VJERSKA SLOBODA









 
“Svatko ima pravo na slobodu mišljenja, savjesti
i vjere; to pravo uključuje slobodu da se mijenja
vjera ili uvjerenje i slobodu da se bilo
pojedinačno ili u zajednici s drugima, javno ili
privatno, iskazuje svoja vjera ili uvjerenje
poučavanjem, praktičnim vršenjem, bogoslužjem

i obredima.”



Kao ptice...


Jeste li već promatrali ptice koje se nadju pred nekim problemom,npr.prilikom gradnje gnijezda?
Danima i danima one grade svoje gnijezdo,skupljajuci razne materijale,cesto ih donoseći izdaleka.
I kad završe to gnijezdo i kad su spremne poloziti u njih svoja jaja,nevrijeme ili ljudsko"djelo" ili neka životinja,uništi ga i propadne im sve što su gradile upornim trudom.
Što učini ptica?
Onemoća i napusti svoj rad?
Ni slučajno!
Ona počinje opet,i opet,sve dok jaja ne polozi u gnijezdo.
Dogodi se često,prije nego se izlegnu mladi ptići,da netko ili nešto uništi gnijezdo,ali ovaj put s dragocjenim sadrzajem...
Vrlo je teško opet početi od nule.
Ali,ptica nikad ne zastane,ne uzmakne.
Ona nastavlja pjevati i graditi,graditi i pjevati...
U  životu svatko ponekad doživi udarce,ali ne zaustavljajte se nikada.
Izrecite molitvu,nadajte se boljem
.Pokupite komadiće vašeg nadanja.
Ponovno ih složite i počnite ispočetka!
Kao ptice!
Nije važno što  će se dogoditi,ne odustajte,idite samo naprijed...
Život je stalna borba,ali vrijedi truda prihvatiti ga!
I naročito ne prestajte nikada-pjevati...





24 PITANJA? - 24 ODGOVORA

Najljepši dan? – Današnji!
Najveća zapreka? – Strah!
Najlakša stvar? – Pogriješiti!
Najveća pogreška? – Odustati!
Korijen svih zala? – Sebičnost!
Najbolja zabava? – Rad!
Najgori poraz? – Obeshrabrenje!
Najveći stručnjaci? – Djeca!
Najvažnija hrana? – Pričest!
Najveća radost? – Biti drugima koristan!
Najveća tajna? – Smrt!
Najveća mana? – Biti loše volje!
Najopasnija osoba? – Lažac!
Najgori osjećaj? – Mržnja!
Najbolji poklon? – Oproštaj!
Najpotrebnije? – Obitelj!
Najbolji put? – Pravedan put!
Najljepši osjećaj? – Unutarnji mir!
Najbolje prihvaćanje? – Osmijeh!
Najbolji lijek? – Optimizam!
Najveće zadovoljstvo? – Izvršen zadatak!
Najveća snaga? – Vjera!
Najpotrebnije osobe? – Svećenici!
Najljepše na svijetu? – LJUBAV!





PISMO PRIJATELJA


Dragi prijatelju,
Kako si? Pišem Ti da Ti još jednom kažem kako Te žarko ljubim, i brinem se za te. Jučer sam Te vidio kako razgovaraš sa svojim prijateljem i onda sam cijeli dan čekao, nadajući se da ćeš doći i malo vremena proboraviti sa mnom.
Kad je došla večer, poslao sam Ti divan zalaz sunca i svježi lahor, da malo odahneš.
Čekao sam, i čekao, ali nisi došao …
To me je jako rastužilo, ali ipak Te volim jer sam Ti prijatelj, što god se dogodilo.
Prošle noći, gledajući Te kako spavaš, toliko sam čeznuo da pomilujem Tvoje čelo; zato sam Ti poslao mjesečeve zrake na Tvoj jastuk i Tvoje lice.
Opet sam čekao, i želio biti uza Te, da bismo mogli razgovarati.
Ah, kad bi barem mogao znati koliko darova imam za Tebe …
Ujutro si se kasno probudio i brzo opet otrčao, a da nisi ni pomislio na mene, svoga prijatelja. Kad bi htio i bio pozoran, mogao bi čuti kako ti govorim: volim Te!
Pokušavam Ti govoriti preko plavog neba, blagog lahora što šumori kroz granje, preko raznobojnog cvijeća, trepteće zvijezde i srebrnastih oblaka, i reći Ti: VOLIM TE!
Objavljujem Ti to slapovima što se ruše niz brijeg. Usred olujne munje i groma, stavljam pticama u usta ljubavne pjesme da Ti pjevaju.
Ogrćem Te toplinom sunca, mirišem zrak mirisom prirode …
Moja ljubav za Tebe je najveća!
Svaki trenutak Tvoga života htio bih dijeliti s tobom, malenkosti, Tvoje uspjehe, Tvoje promašaje, Tvoju žalost.
Želim živjeti u Tebi i da Ti živiš u meni!
Ako želiš, možemo zajedno provesti vječnost, od danas, i onda uvijek u nebu.
Pozivam Te da se danas sretnemo …
Sve ovisi o Tebi. Ja ću Te čekati!
zauvijek Tvoj prijatelj, Isus Krist
P.S. Trebam više glasnika koji bi raznosili ovo pismo i drugima.
Molim pošalji ga svima do kojih možeš doći.
Hvala.



RAZMIŠLJANJE O MOLITVI OČE NAŠ



Čovjek neki poče moliti:
"Oče naš, koji jesi na nebesima..."
odjednom začuje Božji glas.
Bog: "Da?"
Čovjek:
"Ne smetaj me! Vidiš da molim."
Bog:
"Ali zvao si Me."
Čovjek:
"Zvao? Nikog ja nisam zvao. Samo molim: "Oče naš koji jesi na nebesima..."
Bog: "Evo opet!"
Čovjek: "Opet što?"
Bog: "Pa zvao si Me. Rekao si: "Oče naš koji jesi na nebesima..." Evo Me. Što hoćeš?"
Čovjek: "Ali ja nisam ništa time mislio. To je samo svakodnevna molitva, shvaćaš? Ja redovito molim "Oče naš". Od toga se bolje osjećam. To je kao kad obaviš neku dužnost pa se bolje osjećaš."
Bog: "No dobro. Nastavi."
Čovjek: "Sveti se ime Tvoje..."
Bog: "Čekaj! Stani! Što si time mislio?"
Čovjek: "Mislio čime?"
Bog: "Pa s tim "Sveti se ime Tvoje..."
Čovjek: "Pa to znači... to znači... O Bože, ja pojma nemam što to znači. Otkud bih ja to znao? Pa to je samo dio molitve. Nego, kad smo već kod toga - a što to zapravo znači?"
Bog: "Znači - budi štovan, svet, uzvišen..."
Čovjek: "Čuj, pa to ima smisla. Zapravo nikad prije nisam razmišljao što znači 'Sveti se ime Tvoje'."
Bog: "Dobro, nastavi."
Čovjek: "Dođi kraljevstvo Tvoje. Budi volja Tvoja, kako na nebu, tako i na zemlji..."
Bog: "Ti to stvarno misliš?"
Čovjek: "Naravno, zašto ne?"
Bog: "A što poduzimaš u tom pogledu?"
Čovjek: "Poduzimam? Pa... ništa, valjda. Ja sam mislio da bi bilo lijepo da imaš sve pod kontrolom tu dolje kao što imaš tamo gore."
Bog: "A imam li pod kontrolom tebe?"
Čovjek: "Pa, ja idem u crkvu."
Bog: "Ne pitam te to, nego što ćemo s tvojim pljuvanjem po bližnjima? To ti je ozbiljan problem, znaš. Pa onda, način na koji trošiš novac - samo na sebe?! A da ne govorim o filmovima koje gledaš..."
Čovjek: "Čekaj! Stani malo! Što si se okomio na mene? Nisam ja ni bolji ni gori od drugih koji idu u crkvu."
Bog: "Oprosti. Mislio sam da hoćeš da 'bude volja Moja'. A ako je to cilj, onda treba početi od onih koji to mole. Kao na primjer - od tebe."
Čovjek: "Slušaj, Bože, moram završiti s ovim. Ovo već traje mnogo dulje nego obično."
Bog: "No dobro, hajde."
Čovjek: "Kruh naš svagdanji daj nam danas..."
Bog: "Trebao bi malo popustiti s tim 'kruhom'. Predebeo si."
Čovjek: "Ma čekaj malo, što je ovo? Dan za kritiku? Ja lijepo krenem obaviti svoje svakodnevne vjerske dužnosti, a Ti iz čistog mira ovako baneš i počneš me podsjećati na moje manjkavosti."
Bog: "Molitva je opasna stvar. Mogao bi se zbilja promijeniti. To ti cijelo vrijeme pokušavam objasniti. Zvao si Me i evo Me. Tu sam. Nastavi moliti. Da čujem sljedeći dio tvoje molitve."
Čovjek: "Strah me je."
Bog: "Strah!? Čega!"
Čovjek: "Znam što ćeš reći."
Bog: "Hajde, iskušaj me!"
Čovjek: "Oprosti nam duge naše, kao što i mi opraštamo dužnicima našim..."
Bog: "A što je bilo s Ivanom?"
Čovjek: "Evo, vidiš! Znao sam! Znao sam da ćeš i njega odnekud izvući! Bože, zašto govori laži o meni? Zašto širi priče o mojoj obitelji? Nikad mi nije vratio dug. Zakleo sam se da ću s njim izravnati račune!"
Bog: "A tvoja molitva? Što ćemo s tvojom molitvom?"
Čovjek: "Pa, nisam mislio ozbiljno."
Bog: "No, bar priznaješ. Ali nije ti baš neki štos vući okolo taj gorki teret u sebi, zar ne?"
Čovjek: "Ne, ali osjećat ću se puno bolje kad izravnam račune s tim susjedom."
Bog: "Nećeš se osjećati bolje, nego gore. Osveta nije slatka. Pomisli samo kako si već nesretan. No, Ja to mogu promijeniti."
Čovjek: "Možeš? Kako?"
Bog: "Ti oprosti njemu, a Ja ću onda oprostiti tebi. Tada će mržnja i grijeh biti njegov problem, a ne tvoj. Ti ćeš naći mir u srcu."
Čovjek: "Ma da, u pravu si. A i više nego što se želim osvetiti njemu, želim biti OK s tobom... (uzdah). No dobro, opraštam mu. Kad malo bolje razmislim, njemu je naprosto suđeno da bude bijedan i odvratan. Svakome tko ide naokolo i čini ljudima svinjarije koje on radi, treba pomoći da se izvuče iz toga. Pokaži mu nekako pravi put."
Bog: "Evo vidiš! Super! I kako se sad osjećaš?"
Čovjek: "Hmm... Pa, nije loše, nije uopće loše. Zapravo - super! Vidiš, možda danas prvi put što znam neću morati opet ići sav napet u krevet? Možda od sada neću biti tako umoran jer se nisam uspio dovoljno odmoriti?"
Bog: "Nisi još gotov sa svojom molitvom. Nastavi."
Čovjek: "I ne uvedi nas u napast, nego izbavi nas od zla."
Bog: "Dobro, dobro. Učinit ću to. Samo se ne dovodi u situacije u kojima možeš pasti u napast."
Čovjek: "Što pod time misliš?"
Bog: "Pa, recimo, ne pali televiziju kad znaš da trebaš obaviti još neke druge stvari. Isto tako, što se tiče vremena koje provodiš s prijateljima u kafiću, ako ne možeš utjecati na razgovor da ide u pozitivnom smjeru, možda bi trebao još jednom razmisliti o vrijednosti takvog prijateljstva...Također, ne bi se trebao 'natjecati' i uspoređivati sa susjedima i prijateljima. I, molim te, nemoj Me koristiti kao izlaz za nuždu."
Čovjek: "Ne razumijem ovo zadnje?!"
Bog: "O, znaš ti, znaš. Učinio si to već sto puta. Uvališ se u neprilike i onda dotrčiš k meni vičući: 'O Bože, pomozi mi da se izvučem iz ove frke i obećavam Ti da to više nikad neću učiniti!' Sjećaš se nekih takvih nagodbi koje si pokušao napraviti sa Mnom?"
Čovjek: "Da, Bože, sjećam se. Zbilja se sramim."
Bog: "No, hajde, završi svoju molitvu."
Čovjek: "Amen."
Bog: "Znaš li što to znači?"
Čovjek: "Ne, ali volio bih znati. Želio bih Ti ugoditi. Vidim kakvu sam zbrku napravio od svog života. I vidim kako bi bilo super da postanem jedan od Tvojih sljedbenika."
Bog: "Upravo si odgovorio na svoje pitanje."
Čovjek: "Da?"
Bog: "E pa sad, kad su neki od starih grijeha izvučeni na površinu i uklonjeni, teško je naći riječi da se opiše što sve možemo zajedno."
Čovjek: "Bože, hajde da vidimo što možemo napraviti od mene, važi?"
AMEN!





ISUS


Isus je poznavao Pismo. Bio je znalac, ali ne vidim da bi iz toga nužno slijedilo da bi trebao biti Bog.
Bio je i mudrac, pun duboke životne mudrosti, ali ipak ne vidim da bi on na osnovi toga trebao biti Bog.
Bio je i pjesnik, ne samo pjesnik snažnih riječi i poredbi, već pjesnik života: misao, čin, dah, pogled, pokret bili su mu poput pjesme – a ipak, da bi trebao biti Bog, to ne slijedi nužno iz same poezije njegovih riječi i života.
Razlučivao je bitno od nebitnoga više od ikoga. Rušio je lažne kulise društva, skidao ljuske da bi otkrio srž, pa ako je bio i genij, to još uvijek ne znači da je bio Bog.
Dao je život za načela za koja se borio, žrtvovao se za ljude koje je volio. Bio je junak, ali junak, to ipak još nije Bog.
No, vidim kako su mu sve znanje, sva mudrost, poezija, genij i junaštvo bili prožeti ljubavlju, slavili ljubav, izvirali iz ljubavi, služili ljubavi.
Odatle shvaćam da je Bog.
JER BOG JE LJUBAV!



DVANAEST APOSTOLA




Prvi Šimun Petar-Stijena on je zvan,
Jakov pak je drugi ko Sin groma znan.
Brat Jakovljev Ivan dobro poznat svim,
Andrija je s Petrom istog oca sin.
Betsaida selo Filipov je kraj,
Natanael Bartul prozvao se, znaj.
Jakov je još jedan, al' je mlađi on,
Sumnjivac je Toma poznat baš po tom.
Toma brata ima Judu Tadeja,
Tu je još i Levi, prozvan Matija.
A sad je na redu Šimun Buntovnik
I na kraju jadni Juda Izdajnik.










                                               GOSPODINE,
 

SMILUJ SE PRIJATELJU


 

Gospodine, smiluj se prijatelju
koji je umro noćas.
Nikad nije rekao da vjeruje u tebe,
ali živio je onako kako bi mnogi kršćani morali živjeti.
Nije išao u crkvu,
ali je išao na sva mjesta gdje se može pomoći
čovjeku.
Molio nije nikada,
ali je tražio istinu.
Nije znao za sakramente,
ali je kao dobar stručnjak znao za druge stvari
korisne ljudima.
Nije govorio o kršćanskoj ljubavi,
ali ljubio je ljude.
Umro je noćas.
Mlad, a teško bolestan.
Možda nije spoznao u patnjama svojim
da si ti Put, Istina i Život.
Možda je umro ne misleći na tebe.
Ali živio je za tebe
ne znajući to.
Ti, Gospodine, ne možeš biti nemilosrdan.
Smiluj se prijatelju
koji je umro noćas.





OBRNUTO STVARANJE

Zemlja je bila raj prije nego što ju je čovječji duh izmijenio.

I bi sedmi dan uvečer:
I rekoše ljudi: Imajmo vlast na ovoj zemlji. I vidješe da je to dobro. Velikim političarima nazvaše one koji su tražili vlast. A one koji su tražili izmirenje nazvaše slabićima i izdajicama domovine.
I bi šesti dan uvečer:
I rekoše ljudi: Postavimo granice i podignimo zidove. I stvoriše blokove sila, i podigoše uzajamne optužbe zbog nečovječnosti i kršenja ljudskih prava.
I bi peti dan uvečer:
I rekoše ljudi: Načinimo oružje da bismo se mogli braniti.
Novine, radio i televizija neprestano su ponavljali: Vi živite na pravoj strani.
I bi cetvrti dan uvečer:
I rekoše ljudi: Stvorimo organe uprave i kontrole koji će odlučivati što je istina a što propaganda. Bijahu potrebna dva organa; jedan je određivao istinu u zemlji,
a drugi što se može reći u inozemstvu.
I bi trećii dan uvečer:
I rekoše ljudi: Pronađimo oružje koje će u svako vrijeme i na svakom mjestu uništiti milijarde ljudi. I načiniše hidrogensku bombu, i biološko oružje.
I bi drugi dan uvečer:
I rekoše ljudi: Stvorimo Boga na svoju sliku, Boga koji će misliti i stvarati i raditi kao i mi. I počeše ubijati ljude dobre savjesti rekavši: Bog je na našoj strani, za mir i slobodu. Naš je jedini izlaz snaga, i to je Božja volja i za vas i za nas.
I toga, posljednjega dana, pretvori se svijet u oganj.
I POČINU ZEMLJA SEDMOGA DANA...






JA SAM JA



(deklaracija o samopoštovanju)


NA ČITAVOM SVIJETU NEMA NIKOGA TKO JE POTPUNO ISTI KAO JA.
SVE ŠTO DOLAZI OD MENE JE AUTENTIČNO MOJE JER JA TO IZABIREM SAM. JA POSJEDUJEM SVE ŠTO SE MENE TIČE: MOJE TIJELO, MOJE OSJEĆAJE, MOJA USTA, MOJ GLAS, SVE MOJE POSTUPKE, BEZ OBZIRA NA TO ODNOSE LI SE NA MENE ILI NA DRUGE.
JA POSJEDUJEM MOJE FANTAZIJE, MOJE SNOVE, MOJE NADE, MOJE STRAHOVE.
JA POSJEDUJEM SVOJE TRIJUMFE I USPJEHE, SVE MOJE PADOVE I POGRJEŠKE ZATO ŠTO POSJEDUJEM SVE NA I U SEBI.
MOGU SE POTPUNO POZNAVATI. ZNAJUĆI TO MOGU SE SPRIJATELJITI SA SVIM SVOJIM DIJELOVIMA I ZAVOLJETI SEBE.
ZNAM DA IMA NEKIH VIDOVA SAMOGA MENE KOJI ME ZBUNJUJU I ONIH KOJE NE POZNAJEM, ALI SVE DOK SAM PRIJATELJSKI RASPOLOŽEN PREMA SEBI I DOK SE VOLIM, MOGU HRABRO I S NADOM TRAGATI ZA RJEŠENJIMA ZAGONETKI I ZA NAČINIMA NA KOJE MOGU SAZNATI VIŠE O SAMOM SEBI.
BILO KAKO BILO, IZGLEDAM DOBRO I ZDRAVO I ŠTOGOD KAŽEM ILI UČINIM, MISLIM ILI OSJEĆAM U DATOM TRENUTKU JE AUTENTIČNO MOJE.
AKO SE KASNIJE NEŠTO OD TOGA ŠTO SAM REKAO, KAKO SAM IZGLEDAO I ŠTO SAM OSJEĆAO POKAŽE KAO KRIVO, JA TO MOGU ODBACITI A ZADRŽATI OSTATAK I SMISLITI NEŠTO NOVO UMJESTO ONOG ŠTO JE ODBAČENO.
VIDIM, ČUJEM, OSJEĆAM GOVORIM; IMAM ORUĐE DA BIH PREŽIVIO, DA BIH BIO BLIZAK DRUGIMA, DA BIH BIO PRODUKTIVAN I PRONAŠAO SMISAO I RED U SVIJETU LJUDI I STVARI IZVAN MENE.
JA SEBE POSJEDUJEM I ZATO SE MOGU STVARATI.
JA SAM JA I JA SAM O.K.




NE BRINI

Ne brini se oko toga da budeš bolji od bilo koga drugoga, jer će te to samo oneraspoložiti.
Umjesto toga, usredotoči se na to da budeš bolji od samoga sebe. Učini korak naprijed u odnosu na jučer. A kad dođe sutra, nađi načina da budeš još bolji.
Uspoređivanje sebe s drugima samo će te odvesti u razočaranje ili aroganciju, a ništa od toga neće pozitivno utjecati na tebe. Umjesto toga, uspoređuj sebe sa sobom i tad ćeš uistinu imati nešto s čime ćeš se pozabaviti. Kad ideš za tim da postaneš bolji od sebe, nikoga ne ugrožavaš. Ti si jedinstven i daleko od uspoređivanja s bilo kime. Prestani se brinuti o uspoređivanju s drugima. Uloži svoju energiju u pozitivnu svrhu bivajući najbolji što možeš biti, a onda čak i bolji od toga.



 BEZ TEBE

Bez tebe Gospodine, sve bi u meni bilo mrtvo,
jer jedino Ti možeš dati život.
Bez tebe bi sve u meni bilo prazno i šuplje.
Jedina Ti si punina, samo me Ti ispunjavaš.
Bez tebe sve bi bilo žalosno, pusto i dosadno.
Samo iz tebe struji radost i smisao života.
Kako bi podnio bol i kušnju,
Kako bi ponio svoj križ, kad tebe ne bi bilo?
Bez tebe bih bio slab, bez moralne snage,
nemoćan odoljevati napastima.

Bez tebe bio bih plašljiv, kolebljiv, nevjeran,
u času ćudljivosti spreman na svašta.
Bez tebe živio bih besciljno,
bez smislena puta.
Bez tebe bila bi noć, mračna noć,
bez ijedna svjetla koje bi privlačilo moje misli.
Bez tebe ne bi bilo nade ni za svijet ni za me.
Sreća bi bila daleka, izgubljena, nedostižna.
Na svu sreću, ni ne pomišljam da budem bez tebe:
Ti si moj, Gospodine, moj i sve moje.


 MOLITVA ŠUME

Čovječe, kad pored mene prođeš,
nemoj podići ruku ni na jedno stablo,
ni na jedan grm.
Nemoj me nepromišljeno ozlijediti.
Ja sam toplina tvoga doma
i ognjišta u hladnim zimskim noćima,
prijateljski hlad i štit od vreline ljetnoga sunca.

Ja sam drvo tvoje kolijevke,
trijem tvoje kuće, daska tvojega stola,
postelja na kojoj spavaš i odmorište vječnog počinka.

Čovječe, poslušaj me i usliši molitvu moju:
Ne ruši me nepotrebno,
ne spaljuj me nepažnjom, ne sijeci me nerazumno,
ne ozlijedi me bezobzirno.
Očuvaj me za svoju djecu.
MOLITVA ŠUME

Prolazniče !
Kad pored mene prođeš
I poželiš podići svoju ruku na mene,
Pazi, nemoj me ozlijediti jer:
...
Ja sam trijem tvoje kuće,
Daska na tvome stolu,
Postelja na kojoj spavaš,
I drvo od kojeg gradiš.
Tvoja lađa,
Ja sam držalica tvoje motike,
Vrata tvoga obora,
Drvo tvoje koljevke
I mrtvačkog sanduka.
...
Prolazniče, slušaj moju molitvu:
“Ne ozljedi me!”


VRAŽIJA BLAŽENSTVA

Blagoslovljeni oni koji su preumorni, prezauzeti ili previše rastreseni, da bi imali vremena za dobra djela. ONI SU MOJI NAJBOLJI RADNICI! Blagoslovljeni oni koji čekaju da ih se moli i očekuju zahvalnost. ONI SU MI KORISNI! Blagoslovljeni oni koji su vrlo pobožni,a svima čine zlo. ONI ZAUVIJEK PRIPADAJU MENI! Blagoslovljeni oni koji izazivaju nevolje. ONI ĆE SE ZVATI MOJOM DJECOM! Blagoslovljeni oni koji zavide. ONI SU MI LAK PLIJEN! Blagoslovljeni oni koji se uvijek žale. JA IH UVIJEK SLUŠAM! Blagoslovljeni vi, ako čitajući ovo, mislite da se to sve tiče nekog drugog a ne vas.
JER IMAM BAŠ VAS!




Priča bivšeg ovisnika



Jedna žrtva droge manje! Zovem se Franc Huber. Ja sam izbavljen iz pakla droge. Bio sam potencijalni mrtvac. Nakon dvadeset godina u drogi želio sam još samo umrijeti. Amsterdam - jednosmjerna ulica za ovisnike. Moja životna snaga istrošila se u vrtlogu slobode, zatvora i psihijatrije. Oko mene je bila samo bijeda. Svi su mi prijatelji visjeli na igli ili pak ležali na groblju. Ufiksao sam si zrak u venu. No preživio sam taj pokušaj samoubojstva. Hodao sam dalje ulicama Amsterdama vođen strašću za drogom kao daljinskim upravljačem. Sada mi je pedeset i jedna no dobro se sjećam doba kada sam bio dijete s ključem oko vrata. Majka me mogla nahraniti, ali mi je obiteljska toplina bila stran osjećaj. Kao tinejdžer našao sam sebe među rock-bendovima i anarhistima. Kad sam došao u dodir s drogama, prekinuo sam učenje zanata. Primjer mi je bila Janis Joplin koja je jednom rekla: "Živi brzo, živi intenzivno, umri mlad". Živio sam brzo i intenzivno - ali još sam živ! »ak se i radujem Životu. Godine 1980. dovukao sam se, pun heroina, do ljudi koji su mi željeli pomoći. Ohrabrili su me i potaknuli na tko zna koji pokušaj odricanja. S njima sam proveo jednu godinu. Našao sam mir i upoznao pravi život. Život bez ovisnosti mora se vježbati, no uobičajene terapije, psihijatar i boravci u zatvorima slabo su mi pomogli. Ovisniku treba više - njemu treba čudo! Njemu treba hrabrosti za život. Za čuda je nadležan Bog i to sam iskusio. On mi je, kada je sve propalo, podario nov početak.
Kada dosegneš dno, dolazi do prekretnice.
Isus je pobijedio besmislenost i smrt. On nam svojim opraštanjem daje nov život. Iza ovisnosti skriva se duboka čežnja za smislenim i sadržajnim životom. Božjom pomoću uspio sam to pronaći."


 

TRAGOVI PRIJATELJSTVA


 (^\


           Neki ljudi                    )  \ 
         dođu u naš                 (    )


         život i odu                Oooo


         neprimijećeni...


                        oooO
                       (    )      Neki se   
                        \  (       malo zadrže,


                         \_)      i odu svojim putem...

      Samo s nekima          oooO Oooo


       se sprijateljimo.        (    )  (    )
     S onima koji žele         \  (   )  /


      ući u naš život              \_) (_/


      i mi želimo


      ući u njihov ...
                                  *           *
                     *     oooO Oooo
                           (    )   (    )        *      ...i jer  se znamo i želimo  
                            \  (     )  /                  upoznati, činiti dobro
                       *     \_)   (_/      *           i uzajamno se poštivati...


                              *           *   
      ...ostavljamo lijepe
           tragove u srcima.


 Jučer je prošlo. Sutra je misterij. Danas je život.    


                             (\  +   /)
                             ( \ _  / )
                             (  \()/  )
                             (  /  \  )    Neka te tvoj anđeo čuva.
                             ( //\ \ )    Neka bude uz tebe.
                              /      \     On je tvoj prijatelj. 
                             (_____)   





OPROŠTAJNO PISMOGabriel Garcia Marquez


Kada bi Bog na trenutak zaboravio da sam marioneta i darovao mi nešto malo života, iskoristio bih ovo vrijeme najbolje kako znam.

Vjerojatno ne bih rekao sve o čemu razmišljam, ali sasvim sigurno bih porazmislio o svemu što kažem.

Cijenio bih stvari prema njihovom značenju, a ne prema njihovoj vrijednosti.

Spavao bih malo, više bih sanjao, znam da svaku minutu sa zatvorenim očima gubimo 60 sekundi svjetla.

Hodao bih kad se drugi zaustave, budio bih se kad drugi spavaju.

Kada bi mi Bog darovao mrvicu života, obukao bih se jednostavno, okrenuo se k Suncu, otkrivajući ne samo svoje tijelo, nego i svoju dušu.

Uvjeravao bih ljude, kako se varaju, kad misle da se u starosti nije moguće zaljubiti. Ne znaju da stare baš zato što izbjegavaju ljubav!

Djeci bih napravio krila, ali uzeo bi im ih dok se ne nauče letjeti.

Starijim osobama bih kazao da smrt ne dolazi zajedno sa starošću već s napuštenošću.

Toliko stvari bih se naučio od vas, ljudi...

Naučio sam da svi žele živjeti na vrhu planine, zaboravljajući da se istinska sreća skriva u samom načinu penjanja na vrh.

Naučio sam da kad novorođeno dijete uhvati svojom malom ručicom očev prst, drži ga zauvijek.

Naučio sam da čovjek ima pravo gledati na drugoga odozgo samo onda kada mu hoće pomoći da bi se podigao.

Toliko je stvari što sam se od vas mogao naučiti, ali u stvarnosti nemam baš puno od toga, jer kad me polegnu u grob, to ću zaboraviti.

Govori uvijek što osjetiš, a čini što misliš.

Kad bih znao da te danas posljednji put vidim pospanu, snažno bih te zagrlio i molio se Bogu da mi dozvoli biti tvojim anđelom čuvarom.

Kad bih znao da su to posljednje minute što te vidim, rekao bih ti 'volim te' i ne bih glupo pretpostavljao da to znaš.

Uvijek ima nekakvo sutra i život nam daje mogućnost učiniti dobro djelo, ali danas je sve što mi ostaje, htio bih ti reći da te veoma volim.

Sutra nema nitko zagarantirano - niti mladi, niti stari.

Možda danas posljednji put promatraš one koje voliš.

Zato nemoj biti neodlučan, učini to danas, jer ako se pokaže da sutrašnji dan ne dočekaš, žalit ćeš za danom u kojem ti je nedostajalo vrijeme za jedan osmijeh, za jedan poljubac, da si bio prezauzet da bi im prenio posljednje želje.

Budi stalno blizu onih koje voliš, govori im na glas kako ih trebaš, kako ih ljubiš
i budi prema njima dobar; nađi vremena i reci im 'žao mi je', 'oprosti', 'molim te', 'hvala' i sve ostale riječi ljubavi koje poznaješ.

Nitko neće pamtiti tvoje skrivene misli.
Zato moli Boga za snagu i mudrost da bi ih mogao izraziti.

Pokaži svojim prijateljima i bližnjima kako su ti veoma potrebni.




O D M O R


Šetati u prirodi.
Jesti kad si gladan.
Spavati kad si umoran.
Razgovarati s cvijećem i životinjama.
Divno i - savršeno besplatno!

Od za živce pogubna radnog mjesta puna buke do prenapučene plaže pune buke i natrag, na prepune ulice pune buke do za živce pogubna radnog mjesta puna buke...

Opuštenost, odmor, mir: pravi se odmor ne mjeri kilometrima ceste, nego satima tišine. Sreća odmora je u ispunjenoj radosti. Na sunčanu poljskom putu, u prozračnoj i svjetlom obasjanoj šumi može biti ljepše nego na Azurnoj obali!

Odmor!
Sreća je bliže nego misliš.
Odmor. Dođi k sebi!
Potraži tišinu. Nađi mir.
Ovdje stanuje radost
koja se izgubila zbog velike buke.


BOJE PRIJATELJSTVA


Pred mnogo vremena boje su sudjelovale u strašnoj prepirci. Svaka se boja proglašavala apsolutno najboljom, najvažnijom, najpotrebnijom, najdražom... ZELENA reče: «Jasno, ja sam najvažnija. Ja sam simbol života i nade. Izabrana sam od trave, od drveća, bez mene bi i životinje uginule, pogledajte oko sebe prema prostranstvima šuma i livada, vidjet ćete da da me ima najviše...» PLAVA je prekine govoreći: «Ti misliš samo na zemlju, a ne uzimaš u obzir nebo i more. Voda je izvor života i dolazi nam iz nebeskih oblaka sve do morskih dubina. Plavetnilo neba daje nam prostor, mir i vedrinu. Bez mene vi ostale boje ne biste bile ništa...»
ŽUTA dobaci: «Vi ste sve tako ozbiljne boje. Ja donosim osmijeh, veselje i toplinu svijetu. Sunce je žuto, mjesec je žut, zvijezde su žute. Kada procvjetaju suncokreti kao da se cijeli svijet smije. Znajte da bez mene ne bi bilo radosti.»


Tada se javi NARANČASTA: «Ja sam boja zdravlja i snage. Možda sam malo oskudna, nema me tako puno i baš sam zato dragocjena jer služim potrebama ljudskog života.
Nosim u sebi najvažnije vitamine, ako samo pomislite na mrkvu ili na naranče.
Nisam prisutna cijelo vrijeme, ali kada ispunim nebo u zoru i u suton, moja je ljepota toliko dojmljiva da nitko više ni ne pomisli ni na jednu od vas...»
Malo podalje CRVENA poviče: «Kraljica sam među vama. Ja sam boja krvi, a krv je život.
Boja sam opasnoti i hrabrosti. Spremna sam boriti se, ja palim vatru u krvi i bez mene bi zemlja bila pusta kao i mjesesc. Ja sam boja strasti, ljubavi, crvene su ruže i makovi...»
Podigne se GRIMIZ u svoj svojoj veličini, bio je visok i govorio je zvonkim glasom: «Ja sam boja vladajućih i moći. Kraljevi i vođe uvijek su mene birali jer ja sam simbol vlasti i mudrosti. Ljudi ne pitaju kada sam ja u blizini...samo slušaju i služe. Na kraju INDIGO vrlo mirno, ali jasno progovori: «Pomislite samo na mene, ja sam boja tišine i vi me teško primjećujete, ali bez mene svi biste bili površni. Ja predstavljam misao i beskonačne dubine. Vi me svi trebate da biste odvagnuli i suprotstavili stvari, za molitvu i za pokretanje mira...» I tako su boje nastavile raspravu u uvjerenju da je svaka važnija i superiornija od ostalih, svađajući se na kraju i ne primjećujući da su počele gubiti svoje pravo značenje.
Odjednom munja zapara nebom i začuje se zaglušujući zvuk. Grom i silovit pljusak prestrašili su ih do te mjere da su se boje stisle jedan uz drugu kako bi se zaštitile
Začule su boje tada KIŠU kako im se obraća: «Vi glupe boje svađate se međusobno u želji da dominirate nad drugima...zar ne znate da je svaka od vas stvorena za određeni zadatak, jedinstven i različit od drugih. Držite se za ruku i dođite sa mnom.» KIŠA nastavi: «Od sada kad god bude kišilo svaka od vas protegnut će se nebom i stvorit ćete tako veličanstveni luk boja koji će vas podsjetiti da morate živjeti zajedno i u miru.»
DUGA je znak nade i mira za bolje sutra. I tako kada god jedna lijepa kiša umije lice svijeta, a duga se pojavi na nebeskom svodu sjetimo se cijeniti i poštivati jedni druge.




SAVJETI ZA RODITELJE


- Povjerenje se gradi održavanjem obećanja.
- Djeca ne smiju služiti za popunjavanje nedostataka u roditeljskoj osobnoj sreći i ambicijama.
- Važno je prihvatiti dijete onakvo kakvo ono jest, a ne zahtijevati da se ono ponaša u skladu s roditeljskim fantazijama.
- Djeci se ne smije nuditi svađa kad traže razgovor.
- Djeci treba bezuvjetna ljubav i ne smiju dobivati uvjetnu ljubav.
- Djeca teže svom odrastanju pa ih se ne smije zbog posesivne roditeljske ljubavi prisiljavati da ostaju pokorna djeca prema potrebama roditelja.
- Roditelji, podržavajte se uzajamno. Dijete će biti zbunjeno ukoliko se roditelji ne slažu oko pravila. Budite svjesni da vi uvijek imate ulogu modela vašem djetetu. Djeca uče oponašanjem onoga što vide. Riječi neće imati značenja ako dijete ne osjeća međusobnu ljubav roditelja.
- Smijte se i igrajte s djecom.
- Djeca su po sebi dobra. Treba im samo malo pomoći da budu još bolja.
- Ohrabrujte dijete kad vam povjerava stvari koje su njemu važne.
- Razmislimo o svom vlastitom djetinjstvu kako bismo djetetu pružili ono što sami nismo imali, a željeli smo.
- Dopustimo male pogreške svog djeteta. Pomirimo se s činjenicom da ne možemo imati potpunu kontrolu.
- Razvijajmo rutine. One stvaraju okolinu koju dijete doživljava postojanom i sigurnom; kao npr. redovna molitva za obiteljskim stolom i sl.
- Kada razgovaramo s djetetom važno je da taj razgovor bude u razini oči u oči.
- Jako je važno da dijete stječe samopoštovanje. Ojačajmo dijete tako da mu pokažemo njegovu važnost u funkcioniranju obitelji.
- Dijete treba naučiti priznati pogrešku, a ne optuživati druge. To je važno za sakrament ispovijedi: da zna priznati što nije valjalo.
- Dijete treba naučiti održavati obećanja. A najbolja pouka je primjer roditelja.
- Nauči se govoriti: Volim te... Ti si moj ponos... Znam da možeš... Ta se pogreška može ispraviti... Što misliš o... ?
- Roditelji koji zanemaruju odgoj svog djeteta propuštaju neponovljivu priliku da opet budu mladi.



KORIZMENO RAZMIŠLJANJE (Strah od rizika)


Bio je nerazborit, govorit će oni.
Trebao je ostati na miru.
Vrč ide na vodu
dok se ne razbije…
Htio je provesti svoje,
kud puklo da puklo.
I sad je dobio po glavi.
Pravo smo mi govorili.
Bože moj, Bože moj, ma gdje bili,
oni će uvijek isto ponavljati.
Kad se netko odvaži na nešto, nemojte govoriti:
On je neoprezan, oholica.
Recite radije: možda nije mogao drugačije?
Možda nije znao zakopati talente?
Vi, razboriti ljudi, kolika je vaša zasluga što ste razboriti,
kad vam život prolazi u sjedenju s vama sličnima.
Komentirajući razboritost naroda,
domišljajući se u ime milosrđa,
u ime ljubavi,
kako da učinite neopasnim
sablažnjivi križ
na kojem je umro On,
poput roba, poput zločinca.
Vi, meka srca, istina vas peče.
Kako dovitljivo izmišljate
riječi što umiruju,
vi, spavači, skrivači blaga.
Malo ovog, malo onog.
Malo peršina, malo soli, malo papra.
Poslužite mlako.
Ne izazivajte skandal.
Neka sve ostane među nama.
Prstima upirete u one koji se pod mecima probijaju naprijed.
Klevećete one koji posrću, koji padaju.
Ako su pokriveni prašinom i blatom,
to je zato jer su koračali
neutrtim putovima.
Ako su ranjeni i iskidani,
to je zato jer su išli kroz prašumu.
Vi, pismoznanci i veliki učitelji,
vi ste krstarili samo javnim putovima,
kojima svi prolaze,
na kojima se suši i umire zrno Sijača.
Vi ćete sačuvati svoj život.
Ostarit ćete u miru i počastima.
Vama će pripasti meki naslonjači i medalje
što ih svijet čuva za one koji mu služe.
Ali Otac će s najviše planine sići u susret
“izgubljenoj svojoj djeci”.


BAŠĆANSKA PLOČA




"U ime Oca i Sina i Svetoga Duha. Ja opat Držiha pisah ovo o ledini koju dade Zvonimir, kralj hrvatski, u svoje dane svetoj Luciji. i svjedok mi župan Desimir Krbave Mratinac u Luci, Pribina poslanik u Vinodolu i Jakov na otoku. i tko to poreče, neka ga prokune Bog i 12 apostola i 4 evanđelista i sveta Lucija amen. A tko ovdje živi, neka moli za njih Boga. Ja opat Dobrovit sazidah ovu crkvu sa svojom braćom devetoricom u doba kneza Kuzme koji je vladao svojom krajinom. A bijaše to u vrijeme Mikula u Otočcu sa svetom Lucijom zajedno. "


AZ V' IME OTCA I S(I)NA I SVETAGO DUHA AZ'
OPAT' DR'ŽIHA PISAH SE O LEDNINE JuŽE
DA Z'V'NIM(I)R KRAL' HR'VAT'SKI V'
DNI SVOE V' SVETUJu LUCIJu I SVEDO -
MI ŽUPAN' DESIMIRA KR'BAVE MARTIN' V L(I) -
CE PRB'NEBŽA S' POSL' VIN(0)DOLE JaK(O)V' V O-
TOCE DA IŽE TO POREČE KL'NI I BO(G) I *BI* AP(OSTO)LA I *G* E -
VANJELISTI I S(VE)TAJa LUCIJa AM(E)N' DA IŽE SDE ŽIVE -
T' MOLI ZA NE BOGA AZ OPAT' DBROVIT' Z' -
DAH' CREK'V' SIJu I SVOEJu BRATIJu S DEV -
ETIJu V' DNI K'NEZA KOS'M'TA OBLAD -
AJuĆAGO V'SU K'RAINU I BJeŠE V' T' DNI M -
IKULA V' OTOČ'CI S' SVETUJu LUCIJu V' EDINO





AKO


Ako možeš ostati miran kada na tvome putu
svi izgube glavu i prstom pokazuju na tebe;
Ako sačuvaš povjerenje kada svi ostali sumnjaju;
Ako možeš čekati a da se ne umoriš čekajući;
Ako ne lažeš kada čuješ laž,
Ako ne mrziš kada tebe mrze,
I ako se ne praviš previše dobar,
niti govoriš previše mudro;

Ako snivaš, ali ti snovi nisu sve;
Ako misliš, i misli ti ostaju uvijek čiste;
Ako znaš prihvatiti, i pobjedu i poraz;
Ako možeš podnijeti da tvoju istinu
varalice iskrivljuju da bi lakše prevarili budale;
Ako vidiš kako u djeliće razbijaju tvoj cilj,
I miran se sagneš da pokupiš ostatke;

Ako možeš sakupiti sva svoja dobra
I staviti ih na kocku, sve odjednom,
I izgubiti, i početi ponovo ispočetka;
Ako možeš prisliti svoje srce, živce
i svoje mišiće da služe tvojim ciljevima,
i kada su malaksali,
I ako ustraješ kada sve zastane,
Osim Volje koja ti govori: "Drži se dobro";

Ako možeš hodati s kraljevima i ne izgubiti ljudskost;
Ako te ni prijatelj ni neprijatelj ne mogu povrijediti;
Ako svaki čovjek znači nešto za tebe,
ali ni jedan previše;
Ako znaš dobro ispuniti svaku minutu svog života,
I svakog trenutka ideš pravim putem;
Tvoja će biti zemlja i sve njeno blago,
Jer
Biti ćeš Čovjek, sine moj!


DABOGDA


Dabogda ti bila laka zemlja Hrvata
na koju si sa svojima pošao i zapalio oganj da je sažeže.
Gledam te mrtva na ledini podno Velebita: glavu, noge, ruke;
bradu pred kojom je jučer klečala Marija preklinjući te:
krstom kojim se krstiš, slavom koju slaviš,
djetetom ako ga imaš, dušom ako je imaš,
majkom koja te rodila.
Dabogda ti u raju oprostili u koji si ih poslao.
Dabogda neslušao dovijeka nejaki glas koji te molio:
»nemoj mamu, čiko, nemoj mene, čiko«.
U Lici. U rujnu. U ratu devedeset i prve.
U Petrinji, Dalju, Ćelijama,
Na Sajmištu u Vukovaru....
Dabogda, čiko!
U zemlji Hrvata. Da Bog da!



Kada vidiš kamen
na kojemu piše
da je ratnik pao
i nema ga više,
nemoj samo proći
k'o da ne postoji
tu su hrabro pali prijatelji moji.

Slušaj kako grmi,
kako more pjeni,
pitaju te jesu li zaboravljeni.
Za njih se pomoli,
nek' mi braća znaju
heroji se nikad ne zaboravljaju.

Branili su zemlju,
i rame uz rame
k'o ratnici svjetla
stali protiv tame.
Zato zora sviće,
zato dan se budi,
hvala im na svemu,
slobodni smo ljudi.





ZA ŽIVOTA, BRATE, ZA ŽIVOTA

Želiš li usrećiti nekoga
kome želiš mnogo dobra…
učini to danas
za života, brate, za života..

Želiš li darovati cvijet?
Daruj ga danas s ljubavlju
za života, brate, za života…

Želiš li reći «volim te»
svojim ukućanima,
prijatelju bliskom ili dalekom,
reci to za života, brate, za života…

Ne čekaj da ljudi umru
da im očituješ dobrotu
i da osjete tvoju ljubav:
za života, brate, za života
to učini.

Bit ćeš veoma sretan
naučiš li dijeliti sreću
svima koje poznaješ
za života, brate, za života…

Umjesto da posjećuješ groblja,
umjesto da puniš grobove cvijećem,
ispuni srca ljubavlju
za života, brate, za života…



DA SUTRA MORAM UMRIJETI




Radostan sam što sa sobom ne vučem neriješene sukobe s drugima. Ali nemam nikakva jamstva da neću upasti u bezizlaznu napetost s nekim čovjekom. Tada bi mi bilo važno u posljednji dan svoga života učiniti ono što mogu da izmiren s tim čovjekom pođem u smrt. Svakako osjećam da ne mogu objasniti sve nesporazume niti riješiti sve probleme s drugim ljudima. Vjerujem da će sam Bog uzeti te probleme u svoje ruke, da će mojom smrću objasniti nešto od onoga što je ostalo nejasno i da će poneki sukob jednostavno nestati. Ja mogu samo u svom srcu stvarati mir i sve sukobe predati Bogu u ruke. Tamo gdje mogu nešto poduzeti, to ću i učiniti. Ali neću živjeti pod prisilom da moram riješti sve sukobe. Umiranje me oslobađa i od prisile da se moram pred svima opravdati. Ne moram svima još jednom reći da sam mislio dobro. Moja će smrt također pokazati što je na meni bilo kruto i nepomirljivo. No, ona će svu uskoću i krutost razbiti i preobraziti. Tako ću pred Boga moći staviti svoje sukobe i ljudima do kojih mi je stalo signalizirati svoju pripravnost na pomirenje i oproštenje. Ali neću sama sebe zanijekati i izgubiti samopoštovanje moleći i zaklinjući sve da prihvate moje oproštenje.

Želim umrijeti u slobodi, rasterećen i od pritisaka da sebe svima učinim razumljivim, da se pred svima moram opravdavati, svima tumačiti što sam svojim postupcima i govorenjem mislio. Ne moraju me svi shvatiti. Ne moram ostaviti neporočnu sliku. Dobro je ako ponešto ostane još hrapavo i nesavršeno. Smrt je veliki preobrazitelj. Ona će dovršiti sve što ovdje ostavljam kao neku krpariju. Složit će što je u meni bilo lomljivo, povezat će slomljeno i iz toga oblikovati sliku koja o meni postoji od vječnosti.

Tako svoga posljednjeg dana neću biti ovisan o sudu ljudi, nego ću sebe u svojoj krhosti predati Bogu i njemu prepustiti što će učiniti od moga života. Moj poziv više mi nije važan. Bitno mi je jedino da utonem u Božju ljubav koja prašta i da ponesem sa sobom sve što me još opterećuje. Pouzdajem se u to da moje pomireno srce može u smrti probiti i ispuniti mirom i ono nepomireno u ljudima oko mene.



 MISLI VJEČNOSTI

Groblje. Mjesto tišine koje na mnoštvo pitanja nudi jedan jedini odgovor - Isus. I to baš Isus na križu. Došla sam na to mjesto sna, tako dubokog da ga može prekinuti samo razapeta Ljubav.
- Isplati se živjeti jedino sa stvarima s kojima možeš i umrijeti - sjetih se dok sam se molila pred grobom moga djeda. Misli koje sežu do vječnosti vratile su me do zadnjih dana njegova života. Kao šestogodišnjakinja voljela sam pred njim izvoditi razne scenske igre. Taj dan ušla sam u njegovu sobu spremajući nešto novo. Pogledao me i činilo mi se da me nije prepoznao. Iskoristila sam taj trenutak. Prekrila sam se bijelom plahtom, oko glave stavila zlatne ukrase, prišla mu i tiho rekla:
- Djede, došla sam po tebe. Ja sam tvoj anđeo kojega čekaš. Više nećeš ostati na zemlji. Vodim te u raj. Djed je sporo podigao glavu i rekao: Evo me! Spreman sam! Idemo!
Pomalo u strahu izašla sam iz sobe. Te noći djed se preselio u vječnost... Možda je to razlog zašto uvijek pred njegovim grobom molim molitvu „anđelu čuvaru“. Moju sabranost u molitvi prekinuli su glasovi žena iz blizine:
- Što ti je život? Šaka crne zemlje i ništa više. Tko zna ima li išta iza ovog groba? - uzviknula je žena stavljajući cvijeće na svoju obiteljsku grobnicu.
Gospođa koja je došla s njom žalosno je dodala: Baš tako. Šaka crne zemlje. Nema ništa od ovoga života. Da ima nešto, netko bi se vratio. Sve završava ispod ove mramorne ploče. Tu ti je kraj.
Promatrala sam je kako pali svijeću – znak nade u vječni život položen na kamen ljudske sumnje i ravnodušja. Podsjetile su me na dvojicu učenika obuzetih sumnjom da je smrt žalostan svršetak i propast. Ne vide sjenu blizu sebe i ne čuju korak Uskrsloga koji ide za njima stopu za stopom. Ostale su kod raspeća, pomrčine jednog dana, ne shvaćajući da je ta pomrčina postojala samo da svjetlost vječnosti obasja sve buduće dane. Pogled mi padne na stabla. U svaki list Bog je upisao uskrsnuće. Zašto onda sumnja, nevjerica?
U tim mislima napustila sam groblje i krenula prema školi. Taj dan sam imala učenike drugog razreda kojima sam obećala razgovor o raju, o vječnom životu. Tješila me pomisao da idem onima do kojih se uzdiže nešto bijelo kao nada, kao odraz daleke zemlje odjevene ljiljanima, zlatom, posute srećom.
Čim smo se susreli, začula sam pitanje: Kako će nam biti u raju? Pitanje u kojem nema sumnje u vječnost, u susret s Bogom.
- Što ti misliš kako će nam biti? - upitala sam. Bilo je to „zeleno svjetlo“ za izraz njihovih misli.
- Bit će nam lijepo jer ćemo vidjeti Boga - rekla je Ana.
- Neću plakati. I neću više lomiti ruku. Već tri puta sam lomila ruku na istom mjestu - rekla je Laura.
- Hoćemo li imati sve u raju? - upitao je Tomislav.
- Naravno – rekla sam. A onda su učenici nabrajali što bi sve voljeli imati u raju od omiljenih igračaka do pogleda njima dragih osoba.
Promatrala sam učenicu koja taj sat baš ništa nije rekla. U očima sam prepoznala tugu zbog gubitka majke. Tražila sam riječi koje bih joj mogla uputiti, ali ona ih je prva pronašla.
- Vjeroučiteljice - rekla je tiho - hoćete li vi biti s nama u raju?
- Nadam se - izustila sam, zatečena.
- Onda ništa drugo i nije važno - rekla je Ena i spustila pogled. Tren vječnosti koji se ureže duboko u život. Tren koji se ne zaboravlja.
- Hoćemo li dobiti plus? Baš smo dobro odgovarali - upitao je Luka.
- Zaslužili ste - rekla sam.
I križ se snagom Kristova Uskrsnuća pretvorio u plus. Oni su ga prepoznali.



 PRIČA O VJETRU I VOJNIKU

"Počeo je rat, otac je otišao daleko u planine...
- Sinko, a kako ću znati jesi li živ? - upitala ga, tužna, na rastanku majka.
- Pjevat ću, majko, pjevat ću - tješio je on - i pjevajući mislit ću na tebe. Vjetrovi će donositi moje pjesme, vjetrovi s planina.
Sjećam se bake. Zazviždi najljuća bura, a ona otvori prozor i sluša.
- Čujem ga! Pjeva! Živ je!
Tako je ona otvarala prozore dok su zavijali vjetrovi i onda kad je završio rat iz koga se otac nikad nije vratio.
- Čujem ga! - govorila je, ali svaki put kroz suze.
- Pjeva! Ne, nitko drugi, to on pjeva!
I bilo je tako.
Vjetrovi su u svojim krilima sačuvali pjesme mrtvoga ratnika i s vremena na vrijeme zaljuljali ih majci pod prozore.
Baka je jednoga dana usnula zauvijek kraj otvorena prozora. Vjetar je zavijao spuštajući se s visokih planina, a ona je u njegovu glasu htjela još jednom otkriti sinovljevu pjesmu."
- Da, jedino je kod ljudi tako - reče zamišljeno kornjača Tamara kad je Milivoj završio svoje pričanje. - Oni se vole čak i poslije smrti.



 NE ZAGAĐUJTE OKOLINU

Šetajući tako ulicama, čitah na plakatima:
»Ne bacajte papire na zemlju!
Ne gazite zelene površine!
Ne kidajte cvijeće!«
Tolika upozorenja, pomislih.
Pored mene, prođe grupa mladića i djevojaka.
Smijali se, dobacivali šale, kršili zabrane…
Zagađivali su okolinu riječima
kojih bi se stidio svaki rječnik.
I dođe mi da viknem:
»Ljudi, ne zagađujte okolinu psovkama,
lažima, prostotama, nepravdom, mržnjom!
Ne gazite nježnost u dušama malenih,
ne prelazite preko svoje savjesti,
ne izbacujte otrovne riječi,
jer će vam se sve to vratiti!
Ne držite jedni druge cijevima ispušnim!
Ne bacajte otrov na sjeme
koje ste sami posijali!
Ne zagađujte ni svoju nutrinu,
Ni svoju okolinu!




OSMIJEH


Osmijeh nas ništa ne košta, a djeluje čudesno.
Obogaćuje onoga kome je namijenjen, a ne osiromašuje onoga, koji ga poklanja.
Nitko nije tako bogat, niti tako siromašan, da si ga ne bi mogao priuštiti.
S njime svatko samo dobija.
Osmijeh unosi sreću u dom, pozdrav je prijatelju, pomoć pri sklapanju poslova.
Osmijeh je kao odmor za umornoga, putokaz izgubljenomu, sunčana zraka za žalosnoga i najbolji prirodni lijek protiv ljutnje.
Ne može ga se kupiti, posuditi ili ukrast, jer ima pravu vrijednost samo kad ga se poklanja.



 ZAŠTO DJECA LAŽU

"Moj otac je šef policije. Ako me budeš tukao, strpat će te u zatvor." Rečenica koju često čujemo iz usta trogodišnjaka ili četverogodišnjaka rijetko je istinita. Treba li ozbiljno shvatiti ove male laži koje djeca izgovaraju?
Lagati znači razlikovati istinu od laži, stvarnost od mašte. Za malu djecu ta razlika uopće ne postoji. To što dijete govori poput čarolije se pretvara u istinu. Uostalom, nije li isto tako kad se dijete igra? Djevojčica vodi lutku u kupovinu, u park ili liječniku, a da ne izađe iz svoje sobe.
Dječja izmišljanja su normalna i čine dio djetetova psihomotornog razvoja. Iako su riječi što ih dijete izgovara lažne, one su ipak posuđene iz određene realnosti. Primjerice, otac malog hvalisavca nije policajac, no to je dobra izmišljotina. Policajac zaustavlja one koji čine nedjela i dječak je upotrijebio laž da se zaštiti.

Do četvrte godine života dijete misli da je rastužiti majku gore nego lagati. Prema tome, kad učini glupost radije će reći da nije kriv, samo da mama ne bude tužna.
Oko šeste ili sedme godine života, dijete već vrlo dobro shvaća što je laganje. Neka djeca shvaćaju smisao te riječi mnogo ranije nego im roditelji objasne. Dijete se u tim godinama služi lažima jer je to - praktično. Laž mu pomaže da izbjegne kaznu, da sakrije loše ocjene i da se pravi važno pred prijateljima.
Srećom, malo je djece koja redovito lažu, iako se neka služe lažima češće od drugih. Niža intelektualna razina utječe na pribjegavanje lažima u svrhu kompenzacije, tvrde dječji psiholozi.
U svakoj dobi dijete oponaša ponašanje roditelja. Mali dječak popravlja svoj kamion kao što njegov otac popravlja auto. Kako raste, dijete više ne imitira samo u igrama, nego u riječima i djelima. Roditelji su uzor savršenstva za svoje dijete. Zato je važno pokazati dobar primjer. Uvijek govoriti istinu, prilagođenu djetetovim godinama i situaciji. Na taj način se pridobija djetetovo povjerenje. Snaga tog osjećaja sigurnosti smanjit će u djetetu iskušenje da prevari. Djetetu je potrebno objasniti da biti pošten i uvijek govoriti istinu znači poštivati i sebe i druge. Time se dijete uči da nema samo sebi što predbacivati. No, to je moguće isključivo u okruženju u kojem se dijete osjeća sasvim sigurno, a što ovisi o ponašanju odraslih. Razgovor i objašnjenja često su korisniji od vikanja ili kažnjavanja. Da bi dijete moglo priznati lošu ocjenu ili kolektivnu kaznu u školi, treba ga osloboditi straha od kazne. Naravno, to ne znači biti ravnodušani i takve stvari prihvaćati bez riječi, no s pretjernom strogošću roditelja dijete postaje podmuklo zbog straha od kazne.
Teško je biti pun povjerenja kad majka najavi rutinski posjet liječniku, a sve završi cijepljenjem. Kako priznati lošu ocjenu, ako je obećan miran razgovor, a na kraju se pretvori u galamu? Što bi trebao misliti ako ga nagovarate da laže na telefon kako trenutno niste kod kuće? Malo je roditelja koji mogu mirne savjesti reći da nikada nisu bili ni u jednoj od ovih situacija, iako nemaju osjećaj da lažu svojoj djeci.
Rijetka su djeca "rođeni lažljivci". Takvima je sigurno potrebna pomoć psihologa. Drugi su uznemireni, zabrinuti, i lažu od straha pred kaznom. Varaju jer se boje odraslih, koji su ili previše strogi ili ne znaju komunicirati sa svojim djetetom. Odgoj temeljen na uzajamnom povjerenju uglavnom uklanja ovu ružnu dječju naviku.
Zanimljivo je da djeca znaju kako Pepeljuga, Snjeguljica ili vilenjaci ne postoje, ali vole slušati priče o njima. No, ona sanjaju i o mišu koji dolazi po zubić i posjetu Djeda Božićnjaka. Istinu o njima lako će prihvatiti ako znaju da će i dalje dobivati darove. Ali ako im istinu otkrije npr. prijatelj iz razreda dijete se može osjetiti prevareno od strane roditelja.



 LICE - OGLEDALO DUŠE

Ništa nas ne prokazuje kao naše lice. Ono točno ocrtava naše zanose i naše posrtaje. Na njemu se čitaju naše tuge i naše radosti. Na licu i u očima odražava se sve što prolazi stazama našega bitka. Ničim nije moguće sakriti zbilju duše. Kozmetički zahvati su uzaludni pokušaj poboljšavanja nečega što se ničim ne da poboljšati. Nema te šminke niti te boje koja može oku vratiti sjaj, licu vedrinu, izgledu opuštenost i bezbrižnost. Kozmetika je odavno izgubila uvjerljivost pred istinskim štovateljima prave ljepote života.

Ljepota lica, a onda i ljepota svakog izgleda ovisi o ljepoti bitka, o ljepoti duše. Na licu se čita napetost i umor, na licu se čita podmuklost i sebičnost, na licu i u očima čita se istinska dobrota i dobronamjernost. S lica očitavamo prenapetost i očaj, ali i ushit i radost.

Nekih se lica bojimo, a za nekima čeznemo. U blizini nekih lica ledi nam se krv, a u blizini drugih lica razgaljuje nam se srce. U blizini jednih ljudi volimo biti i uvijek iznova tražimo priliku da se s njima sretnemo, dok u blizini drugih ljudi ne volimo biti i jednostavno od njih bježimo.

Čovjek ne može sakriti stanje svoje duše. Ono se čita, ma koliko se on trudio da tome doskoči ili da to kozmetičkim zahvatima učini ljepšim. Tijelo ne umije lagati. Naše tijelo reagira na stanje naše duše. I mnoge tjelesne boli i bolesti samo su reakcija tijela na stanje naše duše.

Duša je lijepa. Ona je odraz nebeskog čovjekova stanja prije izgona. Sva naša čežnja za ljepotom, za srećom, za onim što nazivamo ''rajskim stanjem'' zapravo je posljedica izgona iz raja, to znači da je svaka ljepota zapravo odraz rajskoga u čovjekovu izgnaničkom životu.
Duša je, međutim, stvorena lijepa. Ona je matrica koja je podešena, upriličena za ljepotu, jer je rajskog porijekla. Negdje u razdvajanju duše od vječnog nastaje ponekad kobni nesklad pa duša zbog gubitka ravnoteže i zbog vrtoglave samostalnosti gubi sigurnost. Toga trena počinje se rađati rugoba. I čovjek je na krivom putu ako misli da nazovi-lijepim licem može prevariti dušu. Nije moguće rekonstruirati dušu bilo kakvim vanjskom zahvatom. Ona se na da konfekcijski, a niti zamjenom stupovlja, vratiti u rajski zavičaj. Ljepotu joj može vratiti samo njezin Tvorac.

Duša koja je osjetila doticaj njegove ruke koja je ponovno preoblikuje, ponovno se rodila istinskoj vrijednosti – životu. Lice to više ne može tajiti jer blista.

Ljepota je prolom nebeskog i otkinut dio raja
Ljepota je prhak blistaj nastao u zaboravnoj igri
beskrajnih svjetlosti
Od te igre svijet i duša i svemir i cvijet
titraju neslućenim zanosom i bliješte
prokazujuć Lijepog u nedogled.


 DESET ZAPOVIJEDI OPUŠTENOG MIRA

1. Samo danas trudit ću se proživjeti dan ne želeći riješiti probleme svoga života odjednom.
2. Samo danas pazit ću najvećom pomnjom na svoje nastupe: otmjen u vladanju, nikoga neću kritizirati, neću druge ispravljati i popravljati … samo sebe sama.
3. Samo danas bit ću sretan, jer sam siguran da sam stvoren za sreću … ne samo na drugom svijetu nego i na ovom.
4. Samo danas prilagodit ću se okolnostima, ne zahtijevajući da se one prilagode mojim željama.
5. Samo danas posvetit ću pet minuta svoga vremena dobrom čitanju; kao što je hrana nužna za život tijela, tako je dobro štivo nužno za život duše.
6. Samo danas učinit ću dobro djelo, a da to nikome ne kažem.
7. Samo danas učinit ću nešto što inače ne činim rado; ako u mislima osjetim da sam povrijeđen, trudit ću se da to nitko ne primijeti.
8. Samo danas načinit ću točan raspored. Možda ga se neću točno držati, ali ću ga napraviti. Izbjegavat ću dva zla: napetu žurbu i neodlučnost.
9. Samo danas čvrsto ću vjerovati – čak i ako bi okolnosti pokazale suprotno – da se obrostiva Božja providnost brine za mene kao da nikoga drugog nema na svijetu.
10. Samo danas neću strahovati. Naročito se neću bojati radovati svemu što je lijepo i vjerovati u dobro. Dano mi je 12 sati da činim dobro; mogla bi me obeshrabriti misao da to moram činiti cijeli život.



 AKO HOĆEŠ

Marko pripovijeda kako je jedan gubavac doviknuo Isusu: «Ako hoćeš, možeš me ozdraviti, a Isus, ganut, dotakao gubavca i rekao mu: «Hoću, budi zdrav.»

Što je to Isusa ganulo? Vidio je on mnogo bolesnika, ovaj nije bio jedini koji je dozivao zdravlje.
No ovaj gubavac je to učinio na poseban način. On se Isusu ne obraća riječima: «Ozdravi me», «Molim te, iscijeli me», nego riječju: «Ako hoćeš». Isus je zacijelo u toj riječi prepoznao svoju riječ, razaznao svoj nazor. Isus je naime govorio: «Ako hoćeš», on nije bio nasilan. Mladiću koji je oduševljen i raspoloživ prišao s upitom što da radi, Isus je rekao: «Ako hoćeš, idi prodaj sve, slijedi me», nije požurio da na podatljiva pleća namakne zapovjedne terete.

U pronošenju radosne vijesti čut ćeš češće «moraš», nego «ako hoćeš». Ne sumnjam da bi više ušiju bilo čulo radosnu vijest i više srdaca a nju odlučilo da je ona bila više donošena «ako hoćeš» nego kao «moraš». Poziv Isusov je sankcioniran, ali nije prisilan.

I još nešto. Oni što su se hvatali Isusu za skute i prisiljavali Učitelja da ih izliječi zadobili su zdravlje zahvaljujući svojoj upornosti. Gubavac koji je obazrivo kazivao Isusu da ga može izliječiti ako hoće, pobudio je u Isusa ganuće i zadobio ozdravljenje. Ostat će ta dva načina: nasrtljivost i otmjenost. Jedni će dobiti, kako Isus drugdje veli, zbog nasrtljivosti: «Ustat će i dat će mu jer mu dodijava.» Drugi će dobiti zbog otmjenosti i obazrivosti: «A Isus, ganut, ispruži ruku.»
Marko, jedini od velike četvorice koji bilježi stanja prirode, bilježi, skupa s ostalom trojicom, Isusova duševna stanja. Veli da je Isus bio ganut. To ganuće izrekao je Isus kretnjom. Pružio je ruku. Dotakao je gubavca. Bila je to nesumnjivo smiona gesta. Taknuo je čovjeka, taknuo je čovjeka obredno nečista (gubavci su to bili), taknuo zaražena čovjeka. Ugledni Učitelj ne krije svoja osjećanja, ne zatomljuje ganuće i ne ukrućuje ruku.

Kršćani često ukrućuju ruku i gnjetu osjećaje ganuća. Grčko – rimski hladni mir, koji se uvukao kao uzor u duhovnost, sapinje srce i ruke. A ne jedanput sam se uvjerio da je siromahu dlan primaknut njegovu licu bio draži od dara s dlana. Osvjedočio sam se da ganuta ruka dira više nego riječi, i neskriveno osjećanje liječi jače nego slavna misao. Ako hoćete…




 BEZUMNO JE

Bezumno je mrziti sve ruže jer si se ogrebao na jedan trn.
Odustati od svojih snova jer se jedan nije ostvario...
Izgubiti nadu u molitve jer jedna nije uslišana...
Odustati od svojih napora jer je jedan bio uzaludan...


Okriviti sve prijatelje jer te jedan iznevjerio...


Ne vjerovati u ljubav jer ti je netko bio nevjeran ili ti nije uzvratio ljubav...


Odbaciti svaku mogućnost da budeš sretan jer nisi uspio u prvom pokušaju...


Nadam se da se na svom putu ne predaješ tom bezumlju


Zapamti da se uvijek... može pojaviti druga šansa…


Novi prijatelj, nova ljubav... obnoviti snaga… budi uporan


traži sreću u svakom danu


Siguran put k neuspjehu je - odustati! Često budući uspjesi dolaze
preko sadašnjih promašaja – NASTAVI SE TRUDITI!




KAKO IZABRATI BRAČNOG DRUGA?

DJEVOJKE
Već početkom srednje škole o ovom problemu intenzivno počnite razmišljati, jer već do mature bit ćete "stare frajle". Knjige i druge obveze ostavite po strani. Roditelje izludite nepristojnim oblačenjem i ponašanjem. Zašto biste imale razumijevanja i slušale te siromašne proletere na rubu egzistencije? Njihovo poštenje dalo im je samo siromaštvo.
Sve dobro proračunajte i ispitajte! Provjerite ima li vaš izabranik dovoljno novaca i gdje se odijeva, jer je danas jasno da snobovi drmaju ovim svijetom. I automobil može odigrati presudnu ulogu u izboru bračnog druga. Zamislite, kako bi to bilo jadno da jedino vi u susjedstvu vozite staru "škodu"!
Ako naiđete na snoba i bogataša, ne okrećite mu leđa. Posebno ako su mu roditelji bankari, lokalni političari ili tajkuni. Vaša škola nije tada ni slučajno važna.
Danas postoje kanali kako se lažiraju ispiti i diplome. Udajte se, osigurajte sebi muža. Nije važno ako vam tada djeca budu rasla bez vjerskog odgoja. Važno je da krštenje bude svečano. Danas se to ionako ne obavlja tajno. Muža nikada ne pitajte za vjeru i ne spominjite obiteljsku molitvu. Mogao bi se naljutiti. Važna je kuća, vikendica, skijanje, tenis... Dobro je ako su djeca kod bake. Valjda će naučiti barem "Oče naš".
Kad vam dođe teško i kad se osvjestite, bit će kasno. Stoga, plačite u samoći da vas nitko ne vidi. Važno je da vam susjedi zavide na sreći i bogatstvu.
MLADIĆI
Nemojte se ničim opterećivati. Budite muškarčine. Što vas briga za djevojke koje nisu vaše sestre! Ako vam naivne jadnice vjeruju, niste vi krivi. Kao da je teško nekome slagati i reći da ga voliš. Baš vas briga što možete nekoga upropastiti za cijeli život. Bitan je provod! Muškarcima je sve dopušteno. Na koncu, i očevi vas tako odgajaju. Kamo god kreneš sve neki macho tipovi. Vi ne želite vidjeti da je mnogo toga laž i liječenje savjesti. Zašto pokvarenjaci ne bi i vas uronuli u lovu i blato? Nemojte ni trepnuti pred vulgarnostima, jer vi ste već (kao!) to prošli. Vama ne smeta šesta Božja zapovijed. Provodite se...
Glumite da ste sretni i da vam je dobro. Potražite ženu koja vam odgovara u svakom pogledu. Neka bude obavezno lijepa da vam društvo zavidi na "dekorativnoj" ženi. Forsirajte njeno nekulturno odijevanje. Neka drugi vide što vi imate. Roditelji vam po protokolu moraju najaviti posjetu, da gospođa kupi gotova jela i kolače. Izbijte joj svaki stid iz glave. Kupujte najskuplju odjeću i šminku. Ne vodite brigu o njenim prošlim vezama. Ni vaša odabranica se ne brine što vi niste samo njeni!
Provodite se! Nemojte propustiti ni jednu priliku! Možda jednog dana ipak primjetite vlastiti jad i bijedu?!!!



AKO TI JE STALO DO CRKVE

Ako ti je stalo do Crkve ne raspredaj odveć o njoj.
I ne pitaj koliko je u njoj baštine vječnosti, a koliko naplavina vremena.
Ne pitaj pamti li ona, živi li doslovce,
Isusov Govor na gori.
Ne pitaj je li joj većma stalo do hramova od mramora
ili do hramova Duha Svetoga, do srca ljudskoga.
Ne pitaj koliko je u njoj obiteljskog duha,
obiteljske skrbi.
Ne pitaj čemu počasti koje si njezini službenici međusobno iskazuju,
koje je značenje počasnih naslova kojima se oslovljavaju.
Ne pitaj je li joj bliže ulagivati se moćnicima ovoga svijeta
ili zauzimati se za najmanje.
Ne pitaj je li dostojna iskazanog joj povjerenja,
je li vjerna svomu poslanju.
Ne pitaj je li zauzeta djeliteljica milosti ili se zapleće o ispraznosti.
Ne pitaj ide li ususret svijetu kojemu je upućena.
Budi ti Crkva koja ide ususret. I ne odustaj od Crkve svoje,
ne dijeli se od nje.
Budi ti onaj po kojemu će Evanđelje prolaziti svijetom.
Budi ti čovjek obiteljskog mentaliteta. Budi ti svima poslužitelj.
Budi ti onaj koji će održavati Božju prisutnost, Božju malenost.
Budi ti kruh koji se lomi i razdaje. Budi ti žarke i postojane vjere.
Budi ti blaga i ponizna srca.
Ti, ti učini sve što je do tebe, da Isus, kad ponovno dođe,
nađe vjere, nađe srce ljudsko, srce bratsko, na zemlji.
U Crkvi.  



KRIST - GENTLEMAN


Mogla bi to biti i definicija gentlemana kad kažemo da je on muškarac koji nikada ne zadaje bol.
On se bavi uglavnom time da ljudima oko sebe samo uklanja zapreke koje im stoje na putu njihova slobodnog, neograničenog potvrđivanja.
On radije sudjeluje u zbivanjima nego da sam preuzme inicijativu.
Pun je obzira prema svojoj okolini; osjećajan je prema plahima, ljubazan prema sramežljivima i milosrdan prema ograničenima. On nikada ne zaboravlja s kime govori; čuva se nerazumnih aluzija ili predmeta razgovora koji bi mogli nekoga razljutiti.
On rijetko vodi glavnu riječ i nikada nije zamoran.
On ne spominje usluge kada ih sam čini, pa izgleda da je on taj koji uzima onda kada daje.
Dalekosežnom mudrošću poštuje on načelo mudraca iz starina da se prema svom neprijatelju treba ponašati uvijek tako kao da će nam jednoga dana postati prijatelj.
On suviše zdravo shvaća ljude, a da bi se zbog uvrede osjećao uvrijeđenim.
On ima pametnijeg posla nego sijećati se pretrpljene nepravde; isuviše je bezbrižan da bi još nešto pridodao. Kad se on upušta u bilo kakve rasprave, tada ga njegov dobro disciplinirani um čuva od nezgrapne neuljudnosti možda nadmoćnijih ali loše odgojenih ljudi, koji poput tupog oružja razdiru i rasijecaju umjesto da naprave čist rez, koji u raspravi ne poznaju bit stvari, koji svoje snage rasiplju na sitnice, pogrešno shvaćaju protivnika i na kraju ostavljaju slučaj zamršenijim nego što su ga zatekli na početku.
On sa svojim nazorima može imati pravo ili krivo, ali je prerazborit da bi bio nepravedan; on je tako jednostavan kao što je i uvjerljiv.
Nigdje nećemo naći veću prostodušnost, obzir, blagost; on ulazi u duh svojih protivnika, uzima u obzir njihove pogreške.
On poznaje slabost ljudskoga razuma kao i njegovu jakost, njegov domet i njegove granice.
On djeluje iz blagosti i profinjenosti osjećaja, što su popratne pojave civilizacije.


OSMIJEH

Osmijeh je kao
zeleno svjetlo na semaforu,
Kao slatko grožđe na stolu,
kao cika djece u toplome moru;
Osmijeh je kao novac
iz punog novčanika za beskućnika,
kao sloboda za uznika;
osmijeh je poput kruha
za gladna čovjeka.

Smiješiti se,
to nije posao lak.
Ti svojim osmijehom svijetliš
i razgoniš mrak.

Tvoj osmijeh je uvijek za druge
i samo za druge ga nosiš…
I, upamti dobro,
što više ga trošiš,
još više potom
tvoje srce puni životom.

Imati osmijeh na licu,
to ti je kao
hodati s vrećom
i sve oko sebe
darivati srećom.
Osmijeh je kao najljepši cvijet
za voljeno biće.
Iz osmijeha
mijenja se svijet
i bolji niče.




Kako raditi bolje

1. NE RADI VIŠE STVARI ISTODOBNO!
2. SHVATI PROBLEM!
3. NAUČI SLUŠATI!
4. NAUČI POSTAVLJATI PITANJA!
5. RAZLIKUJ BITNO OD NEBITNOG!
6. PRIHVATI PROMJENU KAO NEIZBJEŽNU!
7. PRIZNAJ POGRJEŠKE!
8. GOVORI JEDNOSTAVNO!
9. BUDI SMIREN!
10. SMIJEŠI SE!




 SVEMIR

Otkriće i osvajanje svemira - fascinantna priča. Ali što vrijedi probijati svemirske prostore ako na ovoj našoj maloj Zemlji podižemo zidove nepovjerenja i mržnje?
Povesti ljude u svemir očito je lakše negoli na Zemlji stvoriti životni prostor za posve obične ljude. Čemu leteće svemirske stanice ako gladnomu ne možemo ponuditi ništa za jelo?
Da, ljudi su kod nas puno studirali, oni prate najnoviji napredak. Ali kad će ljudi postati dobri, srdačni, ljubazni i spremni oprostiti? Kad će konačno početi stvarati mir, mir i sreću na zemlji?
A što u svemu tome mogu učiniti ja? Još danas započeti da i sam budem dobar, srdačan i prijateljski raspoložen. Prema susjedima, kolegama, braći ljudima. To će više pridonijeti miru u svijetu nego sva čuda tehnike.





BOG U KOJEGA NE VJERUJEM


Ne vjerujem i nikada neću vjerovati:
- U Boga koji traži da ga se ljudi boje
- U Boga vrača i čarobnjaka
- U Boga koji bi sprečavao ljudski razum u njegovu traženju
- U Boga koji bi postao monopol jedne Crkve, jedne rase, kulture ili kaste
- U Boga djeda koga se može iskorištavati
- U Boga komu ne bi trebao čovjek
- U Boga suca koji sudi uvijek sa zakonikom u ruci
- U Boga samotnika
- U Boga koji se može rastumačiti filozofijom
- U Boga koji priječi čovjeku da raste, da osvaja, da se preobrazuje,
da se razvija dotle da postane "gotovo kao Bog"
- U Boga koji od čovjeka, zato što vjeruje, zahtijeva da se
odrekne da bude čovjek
- U Boga koji kaže "platit ćeš ti meni"
- U Boga koji se koji put kaje što je ljudima dao slobodu
- U Boga koji se zadovoljava da čovjek kleči čak i ako ne radi
- U Boga opijum za obnovu zemlje i nadu samo za budući život
- U Boga onih koji misle da ljube Boga zato što ne ljube nikoga
- U Boga komu se sviđaju oni koji uvijek govore "sve je u redu"
- U Boga koji opravdava rat
- U Boga koji daje prednost bogatima
- U Boga koji ne spasava one koji ga nisu upoznali,
ali koji su ga željeli i tražili
- U Boga koji se zaručuje s politikom
- U Boga koji koji zemlju i stvari što ih čovjek voli
uništava umjesto da ih preobrazi
- U Boga koji ne bi bio misterij, koji ne bi bio veći od nas
- U Boga koji bi zauvijek uništio naše tijelo mjesto da ga uskrisi
- U Boga za koga ljudi vrijede ne po onom što jesu,
nego po onomu što imaju ili predstavljaju
- U Boga koji ne bi bio ljubav i koji ne bi znao pretvoriti
ljubav u ono što treba
- U Boga u kog se ne bih mogao pouzdati i onda kad zakažu sve nade...






NAĐENI BOG(A.B.Šimić)


Ne traži Boga mišlju; u praznini
u kojoj se misao, tamna sjenka, gubi
uza te Bog je, uvijek u blizini
u stvarima oko tebe, u zvuku i muku.
Bog ti je uvijek najbliži od svega
diraš ga rukom, gledaš ga u boji neba
Bog ti se smiješi iz jednog dragog lica
i plaši te iz svake stvari: nema tajne
Ne pružaj miso u praznu daljinu
uza te Bog je. Otvori sva čula:
na tebe svjetlost s ljetnog neba pljušti
Bog oko tebe sja, treperi, miriše i šušti.
MOJ BOG(J. Pupačić)
Našao sam ga i On je našao mene
moj Bog koji me voli.
Našli smo se tražeći jedan drugog
i našao sam ga u sebi
jer živi u meni i za me
i ja se u njemu radujem.
Od iskona bili smo skupa
i do konca bit će mi pratilac
moj Bog.


SAMOTNIČKI ŽIVOT


U zabitnom selu jedne daleke zemlje rodilo se muško dijete.

Odrastao je u drugom selu, izučio ondje stolarski zanat i radio do svoje tridesete godine. Nakon toga tri je godine proveo kao putujući propovjednik.
Nije napisao nijednu knjigu.

Nije nikada obavljao javnu dužnost.

Nije imao vlastiti dom ni obitelj.

Nije pohađao vjerske škole.

Od svoga rodnog mjesta nije se udaljavao više od tristo kilometara.

Nikada nije postigao javno priznanje kao znak općepriznatog uspjeha.

Glavno uporište njegove vjerodostojnistio bio je on sam.

Imao je trideset i tri godine kad mu se javno mnijenje otvoreno suprotstavilo.

Prijatelji su ga napustili, prodan je svojim protivnicima, nepravedno osuđen, pribijen na križ između dvojice razbojnika.

Dok je umirao, krvnici su kockom dijelili njegovu odjeću, jedino što je posjedovao za zemaljskog života.

Pokopan je u grobnicu koju mu je prijatelj dragovoljno ustupio.

Dva dana nakon pokopa, grob mu je bio prazan.

Od tada je prošlo dvadeset vjekova, danas je središnji lik čovječanstva.

Ovaj samotnički život promijenio je više ljudi nego sve vojske svijeta, sva brodovlja, svi parlamenti, svi kraljevi, svi mislioci i svi znanstvenici zajedno.
 



ANĐELI S JEDNIM KRILOM(istinita priča iz života osoba s invaliditetom)


SVI SMO MI ANĐELI S JEDNIM KRILOM.
MOŽEMO LETJETI SAMO AKO JEDNI DRUGE ZAGRLIMO.
U proljeće 1983. godine Margaret Patrick došla je u centar za rehabilitaciju starijih osoba na fizikalnu terapiju. Kad je Millie McHugh, dugogodišnja djelatnica, predstavila Margaret ostalima u Centru, primijetila je tugu u Margaretinim očima kada je ugledala glasovir.
"Nešto nije u redu?". pitala je Millie.
"Ne", odgovorila je Margaret blago. "Samo pri pogledu na glasovir naviru mi sjećanja. Glazba mi je bila sve prije moždanog udara." Millie je bacila pogled na Margaretinu ukočenu desnu ruku, a žena joj je prepričala neke od najsvjetlijih trenutaka svoje karijere.
Odjednom je Millie rekla: "Pričekajte ovdje. Vratiti ću se za čas." Malo poslije došla je u pratnji niske, sjedokose žene s debelim naočalama, žena je hodala uz pomoć štapa.
"Margaret Patrick", kazala je Millie, "ovo je Ruth Eisenberg." Zatim se nasmiješila. "I ona je svirala glasovir, ali kao i Vi, ne može svirati nakon moždanog udara. Gda Eisenberg može koristiti desnu ruku, a Vi lijevu, i imam osjećaj da bi vas dvije mogle učiniti nešto prekrasno."
"Znate li Chopinov valcer u D-molu?" pitala je Ruth. Margaret je klimnula. Sjele su jedna pokraj druge na glasovirsku klupicu. Dvije zdrave ruke jedna s dugačkim, otmjenim crnim prstima, a druga s kratkim, debeljuškastim, bijelim skladno su prelazile po tipkama od ebanovine i slonovače.
Od tog su dana stotinu puta sjele za glasovir. Margaret bi svoju bespomoćnu ljevicu položila na Ruthino koljeni. Dok je Ruth zdravom rukom svirala melodiju Margaret je svojom zdravom rukom svirala pratnju. Njihovo je sviranje oduševilo televizijske gledatelje, slušatelje po crkvama i školama, u centrima za rehabilitaciju i staračkim domovima. A njih dvije dijelile su mnogo više od same glasovirske klupice. Počelo je Chopinom, Bachom i Beethovenom, a onda su otkrile da imaju više zajedničkog nego što su mogle pomisliti. Obadvije su prabake i udovice, obadvije su izgubile sina, obadvije su još mogle mnogo toga dati, ali ne jedna bez druge.
Dijeleći s Maragret glasovirsku klupicu, Ruth je čula kako kaže "Glazba mi je bila oduzeta, ali Bog mi je dao Ruth." Očito je Margaretino uvjerenje prešlo i na Ruth, a za proteklih pet godina otkako sviraju zajedno, danas Ruth kaže "Sastavila nas je Božja providnost."
I to je priča o Margaret i Ruth, koje same sebe nazivaju Ebanovinom i Slonovačom.


NASLJEDOVATI KRISTA


U Centru za beskućnike, neki alkoholičar i, po mišljenju mnogih, nepopravljivi pijanac, ganut dobrotom volontera iz Centra, potpuno se promjenio.
Postao je najljubazniji čovjek kojega su suradnici i posjetitelji ove ustanove ikad upoznali.
Ivan je dan i noć neumorno radio i ne bijaše posla koji ne bi ponizno prihvatio i zdušno obavio.
Očistio je sobu u kojoj je nekom pijancu pozlilo i oprao prljavi zahod. Sve što bi ga zamolili činio je s osmjehom na licu i nehinjenom zahvalnošću što je dobio mogućnost da čini dobro.
Na njegovu su pomoć mogli računati djelitelji hrane kad je trebalo podvoriti nemoćne, kao i djelatnici zaduženi za spremanje ležajeva, jer je bio pri ruci svima kojima je pomoć bila potrebna.
Jedne je večeri kapelan Centra mnoštvu okupljenu u dvorani propovijedao naglašavajući potrebu molitve za obraćenjem i korijenitom promjenom života.
Neki je čovjek iznenada došao pred oltar iz dna dvorane, bacio se na koljena i počeo vikati:
"Bože, Bože moj, učini da i ja postanem kao Ivan! Daj da budem kao Ivan!"
Kapelan ga pridiže i reče: "Sinko dragi, zar ne bi bilo bolje da moliš da budeš kao Isus?"
Čovjek začuđeno pogleda kapelana i upita: "Zar je Isus bio kao naš Ivan?"
Kad bi te netko upitao: "Kako izgleda kršćanin?",
jedini bi prihvatljiv odgovor bio:"POGLEDAJ MENE!"


PAS KOJI ŠEĆE PO VODI(čudesnost stvorenoga svijeta)


Pošao lovac sa svojim novim psom u pokusni lov. Loveći, pogodio je patku koja je pala u jezero. Pas je odšetao po vodi, zgrabio patku i donio je svom gospodaru.
Čovjek je ostao bez daha. Pogodio je još jednu patku. I ponovno, dok je u nevjerici trljao oči, pas se odšetao po vodi i donio patku.
Jedva povjerovavši što je vidio, idućeg je dana pozvao svog susjeda u lov. I ponovno bi svaki put, kad bi on ili njegov susjed pogodili patku, pas išao po vodi i pticu donio pred lovce. Čovjek nije ništa rekao. Niti susjed. Napokon, ne mogavši se više uzdržati, progunđa: "Jesi li na mom psu opazio nešto neobično?"
Susjed je zamišljeno trljao bradu. "Da", rekne napokon. "Kad bolje promislim vidim da taj pasji sin ne zna plivati."
ČUDESA POSTOJE SAMO ZA ONE KOJI SE ZNAJU DIVITI.



ZATRUBI AKO VOLIŠ ISUSA


Nedavno sam prolazio pokraj jedne knjižare s knjigama religioznog sadržaja i zapela mi je za oko auto-naljepnica ZATRUBI AKO VOLIŠ ISUSA!
Bio sam dobro raspoložen i budući da sam upravo dolazio s uspješnog nastupa crkvenog zbora, kupio sam naljepnicu i nalijepio je na svoj auto.

Čovječe, baš sam sretan što sam to učinio! Ovo što ću vam sada ispripovjediti spada u ono najdivnije što sam ikad doživio.
Stajao sam pred crvenim svjetlom na semaforu i dok sam razmišljao o Gospodinu i Njegovoj dobroti, upalilo se zeleno svjetlo a ja to nisam primjetio.
I dok sam tako stajao, počeo je tip iza mene trubiti kao divlji, nagnuo se kroz prozor svoga automobila i zaurlao: «Kreni! Kreni!» S kojim zanosom je taj čovjek volio Isusa!
Onda su svi počeli trubiti, pa sam se i ja nagnuo kroz prozor i mahnuo i nasmiješio se svim tim vjernicima. Čak sam i više puta zatrubio. Neki ljudi su bili toliko obuzeti radošću trenutka da su izašli iz svojih automobila i došli k meni.
Kladim se da su htjeli znati koja je moja župa, ili su jednostavno htjeli sa mnom zajedno moliti, ali sam upravo u tom trenutku primijetio zeleno svjetlo na semaforu.
Onda sam primjetio da sam ja bio jedini koji je uspio prijeći križanje prije nego se ponovno upalilo crveno.
Bio sam malo žalostan jer sam morao ostaviti sve te dobre ljude. Zato sam još jedanput smiješeći se domahnuo svojoj braći i sestrama i odvezao se. Malo sam usporio, još jedanput se nagnuo iz auta i pozdravio ih posljednji put udaljavajući se od križanja.
Hvala budi Gospodu za tako divne ljude!
 

SVETI NIKOLA


Pozdrav svima, simpatični prijatelji... Pažnja! Stiže vam netko koga ćete odmah prepoznati: ima težak, ali siguran korak, odjeven je u biskupsko odijelo, na glavi nosi mitru, u ruci ima štap, lice mu je dobroćudno i prekriveno gustom bijelom bradom i djeci dijeli darove.
"Sveti Nikola!" čini mi se da je netko povikao. Upravo tako... dopala me i ta avantura da budem predstavljen kao lik dobroga biskupa koji dijeli darove. Ako me netko od vas već poznaje, vjerujem da će me upitati: "Kako se to dogodilo, sveti Nikola?"
Uistinu, bio sam biskup u Miri u Liciji (jedna pokrajina u današnjoj Turskoj) i ostao biskup sve dok se Isusu nije svidjelo pozvati me k sebi. Mnoge sam stvari činio i govorio, ali ljudska su srca zapamtila samo veliko dobro koje sam želio svima jer mi je Bog darovao dobru dušu koja je znala suosjećati sa siromašnima, malenimma, slabima, potlačenima i onima u opasnosti. Tako su me muškarci i žene, djeca i odrasli, počeli zazivati u svim životnim prilikama i neprilikama, a ja sam se uvijek rado odazivao.
Zazivali su me kao zaštitnika mornari (koliko je samo opasnosti i brodoloma bilo u stara vremena!), putnici u nevoljama, zatvorenici u tamnicama, zlostavljani robovi, potlačeni pod silnicima, zatim još i bolesnici svih vrsta, a osobito oni koji bi oboljeli od kuge, koje se plašio čitav narod, pa izgladnjeli od strašne bijede, pokradeni... Da samo znate kolikim prijateljima sam pomogao i nastavljam pomagati!
A ono što me osobito čini sretnim je to što sam zaštitnik djece! Zbog svega toga su me kršćani uvijek jako voljeli. Posvetili su mi tolika mjesta, crkve, samostane i kapele, upravo kao velikom prijatelju: najprije na Istoku, a potom u Bariju, gdje su 1087. godine neki mornari donijeli moje tijelo koje je do tada bilo pokopano u MIri.
Jeste li već čuli, prijatelji moji, za svetoga Nikolu iz Barija?
Ta osoba nije nitko drugi doli opet ja. U Miri su bili Turci, a kršćani Apulije željeli su da budem s njima u Bariju. Sagradili su mi prekrasnu crkvu, i ja već šesnaest stoljeća nastavljam slušati molitve svih, a čini mi se kao da sam tek počeo... Na prvo mjesto uvijek stavljam upravo djecu.
Eto zašto me pučka mašta pretvorila u dobroga pastira koji donosi djeci darove. To mi ne smeta. Štoviše, sretan sam svaki put kada neko dijete na taj način misli na nebo, jer mu mogu dati put koji uzimam izravno iz Isusovih ruku.
Sve u svemu, Bog mi je dao veliki dar da mnoge osobe imaju u mene povjerenja, a nadam se da ćete i vi biti među njima jer želim biti vaš dobar prijatelj.
Znate, ima još jedna velika i lijepa stvar koja mi jako leži na srcu. Još ste uvijek mali, ali siguran sam da ćete me razumjeti. Pored svih dobrih želja koje ljudi imaju za treće tisućljeće, jako želim da svi kršćani ponovno postanu jedno srce i jedna duša, bez podjela i neslaganja.
Uzmite zemljopisnu kartu i pronađite grad Bari pa će vam sve biti jasnije i moći ćete razumjeti moju želju.
Bari je od svih gradova Italije najbliži onome dijelu Europe gdje se nalazi grčka Crkva, koja se prije puno stoljeća odvojila od Katoličke Crkve, koja je naša. U Bariju je 1098. godine papa Urban II. sazvao važan sabor kako bi se kršćani ponovo ujedinili, ali taj put bilo je bezuspješno. Od tada je Bari ostao grad u kojemu se puno moli i susreće kako bi se konačno dogodilo ujedinjenje svih kršćana.
 

SAMO BISERI


Jedne večeri dva trgovca biserjem u isto vrijeme stigla su u konačište za karavane u pustinji. Obojica su bila zbunjena zbog nazočnosti drugoga, i dok je jedan od njih rastovarivao devu, nije mogao odoljeti napasti da mu, kao slučajno, na zemlju padne veliki biser. Biser se otkotrlja do drugog trgovca, koji ga s upadljivom ljubaznošću podigne i vrati vlasniku rekavši: "Imate vrlo lijep biser, gospodine, uistinu velik i sjajan."
"Kako ljubazno od vas da to kažete", odgovori drugi. "U stvari, to je jedan od manjih iz moje zbirke."
Beduin, koji je sjedio pokraj vatre, ustane i pozove obojicu da jedu s njime. Kad su počeli jesti, beduin im ispriča ovo:
"I ja sam, dragi prijatelji, jedno vrijeme bio draguljar poput vas. Jednog me dana iznenadila velika oluja u pustinji. Udarala je mene i moju karavanu s lijeva i desna, sve dok me nije rastavila od mojih drugova, a ja sam bio posvema izgubljen. Prolazili su dani, a mene je uhvatila panika kad sam shvatio da se vrtim u krugu, i da ne znam gdje se nalazim, i u kojem pravcu moram putovati. Tada sam, gotovo umirući od gladi, skinuo sve vreće s grbe moje deve, tjeskobno ih prevrćući po stoti put. Zamislite kako sam bio uzbuđen kad sam naišao na torbicu koju prije nisam zapazio. Drhtavim rukama otvorio sam je nadajući se naći nešto za jelo. Zamislite moje razočaranje kad sam otkrio da su u njoj bili samo biseri."

Pomozite mi i vi svojim molitvama, svojim djelima mira i zajedništva kako bi se ponovno zašila ta strašna poderotina. Sada je trenutak za divan zagrljaj mira između svih onih koji vjeruju u Krista.
To je ono za čime najviše čeznem. Dakle, prijatelji, hoćete li mi i vi, koji ste zakoračili u 21. stoljeće, pomoći? Još više, učinimo zajedno da to za sve bude najveći događaj u trećem tisućljeću!
Hrabro u djelima... sveti Nikola je s vama!
Uputit ću vam jedan poziv: razmišljajte o meni kao o svecu s darovima, kako biste se natjecali sa mnom i postali i vi sami djelitelji dobara, istine i mira.





ŠEST ZVONA


Bila jednom jedan mali restoran koji se zvao SREBRNA ZVIJEZDA. Vlasnik nije uspijevao povezati kraj s krajem, iako je poduzeo sve kako bi privukao goste: restoran je bio ugodno mjesto, posluga ljubazna, a cijene razumne. Očajan, pitao je za savjet jednog mudraca.
Saslušavši njegovu tužnu povijest, mudrac reče: "To je vrlo jednostavno. Moraš promijeniti ime svog restorana."
"To ne mogu!" odgovori čovjek. "Moj otac i moj djed zvali su ovaj restoran SREBRNA ZVIJEZDA i pod tim imenom je poznat u cijelom kraju."
Mudrac će na to: "Moraš je nazvati PET ZVONA i objesiti šest zvona iznad ulaznih vrata."
"Šest zvona? To je glupo. Čemu bi to služilo?"
"Pokušaj i vidjet ćeš", reče mudrac smiješeći se.
I tako je vlasnik restorančića pokušao. Nakon nekog vremena primjetio je: svaki putnik koji bi prolazio pokraj restorana ušao bi unutra upozoriti na zabunu, i svaki je mislio da nitko drugi to nije opazio. Jednom ušavši bili su iznenađeni ljubaznošću posluge i ostali su da se okrijepe, i tako su ugostitelju pribavljali zaradu koju je dugo vremena uzalud tražio.




LOPOV PRED VRATIMA RAJA


Stigao neki lopov u nebo i pokucao na rajska vrata: "Otvorite, molim!"
Apostol Petar začuje kucanje i proviri kroz prozorčić na vratima. "Tko je?" "Ja." "A tko si ti?" "Lopov. Pusti me u raj."
"Ni govora, ovo nije mjesto za lopove."
"A tko si ti da me ne puštaš?"
"Ja sam sveti Petar!"
"Znam ja tebe. Ti si od straha zatajio Isusa prije nego je pijetao triput zapjevao. Sve ja znam, prijatelju!"
Postiđen, sveti se Petar povuče i potraži svetoga Pavla: "Pavle, otiđi u vratarnicu i razgovaraj s onim čovjekom."
Sad sveti Pavao proviri kroz prozorčić: "Tko je tamo?"
"Ja sam, lopov. Pusti me da uđem u raj."
"Raj nije mjesto za lopove!"
"A tko si ti da me ne puštaš?"
"Ja sam apostol Pavao!"
"Ah, Pavao! Ti si išao u Jeruzalem i u Damask ubijati kršćane. A sad si u raju!"
Postiđen, sveti se Pavao povuče i sam zbunjen, te ispriča svetom Petru što mu se dogodilo.
"Moramo mu poslati Ivana, evanđelista", reče Petar. "On nikad nije zatajio Isusa, bolje će se snaći." Sveti Ivan proviri kroz prozorčić. "Tko je tamo?"
"Ja sam, lopov. Pusti me da uđem u raj."
"Možeš kucati koliko želiš, za grešnike kao što si ti u raju nema mjesta!"
"A tko si ti da me ne puštaš u raj?"
"Ja sam Ivan, evanđelist."
"A tako, ti si jedan od evanđelista. Zašto vi evanđelisti varate ljude? Napisali ste: 'Kucajte i otvorit će vam se, tražite i naći ćete.' Dva sata kucam i tražim, nitko me ne pušta da uđem. Ako mi odmah ne nađeš mjesto u raju, vratit ću se na zemlju i svima ispričati da si u Evanđelju pisao laži!"
Ivan se uplaši i pusti lopova u raj. Raj je samo pitanje milosrđa.





PLJESAK ZAHVALNOSTI


Nakon što je glazbena umjetnica, po završetku svoga uspješnog nastupa, ispraćena burnim pljeskom, napustila pozornicu, na pozornicu su hitrim korakom izašla tri muškarca.
Njihovom hitrom dolasku odazvao se jednako hitar pljesak prisutnih, koji se za tren rasuo uz prigušen i zbunjen smijeh. Naime, tri muškarca bili su pomoćni radnici, čiji je posao bio što brže i neprimjetnije pripremiti pozornicu za sljedeću točku programa.
Oni su se na takve zabune navikli, pa su s osmjehom na licu obavili svoj posao. Pritom nazočna publika, uz blagi osjećaj nelagode, u tišini iščekuje nastavak programa. Ali za nelagodu nema razloga. Jer i ona trojica zavrjeđuju pljesak. I njihov je posao dostojan poštovanja.
Nezgoda je u tome što prema ustaljenim običajima pljesak pripada ponajprije umjetnicima i sportašima. I političarima prigodice. No, pljesak može biti iskaz prepoznavanja istinskih vrijednosti, ali može biti i prevrtljiv, i neutemeljen i nemilosrdan.
Mnogi obavljaju poslove uz koje, po naravi stvari ne spada pljesak. Te poslove, premda često i nisu odmaknuti od pogleda javnosti, ovija neka tišina. Oni se mogu obavljati i u ozračju ozbiljnosti i vedrine, ali, u svakom slučaju, spadaju u neki drugi svijet.
Rijetko kada je pljesak doživjela neka medicinska sestra ili laborantica. Rijetko noćni čuvar, vatrogasac, drvosječa ili pometač ulica. Rijetko ga je doživjela radnica u cvjećarnici, radnica na traci ili krojačica.
Ali, to ne treba biti razlog za tugu. Jer odsutnost pljeska ne umanjuje vrijednost posla niti dostojanstvo onoga tko ga obavlja.
Osim toga, uz pljeskanje rukama postoji i pljeskanje srcem. Mnogi, koji nikada nisu imali prigode čuti pljesak ruku njima upućen, itekako su imali prigode iskusiti pljesak srca. I on je istinsko opravdanje čovjeka. Života.
Pa ako i nakon čitavog života, proživljenog u predanoj zauzetosti za svoje najbliže, u predanom služenju i znanima i neznanima, izostane pljesak srca, ni to nije pogubno, ma koliko bolno i neshvatljivo bilo.
Jer srce zna, uvijek zna, za koga je živjelo.
A i to je svojevrstan pljesak. Pljesak zahvalnosti.




PRVA PROPOVIJED


U crkvu je na misno slavlje, među ostalim vjernicima, došla i mlada obitelj s troje malene, predškolske djece.
Dvoje, tek nešto starije djece bilo je mirno, dok je treće, najmlađe, već od početka mise neprestano - čas glasnije, čas tiše - tražilo nešto od svojih roditelja. I činilo se da uvijek traži nešto drugo, a ne ono što su mu se oni toga časa dosjetili pružiti.
Selilo se s očevih na majčine ruke, pa opet na očeve, i tako naizmjence.
Vjernici koji su se nalazili u njihovoj neposrednoj blizini, ispočetka su se zadovoljili time da im svako malo upućuju prijekorne poglede pune negodovanja. Nakon nekog vremena shvatili su da to neće biti dovoljno, te su između sebe, ispod glasa, počeli izmjenjivati razne primjedbe i prigovore, tim mladim roditeljima sasvim dovoljno čujne.
Kad su roditelji zaključili da trenutno nemaju dovoljno mogućnosti i snage za neravnopravnu borbu sa svojim najmanjim djetetom i namrgođenim vjernicima, mladi je otac, preuzevši dijete od majke, baš za čitanja iz evanđelja, izišao s njima u predvorje, od crkvenog prostora odijeljeno staklenom pregradom.
I odavde će, mislio je, barem donekle moći sudjelovati u misi, a njegovo dijete neće remetiti mir ostalim vjernicima.
No kad je svećenik dočitao evanđeosko čitanje i podigao pogled, primjetio je da je iz nevelike crkve izišao mladi otac sa djetetom.
"Prije nego što započnem sa propovijedi", rekao je, "zamolio bih oca sa djetetom da se vrati u crkvu. K svojima. Među nas."
Dio se vjernika s nelagodom međusobno pogledao. Mladome ocu, pak, iako je putem razglasa jasno čuo svećenikove riječi, nije dopiralo do svijesti da se te riječi odnose na njega. No, svećenik je bio uporan.
"Molim vas, gospodine", nastavio je, "vratite se u crkvu. Ovdje je vaše mjesto. Mi smo svi jedna obitelj. A u obitelji ima mjesta za svakoga: i za mlade i za stare, i za mirnije i za nemirnije. Moramo naučiti živjeti zajedno, jer bez toga nećemo razumjeti Evanđelje. Bez toga ne možemo razumjeti što je Crkva."
Mladi se čovjek, zbunjeno se osmjehujući, vrati k svojima u crkvu.
"Sada možemo nastaviti.", zadovoljnim glasom započe svećenik svoju drugu propovjed, jer je prva, silno dojmljiva, ostala zauvijek upisana u duše svih prisutnih. 





DVORSKA LUDA


Neki je kralj imao dvorsku ludu kako je i bio običaj u ono vrijeme. Taj lakrdijaš je po cijele dane izmišljao nove šale i zabavljao sve na dvoru.
Jednog dana kralj mu povjeri svoje žezlo govoreći: "Uzmi ga i drži sve dok ne nađeš nekoga tko bi bio veća luda od tebe, njemu ga možeš pokloniti."
Nekoliko godina kasnije kralj se teško razbolio. Vidjevši da mu se život bliži kraju, pozvao je dvorsku ludu i rekao mu: "Odlazim na dalek put."
"A kad se vraćaš? Za mjesec dana?"
"Ne vraćam se više nikada."
"A koje si pr ipreme obavio za tako dalek put?"
"Nikakve!" - odvrati tužno kralj.
"Odlaziš zauvijek, a uopće se nisi spremio? Evo ti žezlo: našao sam luđega od sebe!"
Ima mnogo ljudi koji se ne spremaju za "veliki odlazak". Zbog toga su tada ispunjeni posebno mučnom tjeskobom.
"Bdijte dakle jer ne znate dana ni časa!" (Mt 25, 13)
Pripremaš li se ti?






LUDA KORNJAČA


Jednoga dana, u nekoj uvali, započeo je pljusak. Pljuštalo je tako da su sva polja bila poplavljena. Činilo se da bi se doskora mogli vidjeti samo vrhovi planina kako strše iz vode koja je sve više rasla...
Najednom se odnekud začu plač. Bijaše to kornjača, najsporija i najluđa kornjača na svijetu. "Zašto plačeš?" graknu divlja guska koja je upravo letjela nad njom.
"Utopit ću se!" jecala je kornjača. "Lako je tebi, ti možeš letjeti. Moje noge su tako kratke da mi ni mjesec dana neće biti dovoljno da se uspnem na vrh planine!"
"Pričaš gluposti!" kratko odbrusi guska. "Pozvat ću svoju sestru, pa ćemo te nas dvije odnijeti na planinu."
Kad su se dvije guske vratile, kornjači je još samo glava virila iz vode. One se spustiše s jednog granom, koju je kornjača čvrsto zagrizla, te su je guske mogle podići lamatujući velikim i teškim krilima.
Odletjele su zatim na vrh planine gdje je pleme kornjača već čekalo na okupu.
Druge su kornjače, naime, bile mudrije i krenule prema višim predjelima čim je započeo pljusak. Bilo im je drago vidjeti kako dvije ptice nose najsporiju i najgluplju njihovu kolegicu. Zapjevale su im uglas pozdrav i dobrodošlicu. "Živjele, živjele! Hura! Zapjevajmo složno našim spasiteljicama..."
Dok su još bile visoko u zraku, najsporija i najgluplja kornjača zaželi se pridružiti kolegicama te i ona zapjeva.
Čim je otvorila usta, bilo je gotovo.
"Hip hip hip huuuura! AAAAAH!!!"
Znati u pravo vrijeme obuzdrati svoja usta, veliko je umijeće.
Ludu je kornjaču to neznanje stajalo života.

"Ne onečišćuje čovjeka što ulazi u usta, nego što iz usta izlazi - to čovjeka onečišćuje", kaže Isus (mt 15,11)





PRAVO BOŽJE IME




Ovo je priča iz drevnih vremena kada su ljudi imali samo jednu riječ koja je značila Bog; Bog i nijednu drugu.

"I nema drugo ime?" pitahu se neki. Onda su se ljudi počeli preispitivati i razmišljati. Dogovorili su se da će se ponovno sastati za tjedan dana. Svaki od njih mora reći ime koje je pronašao. I onda će izabrati najljepše ime kojim će zvati Boga.
I sastadoše se ljudi nakon tjedan dana.
Prvi je donio posudu od terakote u kojoj je gorjela vatra. Rekao je: "SUNCE, to je ime Božje. Ono nam daje svjetlost i boje, pobjeđuje mrak i hladnoću noći."
Stigao je drugi. I on je donio posudu od terakote, ali u njoj je bila voda. "VODA, to mora biti pravo Božje ime. U vodi je nastao život."
Treći je donio pregršt zemlje i pustio je da pada između prstiju. Reče: "Ovako moramo zvati Boga, ZEMLJA. Ona nas odijeva i hrani, ona je naša kuća.
Četvrti je donio pero, mekano i lagano. Bacio ga je u zrak i vjetar ga je odnio u vis.
On reče: "Ovo je za mene pravo ime Božje, ZRAK. Zrak pokreće brodska jedra, bez zraka ne bismo mogli disati ni živjeti."
Bijaše tu i peti čovjek. Šutio je, nije rekao ni jedne jedine riječi, u rukama je držao djetešce i nježno ga ljuljao.
"A ti", upitaše ga, "koje ime si pronašao za Boga?"
Čovjek je ostao u tišini i gledao ostale. Iznenada jedan od njih uzvikne: "Shvatio sam. Najljepše ime koje možemo dati Bogu je O T A C."
"Neka tako bude." rekoše u glas, "Bog je naš Otac. On je Otac svih ljudi."  




 PRIČA O NENASILJU

Zmija je u selu ugrizla toliko ljudi da se malo tko usudio izlaziti u polje.
Starac koji je živio i spilji u blizini sela pripitomio je zmiju,, i uvjerio je da ne napada ljude.
Nije prošlo puno vremena kad su seljani shvatili da je zmija bezopasna. Počeli su se poigravati s njom, vukli su je za rep i gađali kamenjem.
Jedne noći, teško izudarana, dovukla se strarcu i požalila se na seljane.
"Prijateljice moja to je zato što te se ljudi više ne boje."
"Ali ti si me naučio da budem nenasilna."
"Rekao sam ti da prestaneš gristi, a ne da prestaneš siktati."
"Budite lukavi kao zmije, a bezazleni kao golubovi."




 PRIČA O DVA SMIJEHA

Veliki i mali smijeh započeli svoje priče. Veliki smijeh ulazio je u dvorane, cirkuse, škole i kazališta, a mali smijeh igrao se kamenčićima i kotrljao s loptama na livadi.

Veliki smijeh postao je umišljen pa se širio, širio, širio - dok nije puknuo kao neki preveliki balon, a mali smijeh trčao je ulicama i brao cvijeće za razne tužne mame. O velikom smijehu pisalo je u novinama, pojavljivao se na naslovnim stranicama u novom kaputu, a mali smijeh oprezno je dijelio poljupce prolaznicima, pa ga zato nisu zamijetili.

Kažu da za veliki smijeh treba dvorac, palača ili bar neko igralište, a da mali smijeh može stanovati i u loncu za cvijeće i u tatinom starom šeširu. Neki tvrde da su mali smijeh zapazili u mačjem oku i lelujanju trave, a drugi misle da su ga otkrili u ptičjem cvrkutu.

Ako nikad ne upoznate veliki smijeh, bit će vam žao, ali još ćete više tugovati ako ostanete bez malog smijeha. On je i sad pokraj vas, zar ne osjećate? Pritajio se, vragolan, nestaško, sakrio u kutu usnica, pa se smješka, gotovo nevidljiv.

Kad odem sutra u šetnju, povest ću sa sobom i mali smijeh. Molit ću ga da mi otkrije busen tratinčice, gnijezdo malih kosova, zeleno pramenje šume.

Oh, nadam se da me mali smijeh neće nikada napustiti. Ako se i spotaknem o neki kamen na putu, on će mi pružiti svoju sitnu, prozirnu ruku. Tako ćemo zajedno koračati po svjetlosti.





MOĆ MAGIJE


Jedan mladić za kojega se pričalo da se bavi magijom sjedio je u sveučilišnoj knjižnici s prijateljima i razgovarao o svemu i svačemu. Jedan od studenata za stolom htio je iskušati njegove magijske vještine pa ga upita: „Možeš li podignuti ovu knjigu sa stola?“
Ovaj odgovori "naravno", pruži ruku i podigne knjigu sa stola.
"Ali ne tako, to je uobičajeno. Možeš li je podignuti magijom?"
„Mogu“, reče mladić i zamoli prijatelja koji je sjedeo pored njega da podigne knjigu.
"Ali to nije magija!"
"Kako nije? Knjiga je bila na stolu, a sada više nije."
"Dobro, ali možeš li podići knjigu sa stola a da je nitko ne dotakne?"
"Mogu," reče mladić i lupi nogom po stolu odozdo i knjiga na trenutak odskoči u vis.
"Dobro, je li ti to mene zezaš?"
"Ne, zašto?"
"To nije magija! Možeš li podići knjigu sa stola koristeći neku magijsku tehniku?“
Mladić i ovaj put reče "mogu". Zatvori oči i skoncentrira se. Nakon samo nekoliko minuta, u sobu uđe student koji je posudio knjigu kolegi za stolom, reče "aha, tu je dakle", uzme knjigu i izađe iz sobe.





 POUKA JEDNOG VRAPCA

Jednom je neki lovac namjestio zamke da bi lovio životinje. Već sljedećeg dana je u jednoj zamci pronašao malog vrapca. Kad ga je htio ubiti, vrabac nekim čudom progovori: "Oj, lovče, lovče! Do sada si jeo samo ovce i još uvijek nisi sit. Ja težim samo nekoliko drahmi. Ako me pustiš udijelit ću ti tri savjeta. Prvi još dok sam u tvojoj ruci, drugi kad budem na krovu one kuće tamo, a treći savjet ćeš dobiti sa onog stabla malo dalje."
"Slažem se", reče lovac i vrabac mu dade prvi savjet:
"Ako je nešto nemoguće, ne vjeruj nikom tko tvrdi suprotno." Lovac pusti vrapca, ovaj odleti na krov kuće i izrekne drugi savjet: "Ne nerviraj se zbog stvari koje su prošle. Živi za ovaj trenutak." Onda vrabac nastavi: "Progutao sam biser težak deset drahmi. Da si ga pronašao čak bi i tvoja unučad bila bogata."
Lovac se rastuži i bi mu žao što je pustio vrapca. Onda vrabac nastavi:
"Zar ti nisam rekao da se ne živciraš zbog prošlih stvari, pogotovo zbog nečeg što je nemoguće. Stvarno si glup. Kako ću ja progutati tako težak novčić kad sâm težim tri drahme?"
Lovac duboko udahne i upita vrapca za treći savjet.
Vrabac će na to: "Prva dva nisi posluša, što će ti onda treći ?" i odleti koliko ga krila nose.





TAJNA SREĆE


Neki trgovac pošalje svog sina da nauči tajnu sreće kod najmudrijeg od svih ljudi. Dječak je četrdeset dana hodao pustinjom, dok nije došao do krasnog dvorca, navrh planine u kojem je živio mudrac.

Umjesto da se susretne s tim svetim čovjekom, naš junak uđe u dvoranu u kojoj je sve vrvjelo. Trgovci su ulazili i izlazili, razgovaralo se u svim kutovima, malen je orkestar svirao nježne melodije, a na bogatu su stolu bila ponuđena ukusna jela. Mudrac je razgovarao sa svima, pa je dječak morao dva sata čekati dok ne bude primljen.
Nakon što je mudrac pažljivo saslušao povode njegova posjeta reče dječaku da mu nema vremena objasniti tajnu sreće.
Posavjetovao ga je da prošeta palačom i vrati se za dva sata. Dao mu je čajnu žličicu i u nju kapnuo dvije kapi ulja s riječima: "Dok budeš hodao, drži ovu žličicu tako da se ulje ne prolije." Momak tako krene po palači, ne skrećući pogled sa žličice. Nakon dva sata, vrati se k mudracu.
"Onda" - upita mudrac - "jesi li vidio perzijske sagove u mojoj blagovaonici? Jesi li vidio vrt za koji je meštar svih vrtlara deset godina utrošio da ga odnjeguje? Jesi li primijetio lijepe pergamente u mojoj knjižnici?"
Dječak postiđen, prizna da nije ništa od toga vidio. Jedina mu je briga bila da ne prolije kapi ulja što mu ih je mudrac bio povjerio.
"Onda se vrati i upoznaj čuda moga svijeta" - reče mudrac. "Ne možeš vjerovati nekome čiju kuću ne poznaješ."
Momak uze žličicu i ponovo krene u šetnju palačom, ovaj put obraćajući pažnju na sve umjetnine koje su visjele sa stropa i bile na zidovima. Vidio je vrtove, okolne planine, nježno cvijeće, uočio tankoćutnost s kojom je svakoj umjetnini izabrano mjesto. Kad se ponovo našao pred mudracem, potanko ispripovjedi sve što je vidio.
"A gdje su ti one dvije kapi što sam ti ih povjerio?" - upita mudrac.
Gledajući žličicu, dječak shvati da ih je prolio.
"To je dakle jedini savjet koji imam za te" - reče najveći mudrac među mudracima.
"Tajna sreće sastoji se u tome da gledaš sva čuda svijeta, a da pri tom ne zaboraviš na dvije kapi ulja u žličici."
 

RIBA ILI ČOVJEK


Kapetan Wittstamm počekao je časak dva dok nije val pljusnuo preko palube, a tada je potrčao željeznim stubama gore prema komandnom mostu da ga ne uhvati drugi val. No val ga je ipak dostigao.
Kapetan se držao za ogradu objema rukama, a bijesna vodena sila izmakla mu je noge u stranu. Uspio se odhrvati valu i ugurati se u komandnu kabinu prije novog naleta vjetra i vode. Unutra je kormilar, u blaženom miru, palcem gurao čuperak duhana u lulu. Vukući dim, kroz poluotvorena usta upitao je kapetana: "Kako je Mareku, kapetane?"
Kapetan, vadeći brodski dnevnik iz ladice, procijedi kroz zube: "Kako? Ima strašne grčeve. Gore nego jučer."
Prije nego unese stanje bolesnika u dnevnik, pročita kao za sebe: "Jučer: ložač Marek prenesen u kabinu u jakim bolovima. Marek odbija hranu. Jako povraćanje. Temperatura 39,2. Užasno je žut u licu taj Marek. Ništa mi se to ne sviđa. Moram obavijestiti liječnika."

Kapetan skine sa sebe kišnu kabanicu i ode do radio veze. "Kakva je veza s Morskom mačkom?" Vezist odvrati: "Kakva? Gotovo nikakva. Preostaje još samo..."
Kapetan upadne u riječ: "Znam, preostaje samo luka na Islandu. Dobro, Breuer, spojite nas."
Za pola sata uspjeli su dobiti vezu s lukom u Reykjaviku.
Kapetan je liječniku na Islandu radio vezom tumačio zdravstveno stanje ložača Mareka. Liječnik je pitao: "Kako stolica?"
"Tri dana ništa."
"Onda je vjerojatno upala slijepog crijeva" - zaključi liječnik.
"Onda bismo morali..."
"Da, morate u najbližu luku."

A bili su dvjesto četrdeset morskih milja sjevernije, na putu prema Grenlandu. Kapetan Wittstamm češao se po glavi i govorio kao za sebe u mikrofon: "Hm, velite u najbližu luku, doktore... Izgubit ćemo tri lovna dana, a dosad smo ulovili tek osam stotina koševa. Vratiti ćemo se kući prazni... Onda mislite, doktore..."

Daleki nepoznati liječnik se zamislio: "Možda i nije upala slijepog crijeva, ali svi znakovi su da jest... Vi morate, kapetane, sami odlučiti. Dajte bolesniku nešto protiv bolova, ali..."
Kapetan se nasloni na stijenu kabine i zamisli se. Iz razmišljanja probudi ga kormilar:
"Kapetane, vjetar popušta. Jačina je tek šest. Ribolov bi mogao početi. Ili..."
Kapetanu je sada bilo još teže. Bili su upravo u području gdje ima najviše ribe. Ovdje je neki dan Wessobrunn ulovio pet tisuća koševa. I upravo sada morala se dogoditi ta stvar s Marekom! I ne samo to. Prošli put su ulovili samo tisuću i petsto koševa. Momci su ga čudno gledali s tako malim ulovom. Malo ulova, manje plaće - više ulova, veće plaće!
Wittstamm je još razmišljao kao da je izvan sebe: "Ako okrenem u Reykjavik, a Marek nema upalu slijepog crijeva nego neku običnu mučninu, odnijet će me đavao. A ako on ipak ima tu prokletu upalu, a ja ga pustim ovako na moru umrijet će... Za četrnaest dana naći ću se pred sudom: ubio si čovjeka zbog te blesave ribe... Zauvijek ćeš ostati pred sobom i pred ljudima ubojica..."
"Kapetane, da bacimo mreže?" - pitao je kormilar ponovno.
Wittstamm se prene kao iz sna: "Sto mu gromova, bacite! Idem još jednom pogledati Mareka." Prebacio je preko sebe kišnu kabanicu i uputio se u kabinu k ložaču. Marek je pokušao utješiti kapetana:
"Uh, koliko mi je bolje poslije lijeka što ste mi ga malo prije poslali!"
Tada uhvati kapetana pod ruku povjerljivo i reče tiho: "Vi biste sada u lov, zar ne? Znam da su momci srditi na mene zbog bolesti..."

Kapetan odgovori: "Pusti to, Marek. Ih, što ćemo napuniti komore do vrha!" Pri tom primi bolesnikovu ruku. Gorjela je kao vatra, a bila je suha. Kapetan se strese od jeze.
"Mreže skupiti i s njima na brod!" - izderao se kad se vratio na palubu.
Svi su klonuli kao pokošeni. Netko je zaustio: "Sad kad smo ih tek bacili?"
Kapetan je bio odlučan: "Mreže na brod, rekao sam!"
Kad se vratio na komandni most, reče kormilaru: "Zamisli, Marek je na smrt jadan, a ipak mi je rekao da mu je bolje, samo da nama više novca padne u džep. Ja sam drolja, obična drolja, Gert! Smjesta promijeni kurs! Reykjavik! Strojevi u puni pogon! Jesi li razumio?"
Kormilar klimne glavom: "U redu, vi ste kapetan!"
Radio vezom su ponovno razgovarali s liječnikom. Kad su uplovili u luku u Reykjaviku, sve je bilo spremno. Bolesnika su smjesta prenijeli u bolnicu. A liječnik se obratio Wittstammu: "Vi ste kapetan s kojim sam razgovarao? Dajte mi ruku, kapetane."
Wittstamm je mislio da mu liječnik hoće čestitati što se ipak odlučio okrenuti brod i doći uluku: "Nije to ništa, doktore. Sitnica kod nas mornara."
Ali liječnik je uhvatio njegovu ruku i nije je ispuštao. Poveo ga je kao dječaka u svoj ured. Wittstamm ga je nevoljko slijedio. Čemu ta doktorova predstava? Ondje je stao pažljivo promatrati kapetanovu ruku pod jarkom svjetlošću svjetiljke.
"Barem od jučer vas, kapetane, muči jaka glavobolja, zar ne?" - pitao je liječnik ne gledajući ga u lice.
"Odakle to znate? Da, imao sam gadnu glavobolju zbog ložača, ali..."
Liječnik se nije dao prekidati: "Glavobolja se zatim pojačala, zar ne? I izgleda vam kao da gledate kroz maglu. Pogledajte si ruke, kapetane!"
Da, zaista tako je bilo: na rukama, osobito gdje su se dijelili prsti, bile su na koži crvene mrlje, a tu i tamo te su mrlje bile modre.
"Kapetane, vi imate pjegavi tifus!"

I zaključio je ozbiljno: "Zar nije dobro što ste promijenili smjer?"




NOVAC BEZ VRIJEDNOSTI

Jedan stari sufi prodavao je sve i svašta da bi zaradio za život. Ostavljao je dojam priglupog čoveka, jer su mu ljudi često plaćali lažnim novcem, ili su mu govorili da su već platili, iako to nije bila istina, ali on je uvijek vjerovao ljudima na riječ.

Kada je došlo vrijeme da umre, pogledao je u nebo i rekao: "Gospode, toliko sam lažnih novaca primio od ljudi, ali ih nikad ih nisam osudio zbog toga; želio sam misliti da ne znaju što čine.

I ja sam novčanica bez vrijednosti, zato, molim te, nemoj me osuđvati"
Tada je začuo glas: "Kako je moguće osuditi onoga koji nije osuđivao druge?"

Lako je naći nekoga tko radi s ljubavlju;
teže je pronaći nekoga tko misli s ljubavlju. 




RECI SVOJOJ DJECI


Da je oko prozor duše i da na njega puno dobra i zla može ući u čovjeka. Na oči je Bog stavio kapke da ih čuvaju od prašine, tekućine i udaraca. Nema ničeg osjetljivijeg na čovjeku od zjenice. Zato čovjek najviše čuva oči. Na oku se vidi čovjekova duša. Kad je oko tužno to je znak da duša plače, a kad se oko veseli to se srce napunilo nečim lijepim.
Oko je prozor duše. Kroza nj se duša najviše hrani.
PAZI ŠTO GLEDAŠ! Požuda se najlakše rodi kad čovjek nešto požudno gleda! 


RAJSKA VRATA


U starom samostanu živjela dva pobožna redovnika. Molili su se Bogu, pjevali psalme, postili postove i pomagali bijedne. U samostanskoj knjižnici, pod starim svodovima, bilo je mnogo knjiga, ali dva redovnika najradije su čitala zajedno jednu debelu knjigu koja je opisivala čudesa na svijetu: kako su daleko na jugu vruće zemlje gdje se šeću prugaste žirafe i igraju majmuni, a kroz pustinju odjekuje noću rika lavova da te srsi prolaze. Čitali su o okruglim otocima na dalekim oceanima na kojima rastu kokosove palme. Pisalo je u debeloj staroj knjizi kako ćeš, ideš li sve dalje i dalje, na kraju doći do mjesta gdje se sastaju zemlja i nebo.
- Brate - reče jedan drugome - što bih dao da mogu vidjeti gdje se sastaje nebo sa zemljom!
- I ja, dragi brate - odgovorio je zamišljeno drugi redovnik.
I tako se oni jednoga dana odluče na dalek put. Zamole opata za blagoslov, izljube se sa svom braćom i krenu. Nije bilo lako. Put je bio dalek, noge ih boljele, ali velika želja u srcu nije prestajala. Putovali su sve dalje i dalje vođeni željom da dođu do kraja zemlje i ugle­daju vrata u nebo!
Došli oni tako jedne večeri do rijeke koja je divlje derala.
Što sad? Naprijed! Zagaze u divlju bujicu. Voda ih je ponijela silnom snagom. Uhvatio ih je očaj. Ali silna želja: doći na kraj svijeta gdje se nebo dotiče zemlje, dala im je snage da se bore s bijesnim valovima; i oni, ne znajući ni sami kako, nađoše se na drugoj obali.
- Naprijed, naprijed! - govorili su sami sebi i hrabrili se. Nisu im smetale tamne šume, nisu ih mogle zaustaviti opasne gudure. Jednom se pred njima ispred jedne špilje isprsio bradat i mrk čovjek s nožem u ruci.
- Novac ili život! - zarežao je strašni čovjek.
- Nemamo mi novaca - izgovarala su se prestrašena braća.
- Što, nemate novaca? - čudio se razbojnik. - A kamo ste se uputili?
- Idemo na kraj svijeta gdje se sastaju nebo i zemlja - odgovorila su ponizno braća.
- Vi ste obične budale! - ražestio se divlji čovjek. Pograbio ih je za kukuljice i stao ih bijesno udarati šakama. A onda je nestao bez traga. Redovnici poravnaše svoje grube halje, zahvališe Bogu što su ostali živi i krenuše dalje.

Putovali oni tako i došli do mora. U jednom zabačenom zaljevu ugledaše lađu. Jedra razapeta, vjetar puše, i lađa samo što nije krenula na put. Braća ponizno zamole mornare da ih prime i povezu preko mora. Mornari se obrate kapetanu.
- A čime ćete mi platiti prijevoz? - pitao ih je kapetan.
- Nemamo novaca ali pomagati ćemo na lađi. Smjesta se prihvatiše posla u kuhinji. Očiste je, jer je bila u velikom neredu. Operu suđe koje nije bilo prano možda već mjesecima. Prirede ukusan objed. Kad je bilo vrijeme objeda, mornari ih nisu mogli nahvaliti koliko je bio ukusan. Kape­tan je braću tapšao po ramenima i govorio:
- Upravo smo takve trebali.
Plovila je lađa gonjena dobrim vjetrom. Kad su nakon mnogo dana došli na drugu stranu mora, kapetan ih je pozvao preda se, otvorio brodsku blagajnu i pružio svakom po kesu zlatnika kao plaću.
Braća su skrivala ruke u svoje dugačke rukave i nisu htjela primiti novac. Njima je bilo dosta što su se prevezli preko mora.
- Kakvi ste vi čudni ljudi? - snebivao se kapetan. - Ostanite kod nas, i postat ćete bogati!
- Braća nisu htjela prihvatiti plaću. Tumačili su kapetanu i mornarima kako oni traži mjesto gdje se nebo dotiče zemlje. Mornari su se tako smijali da su se hvatali za glavu i valjali po podu. Zgrabili su ih za duge njihove halje i kao vreće izbacili na obalu vičući:
- Ha, ha, ha ... traže nebo .... Lude jedne ...
Trebalo je dalje putovati. I opet gore i doline, polja i livade, kadli iza jedne šume najednom pred njima velika vrata! Redovnici zinuše od iznenađenja. Dakle, napokon. Kad su se oporavili od čuda, plašljivo pokucaju. Vrata se sama otvorila. Pred njima soba. Braća gledaju, gledaju - a to njihova ćelija u samostanu...
Iznenađeni gledali su jedan drugoga bez riječi. Što to znači - tražili ulaz u nebo, a našli se u svojoj sobici u samostanu?! A otac opat mudro reče:
- Želite li doći u nebo, nije potrebno proći brda i doline, nego služiti Bogu vršeći svoje dužnosti tamo kamo vas je Bog postavio.
- Tako je! - potvrdiše dva brata redovnika i vratiše se na svoj posao.  




 ŠTO ČINI STRAH

U jednoj zemlji koja bijaše u ratu vladao je strašan i okrutan kralj.

S ratnim zarobljenicima postupao je ovako:
Zatvorio bi ih u jednu veliku prostoriju u kojoj je na jednoj strani bila četa strijelaca,
a na drugoj vrata prekrivena prikazima mrtvih i okrvavljenih zatvorenika.

Postavio bi zatvorenike u krug i rekao im:
“Možete birati: umrijeti izbodeni strijelama mojih ratnika ili proći kroz ova vrata i tamo ostati zatvoreni zauvijek.“

Uvijek su svi izabirali umrijeti od strijela.

Kad je rat završio jedan vojnik koji je dugo služio kralja upita svog vladara:
Što je iza ovih strašnih vrata?
"Otvori, i pogledaj!" odgovorio je kralj.

Vojnik je skupio hrabrost. Teškom mukom otvorio je vrata, a tada ga je obasjala zraka sunca i zabljesnula mu oči. Kad ih je uspio otvoriti posve iznenađen uvjeri se da su vrata vodila u SLOBODU!!!

Vojnik, ne vjerujući, pogleda kralja i reče:
“Uvijek ste zarobljenicima ostavljali mogućnost izbora, ali oni su više voljeli umrijeti nego riskirati da otvore ova vrata!”
Koliko puta se bojimo riskirati?
Koliko puta umiremo zbog naših briga, od straha da otvorimo vrata; vrata naših snova, vrata našeg spasenja, vrata Božje volje, koja nas vode u pravu slobodu, Isusu Kristu?




DUŠA KAO MORE

"Neki se čovjek stalno osjećao pritisnut tegobama svagdašnjeg života,
pa se potužio duhovnom učitelju:

- Ne mogu više! Život mi je postao nepodnošljiv!
Učitelj je uzeo malo pepela među prste i usuo ga u čašu vode.
Dok se pepeo miješao s vodom reče:
- Ovo su tvoje tegobe. Voda je upila pepeo i potamnila.

Učitelj je ponovo uzeo istu mjeru pepela i sasuo ga u more.
More nije potamnilo, štoviše, pepeo gotovo da nije ostavio nikakvog traga.

- Vidiš li? - upitao je učitelj svog začuđenog učenika
- svakog dana moraš odlučiti hoćeš li biti kao čaša vode ili kao more."
  





MOJ DAN


Ustajem u 5,30 sati. Slijedi obavezna tjelovježba od najmanje 30 minuta.
Doručak je dosta obilan. Radim od 7 do 13,30 sati, ne dulje.

Sredina dana za mene je nešto posebno. Ručak je standardan, ni prevelik, ni premalen. Uvijek ima nešto jušno ili kašasto.

Slijede kraća šetnja i odmor. Volim prileći, ali ni u tome ne pretjerujem.

Posla se ponovno hvatam od 16 sati, pa do 17 i 30.
Pospremim radno mjesto i napravim si plan za sutra. Uvijek znam kad ću početi i što ću raditi sutradan.

Predvečer ispunim nekom "svojom" aktivnošću, kako me kada volja (sport ili brza šetnja). Može i neki hobi.
Rado sam u vrtu. Volim prirodu, svjež zrak. Večera je svakako između 19 i 19,30. Odgovara mi laganiji obrok.
Zatim se posvetim sebi, nekoj vrsti duhovnog razvoja; popričam s nekim, pozitivno razmišljam, ponekad nešto pročitam.

Ne volim blebetanja, mrzim ogovaranja ("što je tko učinio", "tko je s kim u klapi" i sl.).

Prije počinka - šetnja. Liježem u 22,30 sati (svjetlo gasim 15 minuta potom).

Meni odgovara ta urednost ritma, a drugima možda ne. Živim kao po nekom planu. S nadređenima dobro surađujem. Znam svoje "mjesto".
I osjećam neku sigurnost na njemu. Ne pijem, ne trošim novce na bilo što, ne seksam se, ne pušim...
Mateo

P.S. Ovdje sam dugo. Bude li sve po planu, nadam se nagradnom dopustu za Božić.

Takva su zatvorska pravila.
 
VAŽNO JE SLUŠATI
Jednom je prilikom bijelac pozvao, svoga prijatelja, indijanca u goste u veliki grad.
Bijelac je poveo indijanca u razgledanje grada i dok su se šetali indijanac, najednom, reče: Čujem cvrčka!
- Nemoguće da od ovolike buke, brujanja automobila i galame, ti možes čuti cvrčka - reče bijelac.
Indijanac se na to sagne, razgrne grm i pokaže malog cvrčka. - Kako? – upita bijelac.
Indijanac na to zatraži jedan novčić i ispusti ga na pločnik. Novčić zazveči! Prolaznici se zaustaviše i okrenuše prema mjestu odakle je dolazio zvuk palog novčića.
- Ono što si naučio slušati čut ćeš, ma kakva buka bila, gdje god bio – odgovori indijanac - vidiš, ovi ljudi su u buci čuli novčić ali cvrčka nisu čuli.




NEPODNOŠLJIVOST


Otac Abraham je veći dio svog života proveo u pustinji. Prolaznici su bili prava rijetkost. Jedne večeri se namjerio jedan prolaznik na Abrahamov šator. Abraham je kao dobar domaćin ponudio prolazniku večeru. Dok se večera pripremala Abraham je doznao u razgovoru da je taj prolaznik štovalac boga vatre. Abraham ga istjera van.

Te noći Bog mu se ukazao u snu i upitao ga zašto je istjerao tog čovjeka iz svog šatora. Abraham mu odgovori da taj čovjek ne štuje pravoga Boga nego vatru. Bog mu tada reče: Ja ga podnosim već 63 godine, a ti ga nisi mogao podnijeti jednu večer?



 ZAR ĆEMO MLADOST DATI SVIJETU
A STAROST BOGU

Kad sam bio osnovnoškolac, ministrant, jednom mi je poslije Službe Božje u sakristiji bio prišao o. Krsto i upitao me bih li možda želio poći u sjemenište. Ja sam kazao otprilike da sam nakanio poći u vanjsku gimnaziju, a tek poslije bih eventualno vidio, a na što je o. Krsto promrmljao: "Zar ćemo mladost dati svijetu, a starost Bogu?"
Čudno je zašto se toga sjećam. U tom se razgovoru nisam bio osjetio krivim, a niti mi je u tom trenutku ova misao imala neku mudrost. Čak mi se činila i glupom.
No, kako je vrijeme mladosti prošlo i kako sam sada ostarjeli profesor koji se tek u posljednje vrijeme osjeća zauzetijim katoličkim laikom, to mi sve više počinje smetati propušteno vrijeme i sve glasnije i glasnije i glasnije čujem tu davno rečenu rečenicu: "Zar ćemo mladost dati svijetu, a starost Bogu?"





ŠTAPOVI


- Možeš li mi dati nešto o što bih se mogao oslanjati dok idem svojim putem? - zamoli dijete svog anđela.
- Imam samo ova dva štapa - reče anđeo.
- Koji će mi bolje poslužiti?
- Onaj za koji se tvoje srce odluči - reče anđeo.
- Jedan je čvrst. Koristeći se njime, moći ćeš ići hitro. Dok ga budeš imao u rukama, svi će se sklanjati pred tobom. Oni pak koji se ne dospiju skloniti, klanjat će ti se i služiti sa strahom. Tim ćeš si štapom moći pribaviti gotovo sve što poželiš. O njega se opirući, stići ćeš daleko.

Drugi je posve krhak. On će te učiniti gotovo neprimjetnim. Dok ga budeš imao u rukama, moći će te uočiti samo oni u čijim će se dušama jasno odražavati tvoja duša. Oskudijevat ćeš, ali ti ništa neće nedostajati. Ne znam kako će te daleko odvesti, ali dok se budeš oslanjao na njega, svaki će ti korak ispunjati čitavo biće.
 





 SVETOST

Došao jedan učenik učitelju i rekao mu da je spreman za svetost jer je tako svoje tijelo trapio da je uspio spavati na zemlji, jest travu i bičevati se tri puta dnevno.
"Magarac također spava na zemlji, jede travu i bičuju ga neprestano pa nitko ne ide za tim da ga proglasi svetim? Gdje ti je ljubav?" - odgovori učitelj.

Ljubav je dobrostiva, ne zavidi, ne hvasta se, nije zavidna,….



 STARCI

- Kako da se ponašamo prema starim ljudima koji su zli? – upitaše starca neka djeca.
Starac se zamisli pa odgovori: - Nisu svi starci dobri. Kao što jedni ulaze u zrelost svoje dobrote i staloženosti, tako drugi ulaze u zrelost svoje zloće i pokvarenosti!
Nisu svi starci dobri, ali svima dugujete svoj obzir.
Prvima zato što je njihova dobrota vaš korijen, a drugima zato da se njihova zloća ne izrodi u vaš plod.




 OGLEDALCE

Kada je profesor završio s predavanjem, upitao je iz navike "Ima li pitanja?" ne očekujući nikakvo pitanje. Stoga je bio silno iznenađen kada ga je jedan od studenata upitao:
"Profesore, koji je smisao života?"

Neki od studenata koji su već bili izlazili podsmjehnuli su se na pitanje svog kolege i nastavili svojim putem.
Zatečen, profesor je dugo vremena promatrao studenta pitajući se je li pitanje bilo ozbiljno ili samo neka šala. Shvatio je da je student ipak ozbiljno postavio pitanje stoga reče: "Odgovorit ću vam."
Posegne u džep i izvuče novčanik iz kojega izvadi komadić ogledala veličine novčića.
I započne svoju priču:

"Bio sam dječak u vrijeme rata. Jednog sam dana na ulici ugledao bezbroj komadića ogledala koje je netko razbio. Kako nisam imao igračaka uzeo sam jedan od tih komadića da se poigram. Uskoro sam shvatio da mogu sunčevu svjetlost usmjeriti u neka mjesta i kutove u koje sunce nikad nije moglo doprijeti: duboke jame, tamne prostorije na sjevernoj strani zgrada...
Kada sam odrastao shvatio sam da to nije bila samo igra već i metafora onoga što bih mogao činiti u životu.

Jer i ja sam djelić jednog ogledala kojeg ne poznajem u cijelosti i svoj njegovoj veličini.
Ali s onim što imam i što mislim da jesam, mogu unijeti bar malo svjetla, istine, razumijevanja, dobrote i nježnosti u tamne i skrivene kutke ljudskih srdaca i možda promijeniti nešto u čovjeku čije je srce mračno.
Ako i drugi ljudi to primijete i shvate, možda se potrude učiniti isto – unijeti svjetlo tamo gdje ga nema.

Eto, u tome je za mene smisao života i zbog toga još uvijek čuvam komadić zrcala jer mi je svojom igrom svjetlosti pokazao put."
 


ŽUTI CVIJET


Indijska legenda kaže da je jedan posjetitelj ušetao u rascvjetani vrt. Sa svih strana slušao je prigovor za prigovorom.
Mango je rekao da bi radije bio kokosova palma. Zašto? Zato što je od palme sve korisno - plod, lišće, grane, deblo...

S druge strane kokosova palma zavidjela je mangu, zato što se njegov plod za skupe novce izvozi iz Indije. Sve biljke su bile ljubomorne jedna na drugu, svaka od njih mislila je da je druga biljka ljepša, cjenjenija i korisnija.

Oko posjetitelja zaustavilo se na jednom malom žutom cvijetu koji je radosno cvjetao u svom kutku vrta. Sagnuo se i upitao ga: "Zašto se ti ne žališ kao svi ostali?"

Cvijet je odgovorio: "Promatrao sam kokosovu palmu i zavidio joj na lišću koje se lelujalo na vjetru. Poželio sam da i ja donosim divne, sočne plodove kao mango. Ali tada sam pomislio da ako je Bog želio da budem kao kokosova palma ili mango, On bi me takvim i stvorio. Želio je da budem mali žuti cvijet pa zato želim biti najbolji mali žuti cvijet koji je ikad postojao
.
 


UNUTARNJA SLOBODA



Fabergeovo "Krunidbeno jaje" na aukciji 2002. godine procijenjeno na 18-24 milijuna dolara
Neki siromašni seljak trčeći dođe svetom čovjeku koji se odmarao pod drvetom.

- Kamen! Kamen! Daj mi dragi kamen!

- Kakav kamen? - upita sveti čovjek.

- Noćas sam sanjao da ću pronaći čovjeka koji će mi dati dragi kamen koji će me učiniti bogatim zauvijek - odgovori seljak.

Sveti čovjek posegne za svojom torbom, poče kopati po njoj i nakon nekog vremena izvadi kamen.

- Misliš ovaj - reče on i dade ga seljaku.
- Pronašao sam ga na putu prije par godina. Naravno da ću ti ga dati.
Seljak pogleda kamen u čudu. Bio je to dijamant, vjerojatno najveći na cijelom svijetu, uze ga i ode. Tu ju noć seljak probdio u krevetu ne mogavši zaspati.
Sljedećeg dana oko podne ode on ponovo svetom čovjeku.
- Daj mi to što ti je omogućilo da se odrekneš dijamanta tako lako! - uzviknu seljak.
 


KAKO SAM PROPITKIVAO UVIJEK ISTE UČENIKE


Učenici su primijetili da uvijek propitkujem iste učenike, a i sam sam to primijetio. Zašto to činim, zapitah se. A ti su mi učenici bili veoma dragi, rado sam gledao u njihove oči i radovao se njihovom osmijehu, pa čak sam želio naći učešća i u njihovim brigama i suzama. Oni su bili moji ljubimci.
A onda mi jednog dana na pamet dođe ova misao koju želim sada s vama podijeliti.
Godinama sam u sebi izricao ovakve riječi: "Zašto me, Gospodine, toliko bičuješ, provjeravaš, ispituješ, iskušavaš i svim valima svojim prekrivaš? Kad će biti kraj tvojoj kušnji? Umoran sam više od tvojih ispita."
I tako, kad sam postao ostarjeli profesor, pa kad sam i sam propitkivao iste ljubljene učenike, pomislih: "Možda mene Bog posebno ljubi."
 


ŽIVOTNA FILOZOFIJA




Bill Gates "težak" oko 82 milijarde dolara dvostruko je siromašniji od Rockefellera.
Ne moraš odgovarati na pitanja; samo pročitaj tekst do kraja i shvatit ćeš pouku.

1. Nabroji pet najbogatijih ljudi na svijetu.
2. Nabroji zadnjih pet pobjednika u golfu.
3. Nabroji imena zadnjih pet Miss America.
4. Nabroji deset ljudi koji su dobili Nobelovu ili Pulitzerovu nagradu.
5. Nabroji dobitnike Oscara za najboljeg glumca i glumicu u zadnjih pet godina. I, kakav je rezultat?
Ovo nisu gubitnici, radi se o najboljima na svom području.
No, veoma mali broj ljudi pamti jučerašnje senzacije. Pljesak utihne. Nagrade izgube sjaj. Postignuća padaju u zaborav. Pohvale i povelje pokapaju se skupa s njihovim dobitnicima.
Evo još pitanja, da vidimo kako ćeš sad proći.
1. Nabroji dva učitelja koja su ti pomogla u školi.
2. Nabroji tri prijatelja koji su ti pomogli kad ti je bilo teško.
3. Nabroji petero ljudi od kojih si nešto važno naučio.
4. Razmisli o par ljudi koji su učinili da se osjećaš važnim.
5. Razmisli o petero ljudi s kojima se rado družiš.

Lakše, zar ne?

Pouka: Ljudi koji tvoj život čine drugačijim nisu oni s najviše diploma, najviše novaca ili najviše nagrada. To su ljudi kojima je stalo.

Ne brinite o mogućem smaku svijeta danas. U Australiji je vec ionako sutra!






 ISKUSTVO JEDNE UČITELJICE

Jednostavno pročitaj i razmisli o svemu... 5 minuta, ali u miru!
Jednoga dana zamoli učiteljica svoje učenike da napišu imena svih ostalih učenika u razredu na jedan list papira i da ostave pored svakog imena malo mjesta. Potom im reče da razmisle što je to najljepše što bi mogli reći o svakom pojedinom učeniku i da to napišu pored njihovih imena.
Potrajalo je to cijeli jedan sat sve dok nisu svi bili gotovi te su potom napustili učionicu i predali svatko svoj list učiteljici.
Preko vikenda je učiteljica na jedan list papira napisala imena svakog pojedinog učenika i pored njega popis najljepših primjedbi koja su drugi učenici dali o njemu ili njoj.
U ponedjeljak je predala svakom učeniku njegov ili njen popis. Već nakon kratkog vremena su se svi smjehuljili.
„Uistinu?“, šaputali su... „Nisam mislio/mislila da uopće nekome toliko značim!“ i „Nisam mislio/mislila da sam drugima toliko drag/draga“, bili su komentari.
Poslije toga nitko nije više spominjao taj popis. Učiteljica nije znala jesu li učenici među sobom ili s roditeljima o tome pričali, ali to nije ni bilo važno. Vježba je ispunila svoju svrhu, a učenici su bili sretni sami sobom, ali i s drugim učenicima.
Prošlo je nekoliko godina kada je jedan od učenika poginuo u Vijetnamu pa je učiteljica otišla na pogreb tog učenika.
Crkva je bila prepuna mnogim prijateljima. Jedan za drugim, svi oni koji su poznavali ili voljeli tog mladog čovjeka, prolazili su pored njegova lijesa i odavali su mu posljednju počast.
Učiteljica je bila zadnja i pomolila se pored njegova lijesa. Vidjevši je tamo, jedan od vojnika, koji je nosio lijes, reče joj: „Jeste li Vi Markova učiteljica matematike?“ Potvrdila je: „Da“. Potom on reče: „Mark je često govorio o Vama.“
Poslije pogreba većina Markovih učenika iz škole bili su na okupu. I Markovi roditelji su bili tu i očito su jedva čekali da porazgovaraju s učiteljicom. „Nešto bismo Vam pokazali“, reče otac i izvadi novčanik iz svoga džepa. To su našli kod njega kada je poginuo. Mislili smo da ćete Vi to prepoznati.“
Iz novčanika je izvadio već ishabani list papira, koji se već slijepio očito od čestog umotavanja i otvaranja.
Učiteljica je naravno odmah znala i da nije gledala da je to jedan od onih listova papira, na kojima su bile lijepe stvari napisane, a koje su napisali Markovi kolegice i kolege iz razreda o njemu.
„Tako smo Vam jako zahvalni što ste to učinili“, reče Markova majka. „Kao što vidite Marku je to bilo izuzetno važno.“
Svi su se ostali učenici okupili oko svoje nekadašnje učiteljice.
Charlie se pomalo nasmija i reče: „I ja čuvam još uvijek svoj list papira u gornjoj ladici moga pisaćeg stola.“
Chukova žena reče: „Chuck me zamolio da listu stavimo u naš album s vjenčanja.
„I ja čuvam još uvijek svoju u svom dnevniku“, reče Marilyn.
Potom Vicki, još jedna učenica, izvadi iz svoga kalendara već istrošen i raskomadan list papira i pokaza ga ostalima.
„Uvijek ga nosim sa sobom“, reče Vicki i doda: „Mislim da svi još uvijek čuvamo taj list papira.“
Učiteljica je bila toliko ganuta da je morala sjesti i zaplaka.
Zaplakala je zbog Marka i svih njegovih prijatelja i prijateljica koji ga više neće vidjeti.
Često u suživotu s drugim ljudima zaboravimo da će svaki život jednoga dana završiti i da nitko od nas ne zna kada će to biti.
Zato bismo trebali reći svim onim ljudima koje volimo i o kojima se brinemo da su nam nešto posebno i da su nam važni.
Recimo im to dok nije prekasno.





BOŽJA PORUKA

Pripovijeda mi jedna mlađa osoba kako je, vozeći se automobilom kroz grad, zastala pred pješačkim prijelazom da propusti dvoje starčeka.
Dvoje starčeka – tako je rekla. Istina, s obzirom na njezinu dob, lako je moguće da se ta odrednica odnosi na prošireniji krug ljudi, na mnoge od nas.

Pripovijeda mi da su se oni, vidjevši da je zastala, uhvatili za ruke i tako – s rukom u ruci – pošli preko pješačkog prijelaza. Ali umjesto da se požure, išli su polako – s noge na nogu. Ni to im nije bilo dovoljno; nasred pješačkog prijelaza zastali su i poljubili se.

Za moju pripovjedačicu to je bilo previše.
- Tlak mi je skočio na dvjesto! – rekla mi je. – Nisam znala što bih učinila. I zašto sam uopće zastala pred pješačkim prijelazom?!
Zatrubila sam im, a oni su nastavili s noge na nogu kao da se to njih ne tiče.
Pogledao sam ju i rekao: - Ne razumijem te. Bog ti pošalje jedan krasan par da ti prenesu njegovu poruku, a ti mu trubiš?!

Budući da ni ona mene nije razumjela, rekao sam joj: - Bog ti je želio reći da malo usporiš. I odmah ti je pokazao kako će ti život izgledati, budeš li usporila… Pokazao ti je kakav ti život želi… U utrci sa svojim obvezama, utrci koju sami sebi namećemo, tako često projurimo mimo svog života.
Kad na kraju dana osjetimo potrebu pobrojati nekome gdje smo sve bili, što smo sve od jutra učinili, dogodi nam se da moramo zaključiti da toga dana zapravo nismo ni živjeli: da smo samo odrađivali nešto što nazivamo svojim životom.
Zaključimo da to i nije bio naš dan. Da ga nismo dospjeli na dobar način podijeliti sa svojima. Zaključimo da takav dan ne bismo poželjeli nekome koga volimo.
Uistinu, dan u kojemu nismo imali vremena za ljude i Boga, i nije bio dan.
Dan u kojemu se nismo potrudili čuti, u kojemu smo prečuli one s kojima živimo, one koje volimo, u kojemu im nismo dopustili da dođu do riječi, izgubljen je dan.
Dan kroz koji nismo išli u Božjoj prisutnosti prosuli smo poput pijeska u vjetar.
Dužni smo i sebi samima i svima kojima je mjesto u našem srcu, dužni smo životu, naći vremena za srce svoga života. Za ljubav.
Ne ispunimo li taj dug, sreća koja nam je nadohvat ruke, nadohvat duše, ostat će nam nedostupna.
I oskudijevat ćemo. I toliki, toliki će zbog toga oskudijevati. 






MALA DJELA


- Je li čovjek učinio nešto veliko za opću stvar ako je izlio lončić vode u more? - upita Starca domaćin u nekoj kući.
- Doista, treba znati gledati svijet - uzdahne starac.
- Nije li more o kojem ti govoriš zapravo čovječanstvo?
- Pa, jest! - odgovori čovjek.
- Lončić vode za čitavo čovječanstvo je premalo, ali za žedna čovjeka je ponekad ne samo dovoljno, nego presudno. Mnogi ljudi i ne slute kolike bi sudbine bile ukrašene osmijesima umjesto bolovima da su oni u pravo vrijeme izlili u veliko more svoj lončić vode…





YUMBEOVA OAZA


Dogodilo se to jednog vrućeg ljeta. Jato od tisuću plamenaca podiglo se u potrazi za vodom. Sve rijeke i jezera bili su presahli, isušila ih velika vrućina. Plamenci su tragali danima i snage im bijahu na izmaku. Ako ubrzo ne pronađu vodu, svi će uginuti od žeđi.
Tragedija se dogodila dok su prelijetali pustinju. Odnekud je zapuhao jak vjetar i oduzeo im ono malo snage što im je preostalo. Popadali su na pustinjski pijesak i ostali tako ispruženi na žarkom suncu. Nitko više nije imao snage za let, a spasa nije bilo niotkud. Ljudi koji su živjeli u pustinji vidjeli su što se dogodilo, ali su mislili da im se ne može pomoći. Nije preostalo drugo nego čekati da uginu na suncu. Novost je obišla svijet. Sve televizije su prenijele sliku, svi su nad njom jadikovali, ali nitko ništa nije poduzimao.
Tek se jedan dječak po imenu Yumbe dade na posao. Dva kilometra od onog mjesta nalazila se oaza bogata vodom. On uze jednog plamenca na ruke i odnese ga do oaze, vrati se po drugog te učini isto; tako je donosio jedog po jednog. Bio je uporan. Jedan čovjek ga vidje, približi mu se i reče: - Što to radiš, dječače?
- Spašavam plamence - odgovori Yumbe.
Čovjek ozbiljnim glasom odvrati: - Zar ne vidiš da je to nemoguće? Na tisuće ih ugiba u pijesku. Nećeš ništa postići time što spasiš njih nekoliko. Ne isplati se, idi kući i nemoj gubiti vrijeme.
Dječak reče: - Pitaj onih sedam plamenaca koje sam spasio i koji piju vodu u oazi, isplati li se ili ne isplati.
I nastavi on svoj posao noseći na rukama osmog plamenca. Čovjek ostade pomalo iznenađen dječakovim odgovorom, a nakon što je malo razmislio, poče i on raditi ono što je radio Yumbe. Sad su dvojica spašavali plamence.
Događaj je počeo svraćati pozornost i ostalih ljudi koju su stajali uokolo i gledali. Ubrzo su bila trojica, zatim dođoše novi i na kraju je mnoštvo ljudi slijedilo primjer maloga Yumbea.
Toga dana svi su plamenci bili odneseni u oazu i nijedan nije uginuo od žeđi. Zahvaljujući dječaku koji je nešto poduzeo, čitavo je jato bilo spašeno.  






 HODOČASNIK

U lijepu dvorcu od kojega nije ostao ni kamen na kamenu živio nekoć vrlo bogat vitez. Mnogo je novaca potrošio da uresi dvorac; malo je kome dobra činio. Prolazio onuda siromašni putnik hodočasnik. Taj zamoli da u dvorcu prenoći. Vitez ga se htjede otresti riječima: "Moj dvorac nije svratište!"
Hodočasnik skromno reče:
"Oh, odmah odlazim, samo da vam postavim tri pitanja."
Vitez reče: "Pristajem."
Hodočasnik ga zapita: "Tko je prije vas stanovao u ovom dvorcu?"
"Moj otac", odgovori vitez.
"A tko je stanovao prije njega?"
"Moj djed."
"Tko će stanovati poslije vas?" pitao je dalje hodočasnik.
"Ako Bog da, moj sin", reče vitez.
Hodočasnik zaključi:
"Znači da ste vi ovdje samo gost i da je ovaj dvorac ipak svratište. Jedan dolazi, drugi odlazi, baš kao u svratištu. Da sam na vašem mjestu, ne bih trošio toliko novaca na ukrašavanje prolaznog boravišta."
Hodočasnik to reče i htjede otići, ali ga vitez, blijed kao krpa, primi za ruku i uvede u svoju naljepšu sobu. Od tada se siromasima isplatilo navraćati u dvorac.





KAKO NASTAJU RATOVI?


- Tata - upita Klaus - kako, zapravo, nastaju ratovi?
- Pa, momče moje, stvar ti je ovakva! Uzmimo, primjerice, Engleska se svađa s Amerikom oko nečega...
Majka prekine: - Ne govori gluposti, Engleska i Amerika se neće nikada svađati.
- To uopće ne tvrdim! Hoću samo navesti primjer.
- S takvim besmislicama napravit ćeš mu samo zbrku u glavi.
- Štooo?!? Ja ću mu napraviti zbrku u glavi? Kad bi bilo do tebe, ne bi mu u glavi ništa ni bilo!
- Što govoriš? Zabranjujem ti da ti ...
- Tada povika Klaus: - Hvala, tata, sad znam kako nastaju ratovi.  







PRIČA O KRUHU I NOGOMETU




Toga predvečerja u jednoj ulici u predgrađu velikoga grada uzavrelo je kao u kotlu. Vriska, galama, pravdanje i poneka teška riječ za dječja usta. Dječaci su igrali nogomet, a umjesto lopte naganjali su staro pecivo koje je Ivan našao pored kante za smeće.
Neki starac, ugledavši na ulici «loptu» koju su dječaci maločas naganjali, zaustavi se, podigne je i pogleda ih.
- Stari, ostavi to! To je naša lopta! - prvi se javi Ivan.
- Pusti ga, Ivane! Možda je i on kao mali volio nogomet - dobaci Marko.
- Ej, stari! Hoćeš li se igrati s nama? - smijući se dometne Filip, na što svi prasnuše u smijeh.
-Stari, jesi li gluh? Rekao sam ti da ostaviš našu loptu - opet se javi Ivan.
Posve mirno, vukući noge, starac priđe dječacima, drhtavom rukom prinese pecivo ustima i poljubi ga.
- Jesam li vam rekao da stari voli nogomet? Jeste li vidjeli kako je poljubio loptu? – reče Marko.
- Dosta je bilo zezancije, starkeljo! Daj našu loptu i produži dalje svojim putem - ljutito će Ivan.
- Vratit ću vam vašu «loptu» - mirno reče starac - ali prije toga želim vam nešto reći. Ovo je kruh, sveti kruh koji vam vaši roditelji svakoga dana poslužuju s ljubavlju. Kad sam bio vaših godina, mene su roditelji učili da kruh treba poštivati, i kad padne na zemlju, podići ga i poljubiti. Netko je od vas rekao da sam i ja možda volio nogomet. Ne samo da sam ga volio, obožavao sam ga, ali nikad nam nije palo na pamet igrati se kruhom. Kad nismo imali prave lopte, izrađivali smo je od starih krpa.
Vraćajući Ivanu pecivo, starac ga pomiluje po glavi i reče mu:
- Evo vraćam ti tvoju «loptu» i nadam se da više nisi tako ljut na mene.
Ne osvrćući se, starac je produžio dalje i nestao u polumraku koji se već spuštao na grad. S pecivom u ruci sav zbunjen stajao je Ivan i njegovi prijatelji ne znajući što bi sa sobom.






SREĆA - NESREĆA, TKO TO ZNA?...


Jedino bogatstvo siromašnog starca bili su njegov sin jedinac i jedan konj koji mu je orao njivu, pa su imali što jesti.
Kad je jednog dana konj pobjegao, svi su u selu povikali: Ajme nesreće!
Svi osim starca koji je govorio: Sreća? Nesreća? A tko to zna...
Za par dana konj se vratio i doveo za sobom cijelo krdo divljih konja.
Svi viknuše: Koja sreća!
Svi osim starca koji je govorio: Sreća? Nesreća? A tko to zna...
Starčev sin slomio je nogu pokušavajući pripitomiti jednog od divljih konja i svi u selu graknuše: Ajme nesreće!
Jedino starac govoraše: Sreća? Nesreća? A tko to zna...
Uskoro se i zaratilo pa jedino starčevog sina zbog slomljene noge nisu regrutirali u vojsku.
Svi naravno viknuše: Kakva sreća!
Svi osim mudrog starca koji je i dalje govorio isto: Sreća? Nesreća? A tko to zna... 








ŠTO SVE MOŽEMO AKO SE NADAMO I VJERUJEMO?


Antoine de Saint-Exupery, poznati francuski pisac i pilot, u svojoj knjizi "Zemlja i ljudi" opisuje doživljaj pilota koji se danima borio za svoj život nakon što se njegov avion srušio u Andama (planinski masiv u Južnoj Americi, jedan od najviših na svijetu).
Kad smo saznali da si iščezao prelijetajući Ande, koje ne vraćaju ljude, pošli smo te tražiti. Dani su prolazili, i nama se već činilo da između zidova i gigantskih stupova te beskrajne nijeme i bijele katedrale čuvamo mrtvačku stražu nad tvojim tijelom.
A sedmoga dana našli smo te ovdje, na bolničkoj postelji u Mendozi. Svi smo plakali i stezali te u zagrljaj. Bio si živ, kao da si ustao od mrtvih.
A kad si progovorio, tvoje su prve riječi bile izraz neusporediva ljudskog ponosa. "Kunem se da nijedna životinja ne bi bila kadra učiniti što sam ja učinio."
Kasnije si nam ispripovjedio kako se zbila nesreća.
I dok si tako sjedio u noći i pričao, ja sam te gledao kako se izvačiš iz krhotina razlupanog aviona, kako hodaš, bez cepina, bez užeta, bez hrane, kako se vereš uz prijevoje četiri tisuće i pet stotina metara visoke, ili kako se probijaš duž okomitih litica, raskrvavljenih stopala, koljena i ruku, po studeni do četrdeset stupnjeva ispod nule. Gubeći sve više krvi, snage, razbora, išao si naprijed tvrdoglavo kao mrav, vraćao se svojim tragom da bi obišao zapreku, padao si i dizao se, uspinjao se iznova uz padine koje su se rušile u bezdan. Nisi sebi dopuštao ni časka odmora, jer iz snježne postelje ne bi više ustao.
I doista, kad bi se okliznuo, morao si se smjesta dizati, da se ne bi skamenio. Studen te iz časa u čas sve jače kočila; i kad si nakon pada užio minutu odmora previše, morao si, da bi ustao, razgibati obamrle mišiće.
Odolijevao si iskušenjima. "U snijegu" kazivao si mi, "čovjeka ostavlja nagon za preživljavanjem. Poslije dva, tri, četiri dana hoda čovjek čezne samo za snom. Ja sam za njim zaista žudio. Ali u sebi sam ponavljao: ako moja žena vjeruje da živim, ona vjeruje i da hodam."
I hodao si. Svakog si dana vrhom nožića sve više širio izrez na cipelama da bi u njima bilo mjesta za tvoje promrzle i otečene noge.
Uza sve to, kad si se jednom omako i pao u svijeg, nisi više imao volje ustati. Bio si nalik na boksača kojega je snažan udarac lišio svake želje da se bori, pa sluša kako u čudan bezdan tonu sekunde, jedna po jedna, sve do one desete, konačne.
"Učinio sam što sam mogao, i nema veše nade; čemu uporno nastavljati ovo mučenje?..." Iz dubine svijesti javilo se grizodušje. "Pomislio sam na svoju obitelj..."







BAJKA O TOPLIM PAHULJICAMA


Jednom davno živjelo je dvoje sretnih ljudi zvanih Tim i Maggie, sa svoje dvoje djece po imenu John i Lucy. Da bi se razumjelo kako su bili sretni, morate razumjeti kako je to bilo u to vrijeme. Vidite, u to vrijeme svatko je pri rođenju dobio malu, nježnu torbu s toplim pahuljicama. Kad god bi netko posegnuo u torbu, mogao je iz nje izvaditi tople pahuljice. One su činile da se svatko tko ih dobije osjeća prožet toplinom i mekoćom. Ljudi koji nisu redovito dobivali tople pahuljice bili su u opasnosti da im se razvije bolest koja je uzrokovala da im se kralježnica skvrči i da umru.
Tih dana bilo je vrlo lako dobiti tople pahuljice. Svaki put kad bi ih netko trebao, mogao je doći do tebe i reći: želio bih imati tople pahuljice.
Tada bi ti posegnuo u torbu i izvadio tople pahuljice veličine ruke male djevojčice. Kad bi pahuljica dotakla kožu druge osobe, privinula bi se i rastopila na njegovoj koži i činila da ga prožme dobar osjećaj. Ljudi su stalno tražili jedni od drugih tople pahuljice, i kako su se slobodno davale, dobiti ih dovoljno nikad nije bio problem. Bilo ih je uvijek mnogo za razmjenu i svi su zbog toga bili sretni i osjećali se najčešće toplo i pahuljasto.
Jednog dana zla je vještica postala jako ljuta jer su svi tako sretni i nitko ne kupuje njezine napitke i masti. Bila je vrlo lukava te smisli opak plan. Jednog prekrasnog jutra uvuče se k Timu dok se Maggie igrala s njihovom kćeri i šapne mu u uho: "Pogledaj, Time, koliko toplih pahuljica Maggie daje Lucy. Znaš, ako tako nastavi možda će ih potrošiti i onda više neće ostati nijedna za tebe." Tim je bio zapanjen. Okrene se vještici i reče: "Želiš li reći da neće uvijek biti toplih pahuljica u našoj torbi kada posegnemo za njima?" A vještica odvrati: "Ne, apsolutno ne, i jednom kad ih potrošiš, to je sve. Više ih nećeš imati." Potom odleti dalje na metli smijući se i vrišteći.
Tim to primi k srcu i počne primjećivati svaki put kad bi Maggie davala tople pahuljice nekome drugome. Zabrinuo se i uznemirio jer je volio Maggiene tople pahuljice i nije htio ostati bez njih. Počeo se žaliti svaki put kad bi Maggie davala tople pahuljice nekom drugom, a kako je i Maggie njega voljela, prestala ih je često davati drugima i počela ih je čuvati za njega.
Djeca su to promatrala i zaključila da nije u redu davati tople pahuljice svaki put kad se tako osjećaš ili ih netko traži. Oni su također postali vrlo oprezni. Počeli su osjećati zabrinutost kad god bi davali tople pahuljice. Iako su ih uvijek nalazili kad bi posegnuli u torbu, sve rjeđe i rjeđe su posezali. Uskoro ljudi zamijete nedostatak toplih pahuljica i počnu se osjećati manje toplo i pahuljasto. Počnu im se kralježnice svijati, a neki su i umirali zbog nedostatka toplih pahuljica. Sve češće i češće odlažahu vještici kupovati napitke i masti, čak i unatoč tome što se činilo da ne djeluju.
Situacija je postala vrlo ozbiljna. Zla vještica koja je to promatrala, nije željela da ljudi umiru (jer mrtvi ljudi ne kupuju njezine napitke i masti) te je smislila novi plan. Svi su dobili torbu vrlo nalik onoj s toplim pahuljicama, osim što je bila hladna. Unutar vještičine torbe bile su hladne bodlje. One su činile da se ljudi osjećaju hladno i bodljikavo. Ali priječile su da se kralježnice ljudima svijaju. Od tada, kad bi netko rekao: Ja želim tople pahuljice; ljudi koji su se brinuli da ne iscrpu svoju zalihu rekli bi: "Ja ti ne mogu dati tople pahuljice, ali želiš li hladne bodlje?"
Ponekad bi dvoje ljudi prišlo jedno drugom misleći da će dobiti tople pahuljice, ali bi jedno ili drugo promijenili mišljenje i završili bi dajući jedno drugom hladne bodlje. Kao posljedicom toga, vrlo je malo ljudi umiralo, ali je vrlo mnogo ljudi bilo nesretno i osjećalo se hladno i bodljikavo.
Od dolaska vještice, razmjenjivalo se sve manje i manje toplih pahuljica. Zbog toga su one, za razliku od ranijih shvaćanja da su dostupne kao zrak, postale izuzetno vrijedne. To je prouzročilo da ljudi rade različite stvari u namjeri da ih nabave. Dok prije nisu brinuli previše tko kome daje tople pahuljice, sada su počeli čuvati svoje tople pahuljice isključivo jedno za drugo. Ljudi koji bi se zaboravili i dali svoje tople pahuljice nekome drugom, odmah bi se osjetili krivima jer su znali da će njihov partner biti ogorčen zbog toga. Ljudi koji nisu mogli pronaći darežljiva partnera, morali su kupovati svoje tople pahuljice i morali su puno raditi da bi za njih zaradili. Neki ljudi su nekako postali popularni i dobivali mnogo toplih pahuljica ne morajući ih vratiti. Ti ljudi su zatim prodavali svoje tople pahuljice onima koji su bili nepopularni i trebali ih da prežive.
Drugo što se dogodilo je da su neki ljudi uzimali hladne bodlje kojih je bilo bezgranično i bile su lako dostupne i bojali ih u bijelo i pahuljasto i davali kao tople pahuljice. Te krivotvorine toplih pahuljica su zapravo bile plastične pahuljice i zadavale su dodatne teškoće.
Primjerice, dvoje ljudi bi se sastali i razmjenjivali plastične pahuljice, pretpostavljajući da bi se od toga trebali osjećati dobro. Umjesto toga, osjećali su se loše. Kako su mislili da razmjenjuju tople pahuljice, ljudi su postali vrlo zbunjeni, pa zbog toga nisu prepoznali da su njihovi hladni i bodljikavi osjećaji zapravo posljedicom činjenice da im se dalo mnogo plastičnih pahuljica.
Tako je situacija bila vrlo, vrlo teška, a sve je započelo dolaskom vještice koja je učinila da ljudi vjeruju da jednog dana, kad to budu najmanje očekivali, mogu posegnuti u torbu i tamo više ne naći tople pahuljice.
Jednog dana, mlada je žena došla u tu nesretnu zemlju. Izgledalo je da nikad nije čula o zloj vještici i nije bila zabrinuta da će potrošiti tople pahuljice. Davala ih je slobodno, čak i kad je nisu tražili. Zvali su je ružnim imenima; i osuđivali je jer je djeci prenijela ideju da ne trebaju brinuti o trošenju toplih pahuljica. Djeca su je vrlo voljela jer su se uz nju osjećala dobro i počela su davati tople pahuljice kad god su osjetila da im se to sviđa.
Odrasli su postali vrlo zabrinuti, pa su odlučili donijeti zakon kojim bi spriječili djecu da crpu svoje zalihe toplih pahuljica. Zakon je proglasio kriminalnim djelom bezazleno davanje toplih pahuljica, bez dozvole. No mnoga djeca za to nisu brinula; unatoč zakonu, nastavila su davati jedna drugoj tople pahuljice kad god su to željela i kad god ih se tražilo. Kako je bilo mnogo, mnogo djece, gotovo jednako kao i odraslih, počelo je izgledati kao da bi se djeca mogla izboriti za svoje.
Teško je reći što će se dogoditi. Hoće li snage zakona i reda odraslih zaustaviti bezbrižnost djece? Ili će se odrasli pridružiti djeci i iskoristiti priliku da uvijek dobiju tople pahuljice kad god im bude potrebno? Hoće li se sjetiti dana koje njihova djeca žele vratiti, kad je toplih pahuljica bilo u izobilju, jer su ih ljudi davali slobodno?







TRI PTICE


Jednog je dana jedna dobroćudna labudica pronašla tri jaja, ostavljena na obali rijeke. Uzela ih je i stavila u svoje gnijezdo i čuvala sve dok se nisu izlegli. Iz prvog jajeta izlegao se orao, iz drugog bijela golubica, a iz trećeg vrabac. Kad su bili spremni za let, labudica je uzela tri mala ptića na svoja široka leđa i smjestila ih na greben u planinama.
Ni jedno od ovo troje nije ništa zapamtilo od leta, iz jednostavnog razloga, jer nisu ništa ni vidjeli. Prestrašeni držali su oči zatvorene cijelo vrijeme svog putovanja. Kad su došli na svoje odredište labudica im je rekla da ih na neko vrijeme mora ostaviti. Ali neka ne brinu. Ona će se opet vratiti i povesti ih na prekrasno putovanje u zemlju gdje sunce nikad ne zalazi i gdje nema niti bolesti niti starenja. U međuvremenu trebaju naučiti letjeti. „Sve će vam postati moguće kad jednom naučite letjeti“ – reče im. Tada više nema granica. Veoma je lako i vrlo jednostavno. To je sve što morate učiniti. Nakon tih riječi raširila je svoja ogromna krila i poletjela, vinuvši se u visine preko planina.
Tri ptića osjećala su se osamljeno nakon što ih je labudica napustila. Dugo su stajali oklijevajući. Hodali su do litice i pogledavali prijeko. Ispod nije bilo ništa, osim ponora. Prilično obeshrabrujuće. Orao je bio prvi koji je uzletio. Golubica i vrabac su ga gledali s velikim strahom kad je raširio svoja krila i poletio preko ponora. Ali su bili oduševljeni videći kako je nakon nekoliko trenutaka velike nesigurnosti, kad je izgledalo kao da pada na zemlju poput kamena, uspio postići kontrolu, napravio jedan polukrug i pridružio im se na grebenu.
„Labudica je bila u pravu“ – reče orao. Stvarno je lako. Ponovno je uzletio, ovaj put je smjelo letio dalje, preko ponora. Uskoro je i golubica uzletjela, a kad se vratila na greben ponovila je ono isto što je rekao i orao. Uskoro su i orao i golubica letjeli potpuno slobodno. Ali mali vrabac je odbijao uzletjeti. Ovo dvoje ga je pokušavalo nagovoriti, ali bez uspjeha.
„Previše je opasno“ - vikao je –„za vas dvoje je to lako. Vi oboje imate jaka krila. A pogledajte kako su moja mala. Ona me ne mogu držati u zraku.“„Ali pogledaj kako si ti malen“ – reče orao dobrohotno – „Naravno da će te držati u zraku. I mi ćemo te pridržati, iako to neće biti potrebno.“ Ali vrabac je odbio.
U danima i tjednima koji su slijedili, orao i golubica su letjeli sve dalje i dalje. Bez obzira koliko daleko odletjeli uvijek su se vraćali kući prije mraka. U početku nisu imali drugi cilj osim uživati u samom letenju. Jeli su i spavali samo onoliko koliko im je bilo potrebno da imaju snage letjeti. Svaki put kad bi se vratili ispričali bi vrapcu sve prekrasne prizore koje su vidjeli. A onda je život postao malo složeniji, ali i zanimljiviji. Orao je bio zgrožen kad je otkrio da ga se sve ostale ptice boje, a i priličan broj životinja. Čim ga ugledaju ptice odlete u šumu, a male životinje brzo bježe u rupe i brloge. Nije mu se to svidjelo te je odlučio pomagati svim malim stvorenjima koja se ne mogu sama obraniti. Jednog dana je došao na greben s pričom kako je otjerao jastreba kad se ovaj htio oboriti na vrapca. Drugi dan je ispričao kako je spasio mlado janje od vrana koje su ga napale. I golubica je doživjela lijepo iskustvo. Jednog dana je sletjela na drvo blizu mjesta gdje su se dva seljaka oštro prepirala. Kad ju je jedan od njih ugledao onako bijelu na snijegu uzviknuo je: „Pogledaj! Ta golubica nam govori da trebamo živjeti u miru jedan s drugim. Učinimo tako.“ I pružiše si ruke, a golubica bijaše veoma sretna. Od tada je uvijek sebe doživljavala kao glasnicu mira i dobrohotnosti. Ovo je dalo jednu novu dimenziju njenom letenju.
Cijelo to vrijeme vrabac se odlučno i tvrdoglavo držao grebena. Otkrio je komadić zemlje bogat crvićima i svakim danom je bivao sve deblji. Što je bivao deblji bivao je i ljeniji. A što je bio ljeniji to ga je sve manje privlačila misao na letenje. Načinio si je toplo, ugodno gnijezdo u pukotini, zaštićeno od vjetra i kiše. Njegova filozofija je postala: „Učini život ugodnim.“ Još k tome je, s vremena na vrijeme, ogorčeno prigovarao svojim prijateljima kako je život nepravedan, posebno prema vrapcima.
A onda jednog dana dok su se njih troje odmarali na grebenu, vratila se labudica. Orao i golubica su joj se veoma obradovali.
„Jeste li spremni poći sa mnom u zemlju gdje sunce vječno sja?“ – upitala je labudica.
„Da!“ – zavikao je orao oduševljeno.
„Da!“ – oduševljeno je povikala i golubica.
„A što je s tobom mali vrapčiću? Ti ne ideš?“
„Ne mogu“ – reče vrabac neraspoloženo.
„Kako to misliš da ne možeš?“
„Zato što nisam naučio letjeti.“
„Što?!? Nisi naučio letjeti? Želiš reći da si zanemario jedinu stvar koja pticu čini pticom? Pa što si onda radio sve ovo vrijeme? Pretpostavljam da si se prejedao i izležavao na suncu?“
Vrabac nije odgovorio.
„Žao mi je, ali za tebe se sada više ništa ne može učiniti“ – reče labudica. Okrenuvši se orlu i golubici reče: „Idemo. Dug je put pred nama koji moramo prijeći prije nego se smrači.“
Čuvši to vrabac pogleda u svoja dva prijatelja i upita ih: „Nećete se ponovno vratiti kući?“
„Mi upravo idemo kući“ – odgovoriše jednoglasno.

Nakon toga njih troje poletješe, ostavljajući vrapca na grebenu. Kako su oni odmicali, vrabac je polako došao do ruba, i pogledavajući preko pokuša se slabašnim naporom baciti u zrak. Ali nije uspio i ubrzo se ponovno odovuče od ruba.
Stajao je gledajući ih na nebu kako postaju sve manji i manji sve dok ih konačno vrh planine nije zauvijek odijelio od njega. Tada je znao što je prava usamljenost, jer nije više imao društva osim crvića. Onaj tko nikad ne napusti dom nema se gdje vratiti.






 VRIJEME ZA OBITELJ

- Tata!
Tata koji je čitao novine promrmlja:
- Ma, što je djete?
- Hoću li i ja morati čitati novine kad odrastem?
- Pa naravno.
- Zašto, tata?
Tata nije ništa čuo jer je nastavio čitati novine.
- Zašto tata? Želio bih znati!
- Aaa? Što zašto?
- Zašto ću i ja morati čitati novine kad budem velik?
- O, moj Bože, odrastao čovjek čita novine. Pa mora se biti u tijeku događanja!
- Što to znači biti u tijeku događanja, tata?
- O nebesa! Dijete, to ti je kao... orijentirati se... razumiješ li?
- Ne razumijem!
- O tome ćemo govoriti drugi put. Sad me napokon pusti da čitam.
- A zašto ti, tata, ne možeš čitati ako s tobom razgovaram?
- Jer mi to smeta, dijete. Govor uvijek smeta. Uopće treba što je manje moguće govoriti, zapamti to!
- Ali naš učitelj govori vrlo mnogo, tata!
- E sad mi je prekipilo. Dakako, on je učitelj. Učitelji smiju govoriti. Ali djeca moraju šutjeti, razumiješ li?
- Ali... ali kad u školi ne otvorim usta cijeli sat učitelj me ukori.
- Ma dosta već jednom! Hoću čitati! Ako nastaviš dalje s pitanjima bit ću zreo za ludnicu!
- Hoćeš li i tamo morati čitati novine?
- Ne! Ne! Ne! Gospode Bože! Pa tamo nema novina!
- A fino! Tada ću te tamo posjetiti i moći ću s tobom razgovarati, a da ti to ne smeta!






DRVO IMA SRCE


Bilo jednom jedno stablo…
i voljelo malog dječaka.
Svakog bi dana dječak dolazio i skupljao lišće,
spleo bi ga u krunu i igrao se kralja šume.
Penjao bi se uz deblo, ljuljao na njegovim granama
i jeo jabuke.
Igrali bi se skrivača.
A kad bi se umorio, zaspao bi u njegovu hladu.
Volio je dječak stablo… Jako ga volio.

I stablo je bilo sretno.

Protjecale su godine.
Dječak je odrastao. Stablo je često bilo samo.
Jednog dana dođe dječak stablu, a ono mu reče:
Dođi Dječače, dođi i popni se uz moje deblo i proljuljaj na mojim granama,
Najedi se jabuka, igraj se u mom hladu I budi sretan.
- Prevelik sam da se verem i igram, odgovori mu dječak.
Želim svašta kupovati i zabavljati se. Želim imati novaca.
Možeš li mi ti dati?
- Žao mi je, odvrati stablo, ja novaca nemam.
Imam samo lišća i jabuka. Uzmi moje jabuke, Dječače i prodaj ih u gradu.
Tako ćeš zaraditi novaca i bit ćeš sretan.
Dječak se popne na stablo, nabere jabuka i odnese ih.
Stablo je bilo sretno.

Ali dječak zadugo nije dolazio…i stablo je bilo tužno.
A onda jednog dana dječak se vrati.
Stablo zadrhti od radosti i progovori:
Dođi, Dječače, uzveri se uz moje deblo,
Proljuljaj na mojim granama i budi sretan.
Previše sam zaposlen da se verem po stablima, reče dječak.
Želim kuću da me čuva od hladnoće.
Želim se oženiti i imati djecu, i zato mi treba kuća.
Možeš li mi ti dati kuću?
Nemam ja kuće, odgovori mu stablo.
Moja je kuća šuma, ali možeš odrezati moje grane da sagradiš kuću.
Tada ćeš biti sretan.
I odreže tako dječak stablu grane i odnese ih da sagradi sebi kuću.
I stablo je bilo sretno.

Ali dječak dugo, dugo nije dolazio.
A kada se vratio, stablo je od silne radosti jedva progovorilo.
Dođi Dječače, prošaputalo je, dođi i poigraj se.
Previše sam star i tužan za igru, odgovori dječak.
Želim lađu koja će me odnijeti daleko odavde.
Možeš li mi je ti dati?
Odsjeci moje deblo i sagradi lađu, reče mu stablo.
Moći ćeš otploviti daleko… I bit ćeš sretan.
I dječak posiječe deblo. Sagradi lađu i otplovi.
I stablo je bilo sretno. Ali ne istinski sretno.

Nakon mnogo vremena dječak se ponovo vrati.
Oprosti mi, Dječače, progovori stablo, više ti nemam što darovati.
Jabuka više nemam. - Zubi su mi preslabi za jabuke, odvrati dječak.
- Grana više nemam, nastavi drvo, ne možeš se više na njima ljuljati.
- Prestar sam da se ljuljam na granama, reče dječak.
- Debla više nemam, opet će stablo, ne možeš se penjati.
- Preumoran sam da se penjem, odvrati dječak.
Žao mi je, uzdahne stablo. Volio bih da ti mogu nešto dati…
ali ničeg nemam.
Sad sam samo stari panj. Žao mi je…
Više mi ne treba mnogo, samo mirno mjesto da sjednem i
odmorim se. Vrlo sam umoran.
Pa, progovori stablo protežući se u vis što je više moglo,
znaš, za sjedenje i odmor i stari panj bit će dobar.
Dođi, Dječače, sjedni. Sjedni i odmori se.
Dječak tako i učini.
I stablo je bilo sretno.
 






LEGENDA O PAMETI I SRCU
Kad je Bog odlučio ljudima darovati život, htio je da im u njihovoj ljudskosti ništa ne uzmanjka. Zbog toga im je svima redom naumio dati sve što bi im kroz njihove dane moglo ustrebati.
Prvo im je odlučio podijeliti pamet. Trudio se udijeliti im odmjerenu količinu, jer je slutio da bi im i odviše i premalo pameti u životu moglo naškoditi. Pritom nije ni pomislio da bi se moglo dogoditi da neki u red stanu i po nekoliko puta, neki nijedanput smatrajući da im takvo što i ne treba, te da neki zakasne, jednostavno zbog toga što su se zapričali s nekim, zaigrali se ili su iz nekog drugog razloga nehotice propustili na vrijeme stati u red.
Kad su oni koji su zakasnili došli pred Boga, Bog ih je ljubazno saslušao. Bio je zbunjen jer nije znao kako bi im pomogao.
- Evo, ostalo mi je još posve malo pameti za podjelu – reče im – Potrudit ću se da svakome od vas dopadne barem ponešto. Istina, neću vam je moći dati onoliko koliko bih htio, ali dat ću vam što mi je preostalo, sve do zadnje mrve. No, pokušat ću vam to nadoknaditi na neki način.
Kad je počeo dijeliti srce, prvo je pozvao one koji su zadnji došli na red pri dijeljenju pameti. I jer je bio siguran da bi zbog premalo srca čovjek kroz svoj život mogao proći kao da ga nije ni bilo, a nije bio siguran što će se dogoditi bude li im dao odviše srca,
reče im:

- Želite li, dat ću vam više srca. No, ne znam hoće li vam zbog toga u životu biti lakše ili teže. Ali dat ću vam od svoga vlastitoga srca jer ne znam što bih vam mogao dati bolje od toga.






ALBUM SRCA

Jednog je poslijepodneva unuk zatekao djeda nad neobičnim albumom.
Umjesto fotografija dragih ljudi, sa stranica albuma smiješila su se srca svakojakih veličina, ispisana imenima.
- Prvi put vidim da netko u album lijepi srca - primijeti unuk.
- Svako srce u mojim mislima oblikuje i sliku drage osobe - pojasni djed.
- A ova zašarana i precrtana srca?- zanimalo je unuka.
- Zašarana srca pobuđuju u meni slike ljudi za koje sam želio da mi puno znače, a oni mi nisu pokazivali ni mrvu ljubavi. Precrtana srca sjećaju me na ljude za koje sam na vrijeme shvatio da me ne vole.
- Hm! A slomljena i probodena srca?
- To su uglavnom ljudi koji su me osvojili nakon jednog susreta, ali sam se već na sljedećem susretu razočarao u njima.
- Nije li bakino ime u najvećem srcu? - klikne unuk upirući prstom u najveće srce u albumu.
- Da. Nakon vjenčanja moje je srce dugo samo baki pripadalo.
Na pretposljednjoj stranici unuk ugleda srce iste veličine, ali podijeljeno na četiri dijela. Milujući ga po kosi, djed pojasni:
- Kako su godine prolazile, osim bake, u srcu su mi se nastanili tvoj tata, pa tvoja sestra i ti.
- Za koga čuvaš posljednju stranicu?
- Za novo srce, jednako veliko, ali samo s tvojim i sestrinim imenom.
- Gdje su nestali moj tata i baka?... – u čudu će unuk.
-Tata se preselio u srce tvoje mame, a baka u srce anđela koji je na nebu čuva od prošle godine. 





 MALI SLAVUJ

Bio jednom malen slavuj koji se izgubio u šumi. Dugo je tražio roditelje, ali ih nije uspio pronaći. Tako je rastao usamljen bez igdje ikoga. Kad je odrastao, postade svjestan da ne zna pjevati, nitko ga ne bijaše poučio. Odlučio je naučiti pjevati po svaku cijenu. Tražio je tko bi ga mogao poučiti. Susretne tako pijetla i reče.
- Možeš li me poučiti da pjevam kao slavuj?
Pijetao sav ponosan odgovori:
- Ako budeš mene oponašao, jamčim ti da ćeš pjevati bolje od bilo kojeg slavuja.
Tako ga poče poučavati da pjeva njegov "ku-ku-ri-kuuuu". Slavuj poče pjevati, a išlo mu je tako dobro da je pjevao bolje od pijetla. Odletio je u šumu pjevajući svoj "kukuriku".
Jednog jutra čuje ga patka pa će mu iznenađena:
-Tko te je naučio tako loše pjevati?
Slavuj odgovori:
- Možeš li me ti naučiti da pjevam kao slavuj?
Patka uvaženo odgovori:
- Nemoj gubiti vrijeme učeći pjevati kao slavuj. Ja pjevam puno bolje od slavuja. Slijedi me i pjevat ćeš kao anđeo. Tako ga poče poučavati svoj "kva, kava, kva". Slavuj se trudio i uskoro je pjevao bolje od patke. Ode, veselo pjevajući "kva, kva, kva".
Kad je sova s vrha nekog stabla čula slavuja kako pjeva kao patka, reče mu:
- Zar ti ne znaš pjevati kao slavuj?
- Jedna patka mi je rekla da je ovo pjevanje ljepše.
- Moraš pitati nekog drugog slavuja, kao što si ti, on će te naučiti kako se pjeva - reče sova.
- Da, ali u ovoj šumi nema nikoga kao ja, odgovori slavuj tužno.
- Onda moraš pustiti iz grla onaj glas koji imaš unutra. Udahni duboko, pusti da te srce nosi i zapjevaj prvu melodiju koja ti dođe. Samo tako ćeš znati koji je tvoj pjev - odgovori sova.
Slavuj učini tako. Pope se na najvišu granu jednog stabla i prepustivši se srcu poče pjevati kao pravi slavuj. Njegova je pjesma odjekivala cijelom šumom, ispunjavajući je udivljenjem. Tako lijep pjev još se nije čuo.
Otad slavuj više nije trebao nikog oponašati da bi lijepo pjevao. Otkrio je da ne treba nikoga kopirati da bi bio ono što on jest. Bilo je dovoljno da se prepusti onom što je srce govorilo i pjesma koja je bila u njemu sama je izlazila.






 PROSJAK

- 6 kuna! - reče prodavačica na kiosku.
Platio sam i uzeo jutarnje izdanje novina. Stavio sam ih pod ruku i krenuo prema svom omiljenom kafiću. Iako je bilo rano nedjeljno prijepodne, dan je bio topao.
Rana jesen ili kasno ljeto. Na terasi je sjedilo nekoliko gostiju. Zavalio sam se u stolicu, naručio kavu i otvorio novine. Za susjednim stolom sjedio je mladi par, zauzet sam sobom. Ovlaš sam prošao stranicama posvećenim politici i zaustavio se na sportskoj stranici. Zvuk glazbe sa zvučnika miješao se sa zvukom zvona sa obližnje crkve koje je pozivalo na misu. Taman sam bio zadubljen u posljednje rezultate utakmica, kad sam više osjetio nego primijetio prisustvo nekog ispred sebe.
Podigao sam pogled. Ispred mene je stajao čovjek poderane odjeće, prljavog lica, nepočešljane kose i ispružene ruke. Očito prosjak.
- Nemam! - rekao sam kratko i vratio se rezultatima.
Nije reagirao.
- Nemam ništa za tebe! Ajde odzuji dalje! - povisio sam glas, želeći ostaviti dojam.
Prosjak je i dalje stajao mirno ispružene ruke.
- Zar me nisi čuo, nemoj da te sada…- zastao sam u pola riječi jer mi je pažnju privukao maleni predmet u njegovoj ruci.
Bilo je to raspelo.
- Pa on ne prosi, on daje! - sinula mi je misao koja me šokirala.
Začuđeno sam gledao u raspelo. Tek tada postao sam svjestan njegovog pogleda. Pogleda punog takve mirnoće, blagosti i nježnosti da me to jednostavno – pokosilo.
Neobjašnjivo jak osjećaj sramote i stida zapekao me u prsima. Pogled mi se zamaglio i gotovo nekontrolirano počele su mi teći suze niz lice. Okrenuo sam glavu u stranu i pokrio oči rukama, kao da se time želim zaštititi. Na brzinu obrisao sam suze i poželio reći »sorry, stari« ili neku sličnu glupost. No, više ga nije bilo ispred mene.
Ustao sam od stola i počeo se okretati na sve strane ne bi li ga vidio negdje. Par za susjednim stolom gledao me sa zanimanjem.
- Jeste li vidjeli….
Na stolu do novina ležalo je raspelo. Polako sam ga uzeo drhtavom rukom. Bilo je toplo. Sjeo sam na stolicu i u nevjerici dugo još gledao u njega. Od tog dana trudim se da ne prođem uz prosjaka a da mu ne podam nešto. Ako ništa drugo barem malo samilosti.


RAZMISLIMO...
Imam oči za svjetlo. Za zelenilo proljeća i bjelinu snijega.
Za sivilo oblaka i plavetnilo neba. Za zvijezde u noći i za nevjerojatno čudo -
da me okružuje toliko divnih ljudi.
Usta imam da govorim dobre riječi na koje drugi čeka.
Usne imam za poljubac, ruke da nježno i s ljubavlju pružim siromahu kruh i utjehu.
Imam noge da krenem bližnjemu.
I srce - za ljubav, toplinu - za one koji žive u samoći i hladni.
Imam tijelo da se približim drugima. Bez tijela ne mogu nikamo.
Ništa nije bez smisla. Sve ima svoje duboko značenje.
Zašto onda nisi sretan?
Jesu li ti oči zatvorene? Usta gorka? Ruke "hvataljke" bez srca? Ili ti se srce osušilo?
Ne znaš li - STVORENI SMO ZA RADOST!?




Svijetu užitka i pohote jako smetaju zapovijedi “Ne ubij” i “Ne sagriješi bludno”
U molitvama koje Crkva upućuje Duhu Svetomu naglašena je nakana: “Dušmana od nas otjeraj!” To je zaziv kako bismo uz Božju pomoć biti zaštićeni od svakog neprijatelja.
Tako molimo i u Očenašu: “Izbavi nas od zla!” Nije tu riječ o nekoj ljudskoj osobi. Riječ je o neprijatelju (ili neprijateljima) koji ugrožavaju onaj život u ljudima kojim smo određeni za vječno zajedništvo s Bogom.
Sveti Ivan spominje tri neprijatelja čovjekova prijateljstva s Bogom, a po tome onda i njegove sreće u ovozemaljskom i u vječnom životu. To su po svetom Ivanu: đavao, svijet i tijelo.
Pod izrazom tijelo misli se na ljudsku narav koja više nije u nekom idealnom izdanju i koja je opterećena istočnim grijehom i teretom grijeha čovječanstva. Čovjek je potreban trajne korekcije, od djetinjstva do starosti. Treba čovjeku pomoć u borbi protiv teških požuda koje žele dominirati u njegovu djelovanju ako ih ne suzbije. To je požuda tijela, vezana uz nekontroliranu želju za užitkom, potom požuda očiju koja može čovjeka učiniti ovisnim o novcu i hazardnim igrama, i konačno oholost života gdje je čovjek u svojoj umišljenosti sklon da druge oko sebe učini svojim slugama, a ne da ponizno služi kako bi drugi kraj njega bili sretni.
Pod izrazom svijeta misli se na svijet ljudi koji ne prihvaćaju bez daljnjega pravila života kako ih je Bog čovjeku darovao. To je svijet materijalizma i hedonizma u kojem živimo, koji bi htio nametnuti čovjeku da je osnovno pravilo ponašanja i života “onako kako svi rade”, a ne onako kako to Bog određuje. Najviše im u tom svijetu pomodarstva i užitka smetaju peta i šesta Božja zapovijed: “Ne ubij!” i “Ne sagriješi bludno!”. To nije pitanje samo 21. stoljeća.
Nikad neće nestati iz pravila Božjeg zakona ljudsko određenje stvorenosti da su “muško i žensko” i da to jasno ljudska fiziologija pokazuje. I kako god se lobira za prava žene da prihvati začeto dijete ili da ga odbaci, to dijete ima pravo na život. Abortus, pa ma koliko ga zakoni svijeta legalizirali, nikada neće biti legalan čin jer je agresija na drugi život.
Eutanazija, koliko god se prikazivala “humanom”, uvijek daje prostora opasnosti da se čovjek izjednači s Bogom, jedinim tvorcem i gospodarom života, odnosno da se dadne prostora ljudskoj samovolji u manipuliranju ljudskim životom.
A đavao je treći neprijatelj. Na njega Crkva najviše misli kad moli da Bog od nas “otjera dušmana!” On je zao, spada u tajne anđela, čovjeku nevidljivog svijeta. Ono čime on zamagljuje oči jest pokušaj da ga se pretvori u zastarjelu bajku ili u neuki svjetonazor primitivnih ljudi. Time je postigao da su ljudi počeli jedni u drugima gledati dušmana. U čovjeku se više ne gleda bližnjega koga treba ljubiti, nego neprijatelja koga treba mrziti. To je najdublja đavolska spletka jer je đavao izvorište svih spletki i laži, zloća i napasti.
I zato je đavao naš najveći neprijatelj koji nas zavodi time da nam srce puni negativnim osjećajima i pamet podmetnutim lažima. U svemu tome treba nam snažna pomoć Duha Svetoga, zaštita odozgo jer je svaki čovjek previše ranjiv da bi mogao u svakom času ispravno zaključiti i postupati. Zato molimo: “Dušmana od nas otjeraj i postojani mir nam daj. Ispred nas idi, vodi nas, da svakog zla se klonimo!”



Emocionalna čistoća - stvar srca

"Po primjeru Sina Čovječjega, koji nije došao da mu služe, nego da on služi i da dadne svoj život...Tako i vi , kad izvršite sve što vam je naređeno recite: Beskorisne smo sluge. Učinili smo samo ono što smo morali učiniti (Mt 20:28 i Lk 17:10 ) . Svrha našeg života postaje jasno vidljiva i razumljiva kada počnemo gledati kroz duhovne, a ne kulturološke naočale. Krist je došao služiti, a želi da i mi činimo isto, bilo u vrijeme svog samaštva ili braka.Kada dosegnemo točku u kojoj ne želimo pristati na izlazak s nekim drugim zbog svog muškog prijatelja, znači da smo u svom umu otišli predaleko. Postanemo okupirani time da će taj odnos prijeći na viši nivo.Možeš li za svoj prijateljski odnos s osobom suprotna spola reći: "Naš je odnos potpuno jasan; mi smo samo prijatelji? Ako ne možeš, bilo bi dobro da ponovno razmisliš o tom prijateljstvu i nije li ti srce preduboko u tome . Ovo definiranje svrhe prijateljstva u svakoj bi situaciji trebalo doći od strane muškarca. Kao što je Krist inicijator, a ljudi odgovaraju na inicijativu, tako i muškarac inicijator, a žena odgovara. Ako žena upotrebljava svoje emocionalno ljepilo za održavanje prijateljstva s muškarcima, ona gubi na djelotvornosti jednom kad se uda. Zamisli post-it blok sa samoljepljivim dijelom na sebi. Kada ga upotrijebite prvi put, papirić stoji ravno, rubovi se ne uvrću, stoji gotovo na svim mjestima gdje ga zalijepite. Nakon što ste ga upotrijebili 10-ak puta , hoće li i dalje stajati zalijepljen? Neće. Ukoliko je površina prljava, sposobnost ljepila gubi se još više . Što je površina prljavija, to je manja sposobnost zadržavanja. Isto je i s emocijama žene: Što se više lijepe na gospodina Pogrešnog , to će biti nesposobnije za gospodina Pravog. Trebamo se sprijateljiti sa svojim samaštvom. Prvi cilj za to vrijeme treba nam biti da se usredotočimo da ljubimo Boga svim svojim srcem, dušom, umom i snagom. Kako ćeš rasti u svojoj ljubavi za njega, htjet ćeš se i oblikovati prema njegovu srcu. Stavit ćeš sa strane svoje vlastite želje i počet ćeš živjeti njegove. Time će samaštvo biti lakše. Možda se to neće dogoditi preko noći, ali ćeš kroz molitvu i puno čitanja njegove svete i čiste Riječi vidjeti da su njegovi putovi najbolji za tebe.
Ovo će možda biti jedna od tvojih najvećih mentalnih borbi. Ona zahtijeva ustrajnost i upornost. Ne možeš odustati. Moraš voditi snažnu bitku vjere. Pokaj se za razmišljanje da će brak rješiti tvoje probleme. Nauči zaljubiti se u Boga. Vjeruj mu za sve! On se brine za sve detalje tvoga života. Bog je toliko puta odgovorio na moje male molitvene zahtjeve da mi sada nije teško vjerovati da će se pobrinuti i za velike. Mi volimo biti sami svojim gospodarima, ali Bog je Gospodar i zaslužuje da ga kao takvog poštujemo.

Bog je stvorio brak da odražava naš odnos s njim i ljubav koju ima prema nama. Mi, crkva, smo nevjesta a Isus je naš mladoženja. U knjizi Otkrivenja , Ivan više puta opisuje Isusa kao muža ili zaručnika(Otk 19:7;21.2 i 9 ) . Taj će se brak ostvariti i Zaručnica ( Crkva ) treba se pripremiti za svog muža.Bog želi da brakovi upućuju na njega. On želi slavu koja mu pripada. Kad shvatite da ste povezani s Ocem kroz Isusa, njegova Sina, događa se predivna stvar. Bog kuca na vrata vašeg srca i želi večerati s vama ( Otk 3:20 ). Njemu pripada sva zasluga. Nije do nas to što se možemo naći u Božjoj prisutnosti: Osoba koja razmišlja o braku treba postaviti određena pitanja: Hoće li ovaj brak upućivati druge na Oca? Hoće li ga ovaj brak častiti više nego išta drugo? To je svrha braka. Bog je stvorio brak kako bi pokazao svoju ljubav, svoju savršenu ljubav. Kad dvoje kršćana sklope brak, svoje sebične želje trebaju ostaviti po strani i znati da će Bog ljubav koju imaju jedan prema drugome upotrijebiti kako bi drugima pokazao Očevu ljubav. To je predivna odgovornost i ne bi se trebala preuzeti čak ni s trunkom sebičnosti. Brak vjernika trebao bi biti toliko drukčiji od nevjerničkih brakova, tako da svijet poželi imati to što mi imamo- Božju ljubav. Brak je jedan od Božjih oblika evangelizacije.

TREBAMO ŠTITITI SVOJA SRCA, ČUVAJUĆI IH ČISTIMA ZA SVOG ZARUČNIKA ILI ZARUČNICU. BOG JE STVORITELJ BRAKA I ON ŽELI DA SVAKI BRAK BUDE NA NJEGOVU SLAVU. ŽELI DA KROZ PROCES DO OSTVARENJA BRAKA I U SAMOM BRAKU JOŠ BOLJE RAZUMIJEMO ODNOS S KRISTOM





Molitva srca..Duhu Svetomu

Duše Sveti, sunce moje duše, živote moga života,
ja Ti se klanjam i padam pred Tobom.
VODI ME u svim mojim poslovima, pothvatima i htijenjima.
OJAČAJ ME da prevladam sve svoje slabosti.
UTJEŠI ME u svim mojim razočaranjima i neuspjesima.
OČISTI ME od svih mojih grijeha! Posve me očisti i učini svetim!
OZDRAVI ME od svih mojih rana: tjelesnih, osjećajnih, duhovnih.
Pomozi mi da mogu oprostiti svima koji su me povrijedili.
Povedi me putem moga Oca.
Otkrij mi Isusa - moga Spasitelja.
Otvori mi oči i srce za Božju riječ.
Nauči me moliti kako valja.
Pomozi mi voljeti kao što su voljeli Marija, Tvoja zaručnica, i Isus, naš Spasitelj.




Sv. Marija Magdalena

Marija se rodila u Magdali u Palestini. Prema predaji, njezini roditelji su bili veoma bogati. Još kao djevojčica ostala je bez oca, a s petnaest godina i bez majke. Neobična joj je ljepota bila uzrokom pada u bludni grijeh. Bila je javna grješnica. Njezino je ime jedno od rijetkih ženskih imena spomenutih u Evanđelju, Marija je, taknuta Božjom milošću, počela razmišljati o obraćenju. Nije se oglušila na Božji poticaj. Grad u kojem je griješila bludno izabrala je i za mjesto pokore. Javno je griješila pa je zato i odlučila javno činiti pokoru i zadovoljštinu za svoje grijehe. Javno je sablažnjavala druge pa se javno i kajala. Nije se osvrtala na ruganje i prijezir mnogih. Došla je u kuću Šimuna, farizeja, kleknula do Isusovih nogu, koje je cjelivala, suzama ih prala, mirišljavom pomasti mazala i svojom bujnom kosom brisala. Evanđelje nam ne donosi nijednu njezinu riječ, ali suze pokajnice su kazale sve. Stoga joj Isus oprašta grijehe i otpušta je u miru, ona je postala velika pokornica. Od toga susreta s Isusom počela je Marija živjeti novim načinom života. Pratila je Isusa u javnim nastupima. Prema jednima ona je ista osoba koja je pozorno slušala Isusove riječi dok je njezina sestra Marta pripremala večeru. U njihovoj obiteljskoj kući živio je i njihov brat Lazar, kojega je Krist uskrisio. Kada se Marta potužila jer sama priprema večeru, a njezina sestra Marija sjedi, Isus je kazao da je Marija izabrala 'najbolji dio'. Iz nje je Isus istjerao 7 zloduha. Evanđelist Luka spominje Mariju Magdalenu u skupini žena koje su Isusa pratile u njegovu apostolskom radu. Bila je uz Isusa u najtežim časovima njegova života. Zajedno s Gospom bila je pod Isusovim križem na Kalvariji. U društvu anđela ostala je uz grob Isusov, našla se nad praznim Kristovim grobom. Uskrsli Isus se njoj prvoj ukazao i poslao je kao vjesnicu te radosne vijesti svojim apostolima. Vjernički puk uvijek je slavio Mariju Magdalenu kao veliku obraćenicu i njezin dan kao 'svetkovinu suza'.


Bog ljubi SVE i sve poziva na obraćenje, u svakog od nas može udahnuti novi život, samo ako mi to želimo i ako mu to dopustimo...često sam slušala tolike ružne govore o Mariji Magdaleni, pogrdna imena kojom ju nazivaju ''vjernici''.... Marija Magdalena je zaglibila u grijehu bludnosti, možda si i ti u nečemu zaglibio, u grijehu oholosti, zavisti, poglepe, ili si u očaju i depresiji.... zašto misliš da tebe Bog neće izvući iz gliba? sve što Mu treba je tvoja želja za tim i otvoreno srce... Bog te blagoslovio prijatelju!
















Isus Krist


U kemiji – pretvorio je vodu u vino;
u biologiji – rođen je bez naravnoga začeća;
u fizici – dokinuo je zakon gravitacije hodajući vodom, a i za preobraženja;
u gospodarstvu – dokinuo je zakon smanjivanja hraneći pet tisuća ljudi
s dvije ribe i pet kruhova;
u medicini – liječio je bolesne i slijepe bez ikakva lijeka;
u povijesti – on joj je početak i kraj;
u vladanju – rekao je da će biti nazvan: Savjetnik divni, Knez mira;
u religiji – rekao je da nitko ne dolazi k Ocu osim po njemu.
Pa tko je to taj?
To je Isus!
Najveći lik u ljudskoj povijesti!
Isus – nije imao slugu, pa ipak su ga zvali Gospodarom!
Nije imao akademskoga naslova – pa ipak su ga zvali Učiteljem!
Nije studirao medicinu – a zvali su ga Iscjelitelju!
Nije imao nikakve vojske – a kraljevi su ga se bojali!
Nije bio nikakve bitke – a On je pobijedio svijet i smrt!
Nije počinio nikakva zločina – pa ipak su ga raspeli!
Pokopan je u grobu – on ipak i danas živi!
Čast nam je služiti takvome Vođi i Kralju koji nas ljubi!
Sjedinimo se u zajedništvu slaveći Njega!
Dostojan je slave i hvale!
Kralj kraljeva i Gospodar gospodara, Alfa i Omega, Početak i Svršetak!
Krist Kralj!



Jesi li rob svoga tijela?


Prijatelju moj....gle kako te divnog Bog stvorio!... ne čini ti se baš tako?? uzmi tren i promisli....pogledaj kako je Bog stvorio tvoju besmrtnu dušu i za nju kreirao najljepše tijelo s kojim će se stopiti....tijelo koje će ti služiti dok putuješ planetom. pogledaj svoje noge, stvorio ih je da možeš doći do cilja, hodati, trčati...bilo kako bilo, s njima doći do Cilja. Stvorio je tvoje ruke da ih možeš pružiti i podići onog tko je upravo pao, da možeš zagrliti, da možeš opipati.... prenijeti svu svoju ljubav, toplinu i radost...stvorio je tvoje oči da možeš zaplakati zajedno sa onim koji plače, da zasuze od radosti...da možeš uživati u zelenilu šume, plavetnilu mora, ljepoti koje je za te stvorio...čak i očima koje ne vide podario je Svjetlo koje se nikad ugasiti neće! Bog ti je stvorio uši, da čuješ, da osluškuješ....darovao ti je usta da se izraziš, da zapjevaš, da zahvališ....dao ti je um da spoznaješ zašto si ovdje...da nikad nije kraj, i nikad nije kasno i da si Bogu uvijek jednako drag....dao ti je srce da ljubiš, iskreno i čisto! Bez predrasuda.... dao ti je tijelo da ti služi...jesi li svjestan toga?
Đavao te od tvog rođenja pokušava uvjeriti da je Bog stvorio tvoje tijelo i nekako tebe ugurao u njega, nekako nezgrapno, na ''brzaka'' pa ti zato ne paše tvoja boja očiju, ruke su ti duže nego bi to htio, nemaš kosu kao tvoja omiljena zvijezda s tv-ekrana, pa pomisliš da se za nju Bog bolje pobrinuo...o prijatelju moj... Bog te ne gleda tvojim očima, za Njega nema lijepih i ružnih....samo ljubljenih...ne daj se zavesti Đavlovim trikovima da si manje vrijedan, ne daj da te rastuži, da za jednu ružnu riječ prodaš radost svoju koju ti je Bog usadio po rođenju!
Ne prodaji se poradi tijela, da bi se drugima svidio....Bogu si savršen, jedino Bogu možeš doći takav kakav jesi, švorc..nenašminkana...tužan, bez lažnog osmjeha i On će te s ljubavlju gledati, bez osude....imaš li takvog prijatelja ovdje, u susjedstvu, školi, na ''fejsu''? Možeš li biti uvijek 100% TI? s Bogom možeš, a možeš i s drugima...ako Boga nosiš uvijek i svagdje sa sobom!
Zašto ne voliš svoje tijelo? Zašto vjeruješ Sotoni da nije dovoljno dobro, lijepo, skladno? Darovano ti je da ti služi na ovom svijetu, tvoje je i treba da da brineš o njemu...ali ne na način da ti služiš njemu (tijelu) kako te Đavao uvjerava....
pa kad mu se kako prohtije, da tijelu udovoljiš, naročito kad se to protivi onomu čemu te Bog poučava u svoj svojoj ljubavi...pa da udariš! da opsuješ onog tko te voli više od ikoga i više nego ćeš ikad moći ti ikog voljeti! da ubiješ! da uništavaš! da kradeš! da ga zadovoljavaš na sve načine..baš kao životinja kako to čini po nagonu, jer razuma ni duše nema...možeš li izmaknuti naredbi tijela? ako još ne možeš, predaj srcem svoje tijelo Isusu, svoju dušu i On će ti pokazati kako.... nisam ni ja znala...ali pokušala sam....što te sprečava da to i ti učiniš?? tijelo?? Bog te blagoslovio!




ONO ŠTO SI TI

Jedan poznati govornik je počeo svoj seminar tako što je podigao
novčanicu od 50 eura u vis. U prostoriji je bilo ukupno 200 ljudi.
Pitao je: "Ko želi ovu novčanicu?"
Sve ruke su se podigle.
Nastavio je: "Ovih 50 eura dati ću nekome od vas, ali najprije ću još
nešto napraviti."
Zgužvao je novčanicu. Potom je upitao:
"Da li je još uvijek hoćete?"
Sve ruke su bile i dalje u zraku.
Zatim je nastavio: "A kad ovo napravim?"
Bacio je novčanicu na pod i cipelama je utrljao u prljavi pod.
Podigao je novčanicu; bila je zgužvana i skroz prljava.
"Dobro, ko je hoće još uvijek?"
Još uvijek su sve ruke bile podignute.
Onda je rekao:
"Dragi prijatelji, upravo smo naučili jednu vrlo vrijednu lekciju.
Što god da sam uradio sa ovom novčanicom, vi ste je htijeli i dalje,
jer ni u jednom trenutku nije izgubila na vrijednosti.
U svakom trenutku je vrijedila 50 eura!"
"Često nam se dogodi u životu da nas neko odgurne od sebe,
da padnemo nisko, da se osjećamo kao izgužvani i bačeni u blato.
To su činjenice iz svakodnevnog života...
"Ponekad se osjećamo kao da ne vrijedimo ništa."
Bez obzira što ti se dogodilo u životu ili će se tek dogoditi,
TI nikada nećeš izgubiti na vrijednosti.
Bio (bila) prljav(a) ili čist(a), izgužvan(a) ili ispeglan(a), TI si i
dalje neprocijenjiv(a) za sve one, koji te vole više od ičega na svijetu, naročito Bogu!
Naši životi se ne vrednuju prema onome što radimo ili koga poznajemo,
već prema ONOME ŠTO SMO MI.
"Ti si nešto posebno, ne zaboravi to - NIKADA!"
I uvijek imaj na umu:
Jednostavni ljudi su sagradili Noinu Arku, a stručnjaci Titanik ;)
-----------------------------------------------
Bog te ljubi, baš takvog kakav si sada.. u ovome trenutku!















Predajmo se Isusu


Isuse, znam da si tu.
I samo misli na to.On je čovjek i zato njegove oči te motre, njegove uši te slušaju.
Njegova ruka pruža se tebi i dodiruje te.
Njegove misli dodiruju vrhove tvojih misli.
Njegovi osjećaji su s tobom.
On te simpatizira.On ti vječito govori : Lijepo je što postojiš.Ja sam te htio.
Pokušajmo se mirno sabrati iz svih rastrešenosti ovoga dana.
Dođimo u središte svoga bića.A središte je u tebi.
Od kada si kršten u tebi Bog prebiva.
Duh Sveti je u tebi uvijek, u dubini tvoga bića, u tvojoj osobnosti, i zato si dionik božanske naravi.
Cijelo tvoje biće vapi za Bogom.
On je ljubav koja nikad nije dovoljno voljena.
On je ljubav koju neizmjerno trebaš, više nego dijete svoju majku.
Samo dopusti neka te Isus dodirne.
Mirno se opusti i dopusti Bogu da te dodirne.
I ako te boli duša zbog bilo čega, zamoli ga da dodirne tvoju ranu i da je izliječi.
Sjeti se onoga slijepca koji je rekao Gospodine da progledam.
Sjeti se onog gubavca koji je rekao Gospodine , ako hočeš , možeš me ozdraviti.
I s dubokom vjerom gledaj Isusa koji je tu prisutan.
Što hočeš da ti učinim , pita te Isus.
Jasno mu reci , što želiš od njega.
Sjeti se, on je vlasnik svijeta i prirode.
Iz njegove si ruke izišao.On pozna svaki detalj tebe.
K njemu ideš.
On je svrha i cilj ljudske povijesti i tvoga života.
U njemu je sve i o njemu sve zavisi.
Približi mu se sasvim blizu, svojim mislima, osjećajima, željama, čežnjom.
Reci mu što od njega očekuješ.
Neka bude u središtu tebe.
Neka okupi čitavog tebe.
Neka servisira i ozdravi u tebi sve što je iskvareno, što je u neredu.
Gospodine, budi središte moga života.
Budi središte moje duše.
Budi izvor svih mojih snaga.
Osposobi me da volim ljude, da nikoga ne prezrem.

Sada pogledaj želiš li da Isus nekoga ozdravi, pomogne, oslobodi ga od ovisnosti, da nekoga vrati na pravi put, da nekoga izliječi.
Gledaj Isusa u oči, mirno svojim duhom i samo reci Isuse, molim te pođi tom čovjeku, i pođi s Isusom, i samo reci Isuse, molim te , to mu učini.
U duhu idi s Isusom prema tom čovjeku.
I reci - Isuse, gledaj , taj čovjek pati ili je bolestanili je ovisnik ili depresivan.
Gospodine, molim te , njega dotakni.
Neka tvoj dodir izbije iz njega svako zlo.

Ponovo se sjetimo tko smo mi.
I digni se polako na duhovnu razinu još snažnije.
Tko sam ja?
Iz tvoje sam ruke izišao Svemogući.
Ti si me htio.Ti si mi dao moju osobnost.
Ti si mi jedini Otac i Stvoritelj.
Ja pripadam Bogu. Od njega sam izišao i k njemu idem.
Ne pripadam ljudima.Nemam ja ništa s ljudima.
Meni ljudi ne mogu pomoći ni spasiti ni očuvati od smrti i bolesti.
Ljude treba samo voljeti, ljubiti, praštati im, a s tobom Bože biti.
Ja ne pripadam nijednom čovjeku ove zemlje.
Nitko mene od njih nije stvorio niti me itko poznaje, ni moja majka me ne poznaje, tek izvana malo.
Samo me ti Bože poznaješ.
I nitko me ne može očuvati ni od smrti ni od bolesti ni od grijeha, samo ti Bože.
I samo ti znaš kada ću trebati preseliti na drugi svijet i tad češ ići sa mnom.
Ti nikada me nisi ostavio samog.
Ti si moje jedino blago.
Samo si ti izvor i uvir moga života., o Bože moj.
Samo tebe trebam.Sve je drugo nevažno.
Ljudi su strahovito nevažni.Tako je nevažno što oni kažu i čine, jer konačno će biti onako kako ti zahvatiš u naše živote.
O tebi konačno sve zavisi.
Vjerujem , Bože.
Ucijepi me Isuse u tebe kako bi mogao voljeti ljude.
Pomozi mi da počnem živjeti za svijet, a ne od svijeta.
Da ne robujem svijetu nego da volim svijet, i da mu pomažem.
Vjerujem Bože da je tvoja snaga u meni jača od svakoga zla.
Vjerujem da dodiruješ mene i da me mjenjaš.
Vjerujem da će biti dobro.
Govori vjerujem dokle god ne osjetiš da je u tebi sloboda, to znači - duša ti je povjerovala da će zaista biti dobro, tada se događa.Tada Bog čini čuda.
Vjerujem da će biti dobro.

Danas se Gospodine odričem svakoga grijeha, i više ne želim nikakvog zla činiti , jer me zlo uništava.
Samo mi je zlo neprijatelj.
Bože moj, smiluj mi se.
Odričem se zla , jer ti želim biti prijatelj.
Isuse , predajem ti svoje krivice u ruke.
Sve što sam krivo mislio, što sam zlo činio, što sam loše govorio, Isuse u tvoje ruke predajem.
Isuse, oslobodi me.
Ti popravi.
Predajem ti svaku svoju krivicu.
I vjerujem da mi opraštaš.
Kao što si desnom razbojniku oprostio.
Vjerujem ti da sam već sada u tvome raju.
I vjerujem da mi opraštaš kao što si izgubljenog sina primio.
Vjerujem da mi svaki stari dronjak skidaš s menei čistiš me, ja postajem slobodan.
Ti mi oblačiš tvoje ruho pravednosti, mira, slobode.
Presvuci me Gospodine.
Predajem ti svaki svoj grijeh, onu psovku, ono ogovaranje, onu klevetu, onu ružnu misao, onu srdžbu, bijes, onu laž, škrtost, ljubomoru , zavist.
Predajem ti Isuse sve da ti opereš i očistiš.
Svako nepoštivanje čovjeka, onu krađu.
I molim te Isuse, neka se tvoj duh nastani tamo gdje su bili moji grijesi.
Isuse, sad me promjeni.Želim biti nov čovjek.
Ja vjerujem samo u dobro, istinu, ljubav.
Jer ti si ljubav, ti si istina.
Vjerujem.

Imaš koju minutu? Pročitaj :)


Vjerojatno možete zamisliti što se događalo kad je reprezentacija Brazila u lipnju 2002, po peti put, osvojila svjetsko nogometno prvenstvo. Već na terenu moji su se suigrači bacali jedan na drugog, pijani od radosti, jedva vjerujući u tu sreću: u tom trenutku bili smo u očima cijelog svijeta najbolji nogometaši na ovoj planeti! Neopisivo lijep osjećaj!

Za mene osobno je već od zvižduka za početak utakmice svjetskog prvenstva protiv Njemačke bilo jasno da na neki način moram izraziti svoju zahvalnost Bogu. Kad doživim nešto posebno u svom životu, u dubini svog srca spontano mislim na Boga.

Od kada ga poznajem sasvim sigurno znam da ništa nije slučajno, i da On ima dobre namjere sa mnom. Svojom majicom s natpisom "Isus me voli" htio sam priznati pred cijelim svijetom da moja zahvalnost pripada samo njemu - ali time sam također želio poručiti da i drugi ljudi mogu doživjeti ista predivna iskustva koja sam osobno doživio s Bogom.

Od kada imam osobni odnos s Isusom sve više prepoznajem koje su vrijednosti u životu stvarno važne. Mnogi navijači često misle da smo mi, profesionalci, sretni jer zarađujemo mnogo novaca i njime možemo sve kupiti. To je velika zabluda! Ono što nekoga u životu čini uistinu sretnim ne može se kupiti nikakvim novcem na svijetu! Ovdje govorim prvenstveno o osjećaju i sigurnosti da svoj pravi dom imam kod Boga i više nisam u potrazi za smislom života. Bog mi je prije nekoliko godina postao pravi otac, upravo kako i molimo u molitvi Oče naš.


Isus, čije uskrsnuće slavimo na Uskrs, najbolji mi je prijatelj i stalni pratitelj. ON je uvijek vjerno na mojoj strani, bilo u izgubljenom finalu lige prvaka protiv Real Madrida ili u pobjedničkoj radosti nakon finala svjetskog prvenstva. ON će ostati sa mnom i kad moje ime već odavno bude zaboravljeno.

Danas sam tako sretan što sam odlučio pouzdavati se u živog Boga. To je, naime, stvar vjere pouzdajem li se u to da me Bog voli bez ikakvih uvjeta ili u to sumnjam, pokušavajući i dalje držati svoj život u svojim rukama. Od kada sam se u dubini svoga srca opustio u Božjoj ljubavi, postao sam drugi čovjek. Bog mi je dao radost, dragu ženu i uživanje u odrastanju svoje djece. Dao mi je mir u srcu, jer me voli više nego ja mogu uopće voljeti svoju obitelj.


Zahvalan sam Bogu za toliki talent i nadarenost da mogu igrati u tako velikim momčadima sa stvarno blagoslovljenim nogometašima. Moj sasvim osobni put do sreće našao sam samo jer sam učinio što Isus kaže u Bibliji: "Tražite i naći ćete, kucajte i otvorit će vam se!" (Matej 7,7). Našao sam svoj put u pravom odnosu s Bogom koji ljubi u Isusu Kristu. On je jedini put do Boga, istina i život. Ovaj put i tebi stoji otvoren.


Lucimar da Silva Ferreira – Lucio




Nastavi!


Čovjek je ustao vrlo rano ujutro kako bi u miru i tišini obavio jutarnju molitvu u crkvi.

Obukao se i uredio, kako bi dostojno mogao slaviti Boga. Krenuo je u crkvu. Na putu prema crkvi, spotakne se i padne u blato. Ustane, obriše odjeću i uputi se kući. Kod kuće izvadi iz ormara čistu odjeću, ponovno se obuče uredi i uputi u crkvu. Na istom mjestu opet se spotakne i opet padne u blato.

Kao i prvi puta obriše odijelo te se ponovo uputi kući. Još jednom obuče čisto odijelo i uredi se te se ponovno uputi u crkvu. Na putu, u blizini mjesta gdje je već dva puta pao, susretne čovjeka s lampom. Upita ga tko je, no ovaj mu odgovori: "Vidio sam da si dva puta pao na putu u crkvu, pa sam donio lampu da ti osvjetlim put."

Pobožni čovjek mu zahvali i krenuše skupa prema crkvi. Kada su stigli do crkve ovaj ga pozove da mu se pridruži u molitvi i slavljenju Boga, no ovaj odbije. No uporan je bio i još nekoliko puta pokušao ga nagovoriti, no odgovor je uvijek bio isti. Na poslijetku prvi čovjek ga upita zašto mu se ne želi pridružiti u molitvi, a drugi na to odgovori: "Ja sam Sotona." Vidjevši šok na licu čovjeka, Sotona nastavi objašnjavati: "Vidio sam da si krenuo u crkvu, i ja sam bio taj koji ti je spleo noge da padneš. Kada si otišao kući presvući se, urediti i ponovo krenuo u crkvu, Bog ti je oprostio sve tvoje grijehe. Ponovno sam ti sapleo noge u nadi da ćeš odustati od odlaska na Misu i molitvu, ali ti si se opet presvukao, uredio i opet krenuo u crkvu. Tada je Bog, dirnut tvojom upornošću, oprostio grijehe svim tvojim ukućanima, tvojoj obitelji. Nakon toga ulovio me strah da, ako te spotaknem još jednom i ti opet ne odustaneš od Mise i molitve, Bog bi mogao oprostiti grijehe cijelom tvom selu, pa sam odlučio pobrinuti se da sretno stigneš u crkvu na Misu i molitvu."




Bog je ljubav, opraštajuća i milosrdna ljubav! Kako mu zahvaliti na svemu? Ljubiti bližnje i ustrajati na svome putu ma kako težak bio jer svuda oko nas su vidljivi znakovi nevidljive Božje prisutnosti, u svemu ga možemo vidjeti ako se Bogu otvorimo. Premda će nam Neprijatelj u tome uvijek nastojati otežati, spriječiti nas..ponekad će nam se prikazivati prijateljem koji slatkišima svijeta kupuje našu pažnju, naše vrijeme, naš život a onda i našu dušu, sve u cilju da nas uništi... pročitala sam negdje da i Đavao može citirati Bibliju - za svoje potrebe....dragi moji, ljepota svake priče jest u tome što će ju svatko doživjeti na drugačiji način...neki sebi svojstven... stoga ću vam ostaviti da sami izvlačite pouke iz ove pripovijetke. Kristov mir neka je sa svima nama i neka nas Bog zagrli svojim blagoslovima.









Iz nevolje i zla do svjetla


Odricanje je snaga

"Ljubav je, poštovani čitatelju, temeljni zakon života. Treba pri tome razlikovati riječi voljeti i ljubiti. Voljeti možemo dobro jelo, voće, sokove, vino. Voljeti možemo neki posao ili neki auto, kući ili namještaj. Voljeti znači htjeti nešto imati, posjedovati, u nečemu uživati. Voljeti sadrži u sebi djelić egoizma.Ljubiti, međutim, znači osobu cijeniti, znači odreći se svojih užitaka da bi drugi uživao. Ljubiti znači drugome darovati život, pomoći mu da uspije. Ljubav i odricanje idu skupa. Naptoriv, voljeti i odricati se su suprotnosti. Domovinu ljubi onaj koji je spreman za nju umrijeti. Domovinu, pak, voli onaj koji u njoj uživa. Ako te netko voli, tada će za te biti spreman mnogo toga učiniti ali samo dotle, dok mu to pruža ugodnost i zadovoljstvo. Onog časa kad mu više ne predstavljaš izvor zadovoljstva, prestat će te voljeti.Ljubav je nešto drugo. Dijete može oboljeti, može postati majci nesimpatično, majka ga unatoč tome ljubi i spremna je za njega umrijeti.voljeti i ljubiti treba razlikovati i u odnosima mladića i djevojke, muža i žene, ili opčenito muškarca i žene. Često mladi povrijede jedno drugo govoreći da se vole. Oni jedno u drugome vide izvor zadovoljstva, užitka, zato su spremni i sagriješiti, opteretiti savjest grijehom, udaljiti jedno durgo od Boga, a onda i od ljudi, da bi došli do užitka. Oni se jedno drugom sviđaju i zato se vole.Ako se mladić i djevojka počnu ljubiti, onda će jedno prema drugom biti toliko nježni da neće moći povrijediti jedno drugo, jer znaju da bi jedno drugo ubili radi užitka. Oni se doživljavaju negdje iznutra, kao osobe, i nikakva ih nesimpatija ne može udaljiti. Njihova ljubav s godinama raste. Zato će pravi mladić i prava djevojka reći da ne može povrijediti drugoga jer ljube jedno drugo.Strast i užitak odbijaju odricanje. Naptoriv, ljubav zahtijeva da se odričemo. Ljubav je razapeta, da bi se život razvio. Ljubiti drugoga znači kresati svoje strasti, sebičnosti, oholosti i taštinu, da bi druga osoba mogla živjeti.Križ je najviši stupanj i znak ljubavi. Bog nas ne ljubi jer mu se sviđamo, već zato jer želi da budemo vječni i sretni. Ima ljudi koji se bore za domovinu, i traže nagradu za to. No ima i onih koji se bore i ne traže drugu nagradu osim svijesti da su se borili za slobodu, mir, za domovinu.Prvi je vole. Dugi je ljube. Oni su heroji, tragovi za njima ostaju svijetli i na njima se napaja čitava nacija. Tako je i sa životom, brakom. Brak zasnovan samo na sviđanju, na zaljubljenosti ne može dugo opstati. Naprotiv brak zasnovan ne samo na voljenju već i na ljubavi, na nježnosti, na povjerenju, na spremnosti za žrtvu, siguran je i neće se nikada nasukati.Najljepše je kad je netko spreman žrtvovati se za te. Najviše boli kad osoba, koja kaže da te voli, sebično traži da te potčini, da služiš njezinim željicama, strastima i egoizmima. Na tim granicama se raspada ili cementira bračna ljubav.Traži li Isus Krist da uzmemo svoj križ, čini to zato da bismo istinski postali sretni i vječni. Ako Crkva zahtijeva da odricanjem uđemo u korizmu, pokoru, žrtvu i post, onda to čini zato da bi ti sutra izišao iz korizme s osjećajem punine, dostojanstva, sigurnosti, vlastitog identiteta i svijesti da možeš činiti djela.O, kako trebamo ljude koji će imati hrabrosti odricati se. Domovina i svaki od nas ići će za njima. Možda ćeš se ti naći među njima u ovoj korizmi. Neka te blagoslovi Bog.“








SRCE JE TVOJE ZRCALO


Ti si, poštovani prijatelju, biće koje govori. Bog ti je darovao govor. Riječima možeš izraziti sebe, razjasniti prijateljima svoje želje, pozvati druge u pomoć, s njima razgovarati i dogovarati se.
Govor je most između tebe i drugih bića, između tebe i Boga. Govorom iznosiš sadržaj koji je u tebi. ...Govor je odraz tvoje unutrašnjosti. Govor te izdaje. Prepoznaje te se po govoru. Možeš samo onako govoriti, kakav sadržaj nosiš u svome srcu. Drugim riječima govor su posude kojima se iznosi bogatstvo ili siromaštvo tvog srca. Govorom poklanjaš drugima ono što imaš u sebi. Govorom možeš druge obogatiti ako je tvoj sadržaj dobar i osiromašiti ako je tvoj sadržaj zao.
Govorom možeš graditi i rušiti. Možeš hrabriti i plašiti, možeš oživjeti i ubijati.
U govoru sam čovjek biva predan drugima. Čovjek ne može ništa govoriti. On uvijek nešto prenosi govorom. Nema praznog govora niti nesadržajnog govora. Svjesno, podsvjesno ili nesvjesno govor iznosi ono što je u čovjekome srcu. Budući da u srcu uvijek nešto ima, uvijek će govor iz njega nešto iznijeti. Govor pokazuje kakav si i tko si. Isus je o govoru rekao: Tvoje će te riječi opravdati i tvoje će te riječi osuditi. Čovjek će odgovarati za svaku riječ koju je izgovorio. Govor je, dakle, odlučujući u tvome životu. Govor sam kao takav ne odlučuje o tvom životu, on pokazuje kakvo je tvoje srce i upozorava te jesi li pravedan ili nepošten. Srce je središte tebe u kojem se odlučuješ za dobro ili zlo, za pravdu ili razaranje. Uzalud je pokušaj popraviti samo govor.
Posuda može biti najdragocjenija, ali ako je sadržaj prljav i otrovan, onda truje sve oko sebe i uništava. S druge strane može posuda biti skromna ali ako je sadržaj dragocjen, on uzdiže i oživaljava. Srce je važno. Najprije očisti srce i sve će ti biti čisto. Srce je središte tebe. U njemu se sve događa, u njega se slijevaju svi tvoji doživljaji i sva tvoja iskustva. U njemu se opredjeljuješ za djelovanje i koracanje. Ako je srce pravedno, nikoga se nećeš stidjeti. Ako je nečisto i nosi zle namjere o drugima, morat ćeš se naprezati da te srce govorm ne izda.
Bit ćeš napet, trošit ćeš duševne energije za potiskivanje zlih misli, slika i namjera i osjećaja.
Živjet ćeš tako stalno u strahu. Bježat ćeš od ljudi. Klonit ćeš se Boga, brzo ćeš oboljeti, jer se troše duševne energije na zlo, umjesto na dobro. Bit ćeš sve siromašniji, osamljeniji, izgubljeniji. Tražit ćeš liječnike i sredstva za jačanje i ozdravljenje, pohađat ćeš psihijatre i čuditi se vlastitom nestajanju, a zapravo je trebalo samo jedno: izbaciti zle i mračne namisli srca.
Dok je srce puno zla, postaješ zao i razaraš svoj život. Ali, tvoj govor, nikao iz zlog srca, truje ljude oko tebe. Tako si razaratelj društva i domovine.
Naprotiv, tvoje dobre riječi, tvoje dobre želje, sretne misli, čestite namjere učinit će te krepkim, zdravim, obljubljenim, željenim čovjekom, kome će buduća pokoljenja zahvaljivati za svijetle tragove. Hrabrost će biti tvoje koracanje i uspjeh tvoje djelovanje. Bit ćeš uzor mladima i radost starcima. Sloboda će biti stroga lica a tvoje će riječi jačati ljude oko sebe. Bit ćeš blagoslovljen među ljudima. Pozvan si da baštiniš blagoslov.




NASTANAK RANA U DJETINJSTVU


Nastanak rana u djetinjstvu

Treba reći da rana može biti jača ili slabija. Što je jača to ćemo kod sebe naći više simptoma. Rane dijelimo po razdobljima nastanka i svatko ima bar malo od neke rane ili rana, pa možemo u odraslom dobu biti u nekoj rani pet minuta ili duže razdoblje, a onda upadamo u drugu, treću itd. Što je rana dublja to će više utjecati na naše ponašanje, naš izgled i način govora, na cijelu osobnost. Rane mogu biti u raznim međusobnim kombinacijama, može biti jedna dominantna, dvije, tri, ili svih pet. To svatko u svom radu na sebi treba istražiti. Treba ovdje reći da svaki roditelj voli svoje dijete, a rijetko je da će, barem majka, svjesno štetiti svojem djetetu. Roditelji se često osjećaju pretjerano odgovorni i pokušavaju uopće ne povrijediti svoje dijete, a to nije moguće jer čovjek ne može biti savršen. Dapače, taj strah da ćemo nekoga povrijediti dovodi do toga da ga povrijedimo još jače nego što bismo to učinili kad bismo bili opušteni. Rane smo mi nazvali Ranjenim djetetom ili križem, i dijete već dolazi s određenim predispozicijama u genima i ulogama koje dobivaju u obitelji, tako da dvoje djece neće jednako reagirati na pogrešku roditelja, a ovisno o križu osjetit će kao povredu nešto što uopće nije morala bila pogreška roditelja. Razlikujemo pet rana po razdobljima nastanka.

1. Rana odbačenosti

Prva rana nastaje već u prenatalnom periodu ili pri rođenju, pa sve do godine dana. Dijete doživljava da nije dobro došlo, da je ovo neprijateljski svijet, pa se osjeća odbačeno, ne žele ga. Dijete osjeća da nije željeno kad majka razmišlja o pobačaju, zatim zbog teškog poroda, zbog odsutnost majke kao kod djece iz inkubatora ili bolesti majke, zbog svjesnog ili nesvjesnog neprijateljstva majke, koja je i sama bila odbačena - da navedemo samo najvažnije razloge za nastanak te rane rane. To je najteža rana iz djetinjstva i ako je jaka, može rezultirati psihičkom bolešću, rakom, dijabetesom, aritmijama, anoreksijom, alergijom, tremom i drugim teškim posljedicama ako se ne iscjeljuje. Takva osoba će biti puna strahova svih vrsta, pa posljedično i puna obrana. Osoba se brani povlačenjem, šutnjom. Postaje emocionalni ucjenjivač povlačenjem. Ljudi kod kojih je odbačenost dominantna rana su kao djeca mirni i povučeni, nevidljivi. U pubertetu misle da su posvojeni ili zamijenjeni u bolnici kao bebe. Često su manji od ostale djece, ili/i mršavi, pa ih roditelji previše štite, ali oni to doživljavaju kao «gušenje». Ljubav poistovjećuju s gušenjem, pa zbog toga kasnije u životu odbacuju osobe koje ih vole, ili se povlače od njih jer se boje gušenja. Ali se istovremeno boje odbacivanja. Roditelji ih štite tako da misle i odlučuju za njih, što ta djeca doživljavaju kao dokaz da su nevrijedna. Uglavnom šute, ako ih u govoru netko prekine, oni će zašutjeti jer misle da nisu važni. Ne iznose svoje mišljenje jer se boje odbacivanja. Znaju što žele, ali se boje tražiti jer misle da ono što žele nije važno. Ne stoje čvrsto na svojim nogama i bješe u maštanje, izolaciju. to više odbacuju sami sebe, to se više plaše odbacivanja, pa to postaje začarani krug. Neprestano sami sebe omalovažavaju i uspoređuju s drugima na vlastitu štetu. Ne vjeruju da bi ih drugi mogli voljeti. Nikada si ne dopuštaju opuštenost, da budu kao djeca. Žele brzo odrasti da bi se zaštitili od odbacivanja. Ali tijelo često zbog toga ostaje djelomično dječje, ili dijelovi tijela ostaju nerazvijeni. Kod dominantne rane odbačenosti tijelo je mršavo i izduženo.

2. Rana napuštenosti

Napuštenost je također rana povreda. Za razliku od odbačenosti, koja može biti isto prisutna, kod napuštenosti osobu su napustili, dok kod odbačenosti osobu ne žele. Taj osjećaj se stvara u razdoblju do dvije godine, a može biti prouzročen rođenjem drugog djeteta u obitelji, boravkom u bolnici, kad roditelji puno rade, pa su djeca duše ostavljena kod bake i djeda, ili drugih osoba. Odraslom dobu takve osobe se osjećaju neispunjeno i stalno traše osobe koje će im odigrati roditelje, postaju ovisne o drugima, što samo pojačava njihovu bespomoćnost. Kako u pravilu izbjegavaju da osjete osjećaj napuštenosti i bespomoćnosti, postaju žrtve emocionalne ucjene, pristaju na destruktivne odnose, samo da ne bi ostali sami, ali i sami postaju emocionalni ucjenjivači zbog toga. Postaju ovisnici o pozornosti drugih, često razvijaju tjelesne probleme i bolesti, ali i pretjerano vode brigu o drugima, ne bi li ih natjerali da ih vole. Ali to je rupa bez dna, jer sve što dolazi izvana ne može utažiti njihovu beskrajnu potrebu za pažnjom. To ovisi o dubini rane, ali što više dobiju pažnje, to se lošije osjećaju, pa traše još više i to postaje začarani krug. Vrlo često su javne osobe, glumci političari, učitelji, jer im to omogućava da budu u centru pažnje, ali ako istovremeno imaju i ranu odbačenosti, tada će se njihova trema sukobljavati s potrebom da budu u javnosti, i to će stvarati neizdrživi pritisak. Problem je da kod jake napuštenosti osobe ne mogu biti same, pa se stalno lijepe na svoje partnere, djecu i prijatelje i ne daju im da slobodno dišu. Najviše vole svoju djecu dok su sasvim mala i dok su potpuno ovisna o njima, ali kako odrastaju biti će sve više nezadovoljni s njima. Najviše se plaše samoće.

3. Rana poniženosti

Rana poniženosti stvara se u vrijeme osamostaljenja djeteta, od dvije do četvrte godine. Roditelj, koji i sam ima istu povredu iz djetinjstva neće primjereno brinuti za djetetove fizičke i psihičke potrebe, pa će dijete biti posramljivano i poniženo. Možemo reći da se nespoznati ranjeni dvogodišnjak u roditelju sukobljava s njegovim dvogodišnjim djetetom kojeg ranjava ponižavanjem i vrijeđanjem kako je i on sam bio povrijeđen, ali naravno da toga nije svjestan. Primjerice, ponižavanje i kažnjavanje djeteta koje je zaprljalo odjeću u igri, pa prepričavanje to drugom roditelju i prijateljima u prisutnosti djeteta, bilo da se dijete ismijava ili se roditelj negativno izražava o djetetovoj osobnosti: «Čim ga lijepo obučem odmah će se zamazati!; ili, «Opet si razbacao igračke, a upravo sam ih pospremila, jadna li sam ti s tobom », «Pogledaj svoga brata kao je dobar!», «Nikada ništa dobro ne napraviš, baš si glup!». Ako se k tome dijete još i fizički kažnjava, poniženje je potpuno. Dijete se sve više zatvara i vjeruje da je doista ono krivo, jer se ne može suočiti s negativnošću svojih roditelja. I da bi se spasilo od ponižavanje, dijete počne samo sebe kažnjavati. To nazivamo mazohističkom obranom. Osoba u odraslom dobu sama sebe odbacuje da bi izbjegla bol zbog poniženja. Mržnja prema sebi očituje se u krupnom tijelu u koje je pospremljen bol i kojeg se osoba stidi, i često to prelazi u prekomjernu debljinu. To prekrivaju mnogim sposobnostima, pa preuzimaju previše na svoja leđa, brinu se za druge da bi zaboravili sami sebe. Zato dozvoljavaju drugima da ih iskorištavaju, pa ih se često emocionalno ucjenjuje, i zbog toga ih ne cijene. Ne cijene ni sami sebe i imaju loše mišljenje o sebi, pa često sami o sebi loše govore jer se tako brane da ih drugi ne bi odbacili i tako posramili. Optužuju sebe za sve, čak i ono što je tuđa krivnja, kao što su ih optuživali i u djetinjstvu. Ne znaju se obraniti. Imaju smisla za humor, ali šale se na svoj račun, pa tako sami sebe nesvjesno ponižavaju. I najmanja kritika ih strašno pogađa. Žude za slobodom, a kad je postignu ne znaju sebi postaviti granice, pa jedu previše, troše previše, pa se opet stide i osjećaju poniženima, i boje se slobode. Zato biraju obaveze i situacije koje ih porobljuju.

4. Rana izdaje i iznevjerenosti

Iznevjerenost je rana koja nastaje nezrelim vezivanjem djeteta i roditelja. Uloge se pobrkaju pa dijete dobiva ulogu partnera, treće osobe u bračnom odnosu. Premalo da bi preuzelo takvu odgovornost, dijete osjeća obvezu da štiti jednog roditelja od drugog i svijeta i u tom procesu se osjeća iznevjereno. K tome se i taj roditelj previše veže za dijete i nije ga u stanju pustiti da se osamostali, bilo da ga previše štiti, ili da dijete štiti roditelja. Kasnije kad odraste osoba s tom povredom očekuje da im partner nadoknadi ono što nisu dobili u djetinjstvu. Da bi se zaštitili od ponovne iznevjerenosti teško se predaju u ljubavnom odnosu, a moć nad osobama uglavnom suprotnog spola ostvaruju zavođenjem kojeg u pravilu nisu svjesni. Postaju ucjenjivači koji osobi eksplicitno ili implicitno obećavaju ono što osoba najviše želi, ali čim dobiju njeno povjerenje, izgube interes, jer zavode drugu osobu zbog straha od povrede koji se gubi kad ostvare moć nad drugom osobom. Takva osoba je bila iskorištena i zavedena u djetinjstvu i naučila je manipulirati da bi se obranila. Roditelji su iznevjerili njegovo povjerenje, pa se osoba sada brani kontrolom drugih da je ne bi iznevjerili. Sebe prikazuje odgovornom i jakom, pa ne vidi koliko je iznevjerila sebe i druge. Postaju ucjenjivači koji otvoreno prijete, i postaju lako agresivni. Brinu se za druge da bi ih kontrolirali da ih ne iznevjere. Lažu da bi postigli svoje ciljeve, a često toga nisu ni svjesni. Brane se maskom snage, neovisnošću i pokoravanjem drugih koje preziru zbog slabosti koju su kod sebe potisnuli, pa je ne vide. Imaju kontrolirajuće oči pune straha, ili pune patnje i tuge.

5. Rana nepravde

Nepravednost je osjećaj koji imamo ako nas drugi ne poštuju, ili ne dobivamo ono što zaslužujemo. Ali od tog osjećaja nepravde možemo patiti i ako dobivamo previše, jer smatramo da to nismo zaslužili. Ova rana nastaje u vrijeme nastajanja osobnosti, od treće do pete godine, ako smo u tome spriječeni. Osjećamo nepravdu ako ne smijemo biti ono što jesmo, ako je jedan roditelj hladan, ako nas kritiziraju, prestrogi su s nama, ili zbog konformizma roditelja. Sve što dobivamo je zbog toga što će drugi misliti, a ne zbog nas samih. U obitelji se ne smiju izražavati osjećaji. U odrasloj dobi se takvi ljudi brane krutošću i perfekcijom, potisnuli su osjećaje da ne bi patili. Teše iznad svega pravednosti i poštenju, ali budući da to rade zbog straha često postižu suprotnost, ljudi ih doživljavaju hladnima i okrutnima. Razvijaju mnoge sposobnosti, živahni su i dinamični, lijepo izgledaju, ali to je vanjski oklop od kojeg najviše pate oni sami. Oni kontroliraju sami sebe, a unutrašnjoj policiji je teško pobjeći. Smatraju da sve moraju zaraditi, i silno se trude da sve bude savršeno pošteno. Primjerice, ako ste bili s njima na večeri i predložite da podijelite račun, oni će odbiti i reći da u jeli skuplja jela, a onda će do u lipu sve proračunati, koliko god trajalo. Tako troše i svoje i vaše vrijeme na sitnice, a bitno izgube iz vida, jer se jako boje pogriješiti. Ljubav moraju zaraditi, pa se prekomjerno troše, ne vode računa o svojim potrebama, ali negiraju i bolest sve dok ne postane ozbiljno, a onda im se sustav često raspadne, pa idu iz bolesti u bolest. Problem u ovim osjećajima i uvjerenjima je da su rijetko svjesni, pa tako iz nesvjesnog upravljaju s našim ponašanjem koje tada vodi u sve veće ranjavanje. Jer ispod svakog osjećaja je vjerovanje koje onda u naš šivot privlači baš ono čega se bojimo, pa se onda u odrasloj dobi ranjavamo na isti način kako se to događalo u djetinjstvu. Da bismo ostvarili sreću i ispunjenost trebamo osvještavati taj virusni program i negativne osjećaje i misli i pretvarati ih u njihov pozitivni original.

Iscjeljivanje rana je prihvaćanje križa

Poznat nam je onaj Isusov kratki govor o nošenju svoga križa (Lk 9,23 - 25): "Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka danomice uzima križ svoj i neka ide za mnom. Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga; a tko izgubi život svoj poradi mene, taj će ga spasiti. Ta što koristi čovjeku ako sav svijet zadobije, a sebe samoga izgubi ili sebi naudi?" To se često shvaća u smislu nekog predavanja sudbini ili čak mazohizma. Međutim te riječi jako dobro pristaju u ovaj kontekst. Jer ove rane koje smo naveli, kao i svi krivi zaključci, lažna uvjerenja i negativni osjećaji pravi su izvor naših svagdašnjih nevolja. Oni su u nama i mi ih možemo riješiti ako im pristupimo na pravi način. No, mi doduše vidimo njihove negativne posljedice i njihovu snagu, ali im nismo svjesni izvora. Jedini način da bi se ti izvori našega stalnog povrjeđivanja iscijelili je njihovo prepoznavanje u svakodnevnom životu. Ali najveći neprijatelj u tom procesu smo mi sami zbog svojih strahova. Mi prevarimo sami sebe misleći da ćemo potiskivanjem i odbacivanjem tih osjećaja sami sebe zaštititi. Pa će onda osobe s osjećajem odbačenosti sebe uvjeravati kako dobro skrbe za sebe i druge; ovisne osobe vjeruju kako su neovisne, mazohisti uvjeravaju sebe kako ušivaju kad pretjerano rade i nalaze opravdanja za ljude koji ih ponižavaju, kontrolori su uvjereni kako se ne boje, ne lažu i uvijek drže riječ; a kruti kako su pošteni i kako ih ljudi vole. Svi oni na taj način žele spasiti svoj život, a zapravo ga gube. Stoga je najvažniji alat u razvoju ISKRENOST PREMA SEBI, što nam se može činiti kao da gubimo sebe i svoj život. - Kao prvo potrebna nam je svjesna odluka da hoćemo spoznati taj dječji dio u sebi i njegove obrane. Treba promatrati svoje misli, osjećaje, govor i ponašanje. Pri tome «kucamo» u smislu Isusova poziva: "Kucajte i otvorit će vam se!" tj. molimo da nam Bog pomogne kako bismo vidjeli taj dio ličnosti kojega se bojimo, zapravo da bismo mogli prihvatiti svoj križ. Kad počnemo spoznavati što sve radimo radi izbjegavanja svojih strahova, kako se pogrešno branimo i tako ne živimo svoju istinu jer varamo, tada je važno da sebi ne sudimo, jer time zapravo povećavamo ranu. Trebamo shvatiti da su nam te obrane u djetinjstvu spasile život: Dječji dio nas još uvijek osjeća takvu, doduše lažnu opasnost, ali dijete u nama to ne zna. Samo ljubav i razumijevanje za sebe će omogućiti da taj ranjeni dio nas počne odrastati. Takva ljubav prema sebi nije sebičnost, to znači zapravo prihvatiti svoj križ.

Kako prepoznati svoje rane?

Polako ćemo shvaćati da nije toliko važno što se događa, nego kako mi to doživljavamo. Jer sve filtriramo kroz svoja iskustva, pa je percepcija iskrivljena, pogotovo kad netko dirne našu ranu. Ako npr. imate jaku ranu odbačenosti, jer su vas roditelji stalno kritizirali i nikad nisu bili zadovoljni s vama, vi ćete kasnije u životu i pohvalu doživjeti kao kritiku. Uzmimo kao primjer, da vas netko pohvali što ste dobro napravili neki posao i koliko ste truda u nj uložili da biste postigli kvalitetu, vi ćete se uvrijediti, jer ćete krivo shvatiti; naime da ta osoba misli kako ste vi utukli puno vremena u taj posao zato što ste glupi. U isto se vrijeme bojite uvredu pokazati zbog straha od odbacivanja, pa ćete se samo povući, ljuti i ranjeni. Zatvorite ćete se prema osobi koja vas je pohvalila, a ona ne će imati pojma zbog čega. Vi ćete je ucjenjivati šutnjom i naplatiti joj ono što su vam nekad činili roditelji. Dakle, naša percepcija, način kako doživljavamo sebe i druge, nalazi se pod utjecajem rani koje je iskrivljavaju, pa ne možemo ispravno odlučiti kao ćemo reagirati. Kad god reagiramo iz rane - obrambeno - mi se zapravo pogrešno branimo, npr. napadom, povlačenjem i pokoravanjem ili na neki drugi način, jer obrana ima mnogo. U nastavku ćemo navesti simptome obrana od rani. Napominjemo da su rijetko prisutni svi ovi simptomi. Kad rana nije toliko duboka, osoba će imati samo jedan ili dva simptoma.

1. Prepoznavanje rane odbačenosti

Odbačeni se boje panike, boje raspada sustava i bijesa koji neće moći kontrolirati. Ako je to dominantna rana, tada ćete biti zgrčeni i mršavi, pogled kao da ste odsutni, neće vas zanimati materijalno, bježat ćete u intelekt, duhovno i samoću, smatrat ćete sebe bezvrijednim, ali ćete to možda prekriti arogancijom. Pitate se je li vam lakše odustati, nego nešto tražiti, pa onda sami sebe uvjeravate da vam to i nije bilo potrebno. Teško vraćate nešto što ste krivo kupili, jer se stidite. Ako se osjećate ugroženo, primjerice jer netko nešto traži od vas ili vas dodiruje, lako pobjesnite, a onda se uvrijeđeno povlačite i želite umrijeti. Kad ste u problemima prestajete jesti. Kod osjećaja odbačenosti branimo se lažnim mirom i povlačenjem, kao da nas se ne dotiče ono što se događa, i pokušavamo pobjeći zbog straha od panike. Imamo jaku tremu i možemo se «raspasti» kod javnog nastupa jer nam drhti glas, oči su pune straha, tijelo zgrčeno i trese se. Zatvaramo se i ništa ne govorimo da nas ne bi odbacili i vjerujemo da nismo važni. Svaki put produbljujemo ranu kada se proglasimo bezvrijednim, beskorisnim, nevažnima za druge i kad pobjegnemo.

2. Prepoznavanje rane napuštenosti

Ako imate ranu napuštenosti ponašat počet se kao dijete, čak će vam možda i glas zvučati dječje. Druge ćete doživljavati kao kompetentne, a sebe nedoraslo. Vezat ćete se pretjerano za druge koji će vas u pravilu napuštati, ali isto je moguće da se ne usudite povezati s drugom osobom da ne biste bili ranjeni, pa djelujete nezavisno, ali se osjećate usamljeno. Pokorni ste i možete puno pričati da biste sami sebi prikrili što osjećate. Ovisnici se najviše boje napuštanja i samoće, pa čak ne mogu podnijeti kad njihovi voljeni idu na posao, ili na put. Ako nisu u centru pažnje, osjećaju se napušteno, pa će razviti bolesti i probleme da bi druge natjerali da se za njih brinu. Ako je to dominantna rana, tada napušteni imaju mršavo i dugačko tijelo bez tonusa i mogu upasti u bulimiju. Ako je ova rana udružena s ranom odbačenosti, osoba prvo može biti anoreksična, a kasnije upasti u bulimiju. Kod osjećaja napuštenosti osoba se brani ovisnošću, ponaša se i govori kao malo dijete. Tuži se, kuka, izigrava žrtvu, plače i pokorna je, samo da je drugi ne bi napustili ili da privuku više pažnje. Rana napuštenosti se povećava svaki puta kad se osoba ne pobrine za sebe, kad odustane od njoj važnih stvari, kad maltretira druge da se brinu za nju, pa ih gubi, te lažnom patnjom ranjava svoje tijelo.

3. Prepoznavanje rane poniženosti

Ako nam se otvori rana poniženosti, mi ćemo zaboraviti na svoje potrebe i mislit ćemo samo na potrebe drugih glumeći velikodušnu i dobronamjernu osobu. Činimo sve samo da bismo bili korisni, i ako nam natovare puno posla, mi ćemo tražiti još. Bojimo se slobode i zato smo stalno pretrpani obavezama, svima sve obećavamo, ali nismo to u stanju izvršiti, pa postižemo suprotni efekt. Glumimo roditelje drugima i ostvarujemo moć nad njima da bismo se zaštitili od ponižavanja. Zbog straha od poniženja takve osobe postaju veliki kontrolori. Također pokušavaju zauzeti previše prostora u životima voljenih. Obično su se u obitelji držale u tajnosti sramne situacije ili osobe. Osoba s mazohističkom ranom najviše se boji posramljivanja i slobode. Ovu ranu povećava tako da sebe sabotira neprestanim ponižavanjem i omalovažavanjem, uspoređivanjem s drugima, ili pak druge ponižava, stidi se svojih bližnjih, ili se za njih previše brine i žrtvuje. Ponekad sebe optužuje da je debela i ružna, beskorisna i da iskorištava druge. Bol si nanosi prejedanjem (što šteti tijelu), preuzimanjem tuđih odgovornosti i obaveza, jer si tako uskraćuje slobodu i odmor. Ove osjećaje, koji potiču takvo ponašanja, najteže je prepoznati. Kad god djelujemo zbog straha od ponižavanja i stida mi smo u mazohističkoj obrani. Kažnjavamo sebe da bismo kaznili druge.

4. Prepoznavanje rane izdaje

Ako ste povrijeđeni ranom izdaje počinjete kontrolirati druge i život, jer osjećate nepovjerenje, skepsu, postajete pretjerano oprezni, nesnošljivi i autoritarni. Glumite jaku osobu da vas ne bi iskoristili, zastrašujete druge i prijetite, čak i lažete da biste se zaštitili, ili zavodite druge. Nastojite se dopasti osobama suprotnog spola, pogotovo ako ste treća osoba u trokutu. Još uvijek nesvjesno rastavljate mamu i tatu i morate pobijediti tako da se dopadnete drugoj osobi. Trudite se djelovati kao osoba od povjerenja. Djelujete brzo i nestrpljivi ste s drugima, prekidate ih i završavate njihove rečenice, puno planirate jer je to oblik kontrole, i živite u budućnosti. Lakše vjerujete osobama istog spola, nego suprotnom spolu koji strogo kontrolirate, a jer se osjećate ugroženo od njega i ne vjerujete mu. Tipične su vam rečenice: «Sve žene (muškarci) su iste.» Hrabrost, uz pouzdanost, smatrate najvećom vrlinom i ne trpite kukavičluk. Osoba koja je ranjena izdajom produbljuje ranu tako da sebi laže i ne poštuje obećanja dana sebi i drugima. Kažnjava se tako što sve obavlja sama, jer nema povjerenja u druge ili druge pretjerano provjerava.

5. Prepoznavanje rane nepravde

Ako smo povrijeđeni ranom nepravde, ukrućujemo se i postajemo hladni, a ispod te hladnoće je gnjev. Pokušavamo biti pretjerano pravedni i savršeni, bijes okrećemo na sebe, kritiziramo sebe, ne poštujemo svoje potrebe. Kontroliramo sebe i postajemo okrutni prema sebi. Jako smo srdačni, ali ako pogledamo u sebe, vidjet ćemo da ništa ne osjećamo, da nas nije briga za druge i da hinimo ljubav i susretljivost. To samo vidjeti kod ove rane znači napraviti veliki korak. Osoba je obično skladno građena, ima mnoge sposobnosti, ali sve radi zato da bi dobila priznanje. Divi se ljudima koji su puno postigli i sama ulaže puno u svoja postignuća. Ne smije pogriješiti, sve pokušava napraviti svršeno; kuća joj mora biti uređena, odjeća dotjerana, vozi statusni automobil. Upliće se kad se negdje događa nepravda da bi je ispravila. Doživjele je da su njezinu braću i sestre više voljeli od nje. Ranu od rane nepravde produbljujemo kad sebi postavljamo prevelike zahtjeve i upadamo u stres. Kritiziramo sebe i nismo pošteni prema sebi. Ne vidimo svoje kvalitete i ne dopuštamo si zdrave životne užitke.

Prihvaćanje križa vodi u ljubav

Prihvaćanje križa ovdje znači najprije spoznaju tih povreda i obrana, a onda rad na njima da bismo mogli sve više živjeti u istini sa sobom. Kao malo dijete mi najprije pokušavamo biti ono što jesmo, bez skrivanja i laži, ali to se ne dopada odraslima. To ih plaši i stoga ljuti. Onda se pokušavamo pobuniti protiv toga. Dijete od dvije-tri godine obično je mali buntovnik kojeg stariji jači od njega slome, pa počinje stvarati masku da bi se zaštitio. Stoga je i prvi korak u razrješenju rane spoznati obrane, maske, a onda vidjeti i to malo ranjeno dijete ispod maski. Ali prepoznavanje maske doživljavamo kao opasnost, osjećamo kao da smo ostali bez zaštite, jer ništa više ne funkcionira što smo znali, a ne znamo što bismo trebali učiniti. To je zastrašujuće. I zbog toga se relativno mali broj ljudi odlučuje na taj korak. A odluče se na to jer su upali u krizu. Ali to je jedini način da vratimo poštovanje prema sebi i da nam život postane lakši, jer križ koji se prihvaća iscjeljuje, a onaj koji odbijamo satire nas. Pogledajmo što se događa s povredama kada se one spoznaju, prihvate i prožive na pravi način:

1.Transformirana rana odbačenosti

Rana odbačenosti zacjeljuje kad se sve više zauzimate za sebe, ako ostanete dobre volje čak i kad vas netko ne prihvaća. Sve se više suočavate sa svojim strahom od panike. Otkrit ćete svoje pravo Ja: snalažljivu, vrlo darovitu i kreativnu osobu koja je osobito sposobna raditi sama i biti sretna i kad je sama. Osoba koja je postojana i pod najvećim pritiskom.

2.Transformirana rana napuštenost

Rana napuštenosti zacjeljuje kad se dobro osjećate sami sa sobom i kad vam ne treba toliko pažnje drugih. U stanju ste imati samostalne projekte. Otkrit ćete u sebi osobu koja zna što želi i koja je uporna u svojim nastojanjima da ostvari svoje ciljeve, koja je odličan glumac, prirodno vesela i zabavna, druželjubiva, koja pomaže drugima jer joj je stalo do njih i razumije njihove osjećaje, sposobna da se suoči sa svojim strahovima, umjetnik je i nadareni učitelj.

3.Transformirana rana poniženosti

Mazohistička rana zacjeljuje kad prije nego što na nešto pristanete razmislite o svojim potrebama, sposobni ste tražiti nešto za sebe bez osjećaja krivnje, radite manje, a veselite se više. Otkrit ćete svoju Istinsku ličnost koja zna voditi računa o sebi, osjetljiva za tuđe potrebe, ali poštujući njihove granice, spontano velikodušnu i sposobnu da se raduje i ušiva, dostojanstvenu i odličnog posrednika.

4.Transformirana rana izdaje

Rana izdaje se smanjuje kad se manje uzrujavate ako drugi ljudi i situacije nisu ono što vi mislite da bi trebali biti. Ne treba vam pozornost i ušivate u svojim postignućima, čak ako vas drugi ne hvale. Transformacija će vam pokazati da ste rođeni vođa, koji ohrabruje i štiti druge, sposoban govornik, čovjek koji obavlja puno poslova istovremeno, ali je u stanju razumjeti tuđe osjećaje i pomoći im da se osjećaju sposobnima, brzo donose odluke i sposobni su se opustiti kad je za to vrijeme.

5.Transformirana rana nepravednosti

Vaša rana nepravednosti zacjeljuje kad ste manje svršeni, smijete pogriješiti i možete se tome nasmijati. Možete pokazati svoju slabost pred drugima bez straha kako će reagirati. U sebi ćete otkriti vrsnog organizatora, sposobnog da podučava druge, živahnu osobu sposobnu da se snađe u teškim situacijama, senzibilnu i preciznu.

Odnosi nam pomažu u spoznavanju rana

Kad spoznamo te osjećaje koji upravljaju našim ponašanjem više ne ćemo biti emocionalni ucjenjivači, ili ucijenjeni, jer ćemo ljubav tražiti na pravi način tako da je prvo damo samima sebi, a onda u istoj mjeri i drugima. A drugi će nam tada uzvratiti ljubav jer ne će biti pod pritiskom. Odnosi su pokazatelj osobne zrelosti i oni će polako postajati sve zdraviji. Naš odnos prema autoritetima će biti također zreliji, jer ih više ne ćemo optuživati za ono što smo doživjeli u djetinjstvu. Kako budemo opraštali sebi, tako ćemo oprostiti i svojim roditeljima. Opraštanje, znači razumijevanje da su nam naši roditelji dali sve što su najbolje znali i da smo dobili puno ljubavi i da smo zahvaljujući toj ljubavi izrasli u kvalitetne osobe. Shvatit ćemo također da su nam drugi ljudi dani zato da možemo spoznati svoje rane koje sami ne bismo mogli. Iscjeljivanjem rana i transformacijom svojih negativnosti postajemo vredniji i kvalitetniji ljudi, nego što bismo bili da ih nije bilo. Na početku smo rekli da je to zapravo prihvaćanje i nošenje križa. To je sastavni dio plana spasenja kako ga je Bog zamislio a po Kristu nam ga pokazao, da bi nas izvukao iz naše nesreće i izolacije u koju smo upali istočnim grijehom, otpadom od njega i izlaskom iz njegova doma u kojem vladaju zakoni ljubavi. Na ovaj način se usklađujemo s Božjim zakonima i vraćamo se u kuću očinsku. 
****************************************************************************
Nadam se da će vam ovo pomoći u prepoznavanju vlastitih rana i posljedica tih ranjavanja...također ovo je poziv da svoje rane predamo Isusu, da Isusa zamolimo da ih liječi. Ima već dosta da sam ovo pročitala i predala svoje rane Isusu i On ih je doista izliječio, nevjerojatna je spoznaja da ne moramo sve sami jer je Isus uvijek tu da nam pomogne, da nas izliječi, ispuni svojom ljubavlju i mirom, da nam pomogne prevladati teškoće na koje nailazimo...predajte mu sve svoje, jer On nas zove, On se ne nameće nego čeka strpljivo naš poziv..zašto li sam ja ''iskopala'' ovo nakon toliko vremena..jer Isus kao što rekoh ..zove...tako zove i mene, podsjeća na to da je tu za mene i da mu predam ove nove rane da ih On izliječi. Božji blagoslov! Mare






Molitva za unutarnje ozdravljenje


Velim i zaklinjem da sa sebe skinete i odložite staroga čovjeka koji
pripada prijašnjem načinu života, čovjeka koji u varavim
požudama ide u propast, te da se iz dana u dan obnavljate duhom u
kojem mislite i da se obučete u novoga čovjeka, stvorena na
sliku Božju u istinskoj pravednosti i svetosti
(Efežanima 4:22-24)

Svaki vjernik unutar sebe kuša i duhovni život i život po tijelu.
Kršćanin mora usmrtiti djela tijela ( Rimljanima 8:13) i živjeti svoj život po Duhu
Svetome.
'Tijelo' znači sva zla maštanja i sjećanja, boli, rane, negativni osjećaji, razočaranja,
frustracije, osjećaji krivnje, odbačenosti, zatim naslijeđene grešne navike,
stečene zle navike, povođenje za krivim primjerima itd. Kad se takva djela provlače kroz
naš život, on se ne može živjeti po Duhu. Tada je potrebno oslobođenje i unutarnje
ozdravljenje.'' Dakle, ako je tko u Kristu, on je novi stvor: staro je nestalo,
novo je, evo, nastalo.''! (2 Korinćanima 5:17)

Što trebaš učiniti?
- Prikaži Gospodinu 'staroga' sebe sa svim svojim problemima.
Provedi neko vrijeme u molitvi i dobro ćeš vidjeti sve svoje nedostatke.
- Vjeruj da je Isus sve tvoje grijehe u svom tijelu uznio na križ (1 Petrova 2:24).
- Pozovi Isusa u svoj život i zamoli ga da prođe i ozdravi tvoj život od začeća sve do sada.
- Dok moliš, vjeruj da te Gospodin dotiče i ozdravlja (1 Ivanova 5:14-15) i slavi ga
za prekrasno iskustvo nutarnjeg ozdravljenja.

Moli ovako:
Isuse, molim Te da uđeš u moje srce, da dotakneš sva moja životna iskustva
koja trebaju ozdravljenja. Ti me poznaješ bolje od mene samoga. Izlij zato svoju ljubav
u svaki djelić moga srca. Gdje god otkriješ ranjeno dijete, dotakni ga, utješi i oslobodi ga.
Pođi sa mnom kroz moj život od trenutka moga začeća. Očisti me i oslobodi od svih
negativnih utjecaja koji mogu doći iz toga vremena. Blagoslovi me kao malo dijete u
majčinoj utrobi odagnaj sve zapreke koje su možda postojale u vrijeme kad me majka nosila.
Usadi u mene duboku želju da budem nanovo rođen i iscijeli svaku fizičku ili
emocionalnu traumu koja mi je mogla naškoditi za vrijeme rađanja.
Hvala Ti Gospodine što si bio sa mnom i prihvatio me u svoje ruke u času moga rođenja,
što si Ti želio moj život na ovoj zemlji i već mi onda govorio da me nikada nećeš
ostaviti ni zapustiti. Isuse, molim Te osvijetli cijelo moje djetinjstvo svojim svjetlom i dotakni
sva ona sjećanja koja priječe da budem potpuno slobodan. Ako sam trebao više
majčine ljubavi, pošalji svoju majku, Mariju, da nadoknadi sve što nedostaje.
Zamoli je da me drži, čuva, poljubi, da mi priča priče i ispuni sve praznine koje
samo majčina ljubav svojom toplinom može dati. Gospodine, možda je dijete u meni
bilo lišeno prave očinske ljubavi. Oslobodi me tako da mogu reći ABBA, Oče,
svakim dijelom svoga bića. Ako mi je trebalo više očinske ljubavi, sigurnosti i
spoznaje da sam voljeno i željeno dijete, molim Te čvrsto me zagrli. Dopusti mi
da osjetim sigurnost u Tvojim snažnim rukama. Obnovi moje povjerenje i hrabrost da se
uzmognem suočiti sa svim kušnjama ovoga svijeta, znajući da će me Očevo okrilje
uvijek čuvati od pada. Prođi kroz moj život, Gospodine, i utješi me u svakom onom
trenutku kada ljudi prema meni nisu bili ljubazni. Ozdravi rane od onih susreta i
osoba koje su unijele strah u moje biće, ili možda učinile da se povučem u sebe i
sagradim barijere prema drugim ljudima. U trenucima kad sam se osjećao usamljen,
ostavljen i odbačen od ljudi, podigni me svojom ljubavlju i daruj mi sigurnost i
osjećaj vrijednosti. Ljudi su me odbacili, govoreći ružne riječi u vrijeme dok sam bio
nevino dijete. Osjećao sam se tužno i napušteno. Dođi Gospodine i ozdravi me.
Prikazujem Ti svoje nagone i grešne navike, svu moju pokvarenu i zlu narav i molim Te
da me očistiš i opereš, o Gospodine Isuse, predajem Ti cijeloga sebe, svoje tijelo,
razum i duh,
i zahvaljujem Ti što me obnavljaš. Hvala Ti, Gospodine.
Ako si u prilici, bilo bi dobro otići na duhovnu obnovu koja uključuje molitve za nutarnje ozdravljenje.

Otac James Manjackal M.S.F.S. 





* P O Z I V *


"Ne zanima me od čega živiš. Želim znati za čim žudiš i imaš li hrabrosti snivati o ispunjenju želja srca svoga.

Ne zanima me koliko ti je godina. Želim znati jesi li spreman riskirati da ispadneš budala zbog ljubavi, zbog svojih snova, zbog ove pustolovine koju nazivamo životom.

Ne zanima me koji planeti djeluju na tvoj mjesec. Želim znati jesi li stigao do središta vlastite boli, jesu li te životna razočaranja otvorila ili si se skrutio i zatvorio od straha da ponovno ne osjetiš bol. Želim znati jesi li u stanju trpjeti bol, moju i svoju, a da je pritom ne moraš skrivati ili ublažavati ili izbrisati. Želim znati znaš li se radovati, zbog mene ili sebe, i možeš li divlje zaplesati i pustiti da te ekstaza preplavi sve do vrškova prstiju, a da nas pritom ne upozoravaš neka budemo pažljivi, realni, svjesni ljudskih ograničenja.

Ne zanima me je li priča koju mi pričaš istinita. Želim znati jesi li spreman razočarati drugoga kako bi bio iskren prema sebi; jesi li spreman podnijeti optužbe za izdaju, a pritom ne iznevjeriti sebe; možeš li biti izdajica i samim time vrijedan povjerenja. Želim znati jesi li u stanju vidjeti ljepotu, pa i ako nije lijepa, svakoga dana, i možeš li svoj život nadahnjivati njezinom prisutnošću. Želim znati jesi li dovoljno snažan da živiš s neuspjehom, svojim i mojim, i da svejedno stojiš na rubu jezera i ushićeno vičeš prema srebrnom punom mjesecu: "To!"

Ne zanima me gdje živiš i koliko novaca imaš. Želim znati jesi li sposoban ustati, nakon noći ispunjene tugom i očajem, umoran i do kostiju izubijan, i učiniti sve što je potrebno kako bi nahranio svoju djecu.

Ne zanima me koga poznaješ i kako si dospio ovamo. Želim znati hoćeš li i dalje sa mnom stajati u žaru vatre i ne posustajati.

Ne zanima me gdje si ili što ili s kim si studirao. Želim znati što te u tebi samom gura naprijed u trenutcima kad se sve ostalo ruši. Želim znati možeš li biti sam sa sobom i voliš li uistinu osobu koja jesi u trenucima praznine."





Anđeo jednog djeteta


Bilo jednom jedno dijete koje se pripremalo doći na svijet.
Jednog dana ono upita Boga:
- "Gospodine, rekli su mi da ćeš me sutra poslati na Svijet, ali ja sam tako sitan i nemoćan, kako ću živjeti tamo?"
Bog odgovori:
- "Od svih anđela izabrao sam jednog za tebe. On će te čekati i štititi. Svaki dan će ti pjevati i smiješiti se. Tako ćeš ti osjetiti njegovu ljubav i biti ćeš sretan."
- "Dobro, kako ću ih razumjeti kad mi nešto kažu,kada ne znam njihov jezik?" - zapita dijete.
- "Anđeo će ti govoriti najljepše i najslađe riječi koje ćeš moći čuti na svijetu i pažljivo i sa ljubavlju naučit ćete pričati."
- "Čuo sam da na Zemlji ima dosta loših ljudi, tko će me štiti?" - zabrinuto nastavi dijete.
Bog se nasmiješi i kaže:
- "Tvoj će te anđeo uvijek štiti, pa bilo to i po cijenu njegovog vlastitog života."
Dijete pogleda Boga i molećivim glasom kaže:
- "Ali ja sam veoma tužan što Te više neću moći vidjeti."
- "Tvoj će ti anđeo uvijek pričati o meni i naučit će te putevima koji vode do mene."
Tada u raju nastade tišina i glasovi sa Zemlje dopriješe do njega. Dijete shvati da treba ići pa postavi posljednje pitanje:
- "Gospodine, ako sad moram ići, molim Te, reci mi kako se zove moj anđeo"

Bog odgovori s velikim osmjehom:
- "Nije važno kako se zove, ti ćeš ga zvati MAMA”.


PISMO PRIJATELJIMA

POSVEĆENO PISMO
Gabriel Garcia Marquez, istaknuti kolumbijski pisac, dobitnik Nobelove nagrade, povukao se iz javnog života zbog teške bolesti. Svojim prijateljima poslao je ''Posvećeno pismo'' kojim izražava ljubav i radost duhovnog zajedništva s Bogom i čovjekom. Neka i nas potakne na razmišljanje. Svakako ga pročitaj…

Kad bi Bog na ternutak
zaboravio da sam marioneta
i darovao mi nešto malo života,
iskoristio bih ovo vrijeme najbolje kako znam.
Vjerojatno ne bih rekao sve
o čemu razmišljam,
ali sasvim sigurno bih porazmislio
o svemu što kažem.
Cijenio bih stvari po njihovu značenju,
a ne prema njihovoj cijeni.
Spavao bih malo, više bih sanjao.
Znam da svaku minutu sa zatvorenim očima gubimo 60 sekundi svijetla.
Hodao bih kad se drugi zaustave,
budio bih se kad drugi spavaju.
Kad bi mi Bog darovao mrvicu života,
obukao bih se jednostavno,
okrenuo se k suncu, otkrivajući ne samo svoje tijelo, nego i svoju dušu.
Uvjeravao bih ljude kako se varaju
kad misle da se u starosti nije moguće zaljubiti. Ne znaju da stare baš zato što
izbjegavaju ljubav!
Djeci bih napravio krila,
ali bih ih uzeo dok se ne nauče letjeti.
Starijim bih osobama kazao da smrt
ne dolazi zajedno sa starošću
već s napuštenošću.
Toliko bih stvari naučio od vas, ljudi...
Otkrio sam da svi žele živjeti na vrhu planine, zaboravljajući da se istinska sreća skriva u samom načinu penjanja na vrh.
Shvatio sam kad novorođeno dijete
uhvati svojom malom ručicom očev prst,
da ga drži zauvijek.
Otkrio sam da čovjek ima pravo
gledati na drugoga odozgo samo onda
kad mu hoće pomoći da se podigne.
Toliko je stvari što sam sve
odvas mogao naučiti,
ali u stvarnosti nemam baš puno od toga,
jer kad me smjeste u grob,
to ću zaboraviti.
Govori uvijek što osjetiš, a čini što misliš.
Kad bih znao da te danas posljednji
put vidim pospana,
snažno bih te zagrlio i molio se Bogu
da mi dopusti biti tvojim anđelom čuvarom.
Kad bih znao da su to posljednje
minute što te vidim,
rekao bih ti ''volim te'' i ne bih
glupo pretpostavljao da to znaš.
Uvijek ima nekakvo sutra
i život nam daje mogućnost
učiniti dobro djelo.
Ali budući da je danas sve što mi preostaje,
htio bih ti reći da te veoma volim.
''Sutra'' jamačno nema nitko – niti mladi,
nitistari.
Možda danas posljednji put
promatrašone koje voliš.
Zato nemoj biti neodlučan, učini to danas.
Jer ako se dogodi da sutrašnji dan ne dočekaš, požalit ćeš za danom u kojem ti je nedostajalo vrijeme
za jedan osmijeh, za jedan poljubac.
Bit će ti žao što si bio prezauzet da bi im
prenio posljednje želje.
Budi stalno blizu onih koje voliš,
govori im naglas koliko ih trebaš,
koliko ih ljubiš
i budi prema njima dobar.
Nađi vremena i reci im ''žao mi je'',
''oprosti'', ''molim te'', ''hvala''
i sve ostale riječi ljubavi koje poznaješ.
Nitko neće pamtiti tvoje skrivene misli.
Zato moli Boga za snagu i
mudrost da bi ih mogao izraziti.

Pokaži svojim prijateljima i bližnjima
da su ti veoma potrebni.


VEDRINA KAO PROLJETNO JUTRO


Divna neka vedrina obuzela mi je dušu, nalik na blago proljećno jutro, a ja je cijelim srcem uživam. Sam sam i osjećam radost života u ovome kraju što je stvoren za dušu poput moje. Tako sam srećan, dragi moji... Kada na drugu dolinu oko mene padne magla, visoko sunce zastane povrh neprobojne tmine moje šume, a samo se poneke zrake prokradu unutra u svetilište, dok ležim u visokoj travi kraj potoka što se ruši s kamena na kamen, i bliže zemlji zapažam da su značajne tisuće raznovrsnih travki, a bezbrojne, nedokučive oblike crvića i mušica, gmizanje malenog svijeta između vlati osjećam bliže srcu, i kad osjećam prisutnost svemogućega, koji nas stvori, po slici svojoj, dah sveljubećega, koji nas, lebdeći u vječitoj milini, nosi i održava – prijatelju moj, kada mi onda pred očima sviće, a nebo i svijet oko mene miruju mi u duši kao lik ljubljene, tad me često obuzme čežnja, pa mislim: ah, kad bi ti to mogao izraziti, kada bi mogao da papiru udahneš ono što u tebi živi, tako puno i toplo – i da to bude ogledalo tvoje duše, kao što je tvoja duša ogledalo beskonačnog boga! – Prijatelju moj! Ali zbog toga propadam, podliježem sili veličanstvenoga što je u tim pojavama.


BORBA S BOGOM


Ponekad je neophodno boriti se s Bogom. Svako ljudsko biće, u jednom trenutku, vidi kako mu neka nesreća prolazi kroz život; to može biti rušenje nekog grada, smrti djeteta, optužba bez dokaza, bolest koja nas ostavlja zauvijek obogaljene. Tog trenutka, Bog izaziva čovjeka da Mu se suprotstavi i da odgovori na Njegovo pitanje: “ Zašto si se tako grčevito uhvatio za jedan život koji je toliko kratak i ispunjen patnjom? Koji je smisao tvoje borbe?”
Tada se čovjek, koji ne umije da odgovori na to pitanje,
miri sa sudbinom. Neki drugi, pak, koji traga za smislom života, zaključuje da je Bog bio nepravedan, i počinje da izaziva svoju sudbinu. U tom trenutku, s neba se spušta drugi oganj – ne onaj koji ubija, već onaj što razara stare bedeme, i pruža svakom ljudskom biću njegove prave mogućnosti. Kukavice nikad ne dopuste da njihovo srce zapali ta vatra – jedino žele da se novo stanje što pre vrati na pređašnje, da bi mogli da nastave da žive i razmišljaju na onaj način na koji su navikli. Oni hrabri, međutim, spaljuju sve što je staro, i – čak i po cijenu strašne unutrašnje patnje – napuštaju sve, uključujući i Boga, i nastavljaju naprijed.
Hrabri su uvijek tvrdoglavi.
Sa neba, Gospod se zadovoljno smješkao – jer to je bilo upravo ono što je On želio – da svako drži u svojim rukama odgovornost za vlastiti život. uostalom, dao je svojim sinovima najveći od svih darova: sposobnost da biraju i odlučuju o svojim postupcima.
Jedino su muškarci i žene sa svetim plamenom u srcu imali hrabrosti da se suoče s Njim. I jedino su oni poznavali put povratka ka Njegovoj ljubavi, jer bi naposljetku shvatili da nesreća nije bila kazna već izazov.

LETENJE

====================================
Uznemiren Učiteljevom težnjom dа uništi svаki izrаz vjerovаnjа u Bogа,jedаn je učenik povikаo: “Nije mi ostаlo ništа zа štа dа se uhvаtim.”
“To ptić kаže kаda gа gurnu iz gnijezdа!”, reče Učitelj.
Kаsnije je dodao: “Zаr očekuješ dа letiš dok si bezbjedno smješten u gnijezdu svojih uvjerenjа? To nije letenje. To je mаhаnje krilimа!”
====================================





MISAO O BOGU


Da li postoji Bog? Šta je pravi odgovor, “da” ili “ne”, “Bog postoji” ili “Bog ne postoji”?! Do sada ni jedan odgovor nije potpun, tj. nije zasnovan na provjerenim činjenicama, pa sve to budi sumnju među filozofima, ali i među ljudima. Moj odgovor na to pitanje je jednostavan:
“Da, postoji. Ja to znam!”.
Ja znam da Bog postoji, ali ga ne poznajem dovoljno da bih ga mogao dokazati, ustvari, ja ne vidim ni potrebu za tim dokazivanjem. Naša vjera nam kaže da je Bog ljubav, dobrota, savršenstvo… Mi “znamo” da ljubav postoji, ali kako je dokazati? Znači, mi nismo u stanju da dokažemo jednu pretpostavljenu osobinu Boga, pa kako ćemo onda da dokažemo Njegovo cjelokupno savršenstvo!? Niko od nas nije savršen da priča o savršenstvu! Ali svako od nas posjeduje neki deo tog savršenstva, tako da smo mi sami dokaz da postoji Bog, jedino savršenstvo.
Jednom mi je jedan prijatelj rekao: “Ma Bog ne postoji, to je neko izmislio prije milion godina”. Ja bih samo postavio jedno pitanje na tu njegovu izjavu,
“A odakle toj osobi što je “izmislila” da postoji Bog ta ideja, odnosno ta misao o Bogu?” Odgovor je vrlo jednostavan, sama misao o Bogu je ustvari sam Bog.
“Blago onima koji ne moraju vidjeti da bi vjerovali.”



ČOVJEKOVA MOLITVA


Obraćam se Tebi ovom molitvom bez kraja i cilja, ne što sam uvjeren da je ti čuješ, nego što znam – i to je jedino što znam pouzdano – da je ja izgovaram.



Ja idem obasjanim putem, zdrav sam, miran i osjećam kao slast i raskoš vrijeme koje prolazi – drugi leže sad u bijedi, u bolovima, pod torturom nepomičnih sati.
Ja imam krov nad glavom i prostrt sto na kome pretiče, i ženu i djecu koji me čekaju – toliki žive željni svega, bez ljubavi, bez cilja i strijepe od večera koje je za njih samoća, studen i užas.
Ja imam u duši svjetlost koja se, istina, povija i smanjuje, ali nikad ne gasi – hiljade njih žive u jadnom mraku.
A ako me još nesvijest i nebiće zaista čeka na kraju svega ovoga, onda mojoj blagodarnosti kraja nema. Onda će kao glavno i posljednje osjećanje ostati od mene ova bezgranična zahvalnost.
Ja je upućujem Tebi.
A ako u prostorima koje mi naseljavamo našim slutnjama zaista nema nikog da je primi i ako si i Ti samo jedna potreba i dio mog osjećanja, onda neka ostane ova moja zahvalnost kao jedini stvaran znak da sam ja živio i da si Ti morao postojati.

KAKO VIDJETI BOGA?


Jedan čovjek je došao u posjetu Sri Ramakrišni.



- Imam jedno pitanje za tebe, Svamiđi.
- Kaži.
- Svakog dana meditiram tri sata. Dva sata molim i dva sata činim nesebična djela. Jedan sat utrošim na hranjenje životinja i redovno postim, ali još uvijek nisam imao spoznaju

Boga. Zašto ne mogu da vidim Boga? To je moje pitanje.

Ramakrišna reče da će kasnije dati odgovor. Prvo, reče, moraju otići u šetnju. I njih dvojica pođoše da šetaju obalom Gange. Nakon izvjesnog vremena Ramakrišna reče svom pratiocu da uđu u vodu da se okupaju. Ušli su u rijeku do pupka.
- Znaš li da plivaš? – pitao je Ramakrišna čovjeka.
- Pomalo – odgovori čovjek.
- Zagnjuri se! – reče jogi. – Samo sjedi na dno.
Pa, nije bilo duboko, zahtjev je djelovao bezazleno i čovjek sjede na dno, a Ramakrišna ga uhvati za vrat i reče:
- Udahni duboko.
Čovjek je udahnuo, a Ramakrišna mu potopi i glavu u vodu, držeći ga čvrsto. Nakon pola minuta ovaj čovjek je poželio da izroni, ali mu je Ramakrišna i dalje držao potopljenu glavu. Onda čovjek stade da se otima, ali Svamiđi je bio snažan i nije popuštao stisak. Proteklo je još pola minuta, bilo je krajnje vrijeme i čovjek se otimao svim silama. Ramakrišna nije popuštao, držao mu je glavu i dalje pod vodom. U poslednji tren, prije nego što bi se čovjek udavio, Ramakrišna ga izvuče za kosu. Ovaj je pljuvao vodu, teško disao i jedva jedvice došao k sebi. Kad je konačno došao do daha i panika prošla, Ramakrišna ga potapša po leđima.
- Žao mi je što si patio.
- Šta misliš pod tim da ti je žao?! – planu strašnom ljutnjom čovjek. -Skoro si me udavio! Ti si sasvim lud…
- Ne, ne. Zašto odmah misliš najgore? Zašto si odmah bijesan? Odakle ti pomisao da bih ja mogao da ti nanesem bol, a tražio si od mene pomoć? Desetak minuta prije ovog događaja molio si me: “Svamiđi, učiniću sve samo da vidim Boga!” Gdje je sad tvoja bakti? Gdje je poniznost? I sad ja postavljam tebi pitanje: šta si mislio dok sam te držao pod vodom? Da li si mislio na Boga? Ili na novac? Ili na ženu? Na djecu? Na meditaciju?
- Ništa nisam mislio, osim na to kako da izađem iz vode i udahnem vazduh – prizna čovjek koji se malo po malo sasvim smirio i počeo da nazire kuda ga ovaj očigledni satsang može odvesti.
Tada Ramakrišna reče čovjeku:
- To je odgovor na tvoje pitanje. Vapi za Bogom onako kako si vapio za vazduhom dok si bio pod vodom. I tada će ti Bog doći istog časa. Dok mu se moliš sa sebičnim željama, da ti život u maji učini udobnijim, zašto bi te slušao?
 
  • Što je čovjek okusio više gorčine, to žešće čezne za slatkim.
  • Ono što vjeruješ – to i postoji.
  • Gdje je rad prisila – tu je život robija.
  • Živjeti je divno – čak i kad čovjek nije zaljubljen.
  • Pristojnost zahtijeva da ljudi lažu.
  • Zlo je kada snaga živi bez razuma, ali nije ni dobro kada razum živi bez snage.
  • Laž je religija robova i gospodara. Istina je bog slobodnog čovjeka.
  • Najljepši je užitak i najveća radost života osjećati da si ljudima potreban i drag.
  • Ne može se biti neprijatelj vatre samo zato što ona ponekad opeče, valja se sjetiti da ona uvijek grije.
  • Tvrdi previše dugo da si u pravu, i bićeš kriv.
  • Život teče – ko ga ne stigne, ostaje sam.



 

OBIČNA PRIČA


Bog slijepi čovjeka od gline i ostade mu u ruci još jedan neiskorišten komad.
“Šta još da ti zalijepim?” – upita Bog čovjeka.
“Zalijepi mi sreću!” – odgovori čovjek.
Bog ništa ne odgovori već mu samo stavi u dlan preostali komad gline.

SAVRŠEN SVIJET

Bože izgubljenih duša, ti koji si izgubljen među bogovima, počuj me, Blaga Sudbino koja bdiš nad nama, ludim, lutajućim duhovima, počuj me.
Obitavam usred rase savršene, ja nesavršeni.
Ja, haos u ljudskom liku, skup različitih elemenata, krećem se među dovršenim svjetovima-narodima potpunih zakona i čistog reda, čije su misli probrane, čiji su snovi uređeni, i čije su vizije umotane i zavedene.

Njihove vrline, premjerene su, grijehovi njihovi izvagani, i čak su i nebrojene stvari
koje prolaze kroz tamu onoga što ni grijeh ni vrlina nije, zabeležane i katalogizovane.
Ovde su dani i noći podijeljeni u način ponašanja, vođeni pravilima nepirikosnovene preciznosti.
Jesti, piti, spavati, pokriti nagost svoju, i potom u određeno doba iznuren postati.
Raditi, igrati, pjevati, plesati, a potom miran liječi, kad časovnik otkuca određeni čas.

Misliti tako, osjećati toliko, a onda prestati misliti i osjećati kad se određena zvijezda uzdigne na horizontu. Opljačkati susjeda s osmijehom, darove dijeliti gracioznim zamahom ruke, hvaliti s obazrivošću, kriviti s oprezom, dušu riječju uništiti, tijelo dahom spaliti, a potom ruke oprati kad svakodnevni posao gotov bude.
Voljeti prema utvrđenom redu, zabavljati svoje najbolje ja na unaprijed zamišljen način, obožavati bogove prikladno, vješto pobuditi interesovanje đavola, a potom sve zaboraviti kao da su sjećanja mrtva.
Maštati s motivom, razmišljanju se predati s obzirom, biti srećan dragosno, patiti plemenito, a potom pehar isprazniti tako da ga Sutra može ponovo napuniti.
Sve ove stvari, stvorene su s predumišljajem, rođene s odlučnošću, hranjenje preciznošću,
vođene pravilima, usmjeravane razumom, a potom pogubljene i sahranjene na uobičajen način. I njihovi nijemi grobovi koji u duši ljudskoj leže čak su označeni i numerisani.

Savršen je to svijet, svijet savršene odlike, svijet najviših čudesa, najzrelija voćka, najveća zamisao vaseljene.
Ali, zasto bi bio ovdje ja, zeleno zrno neispunjenih strasti, pobjesnela oluja koja ne traži ni istok ni zapad, zbunjeni djelic spaljene planete?
Zašto sam ovdje, o Bože izgubljenih duša, ti koji si izgubljen među bogovima?

PAPINA PANTOMIMA


Prije tisuću godina, u srednjem vijeku, papini savjetnici insistirali su da se Jevreji protjeraju iz Rima. Govoril su da nije u redu što ti ljudi bezbrižno žive u samom središtu hrišćanstva. Formulisan je proglas o izgonu i odmah izazvao veliki protest Jevreja, koji su znali da će, kud god otišli, sigurno doživjeti još gori tretman od onog u Rimu. Zato, preklinjali su papu da povuče ovaj edikt. Papa, koji je bio pravedan čovjek, predložio im je da među sobom izaberu čovjeka koji će se takmičiti s njim u pantomimi. Ako taj pobijedi, biće im dozvoljeno da ostanu u Rimu.
Jevreji se okupiše da prouče ovaj prijedlog. Uko­liko bi ga odbacili, to bi značilo napuštanje Rima. Ukoliko bi ga prihvatili, bilo bi kao da su već poraženi, jer nije bilo moguće pobijediti u izazovu gdje je papa istovremeno protivnik i sudija. Ipak, morali su da prih­vate, i pored toga što nisu znali kako da nađu nekoga ko bi izvršio taj zadatak. Odgovornost da budeš krojač sudbine svih Jevreja u Rimu svakome je bila prevelika.
Kada je čuvar sinagoge saznao šta se zbiva, došao je kod glavnog rabina i ponudio se da prihvati papin iza­zov. »Čuvar!?« uzviknuli su ostali rabini kada su čuli za to. »Apsolutno nemoguće!«
»U redu«, rekao je glavni rabin, »pošto niko od vas nije spreman da to učini, ili on ili ništa.« I tako, kad već nije bilo boljeg, poslali su ga da se takmiči s papom.
Došao je i veliki dan, papa je sjedio na prijestolu koji je postavljen na trgu Svetog Petra, okružen kardinali­ma, ispred gomile sveštenika i vjernika. Ubrzo se poja­vila mala delegacija Jevreja, svi u dugim crnim tunikama, dugačkih brada, a ispred njih je išao čuvar sina­goge. Papa se okrenuo da bi se suočio sa čuvarom i duel je počeo.
Papa je svečano podigao ruku i prstom ocrtao luk na nebu. Čuvar je smjesta pokazao prstom prema zemlji. Papa kao da se zbunio, i još svečanije uzdigao je prst pravo ka licu čuvara. Ovaj je odlučno uperio tri prsta u pravcu pape, koji kao da je bio zapanjen tim gestom. Na kraju, papa je zavukao ruku pod tuniku i izvadio jabuku, na šta je čuvar zavukao ruku u papirnu kesu koju je nosio, i iz nje izvadio komad pogače. Papa je tada glasno objavio: »Predstavnik Jevreja je pobijedio. Ukaz o izgonu Jevreja se povlači.«
Jevrejski poglavari okupili su se oko čuvara i odveli ga. Zbunjeni kardinali nagrnuli su oko pape. »Šta se dogodilo, Vaša Svetosti?« upitali su. »Nismo uspjeli da pratimo tako brzu izmjenu pitanja i odgovora.« Papa je obrisao znoj sa čela i odgovorio: »Taj Čovjek je vrhun­ski teolog, pravi majstor duhovnog dijaloga. Ja sam počeo širokim pokretom ruke ka nebu, da bih pokazao kako čitav svijet pripada Bogu, a on je pokazao prstom prema zemlji, da bi me podsjetio kako postoji i mjesto koje se zove Pakao, koje pripada đavolu. Tada sam uzdigao prst da bih ukazao kako je samo jedan Bog. Zamislite moje iznenađenje kada je on podigao tri prsta da bi podsjetio kako se taj jedini Bog pojavljuje u tri oblika, ukazujući time da prihvata naše učenje o Sve­tom trojstvu! Znajući da je gotovo nemoguće pobijediti takvog genijalnog poznavaoca teologije, riješio sam da prebacim duel na drugo područje. Izvadio sam jabuku da bih pokazao kako je, prema nekim novim teorijama, zemlja okrugla, a on je odmah izvadio komad pogače da me podsjeti kako je, prema Svetom pismu, zemlja rav­na. Tada sam morao da priznam da je pobijedio«.
U međuvremenu, Jevreji su stigli u sinagogu. »Šta se dogodilo?« preneraženo su pitali čuvara, koji je nemarno odgovorio: »Kakvih li gluposti! Zamislite – papa je prvo pokazao rukom da svi Jevreji treba da napuste Rim. Zato sam pokazao dole, da bi shvatio kako uopšte ne nameravamo da se maknemo odavde, a on je pokazao prst, kao da mi prijeti: ‘Nemoj da se poigravaš sa mnom!’ Tada sam podigao tri prsta da mu objasnim kako nam je on već tri puta naređivao da odemo iz Rima. Na kraju, kad sam vidio da vadi užinu, izvadio sam i ja svoju«.
Stvarnost je uglavnom ono što mi riješimo da jeste.


  • Da bismo SVI živjeli u harmoniji, prvo što moramo znati je da smo SVI ludo zaljubljeni u ISTOG boga.
  • Bojim se čovjeka koji je pročitao samo jednu knjigu.
  • Grijeh je sve što je protiv savjesti.
  • Ko je savršen u ljubavi, savršen je i u duhovnom životu.
  • Kada bi najviši cilj kapetana broda bio da očuva svoj brod, on se nikada ne bi ni pomjerio iz luke.
  • Ljubav nastavlja tamo gdje razum posustane.
  • Sve što je primljeno, primljeno je u skladu sa prirodom primaoca.
  • Dobro može postojati bez zla, ali zlo ne može postojati bez dobra!
  • Čovjek ne bi trebao svoj materijalni posjed smatrati kao lično svoj, već kao zajednički za sve, tako da bi ga uvijek i bez oklijevanja mogao pružati i drugima u nevolji.
  • Bog je nespoznatljiv. Stvarnost, Bog, Istina, Ljubav su nespoznatljivi – što znači da ne mogu biti obuhvaćeni racionalnim umom. Ovo treba da okonča mnoga pitanja koja nam ljudi postavljaju, jer vječito živimo u iluziji da nešto znamo. Nije tako. Nismo sposobni da saznamo.


MOLITVA


Jedan seljak vraćao se kasno uveče sa pijace. U jednom trenutku zaustavio se da se pomoli, ali je vidio je da nije ponio svoju knjigu molitvi. Nalazio se usred šume, točak na kolima mu se odvalio i tištala ga je pomisao da će mu dan biti okončan bez večernje molitve.


Stoga je ovako počeo da se moli:

“Napravio sam veliku glupost, Gospode. Pošao sam jutros od kuće bez moje knjige molitvi, a pamćenje mi je tako slabo da bez nje ništa ne umijem da kažem. Ali evo šta ću učiniti – polako ću, jedno po jedno, pet puta izgovoriti svako slovo azbuke, a ti, koji znaš svaku molitvu, moći ćeš da rasporediš ova slova tako da od njih nastane molitva koje ne mogu da se sjetim.”
Pouka:
Smisao nije u stalnoj molitvi i upražnjavanju rituala.
Dovoljno biti svjestan svoje vjere, bilo da je u pitanju vjera u Boga ili vjera u sebe.



NAUKA I BOG


Dolazim do zaključka da se u prirodnim zakonima svemira nalazi jedan duh; duh koji je od ljudskog bića mnogo nadmoćniji i prema kome se moramo zaista bijedno osjećati kada se uzme u obzir naša snaga. Albert Ajnštajn
Prvi gutljaj iz čaše zvane „prirodna nauka” napravi te ateistom – ali na dnu čaše čekaće te Bog. Verner Hajzenberg
Poslije višegodišnjeg istraživanja događaja u prirodi moram da priznam da ipak postoji veća inteligencija od nas. Tomas Edison
Jednostavna ljudska ćelija je toliko kompleksna da ne možemo da pođemo od toga da se to desilo slučajno. Majkl Denton
Ne umijem da kažem kakva je to sila; znam samo da postoji i da postaje dostupna samo onda kad je čovjek u takvom stanju duha da tačno zna šta hoće i čvrsto je riješen da ne odustane sve dok to ne postigne. Aleksandar Bel
Za one osobe koje vjeruju u Boga nijedan dokaz nije potreban, za one osobe koje ne vjeruju u Boga nijedan dokaz nije moguć. Franc Verfel
Kao čovjek koji je cijeli svoj život posvetio nauci, tj. proučavanju materije, kao rezultat mog istraživanja atoma mogu vam reći ovoliko: ne postoji materija sama po sebi! Sva materija potiče i postoji kao rezultat sile koja izaziva vibriranje atomskih čestica i drži ih na okupu u atomu kao najsićušniji Sunčev sistem. Mi na osnovu ovoga moramo pretpostaviti da iza te sile stoji neki svjestan i razuman um. Ovaj um je prauzrok svih stvari. Maks Plank
Kada uspijemo da nađemo odgovor na pitanje zašto postojimo Mi i Univerzum, to će biti krajnji trijumf ljudskog razuma, jer tada ćemo konačno spoznati Boga. Stiven Houking

  • Tamo gdje se spaljuju knjige, spaljivaće se i ljudi.
  • Ljubav? To je zubobolja u srcu.
  • Bog će mi oprostiti, to mu je posao.
  • Zlo se javlja tamo gdje nema više ljubavi.
  • Mudri stvaraju nove misli, a budale ih šire!
  • U mladosti je ljubav burnija,
  • ali ne tako jaka i ne tako svemoćna kao kasnije.
  • Ne bih baš rekao da žene nemaju karakter,
  • one prosto svakog dana imaju neki drugi karakter.
  • Bog je stvorio magarca da bi čovjek imao sa kim da se poredi.
  • Zločinci često u srcima nose više čovječnosti nego oni hladni, besprijekorni građani sa vrlinama, u čijim se bijednim srcima ugasila snaga zla, ali i snaga dobra.
  • Samo nam srodna bol izmami suzu, i svako zapravo i plače zbog sebe.
  • Svi ljudi koji nemaju srca su glupi. Jer naše misli ne dolaze iz naših glavá, već iz naših srcá.

LUDO IŠČEKIVANJE


Jedan sveštenik sjedio je kraj prozora, spremajući se da napiše propovijed o proviđenju, kada je čuo buku sličnu onoj od eksplozije i vidio ljude kako panično bježe na sve strane. Ubrzo je čuo da je brana popustila, da rijeka nadolazi i da se ljudi evakuišu. Voda je uskoro počela da plavi ulicu ispod njega i, obuzdavajući paniku, rekao je u sebi:
“Spremam propovijed o proviđenju i evo mi prilike da u praksi sprovedem ono što savjetujem drugima. Neću pobjeći, ostaću ovdje i pouzdaću se u spas koji će doći božjim proviđenjem.”
Kada je voda stigla do prozora, stigao je i čamac pun ljudi.
“Uskačite, oče!” povikali su.
“Ne, ne, djeco moja”, smireno je rekao sveštenik. “Uzdam se u božije proviđenje koje će me spasiti.” Ipak, morao je da se popne na krov i kada je voda stigla gore, prošao je još jedan čamac pun ljudi koji su ga zvali da se ukrca. Međutim, ponovo je odbio.
Na kraju, popeo se na vrh zvonika i, kada mu je voda stigla do koljena, poslali su patrolni čamac da ga spase. “Ne, hvala vam”, rekao je, spokojno se osmjehujući. “Ja verujem u Boga. On me neće ostaviti.”
Kada se konačno udavio i stigao u raj, odmah je počeo sa žalopojkom upućenom bogu:
“Vjerovao sam u tebe! Zašto me nisi spasao?”
“Ako ćemo pravo”, rekao je Bog, “poslao sam ti čitava tri čamca!”



TREBA SE IZLAGATI OPASNOSTIMA

Treba se izlagati opasnostima – govorio je. Čudo života možemo istinski razumjeti jedino ako dopustimo da se dogodi nešto neočekivano.


Svakoga dana Gospod nam daruje – zajedno sa suncem – jedan trenutak kada je moguće izmjeniti sve ono što nas čini nesrećnim. Svakoga dana nastojimo da obmanemo sami sebe kako nismo prepoznali taj trenutak, kako on ne postoji, kako je današnji dan istovjetan jučerašnjem i kako će biti jednak sutrašnjem. Ali, onaj ko obrati pažnju na dan koji traje, otkriva čarobni trenutak. On može biti sakriven u času kad izjutra otključavamo vrata, u onoj kratkotrajnoj tišini koja naglo nastupi poslije ručka, u hiljadu i jednoj stvari koje nam izgledaju isto. Taj trenutak postoji – trenutak kad nas sva snaga zvijezda u momentu prožme i omogući nam da činimo čuda.
Sreća je ponekad blagoslov, ali najčešće osvajanje. Čarobni trenutak koji se javlja svakoga dana pomaže nam da se mijenjamo, navodi nas da se upustimo u potragu za svojim snovima. Patićemo, preživljavaćemo teške časove, suočićemo se s mnogim razočarenjima – ali sve je to prolazno, i ne ostavlja trag. I jednoga dana, u budućnosti, moći ćemo da se osvrnemo unazad sa ponosom i vjerom.
Jadan je onaj ko se plaši da se izloži opasnostima. Jer on se možda nikada ne vara, nikada ne razočarava, niti pati poput onih koji slijede neki svoj san. Ali kad se osvrne za sobom – a svi se mi uvijek osvrćemo za sobom – začuće glas svog srca kako mu govori: „Šta si učinio sa čudima koje je bog posijao duž tvojih dana? Šta si učinio sa sposobnostima koje ti je tvoj učitelj povjerio? Zakopao si ih duboko u neku jamu iz straha da ih ne izgubiš. Dakle, to je tvoje jedino naslijeđe: izvjesnost da si proćerdao svoj život.“
Jadan je onaj ko bude slušao takve riječi. Jer će tada povjerovati u čuda, ali uzalud. Čarobni trenuci njegovog života otišli su u nepovrat.







MALI ŽUTI CVIJET

Vjerovatno ste čuli za indijsku legendu o malom žutom cvijetu koji se rascvjetao u jednoj bašti. On cvjeta samo jednu sezonu i tada uvene.
Kada je jedan posjetilac ušao u ovu baštu , sa svih strana slušao je samo žalbe. Mango je rekao da bi radije bio kokosova palma. Zašto? Zato što je cijelo palmino drvo korisno – plod, lišće, grane i stablo.
Međutim kokosova palma zavidjela je mangu, zato što se njegov plod za skupe novce izvozio iz Indije. Sve biljke su bile ljubomorne jedna na drugu, svaka od njih je mislila da je druga biljka više vrijedila.
Oko posjetioca koji je slušao samo žalbe, zaustavilo se na jednom malom žutom cvijetu koji je radosno cvjetao u svom uglu. Sagnuo se i upitao ga: “Zašto se i ti ne žališ kao svi ostali?”
Cvijet je odgovorio:”Pa i ja sam posmatrao kokosovu palmu i zavidio joj na lišću koje se lelujalo na vjetru. Poželio sam i da donosim divne, sočne plodove kao mango. Ali tada sam shvatio da, da je bog želio da budem kokosova palma ili mango, on bi to tako i napravio. Međutim on je želio da budem mali žuti cvijet pa zato i ja želim da budem najbolji mali žuti cvijet koji je ikada postojao.“


  • Eskim: “Ako nisam znao za Boga i grijeh, bi li išao u pakao?”
  • Sveštenik: “Ne, ne ako nisi znao.”
  • Eskim: “Zašto si mi onda rekao?”
  • *****
  • Potroši popodne. Ne možeš ga ponijeti sa sobom.
  • Ne možeš oprezno isprobavati hrabrost.
  • Raspored nas štiti od haosa i samovolje. To je mreža za hvatanje dana. To je skela na kojoj radnik može stajati i raditi s obje ruke na komadima vremena.

MAESTROV DODIR

Bila je prašnjava i ružna i aukcionar je mislio da prosto ne vrijedi, gubiti vrijeme na staru violinu, ali ju je ipak podigao sa smješkom.
“Koliko nudite dobri ljudi”-viknuo je.
“Ko će početi da licitira”?
“Jedan dolar, zatim dva. Samo dva?”
“Dva dolara, a ko će ponuditi tri?”
“Tri dolara, prvi put; tri dolara drugi put; ide za tri… ali ne…”
Iz neke prostorije otpozadi došao je sjedokosi čovjek i poklonio se.
Onda je, pošto je obrisao prašinu sa stare violine i zategao opuštene strune, zasvirao jednostavnu i prijatnu melodiju kao kad anđeo pjeva božićnu pjesmu.
Muzika je prestala, a aukcionar je tihim i mirnim glasom pitao:
“Koliko nudite za ovu staru violinu?”
I držao ju je sa naklonom.
“Hiljadu dolara”
“Ko daje dvije hiljade? “Dvije hiljade. Ko nudi tri?”
“Tri hiljade prvi put, tri hiljade drugi put”
“Prodato!” rekao je
Ljudi su se veselili, ali su neki viknuli:
“Ne shvatamo baš najbolje šta je promjenilo njenu vrijednost?”
Brzo je stigao odgovor:
“Dodir maestrove ruke.”
**
I čovjek neurednog života uprljan grijehom, jeftino se nudi gomili koja ne razmišlja.
Isto kao ta stara violina.
Tanjir potaža, čaša vina, jedna igra i on nastavlja put.
Odlazi jednom, i odlazi drugi put, odlazi i za malo da ode.
Ali dolazi Gospod i glupa gomila nikada ne može u potpunosti da shvati vrijednost duše i promjenu koju je izazvao dodir Gospodove Ruke.

PREREŽI UŽE ZA KOJE SI VEZAN


Ovo je priča o planinaru, koji je želio da se popne na najvišu planinu. U tu se je pustolovinu upustio nakon dugih godina pripremanja. Pošto je svu slavu želio samo za sebe, odlučio je, da će se na planinu popeti sam!
Počeo se uspinjati. Vrijeme je prolazilo, spuštao se mrak. Umjesto da potraži utočište gdje bi prespavao, nastavio je s uspinjanjem, sve dok se nije posve smračilo. Neprozirna noć je zagrlila planinske vrhove. Svud oko njega bila je gusta tama. Nebo i mjesec bili su prekriveni teškim crnim oblacima, nije se vidio ni prst pred okom.
Dok se uspinjao, samo nekoliko koraka prije vrha poskliznu se i poče padati strahovitom brzinom. Mogao je vidjeti samo crne tačke i osjećati silu teže koja ga je neumitno vukla prema dolje. U trenutku očajničkog straha, pred očima mu se počeše odigravati svi lijepi i ružni trenuci njegovog života. Zastade mu dah. Kada je već pomislio da će umrijeti, osjeti iznenada kako ga zaustavlja uže za koje je bio vezan. Tijelo mu je visilo u vazduhu. I sve što ga je držalo bilo je to uže. U tom je trenutku povikao:
“Bože, pomozi mi!”
Odjednom se s neba začu dubok glas koji mu odgovori:
“Šta želiš da učinim?”
“Spasi me, Bože!”
“Zaista vjeruješ da te mogu spasiti?”
“Naravno da vjerujem!”
“Onda prereži uže za koje si vezan.”
“Molim!“
“PREREŽI UŽE ZA KOJE SI VEZAN.”
Nastala je duga tišina. Čovjek je na kraju odlučio da će se ipak držati za uže svim svojim snagama.
Spasioci pričaju kako su sljedećeg dana pronašli planinara mrtvog, smrznutog. Njegovo beživotno tijelo visilo je na užetu, za koje se je grčevito držao… SAMO TRI METRA OD ZEMLJE.
A vi? Koliko ste vezani za svoje uže?
Da li biste ga prerezali?

BOG ZNA

Bog zna da smo mi umjetnici života.
Jednog dana nam daje čekić za skulpture, drugog dana kičice i boje za sliku, ili hartiju i olovku za pisanje.
Ali nikad neću moći da upotrijebim čekić za slikanje platna, ili kičicu za klesanje skulpture.
I zato, ma koliko to bilo teško, moram da prihvatim današnje blagoslove koji mi liče na prokletstva zato što patim, a dan je lijep, Sunce sija, djeca pjevaju na ulici.
Jedino tako ću uspjeti da prevaziđem bol i da ponovo izgradim svoj život.



TRI STABLA


Na vrhu jednog brda rasla su tri mala stabla i maštala o tome šta će postati kad odrastu. Prvo stablo zagledalo se u blistajuće zvijezde što su sjale kao dijamanti na nebu:
„Ja ću čuvati blago“ – reče – „Želim biti prekriven zlatom i ispunjen dragim kamenjem. Ja ću biti najljepša škrinjica za blago na cijelom svijetu.“
Drugo stablo se zagledalo u mali potok što je probijao svoj put prema okeanu.
„Ja želim biti snažni brod. Želim ploviti širokim morem i nositi velike kraljeve. Ja ću biti najveći brod na svijetu.“
Treće stablo zagledalo se u dolinu gdje je mnogo ljudi užurbano radilo u velikom gradu.
„Ja uopšte ne želim napustiti ovo mjesto“ – reče. „Ja želim narasti tako visoko da ljudi koji žele vidjeti moj vrh moraju zastati, pogledati nebo i pomisliti na Boga. Ja ću biti najviše drvo na cijelom svijetu.“
Prošle su godine. Padale su kiše, sijalo je sunce i tri stabla postala su visoka i snažna. Jednoga dana tri drvosječe su došli na planinu. Prvi drvosječa pogleda stablo i reče:
„Ovo je stablo prekrasno! Upravo ono što mi treba.“ Zamahne oštrom sjekirom i stablo je brzo palo.
„Sada će od mene napraviti prekrasnu škrinjicu“ – pomisli stablo – „Čuvaću mnogo prelijepog blaga.
Drugi drvosječa pogleda drugo stablo.
„Ovo je drvo snažno i čvrsto. Upravo ono što mi treba.“ Zamahne sjekirom. I drugo stablo je palo.
„Sada ću zaploviti velikim vodama. Postaću veliki brod dostojan kraljeva.“ – pomisli drugo stablo.
Kada je treći drvosječa krenuo prema trećem stablu, njegovo srce je zastalo. Uspravilo se u visinu i hrabro pokazivalo prema nebu. No, drvosječa nije čak ni pogledao stablo. „Meni odgovara bilo koje drvo.“ Zamahne sjekirom i sruši drvo.
Prvo stablo je bilo srećno kad ga je drvosječa predao stolaru, ali stolar nije razmišljao o škrinjici za blago. Umjesto toga njegove žuljevite ruke vješto su izradile jasle za sijeno. Jednom prelijepo drvo nije bilo prekriveno zlatom ni ispunjeno blagom. Bilo je pokriveno prašinom i ispunjeno sijenom za gladne životinje.
Drugo stablo se nasmiješilo kad ga je drvosječa odnio u brodogradilište. No, niko nije trebao veliki prekookeanski brod, tako da je jednom snažno i čvrsto stablo postalo običan ribarski čamac. Premalen i preslab za okean, čak i za rijeku, završio je na jezeru. Svaki dan bio je ispunjen ulovljenom ribom.
Treće stablo bilo je zbunjeno jer ga je drvosječa donio u pilanu, raspilio u čvrste grede i ostavio tamo da stoji. „Šta se dogodilo?“ – pitalo se nekad visoko i snažno stablo – „Sve što sam ikad želio bilo je da stojim na vrh brda i pokazujem prema Bogu.“
Prošlo je mnogo dana i noći. Tri stabla su već gotovo zaboravila svoje snove. Ali jedne noći zlatna svjetlost razlila se iznad prvog stabla, kada je mlada žena položila svoje tek rođeno čedo u jaslice. „Želio bih da mogu napraviti kolijevku od njega“ – prošaptao je njen muž. Mlada žena ga je nježno primila za ruku i uz osmjeh rekla: „Ove jaslice su prekrasne.“ I odjednom je prvo drvo postalo svjesno da drži i čuva najveće blago na svijetu.
Jedne večeri u stari ribarski čamac ugurali su se jedan vrlo umoran čovjek i njegovi prijatelji. Čovjek je odmah zaspao. Odjednom se digla velika oluja. Drvo je zadrhtalo. Znalo je da ne može prevesti toliko putnika po takvoj oluji. Tada se čovjek probudio, ustao i ispružio ruke govoreći: „Mir.“ Oluja je prestala isto tako brzo kao što je i počela. I odjednom – drugo drvo je bilo svjesno da nosi Kralja neba i zemlje.
Jednog petka ujutro treće drvo bilo je iznenađeno kada su njegove grede bile izvučene iz zaboravljene hrpe drva. Ustuknulo je preplašeno kad su ga nosili kroz razjarenu i podrugljivu gomilu. Zadrhtalo je kada su vojnici pribili ekserima čovjekove ruke na njega. Osjećalo se ružno, zlo i okrutno.
Ali u nedjelju ujutro, kad je sunce izašlo i kada je zemlja i sve na njoj treperilo od radosti, treće drvo je znalo da je ljubav Božja sve izmijenila. Ona je učinila prvo drvo prelijepim. Ona je učinila drugo drvo snažnim. A svaki put kad će ljudi misliti na treće drvo – misliće na Boga. A to je bolje nego biti najviše drvo na svijetu.

VJERNIK


Jednog dana reče vjernik:
”Vrijeme je da ostavim svoju kuću i odem tražiti Boga.
Ko me je samo tako dugo ovdje držao u zabludi?”
Bog to začuje i reče:
“Stani, čovječe, ne ostavljaj svoju kuću i svoju porodicu.”
Ali čovjekove uši bijahu zatvorene.
Bog uzdahne i reče: “Zašto me ostavlja sluga moj i odlazi od mene da bi me tražio?!”





7 komentarjev:

  1. PRESTANITE PLAKATI I TRAŽITI LJUBAVNE ČAROLIJE ONLINE NE TRAŽITE VIŠE SVOJE RJEŠENJE, OBNOVITE SVOJ BRAK I VEZU SADA UZ POMOĆ DR. WALEA

    Sve je počelo u svibnju prošle godine kada je moj suprug posjetio Švicarsku zbog programa koji je trajao dva mjeseca, kada se moj muž vratio kući primijetila sam neke promjene u njegovom karakteru prema meni i djeci, sve što radim da ga usrećim, on se iritira i zanovijeta nasumce, odlazi od kuće i vraća se kasno, prije je ponovno tražio posao sam u Švicarskoj, što sam mu odobrila misleći da će ga to usrećiti, ali na moje najveće iznenađenje nisam znala da je to kraj našeg braka da nije DR WALE-a Spasitelju braka, S poštovanjem, bila sam tako shrvana kad me je moj muž s kojim sam bio sedam godina napustio i preselio se u Švicarsku kako bi bio s drugom ženom. Bolovi su bili preveliki za mene da ih više ne mogu podnijeti. Pa sam se morao obratiti Internetu za pomoć dok nisam otkrio da je DR WALE pravi.. Pokušao sam sve što sam znao, i sa svojim čarolijama, blagoslovima i izvanrednim magičnim moćima, obavio si sav posao za mene, što ste mi zajamčili pozitivan rezultat u roku od tjedan dana, moj bivši suprug mi se vratio i bio je pokunjen zbog svega što je učinio. I sada je moj život uravnotežen i ponovno sam sretna. Sve zahvaljujući vama, gospodine, kontaktirate ga putem WhatsAppa: +2347054019402 ILI e-pošte: drwalespellhome@gmail.com

    OdgovoriIzbriši
  2. Kriza u braku kroz koju sam prolazio došla je i završila kada se dr. Isikolo uključio. Baš kao i svi drugi parovi vani, imali smo svoje razlike i siguran sam da sam dao sve od sebe da je vodim kako treba, brinem za nju i svoju djecu i također ih štitim. Oboje smo se žrtvovali kako bismo osigurali da preživimo zajednicu sve dok ona nije počela glumiti i namjerno se toliko svađala sa mnom. Dom je postao neugodan za sve ostale, uključujući moju djecu. Manipulirala je prijateljica koja je bila razvedena i također je htjela uništiti moj brak. Morao sam kontaktirati dr. Isikoloa i on je reagirao i dao sve od sebe da riješi probleme. Obnovio je ljubav i povezanost između nas i sada mogu reći da je iluzija pod kojom je bila moja žena nestala i da je sada bolja žena. Rezultat onoga što je dr. Isikolo učinio za mene koji se pokazao nakon dva dana bio je ono što me zadivilo. Ja i moje kućanstvo ostajemo zahvalni. Apeliram na sve koji trebaju pomoć da poprave svoje veze i bračne probleme da se jave dr. Isikolo jer je rješenje sigurno. Njegov email: isikolosolutionhome@gmail.com ili mu pošaljite poruku na WhatsApp/Viber na +2348133261196

    OdgovoriIzbriši
  3. Bok ljudi. Moje ime je Dijana Budimir i imala sam teška i užasna iskustva u prošlim vezama i doista sam čekala da upoznam svog muža i nakon što smo se upoznali, zaljubili smo se i vjenčali. Nakon dvije godine naše zajednice promijenio se i počeo se čudno ponašati te je na kraju ostavio mene i našeg sina. Učinio sam sve što sam mogao da ga vratim, ali sve je bilo uzalud. Došao sam u kontakt s komentarima i onim što su svi govorili o dr. Isikolu. Obratila sam mu se i on je odgovorio i dao mi sve od sebe i podršku da moj brak ponovno funkcionira. On je bio taj koji mi je dao do znanja da mi je mog muža oduzela druga žena i bacio je čaroliju ponovnog susreta koja nas je ponovno ujedinila i vratio se kući meni i mom sinu. Zaista nitko tamo nije lagao o dr. Isikolu i njegovim dobrim djelima. Moj muž se vratio kući 48 sati nakon što je obavio posao kako je obećao. Obratite mu se sada i budite sigurni da će vam pomoći. Sada ćete mu morati poslati e-poruku putem: isikolosolutionhome@gmail.com ili mu poslati poruku na WhatsApp/Viber na +2348133261196

    OdgovoriIzbriši
  4. Moj muž s kojim sam gradila život 23 godine ostavio je mene i djecu bez riječi. Sve se srušilo na mene i došla sam do naših najmilijih i nitko nije mogao pomoći. Došlo je vrijeme kad je podnio zahtjev za razvod čak i kad nismo imali nikakvih problema niti smo se ikada svađali oko nečega katastrofalnog. Dr Isikolo mi je priskočio u pomoć i riješio problem koji sam imala sa svojim čovjekom. Ponovno nas je okupio i vratio nam se kući. Život je doista tajanstven i nikad nisam mislio da ću doživjeti ono što sam prošao, ali sve zahvaljujući dr. Isikolu koji je radio za mene i uvjeravao me u pozitivne rezultate nakon 48 sati koji su se i ostvarili kao što je obećao. On također može riješiti vaše probleme ako ga sada kontaktirate. Pošaljite mu poruku na WhatsApp ili Viber putem: +2348133261196 ili e-pošte: isikolosolutionhome@gmail.com

    OdgovoriIzbriši
  5. Nakon što smo se ja i moj suprug vjenčali, preselili smo se u drugi grad i oboje smo dobili posao te počeli sretno raditi i živjeti zajedno. Nikada nismo imali nikakvih problema sve dok jedna njegova kolegica nije počela činiti sve da privuče pažnju mog supruga. Cijelo vrijeme nisam znala što se događa dok nije počeo spavati vani i smišljati isprike. Stvari su izmakle kontroli i on je na kraju prestao brinuti o mojim potrebama. U tom sam trenutku znao da mi treba pomoć pa sam kontaktirao dr. Isikolo i sve mu objasnio. Ispričao mi je sve što se događalo i obećao da će mi riješiti probleme, što je i učinio. Bacio je ljubavnu čaroliju za mene koja je ponovno ujedinila mene i mog supruga i on je postao čovjek kakvog sam ga oduvijek voljela samo nakon 48 sati koliko je dr. Isikolo radio za mene. Sada smo oboje sretni i to ne bi bilo moguće da nije bilo dr. Isikolo. Obratite mu se ako trebate pomoć. Njegov email: isikolosolutionhome@gmail.com ili mu pošaljite poruku na WhatsApp na +2348133261196

    OdgovoriIzbriši
  6. Nakon što smo se ja i moj suprug vjenčali, preselili smo se u drugi grad i oboje smo dobili posao te počeli sretno raditi i živjeti zajedno. Nikada nismo imali nikakvih problema sve dok jedna njegova kolegica nije počela činiti sve da privuče pažnju mog supruga. Cijelo vrijeme nisam znala što se događa dok nije počeo spavati vani i smišljati isprike. Stvari su izmakle kontroli i on je na kraju prestao brinuti o mojim potrebama. U tom sam trenutku znao da mi treba pomoć pa sam kontaktirao dr. Isikolo i sve mu objasnio. Ispričao mi je sve što se događalo i obećao da će mi riješiti probleme, što je i učinio. Bacio je ljubavnu čaroliju za mene koja je ponovno ujedinila mene i mog supruga i on je postao čovjek kakvog sam ga oduvijek voljela samo nakon 48 sati koliko je dr. Isikolo radio za mene. Sada smo oboje sretni i to ne bi bilo moguće da nije bilo dr. Isikolo. Obratite mu se ako trebate pomoć. Pošaljite mu poruku na WhatsApp/Viber na +2348133261196 ili na njegovu e-poštu: isikolosolutionhome@gmail.com

    OdgovoriIzbriši
  7. Srce mi je drago što sam ovdje da kažem riječi zahvale dr. Isikolu.
    Nikad nisam mislio da ću ponovno moći vidjeti kako moj brak funkcionira unatoč činjenici da je sve već radilo protiv mene, dr. Isikolo mi je priskočio u pomoć. Imala sam problem u kući zbog kojeg je moj muž otišao, a ja sam već bila trudna i postalo mi je teško izdržati bez njega u životu. Njegova me obitelj cijelo vrijeme podržavala, ali nitko nije mogao pomoći da nas ponovno ujedinimo osim dr. Isikoloa koji je odgovorio u trenutku kada mi je pomoć bila najpotrebnija. On je riješio problem i moj suprug mi se vratio kući tek nakon 48 sati jer je još uvijek živio u istom gradu sa mnom. Prilično je nevjerojatno kada pronađete pomoć tamo gdje ste najmanje mislili da je možete dobiti. Još jednom hvala dr. Isikolo na svemu što činite kako biste pomogli ljudima kojima je pomoć prijeko potrebna. Pošaljite mu e-poruku putem: isikolosolutionhome@gmail.com ili WhatsApp na +2348133261196

    OdgovoriIzbriši