prisjetiti se svih loših stvari koje su mi se dogodile; jer su me iskovale u ono što sam danas.
Isplati se pogledati unatrag; jer tako znam da sam ostavio trag u drugima.
Isplati se živjeti; jer svaka je nova minuta mogućnost da ponovno započnem.
Sve drugo ovisi o svakome od nas. Pustimo neka naša djela govore za nas.
Učinimo neka naš život bude vrijedan truda. Budimo sretni...
Istina je da je to vrijedno truda i muke!!
Nema te...i opet
kao i uvijek
ostajem sa tugom
mojom navikom
vjernim drugom.
Doći ćes..znam
nadam se da neće biti kasno za nas
možda više neću biti tu
možda ugledaš nju
moju sjenu..
Sutra..kad svane dan
ti bit ćes iznenadjena...
samo će na jastuku ostati
- Kad vec živimo u društvu, živimo pod zakonom, a ne postoji zakon za slobodu.
- Ako se sloboda odobri u zakonu, to je samo naredjenje.
- Zakon sve drži ispod sebe, ispod priča, obećanja.
- Tako je kako je.
- Sve na zemlji su ljudi zauzeli.
- Čak i ono što nikada nisu vidjeli...
...Ja nisam čovjek kojem možeš dati posljednje mrvice
od dijela tvoje sreće,niti kap rose sredi bijela dana
što umorno poji suho cvijeće.
...ja nisam prosjak ljubavi tvoje
zaboravljene pred vratima pakla
i ne molim nježnost koja se sprema
da srce rani poput stakla...
...ja nisam čovjek što pjesme šalje vjetru
koji odavno je prestao da puše...
...ja sam samo čovjek
sudbine gorke
ranjena srca
Dušu si moju razapeo, Kriste,
Kao što vjetar razapinje jedra,
Al njene su misli uvijek mirne, čiste
I njena je volja kao nebo vedra.
U njenoj dubini ko u čaški cvijeta
Jedno sunce sija čistoćom kristala.
To je Tvoja Ljubav velika i sveta,
Koju tako lako nosi duša mala.
O, moja je duša srebro zvonkih struna
Na glazbalu sjajnom Tvojih svetih ruku.
Ona diše mirom nebeskoga čuna
I imade sjaja u svojemu zvuku.
Al njene su misli uvijek mirne, čiste
I njena je volja kao nebo vedra.
U njenoj dubini ko u čaški cvijeta
Jedno sunce sija čistoćom kristala.
To je Tvoja Ljubav velika i sveta,
Koju tako lako nosi duša mala.
O, moja je duša srebro zvonkih struna
Na glazbalu sjajnom Tvojih svetih ruku.
Ona diše mirom nebeskoga čuna
I imade sjaja u svojemu zvuku.
U današnjem poremećenom vremenu, u vremenu iskrivljenih vrijednosti gdje je sustav vrijednosti totalno pogrešno postavljen, gdje je kapital na prvom mjestu. Profit je stavljen ispred obitelji i čovjeka, ispred društva i zajednice. Svjedoci smo slučajeva da su neke svjetske korporacije gospodarski jače i od samih država na čijem teritoriju egzistiraju. Vratimo li se na bliska dogadjanja sa kraja proslog stoljeća na našim prostorima vidjet ćemo da se manjina brutalno poigrala sa većinom. Manjina koja je bila za sukob prouzročila je takva razaranja i stradanja čije posljedice još i danas osjećamo a osjećati će mo ih još dugo u budućnosti. Zašto je to tako i zašto smo mi u toj priči pasivni promatrači, zašto se ne znamo izboriti za svoja prava? Zašto manjina upravlja većinom bilo u gospodarstvenom bilo u političkom sustavu. Da li nam nedostaje znanja i vještine za jednu takvu borbu ili je prisutan strah za osobnu egzistenciju ako se suprostavimo tim istim moćnicima .
Isto ili slično stanje imamo i u društvenom pa i u duhovnom životu. U društvenom životu susrećemo se sa totalnom pasivnošću a moglo bi se reći i nezainteresiranosću za dogadjanja koja bi nam trebala biti i te kako bitna.
Čini se da nam uopće nije bitno tko će nas predstavljati u tijelima izvršne vlasti da li na nivou države ili općine jer da nije tako ne bi se često mogla čuti ona poznata uzrečica: „baš će drugi biti bolji - svi su oni isti“. Možda u tome ima istine ali se ne treba predavati i sve prepustiti stihiji pa što bude bit će.
Mi obični ljudi, mi koji spadamo medju onih 95% smo stvaralačka snaga bez koje ništa ne bi bilo moguće. Često nismo niti svjesni koja je moć i silna energija tu medju nama, samo je treba dobro usmjeriti u pozitivnom pravcu i izvući maksimum iz nas samih. Nikako nisu vredniji od nas ti privredni ili politički moćnici jer bez nas oni bi bili nitko i ništa, jer smo ih mi stvorili; jedne svojim radom a druge svojim glasovima na izborima. Ne smijemo dozvoliti da nam čine što ih volja jer njihova moć je proizašla od nas,njihova moć je naš proizvod,mi smo ta snaga bez koje oni ne bi bili tu gdje jesu a isto tako ne mogu bez nas opstati.
Probudimo se, budimo svjesni svoje vrijednosti i uloge u društvu i životu jer obitelj je temelj društva a čovjek je osnova svega. Ovaj svijet ne postoji da bi bogati vladali nad siromašnima, jaki nad slabima. Ovaj svijet postoji zbog čovjeka koji je jedina i prava vrijednost i kojoj treba biti sve podredjeno. Cilj svega treba biti boljitak i prosperitet društva i zajednice u cjelini, a ne samo pojedinaca a to možemo postići ako cijenimo sami sebe, ako budemo svjesni svoje veličine i uloge u stvaranju boljeg i pravednijeg društva. Mnogo toga ovisi o nama, mi smo taj faktor koji može sve promijeniti i pokrenuti u pozitivnom pravcu ali tek onda kada sami postanemo svjesni koliko vrijedimo. Nije bitno da li se radi o privrednim, političkim ili duhovnim moćnicima jer mi smo temelj i osnova svega, sa nama sve počinje i završava, bez nas i njihovo postojanje bi izgubilo svaki smisao jer oni su tu zbog nas a ne mi zbog njih.
Isus govori jednoj duši !!
Poznajem tvoju bijedu, borbe i nevolje tvoje duše, nedostatke i nemoć tvoga tijela, znam tvoju malodušnost, tvoju krhkost i lomnost, tvoje grijehe i zato ti kažem: Daj mi svoje srce! LJUBI ME TAKVA KAKVA JESI!
Ako čekaš da budeš anđeo, kako bi se prepustila ljubavi, nikad nećeš ljubiti. Iako si plašljiva preuzela si obavezu prakticirati vrline. Ako upadneš često u one grijehe koje ne bi željela više činiti, NE DOPUŠTAM TI DA ME NE LJUBIŠ. Ljubi me kakva jesi.
U svakom trenu i u bilo kojoj situaciji, u gorljivosti ili suhoći, u vjernosti ili nevjernosti, ljubi me kakva jesi. Hoću ljubav tvoga siromašnog srca. AKO ČEKAŠ DA POSTANEŠ SAVRŠENA, NEĆEŠ ME NIKADA LJUBITI.
Ne bih li možda mogao učiniti od svakog zrna pijeska jednog anđela blistavog čistoćom, plemenitošću i ljubavlju? Nisam li ja svemoguć? I ako mi se sviđa ostaviti nestvorena ta predivna bića i više voljeti siromašnu ljubav tvoga srca, nisam li ja i tada gospodar svoje ljubavi? Zaručnice moja pusti da te ljubim. Hoću tvoje srce. S VREMENOM ĆU TE SIGURNO PROMIJENITI, ALI ZA SADA TE LJUBIM TAKVU KAKVA JESI.
Želim da i ti činiš to isto. Želim da iz plitkosti bijede izađe ljubav. Ljubim u tebi također i tvoju slabost. Ljubim ljubav siromašnih i bijednih, želim da iz jadnih stalno uzlazi veliki krik: «Isuse, ljubim te!» Želim jednostavno pjesmu tvoga srca. Ne želim ni tvoje znanje ni talente, ni darove, koje sam ti ionako ja darovao. Samo mi je jedna stvar važna: VIDJETI TE KAKO SVE RADIŠ S LJUBAVLJU
Nisu vrline što tražim od tebe: kad bih ti ih dao, toliko si slaba da bi hranile tvoju sebičnu ljubav. Nemoj se brinuti za to. Mogao bih te odrediti za velike stvari, ali bit ćeš beskorisni sluga, uzet ću ti i ono što imaš jer sam te stvorio samo za ljubav. DANAS STOJIM NA VRATIMA TVOGA SRCA kao prosjak, ja, Kralj Kraljeva. Kucam i čekam. Požuri se otvoriti mi.
Nemoj trnuti svoju bijedu: kad bi poznavala savršeno svoje siromaštvo umrla bi od bola. ONO ŠTO BI MI RANILO SRCE BILO BI VIDJETI TE DA SUMNJAŠ U MOJU LJUBAV I NEMAŠ POVJERENJA U MENE. Želim da misliš na mene u svakom trenutku dana i noći, da sve činiš samo iz ljubavi. RAČUNAM NA TEBE. OBRADUJ ME. Ne brini se ako ne posjeduješ kreposti. Dat ću ti svoje. Budeš li morala trpjeti dat ću ti snage. Dadeš li mi svu svoju ljubav dat ću ti da možeš ljubiti više nego što uopće možeš sanjati … Ali sjeti se: LJUBI ME KAKVA JESI.
DAO SAM TI SVOJU MAJKU DOPUSTI NEKA SVE IZ NJEZINOG TAKO ČISTOG SRCA PRIJEĐE U TEBE. Bilo što da se dogodi nemoj čekati da budeš sveta kako bi se prepustila ljubavi, jer me u tom slučaju ne bi ljubila nikada. Idi…LJUBI ME KAKVA JESI.
Lijepo je imati dušu koja te voli,
lijepo je imati srce i ugledati te,
lijepo je imati tijelo koje te želi,
i nije to jedino što je toliko lijepo,
lijepo je ući u dušu koja te voli,
lijepo je ući u srce i ugledati te,
lijepo je ući u tijelo koje te želi,
i nije to sve zbog čega je lijepo,
lijepo je pratiti dušu koja te voli,
lijepo je pratiti srce i ugledati te,
lijepo je pratiti tijelo koje te želi.
lijepo je imati srce i ugledati te,
lijepo je imati tijelo koje te želi,
i nije to jedino što je toliko lijepo,
lijepo je ući u dušu koja te voli,
lijepo je ući u srce i ugledati te,
lijepo je ući u tijelo koje te želi,
i nije to sve zbog čega je lijepo,
lijepo je pratiti dušu koja te voli,
lijepo je pratiti srce i ugledati te,
lijepo je pratiti tijelo koje te želi.
Radost duše tkaš u zvijezdama,
radosnom srcu postaješ kraljica,
radosno tijelo dojiš nagošću,
i svojom ljubavlju na usnama,
sreću duše tkaš u zvijezdama,
sretnom srcu postaješ kraljica,
sretno tijelo dojiš nagošću,
i kad usnama kružiš po meni,
uzbuđenost duše tkaš u zvijezdama,
uzbuđenom srcu postaješ kraljica,
uzbuđeno tijelo dojiš nagošću.
radosnom srcu postaješ kraljica,
radosno tijelo dojiš nagošću,
i svojom ljubavlju na usnama,
sreću duše tkaš u zvijezdama,
sretnom srcu postaješ kraljica,
sretno tijelo dojiš nagošću,
i kad usnama kružiš po meni,
uzbuđenost duše tkaš u zvijezdama,
uzbuđenom srcu postaješ kraljica,
uzbuđeno tijelo dojiš nagošću.
Dodirom duše grliš moju dušu,
dodirom srca ljubiš moje srce,
dodirom tijela pojiš moje tijelo,
i zbog toga što si tako dragocjena,
poljupcima duše grlim tvoju dušu,
poljupcima srca ljubim tvoje srce,
poljupcima tijela pojim tvoje tijelo,
i uz beskrajno nježno šaputanje,
zagrljajem duše grlim dušu tvoju,
zagrljajem srca ljubim srce tvoje,
zagrljajem tijela pojim tijelo tvoje.
dodirom srca ljubiš moje srce,
dodirom tijela pojiš moje tijelo,
i zbog toga što si tako dragocjena,
poljupcima duše grlim tvoju dušu,
poljupcima srca ljubim tvoje srce,
poljupcima tijela pojim tvoje tijelo,
i uz beskrajno nježno šaputanje,
zagrljajem duše grlim dušu tvoju,
zagrljajem srca ljubim srce tvoje,
zagrljajem tijela pojim tijelo tvoje.
Dušom primam divnu tvoju ljubav,
srcem primam plam tvojih očiju,
tijelom primam mirisne tvoje uzdahe,
i sve što primam negdje pamtim,
dušom pamtim divnu tvoju ljubav,
srcem pamtim plam tvojih očiju,
tijelom pamtim mirisne tvoje uzdahe,
i sve što pamtim negdje čuvam,
u duši čuvam divnu tvoju ljubav,
u srcu čuvam plam tvojih očiju,
u tijelu čuvam mirisne tvoje uzdahe
srcem primam plam tvojih očiju,
tijelom primam mirisne tvoje uzdahe,
i sve što primam negdje pamtim,
dušom pamtim divnu tvoju ljubav,
srcem pamtim plam tvojih očiju,
tijelom pamtim mirisne tvoje uzdahe,
i sve što pamtim negdje čuvam,
u duši čuvam divnu tvoju ljubav,
u srcu čuvam plam tvojih očiju,
u tijelu čuvam mirisne tvoje uzdahe
Događaj koji nam ponešto objašnjava:
Zašto je Isus morao platiti za naše grijehe?
Mlada žena je pozvana pred sud zbog nedjela i bila je nedvojbeno kriva...
Nakon ponovljenih ispitivanja, priznala je. Sudac joj je dosudio kaznu od 500 Eura.
Tad se dogodilo nešto značajno. Proces je završio i ljudi su napuštali sudnicu. Sudac je otišao u svoj ured i skinuo sudačku halju. Otišao je do kase i uplatio 500 Eura koje je prije dosudio kao kaznu mladoj ženi.
Kazna je plaćena.
Sudac je bio otac osuđene, a ipak je morao osuditi svoju kćer. Za njezin prijestup morao je izreći zakonom propisanu kaznu. Morao je suditi pravedno, unatoč tome što je volio svoju kćer. Pronašao je način kako ju otkupiti i osloboditi od krivnje - kao otac, ali i kao korektna privatna osoba. Djelovao je pravedno, ali i s puno ljubavi.
U Bibliji stoji napisano:
"Plaća za grijeh je smrt" Na smrt je osuđen svaki čovjek jer je grješnik i često je griješio. Bog je apsolutno pravedan i zato nas mora osuditi na smrt - baš svakoga. Tebe i mane.
On je pun ljubavi i zato je dao da za nas umre njegov voljeni i nedužni Sin Isus Krist,da bi svaki koji u Njega vjeruje mogao biti oslobođen.
To je dobra vijest za loše ljude.
To je najbolja vijest.
Upućena je tebi.
Upućena je svakome tko je svjestan svojih grijeha...
Uzmi taj dar, uzmi ga još danas.
Zašto je Isus morao platiti za naše grijehe?
Mlada žena je pozvana pred sud zbog nedjela i bila je nedvojbeno kriva...
Nakon ponovljenih ispitivanja, priznala je. Sudac joj je dosudio kaznu od 500 Eura.
Tad se dogodilo nešto značajno. Proces je završio i ljudi su napuštali sudnicu. Sudac je otišao u svoj ured i skinuo sudačku halju. Otišao je do kase i uplatio 500 Eura koje je prije dosudio kao kaznu mladoj ženi.
Kazna je plaćena.
Sudac je bio otac osuđene, a ipak je morao osuditi svoju kćer. Za njezin prijestup morao je izreći zakonom propisanu kaznu. Morao je suditi pravedno, unatoč tome što je volio svoju kćer. Pronašao je način kako ju otkupiti i osloboditi od krivnje - kao otac, ali i kao korektna privatna osoba. Djelovao je pravedno, ali i s puno ljubavi.
U Bibliji stoji napisano:
"Plaća za grijeh je smrt" Na smrt je osuđen svaki čovjek jer je grješnik i često je griješio. Bog je apsolutno pravedan i zato nas mora osuditi na smrt - baš svakoga. Tebe i mane.
On je pun ljubavi i zato je dao da za nas umre njegov voljeni i nedužni Sin Isus Krist,da bi svaki koji u Njega vjeruje mogao biti oslobođen.
To je dobra vijest za loše ljude.
To je najbolja vijest.
Upućena je tebi.
Upućena je svakome tko je svjestan svojih grijeha...
Uzmi taj dar, uzmi ga još danas.
Često se misli da postoji savršena ljubav/rekao bi da su to samo iluzije.
Savršenstvo ne postoji nigdje pa tako ni u ljubavi. Svaka ljubav ima svoje uspone i padove.
Prvo se zaljubimo, i u toj zaljubljenosti sve nam je savršeno, od njegove/njezine frizure, izgleda, odjeće, govora, smijeha, sexa (...). Nakon nekog vremena zaljubljenost, kao dio ljubavi, polako blijedi, što je i normalno, a time i savršenstvo. Ostane samo navika htjeli mi to priznati ili ne. Zato su bitne one male stvari u ljubavi. Moramo se suočiti s tim da ljubav nije nečija ljepota, znanje, novac ili sex. Ljubav prije svega znači prihvatiti mane partnera i znati živjeti s njima, međusobno se razumjeti,i svaki dan na novo obnoviti Ljubav, sa malim inenadjenjima,znakovima pažnje,
obradovati partnera sa nečim novim...
Imati vremena, povjerenja, znati priznati pogrešku i isto tako znati oprostiti. Za sve to treba najviše hrabrosti i truda. Ne treba odustajati tako lako, osobito ne u najtežim trenucima kao što su npr. ljubomora, nepovjerenje ili varanje partnera. Jedna od najvažnijih značajki ljubavi je borba iz dana u dan, a najbolje oružje je razgovor jer ljutnjom i šutnjom se apsolutno ništa ne postiže.Ljubav je živa, i živi,, trebaš ju hraniti svaki dan iz nova. da još više raste. da ne uvene,, da neumre...
Svaka svađa, prekid ili prevara vraćaju nas u stvarnost da ljubav nije i nikada neće biti savršena. Savršena ljubav je upravo ona koja nas čini nesretnim. Stoga čim prije prihvatimo da ne postoji takvo nešto to ćemo prije biti sretniji i imat svoju „nesavršenu ljubav“. U vezu treba ući beskompromisno, kako bismo kasnije mogli pristajati na kompromise.
Prvo se zaljubimo, i u toj zaljubljenosti sve nam je savršeno, od njegove/njezine frizure, izgleda, odjeće, govora, smijeha, sexa (...). Nakon nekog vremena zaljubljenost, kao dio ljubavi, polako blijedi, što je i normalno, a time i savršenstvo. Ostane samo navika htjeli mi to priznati ili ne. Zato su bitne one male stvari u ljubavi. Moramo se suočiti s tim da ljubav nije nečija ljepota, znanje, novac ili sex. Ljubav prije svega znači prihvatiti mane partnera i znati živjeti s njima, međusobno se razumjeti,i svaki dan na novo obnoviti Ljubav, sa malim inenadjenjima,znakovima pažnje,
obradovati partnera sa nečim novim...
Imati vremena, povjerenja, znati priznati pogrešku i isto tako znati oprostiti. Za sve to treba najviše hrabrosti i truda. Ne treba odustajati tako lako, osobito ne u najtežim trenucima kao što su npr. ljubomora, nepovjerenje ili varanje partnera. Jedna od najvažnijih značajki ljubavi je borba iz dana u dan, a najbolje oružje je razgovor jer ljutnjom i šutnjom se apsolutno ništa ne postiže.Ljubav je živa, i živi,, trebaš ju hraniti svaki dan iz nova. da još više raste. da ne uvene,, da neumre...
Svaka svađa, prekid ili prevara vraćaju nas u stvarnost da ljubav nije i nikada neće biti savršena. Savršena ljubav je upravo ona koja nas čini nesretnim. Stoga čim prije prihvatimo da ne postoji takvo nešto to ćemo prije biti sretniji i imat svoju „nesavršenu ljubav“. U vezu treba ući beskompromisno, kako bismo kasnije mogli pristajati na kompromise.
Postoje dva dana u svakoj sedmici zbog kojih se nikada ne trebamo brinuti, dva dana koja bi trebala biti oslobođena od svih strahova i slutnji.
Jedan od ovih dana je JUČE; dan sa svim svojim greškama i brigama, sa svojim slabostima i zabludama, sa svojim bolom i patnjom.
JUČE je zauvijek prošlo bez naše kontrole.
Ni sav novac svijeta ne može vratiti natrag ono naše JUČE.
Ni sav novac svijeta ne može vratiti natrag ono naše JUČE.
Ne možemo vratiti ni jedno djelo koje smo počinili;
ne možemo izbrisati ni jednu riječ koju smo rekli.
JUČE je zauvijek otišlo u nepovrat.
ne možemo izbrisati ni jednu riječ koju smo rekli.
JUČE je zauvijek otišlo u nepovrat.
Drugi dan zbog kojeg se nikada ne trebamo brinuti je SUTRA; dan sa svim svojim mogućim nesrećama, problemima, sa svojim grandioznim obećanjima i razočaravajućim rezultatima.
SUTRA je isto kao i JUČE, van naše kontrole.
SUTRA je isto kao i JUČE, van naše kontrole.
Sutrašnje sunce će ponovo izaći,
ili u sjaju ili iza maske oblaka, ali će izaći.
No sve dok ne izađe, mi nemamo udjela u nadolazećem SUTRA, jer ono tek treba da se rodi.
ili u sjaju ili iza maske oblaka, ali će izaći.
No sve dok ne izađe, mi nemamo udjela u nadolazećem SUTRA, jer ono tek treba da se rodi.
To nam ostavlja još samo jedan dan, DANAS. Svaki čovjek može izaći na kraj sa svojim danom.
Ali ono što nas lomi su ustvari te dvije užasne vječnosti: JUČE i SUTRA.
Ali ono što nas lomi su ustvari te dvije užasne vječnosti: JUČE i SUTRA.
Jer nije današnje iskustvo ono što nas brine,
već kajanje i gorčina zbog nečega što se desilo JUČE i strepnja pred onim što se može desiti SUTRA.
već kajanje i gorčina zbog nečega što se desilo JUČE i strepnja pred onim što se može desiti SUTRA.
IMATI ŽIVOT !!
Imati svoj život
danas je teško.
Nitko te ne pita
imaš li snage za živjeti...
Svi su izvana sretni
ali u srcu je drugačije,
u srcu tugu skrivaju
jer se boje što će poslije biti.
Imati život u Kristu
najveće je blago
što ga je čovjek
od Boga dobio.
Stoga, cjenimo život prijatelji moji,
ne određujmo vrijeme
kada mu je kraj
Imati život sreća je prava,
imati život nešto je predivno,
imati život, svoj život...
eh, tada možemo reći kako imamo sve.
danas je teško.
Nitko te ne pita
imaš li snage za živjeti...
Svi su izvana sretni
ali u srcu je drugačije,
u srcu tugu skrivaju
jer se boje što će poslije biti.
Imati život u Kristu
najveće je blago
što ga je čovjek
od Boga dobio.
Stoga, cjenimo život prijatelji moji,
ne određujmo vrijeme
kada mu je kraj
Imati život sreća je prava,
imati život nešto je predivno,
imati život, svoj život...
eh, tada možemo reći kako imamo sve.
Na početku ovog novog dana moja duša kao uzorana njiva raširila svoje brazde i čeka što ćeš u nju posijati. Dan se prostire predamnom iako su mi u grubim crtama poznate njegove konture, još nedostaje puno Tvojih onih sitnih poteza koje će mu dati konačno obličje.
Neka Tvoj kist u današnjem danu nariše na moje lice osmijeh koji se neće skidati s lica.
Rukama nacrtaj radišnost i žuljeve, da mogu okopavati i brinuti o svemu što će u ovom danu, po Tebi klijati i rasti.
I na koncu, svoj autorski potpis utisni u moje srce. Jer želim da na njemu uvijek bude znak kako ono pripada Tebi.
PITANJA BEZ ODGOVORA ??
Puno pitanja imam
no bez odgovora su
...ona.
Nitko na njih
odgovore ne zna.
Pitanja se nižu u
mojoj glavi
no zašto odgovora nema
zaista ne znam a
pitanja je
mnogo.
Evo nekoliko njih;
zašto su ljudi tužni,
zašto kada
za tugu nema potrebe?
Zašto su majke i očevi
tako čudni kada
trebaju
svoje dijete pustiti u svijet?
Zašto su svi namrgođeni
i ne znaju za radost?
Zašto svi krivimo Boga
kada kada nam
se nešto loše dogodi?
Zašto nam je vjera mlaka,
zašto ne vjerujemo
u Isusa našega?
Zašto psujemo i klevećemo
kada za to nema
potreba?
Zašto ljude sudimo po izgledu
a ne po onome što imaju u
svome srcu?
Zašto majke svoju djecu pobacuju
a svi znamo da
svako pravo ima na život?
Zašto se prijateljstva raspadaju
kada
nije potrebno to?
Zašto lažemo kada nas
istina može osloboditi
i spasiti?
Zašto mržnju gajimo u sebi
kada ljubav sve pobjeđuje?
Još
tisuću zašto postavljam
ali nigdje ZATO nema...
no bez odgovora su
...ona.
Nitko na njih
odgovore ne zna.
Pitanja se nižu u
mojoj glavi
no zašto odgovora nema
zaista ne znam a
pitanja je
mnogo.
Evo nekoliko njih;
zašto su ljudi tužni,
zašto kada
za tugu nema potrebe?
Zašto su majke i očevi
tako čudni kada
trebaju
svoje dijete pustiti u svijet?
Zašto su svi namrgođeni
i ne znaju za radost?
Zašto svi krivimo Boga
kada kada nam
se nešto loše dogodi?
Zašto nam je vjera mlaka,
zašto ne vjerujemo
u Isusa našega?
Zašto psujemo i klevećemo
kada za to nema
potreba?
Zašto ljude sudimo po izgledu
a ne po onome što imaju u
svome srcu?
Zašto majke svoju djecu pobacuju
a svi znamo da
svako pravo ima na život?
Zašto se prijateljstva raspadaju
kada
nije potrebno to?
Zašto lažemo kada nas
istina može osloboditi
i spasiti?
Zašto mržnju gajimo u sebi
kada ljubav sve pobjeđuje?
Još
tisuću zašto postavljam
ali nigdje ZATO nema...
Ja ne želim da budem vladar, to nije moj posao. Ne želim da vladam nad drugima, da osvajam ikoga. Želim da pomognem svima koliko je to moguće, Jevrejima, ateistima, crncima, bijelcima. Svi mi želimo da pomognemo jedni drugima.
Mi želimo da živimo od sreće drugih – ne od njihove nesreće.
Ne želimo mrziti niti da preziremo jedni druge. Na ovom svijetu ima mjesta za svakog. A zemaljska dobra su bogata i dostupna svima. Naš način života može biti slobodan i predivan, ali mi smo ga izgubili.
Pohlepa je otrovala ljudske duše, zarobila svijet mržnjom, dovela nas do nesreće i krvoprolića. Razvili smo brzinu, ali smo oslabili duh. Mašine su nam donijele obilje, a ostavili su nas neispunjenima. Naše znanje učinilo nas je ciničnima, a naša snalažljivost krutim i bezosjećajnim. Mislimo previše, a osjećamo premalo. Umjesto mašina treba nam više ljudskosti. Umjesto pametovanja, treba nam više ljubaznosti i osjećajnosti. Bez ovih osobina, život će biti nasilan i izgubljen.
Avion i radio su nas zbližili, prava priroda ovih izuma vapi za dobrom među ljudima, vapi za univerzalnim bratstvom, za ujedinjenje svih nas.
Nadam se da i sad moj glas dopire do svih ljudi cijelog svijeta, do miliona očajnih ljudi, žena, djece, do žrtava sistema koji muči i porobljava nevine ljude.
Onima koji me sada čuju: Ne očajavajte! Naša nesreća je samo prolaznost pohlepe – gorčina u ustima onih koji se boje ljudskog napretka. Mržnja među ljudima će proći, diktatori će umrijeti, a moć koji su uzeli ljudima, vratiće se ljudima i sve dok ljudi budu umirali, sloboda nikada neće nestati.
Ne dajte se tim neprirodnim ljudima – Robotima sa mehaničkim mozgovima i mehaničkim srcima!
Vi niste mašine!
Vi niste stoka!
Vi ste ljudi!
Vi nosite ljubav prema čovječanstvu u vašim srcima.
Vi ne mrzite!
Samo nevoljeni mrze – nevoljeni i neprirodni.
Vojnici, ljudi, ne borite se za ropstvo. Borite se za slobodu!
U 17 poglavlju sv. Luka je napisao: “Kraljevstvo Božje je u čovjeku.”
Ne u jednom čovjeku, niti u grupi ljudi, već u svim ljudima, u tebi!
VI LJUDI IMATE MOĆ – Moć da stvarate mašine. Moć da stvarate sreću.
Vi LJUDI imate moć da učinite ovaj život slobodnim i predivnim.
U ime čovječanstva, iskoristite tu moć! Ujednimo se, borimo se za novi svijet, dostojan svijet koji će čovjeku dati priliku da radi, koji će mladima dati budućnost, a starima sigurnost.
Obećavajući vam ove stvari, nasilnici su se domogli moći, ali lažu!
Ne ispunjavaju data obećanja i nikada neće.
A sada borimo se da ispunimo to obećanje. Borimo se za slobodni svijet, oslobodimo se barijera među narodima, oslobodimo se pohlepe, mržnje i netolerancije.
Borimo se za svijet razuma, za svijet u kojem će znanje i napredak dovesti do sreće SVIH ljudi!
NEDJELJNO JUTRO !!
Osvanulo je ovo divno
nedjeljo jutro i odlučio sam Te,
Oče moj, posjetiti u Domu Tvome...
želim razgovarat s Tobom oči u oči,
želim ti srce svoje otvoriti i
molit te za ljude diljem svijeta,
za one koji te još nisu, dragi Bože, upoznali.
U ovo nedjeljno jutro,
u ove rane sate,
kada svi spavaju i sanjaju divne snove
ja sam tu,
došao sam k tebi
i molim te, uzmi moje kameno srce
i pretvori ga u krv i meso...
Molim te,
pomozi mi i daj svima snage
da te upoznaju,da te zavole kao ja.
nedjeljo jutro i odlučio sam Te,
Oče moj, posjetiti u Domu Tvome...
želim razgovarat s Tobom oči u oči,
želim ti srce svoje otvoriti i
molit te za ljude diljem svijeta,
za one koji te još nisu, dragi Bože, upoznali.
U ovo nedjeljno jutro,
u ove rane sate,
kada svi spavaju i sanjaju divne snove
ja sam tu,
došao sam k tebi
i molim te, uzmi moje kameno srce
i pretvori ga u krv i meso...
Molim te,
pomozi mi i daj svima snage
da te upoznaju,da te zavole kao ja.
U ovo nedjeljno jutro došao sam ti još reći
BOŽE MOJ,VOLIM TE JAKO PUNO...
BOŽE MOJ,VOLIM TE JAKO PUNO...
Kada osuđujemo, ili kritikujemo nekoga, to ne govori ništa o toj osobi, već o nama i o našoj potrebi da budemo kritični.
Ukoliko ste u nekom društvu i slušate tipične kritike na račun drugih, a zatim kad stignete kući i razmislite koliko uistinu dobrog sve te kritike čine da bi svijet učinile ljepšim, shvatićete isto što i ja: NULA!! NIŠTA!!
Ukoliko ste u nekom društvu i slušate tipične kritike na račun drugih, a zatim kad stignete kući i razmislite koliko uistinu dobrog sve te kritike čine da bi svijet učinile ljepšim, shvatićete isto što i ja: NULA!! NIŠTA!!
Ne doprinose nimalo. Ali to nije sve. Biti kritičan ne samo da ništa ne rješava, već doprinosi bijesu i sumnji. Uostalom, niko od nas ne voli kada ga kritikuju. Mi se često ili branimo ili povlačimo kada nas kritikuju. Osoba koja osjeća da je napadnuta vjerovatno će uraditi jednu od ovih stvari: ili će se povući u strahu, ili će postiđena napasti ili pobjesniti. Koliko često vam se dešavalo da ste nekoga kritikovali, a da vam je ta osoba odgovorila: “Baš ti hvala što si istakao moje mane. Zaista to cijenim.”?
Kritikovanje, poput psovanja, zapravo nije ništa drugo nego loša navika. To je nešto što smo navikli da radimo, poznato nam je to osjećanje. Daje nam utisak da nešto radimo i otvara temu za razgovor.
Ako samo za trenutak obratite pažnju na to kako se zaista osjećate odmah pošto ste izrekli kritiku, primjetićete da ste pomalo posramljeni, skoro kao da ste vi taj kome je kritika upućena. Razlog što je ovo istina sastoji se u tome da u trenutku u kojem kritikujemo dajemo ustvari izjavu i svijetu i sebi: “Imam potrebu da budem i kritičan.” To nije nešto što sa ponosom priznajemo.
Rješenje je da ulovite sebe u trenutku kada se kritički ponašate. Stoga obratite pažnju na to koliko često kritikujete i koliko se loše zbog toga osjećate.
Kritikovanje, poput psovanja, zapravo nije ništa drugo nego loša navika. To je nešto što smo navikli da radimo, poznato nam je to osjećanje. Daje nam utisak da nešto radimo i otvara temu za razgovor.
Ako samo za trenutak obratite pažnju na to kako se zaista osjećate odmah pošto ste izrekli kritiku, primjetićete da ste pomalo posramljeni, skoro kao da ste vi taj kome je kritika upućena. Razlog što je ovo istina sastoji se u tome da u trenutku u kojem kritikujemo dajemo ustvari izjavu i svijetu i sebi: “Imam potrebu da budem i kritičan.” To nije nešto što sa ponosom priznajemo.
Rješenje je da ulovite sebe u trenutku kada se kritički ponašate. Stoga obratite pažnju na to koliko često kritikujete i koliko se loše zbog toga osjećate.
LJUBAV NAS VODI I OSTVARUJE !!
Sjetimo se majke kojoj je dijete bolesno,
prva će odnijeti svoje dijete u bolnicu
radi operacije da bi ono ozdravilo,
izlažući sebe trpljenju radi ljubljenoga.
Nekoga ljubiti ne znači razmaziti,
ne znači sačuvati od žrtve i kušnje,
ne znači sačuvati od križa i bolesti,
nego kroz prožimanje i trpljenje
osposobljavati ga za životni hod.
Tako se ljubav ljubljenoga, i njegov
odgovor prokušavaju, čiste i sazrijevaju.
Jer, tko ljubi svoj vrt, obrezuje ga,
čisti, da bi donio što više ploda.
Tko ljubi, on je uvijek u osobnom
susretu sa ljubljenom osobom.
Ljubav spoznaje sve, za svakoga se
odlučuje i osobno se svakom daruje.
Darujući se, ljubav se i ljubljeni ostvaruju,
rastu, sazrijevaju, i postaju sposobniji
još više ljubiti i još se više darivati.
Ljubav ne može prestati, ona je vječna
u nebeskom darivanju i primanju ljubavi.
Stoga ljubiti, znači sve više upoznavati,
i težiti za spoznajom ljubljenoga.
Odgovor na božansku ljubav
i na Marijinu majčinsku ljubav,
rađa se i raste upravo kroz molitvu.
A, ništa se ne ljubi što se ne upzna!
Tako se i rast čovjeka, pojedinca, sastoji
u spoznavanju, prihvaćanju i odgovaranju
na Božju spoznaju i božansku ljubav.
To je onda život, koji nadjačava smrt,
jer smrti među ljubljenima ne može biti.
Tamo gdje nema ljubavi i spoznavanja,
tamo je ne-ljubav, tama i uništenje.
Marija nam pokazuje put, treba moliti
i za molitvu se osobno odlučiti.
Tko Boga ljubi, neprestano ga
sve više upoznaje i sve više ljubi.
Tko nema vremena za molitvu,
on ne ljubi i ne raste u spoznaji Božjoj.
Zato, za naše dobro, Bog to od nas traži.
Jer, tko te voli, on brine za tebe,
i mora imati odvažnosti
i nešto tražiti od tebe.
A, On, On je svoj život dao
za tebe, za svoje ljubljene.
prva će odnijeti svoje dijete u bolnicu
radi operacije da bi ono ozdravilo,
izlažući sebe trpljenju radi ljubljenoga.
Nekoga ljubiti ne znači razmaziti,
ne znači sačuvati od žrtve i kušnje,
ne znači sačuvati od križa i bolesti,
nego kroz prožimanje i trpljenje
osposobljavati ga za životni hod.
Tako se ljubav ljubljenoga, i njegov
odgovor prokušavaju, čiste i sazrijevaju.
Jer, tko ljubi svoj vrt, obrezuje ga,
čisti, da bi donio što više ploda.
Tko ljubi, on je uvijek u osobnom
susretu sa ljubljenom osobom.
Ljubav spoznaje sve, za svakoga se
odlučuje i osobno se svakom daruje.
Darujući se, ljubav se i ljubljeni ostvaruju,
rastu, sazrijevaju, i postaju sposobniji
još više ljubiti i još se više darivati.
Ljubav ne može prestati, ona je vječna
u nebeskom darivanju i primanju ljubavi.
Stoga ljubiti, znači sve više upoznavati,
i težiti za spoznajom ljubljenoga.
Odgovor na božansku ljubav
i na Marijinu majčinsku ljubav,
rađa se i raste upravo kroz molitvu.
A, ništa se ne ljubi što se ne upzna!
Tako se i rast čovjeka, pojedinca, sastoji
u spoznavanju, prihvaćanju i odgovaranju
na Božju spoznaju i božansku ljubav.
To je onda život, koji nadjačava smrt,
jer smrti među ljubljenima ne može biti.
Tamo gdje nema ljubavi i spoznavanja,
tamo je ne-ljubav, tama i uništenje.
Marija nam pokazuje put, treba moliti
i za molitvu se osobno odlučiti.
Tko Boga ljubi, neprestano ga
sve više upoznaje i sve više ljubi.
Tko nema vremena za molitvu,
on ne ljubi i ne raste u spoznaji Božjoj.
Zato, za naše dobro, Bog to od nas traži.
Jer, tko te voli, on brine za tebe,
i mora imati odvažnosti
i nešto tražiti od tebe.
A, On, On je svoj život dao
za tebe, za svoje ljubljene.
Paradoks našega vremena:
Ne dijelite se u kući koju vam ostavljam,ona će i poslije vas ostati.
Spomenite se pri objedu da će još neko iz tih posuda jesti.
Usta otvarajte jednako za istinom kao što ih za kruhom otvarate.
Ne dopustite novcu da bude vrijedniji od vas.
I kad padate u blato,padajte kao sunce.
Budite dobri prema vodi:spomenite se Majčine utrobe koja vas je s vodom donijela.
Spasite zrak svoga tehničkog uma,jer nema tog izuma koji će vas naučiti živjeti brez zraka.
Hranite radoznalost.
Hranite ljepotu.
Hranite ljubav.
Putujte.
Govorite jezik naroda u kom se zadesite,ali se vraćajte korijenju kao potoci izvoru svome.
Dotičite svoje riječi rukama.
Ne otudjujte se od prirode.
Činite dobro i njoj i ljudima.
Spomenite se:da ste iz ništa došli,da se u niša vraćate,i da ništa nije dragocjenije od života
koji u trajno naslijedje ostavljate svijetu.
Trošimo više ali imamo manje, kupujemo više ali uživamo manje. Imamo veće kuće i manje obitelji, više pogodnosti ali manje vremena.
Imamo više diploma ali manje razuma, više znanja ali manje rasuđivanja, više stručnjaka ali ipak više problema, više medicine ali manje zdravlja. Pijemo previše, pušimo previše, trošimo nesmotreno, smijemo se premalo, vozimo prebrzo, previše se ljutimo, prekasno liježemo, ustajemo previše umorni, čitamo premalo, gledamo TV previše, i molimo se prerijetko. Umnogostručili smo naše imetke, ali smanjili svoje vrijednosti. Govorimo previše, volimo prerijetko, i mrzimo prečesto.
Naučili smo kako da preživljavamo ali ne i da živimo. Dodali smo godine životu ali ne i život godinama. Stigli smo sve do mjeseca i natrag, ali imamo poteškoću da pređemo preko ulice da upoznamo novog susjeda. Osvojili smo vanjski ali ne i unutrašnji prostor. Uradili smo velike ali ne i bolje stvari.
Očistili smo zrak ali zagadili dušu. Savladali smo atom ali ne i svoje predrasude. Pišemo više ali učimo manje. Planiramo više ali postižemo manje.
Naučili smo žuriti ali ne i čekati. Gradimo više kompjutera da sadrže više informacija, da proizvode više kopija nego ikad, ali mi komuniciramo sve manje i manje.
Ovo su vremena brze prehrane i sporog varenja, velikih ljudi i sitnih karaktera, brzih zarada i plitkih odnosa. Ovo su dani dviju plaća ali vise razvoda, luksuznijih kuća ali uništenih domova. Ovo su dani brzih putovanja, jednokratnih pelena, moralnosti koja se može odbaciti, jednodnevnih predstava, preteških tijela, i tableta koje čine sve od hrane, da utišaju, da ubiju.
Ovo je vrijeme kada ima mnogo toga u izlogu a ništa u skladištu. Vrijeme kada vam tehnologija može donijeti ovo pismo, i vrijeme kada možete odabrati da li ćete ga podijeliti s nekim ili samo obrisati.
Zapamtite, provedite nešto vremena sa vašim voljenima, jer oni neće biti tu zauvijek.
Zapamtite, recite poneku ljubaznu riječ onome koji vas gleda sa strahopoštovanjem, jer će ta mala osoba uskoro odrasti i otići. Sjetite se da date topao zagrljaj onome kraj vas, jer je to jedino blago koje možete dati svojim srcem a ne košta ni pare.
Sjetite se reći, "Volim te" vašem partneru i vašim voljenima, ali najviše od svega i mislite tako. Poljubac i zagrljaj će zakrpiti povredu kada dolaze duboko iz vas. Sjetite se držati za ruke i cijeniti momente jer jednog dana ta osoba neće biti tu ponovo. Dajte vremena ljubavi, dajte vremena razgovoru, i dajte vremena podjeli vaših dragocjenih misli s drugima.
Postoje dva načina da živiš: da živiš kao da ništa nije čudo ili da živiš kao da je sve čudo.
Oporuka:
Ne dijelite se u kući koju vam ostavljam,ona će i poslije vas ostati.
Spomenite se pri objedu da će još neko iz tih posuda jesti.
Usta otvarajte jednako za istinom kao što ih za kruhom otvarate.
Ne dopustite novcu da bude vrijedniji od vas.
I kad padate u blato,padajte kao sunce.
Budite dobri prema vodi:spomenite se Majčine utrobe koja vas je s vodom donijela.
Spasite zrak svoga tehničkog uma,jer nema tog izuma koji će vas naučiti živjeti brez zraka.
Hranite radoznalost.
Hranite ljepotu.
Hranite ljubav.
Putujte.
Govorite jezik naroda u kom se zadesite,ali se vraćajte korijenju kao potoci izvoru svome.
Dotičite svoje riječi rukama.
Ne otudjujte se od prirode.
Činite dobro i njoj i ljudima.
Spomenite se:da ste iz ništa došli,da se u niša vraćate,i da ništa nije dragocjenije od života
koji u trajno naslijedje ostavljate svijetu.
I ne žalite za mnom.
Žalite za mojim neznanjem.
Dosta me je zemlja hranila,
sad vrijeme je da ja zemlju hranim.
sad vrijeme je da ja zemlju hranim.
Kakav je život Bog dao čovjeku?
„Jahve, Bog, napravi čovjeka od praha zemaljskog i u nosnice mu udahne duh života. Tako postane čovjek živa duša.“
Ljudski život je počeo kada je Bog udahnuo duh životni u fizičko tijelo što ga je Bog stvorio od elemenata iz zemlje. To je bio duh života, jer je udahnut od samoga, živoga Boga.
Upravo Božja Riječ – Biblija potvrđuje ponovo tu Božju tvrdnju:
„ Ja sam načinio zemlju i čovjeka na njoj stvorio; svojim sam rukama razapeo nebesa i zapovijedam svim vojskama njihovim.“
Vidite, ljudski je život počeo stvaralačkom silom i životom od vječnoga Boga Stvoritelja svega što vidimo i ne vidimo. Taj ljudski život je počeo od Božjega daha. Kada je Bog „udahnuo duh životni“ počeo je život čovjeka na zemlji. Taj početak je bio život od Boga, to nije jednostavni zrak, što ga mi udišemo, nego je to Božji život.
Tekst, što sam ga citirao nam govori da je Bog dao dvije vrste života čovjeku i ženi – fizički i duhovni život. A radi pada u grijeh dvije vrste smrti čovjeka prate kroz njegovo postojanje – fizička i duhovna. Dvije vrste života rezultiraju od Božjega daha ili duha u nosnice čovjeka. Bog je nazvan kao:“ Otac naših duša...“ ili, „Bog životnog duha u svakome tijelu:“
Što znači „živa duša“?
Vidimo, da je Bog stvorio čovjekovo tijelo od praha zemlje, te da je dodijelio dva oblika života – fizički i duhovni – kada je udahnuo duh životni. Tim činom Bog je stvorio živo biće ili „živu dušu“. „Tako postade čovjek živa duša.“
Duša obilježava identitet života čovjeka. Duša ima mnoge karakteristike što obilježavaju mentalne – duševne sposobnosti i aktivnosti čovjeka. Tu su uključena i različita osjetila i osjećaji. Job govori:“ Ne zaplakah li nad nevoljnicima, ne sažalje mi duša siromaha?“ a Psalmista kaže: „ Kao što košuta žudi za izvor – vodom, tako duša moja čezne, Bože, za tobom. Žedna mi je duša Boga, Boga živoga.“U Psalmu 62:2, čitamo: „Samo je u Bogu mir, dušo moja, samo je u njemu spasenje.“
U Novom Zavjetu se riječ „duša“ nalazi 101 puta i ima značenje osoba. Duša ljubi, mrzi, misli, zapaža, osjeća, shvaća, razumijeva, posvećuje. Riječ duša se upotrebljava za ljude u skupini kada ih se broji – toliko duša – toliko osoba. Tako čitamo: „ ...u vrijeme Noe, kad se gradila lađa u koju se skloni mali broj – svega osam duša...“
Je li duh isto što i duša?
Kako oboje, duh i duša, predstavljaju nematerijalni, nevidljivi dio čovjeka, to je lako moguće da ih izjednačimo. Neki misle da je ljudsko biće sastavljeno od dva dijela, tijelo i duša, ili fizički i psihički (ili duhovni) dio. Međutim, prije nego izrečemo zaključak, trebamo pogledati u Bibliju i vidjeti kako nas ona uči.
„A sam Bog, izvor mira, neka vas potpuno posveti. I neka se cijelo vaše biće – duh, duša i tijelo – sačuva besprijekorno za dolazak Gospodina našega Isusa Krista!“
Tako neki naglašavaju, kako tijelo čovjeka predstavlja njegov fizički dio vezan s materijalnim svijetom i ljudima oko sebe, psihički dio predstavlja njegovu osobu u nutrini u odnosu na sebe – svijest svoga postojanja, dok duhovni dio povezuje čovjeka s Bogom.
Apostol Pavao daje distinkciju između dva obilježja tijela, kada kaže:
„ Tako je i s uskrsnućem mrtvih; sije se u raspadljivosti, uskršava u neraspadljivosti; sije se tijelo zemaljsko, uskršava tijelo duhovno.“Dakle fizičko tijelo je raspadljivo, zemaljsko i ograničeno, dok je duhovno tijelo neraspadljivo, neprolazno, vječno. Na zemlji je tijelo primarno „zemaljsko“ fizičko, dok će u budućnosti, nakon uskrsnuća njegovo primarno obilježje biti duhovno.
Apostol Pavao nam daje distinkciju između duha i duše, kada govori:
„ Uistinu je živa i djelotvorna riječ Božja. Ona je oštrija od svakoga dvosjeklog mača i prodire do rastavljanja duše i duha, zglobova i moždine, i može suditi nakane i misli srca. I nema stvorenja sakrivena pred njim. Naprotiv, sve je golo i otkriveno očima onoga komu moramo dati račun.“
Dakle, vidimo, iako je nama teško razlučiti između duše i duha, Bog je taj koji je iznad naših ograničenja, koji sve zna i vidi, nema ničega i nikoga sakrivena pred njim.
Kršćani, koji se drže biblijskog učenja razumiju da je ljudski život stvorio Bog, na svoju sliku. Mi smo slični Bogu jer imamo slične misaone – mentalne, emocionalne i voljne sposobnosti. Međutim, nismo slični Bogu u onome, čime smo ograničeni potrebama i funkcijama našega prolaznog zemaljskoga tijela. Bog je vječan, mi smo vremenski. Bog je beskonačan, neograničen, mi smo konačni i ograničeni. Bog je svuda u isto vrijeme, a mi smo ograničeni mjestom i vremenom. Bog može sve učiniti, mi ne možemo. Bog nema grješnu narav i nikada ne griješi. Mi imamo grješnu narav i pogrešivi smo, kao što su i naši očevi i praočevi činili.
Dragi prijatelju, imao sam namjeru, da barem malo zavirimo, koliko nam vrijeme dozvoljava u to tako važno pitanje:
Tko je čovjek?
Od kuda je došao?
Tko mu je dao život?
Kakav je život Bog dao čovjeku?
Uzmimo Sveto Pismo – Bibliju, čitajmo, istražujmo, i naći ćemo pravi istiniti odgovor.
Biblija je ogledalo u kojem možeš vidjeti svoju pravu sliku i odgovore na pitanja koja sam upravo naznačio.
Kad zaboli duša...
Kako gorak ukus ima svako razočarenje!
Okus pokvarenog kolača, okus izgorjele šnicle, prepečenih kokica...
Ljudi koji poklanjaju dragocjeni teritorij svog srca, imaju mnogo.
Ljudi koji dijele svoje misli nisu usamljeni.
Uvijek ovako , kada me nešto zaboli do samog srca, nižem rečenice bez smisla, dok se ne uklope u neki mozaik, dok ne dobiju lice, dok i sam ne saznam šta me to toliko boli...
Kada na kraju lutanja ugledaš lice utvare koja ti grize dušu, onda je lako.
Onda možeš posegnuti za osmijehom i lijekom čiji je obavezni sastojak tvrdnja da će sve biti dobro, i da je tako trebalo...
Ništa se ne rađa bez muke, djeca koja dolaze na svijet stižu iz bolne utrobe svojih majki, misli koje postaju kristalno jasne, klesale su se u mračnim, bezvremenim prostorima...zašto bi s djecom istine bilo drugačije?
Ima ljudi na kojima srebro nikada ne tamni. Ima ljudi na kojima zlato toplije sjaji. Ima ljudi koji znaju odgovore na sva vaša pitanja, kako god teška ona bila.
Njih možete pitati zašto je nebo plavo i zašto drveće uvis raste,želeći dosegnuti sunce, kamo putuju rijeke, tko je nas obojio i odakle cvijeću ime… njih možete pitati gdje to sunce spava i gdje se kriju drevni gradovi, zašto ne možete razdvojiti mlijeko i čaj da opet budu kao prije nego što ste ih pomiješali, ne želeći piti ni jedno ni drugo već nešto treće… njih možete pitati zašto rastemo, zašto učimo, zašto se ponekad osjećamo tako svadljivima ili tužnima…
Zašto sanjamo.
Tko je stvorio oblake i zvijezde, slova i brojeve, planine i mora.
Zašto ljudi stvaraju pa ruše?
Pa opet grade ispočetka?
Ne vjerujete?
A osjećate li se vi katkada, dok ste u blizini nekih ljudi ugodno, pametno, duhovito, plemenito, puni vrlina? Izazivaju li, možda, neki drugi ljudi u vama čudne osjećaje nelagode, htjeli biste se udaljiti, pobjeći od njih, ili se samo svadjati s njima jer vas ljute, a vi i ne znate zašto?
Da, to je istina.
Ima ljudi koji izazivaju i potiču ono najbolje u nama i drugim ljudima, samo…ti se ljudi ne mogu otkriti na prvi pogled. Oni ne vole nositi zlato ni srebro (a po njihovu bismo ih sjaju možda prepoznali), jednostavno, ni po čemu se ne ističu od ostalih ljudi.. a ipak, čine nam život ljepšim, svjetlijim, ispunjenijim, svrhovitijim, plemenitijim. Katkad ih možemo prepoznati po smijehu onih oko njih, ljudi ili djece, po vedrim licima kojima su okruženi, po sretnim pričama ili pjesmama, ili po glazbi kojoj uče djecu. U njihovoj blizini nema mržnje, ljutnje ili ružnih riječi. Okruženi su dobrotom, a takvih ljudi ima u svakom gradu. Oni nas uče kako živjeti, kako se radovati, kako voljeti.
Njih možete pitati zašto je nebo plavo i zašto drveće uvis raste,želeći dosegnuti sunce, kamo putuju rijeke, tko je nas obojio i odakle cvijeću ime… njih možete pitati gdje to sunce spava i gdje se kriju drevni gradovi, zašto ne možete razdvojiti mlijeko i čaj da opet budu kao prije nego što ste ih pomiješali, ne želeći piti ni jedno ni drugo već nešto treće… njih možete pitati zašto rastemo, zašto učimo, zašto se ponekad osjećamo tako svadljivima ili tužnima…
Zašto sanjamo.
Tko je stvorio oblake i zvijezde, slova i brojeve, planine i mora.
Zašto ljudi stvaraju pa ruše?
Pa opet grade ispočetka?
Ne vjerujete?
A osjećate li se vi katkada, dok ste u blizini nekih ljudi ugodno, pametno, duhovito, plemenito, puni vrlina? Izazivaju li, možda, neki drugi ljudi u vama čudne osjećaje nelagode, htjeli biste se udaljiti, pobjeći od njih, ili se samo svadjati s njima jer vas ljute, a vi i ne znate zašto?
Da, to je istina.
Ima ljudi koji izazivaju i potiču ono najbolje u nama i drugim ljudima, samo…ti se ljudi ne mogu otkriti na prvi pogled. Oni ne vole nositi zlato ni srebro (a po njihovu bismo ih sjaju možda prepoznali), jednostavno, ni po čemu se ne ističu od ostalih ljudi.. a ipak, čine nam život ljepšim, svjetlijim, ispunjenijim, svrhovitijim, plemenitijim. Katkad ih možemo prepoznati po smijehu onih oko njih, ljudi ili djece, po vedrim licima kojima su okruženi, po sretnim pričama ili pjesmama, ili po glazbi kojoj uče djecu. U njihovoj blizini nema mržnje, ljutnje ili ružnih riječi. Okruženi su dobrotom, a takvih ljudi ima u svakom gradu. Oni nas uče kako živjeti, kako se radovati, kako voljeti.
Zovu ih Zlatni ljudi. Svatko sretne nekog zlatnog čovjeka, a toga čak i ne mora biti svjestan. No, trag toga susreta ostaje. Prepoznat ćete ga u očima koje sjaje i u osmijehu koji ostaje na licu, u lijepu, smirenu i ispunjenu osjećaju sreće u grudima.
Potrazite Zlatne ljude… tu su… oko nas…
Potrazite Zlatne ljude… tu su… oko nas…
Jedino što je važno, na kraju našeg boravka na zemlji jeste, koliko smo dobro znali da volimo, kakav je bio kvalitet naše ljubavi!
TVOJA DUŠA
Da li TI nekada razmišljaš o svojoj duši?
Zatvori oči na kratko, diši, oslušni …
Da, to što zajedno s tobom diše, osjeća, misli,
prati treptaj tvoga oka…
jeste tvoja duša.
Duboko, duboko… u tebi sakrivena,
sa puno misli, sjećanja, osjećanja…
pokrivena, živi i diše…
samo tvoja duša.
Kako TI zamišljaš svoju dušu?
Tvoja duša može biti…
poput proplanka cvijeća,
-ima svega u njoj po malo,
i korova može biti.
U tebi, sa jednim posebnim omjerom
svake vrste cvjeta, mirisa i boje,
živi, diše…
samo tvoja duša.
Osjećaš li sada neki mir,
i kako ti grudi spokoj mije?
To se tvoja duša u tebi
zbog pomena njena širi…
i pored srca, ona ti sad treperi.
Tvoja duša može biti poput ptice,
što nečujno krila skuplja, pa širi…
glavicu propinje, pa poginje…
Duboko, duboko…
u tebi ona ravnomjerno diše,
ponekad bolno uzdiše…
ali i cvrkuće, grgolji…
– tvoja duša.
Može biti labuđe bijelog perja
ili malo, samo malo… sivlje boje,
može biti siva ili tamnija ali,
– to je ipak tvoja duša.
Posebne nijanse živosti i boje,
na posebnoj kod tebe dubini sakrivena,
i s posebnim omjerom misli pokrivena,
živi i diše… samo tvoja duša
Razmišljaj o njoj,
ne dozvoli da se krije,
i tvoje pravo lice od tebe skriva.
O Facebook prijateljstvu ili nekom drugom:
Rekao je - definiraj "prijatelj". Ne znam - odgovorio sam. I bio sam iskren.
Kako možeš definirati prijatelja ili prijatelje.
Tko je prijatelj. Tko su prijatelji. Definicija podrazumijeva nešto tako zaokruženo, okvirno i konstantno. I primjenjivo za sve podjednako. Ne možeš prijatelja strpati u definiciju. Prijatelj je prijatelj. Svaki ponaosob. Svaki za sebe. Svaki jedinstven. Poseban. To je netko tko ti je dodirnuo srce. Taknuo dušu. Ne znam. Rekao sam. I bio sam iskren. Prijatelj je prijatelj. Možemo govoriti ovako ili onako; pa, reći - prijatelj je onaj za kojeg sigurno znam da se na njega mogu uvijek osloniti. Bilo u sreći ili u tuzi. On je taj koji će uvijek priskočiti i pomoći i biti uz tebe. On je taj kojemu sam uvijek na raspolaganju. I jedno na drugoga možemo računati... Ali ima i prijatelja koje nikad nisi stvarno upoznao a, opet, osjetio si ih prijateljem. Pripadaju li ljudima, ili anđelima, ne znam i nije mi to posebno važno. Ali dotakli su tvoj život, tvoje žiće, podarili ti riječ, pjesmu, osmijeh; cijeli svijet, zapravo, i možda samo u jednom jedinom trenu. Oni postoje u tvojem sjećanju. Oni su u tvojim mislima. Da li ih stoga smiješ nazvati svojim prijateljima. Mišljenja sam da smiješ i ja to činim. U ovom sve više virtualnom svijetu, ali baš kako i u stvarnom svijetu, postojimo u zajednici kroz ovaj ili onaj oblik komunikacije. A ona je uvijek višesmjerna. Dotok od jedne do druge točke i nazad. Refleksija tvorbe tog dotoka čini svoje. Pa jedno odraz je pozitivnog, a drugo, pak, negativnog. S jednima osjećaš prisnost i kad vam se pogledi i mišljenja u mnogočemu razlikuju. S drugima, opet, ma kako slično razmišljali nedostaje te prisnosti. Zašto je tome tako ne znam. Prijatelj je prijatelj. On je tu u tvojem srcu i dostatno je samo makar to da je tu u osjećajima u mislima. I to je obveza i odgovornost. Odgovarati toj lijepoj slici svojih čula upravljanih ka drugome. Taj drugi zrcalnošću odraza stvarni je dio i tebe i sebe i to bi moglo nazvati se prijateljstvo. I sasvim svejedno da li ste si u zbilji pružili jedan drugome ruke ako ste ih iskreno pružili. Znači, sve povlači za sobom međuovisnost ulaganja. Dijeljenja i davanja. I, u kojoj mjeri to ulaganje je čvrsto i građeno na zdravim osnovama ljudskosti i upoznavanja dolazi i do osobnog susreta i trajnog zbližavanja kojeg nijedna projekcija virtualno sklopljenog prijateljstva ne može zamijeniti. Tek tada prijateljstvo može saživjeti u pravom smislu svoje ispunjenje i u tom stvarnom kontaktu međuljudskih odnosa možemo reći - tko je prijatelj, odnosno, tko su prijatelji.
Čovjek je biće koje se sastoji od tijela i duše. Tijelo određuje njegov fizički izgled, a duša odeđuje čovjekovu psihičku i duhovnu stvarnost. Duša je ono što nas vodi k razvoju, našem odrastanju i sazrijevanju. Kada se kaže da je jedina granica naša duša, misli se na to da mi sami određujemo granice u životu tj. odlučujemo hoćemo li nešto učiniti ili ne. koliko daleko ćemo ići i što ćemo učiniti ovisi o nama.
Čovjek je, kao misaono biće, stvoren da širi svoje horizonte, da uči i sazrijeva. S godinama njegova duša shvaća posve novo značenje. Čovjek pokušava definirati samoga sebe, svoj cilj i svrhu. Na taj način duša se širi, a time i shvaćanje njenog postojanja. Duša je bezgraničan prostor stvoren da nas uči voljeti, razumijeti druge i suosjećati s njima. Kako živimo i kako odrastamo, donoseći krive ili ispravne odluke, kreiramo sudbinu samih sebe, a time i duše. Ali i naša duša i savjest su granice koje nas ograničavaju da ne učinimo nešto zbog čega ćemo žaliti. Zato se svaki pojedinac razvija na svoj način. Mnogi umjetnici i stvaratelji su unijeli same sebe, tj. svoje duše u svoja djela. Tako i mi izlažemo svoju dušu u svoje životne postupke. U tom svom životu jedino mi sami sebe ograničavamo, ali i potičemo da tražimo nešto više i nešto bolje. Naša duša i naš um su stvaratelji našeg svijeta.
Naš cijeli život je određen nama samima. Kako ćemo ga živjeti i doživjeti ovisi o našem psihičkom tj. duševnom shvaćanju svijeta. Tu smo da se razvijemo, da isprobamo naše i tuđe granice, ne shvaćajući da je ta granica upravo naša duša. Kada stvaramo i razvijamo svoju maštu, jedino nam duša može spriječiti naše djelovanje, bilo ono dobro ili loše.
Želiš li upoznati život u svemu što on jest, dotakni tek rođeno dijete, osjeti njegovu nezaštićenu mekoću. Dotakni bolesne. Dotakni stare. Dotakni mrtve. Nemoj se dijeliti ni od koga. Prihvati dječiju ruku, povjerljivu, željnu da je vodiš. Prihvati ruku mladog čovjeka, samosvjesnog i brižnog. Prihvati majčinsku ruku koja je vazda pripravna i brižna, vazda marna. Prihvati ruku čovjeka u punoj životnoj snazi. Osjeti njegovu snagu i skrbnost. Prihvati onemoćalu ruku bolesnika, i onoga vedrog, i onoga očajnog. I onoga posve otupjelog. Prihvati ruku starca, klonulu i osamljenu. Ruku u kojoj je još toliko životnosti, životnosti kojoj nedostaje snage. Uzdrhtalu od životnih napora. I od strepnje i od čežnje. Osjeti ruku umrloga, zauvijek zaustavljenu. Zaustavljenu i nakon mnogo dobrote, i nakon mnogo dana nemara i samodostatnosti. Osjeti nevini i bezazleni djetinji miris. Osjeti trpki miris znoja čovjeka predana naporu za dobro svojih. Osjeti miris bolesnoga, sputanog svojom mukom. Osjeti miris života i smrti.
Poslušaj glas malenog djeteta koje tepajući ulazi u svijet. Glas zaigranog djeteta koje svoj život ispunja bez ostatka. Poslušaj zbunjene koji svoju nesigurnost nastoje zakriti podjednako i žustrinom i odmjerenošću svoga govora. Poslušaj govor gnjevnih i nezadovoljnih koji se osjećaju zatočenicima života. Govor ravnodušnih kojima ni do čega nije stalo. Poslušaj govor vedrih i zahvalnih koji svojom tankoćutnošću uvijek pronalaze dobro. Poslušaj govor onih koji su zamakli u poznu životnu dob, koji su naučili životu uvijek davati ono što je od njih, ne pitajući pretjerano za uzvrat. Poslušaj govor onih čiji glas trne i sažima se u svega nekoliko riječi, riječi koje se ne umiju doreći.
Dotakni život. Dotakni ga i duhom i tijelom. Čitavim svojim bićem. Kroz dodir ćeš osjetiti život. Postati živ. Dotakni život. Ti si njegov dio. On se prelijeva kroz tebe. Nemoj zaustaviti, nemoj nepotrebno uznemiriti njegov tok.
Budi živ.
…biti ŽIV najveći je strah kojeg većina ljudi osjeća. Nije sam strah najveći strah koji osjećamo…ne, naš najveći strah je preuzeti rizik i biti ŽIV. Rizik da budemo živi i da izražavamo ono što zaista jesmo. Samo biti ono što jesmo, najveći je ljudski strah. Naučili smo svoj život živjeti zadovoljavajući potrebe drugih ljudi. Naučili smo živjeti prema stavovima drugih ljudi iz straha da ne budemo prihvaćeni, da za nekoga drugoga ne budemo dovoljno dobri.
Tokom tog procesa ‘pripitomljavanja’, mi stvaramo sliku o tome šta je savršenstvo, kako bismo pokušali biti dovoljno dobri. Stvaramo sliku sebe kakvi bismo morali biti da bi nas svi prihvatili. Naročito pokušavamo udovoljiti onima koji nas vole, kao što su naše mame i tate, velika braća i sestre, sveštenici i učitelji. Pokušavajući biti dovoljno dobri za njih, stvaramo sliku savršenosti, ali se u tu sliku ne uklapamo. Mi stvaramo tu sliku, ali ona nije stvarna. S tog stajališta nikada nećemo biti savršeni. Nikada! I budući da nismo savršeni, mi sebe odbacujemo. A nivo odbacivanja samoga sebe zavisi od toga koliko su odrasli bili djelotvorni u slamanju naše cjelovitosti. Nakon pripitomljavanja, više se ne radi o tome da budemo dovoljno dobri za nekog drugog; mi više nismo dobri ni za sami sebe, jer se ne uklapamo u svoju vlastitu zamisao o savršenstvu. Ne možemo sami sebi oprostiti što nismo ono što bismo željeli biti, ili bolje rečeno, ono što vjerujemo da bismo trebali biti. Ne možemo oprostiti sebi što nismo savršeni.
Znamo da nismo ono što vjerujemo da bismo trebali biti, zato osjećamo da smo lažni, osjećamo da smo osujećeni i nepošteni. Pokušavamo se sakriti i pretvaramo se da smo ono što nismo. Posljedica toga je da se osjećamo neoriginalno i nosimo društvene maske kako bismo druge spriječili da to saznaju. Uplašeni smo da bi neko drugi primjetio da nismo ono što glumimo da jesmo. A druge prosuđujemo prema svojoj zamisli o savršenstvu, pa je prirodno da ni oni ne ispunjavaju naša očekivanja.
Sebe ne poštujemo samo da bismo ugodili drugima. Čak i nanosimo bol svome fizičkom tijelu kako bi nas drugi prihvatili. Tinejdžeri npr. uzimaju droge samo da bi izbjegli odbacivanje drugih tinejdžera. Nisu svjesni da je problem u tome što oni sami sebe ne prihvataju. Sami sebe odbacuju, jer nisu ono što se pretvaraju da jesu. Žele biti drugačiji, ali nisu…i zbog toga osjećaju stid i krivnju. Ljudi se beskonačno kažnjavaju zbog toga što nisu ono što vjeruju da bi trebali biti. Zloupotrebljavaju sami sebe, a i druge navode da ih zloupotrebljavaju.
Imamo potrebu da nas drugi prihvataju i vole, ali mi sami ne možemo prihvatiti i voljeti sebe. Što više volimo sebe to ćemo manje doživljavati vlastitu zloupotrebu. To što se zlostavljamo proizilazi iz toga što sebe odbacujemo, a odbacivanje samih sebe proizilazi iz toga što imamo zamisao onoga šta znači biti savršen, a nikad ne dostižemo taj uzor. Naša zamisao savršenosti razlog je što sami sebe odbacujemo; zbog toga i ne prihvatamo sebe onakvima kakvi jesmo i zbog toga ne prihvatamo ni druge onakvima kakvi jesu.
Tokom tog procesa ‘pripitomljavanja’, mi stvaramo sliku o tome šta je savršenstvo, kako bismo pokušali biti dovoljno dobri. Stvaramo sliku sebe kakvi bismo morali biti da bi nas svi prihvatili. Naročito pokušavamo udovoljiti onima koji nas vole, kao što su naše mame i tate, velika braća i sestre, sveštenici i učitelji. Pokušavajući biti dovoljno dobri za njih, stvaramo sliku savršenosti, ali se u tu sliku ne uklapamo. Mi stvaramo tu sliku, ali ona nije stvarna. S tog stajališta nikada nećemo biti savršeni. Nikada! I budući da nismo savršeni, mi sebe odbacujemo. A nivo odbacivanja samoga sebe zavisi od toga koliko su odrasli bili djelotvorni u slamanju naše cjelovitosti. Nakon pripitomljavanja, više se ne radi o tome da budemo dovoljno dobri za nekog drugog; mi više nismo dobri ni za sami sebe, jer se ne uklapamo u svoju vlastitu zamisao o savršenstvu. Ne možemo sami sebi oprostiti što nismo ono što bismo željeli biti, ili bolje rečeno, ono što vjerujemo da bismo trebali biti. Ne možemo oprostiti sebi što nismo savršeni.
Znamo da nismo ono što vjerujemo da bismo trebali biti, zato osjećamo da smo lažni, osjećamo da smo osujećeni i nepošteni. Pokušavamo se sakriti i pretvaramo se da smo ono što nismo. Posljedica toga je da se osjećamo neoriginalno i nosimo društvene maske kako bismo druge spriječili da to saznaju. Uplašeni smo da bi neko drugi primjetio da nismo ono što glumimo da jesmo. A druge prosuđujemo prema svojoj zamisli o savršenstvu, pa je prirodno da ni oni ne ispunjavaju naša očekivanja.
Sebe ne poštujemo samo da bismo ugodili drugima. Čak i nanosimo bol svome fizičkom tijelu kako bi nas drugi prihvatili. Tinejdžeri npr. uzimaju droge samo da bi izbjegli odbacivanje drugih tinejdžera. Nisu svjesni da je problem u tome što oni sami sebe ne prihvataju. Sami sebe odbacuju, jer nisu ono što se pretvaraju da jesu. Žele biti drugačiji, ali nisu…i zbog toga osjećaju stid i krivnju. Ljudi se beskonačno kažnjavaju zbog toga što nisu ono što vjeruju da bi trebali biti. Zloupotrebljavaju sami sebe, a i druge navode da ih zloupotrebljavaju.
Imamo potrebu da nas drugi prihvataju i vole, ali mi sami ne možemo prihvatiti i voljeti sebe. Što više volimo sebe to ćemo manje doživljavati vlastitu zloupotrebu. To što se zlostavljamo proizilazi iz toga što sebe odbacujemo, a odbacivanje samih sebe proizilazi iz toga što imamo zamisao onoga šta znači biti savršen, a nikad ne dostižemo taj uzor. Naša zamisao savršenosti razlog je što sami sebe odbacujemo; zbog toga i ne prihvatamo sebe onakvima kakvi jesmo i zbog toga ne prihvatamo ni druge onakvima kakvi jesu.
…Jedna poznata mudrost kaže: Život je ono što ti se dešava, dok ti praviš planove za život.
Događa nam se često da gledamo kroz prozor, da pratimo apatičnim pogledom kapi kiše kako se razlijevaju po staklu i da mislimo da je svijet jedno beskrajno dosadno mjesto za Život?
Događa nam se često da gledamo kroz prozor, da pratimo apatičnim pogledom kapi kiše kako se razlijevaju po staklu i da mislimo da je svijet jedno beskrajno dosadno mjesto za Život?
Budimo se ujutru i potajno provirujemo kroz prozor, sa nadom, da će sunce toga dana konačno zasijati silnije nego obično.
A ono nas samo zaslijepljuje svojim zrakama, i čak nam se čini da nam se ruga.
Šteta, reći ćeš. Jer očigledno da se ni taj dan ne razlikuje bitno od prethodnog.
A ono nas samo zaslijepljuje svojim zrakama, i čak nam se čini da nam se ruga.
Šteta, reći ćeš. Jer očigledno da se ni taj dan ne razlikuje bitno od prethodnog.
I nastavljaš da čekaš…Da prođe i taj dan, i ta sedmica, taj mjesec, ta godina…
Sve dok odjednom ne osjetiš da ti Život odlazi u nepovrat, a ti još uvijek stojiš tu i čekaš pravi trenutak da počneš da uživaš u njemu i da ga proživiš u potpunosti.
I shvataš, kako neprimjetno, nekako nesvjesno, kao po nekoj navici stojiš i čekaš da sve prođe, što ti daje osjećaj beskrajnog razočarenja i umora.
Pitaš se, kada će konačno da krene tvoj ‘Pravi život’?! Oni prekrasni, nezaboravni trenuci, zbog kojih je vrijedilo progutati sve suze i uvrede, svu tu nakupljenu gorčinu i onda samouvjereno pogledati prema naprijed.
Pitaš se, kada će konačno da krene tvoj ‘Pravi život’?! Oni prekrasni, nezaboravni trenuci, zbog kojih je vrijedilo progutati sve suze i uvrede, svu tu nakupljenu gorčinu i onda samouvjereno pogledati prema naprijed.
Kao da si već zaboravio izvorni cilj i jednostavno samo čekaš. Po navici. Čekaš ‘nešto’. Zaboravljajući pritom, šta zaista želiš i šta je zaista važno za tebe.
Nećeš moći razumjeti, da dok čekaš da se desi nešto ‘veliko, interesantno, važno’, ti ustvari propuštaš stvarnu ljepotu oko sebe! Propuštaš suštinu!
Propuštaš male stvari, koje ti ispunjavaju dane. Dok tako stojiš i očekuješ da se dogodi nešto veliko, da bi bio srećan: propuštaš, osmijehe i poglede; propuštaš izlaske i zalaske sunca; propuštaš ljubav i emocije…
Propuštaš sadašnjost stremeći da dočekaš budućnost. Propuštaš ‘Danas’, jer se nadaš da ćeš početi živjeti ‘Sutra’.
Dok gledaš kroz prozor i pratiš pogledom kapi kiše kako se razlijevaju po prozoru; dok stojiš tamo udubljen u misli, apatično čekajući da bljesnu sunčevi zraci, životni časovnik nastavlja tiho, ali neumitno da odbrojava tvoje izgubljene minute.
Polako, ali dosljedno i nepovratno iščezava tvoj Život pretvarajući se u prošlost. Tvoju prošlost. I bez da uopšte osjetiš kako se to moglo desiti, jednoga dana ćeš sa užasom ustanoviti da je tvoj Život prošao, a da nisi ni stigao da uživaš u njemu.
***
I zato: ne čekaj da dođe takav dan, stvori drugačiji dan. Zaustavi kišu, rastjeraj oblake i načini svoje sopstveno sunce. Prestani da čekaš. Napravi nešto od svoga Života. Budi kovač svoje sreće. Ne čekaj da sreća dođe po tebe. Sprijatelji se sa časovnikom Života. Uzmi ga samouvjereno u ruke i postani gospodar svoga Života. Živi Život! Živi ga danas! Živi ga sada! Živi ga u ovom trenutku!
SAVJETI KOJI ĆE TE NATJERATI DA SE ZAMISLIŠ...
Doduše, možeš i brinuti ali ništa nećeš s tim postići.
To je kao da pokušavaš shvatiti teoriju relativnosti dok gledaš špansku seriju.
Čuvaj fotografije iz mladosti po svaku cijenu.
Za 20 godina će ti pokazati koliko je pogrešno bilo misliti da ne izgledaš dobro.
Čuvaj ljubavna pisma.
Beskrajno će te obradovati jednog dana kad ih slučajno pronađeš.
Uradi bar jednu stvar svakog dana koja te nervira ili plaši.
Pjevaj iako možda nemaš sjajan sluh za muziku.
Budi obazriv prema ljudima.
Budi grub prema onima koji nisu obazrivi prema tebi.
Ne gubi vrijeme na ljubomoru.
Tako se samo sa sobom boriš.
Pokušaj pamtiti komplimente koje dobiješ i zaboravljati uvrede.
Budi obazriv prema svom zdravlju.
Radi fizičke vježbe. Razgibavaj se.
Ne opterećuj se što trenutno ne znaš šta želiš od života.
Umjesto toga, pokušaj da ga živiš i sinuće ti ideja.
Uživaj u svom tijelu i ne obaziri se na to šta drugi misle i govore o njemu. Iskoristi ga maksimalno.
Pleši kad god možeš makar to bilo u pet kvadrata tvoje kuhinje.
Preskoči časopise o ljepoti. To je put za depresiju i pomislićeš da nisi lijep/a.
Upoznaj svoje roditelje jer nikad ne znaš kad ih više neće biti.
Budi nježan prema sestri ili bratu. Oni su tvoja najjača veza sa prošlošću i budućnošću.
Poznanici dolaze i odlaze iz naših života, ali nekoliko pravih prijatelja će uvijek biti tu kad treba. Stavi im do znanja da ih voliš.
Putuj kad god imaš priliku.
Poštuj starije jer ćeš i ti jednom ostariti.
A danas uradi nešto što odlažeš već godinama i koliko god bilo blesavo – uživaj u tome.
Radio sam donedavno kao taksista. Jednom, u sred noći, stigao sam na poziv u zgradu koja je skroz bila u mraku, osim jednog svijetla s prozora u prizemlju. Pod ovakvim okolnostima, mnogi taksisti bi zasvirali samo jednom ili dvaput, pričekali minut i onda se odvezli. Ali ja sam vidio previše siromašnih ljudi koji su zavisili o taksijima kao njihovom jedinom prevoznom sredstvu. Ako u zraku ne bih namirisao opasnost, uvijek bih otišao do vrata. Putnik bi mogao biti neko kome je potrebna moja pomoć, razmišljao sam. Pa sam otišao do vrata i pokucao.
“Samo trenutak”, rekao je krhki, stariji glas.
Čuo sam da se nešto vuče po podu. Vrata su se otvorila poslije duge pauze. Ispred mene je stajala niska žena u osamdesetim. Nosila je haljinu s uzorkom i šeširić na koji je bio pričvršćen veo, kao neko iz filma iz 40-ih. Pored nje je bio mali najlonski kofer. Stan je izgledao kao da niko u njemu nije živio godinama. Sav namještaj je bio prekriven plahtama. Nije bilo satova na zidovima, ni sitnica ili posuđa po pultu. U uglu je bila kartonska kutija puna fotografija i staklarije.
“Hoćete li, molim Vas, odnijeti moju torbu do auta”, rekla je.
Odnio sam kofer do taksija, a onda sam se vratio da pomognem ženi. Uzela me je pod ruku i hodali smo polako prema ivici trotoara. Stalno mi je zahvaljivala za moju ljubaznost.
“Ma, nema na čemu”, rekao sam joj. “Ja se samo pokušavam odnositi prema mojim putnicima kao što bih volio da se drugi odnose prema mojoj majci.”
“Oh, Vi ste tako dobar dječko”, rekla je. Kad smo ušli u taksi, dala mi je adresu i onda me upitala: “Da li bismo se mogli provozati kroz centar grada?”
“To nije najkraći put”, brzo sam joj odgovorio.
“Nema veze”, rekla je “Meni se ne žuri. Na putu sam za hospicij.”
Pogledao sam u retrovizor. Oči su joj svjetlucale.
“Nemam više nikoga od porodice”, nastavila je. “Doktori kažu da neću još dugo.”
Neprimjetno sam se nagnuo i isključio taksimetar. “Kojim putem biste željeli ići?”, upitao sam.
Vozili smo se po gradu sljedeća dva sata. Pokazala mi je zgradu gdje je nekad radila kao operater liftova. Provezli smo se kroz kvart gdje su ona i njen muž živjeli kao mladenci. Molila me da se zaustavim ispred jednog skladišta za namještaj koje je nekad bilo plesni salon u koji je odlazila kao djevojčica. Ponekad bi od mene zatražila da usporim ispred neke zgrade ili ugla, i sjedila je zureći u tamu, ne govoreći ništa. Kad se prvi zrak sunca počeo pojavljivati na horizontu, iznenada je rekla:
“Umorna sam. Krenimo sada.”
U tišini smo se vozili do adrese koju mi je dala. To je bila niska zgrada, poput doma za rekonvalescente, s kolnim prilazom koji je prolazio ispod trijema. Dva mladića su prišla taksiju čim smo se zaustavili. Puni obzira i pažnje, pratili su svaki njen pokret. Mora da su je očekivali. Otvorio sam prtljažnik i odnio mali kofer do vrata. Žena je već sjedila u invalidskim kolicima.
“Koliko Vam dugujem”, upitala je, otvarajući torbicu.
“Ništa”, odgovorio sam.
“Od nečega morate živjeti”, odgovorila mi je.
“Ima i drugih putnika.”
Skoro bez razmišljanja, nagnuo sam se i zagrlio je. Čvrsto se držala za mene.
“Pružili ste staroj ženi jedan trenutak sreće”, rekla je. “Hvala Vam.”
Stisnuo sam joj ruku i odšetao u maglovito jutarnje svjetlo. Iza mene, vrata su se zatvorila. To je bio zvuk završetka života.
U toj smjeni nisam više uzeo ni jednog putnika. Samo sam besciljno vozio, izgubljen u mislima. I ostatak toga dana, jedva da sam progovarao. Šta bi bilo da je žena dobila nekog ljutog vozača, ili nekog ko je nestrpljiv da završi svoju smjenu? Šta bi bilo da sam ja odbio vožnju, ili zasvirao jednom i onda se odvezao? Kad malo razmislim, mislim da je to najvažnije što sam napravio u svom životu. Osuđeni smo na to da mislimo da nam se životi vrte oko važnih trenutaka. Ali važni trenuci nas često uhvate nespremne, prekrasno zapakovani u ono što bi neki nazvali nevažnim.
Ova strategija koju odnedavno primjenjujem u svom životu je podsjetnik da sve, dobro i loše, zadovoljstvo i bol, prihvatanje i neprihvatanje, uspjesi i greške, slava i stid, baš sve – dođe i prođe. Sve ima početak i kraj.
Svako iskustvo, koje ste ikada imali, na kraju se završi. Svaka misao koju ste ikada imali rađala se u vama i umirala. Svaka emocija i raspoloženje koje ste doživjeli bilo je zamijenjeno drugim. Bili ste srećni, tužni, ljubomorni, depresivni, bijesni, zaljubljeni, posramljeni, ponosni, itd. Gdje je sve otišlo? Niko tačno ne zna. Sve što znamo jeste da praktično sve nestaje. Prihvatanje ove istine je početak osobođenja. Naše razočarenje se pojavljuje u dva oblika. Kada doživimo zadovoljstvo, htjeli bismo da ono vječno traje. Ili, kada doživljavamo bol, želimo da ga se oslobodimo, i to odmah. To se nikada ne dešava. Nesreća je rezultat borbe protiv prirodnog toka stvari.
Vrlo je korisno eksperimentisati sa činjenicom da život nije ništa drugo do niz pokretnih slika koje se smjenjuju. Trenutak u sadašnjosti je već prošlost u odnosu na budućnost. Kada se desi nešto u čemu uživamo, treba uživati, jer svakako će to već sljedećeg trenutka proći. Ako se tako postavite, osjetićete mir čak i kada dođe trenutak promjene. Ako doživite bol ili nezadovoljstvo, znajte da će i to proći. Ako ste toga stalno svjesni, vaš život će biti bolji i sređeniji.
Jedan od najvećih napredaka u razmišljanju u posljednjih nekoliko decenija je „Teorija ograničenja“. Ova teorija kaže da između vas i svega što želite da postignete postoji ograničenje, ili limitirajući faktor koji određuje koliko brzo možete da stignete tamo gdje želite.
Na primjer, ako vozite putem koji je konstruisan tako da se na određenom mjestu sav saobraćaj sliva u jednu traku, ovo usko grlo postaje ograničenje koje diktira koliko brzo ćete stići do svog odredišta. Brzina kojom prođete kroz ovo usko grlo uveliko će da odredi brzinu cijelog vašeg putovanja.
Prilikom ostvarivanja svakog većeg cilja, uvijek se pojavljuju ograničenja ili uska grla koja takođe morate da prevaziđete. Vaš posao je da ih precizno identifikujete i potom usredsredite svu svoju energiju na ublažavanje tih ključnih ograničenja. Vaša sposobnost da uklonite takve prepreke ili izađete na kraj s ovim limitirajućim faktorima može da vam pomogne da napredujete brže nego što bi vam to omogućio bilo koji drugi korak koji preduzmete.
Na primjer, ako vozite putem koji je konstruisan tako da se na određenom mjestu sav saobraćaj sliva u jednu traku, ovo usko grlo postaje ograničenje koje diktira koliko brzo ćete stići do svog odredišta. Brzina kojom prođete kroz ovo usko grlo uveliko će da odredi brzinu cijelog vašeg putovanja.
Prilikom ostvarivanja svakog većeg cilja, uvijek se pojavljuju ograničenja ili uska grla koja takođe morate da prevaziđete. Vaš posao je da ih precizno identifikujete i potom usredsredite svu svoju energiju na ublažavanje tih ključnih ograničenja. Vaša sposobnost da uklonite takve prepreke ili izađete na kraj s ovim limitirajućim faktorima može da vam pomogne da napredujete brže nego što bi vam to omogućio bilo koji drugi korak koji preduzmete.
“Pravilo 80/20″ odnosi se na ograničenja koja stoje između vas i vaših ciljeva. Ovo pravilo kaže da će se 80 odsto vaših ograničenja naći u vama. Svega 20 odsto će se nalaziti izvan vas, sadržano u drugim ljudima i situacijama. Drugačije rečeno, vi lično ste obično najveća blokada na vlastitom putu, ona koja određuje brzinu kojom ostvarujete svaki cilj koji sebi zacrtate.
Većina ljudi ovo teško prihvata. Međutim, uspješni ljudi su mnogo više zaokupljeni time šta je ispravno nego ko je u pravu. Uspješni ljudi su mnogo više zaokupljeni istinom o situaciji i onim što mogu da urade da bi riješili problem nego zaštitom svog vlastitog ega.
Upitajte se:“Šta je to u meni što me koči?“ Pogledajte duboko u sebe i identifikujte ključna ograničenja u svom karakteru, temperamentu, stručnosti, sposobnostima, navikama, obrazovanju ili iskustvu koja vas možda koče u ostvarivanju ciljeva koje ste sebi zacrtali. Postavljajte sebi brutalna pitanja. Budite krajnje iskreni prema sebi.
Primarne prepreke između vas i vaših ciljeva su obično mentalne prirode. Po svom karakteru, one su psihološke i emocionalne. U vama su, a ne u situaciji u kojoj se nalazite. I upravo od tih mentalnih prepreka morate da počnete ukoliko želite da postignete sve ono što zaista i možete.
Većina ljudi ovo teško prihvata. Međutim, uspješni ljudi su mnogo više zaokupljeni time šta je ispravno nego ko je u pravu. Uspješni ljudi su mnogo više zaokupljeni istinom o situaciji i onim što mogu da urade da bi riješili problem nego zaštitom svog vlastitog ega.
Upitajte se:“Šta je to u meni što me koči?“ Pogledajte duboko u sebe i identifikujte ključna ograničenja u svom karakteru, temperamentu, stručnosti, sposobnostima, navikama, obrazovanju ili iskustvu koja vas možda koče u ostvarivanju ciljeva koje ste sebi zacrtali. Postavljajte sebi brutalna pitanja. Budite krajnje iskreni prema sebi.
Primarne prepreke između vas i vaših ciljeva su obično mentalne prirode. Po svom karakteru, one su psihološke i emocionalne. U vama su, a ne u situaciji u kojoj se nalazite. I upravo od tih mentalnih prepreka morate da počnete ukoliko želite da postignete sve ono što zaista i možete.
Nijedno živo biće ne može da se smije osim čovjeka. Drveće može da krvari kad je ranjeno, životinje da cvile od bola ili gladi, ali ja imam dar smijanja i mogu da ga koristim kad god to zaželim. Ubuduće ću njegovati običaj smijanja.
Smijaću se i lakše ću moći da svarim neke stvari; smijaću se i olakšaću sebi teret; smijaću se i život će mi se produžiti, jer je to tajna dugovječnosti, a koju ja sada posjedujem.
Najviše od svega, smijaću se sebi, jer je čovjek najsmješniji kad sebe uzima suviše ozbiljno. Nikada neću upasti u tu klopku uma. Jer i ako sam ja najveće čudo prirode, zar nisam ipak samo obično zrnce koje bacaju vjetrovi vremena? Da li ja stvarno znam odakle dolazim i kuda idem? Neće li moja briga zbog ovog dana izgledati besmislena za deset godina? Zašto bih dozvolio da me danas uznemiravaju sitni događaji? Šta može da se desi do zalaska sunca što ne bi izgledalo beznačajno u rijeci vijekova?
Smijaću se cijelom svijetu.
A kako da se smijem kad se suočim sa čovjekom ili djelom koji me toliko vrijeđaju da mi tjeraju suze na oči ili mami psovke? Vježbaću sebe da izgovaram četiri riječi sve dok one ne postanu tako jaka navika da će se javljati u mom umu kada god dobro raspoloženje prijeti da me napusti. Ove riječi, prenošene od davnina, nosiće me kroz svaku nevolju i održati mi život u ravnoteži. Ove četiri riječi su: “I TO ĆE PROĆI.”
Smijaću se cijelom svijetu.
Sve zemaljske stvari će proći. Kad mi srce oteža od patnje, tješiću se da će i to proći; kada sam ushićen uspjehom, upozoriću sebe da će i to proći; kad me ščepa siromaštvo, reći ću sebi da će i to proći; kada me optereti bogatstvo, reći ću sebi da će i to proći. Da, zaista, gdje je onaj što je gradio piramide? Zar nije i on pokopan u njihovom kamenju? Neće li i piramida jednog dana isto biti zakopana ispod pijeska? Ako sve stvari prolaze, zašto bih se ja brinuo za današnji dan?
Smijaću se cijelom svijetu.
Obojiću ovaj dan smijehom, uramiću ovu noć pjesmom. Nikada neću raditi da bih bio srećan. Bolje da budem suviše zaposlen da bih imao vremena za tugu. Uživaću današnju sreću danas. To nije zrno da se drži u kutiji. To nije vino da se čuva u flaši. Ona se ne može sačuvati za sutra. Ona se mora sijati i ubrati istog dana, i ja ću to raditi, od danas pa nadalje.
Smijaću se cijelom svijetu.
Mojim smijehom sve će stvari biti smanjene na svoju pravu veličinu. Smijaću se svojim neuspjesima i oni će nestati u oblacima novih snova. Smijaću se svojim uspjesima i oni će se skupiti do njihove istinske vrijednosti. Smijaću se zlu i ono će umrijeti neiskušano. Smijaću se dobroti i ona će uspijevati u izobilju. Svaki dan biće trijumf samo ako moji osmijesi izmame osmijehe od drugih, a ja to radim iz sebičnosti, jer oni na koje se mrštim su oni koji ne kupuju moju robu.
Smijaću se cijelom svijetu.
Odsada ću liti samo suze od znoja, jer suze od tuge, kajanja, ili razočarenja nemaju vrijednost na tržištu, dok svaki osmijeh može da se zamijeni za zlato i svaka ljubazna riječ, izgovorena iz mog srca, može da sagradi dvorac.
Nikada neću dozvoliti sebi da postanem tako nestrpljiv, toliko mudar, toliko dostojanstven, toliko moćan, pa da zaboravim kako da se smijem sebi i svom svijetu. U ovome ću uvijek ostati kao dijete, jer jedino mi je kao djetetu data sposobnost da gledam naviše u nekoga. Nikada neću prerasti svoj krevet.
Smijaću se cijelom svijetu.
I sve dok mogu da se smijem neću biti siromašan. Ovo je, dakle, jedan od najvećih poklona prirode, i ja ga neću proćerdati. Samo smijehom i srećom mogu postati istinski uspješan. Samo uz smijeh i sreću mogu da uživam plodove svoga rada. Da nije tako, bolje bi bilo ne uspjeti, jer je sreća vino koje pojačava ukus jelu. Da bih uživao u uspjehu moram imati sreću, a smijeh će biti djevojka koja me služi.
BIĆU SREĆAN.
Osjećanja su pojave koje se zbivaju u nama i koje se zbog toga spolja ne mogu vidjeti. Kada nekoga volimo, mi znamo da je naša ljubav istinita jer je osjećamo, ali druga osoba ne može imati neposredno saznanje da je volimo. O tome da je volimo, osoba mora zaključiti na osnovu posrednih signala: onoga što joj kažemo i kako se ponašamo. Pa ni onda kada postoje svi ti posredni pokazatelji da postoji osjećanje ljubavi osoba ne može biti sigurna da ljubav zaista postoji, zato što svi ti signali mogu biti lažni. Poznato je da se neko može dobro pretvarati da voli nekoga drugoga iako ga, u stvarnosti, ne voli.
Iz tih razloga ljubav i povjerenje jesu povezani. Kada nam neko kaže da nas voli, mi mu vjerujemo da je tako, naročito ako nema nikakvih signala koji ukazuju da to nije tako. Kada drugome kažemo da ga volimo, očekujemo da nam vjeruje da je to zaista tako.
Ali i onda kada smo potpuno sigurni da nas drugi voli, kada vjerujemo da to jeste zaista ljubav, ne znamo da li će nas ta osoba voljeti i u budućnosti. Da li će nas voljeti i za godinu dana, za pet ili petnaest godina? I zato je za odnos ljubavi koji postoji u sadašnjosti važno i to da vjerujemo da će nas drugi voljeti i u budućnosti. Povjerenje u stabilnost i trajnost ljubavi druge osobe je veoma važno u svakom ljubavnom odnosu.
Koliko je ovo povjerenje veoma važno osjećanje vidimo u onim slučajevima u kojima jedan od partnera ne vjeruje, odnosno sumnja u ljubavnu vjernost svog partnera. Tada se pojavljuje osjećanje ljubomore koje snažno nagriza i destabilizuje sam temelj nečijeg odnosa ljubavi. Ljubomorna osoba teško može razvijati i graditi odnos sa partnerom upravo zbog toga što se neprestano bavi samim temeljem ovog odnosa.
Isto tako i ona osoba koja vjeruje da je partner voli u sadašnjosti, ali koja se plaši da bi on uskoro mogao da prestane da je voli, živi u stalnoj strepnji. I ova osoba je preokupirana pitanjem opstanka svog odnosa ili braka, tako da se ni ona ne može posvetiti razvoju i izgradnji odnosa. Kao i ljubomorna osoba, i ova je stalno na početku.
Da bi ljudi mogli da zaključe da ih netko zaista voli, moraju imati takvo iskustvo u svom ranijem životu. Tu na prvom mjestu dolazi roditeljska ljubav kojom roditelji poručuju djetetu da ono jeste vrijedno ljudsko biće koje zaslužuje ljubav. Važna su i rana ljubavna iskustva, naročito zaljubljivanja u periodu puberteta. Kada nekoga volimo, kada mu pokazujemo ljubav mi mu poručujemo da je ona ili on za nas vrijedno ljudsko biće. Zbog toga oni koji nisu dobili ljubav u djetinjstvu mogu pogrešno misliti da je nisu dobili jer je nisu zaslužili. I zato je veoma važno pokazati našoj djeci da ih volimo i prihvatamo.
Ako prosječnu osobu upitate: ‘Šta je veliki uspjeh?’ obično će vam odgovoriti ovo: “Zaraditi mnogo novca”, “Dostizanje davno postavljenog cilja”, “Pobijediti”, “Biti unaprijeđen”, “Biti najbolji”, “Dobiti nagradu”, itd. Naglasak je skoro uvijek na spoljašnjim aspektima života – stvarima koje se dešavaju van nas. Naravno nema ničeg lošeg u ovakvim dostignućima – ona su način postizanja uspjeha i potvrđivanja. Međutim, dostignuća nisu najvažnija, ukoliko je vaš cilj sreća i unutrašnji mir. Lijepo je vidjeti svoju fotografiju u lokalnim novinama, ali to nema toliko značaja, koliko naučiti da se suočite sa nepovoljnim okolnostima. Šta su naši prioriteti? Ako je vaš osnovni cilj da budete smireni i ljubazni, zašto ne biste onda redefinisali vaše najvažnije uspjehe u tom smislu da podržavaju osobine poput ljubaznosti i sreće?
Moje najveće dostignuće je da upoznam sebe: Da li sam bio dobar prema sebi i prema drugima? Da li sam burno odreagovao na neki izazov, ili sam bio smiren? Da li sam srećan? Da li sam bio bijesan, ili sam uspio da se oslobodim tog osjećaja? Da li sam bio previše tvrdoglav? Da li opraštam? Ova i slična pitanja nas podsjećaju da pravo mjerilo uspjeha ne proizilazi iz onoga što radimo, već iz toga ko smo i koliko ljubavi imamo u sebi.
Umjesto da se zadovoljavate samo spoljašnjim uspjesima, pokušajte da akcenat stavite na ono što je zaista važno. Kada shvatite šta znači postići značajan uspjeh, to će vam pomoći da ostanete na svom pravom putu.
Događa li ti se često da gledaš kroz prozor, da pratiš apatičnim pogledom kapi kiše kako se razlijevaju po staklu i da misliš da je svijet jedno beskrajno dosadno mjesto za Život?
Budiš se ujutru i potajno proviruješ kroz prozor, sa nadom, da će sunce toga dana konačno zasijati silnije nego obično.
A ono te samo zaslijepljuje svojim zrakama, i čak ti se čini da ti se ruga.
Šteta, reći ćeš. Jer očigledno da se ni taj dan ne razlikuje bitno od prethodnog.
I nastavljaš da čekaš…Da prođe i taj dan, i ta sedmica, taj mjesec, ta godina…
Sve dok odjednom ne osjetiš da ti Život odlazi u nepovrat, a ti još uvijek stojiš tu i čekaš pravi trenutak da počneš da uživaš u njemu i da ga proživiš u potpunosti.
I shvataš, kako neprimjetno, nekako nesvjesno, kao po nekoj navici stojiš i čekaš da sve prođe, što ti daje osjećaj beskrajnog razočarenja i umora.
Pitaš se, kada će konačno da krene tvoj ‘Pravi život’?! Oni prekrasni, nezaboravni trenuci, zbog kojih je vrijedilo progutati sve suze i uvrede, svu tu nakupljenu gorčinu i onda samouvjereno pogledati prema naprijed.
Kao da si već zaboravio izvorni cilj i jednostavno samo čekaš. Po navici. Čekaš ‘nešto’. Zaboravljajući pritom, šta zaista želiš i šta je zaista važno za tebe.
Nećeš moći razumjeti, da dok čekaš da se desi nešto ‘veliko, interesantno, važno’, ti ustvari propuštaš stvarnu ljepotu oko sebe! Propuštaš suštinu!
Propuštaš male stvari, koje ti ispunjavaju dane. Dok tako stojiš i očekuješ da se dogodi nešto veliko, da bi bio srećan: propuštaš, osmijehe i poglede; propuštaš izlaske i zalaske sunca; propuštaš ljubav i emocije…
Propuštaš sadašnjost stremeći da dočekaš budućnost. Propuštaš ‘Danas’, jer se nadaš da ćeš početi živjeti ‘Sutra’.
Dok gledaš kroz prozor i pratiš pogledom kapi kiše kako se razlijevaju po prozoru; dok stojiš tamo udubljen u misli, apatično čekajući da bljesnu sunčevi zraci, životni časovnik nastavlja tiho, ali neumitno da odbrojava tvoje izgubljene minute.
Polako, ali dosljedno i nepovratno iščezava tvoj Život pretvarajući se u prošlost. Tvoju prošlost. I bez da uopšte osjetiš kako se to moglo desiti, jednoga dana ćeš sa užasom ustanoviti da je tvoj Život prošao, a da nisi ni stigao da uživaš u njemu.
***
I zato: ne čekaj da dođe takav dan, stvori drugačiji dan. Zaustavi kišu, rastjeraj oblake i načini svoje sopstveno sunce. Prestani da čekaš. Napravi nešto od svoga Života. Budi kovač svoje sreće. Ne čekaj da sreća dođe po tebe. Sprijatelji se sa časovnikom Života. Uzmi ga samouvjereno u ruke i postani gospodar svoga Života.
Živi Život!
Živi ga danas!
Živi ga sada!
Živi ga u ovom trenutku!
Suprotnosti se privlače, ali ne traju. Ono nemoguće je najprivlačnije.
Zamršeno klupko – život! Ništa nije izvjesno. Kažu da su planovi snovi razboritih ljudi, ali nema sigurnih planova uprkos razboritosti; ne znaš šta je iza krivine, kakvo jutro će osvanuti… Kako da shvatimo svemir, kako da shvatimo svijet, kada nismo u stanju da shvatimo ni sami sebe?! Ipak, vidiš, to vrijeme strasti jedino je što u našim životima zaista vrijedi. Bar nakratko uspinješ se na vrhove, koračaš po oblacima, dotičeš zvijezde i u samom si vrelu života. Ali, to pjenušanje, ta točka ključanja, taj krajnji uzlet – ne mogu da traju!!
Mjera našeg spokojstva je mjera uloženih napora da se ono ostvari.
Nisu bogatstvo ispunjene želje već one koje nismo ispunili i kojima hranimo maštu, neograničeni i neotuđivi posjed u kome jedna uz drugu cvjetaju nada i patnja.
Mislim da je veoma teško voljeti izuzetno lijepu ženu. To je kao da posjeduješ blago koje bi svi htjeli, a i ona je stalno na udaru iskušenja.
Snaga volje i metodičnost dovešće te do afirmacije, oplemeniće je i učiniti trajnom, ne kao sujetu već kao svijest o ispravnom postupanju i dosegnutom cilju. Posjeduješ intelektualne i moralne kvalitete, slobodno dopusti misao da se propinje, ne brani joj slobodu, ali ne dozvoli da iziđe iz okvira razumnog, posmatraj druge, ali u prvom redu sebe, ne zaboravljajući pritom: da su svi ljudi koje srećeš – u suštini ti.udaru iskušenja.
RODILA JE JEDNA HRVATICA MAJKA
LEGENDARNOG PERKOVIĆA MARKA
OD UVIJEK JE THOMPSON ZA SVOJ NAROD BIO
I ISTINU PRAVU NIKAD NIJE KRIO.
THOMPSONOVE PJESME SVE HRVATE BOLE
HRVATI GA PRAVI POŠTUJU I VOLE
THOMPSONOVE PJESME SVAKI HRVAT LJUBI
POSAVINA NADU UZ NJEGA NE GUBI.
M.P/THOMPSON !!
U junačkoj zemlji miloj, lijepoj i dalekoj,
u godini Gospodnjoj, šest stotina i nekoj…
u godini Gospodnjoj, šest stotina i nekoj…
spustila se na tu zemlju sila - plava je krv narod predvodila
drhti zemlja, kamen puca kroz nebeska vrata..
Dojahao bijeli vitez sa mačem od zlata..
Dajte mi komad zemlje svete, zemlja je i mati i dijete!
...
Bijeli vitez krenu nazad kroz nebeska vrata…
Ostavio lijepu našu bez gladi i rata!
Pred nebeskog oca klekne s riječima od zlata :
˝Predao sam zemlju svetu u ruke Hrvata!˝
Vjerujem kako će većina Hrvata i Hrvatica reći da ih današnja politika ne zanima, jer im je važnije to što će možda već sutra ostati bez posla ili to što djeci sutra neće imati što dati jesti. Znam i da je većina Hrvata uvjerena kako je najbolje ništa ne činiti i ne dizati glas, jer ionako ništa ne mogu promijeniti.Sve su to fraze koje su odbacili oni koji su Hrvatsku obranili u Domovinskom ratu...
U srcu mi je zauvijek napisano "Ponosan sam što sam Hrvat!"
odgajam obitelj da su im na prvome mjestu u životu Bog, Domovina i Obitelj.
„KLEKNE S RIJEČIMA OD ZLATA
PREDAO SAM ZEMLJU SVETU U RUKE HRVATA.“
Naslov je iz jedne pjesme našeg najpopularnijeg i najosporavanijeg pjevača današnjice. Slušali ga ili ne, imate neki stav o njemu,to je za mene nebitno??
On za mene nije mit nego branitelj, poštujem ga kao čovjeka i domoljuba,
Thompson je moralna vertikala!!
Marko Perković, nadimak Thompson (Čavoglave, 27. listopada 1966.), hrvatski izvođač pjesama s domoljubnom, ljubavnom i religioznom tematikom.
Budimo ponosni na ovog našeg domoljuba, njegove me pjesme tješe,daju mi snagu da izdržim u teškim vremenima.
Njegove pjesme su domoljubne, a ne nacističke. Prezire nacizam i to nije njegov svjetonazor. Neke pjesme su nastale u miru, a neke u ratu. Njegove se pjesme ni na koji način ne kose s moralom ljudskih vrednota.
Poznat je medaljon sv. Benedikta kojeg THOMPSON ima a za kojeg se vjeruje, da čuva mnoge ljude od zla.
Značenje medaljona:
Križ - iznad njega natpis: Pax – Mir U četiri kuta križa nalaze se slova CSPB, što znači: Crux sancti Patris Benedicti - Križ svetog oca Benedikta. Na okomitom kraku križa (odozgo prema dolje): CSSML, - Crux sancta sit mihi lux - Neka mi križ bude svijetlo a na poprečnom kraku NDSMD, što znači: - Non draco sit mihi dux - Neka mi zmaj ne bude vođa.
Slova u krugu: V R S N S M V S M Q L I V B što znači: Vade retro satana, non suade mihi vana, sunt mals quae libas, ipse venena bibas – a to znači: Odlazi, Sotono, nikad mi ne savjetuj taštine, zlo je ono što mi pružaš, popij sam svoj otrov.
Slova u krugu: V R S N S M V S M Q L I V B što znači: Vade retro satana, non suade mihi vana, sunt mals quae libas, ipse venena bibas – a to znači: Odlazi, Sotono, nikad mi ne savjetuj taštine, zlo je ono što mi pružaš, popij sam svoj otrov.
Početak:
In principio erat verbu et verbum erat apud deum et deus erat verbum. Na pocetku stvorio je svjetlo, i covjeka da mu bude slika: "Evo ti pa vladaj zemljom pravedno." Prvo vrijeme covjek bješe dobar, bješe slika i prilika Boga, sve dok nije htio puno više. Na svog brata digao je ruku, otimao zemlju, latio se maca, prevario svoga Oca i zagazi u grijeh.
Kiše padaju, polja radaju, djeca sanjaju, nije nas ostavio Bog.
I od tada covjek vara Boga, na sve strane ratovi i droga, kao da je zemlja izgubljeni svijet. Svadaju se narodi i rase, i proroci lažni zaluduju mase. Djeca, vjera, tijelo - prodaje se sve. Nekad covjek bješe samo lovac, a sad bližnjeg ubija za novac. Napada i krade i svijetom sije strah.
Kiše padaju, polja radaju, djeca sanjaju, nije nas ostavio Bog.
Tvoje rijeci izvrnuli, Bože, k'o da s vragom žive ispod kože. Ne znaju za milost, ni za kajanje. A ja necu živjet u tom grijehu, necu takav put za našu djecu. E, da može moja pjesma popraviti svijet! Obranimo ljubav, ona svima treba, praštanje i nada darovi su s neba. Pogledaj u oci Stvoritelju svom!
Kiše padaju, polja radaju, djeca sanjaju, nije nas ostavio Bog.
Dolazak Hrvata:
U junackoj zemlji miloj, lijepoj i dalekoj, u godini gospodnjoj šest stotina i nekoj, spustila se na tu zemlju sila, plava je krv narod predvodila. Drhti zemlja, kamen puca, kroz nebeska vrata, dojahao bijeli vitez sa macem od zlata.
"Dajte mi komad zemlje svete, zemlja je i mati i dijete."
Ljubi svoju zemlju, na njoj ti sagradi dom, i brani je krvlju svojom, povezan si s njom. Ljubi svoju zemlju, ljubi blagoslovljen plod, i ponosno po njoj hodaj svoj zemaljski hod.
"Dajte mi komad zemlje svete, zemlja je i mati i dijete."
Bijeli vitez krenu natrag kroz nebeska vrata, ostavio Lijepu našu bez gladi i rata. Pred nebeskog Oca klekne s'rijecima od zlata: "Predao sam zemlju svetu u ruke Hrvata."
A junacka, zemlja moja mila, do danas je rijeci zapamtila.
Ljubi svoju zemlju, na njoj ti sagradi dom, i brani je krvlju svojom, povezan si s njom. Ljubi svoju zemlju, ljubi blagoslovljen plod, i ponosno po njoj hodaj svoj zemaljski hod.
"Dajte mi komad zemlje svete, zemlja je i mati i dijete."
Duh ratnika:
Odakle si i s koje fronte stižeš, ej, ratnice, umornog koraka, odavno se ovdje boj ne bije, zašto kao duh ovuda lutaš?
"Ja sam duša hrvatskih ratnika, domovinu tražim i stijeg što se vije, i mojom je krvlju ona natopljena, a duša nema mira - traži je"
Pa ovo je zemlja tvoja, zar ne vidiš ti, domovina koju smo svi snili, za njenu slobodu krv si svoju dao, i tisucljetni san je stvarnost postao!
"Ne poznam je takvu i tužna mi se cini, u snovima je mojim ponosna i lijepa, a gdje su joj junaci i sinovi vrli, a gdje vrednote za koje smo mrili!?"
Ej, ratnice, te Hrvatske nema, cim propupa snašle je nevolje, podigle se na nju sile tame, udarile na krunu i prijestolje!
"Uvijek je bilo i uvijek ce biti, onih što ce dušu vragu prodati, a vi zato bdijte jer morate bditi, Domovini ponos vratiti!"
Sve bi' dao da je vidim, ponosnu i lijepu k'o u snovima, sve bi' dao da je vidim, i opet bi' spreman stao, svoj bi' život dao!
"Ja sam duša hrvatskih ratnika, domovinu tražim i stijeg što se vije, i mojom je krvlju ona natopljena, a duša nema mira - traži je!"
Diva Grabovčeva:
Bila jednom u tim davnim danima, Grabovceva lijepa kci, gdje iz kamena voda tece na Hercegovu tlu, gdje iz kamena raste cvijece u sjecanje na nju. Dušman tuce, mlado tijelo ubija, u oku joj gasi nevin sjaj, molitva je na usnama, bila joj za kraj. Umre tijelo, al' duša ode u Gospin zagrljaj.
Diva, Diva Grabovceva, zauvijek na nebu sja. Tece voda Hercegova, tamo gdje bi njezin kraj.
Pogledaj u oci našim ženama, i kad vidiš jedan divan sjaj, to je Diva Grabovceva, još je ona živa znaj. Tece voda Hercegova, tamo gdje bi njezin kraj.
Diva, Diva Grabovceva, zauvijek na nebu sja. Tece voda Hercegova, tamo gdje bi njezin kraj.
Surovo je ovo vrijeme, ljudi zli, vlada opci nespokoj, ja se osjecam bolje kada pjevam ti o njoj, o toj ženi, cistoj, hrabroj, Divi Grabovcevoj.
Diva, Diva Grabovceva, zauvijek na nebu sja, tece voda Hercegova, tamo gdje bi njezin kraj.
Moj dida i ja:
Preko polja kroz sjecanje ide, kršan covik, tvrde brade side. Pamtim pogled, tu toplinu oka i svaka rijec je bila mu duboka. Cvrst je dida bio kao stijena, hrabra srca i kamenih gena. Sva je mudrost utkana u njemu, njegove su price ucile me svemu: "Poštenim putem ici, bit ce teško znaj, al' samo ceš tako stici gdje je vjecni sjaj."
Ej, da mi je s tobom, kao prije docekati zore, pogledati dolje, sa Svilaje na Petrovo polje. Moj dida i ja, prijatelja dva, drugo vrijeme - ista sudbina.
Gleda na me planina Svilaja sa ocima njegovoga sjaja. Crpio je snagu tamo gore, planina mu iscrtala bore. Njegove su ispucale ruke, meni bile kao mirne luke. Kako da mu zahvalim na svemu, sinu ime dao sam po njemu. "Poštenim putem ici, bit ce teško znaj, al' samo ceš tako stici, gdje je vjecni sjaj."
Ej, da mi je s tobom, kao prije docekati zore, pogledati dolje, sa Svilaje na Petrovo polje. Moj dida i ja, prijatelja dva, drugo vrijeme - ista sudbina.
Ej, da mi je pogledati dolje, sa Svilaje na Petrovo polje, pa da viknem jace od oluje, da me dida još jedan put cuje.
Ej, da mi je s tobom, kao prije docekati zore, pogledati dolje, sa Svilaje na Petrovo polje moj dida i ja, prijatelja dva, drugo vrijeme - ista sudbina.
Neka nitko ne dira u moj mali dio svemira:
Istok, Zapad, svatko brani svoje, a ja ne smijem ono što je moje oduvijek. Jedini moj svijet. I samo zato, za njih sam fašista, a nikad nisam htio tude ništa, samo nju, zemlju slobodnu.
Mirno živim ponosan na svome, makar nije uvijek sve po mome.
Napadaju ta sluganska pera, k'o da oni branili su sela. Miševi, iz rupa izišli! Eh, što im se povampire lica kad se vije naša šahovnica.Sveta zastava.
Mirno živim ponosan na svome, makar nije uvijek sve po mome.
Nek' se cuje, nek' se zna, nek' vijori zastava, neka ni'ko ne dira u moj mali dio svemira. U eteru lažu, obmanjuju ljude, tako lako pravednima sude. Jesam kriv, zato što sam živ! Domoljublje prozvali fašizam, tako brane njihov komunizam. Prozirna demagogija!
Mirno živim ponosan na svome, makar nije uvijek sve po mome.
Nek' se cuje, nek' se zna, nek' vijori zastava, neka ni'ko ne dira u moj mali dio svemira.
Lipa Kaja:
Dok se mjesec nebom zlati, znam da tvoja duša pati. Ja te molim, ne predaj se!
Jer, kad zora u dan pukne, bit ce kasno da jaukne, glasa tvoga ni'ko cuti nece.
Da su tvoji prije znali kome su te obecali…
Ne daj, Bože, da sad ode, kad smo došli do slobode. Lipa Kajo roda moga, ne udaj se za drugoga. Eeej, lipa Kajo.
Kletva kralja Zvonimira:
Prodali su naše snove Judini sinovi, suvo zlato bacili u blato. Budenje je bilo tako lijepo, možda prekasno, i nevinom krvlju placeno.Ej, umorna zemljo, izmucena! Ima li još tko umrijeti za te?
Prodali su naše snove Judini sinovi, suvo zlato bacili u blato. Pred vratima tudim opet za pravdu molimo, težak sada križ mi nosimo.Ej, umorna zemljo, izmucena! Ima li još tko umrijeti za te?
Kralju Dmitre Zvonimire, kroz planine odjekuju krici, u tamnici tvoji su vojnici!
Izdajice, ne imali mira, ubili ste kralja Zvonimira, izdali ste naše velikane, i sinove što su majke dale. Jucer gledam sliku naroda, baca cvijece po herojima, a vec sutra pobjednike sude, prodaše ih za Judine škude.
Kralju Dmitre Zvonimire, kroz planine odjekuju krici, u tamnici tvoji su vojnici!
Ratnici svjetla:
Kada vidiš kamen na kojemu piše da je ratnik pao i nema ga više, nemoj samo proci k'o da ne postoji tu su hrabro pali prijatelji moji.
Slušaj kako grmi, kako more pjeni, pitaju te jesu li zaboravljeni. Za njih se pomoli, nek' mi braca znaju heroji se nikad ne zaboravljaju.
Branili su zemlju, i rame uz rame k'o ratnici svjetla stali protiv tame. Zato zora svice, zato dan se budi, hvala im na svemu, slobodni smo ljudi.
Dan dolazi:
Ljeto, jesen, zimu i proljece, sve to jedan život nosi. Kada s neba andeo dolijece, radamo se i odemo bosi. Zbogom, nebo plavo, i mog doma rosna travo, dobri moji prijatelji svi, zbogom, ljubavi.
Dan dolazi, za heroje i sirotinju. Dan dolazi, da se spase koji vjeruju, zapjevajmo, dan dolazi.
Kada zora rano zamiriše, ja je necu vidjet više, a kad divlje ruže procvjetaju, raduju se koji znaju. Zbogom, nebo plavo, i mog doma rosna travo, dobri moji prijatelji svi, zbogom, ljubavi.
Dan dolazi, za heroje i sirotinju. Dan dolazi, da se spase koji vjeruju, zapjevajmo, dan dolazi.
Tamo gdje su moji korijeni:
Podiglo se sunce i toplinu prosipa, a jutro mi nosi miris smilja gorskoga, pa se sjetim zlatnih suza, burnog vremena, bio sam k'o divlji vjetar svih tih godina. Kada cujem naše pjesme, krv u meni vri, to je ljubav što u duši godinama zri. Kako vrijeme ide, tu sve jace pripadam, necu svoje lice kriti, samo jedno znam. Bog ce uvijek svakom dati, samo treba vjerovati, biti Božjeg lica slika, posijati gdje si nika'.
Tamo gdje su moji korijeni, sto ljepota živi u meni. Tamo nosim svaku pobjedu, svojoj zemlji, svome narodu.
Odvest cu te u dolinu moje radosti, kod izvora srece, pokraj rijeke mladosti. Nek' nas nebo blagoslovi, snove ostvari i sinove sokolove da nam podari. Bog ce uvijek svakom dati, samo treba vjerovati, biti Božjeg lica slika, posijati gdje si nika'.
Tamo gdje su moji korijeni, sto ljepota živi u meni. Tamo nosim svaku pobjedu, svojoj zemlji, svome narodu.
Sine moj:
Šutnja je cesto jaca i od rijeci, ali pjesma ruši sve. Tuku na me vjetrovi razni, al' ne dam se zbog tebe, sine moj. Znam da sa tvojim pogledom toplim vidiš u meni sve, al' i ja tebe gledam k'o nebo i živim za tebe, sine moj.
Neka na putu tvom vodi te Bog, izdati neceš tad ti roda svog. Samo je vjera sacuvala mene, ljubio sam Boga, a on mi dao tebe, sine moj.
Neka u tvom srcu uvijek ima mjesta za dobre ljude sve, koji pod svetim barjakom idu kroz javu i kroz sne. Šutnja je cesto jaca i od rijeci, ali pjesma ruši sve. I tebe ce tuci vjetrovi razni, al' ne daj da slome te, sine moj.
Neka na putu tvom vodi te Bog, izdati neceš tad ti roda svog. Samo je vjera sacuvala mene, ljubio sam Boga, a on mi dao tebe, sine moj.
Životopis :
Marko Perković je rođen 27. listopada 1966. godine u selu Čavoglave, u Dalmatinskoj Zagori (Šibensko-Kninska županija) od majke Marije i oca Ante. Svoje rano djetinjstvo i odrastanje je proveo u rodnom selu. Oca je rijetko viđao jer je bio odsutan zbog posla u Njemačkoj, a dolazio je kući samo za Božić i Uskrs. Marko u gradu Splitu završava srednju školu za ugostitelja.
Po početku Domovinskog rata 1991. godine Marko se pridružio Zboru Narodne Garde. Marko je u to vrijeme u rukama imao američku pušku Thompson, po kojoj je i dobio nadimak.
Iz toga doba potječe i prva Markova pjesma – legendarna "Bojna Čavoglave". Pjesma koja se brzo proširila cijelom Hrvatskom i postala je jednim od prepoznatljivih simbola prvih dana Domovinskog rata. Glavna poruka ove pjesme bila je upućena četnicima, kojima se željelo dati do znanja da neće u Čavoglave dok god ondje žive Hrvati. Tu pjesmu su (sa prerađenim tekstom) pjevali i pripadnici Armije BiH kao i HVO-a. Postojala je posebna pjesma sa tekstom Branitelji Sarajeva (poznata i kao Hej junaci) koja se pjevala za opsade Sarajeva.
Obitelj:
Marko se 1995. godine vjenčao s Danijelom Martinović, no njihov je brak crkveno poništen. Brak je bio držan u tajnosti.
Danas je Marko Perković oženjen za Sandru koju je upoznao na svom koncertu u Kanadi. Vjenčali su se 2003. godine. S njom ima petero djece: Petar Šimun (rođ. 23.09.2003.), Ante (rođ. 15.10.2005.), Diva Marija (rođ. 03.02.2007.), Katarina (rođ. 25.03.2010.), Cvita (rođ. 25.03.2010.)
Kum je s Miroslavom Škorom i Matom Bulićem, a na krštenju kćerke je kumovala Ilona Marija Roman koja je doputovala čak iz New Yorka.
Dragi sine/kćeri !!
Sada još nisam ostario, a kada me budeš vidio takvog, budi strpljiv sa mnom i pokušaj me razumjeti. …ako se zaprljam u vrijeme ručka, i ako se ne mogu sam obući, budi strpljiv…
Sjeti se sati, koje sam potrošio, dok sam te tome naučio. I ako u razgovoru ponavljam iste stvari uvijek iznova, nemoj me prekidati… saslušaj me! Kada si bio malen, morao sam ti istu priču čitati uvijek iz početka, prije no što si utonuo u san.
Ako se ne budem želio kupati, ne ismijavaj me i ne vrijeđaj… Sjeti se kako sam te morao loviti i izmišljati stotine razloga, da bi ušao u kadu.
Kad opaziš moje nepoznavanje nove tehnologije, daj mi vremena i nemoj me gledati s podsmjehom na licu… Ja sam tebe naučio mnogo stvari: pravilno jesti, pravilno se obući, suočiti se sa životom…
Ako nekad u razgovoru zaboravim ili izgubim nit razgovora, daj mi malo vremena, da se prisjetim… i ako mi to ne pođe za rukom, nemoj se uznemiravati. Nije mi najvažnija stvar na svijetu naš razgovor, već to, da sam s tobom i da me znaš saslušati…
Ako ne budem želio jesti, nemoj me prisiljavati da jedem… Sam znam najbolje, kada mi je hrana potrebna, a kada ne…
Kada mi umorne noge više neće dozvoljavati da hodam, pruži mi ruku… jednako kao što sam je ja pružao tebi, kada si načinio prve korake.
I ako ti jednom kažem, da više ne želim živjeti, da želim umrijeti, ne ljuti se na mene…jednog dana ćeš razumjeti. Pokušaj shvatiti da se u starosti ne živi, već se preživljava.
Jednom ćeš spoznati, da sam ti uprkos svim učinjenim greškama, želio samo najbolje i pokušao sam te pripremiti na putovanje života.
Ne žalosti se, ne ljuti se i ne osjećaj se bespomoćan, kada me budeš gledao pored sebe takvog. Budi pored mene i pokušaj me razumjeti i pomoći mi… tako kao što sam ja pomagao tebi, kada si počeo živjeti.
Budi mi oslonac, pomozi mi zaključiti putovanje s ljubavlju i strpljivošću… Vratiću ti osmjehom i neizmjernom ljubavlju, koju sam oduvijek čuvao za tebe.
Volim te sine/kćeri,
Sve što imam je dar.
Svijet je samo ono što od toga stvorimo. Svijet je i to kada odbacimo ono što nam je dato. Svijet je ono što nosimo u sebi.
Ljubav. Najuzvišenije ljudsko osjećanje. Pokretačka snaga čovjeka i svijeta. Svijet i čovjek u svijetu su savršeno smišljeni i izgrađeni na temeljima ljubavi. Ali čovjek ne bi bio čovjek da nije grešan i da ljubav ne preobražava u ljubomoru iz koje proizilaze zavist, pakost i sva najrđavija ljudska osjećanja.
Vjera. Data nam da se održimo u životu. Da naučimo kako treba živjeti. Da oplemeni dušu i čisti srce. Ali čovjek ne bi bio čovjek da nije grešan i da vjeru ne preobražava u besmisao i glupost.
Nada. Ono što nas sve označava ovakvima kakvi jesmo. Donde dokle je naša nada stigla, dotle smo i mi kao ljudi stigli. Ali čovjek ne bi bio čovjek da nije grešan i da ne ruši i tuđe i svoje snove i da nadu ne pretvara u očaj i beznađe.
Svijet stvarnosti u svačijem oku je samo ono što nosi u srcu. I ono što vidimo u sebi uvijek ćemo vidjeti i oko sebe.
spoznaš razliku između isprepletenih ruku i okovanih duša.
Potrebno je vrijeme da saznaš,
da ljubav nije vječno nadanje, a osoba pored tebe ne mora biti sigurnost za cijeli život.
Potrebno je vrijeme da uvidiš,
da poljupci nisu zapečaćeni ugovori, a pokloni ne znače obećanja.
da poljupci nisu zapečaćeni ugovori, a pokloni ne znače obećanja.
Potrebno je vrijeme da se suočiš sa svim svojim porazima,
uzdignutog čela i smjelog pogleda, jak/a kao gorostas.
Potrebno je vrijeme da shvatiš,
da se putevi baš danas grade, zato što je zemlja baš sutra nesigurna za gradnju.
Potrebno je vrijeme da shvatiš,
da će te opeći sunčevi zraci ako stojiš dugo izložen njima.
da će te opeći sunčevi zraci ako stojiš dugo izložen njima.
I baš zato,
posadi SADA cvijeće u bašti svoje duše i ne čekaj slučajne bukete.
Na kraju ćeš da vidiš:
Da možeš da ozdraviš,
Da si zaista uporan,
Da si prirodno jak,
Da si voljen.
Govor moje duše mi izgleda fenomenalno
OdgovoriIzbrišisa užitkom dolazim da bi i dalje čitao...
Hvalaa ti i uvjek nam dobrodošo/la ... navrati jer uvjek je ponešto novog dodano ... UŽIVAJ :)
OdgovoriIzbrišipredivan blog,stalno se vračam i čitam ga ...lijep vam pozdrav :)
OdgovoriIzbrišioo kako lijepo od tebee mala sanjarko ... drago mi je da ti se dopada blog i hvala ti na posjeti,počašćen sam :)
Izbrišinavratim i ja kod tebe...obećavam !
veliki pozz i za tebe :)
Moj muž je imao naviku uvijek slati poruke i dogovarati spojeve sa svojim starim prijateljima, uključujući svoje bivše. Nikada nisam mislila da postoji problem s takvim sve dok se nije emocionalno povukao od mene i počeo ponašati nenormalno prema meni i mojoj kćeri. U tom sam trenutku znao da mi hitno treba pomoć jer ga nikad nisam želio izgubiti. Dr Isikolo me je spasio i problem je riješen. Jedna bivša moga muža obećala je da će ga uzeti od njega i počela je manipulirati njime da napusti mene i moju kćer, što bi se na kraju i dogodilo da dr. Isikolo nije uskočio da mi pomogne. Samo nakon 48 sati nakon rješavanja problema, sve je postalo fantastično između mene i mog muža i sada se on ispričao za sve i opet smo dobri. Obratite se Dr Isikolo i vjerujte da će on sigurno riješiti taj problem za vas. Pošaljite mu e-poruku na: isikolosolutionhome@gmail.com ili WhatsApp na +2348133261196
OdgovoriIzbrišiNisam znala da mogu vratiti svog zaručnika dok nisam kontaktirala dr. Isikoloa koji mi je pomogao. Imala sam užasan nesporazum sa svojim čovjekom i različito smo krenuli. Bio sam emocionalno potišten i nisam znao što učiniti da pomognem situaciji. Tako sam saznao za dr. Isikolo. Kontaktirao sam ga i zamolio ga da mi pomogne oko mojih problema. Rekao mi je sve što sam trebala znati i razumjeti i poštovala sam procedure i na kraju mi je riješio problem i sada smo ja i moj zaručnik ponovno zajedno i znam da ćemo se uskoro vjenčati. To ne bi bilo moguće da mi dr. Isikolo nije pomogao kako je obećao. Rezultat njegovog rada sigurno se očituje nakon 48 sati i to 100% zajamčeno. Vidljivo mi je vidjeti učinak rezultata svega što je učinio za mene i doista su se ljubav i privrženost između mene i mog zaručnika u potpunosti vratili i drago mi je što ga nisam izgubila ni s kim vani. On vam također može pomoći ako mu se sada obratite. Pošaljite mu poruku na WhatsApp/Viber na +2348133261196 ili na e-mail: isikolosolutionhome@gmail.com
OdgovoriIzbrišiImala sam ozbiljnih problema u vezi sa svojim dečkom i to je rezultiralo njegovom selidbom u stan svoje prijateljice. Sve se pogoršalo jer je s prijateljicom počeo često odlaziti u barove i striptiz klubove, opijati se i padati u nesvijest. Uvijek mi prijeti telefonom kad god ga nazovem zbog svih loših savjeta koje mu je prijatelj dao. Stvarno ga volim i bili smo u vezi pet godina i dobili smo prekrasnu kćer. Također sam izgubila mnogo novca na terapeutima dok me prijateljica kojoj je pomogao da se uda za svog dečka iz djetinjstva nije upoznala DR. WALE; to mi je dalo potpuno samopouzdanje i snagu da ga vratim. Učinila sam sve što je tražio i unutar tjedan dana nazvao me dečko i odjurio kući, stvari su se jednostavno promijenile među nama emocionalno. Ima posao i prestao je piti i imati nebitne prijatelje. To je čudo za koje nikad nisam vjerovao da je moguće jer sam izgubio svaku nadu dok nisam pronašao DR WALE-a. Zato sam obećao podijeliti svoje svjedočanstvo po cijelom svemiru. Sva hvala dr. WALE-u na velikom poslu koji je obavio za mene. Ispod su detalji o DR WALE-u. WhatsApp: +2347054019402 ili e-pošta: drwalespellhome@gmail.com u situaciji da prolazite kroz slomljeno srce, i uvjeravam vas da će, kao što je on meni učinio, sigurno pomoći i vama.
OdgovoriIzbrišiKriza u braku kroz koju sam prolazio došla je i završila kada se dr. Isikolo uključio. Baš kao i svi drugi parovi vani, imali smo svoje razlike i siguran sam da sam dao sve od sebe da je vodim kako treba, brinem za nju i svoju djecu i također ih štitim. Oboje smo se žrtvovali kako bismo osigurali da preživimo zajednicu sve dok ona nije počela glumiti i namjerno se toliko svađala sa mnom. Dom je postao neugodan za sve ostale, uključujući moju djecu. Manipulirala je prijateljica koja je bila razvedena i također je htjela uništiti moj brak. Morao sam kontaktirati dr. Isikoloa i on je reagirao i dao sve od sebe da riješi probleme. Obnovio je ljubav i povezanost između nas i sada mogu reći da je iluzija pod kojom je bila moja žena nestala i da je sada bolja žena. Rezultat onoga što je dr. Isikolo učinio za mene koji se pokazao nakon dva dana bio je ono što me zadivilo. Ja i moje kućanstvo ostajemo zahvalni. Apeliram na sve koji trebaju pomoć da poprave svoje veze i bračne probleme da se jave dr. Isikolo jer je rješenje sigurno. Njegov email: isikolosolutionhome@gmail.com ili mu pošaljite poruku na WhatsApp/Viber na +2348133261196
OdgovoriIzbrišiBok ljudi. Moje ime je Dijana Budimir i imala sam teška i užasna iskustva u prošlim vezama i doista sam čekala da upoznam svog muža i nakon što smo se upoznali, zaljubili smo se i vjenčali. Nakon dvije godine naše zajednice promijenio se i počeo se čudno ponašati te je na kraju ostavio mene i našeg sina. Učinio sam sve što sam mogao da ga vratim, ali sve je bilo uzalud. Došao sam u kontakt s komentarima i onim što su svi govorili o dr. Isikolu. Obratila sam mu se i on je odgovorio i dao mi sve od sebe i podršku da moj brak ponovno funkcionira. On je bio taj koji mi je dao do znanja da mi je mog muža oduzela druga žena i bacio je čaroliju ponovnog susreta koja nas je ponovno ujedinila i vratio se kući meni i mom sinu. Zaista nitko tamo nije lagao o dr. Isikolu i njegovim dobrim djelima. Moj muž se vratio kući 48 sati nakon što je obavio posao kako je obećao. Obratite mu se sada i budite sigurni da će vam pomoći. Sada ćete mu morati poslati e-poruku putem: isikolosolutionhome@gmail.com ili mu poslati poruku na WhatsApp/Viber na +2348133261196
OdgovoriIzbrišiMoj muž s kojim sam gradila život 23 godine ostavio je mene i djecu bez riječi. Sve se srušilo na mene i došla sam do naših najmilijih i nitko nije mogao pomoći. Došlo je vrijeme kad je podnio zahtjev za razvod čak i kad nismo imali nikakvih problema niti smo se ikada svađali oko nečega katastrofalnog. Dr Isikolo mi je priskočio u pomoć i riješio problem koji sam imala sa svojim čovjekom. Ponovno nas je okupio i vratio nam se kući. Život je doista tajanstven i nikad nisam mislio da ću doživjeti ono što sam prošao, ali sve zahvaljujući dr. Isikolu koji je radio za mene i uvjeravao me u pozitivne rezultate nakon 48 sati koji su se i ostvarili kao što je obećao. On također može riješiti vaše probleme ako ga sada kontaktirate. Pošaljite mu poruku na WhatsApp ili Viber putem: +2348133261196 ili e-pošte: isikolosolutionhome@gmail.com
OdgovoriIzbrišiNakon što smo se ja i moj suprug vjenčali, preselili smo se u drugi grad i oboje smo dobili posao te počeli sretno raditi i živjeti zajedno. Nikada nismo imali nikakvih problema sve dok jedna njegova kolegica nije počela činiti sve da privuče pažnju mog supruga. Cijelo vrijeme nisam znala što se događa dok nije počeo spavati vani i smišljati isprike. Stvari su izmakle kontroli i on je na kraju prestao brinuti o mojim potrebama. U tom sam trenutku znao da mi treba pomoć pa sam kontaktirao dr. Isikolo i sve mu objasnio. Ispričao mi je sve što se događalo i obećao da će mi riješiti probleme, što je i učinio. Bacio je ljubavnu čaroliju za mene koja je ponovno ujedinila mene i mog supruga i on je postao čovjek kakvog sam ga oduvijek voljela samo nakon 48 sati koliko je dr. Isikolo radio za mene. Sada smo oboje sretni i to ne bi bilo moguće da nije bilo dr. Isikolo. Obratite mu se ako trebate pomoć. Njegov email: isikolosolutionhome@gmail.com ili mu pošaljite poruku na WhatsApp na +2348133261196
OdgovoriIzbrišiNakon što smo se ja i moj suprug vjenčali, preselili smo se u drugi grad i oboje smo dobili posao te počeli sretno raditi i živjeti zajedno. Nikada nismo imali nikakvih problema sve dok jedna njegova kolegica nije počela činiti sve da privuče pažnju mog supruga. Cijelo vrijeme nisam znala što se događa dok nije počeo spavati vani i smišljati isprike. Stvari su izmakle kontroli i on je na kraju prestao brinuti o mojim potrebama. U tom sam trenutku znao da mi treba pomoć pa sam kontaktirao dr. Isikolo i sve mu objasnio. Ispričao mi je sve što se događalo i obećao da će mi riješiti probleme, što je i učinio. Bacio je ljubavnu čaroliju za mene koja je ponovno ujedinila mene i mog supruga i on je postao čovjek kakvog sam ga oduvijek voljela samo nakon 48 sati koliko je dr. Isikolo radio za mene. Sada smo oboje sretni i to ne bi bilo moguće da nije bilo dr. Isikolo. Obratite mu se ako trebate pomoć. Pošaljite mu poruku na WhatsApp/Viber na +2348133261196 ili na njegovu e-poštu: isikolosolutionhome@gmail.com
OdgovoriIzbrišiSrce mi je drago što sam ovdje da kažem riječi zahvale dr. Isikolu.
OdgovoriIzbrišiNikad nisam mislio da ću ponovno moći vidjeti kako moj brak funkcionira unatoč činjenici da je sve već radilo protiv mene, dr. Isikolo mi je priskočio u pomoć. Imala sam problem u kući zbog kojeg je moj muž otišao, a ja sam već bila trudna i postalo mi je teško izdržati bez njega u životu. Njegova me obitelj cijelo vrijeme podržavala, ali nitko nije mogao pomoći da nas ponovno ujedinimo osim dr. Isikoloa koji je odgovorio u trenutku kada mi je pomoć bila najpotrebnija. On je riješio problem i moj suprug mi se vratio kući tek nakon 48 sati jer je još uvijek živio u istom gradu sa mnom. Prilično je nevjerojatno kada pronađete pomoć tamo gdje ste najmanje mislili da je možete dobiti. Još jednom hvala dr. Isikolo na svemu što činite kako biste pomogli ljudima kojima je pomoć prijeko potrebna. Pošaljite mu e-poruku putem: isikolosolutionhome@gmail.com ili WhatsApp na +2348133261196