SAVJEST

Deset zapovjedi za vozače su:

1. Ne ubij

2. Cesta je mjesto suradnje i zbližavanja s ljudima, a ne mjesto smrtonosne prijetnje

3. Ljubaznost, poštovanje propisa i oprez pomoći će u nezgodnim trenucima

4. Budi milosrdan i uvijek pomogni unesrećenima

5. Automobil ne smije biti sredstvo iskazivanja nadmoći ili počinjenja grijeha

6. Ljubazno i milosrdno uvjeriti vozače koji nisu u stanju voziti, da ne sjedaju za volan

7. Pruži potporu obiteljima žrtava u prometu

8. Pokušaj spojiti počinitelje prometnih nesreća i njihove žrtve kako bi se mogli pomiriti i kako bi žrtve počinitelju mogle oprostiti

9. Na cesti uvijek štiti one najugroženije

10. Budi odgovoran prema drugim sudionicima u prometu

ZA ŠALICU MLIJEKA

 

Howard Kelly, koji je bio veoma siromašan, jednog je dana prodajući robu od vrata do vrata kako bi si platio studij, ostao s deset centi u torbi... A bio je strašno gladan! Stoga odluči kod sljedeće obitelji kod koje uđe, zamoliti nešto hrane.

Vrata mu je otvorila uglađena dama, i to ga je smelo do te mjere da nije znao drugo osim zamoliti čašu vode umjesto hrane.

Žena je primijetila da je mladić gladan, pa mu je umjesto vode donijela veliku šalicu mlijeka.

 

Mladić je polako pio, a zatim upitao gospođu: - Koliko dugujem? - Ne duguješ ništa - odgovori - moja majka me učila da se ne traži ništa za ono što se daje braći.

- Od srca Vam zahvaljujem ...! - rekao je zbunjeni mladić.

Kad je izlazeći prešao prag, Howard je osjetio da je u njemu poraslo povjerenje u ljude.

Puno godina kasnije ona žena je teško oboljela. Mjesni liječnici joj nisu mogli pomoći pa su je odlučili poslati u u bolnicu u glavni grad. Nazvali su i dr. Howarda Kellya, koji je tada bio cijenjen i nadaleko poznat liječnik, da ga pitaju za savjet.

Znao je ime mjesta iz kojeg pacijentica dolazi. Posjetio ju je u bolničkoj sobi i istog trena prepoznao. Srce mu je zadrhtalo od uzbuđenja. Odlučio je učiniti sve što se učiniti može kako bi spasio život ove sada već starije gospođe.

Od tog trenutka najveća briga mu je bila bolesnica, i sve svoje vrijeme posvetio je traženju lijeka za strašnu bolest koja ju je vodila kraju.

Nakon duge borbe, pacijentica je pobijedila bolest...! Kad je bila izvan životne opasnosti dr. Kelly je zamolio u računovodstvu bolnice da račun pošalju njemu na uvid prije nego ga isporuče gospođi. Kad ga je imao u rukama, potpisao ga je i odobrio, te na dnu lista dodao napomenu. Zatim je zamolio da se uruči bolesnici. Gospođa se bojala pogledati račun strahujući da nadilazi njezine mogućnosti.

Kad je konačno otvorila kuvertu vidjela je da na dnu računa piše: Plaćeno prije puno godina ... jednom šalicom mlijeka!" Dr. Howard Kelly

Suznih očiju je prošaptala: “Hvala ti, moj Bože! Svoju ljubav si objavio po rukama i srcima ljudi! "

....................................................................

“Kralj će im odgovoriti: Zaista, kažem vam, meni ste učinili što ste učinili jednomu od ove moje najmanje braće ...“ (Mt 25,40)

LUDA VODA

Neki moćni čarobnjak, želeći uništiti jedno kraljevstvo, krišom ulije magični napitak u bunar iz kojega su pili svi stanovnici tog kraljevstva. Tko se napije vode iz tog bunara, poludjet će.

Već je sljedećeg jutra cijelo stanovništvo pilo iz bunara i svi poludiše, osim kralja - koji je imao drugi bunar, samo za sebe i svoju obitelj, do kojega čarobnjak nije mogao prodrijeti. Zabrinut, kralj je pokušao obuzdati svoje podanike, uvođenjem čitavog niza sigurnosnih i zdravstvenih mjera; no i čuvari i inspektori pili su otrovanu vodu i kraljeve im se odluke činile besmislenima, te odlučiše da ih uopće neće poštivati.

Kad su stanovnici kraljvstva saznali za nove zakone, bili su uvjereni da je vladar poludio, pa naređuje i propisuje bezumne stvari. Prosvjedujući, opkolili su dvorac i tražili da se odrekne krune.

Očajni kralj već se spremao doista odstupiti s prijestolja, ali kraljica ga spriječi, rekavši: "Hajdemo odmah do onog bunara, pa ćemo se i mi napiti. Tako ćemo postati kao i oni."

Tako je i bilo; kralj i kraljica napiše se vode iz bunara začaranog ludilom i odmah počeše govoriti besmislice. Na to se njihovi podanici pokajaše: sada kad kralj iskazuje toliku mudrost, zašto ga ne pustiti da vlada zemljom?

I tako je kraljevsto ostalo živjeti u miru, iako su se njegovi stavnovnici ponašali uvelike različito od stanovnika susjednih država. A kralj je mirno vladao do kraja svog života.

O LAŽ(odgoj primjerom) 

Šestogodišnji Johnny vozio se s ocem kad su ih zaustavili zbog prebrze vožnje. Otac je pružio policajcu novčanicu od dvadeset dolara zajedno s vozačkom dozvolom. U redu je, sine - rekao je otac kad su nastavili vožnju - Svi to rade.

Kao osmogodišnjak bio je nazočan kad je obiteljsko vijeće, kojemu je predsjedavao ujak George, raspravljalo o najboljem načinu da smanje porez. U redu je, mali - rekao je ujak - Svi to rade.

Kad je imao devet godina, mama ga je povela na njegovu prvu kazališnu predstavu. Čovjek na blagajni nije mogao naći kartu za slobodno mjesto dok mama nije pronašla dodatnih 5$ u svojoj torbici. U redu je, sine - rekla je - Svi to rade.

Kad je imao 12 godina, razbio je naočale na putu do škole. Njegova teta Francine uvjerila je osiguravajući zavod da su ukradene i oni su platili 75 dolara. U redu je, dijete - rekla je - Svi to rade.

S 15 godina igrao je desnog braniča u srednjoškolskom ragbijaškom timu. Trener mu je pokazao kako da zaustavi i istodobno zgrabi protivničkog igrača za majicu tako da sudac ne vidi. U redu je, mali - rekao je trener - Svi to rade.

Kad je imao 16, prihvatio je svoj prvi ljetni posao u samoposluzi. Njegov je zadatak bio prezrele jagode stavljati na dno kutije, a dobre, koje se vide, na vrh. U redu je, mali - rekao je poslovođa - Svi to rade.

Kao osamnaestogodišnjak, Johnny je zajedno sa svojim susjedom konkurirao za stipendiju na fakultetu. Johnny je jedva prolazio u školi. Njegov je susjed pripadao skupini od 3% najuspješnijih učenika u razredu, ali nije znao igrati desnog braniča. Johnny je dobio stipendiju. U redu je, sine - rekli su njegovi roditelji - Svi to rade.

Kad je imao 19, pristupio mu je student s više godine i ponudio rješenja testa za 50$. U redu je, mali - rekao je - Svi to rade.

Johnnyja su na testu uhvatili u prepisivanju i osramoćenog poslali kući. Kako si to mogao učiniti majci i meni? - rekao je otac - Tako nešto nisi mogao naučiti kod kuće.

Teta i ujak bili su također strašno šokirani.

Ako postoji išta što odrasli ne mogu podnijeti, to je dijete koje vara.

  

I PTICE VOLE ŽIVJETI

Imao sam sedam ili osam godina. Često sam se igrao s dječakom iz susjedstva. Zvao se Heinrich Brasch. On me naučio kako se prave praćke. Gumenu vrpcu treba pričvrstiti na rašljastu granu. Takve smo grančice izrezivali iz živice. Bilo je proljeće, korizma, vrijeme Gospodinove Muke. Jedoga nedjeljnog jutra Heinrich me pozove:

"Idemo na brdo, gađati ptice!"

Srce mi je uzbuđeno tuklo. Nije to mala stvar: prvi put gađati pticu. Do tada smo gađali koješta. No sad će to biti ozbiljno. Bojao sam se. Nešto nije bilo u redu. Pomislih da je ipak nedjelja. Ali, ne usudih se suprotstaviti. Heinrich bi me ismijao. Bio bih osramoćen. Dođosmo do voćaka koje su tek pupale. Golo granje. Topli vjetar i pokoji cvijetak u travi.

"Pogledaj eno zebe!"

Obazreo sam se. Ptičica je radosno kliktala na grančici.

"Tiho!" - šapne Heinrich. Baci se na zemlju te na sve četiri otpuza do drveta. Stavi kamenčić u praćku i nategne gumu. Ja sam jednostavno morao činiti sve kao i on. Nisam imao snage odustati. No moja se savjest već probudila. Znao sam da sve to nije u redu.

U taj tren razliježe se iz doline zvuk jutarnjeg zvona. Kao da hita u pomoć maloj ptici. I glasu moje savjesti. 

Skočio sam i daleko odbacio praćku. Ptičica se preplašila i odletjela. I Heinrich je naglo ustao. Bijesan kao ris.

"Gade!" - siktao je, "ja ću ti pokazati."

Alli ja se nisam bojao. Sav sretan slušao sam kako zvona zvone.

"Ne smijemo ubijati, Heinrich", rekao sam mirno. "I ptice vole živjeti. Kao i mi!"

On je od toga jednostavno zanijemio. Stajao je i slušao kako zvona zvone. Od tada se nisam više bojao da će me netko ismijati. Kad mi prijatelji nešto predlože, ja pitam sam sebe je li to dobro ili zlo, i radim po svojoj savjesti.

 DVIJE GRANICE DOBRA I ZLA

Na nekom je otoku bio život tako tih i miran svi su bili sretni. Odjednom je život postao težak. Svi su bili zabrinuti jer je jedna grupa ljudi stvarala nemir. Odlučili su ih izolirati na jednoj sjenovitoj strani otoka tako što će podići zid oko njih. Znali su tko je stvarao nemir: prodavači droge, ubojice, pijanci, oni koji su vršili abortuse. Tako je počela potraga za njima.

Međutim ljudi su se skrivali jer su znali da će morati napustiti svoju obitelj i sve povlastice koje su imali. Polako su ih otkrivali i pomalo izolirali. Na otoku je bio i jedan čovjek, pustinjak Ante kojega su svi smatrali svetim. Podrazumijevalo se da će i on ostati na ovoj svjetlijoj strani otoka. Međutim, on je odlučio otići na sjenovitu, izoliranu stranu otoka. Zašto? Pitali su ga uglednici otoka, sve dobri ljudi, oni koji su poštivali i provodili zakone. Ante je rekao da ni on nije bez grijeha, i on je u svom životu griješio i da osjeća da bi i on trebao biti s njima, jer nitko ne može reći da je bez grijeha. Malo po malo su ljudi uklonili ogradu.

Jesmo li i mi takvi? Gledamo li samo tuđe pogreške, a svoje ne vidimo?

 NEMA ZLA KOJE JE MALO 

U jednoj obitelji došlo je do rasprave oko toga hoće li se posuditi film iz videoteke.

Otac je bio protiv jer je čuo da u filmu ima nasilja. Djeca su ga pokušavala nagovoriti govoreći kako je to samo jedan mali dio filma, ali da je film inače super, izvanredan, svi govore kako je odličan.

Otac je tvdoglavo ostao pri svom.

Sutradan su se djeca vratila iz škole i dočekao ih je ugodan miris kolača - onih koje oni najviše vole.

Otac reče - "Evo djeco, da se iskupim što vam jučer nisam dopustio gledati film, ispekao sam vam kolače koje najviše volite.

Radio sam ih po našem starom receptu samo sam ovaj put napravio malu iznimku. Znate, dodao sam malu količinu sastojaka iz kante za smeće. Ali ne brinite, to je tako maleni i sićušni dio da to nećete uopće opaziti. Vjerujte mi, tako je mali dio da neće promijeniti okus kolača."

Djeca su naravno s gađenjem odbila kolače ali i shvatila poruku:

NEMA ZLA KOJE JE MALO!Imate tako malo vremena za odgojiti svoje dijete, ne dopustite da prođe pored Vas!

 GRIJESI I PRAVEDNOST 

Jednom jedan moćni kralj reče starom svećeniku:

“Ti kažeš da čovjek koji je stotinu godina činio najgora zlodjela, može doći u nebo ako se pred smrt pokaje i zamoli Boga za oproštenje. Tvrdiš i da čovjek koji je učinio samo jedan veliki grijeh, a ne pokaje se zbog njega, odlazi u pakao. Zar je to pravedno? Zar su stogodišnja zla lakša od jednoga jedinoga?“

Stari svećenik na to odgovori:

„Uzmem li jedan ovakav kamenčić i položim ga na površinu jezera, hoće li kamenčić potonuti ili će ploviti?“

„Potonut će“, odgovori kralj.

„A uzmem li stotinu kamenova i stavim ih u lađu, te lađu otisnem na sredinu jezera, hoće li kamenje potonuti ili će ploviti?“

„Plovit će.“ odgovori kralj.

„Jesu li onda onih stotinu kamenova i lađa lakši od jednog kamenčića?“

Kralj nije znao što bi odgovorio.

Tada mu starac objasni: „Tako je, o kralju, i s ljudima. Kad se čovjek koji je mnogo griješio osloni na Boga, neće pasti u pakao. Naprotiv, čovjek koji je i samo jednom zgriješio, a ne uzda se u Božje milosrđe, propada.“

 

PLAVI SEMAFOR

Jednom je jedan semafor u Milanu na trgu ispred katedrale učinio nešto vrlo neobično. Sva njegova svjetla, u svim smjerovima, pokazivala su plavo. Ljudi nisu znali kako se ponašati.

- Prijeći ili ne prijeći? Stati ili ne stati?

Svim svojim svjetlima, u svim pravcima, semafor pokazuje samo plavo svjetlo, plavo kao što nebo nad Milanom nije nikada plavo bilo.

Čekajući da shvate što se događa, vozači su trubili, galamili, motociklisti su pokazivali nepristojne pokrete a pješaci vrištali: "Zar me ne vidiš?"

Neki su pokušali objasniti gdje su nestala svjetla: zeleno je vjerojatno netko odnio da oboji travu oko kuće na selu. Crveno su vjerojatno upotrijebili za bojenje vrtne ograde. A žuto? Što bi se moglo sa žutim napraviti? Jedna lijepa kišna kabanica.

Na kraju je stigao policajac, stao nasred raskrižja i počeo sređivati prometnu gužvu. Drugi policajac potražio je sandučić u kojem su komande za semafor koje mogu riješiti ovaj nered. Prije nego su ga ugasili plavi semafor pomisli: "Jadnici! Dao sam im znak "SLOBODAN PROLAZ PREMA NEBU! Kako nisu shvatili da mogu letjeti. Možda im je nedostajalo hrabrosti."

Promet je normaliziran. Automobili, motocikli i pješaci otišli su svak svojim putem i nisu shvatili zašto je semafor pokazao plavo. Svi oni žive s glavom punom briga, gledaju prema zemlji. Stanite! Pogledajte gore! Postoji i nebo!

GRIJESI PROPUSTA

Anegdota u vezi s kaznama u paklu pripovijeda da je pakao je već bio potpuno ispunjen, a vani je stajao veliki red ljudi koji su u povorci čekali da uđu. Đavao je bio prisiljen zatvoriti ulaz.

Ostalo je još nekoliko mjesta i ona su pripremljena najvećim grješnicima - izjavio je đavao i počeo ispitivati kandidate.

Napokon zapazi jednoga kojega prije bije bio uočio.

- Što si ti učinio? - upita.

- Ništa. Ja sam nevin i ovdje mi nije mjesto.

- Ipak, morao si nešto učiniti kad si ovdje. Svi su nešto skrivili.

- Znam to dobro, ali ja sam se uvijek držao daleko od ljudi. Drugi su ostavljali djecu da umru od gladi ili su ih prodavali u roblje, slabije su odvajali i izbacivali iz društva. Vidio sam kako ljudi progone druge, ali nisam zalazio u tu masu. Na njima je krivnja. Nikada nisam učinio ništa zlo.

- Baš nikada? - smijuljio se zlobno đavao.

- jesi li siguran da si sve to vidio?

- Vlastitim očima.

- I ništa nisi učinio?

- Ne, baš ništa.

Đavao se naceri i odredi: - Uđi, prijatelju moj. Ovdje je tvoje mjesto.

... sagriješih vrlo mnogo MIŠLJU, RIJEČJU, DJELOM I PROPUSTOM.

DJELA NE SAMO RIJEČI

Naše je vrijeme, kao i sva dosadašnja, prepuno lijepih riječi. O djelima se to ne bi moglo reći. Lakše je govoriti nego djelovati. Ali još je lakše propuštati.

Za nekoga se pobožnog čovjeka govorilo kako je prolazio gradom i susreo djevojčicu pohabane odjeće koja je tražila milostinju. Prolazeći kraj nje pomisli: "Gospodine, kako možeš dopustiti takvo nešto? Poduzmi nešto!" Uvečer za vrijeme televizijskog dnevnika opazi jezive prizore djece koja umiru od gladi. Ponovno se obrati Bogu: "Gospodine, kakva sirotinja! Daj, učini nešto!" Odjednom je čuo jasan glas: "Ja sam već nešto učinio - stvorio sam tebe!"

(Moli Boga da blagoslovi tvoj rad, ali ne zahtijevaj da ti ga On i napravi.)

 

VOLIŠ LI ME, ZAISTA?

Jednog dana probudio sam se rano ujutro kako bih promatrao izlazak sunca. Ah, ljepotu Božjeg stvaranja nemoguće je opisati. Dok sam gledao, veličao sam Boga za Njegovo divno djelo. Sjedio sam tamo i osjetio Božju prisutnost pored sebe.

On me upitao: ''Voliš li me?''

Odgovorio sam: ''Naravno, Bože! Ti si moj Gospodin i Spasitelj!''

Zatim je pitao: ''Da si tjelesno hendikepiran, bi li me još uvijek volio?''

Bio sam zbunjen. Pogledao sam dolje na moje ruke, noge i preostale dijelove moga tijela te se iznenadio koliko stvari mogu uraditi, za koje sam jednostavno mislio da mi pripadaju. Pa sam odgovorio: ''To bi bilo teško, ali ja bih te još uvijek volio.''

Tada je Gospodin rekao: ''Kad bi bio slijep, bi li i tada volio ono što sam stvorio?''

Kako bih mogao voljeti nešto ako to ne mogu vidjeti? Tada sam pomislio na sve slijepe ljude u svijetu te kako su mnogi od njih voljeli Boga i Njegovo stvaralaštvo. Pa, odgovorio sam:''Teško je zamisliti, ali ja bih te i tada volio.''

Nadalje me Gospodin pitao: ''Da si gluh, bi li i tada slušao Moju riječ?''

Kako bi mogao bilo što čuti ako bi bio gluh? Tada sam shvatio. Za slušanje Božje riječi ne trebaju nam samo naše uši, nego naša srca. Odgovorio sam: ''To bi bilo teško, ali ja bih i tada slušao Tvoju riječ.''

Zatim je Gospodin ponovno pitao: ''Kada bi bio nijem, bi li i tada slavio moje ime?''

Kako bih mogao slaviti bez glasa? Onda sam shvatio: Bog želi da ga slavimo iz naših srca i duša. Nije važno kako nam glas zvuči. I slavljenje Boga nije uvijek sa pjesmom. Kada smo ustrajni u zahvaljivanju riječima, i u nevoljama mi dajemo Bogu hvalu. Pa sam odgovorio: ''Iako ne bih mogao pjevati, ja bih i tada slavio Tvoje ime.''

No Gospodin je opet pitao: ''Voliš li me zaista?''

S uvjerenjem hrabro i snažno, odgovorio sam odlučno: ''Da Gospodine! Volim te zato što si Ti jedini istiniti Bog!'' Mislio sam kako sam dobro odgovorio, ali...

Bog me je upitao: ''ZAŠTO ONDA GRIJEŠIŠ?''

Odgovorio sam: ''Jer sam samo čovjek i nisam savršen.''

"Zašto onda u danima mira odlutaš tako daleko? Zašto samo u danima teškoće moliš najiskrenije?''

Odgovorile su samo suze.

Gospodin je nastavio: ''Zašto pjevaš samo na Misi? Zašto me tražiš samo u vrijeme slavljenja? Zašto moliš tako sebično? Zašto moliš tako nevjerno?''

Suze su mi neprekidno i dalje klizile niz obraze.

''Zašto me se stidiš? Zašto ne objavljuješ Radosnu vijest? Zašto za vrijeme progonstva plačeš drugima na ramenu kada ti Ja pružam moje rame da plačeš na njemu? Zašto tražiš izgovor kada ti dajem prilike služiti u moje ime?''

Pokušavao sam odgovoriti, ali odgovora nije bilo.

''Tvoj život je blagoslovljen. Stvorio sam te da ne odbacuješ ovaj poklon. Blagoslovio sam te talentima da mi služiš, a ti se stalno okrećeš u stranu. Otkrio sam ti Moju Riječ, ali ti ne napreduješ u spoznaji. Govorio sam ti, ali tvoje su uši bile gluhe. Pokazivao sam ti svoje blagoslove, ali tvoje oči su bile slijepe. Slao sam ti svoje sluge, ali ti si sjedio lijeno, dok su oni bili otjerani. Čuo sam tvoje molitve i odgovorio na njih.''

''VOLIŠ LI ME ZAISTA?''

Nisam mogao odgovoriti. Kako bih? Bilo mi je nevjerovatno neprijatno. Nisam imao opravdanje. Što sam mogao reći na sve ovo?

Kad mi je srce glasno zaplakalo i suze potekle, rekao sam: ''Molim te, oprosti mi Gospodine. Ja nisam dostojan da budem Tvoje dijete.''

Gospodin je odgovorio: ''To je moja milost, dijete moje.''

Upitao sam: ''Zašto mi neprestano opraštaš? Zašto me toliko voliš?''

Gospodin je odgovorio: ''Zato što si ti moje stvaralaštvo. Ti si moje dijete. Nikada te neću napustiti. Kada plačeš, suosjećam i plačem s tobom. Kad kličeš od radosti, ja ću se smijati s tobom. Kada si u nevolji i kloneš, bit ću s tobom i pomoći ću ti. Kada padneš, ja ću te podići. Kada si umoran, ja te nosim. Bit ću s tobom do kraja, i uvijek ću te voljeti.''

Plakao sam kao nikada prije. Kako sam mogao biti tako ravnodušan? Koliko sam samo povrijedio Boga? Upitao sam Ga: ''Koliko ti mene voliš?

Gospodin je ispružio svoje ruke, i vidio sam kako su čavlima bile probodene. Kleknuo sam pred noge mog Spasitelja, Isusa. I po prvi puta, iskreno se molio.

 

 

KINESKA LEGENDA O NEBU

U nekom starom selu u Kini živio je mudar čovjek, veoma star. Imao je najmanje devedeset godina. Svi su ga voljeli i cijenili radi njegove razboritosti. Mnogi su dolazili izdaleka pitati ga za savjet, a neki su plaćali mnogo novaca za njegove savjete.

Starac je jako dobro znao da će jednog dana umrijeti kao i svi drugi ljudi. Pitao se što li je s druge strane i na što bi Nebo moglo sličiti. Sve svete knjige su mnogo o tome govorile, ali ni jedna dovoljno jasno. A njega je sve to jako zanimalo. Žurilo mu se da sazna.

Jedne jesenske večeri naš mudrac u miru je preminuo okružen svim ljudima iz sela koji su ga poštivali. Zadnje su mu riječi bile: Konačno ću vidjeti Nebo o kojem sam često sanjao.

Ljudi u selu su mu priredili pogreb kakav se u tom mjestu nikad nije vidio. Došlo je mnogo ljudi, dolazili su iz najudaljenijih krajeva.

Naš stari mudrac, kaže legenda, konačno je stigao u Nebo. Ugledao je neka pozlaćena vrata. Lijepo ukrašena. Sav sretan prišao je i pokušao otvoriti vrata. Tada mu netko priđe i kaže: U Nebo se ne ulazi tako lako. Mudrac odmah upita: Što trebam učiniti da uđem? Čuvar odgovori: Moraš riješiti jedan problem; dođi sa mnom. Starac pođe za njim. Čuvar ga je odveo u jednu veliku dvoranu gdje je bilo ljudi što su se skupili i čekali oko ogromnog tanjura slasne riže.

Pošao je na mjesto koje je bilo određeno za njega. Čuvar se obrati svima: Svi ste vidjeli tanjur s rižom. Dat ćemo vam dva duga štapića da je pojedete. Ne smijete ustajati i zato su vam štapići toliko dugi koliko ste daleko od tanjura. Ne smijete se služiti magijom ili nekom varkom da pokrenete tanjur. Želim vam dobar tek.

Čuvar se povukao u stranu i promatrao.

Neki su pokušavali prelomiti štapić u dva dijela, pa u tri i tako dalje pokušavajući zadržati rižu na kraju. I čak da i uspiju dobili bi jedan jedini zalogaj. Drugi su se pokušavali nahraniti okretanjem štapića, ali time su samo uspijevali ozlijediti one pored sebe. Treći su pak uspravljali svoje štapiće, zrna su im upadala u oči, padala po nosu, po licu, po čitavom tijelu a tek pokoje u usta.

Mudrac je lako našao rješenje. Nije ga niti tražio - rješenje je došlo samo od sebe. On je cijelog svog dugog života s drugima dijelio pa je i sada uzeo štapiće i nahranio onoga do kojega je mogao dosegnuti. Čuvar ga je zato pozvao u Nebo gdje ga je nježno svjetlo blago obasjalo.

 

PRIČA O SAMURAJU

Velik i snažaj samuraj došao je krhkom malenom redovniku. "Redovniče", reče on glasom koji je navikao da mu se odmah pokoravaju "uči me o raju i paklu".

Redovnik digne pogled k orijaškom ratniku i reče prezirno: "Da učim tebe o raju i paklu? Tebe se ne može naučiti ničemu. Gledaj kako si prljav. Smrdiš. Mač ti je zarđao. Sramota si za sve samuraje. Gubi mi se s očiju. Ne mogu te više podnijeti."

Samuraj je pocrvenio, počeo se tresti, nijem od gnjeva. Izvukao je mač i već gotovo zamahnuo na redovnika.

"Eto, to je pakao", rekao je redovnik tihim glasom.

Samuraja je odjednom prepliva spoznaja. Bio je razoružan suosjećanjem i predanošću tog sićušnog čovjeka koji je bio spreman dati svoj život kako bi ga naučio što je pakao. On polako spusti mač, ispuni se zahvalnošću i iznenadnim mirom.

"A to je raj", rekao je blago redovnik.

Iz Brianova dnevnika

U nekom stanju između jave i sna našao sam se u sobi. Tamo nije bilo ničega osim zida ispunjenog kartotečnim ormarima. Ti su me kartotečni ormari podsjećali na one u knjižarama, koji sadrže sve što se nudi, poredano abecednim redom i tematski. Ali ti kartotečni ormari, koji su sezali od poda do stropa i sdesna nalijevo dokle god je dosizao pogled, ti kartotečni ormari imali su na sebi sasvim drukčije natpise. Kada sam se približio zidu, pogled mi je pao na pretinac s natpisom 'Ljudi koje sam volio'. Otvorio sam ga i počeo prelistavati kartice. Šokiran činjenicom da mi je poznato svako ime, opet sam brzo zatvorio pretinac. I najednom sam točno znao gdje sam, a da mi to nitko nije rekao. Beživotna soba sa svim tim kartotečnim ormarima sadržavala je savršen sustav u kojemu je bila zapisana svaka pojedinost mojega života. Svaki trenutak mojega života bio je točno zabilježen. I velika i mala djela. Moje vlastito pamćenje nikada ne bi moglo pohraniti sve te informacije.

Prožimali su me čuđenje i radoznalost pomiješani sa strahom dok sam nasumce otvarao ormare i pretraživao njihov sadržaj. Neki su me obradovali i podsjetili na lijepa vremena. Drugi su u meni izazivali sram, pa čak i gađenje, tako jako da sam pogledao preko ramena da vidim promatra li me tko. Natpisi su varirali od sasvim običnih svakodnevnih situacija sve do neobičnih poput 'Knjige koje sam pročitao', 'Laži koje sam izrekao', 'Utjeha koju sam pružio', 'Ružne riječi upućene braći i sestrama' ili 'Vicevi kojima sam se smijao'. Neki su bili tako točno zapisani da sam se gotovo nasmijao. Drugima se nisam baš mogao smijati: 'Stvari koje sam napravio u ljutnji', 'Proklinjanja roditelja u mislima'.

Nisam se prestao čuditi sadržaju. Često je bilo mnogo više kartica na jednu temu nego što sam strahovao. Ponekad manje nego što sam se nadao. Zapravo me zapanjila količina stvari koje sam u životu napravio ili propustio učiniti. Zar je moguće da sam te tisuće ili milijune kartica ispisao u 17 godina svojega života? No svaka je kartica potvrđivala istinu. Svaka je kartica bila ispisana mojim rukopisom. Na svakoj je kartici stajao moj potpis.

Kada sam izvukao pretinac s natpisom 'Glazba koju sam slušao', ustanovio sam da su ormari rasli kako bi mogli primiti sav sadržaj. Kartice su bile precizno složene, pa ipak ni nakon mnogo metara nisam stigao do kraja pretinca. Posramljeno sam odustao. Manje zbog kvalitete glazbe, već mnogo više zbog sulude količine vremena koju sam potrošio na slušanje glazbe.

Stigavši do pretinca s natpisom 'Požudne misli', osjetio sam drhtaj kroz cijelo tijelo. Izvukao sam pretinac samo nekoliko centimetara kako bih izvukao karticu. Nisam želio znati koliko je zapravo velik. Prestrašio me detaljno zapisan sadržaj. Osjetio sam slabost uvjerivši se da su i takvi trenuci pohranjeni. Obuzeo me osjećaj poniženja i bijesa. Donio sam odluku. 'Nitko ne smije vidjeti te kartice! Nitko nikada ne smije saznati za tu sobu! Moram ih uništiti!'

Jako uzbuđen, izvukao sam pretinac iz ormara. Morao sam ga isprazniti i uništiti kartice. Iako sam uhvatio pretinac za kraj i bacio ga na pod, morao sam ustanoviti da iz njega nije ispala nijedna kartica. Bio sam očajan jer je i moj pokušaj da ih poderem ostao bezuspješan. Utučen i potpuno bespomoćan ugurao sam pretinac natrag na njegovo mjesto. Naslonivši se čelom na ormar, duboko sam uzdahnuo obuzet samosažaljenjem.

A onda sam ga ugledao. Pretinac je nosio natpis 'Ljudi kojima sam prenio evanđelje'. Ručka je bila svjetlija od ostalih - skoro nekorištena. Povukao sam ručku i u ruke mi je pala kutijica, dugačka ni deset centimetara. Kartice koje je sadržavala mogao sam odbrojiti jednom rukom. I onda su mi nadošle suze. Počeo sam plakati. Jecaji su bili tako duboki da mi je cijelo tijelo drhtalo do boli. Pao sam na koljena i plakao. Jecao sam, duboko postiđen onime što sam vidio. "Nitko ne smije saznati za tu sobu. Moram je zatvoriti i sakriti ključ", rekao sam.

Tada sam, uplakanih očiju, pogledao gore. Ugledao sam Ga kako ulazi u sobu. Ne, samo ne On. Ne ovdje. Bilo tko, samo ne Isus. Bespomoćno sam ga promatrao kako otvara ormare i čita kartice. Nisam mogao podnijeti iščekivanje njegove reakcije. U kratkim trenucima, dok sam ga gledao, na licu sam mu vidio takvu žalost da me probadalo u srcu. Intuitivno je prišao najgorem ormaru. Zašto je morao pročitati svaku karticu?

Konačno se okrenuo prema meni i sažalno me gledao s druge strane sobe. Bilo je to sažaljenje, ali ono me nije razbjesnilo. Sagnuo sam glavu, sakrio lice u ruke i ponovno zaplakao. Prišao mi je i zagrlio me. Mogao je toliko toga reći, ali nije rekao ni riječ. Samo je sa mnom plakao. Onda je ustao i vratio se do zida ispunjenog ormarima. Počevši od jednog kraja sobe, otvarao je ormar za ormarom i na svakoj kartici ispisivao svoje ime preko mojega.

'Ne!' povikao sam i potrčao prema njemu. Sve što sam uspio izgovoriti bilo je: 'Ne, ne!', dok sam mu uzimao karticu iz ruke. Njegovo ime nije smjelo stajati na tim karticama.

 

No ono je pisalo crvenim slovima, tako snažno, tako živo. Ime 'ISUS' prekrivalo je moje ime. Bilo je ispisano krvlju. Nježno je ponovno uzeo karticu. Tužno se osmjehnuo i počeo potpisivati sve kartice. Mislim da nikada neću razumjeti kako je to mogao učiniti tako brzo, ali u sljedećem trenutku, činilo mi se, čuo sam kako zatvara zadnji ormar i vraća se k meni.

Položio je svoje ruke na moja ramena i rekao: 'SVRŠENO JE'.

(Brian Keith Moore)

Sedamnaestogodišnji Brian Moore imao je vrlo malo vremena napisati tekst koji je trebao poslužiti kao podloga za razgovor u učeničkoj molitvenoj skupini. Brian je umro svega nekoliko sati nakon što je napisao ovaj tekst, na putu kući od prijatelja. Obitelj Moor uokvirila je taj tekst i objesila ga među obiteljske fotografije. Brianova je majka rekla: 'Mislim da ga je Bog iskoristio da bi dao važnu izjavu. Mislim da je dobro što smo našli tu izjavu i objavili je.' Ona i njezin muž žele mnogima objaviti sinovljev pogleda na život nakon njegove smrti.

 SOVA U GRADU

(poučna priča o glasu savjesti)

Davno to bješe, a i sad se priča: Ljudi sagradiše tvrd grad i opkoliše ga zidinama i kulama. Nasred grada podigoše visoku kulu s koje se mogao promatrati cijeli grad s okolinom. U grad su navrli trgovci da se obogate.

Grad je napredovao u trgovačkom poslovanju. to je privuklo mnoge lupeže i varalice koju su noću krali, a po danu varali ukradenom robom. Gdje se blaga nakupi, tu se i lopova namnoži.

Jednog dana doletjela na visoku kulu sova. U potkrovlju kule načini sebi gnijezdo. Kako sove noću bdiju, tako je i ova sova motreći opazila lupeške krađe. Poče na sav glas kliktati pospanim i zaspalim građanima: - Ljudi, lupeži vas potkradaju dok vi spavate!

Kad je to čula lupeška banda, udružila se da ubije sovu na visokoj kuli. No, dok su se lupeži penjali , sova odletje te se postavi iznad gradskih vrata. Tu je usred bijela dana kliktala onima koji su ulazili:

- Ljudi, ne ulazite u taj grad, jer je pun lopova!

Opet se lupeška družina sastane da sovu uhvati i ubije. No sova odleti i zaustavi se na vrh visoke krošnje uz cestu prema gradu. S te visine nastavi kliktati svim prolaznicima:

- Klonite se ovoga grada da vas ne prevare i opljačkaju! U njemu lopovi pomažu lopove!

Uprava grada dočula je za sovine opomene s vrha krošnje. Kako je bila u dosluhu s lopovima radi svoje koristi, tako im sad pođe u pomoć da napokon ubiju nemilu sovuljagu. Pošalju četu strijelaca koja sa svih strana opkoli stablo i poče na sovu izbacivati strijele. Sova se diže u zrak, ali je tu jedna strijela na smrt pogodi. Kad se krvava srušila na zemlju, uzradovala se i banda lopova i njihovi zaštitnici u upravi grada. Više nema nemila glasa koji je budio svijet!

Naskoro se pokazalo da je mrtva sova više uzbudila savjesti nego kad je živa kliktala. Ljudi su o njoj na sve strane pričali, a o tom gradu puče zao glas, tako da je sva okolina izgubila povjerenje u gradsko trgovanje, zaraženo varkom i zaštićeno silom.

Stradava mudrost gdje zataji savjest. Mrski su zlima razotkrivači zloće. No ipak je jača okrvavljena mudrost nego pozlaćena strijela.

Zbog jedne igle

Ova priča je ISTINITA.

Dogodilo se u kući u kojoj sada stanujem, prije otprilike 60 godina.

U to doba, običaj je bio da putnici koje noć uhvati na cesti, u nekoj obližnjoj kući

zamole za večeru i noćenje na sjeniku.

Tako je bilo i jedne jesenje večeri u Zagrebu.

U kuću moje bake i djeda došao je putnik i zamolio za prenoćište. Uz večeru su razgovarali. Pita ga djed: "Odakle idete?"

"Idem iz Lepoglave, bio sam u zatvoru 35 godina. A za sve je kriva moja mama."

"Pa kako mama, što je napravila?"

"Kad sam imao 7 godina otišao sam u susjedovu kuću i ukrao sam iglu za šivanje.

Donio sam ju kući, a mama je rekla - bravo sine, baš nam je trebala igla!

Nakon toga sam nastavio krasti sitnice po kućama.

Počeo sam krasti i od prolaznika i jednom sam u pokušaju krađe ubio čovjeka.

Tako je jedna igla i mamina pohvala odredila moj cijeli život..."

 

... MAMA ...

PREDODŽBA MAJKE

4 godine: Moja mama može sve!

8 godina: Moja mama zna puno toga! Doista puno toga!

12 godina: Moja mama zapravo i ne zna baš sve.

14 godina: Naravno, mama o tome nema pojma.

16 godina: Mama? Beznadno je staromodna.

18 godina: Ona? Vrijeme ju je pregazilo!

25 godina: Zapravo, mogla bi nešto o tome znati.

35 godina: Prije nego što odlučimo, 'ajmo pitati mamu.

45 godina: Pitam se što mama misli o tome…

65 godina: Kad bih barem mogla o tome razgovarati s mamom…

MAJKA KRALJICA

U nekom su gradu trube objavile skup na glavnom trgu na kojem će se odlučivati tko bi bio najprimjereniji za kralja. Nastala je neopisiva gužva; na pozornici se pojavio nizak debeljuškast čovjek lijepo odjeven i pun zlatnog nakita! - Građani - obratio im se - mi smo bogati i moramo imati na čelu našega grada jednoga bogatog čovjeka!

Izviždali su ga, mnogi su protestirali, tražeći da kralj bude netko iz otmjenog roda; grof, vojvoda, kraljević…

Ali to nije odgovaralo drugima, koji su tražili da se izabere netko fizički snažan kako bi ih branio u slučaju potrebe. Oni su pozornicu doveli krupnog mišićavog čovjeka! - Nećemo ga - čuli su se povici s druge strane!

I nastao je sveopći metež, nitko nikoga više nije ni čuo a kamoli razumio i onda su se opet oglasile trube, a jedan stariji čovjek se obratio građanima. - Prijatelji moji, nemojmo se svađati oko kralja kojeg još nismo ni izabrali. Evo pozovimo jedno dijete tu među nama i njega pitajmo - neka nevino dijete kaže koga bi ono izabralo za kralja!

I dovedoše jedno dijete. Starac ga upita: - Koga bi ti želio za kralja? –

Ali ja ne želim kralja - reklo je dijete držeći palac u ustima - ja želim kraljicu. Neka to bude moja mama!!!

ZLOČESTA MAMA

Imam «najzločestiju mamu» na svijetu!!!
 

Dok druga djeca jedu slatkiše za doručak, ja moram jesti pahuljice, jaja ili dvopek. Dok drugi jedu kolače za večeru i piju coca-colu, ja moram pojesti sendvič. A znajte da mi ni ručak nije kao njihov.

Ali barem ne patim sama. Moja sestra i dva brata imaju istu zločestu mamu.

Moja je mama uvijek htjela znati gdje sam. Čovjek bi pomislio da sam s uličnom bandom. Morala je znati tko su mi prijatelji i gdje idem. Uporno je tražila da se vratimo za sat vremena ako smo tako rekli – ili ranije, a ne za sat vremena i jednu minutu. Skoro se stidim priznati, ali kaznila bi nas kada je ne bi poslušali. Ne jedanput, nego svaki put kad nismo slušali i kad smo činili kako nas je volja. Sada vidite koliko je zločesta bila naša mama.

Morali smo nositi čistu odjeću i kupati se. Druga su djeca uvijek nosila istu odjeću danima. Jako smo se svađali jer nam je sama šivala odjeću kako bismo uštedjeli novac.

Zašto, zašto smo imali majku zbog koje smo se osjećali drukčijim od ostale djece?

Ali najgore tek dolazi. Morali smo biti u krevetu u devet svake večeri i ustati u 8 slijedećeg jutra. Nismo mogli spavati do podneva kao druga djeca. I dok su oni spavali, moja je majka uvela zakon o radu. Tako smo morali raditi po kući. Morali smo prati suđe, spremati krevete, kuhati i raditi druge strašne stvari.

Uvijek smo morali govoriti istinu, istinu i ništa drugo osim istine, čak i po cijenu vlastitog života – a skoro je tako i bilo.

Kad smo postali tinejdžeri, postala je mudrija, a naš život još nesretniji. Nije bilo trubljenja autima ispred kućnih vrata. Morali smo svoje dečke i djevojke pozvati u kuću prije no što smo s njima izlazili van. Da ih mama upozna! I uvijek bi provjeravala jesmo li tamo gdje smo rekli da ćemo biti. Nikad nisam imala prilike pobjeći u Meksiko. I dok su moje prijateljice imale dečke u zreloj dobi od 12 i 13, ja nisam smjela izlaziti do 16. Odnosno do 15, ako sam izlazila u školu. A to je možda bilo dva puta godišnje.

Tijekom godina, stvari se nisu ni malo popravile. Nismo mogli poput naših prijatelja ležati bolesni u krevetu i tako izbjegavati školu. Morali smo imati dobre ocjene. Dok se u knjižicama naših prijatelja šarenilo od crnih i crvenih ocjena, mi smo morali imati samo crne. One crvene, kojima su nastavnici upisivali jedinice, nisu dolazile u obzir.

Tako smo jedan po jedan maturirali. S mamom iza leđa koja nam je neprestano pričala, ponavljala, insistirala, kažnjavala i zahtijevala poštenje, nitko od nas nije mogao, a da ne završi srednju školu.

Moja mama je stvarno bila katastrofa. Od nas četvero, dvoje nas je završilo fakultet. Nitko od nas nikada nije bio uhapšen, ili rastavljen. Nitko se čak nikada nije potukao sa svojim supružnikom. Moja su oba brata služila na vrijeme vojsku…

I koga da sada krivimo za ono što smo postali? U pravu ste, našu mamu ! Pogledajte što smo sve propustili! Nikada nismo pili, krali, uništavali stvari, niti činili išta uzbudljivo poput naših prijatelja! Sve čemu nas je učila bilo je da odrastemo u vjeri u Boga, i da postanemo čovječni i ispravni ljudi.

A sada i ja odgajam tako svoje troje djece… I razumijem ih kad misle da sam malo zločesta. No, time se i ponosim…

Jer, vidite, ja se zahvaljujem Bogu što mi je dao «najzločestiju mamu» na svijetu.

POSEBNA MAMA

Zamišljam Boga kako s velikom pažnjom izabire subjekte za produženje vrsta. On sve promatra i diktira anđelima upute u veliku knjigu: Beth Amstrong, sin Matija - svetac zaštitnik; Majorie Forest, kći Ceciulija - svetica; i tako dalje.

Konačno jednom anđelu spominje jedno ime i kaže sa smješkom:

- Ovoj ću dati dijete s teškoćama u razvoju.

- Zašto njoj, Gospodine, pa ona je tako sretna!

- Upravo zbog toga - kaže Bog sa smješkom - mogu li jednom djetetu s teškoćama u razvoju dati majku koja se ne zna smijati? To bi bilo okrutno.

- Ali, ima li ona dovoljno strpljenja?

- Ja ne želim da ga ima previše, jer će se utopiti u moru sažaljenja i očaja. Kad prođu početni šok i bijes, ona će to odlično obavljati. Gledao sam je danas. Samostalna je i nezavisna. Shvati, dijete koje ću joj darovati živjet će u svom vlastitom svijetu, a ona ga mora prisiliti da živi u njezinom svijetu, a to neće biti lako.

- Ali, Gospodine, ona ne vjeruje u Tebe!

- Nema veze - nasmiješi se Bog - to ću već dovesti u red. Ona je prikladna osoba. Ima i dovoljno egoizma.

- Egoizma?!? Pa zar je to vrlina?

- Ako se povremeno ne može odvojiti od djeteta, neće sve to moći preživjeti. Ovu ću ženu nadariti nesavršenim djetetom. Ona to još ne zna, ali treba joj zavidjeti. Nikada neće izgovorenu riječ prihvatiti kao nešto što je samo po sebi razumljivo. Ni jedan korak neće shvatiti kao nešto svakodnevno. Kada njezino dijete prvi put kaže "mama", bit će joj jasno da je doživjela čudo. Ja ću joj dopustiti da jasno spozna sve ono što i ja spoznajem: neznanje, okrutnost, predrasude. Dopustit ću joj da se izdigne iznad svega toga. Ona nikada neće biti sama. Ja ću biti s njom svaki dan njezina života, svake minute, jer ona radi moj posao toliko sigurno kao da je ovdje kraj mene.

- A njezin svetac zaštitnik?

- Ogledalo će biti dovoljno - nasmije se Bog

.

 MAJČINIM STOPAMA

U našem domu u Costa Mesi u Kaliforniji vladala je strka. Ali u kući s desetero djece i još jednim na putu, svaki je dan uglavnom bio takav. Tog mi je dana bilo posebno teško obavljati svakodnevne poslove - a sve zbog jednog malog dječaka.

Len, koji je tada imao tri godine, pleo mi se oko nogu kamo god bih išla. Kad bih zastala da nešto učinim pa se okrenula, spotakla bih se o njega. Nekoliko puta sam mu predložila da se ide igrati. '' Nećeš se ići ljuljati?'' opet sam pokušala.

Ali on se samo bezazleno nasmiješio i rekao: ''Ne, majčice. Radije bih ostao ovdje s tobom.'' I nastavio je skakutati za mnom.

Nakon što sam mu već peti put stala na prste, izgubila sam strpljenje pa sam ustrajala na tome da se ode van igrati s drugom djecom. Kad sam ga pitala zašto se tako ponaša, pogledao me je svojim milim zelenim očima i kazao: '' Majčice, u vrtiću mi je odgojiteljica rekla da moram ići Isusovim stopama, ali ja ga ne vidim pa idem tvojim stopama.''

Digla sam Lena na ruke i čvrsto ga zagrlila. Suze ljubavi i poniznosti potekle su zajedno s molitvom koja se rađala u mom srcu - molitva zahvalnosti za jednostavno i predivno razmišljanje trogodišnjeg dječaka.

 

 

KRIV OSLOBOĐEN

Zašto Bog može opraštati grijehe?

Zašto je Isus morao platiti za naše grijehe?

Mlada žena je pozvana pred sud zbog nedjela i bila je nedvojbeno kriva...  

Nakon ponovljenih ispitivanja, priznala je. Sudac joj je dosudio kaznu od 500 Eura.

Tad se dogodilo nešto značajno. Proces je završio i ljudi su napuštali sudnicu. Sudac je otišao u svoj ured i skinuo sudačku halju. Otišao je do kase i uplatio 500 Eura koje je prije dosudio kao kaznu mladoj ženi.

Kazna je plaćena.

Sudac je naime bio otac osuđene, a ipak ju je morao osuditi. Za njezin prijestup morao je izreći zakonom propisanu kaznu. Morao je suditi pravedno, unatoč tome što je volio svoje dijete. Pronašao je način kako ju otkupiti i osloboditi od krivnje - kao otac, ali i kao korektna privatna osoba. Djelovao je pravedno, ali i s puno ljubavi.

U Bibliji stoji napisano:  

"Plaća za grijeh je smrt" Na smrt je osuđen svaki čovjek jer je grješnik i često je griješio. Bog je apsolutno pravedan i zato nas mora osuditi na smrt - baš svakoga. Tebe i mene.

On je pun ljubavi i zato je dao da za nas umre njegov nedužni Sin Isus Krist, da bi svaki koji u Njega vjeruje mogao biti oslobođen.

To je dobra vijest za loše ljude.

To je najbolja vijest.

Upućena je tebi.

Upućena je svakome tko je svjestan svojih grijeha...

Uzmi taj dar, uzmi ga još danas.

RAZGOVOR U NEBU (O NAMA)

 

Jednoga dana Sotona je došao posjetiti Isusa u Edenskom vrtu; 

izgledao je vrlo sretan i ponosan.

"Da, Gospodine, sada sam ih sve zarobio, pa...gotovo sve, ovdje dolje kod sebe. Postavio sam zamke, upotrijebio sam iskušenja kao mamac, dobro znam da nitko neće moći odoljeti.

Evo, gotovo sam ih sve uhvatio!"

"Što kaniš učiniti s njima?" upita Isus.

Sotona odgovori "O, namjeravam se s njima dobro zabaviti!" Natjerat ću ih da se razvode nakon što su se vjenčali, tako da nikada ne mogu učvrstiti osnovu čovječanstva, "obitelj". Natjerat ću ih da se međusobno mrze i vrijeđaju, natjerat ću ih da padnu u nekontrolirano uzimanje alkohola i droge. Naučit ću ih da proizvode oružje i bombe, da se međusobno ubijaju. "Zaista ću se dobro zabaviti!"

"Što ćeš učiniti kada ti igra s njima dosadi?" upita Isus.

"Oh, onda ću ih poubijati i njihove duše će biti moje zauvijek."

"Gospodine, uza sve dužno poštovanje, to je ipak njihova odluka."

"Koliko tražiš za sve njih?""Ma, nije istina da ti zaista želiš te ljude. U njima nema ništa dobro. Zašto ih želiš, niti te slijede niti te vole? Mnogi te čak i mrze! Vidio sam mnoge kako pljuju na tebe, proklinju te, čak te i niječu."

"A još k tome, mene zaista jako vole."

"Ti ne želiš te ljude!!!"

"Koliko?" ponovno upita Isus.

Sotona ga pogleda zlobnim pogledom

"Želim sve tvoje suze i svu tvoju krv, želim bol cijelog svijeta, sve zajedno"

 

 

Isus reče ..."D O G O V O R E N O!" i plati cijenu.

Kako je strašno kada ljudi ne traže Boga, a onda se pitaju zašto svijet ide prema paklu!

Kako je strašno da svakodnevno posežemo za novinama da bismo čitali o tragedijama a nikada ne posežemo za Biblijom.

Kako je nerazumno što svi žele u raj, misleći pritom da tamo mogu stići bez da vjeruju, bez da ljube Boga više od svega drugog, ili bez da vrše što Biblija naučava ...Božji Zakon.

Nije li strašno kada neki govore "Vjerujem u Boga" a još uvijek slijede Sotonu (koji se, u stvari, i sam boji Boga) I to znajući što je On za nas učinio. Jer Njega nisu ubili Rimljani. Ubio Ga je naš grijeh, da bi nama bilo oprošteno da bismo upoznali Njega u slavi kod Oca.

 

 

ČETRDESET DANA

Četrdeset godina išao je Izraelski narod kroz pustinju.

Četrdeset dana Isus je molio i postio u osami.  

Četrdeset dana je sada pred nama. Nakon pustinjskog hoda ušli su u obećanu zemlju.

Nakon četrdeset dana pustinje započe Isus svoj javni život.

Kakvi ćemo mi biti nakon ovih četrdeset dana?Gdje ćemo mi biti?

Četrdeset dana mogu - mi možemo - iznova promisliti, o onom što život donosi; što mene čini kršćaninom.

Ovih četrdeset dana su šansa u kojoj možemo sebe ponovno osmisliti.

Svaki i svaka od nas je pozvan, svaki i svaka od nas ima svoje zvanje, karizme i talente.

I sve ono, što imamo, imamo da bi mogli koristiti drugima:

bližnjima; daljnjima; opterećenima; žalosnima; bolesnima; samima; progonjenima - Onima.... da koristimo životu.

Kroz ovih četrdeset dana idemo ususret Uskrsu danu kada je smrt pobijeđena i nama omogućen novi život.

Četrdeset dana - ovih četrdeset dana leže pred nama.

OPRAŠTAJUĆI LIJEČIŠ SEBE I DRUGE

Želiš li nekog čovjeka promijeniti, popraviti, pomoći mu da se izliječi, tada mu najprije oprosti. Time ga stavljaš u Božje ruke i tada ga Bog liječi, ozdravlja, popravlja i vraća natrag iscijeljenoga. Želiš li da te Bog učini boljim, znaj oprostiti samom sebi. Želiš li da Bog vječno bude tvoj prijatelj, tada znaj prihvatiti sve ono što ti on nudi u životu, makar ti se to čini neprihvatljivim. Oprosti Bogu što te ne pita hoćeš li samo dobro ili ćeš primiti i ono naoko bolno. Opraštanje, drugim riječima, donosi čovjeku svemoć Božju. To nebo silazi na zemlju. To kraljevstvo Božje ulazi u naša područja i ostvaruje ono za čim vape naše čežnje. Opraštajući zapravo liječimo sebe i druge, popravljamo sebe i društvo. Zato se čitav pakao urotio protiv mogućnosti da opraštamo. Zato nas na sve načine uvjerava da se treba osvećivati, a ne opraštati. Zato navodi na masakriranje, ubijanje i čini sve da bi ljudi mrzili, a ne opraštali.

Oprostiti znači sačuvati sebe od zla, mržnje, Zloga, od samorazaranja i vlastitog pakla. Oprostiti znači ostati zdrav, ne dopustiti da te neprijatelj i duhovno uništi, kao osobu, znači omogućiti pravdi da ti vrati ono što ti je razoreno, da ti izliječi ranu koju ti je uvreda nanijela, da počinitelj zla bude primjereno kažnjen i da opet možeš mirno živjeti. Opraštanje je vjerovanje u dobro, a nevjerovanje da se mržnjom može uništiti mržnja, nevjerovanje da se uvredom može ukloniti uvreda, da se bolešću može spasiti zdravlje. Pravda nije u tome da se za zapaljenu kuću neprijatelju osvetnički zapali njegova kuća, nego u tome da ga se prisili da ti on napravi ili plati novu kuću. Nepraštanje je paljenje neprijateljeve kuće, tako da obojica postajete beskućnici. Opraštanjem dajemo slobodu Bogu u sebi da on za nas sve čini. Oproštenjem ujedno neprijatelju vežemo ruke da nam više ne može činiti zlo. Opraštanje je najveća osveta neprijatelju. Oprostiti nekome jest uzeti najjače oružje protiv njega, a to je sam Bog.

Zlo, mržnju i grijeh se može ubiti samo opraštanjem. Jedino oružje da ubijemo svoga najgoreg neprijatelja, a to je mržnja, nečovještvo, zloća, grijeh, jest da si međusobno opraštamo.

Samo se opraštanjem prima oproštenje, samo se dajući dobiva, samo odijelo koje si darovao i tebe će ugrijati. Komadić kruha kojega si dao drugima i tebe će nahraniti, zrak kojega prepuštaš drugima i tebi će napuniti pluća, radost koju si pružio i tebe će obradovati.To je temeljni zakon života. Najgori su neprijatelji čovječanstva osveta i nepraštanje. Najveći zločinac je onaj koji neće oprostiti i koji ne želi primiti ruku koja mu oprašta. Neprijatelji čovječanstva su samo oni koji se osvećuju, koji mrze čovjeka, koji žele voditi rat protiv njega, koji mu ne vjeruju i koji mu ne praštaju. Zlo je jače od nas. Napasnik nas je pobijedio na početku, u rano jutro ljudske povijesti. On će pobjeđivati do kraja, ako se ne okrenemo jedni k drugima, ako se ne prepoznamo kao braća i ne počnemo se voljeti. Zli može biti pobijeđen jedino ako mi počnemo opraštati jedni drugima. Krivicu sa svoje savjesti možemo sprati ako se pomirimo.

 



LJUBI BLIŽNJEGA SVOGA

RECI PRIJE 

On je bio ljudina, jaka glasa i odlučnih pokreta. Ona bijaše nježna i osjetljiva. Vjenčali su se. On se trudio da joj ništa ne manjka, a ona je pazila kuću i odgajala djecu. Djeca su rasla, poženila se i poudavala, te otišla svojim putem… uobičajena priča.

Kad su sva djeca bila zbrinuta, ženu je uhvatila neka tuga, sve više je slabila i propadala. Kako više nije uzimala hranu, pala je u bolesničku postelju.

Njen muž je bio zabrinut i odveo je u bolnicu. Oko nje su se trudili liječnnici i poznati specijalisti, ali nisu mogli pronaći uzroke bolesti. Samo su slijegali ramenima i mrmljali: ¨Hm, hm…¨ Na kraju je jedan od njih pozvao muža u stranu i šapnuo: ¨Ja bih rekao… da vaša supruga… jednostavno više nema volje za životom¨.

On nije ništa odgovorio. Sjeo je uz krevet i uzeo ruku svoje žene. Ruka se izgubila u njegovoj ogromnoj šaci. Pogledao ju je i dubokim odlučnim glasom rekao:

¨Ti nećeš umrijeti!¨

¨Zašto?¨ upita ona jedva čujnim glasom.

¨Zato jer si mi potrebna!¨

 

¨A ZAŠTO MI TO NISI PRIJE REKAO?¨ Nemoj nikada čekati sutra da nekome kažeš da ga voliš. Reci to odmah. Nemoj reći: »Moja majka, moj sin, moja žena... to već ionako zna«. Možda i zna, ali nikad se nitko nije umorio slušajući voljenu osobu koja joj to ponavlja? Ne gledaj na sat. Uzmi telefon i reci: »Ja sam, želim ti reći da te volim«.

Stisni ruku osobi koju voliš i reci: »Trebam te! Volim te, volim, volim te...«.

Ljubav je život.

Zemljom hodaju živi i mrtvi, razlikuju se po ljubavi.

 

ZUJAK OBIČNI

Bio jednom jedan kralj koji je svog najmilijeg konja dao potkovati zlatnim potkovama. A u kraljevskoj staji živio kukac koji se zove Zujak Obični da ne bi tko pomislio kako je on nešto izvanredno. I svi su znali da je on Zujak Obični, najobičniji, samo on to nije znao. Mislio je da je on najvažniji stvor na svijetu, pa zato nije volio da ga susjedi zovu domaćim imenom Zujak Obični, nego je tražio da ga zovu Skarabej, jer je čuo da su stari Egipćani tako zvali njegove davne pretke. Susjeda Osa jednog mu je dana rekla:

- Pa to ti je svejedno Zujak ili Skarabej. Skarabej znači u ovom jeziku Zujak. I što hoćeš? Hoćeš li možda da te zovemo Balegar, jer i tako se ti na našem jeziku zoveš?

Zujak se nije s tim složio: - Takvi ste svi vi, ne znate cijeniti druge. Ja sam Skarabej, sveti Skarabej, onaj što su ga izrađivali od zlata i stavljali u piramide. Onaj!

- Onda budi zlatan, lezi u grobnicu i šuti! ­ rekla je bezobzirno Osa i odletjela.

A Zujak je upravo opazio konja što ga je kralj dao potkovati zlatnim potkovama. Odmah se uputi kraljevskom kovaču i zatraži da i njemu načini zlatne potkovice: - I ja stanujem u kraljevskim stajama, kao i onaj konj, ali ja nisam tek neki konj, nego Skarabej! - rekne kovaču.

Kovač mahne za njim svojim čekićem i sva sreća da ga nije dohvatio. Na to se Zujak smrtno uvrijedi i vikne: - Ovdje me nitko ne zna cijeniti. Niste vrijedni da dalje s vama živim. Idem u široki svijet, gdje će svi biti sretni što me vide!

Reče i izleti kroz prozor u cvjetni kraljevski vrt. Nađe se među rascvalim ružama.

- Zar nije ovo prekrasan perivoj? « upita ga dražesna Bubamara, sva crvena s crnim točkicama.

- Vidio sam ljepših stvari! - odvrati joj Zujak praveći se važan.

Bubamara je zašutjela, posramljena, jer ona se jadnica nikamo nije makla iz ovog vrta, pa kako smije razgovarati s takvim gospodinom koji je, nema sumnnje, putovao po širokom svijetu!

- Što je lijep ovaj svijet! Što je toplo sunašce! - klicala je gusjenica. - Zaspat ću, zavit ću se u kukuljicu, a kad se probudim pretvorit ću se u leptira!

- Kakva budala! - promrmlja prezirno Zujak. - Puzi po trbuhu, a sanja o nebesima.

Zujak zatim sjedne na zelenu travicu i zaspe.

Naiđe silan pljusak. Zujak se probudi sav ošamućen, voda i vjetar nosili su ga kao grumen pijeska. Napokon se onesvijestio i ostao ležati na leđima. Tek kad je opet upeklo sunce, došao je k svijesti i počeo micati nožicama. Opazi u blizini dvije oduševljene zelene žabe. Oči su im blistale od radosti. One su govorile:

- Kakav divan pljusak! Kako je divno oprana ledina! Svježe je na travi gotovo kao u našoj lokvi.

- Otkud vi znate što je dobro? - upadne im u riječ Zujak.

- Nikad niste ni zavirile u kraljevske staje u kojima ja živim. Ondje je vlažno i toplo. To je klima!

Žabe ga nisu ni pogledale. Uvrijeđen, prošeta se do ruba široke baruštine. Našao se među mnoštvom svojih zemljaka, zujaka običnih. Oni su ga stali pozdravljati i zaustavljati:

- Zdravo, brate, ostani s nama. Odmori se, ovdje nam je lijepo!

- E, jesam umoran - prizna on - to je točno. Čak su me spopali bolovi u lijevom krilu. Reumatizam. Da vam kažem istinu, ja ne dolazim kao drugi zujci iz bilo kakva brloga; ja potječem iz kraljeve staje ... Izašao sam po jednom osobito tajnom zadatku... Nemojte me ništa pitati, ne bih vam smio odgovoriti. Državne tajne, shvaćate? Oh, ondje u staji, ja ondje obično nosim zlatne cipelice.

Zujci su ga zaista počeli gledati s čuđenjem, možda čak i s poštovanjem, a on se uplaši od tolikih svojih laži, poboja se da ne otkriju kako je lagao, pa žurno pozdravi i pobježe.

Zavukao se u hrpu smeća i zaspao. Sanjao je divan san: uginuo je najmiliji kraljev konj pa njemu, Zujku, ostavio svoje zlatne potkove.

Dok on tako sanja, pronađe ga vrtlarov sin. Dječak ga prihvati s dva prsta, stavi ga na otrgnut zeleni list i zamota da ne pobjegne. Zujak se stao koprcati, ali uzalud. Nije mogao pobjeći. Dječak je potražio susjednog dječaka, i njih dvojica pođoše zajedno do obližnjeg jezera.

- Pošaljimo Zujka na plovidbu - predloži jedan od dječaka.

- Neka bude kapetan broda! - složi se drugi.

- Bit će Ukleti Holandez! - sjeti se prvi.

Našli su neku staru cipelu, u nju zatakli grančicu da bude kao jarbol, uz taj jarbol privezali »kapetana« Zujka i otisnuli cipelu kao lađu na jezero.

- Hej! Dobro ti vrijeme! Sretan ti vjetar! Što ti je lijepo! ­ dobaci Zujku sitna mušica koja je lebdjela nad samom površinom.

Zujku se činilo da je jezero golemi ocean.

- Jest, bilo bi mi lijepo da nisam privezan - prizna tužno Zujak.

- Eh, ja nisam privezana! - naruga mu se muha i otprhne.

- Eto, kakav je svijet! - jadao se Zujak sam sebi. - Ogavan je. Čini se da sam ja jedina čestita osoba na svijetu. A kako me samo progone! Da, svi me progone. Zavidni su mi. Nisu mi dali ni zlatne cipelice. Ništa mi ne daju. Ne vrijedi ni živjeti među takvim svijetom. Neću više ni u kraljevu staju!

Uto se približila lađa u kojoj je bilo nekoliko djevojaka.

- Gledajte! - reče jedna. - Neka buba pliva u cipeli. Hajde da je oslobodimo. Poleti!

Tako je Zujak opet bio slobodan. Činilo mu se da sanja.

Letio je i letio, i ne misleći kamo leti. Kad se umorio, upravo je stigao u kraljevu staju. Spustio se ravno na sedlo na leđima najmilijega kraljeva konja.

- Gle, jašim kao pravi kralj! - reče ponosito i zadovoljno.

- Zato i treba da moj konj ima zlatne potkovice. Zato su ga i potkovali zlatom. Zbog mene! Kako se nisam odmah toga sjetio? Na kraju, ipak sam ja sila!

Sve što je Zujak putem vidio i čuo, sve što mu se dogodilo, sve je bilo uzalud. Ništa nije naučio. Ostao je praznoglava oholica. Zujak Obični. Najobičniji!

DESETOBOJ

Svake godina škola organizira natjecanje s drugim školama. Prije dvije godine održalo se glazbeno natjecanje, prošle godine natjecanje kazališnih skupina, a za ovu godinu najavljen je desetoboj.

Marko je pobijedio u desetoboju. On je glasnogovornik razreda i ima velik utjecaj na ostale učenike. Sada mu se učenici još više dive. On je nedvojbeni razredni junak i nitko se ne bi usudio suprotstaviti mu se.

Samo što jedno natjecanje završi, već se planira drugo. Sljedeće godine treba se održati natjecanje u slikanju. Marko je protiv toga. »Mi ćemo prosvjedovati«, zapovjedio je ostalim učenicima, »jer je natjecanje u slikanju predosadno. Glasovat ćemo opet za neki sport. Ako je već natjecanje, onda neka je nešto napeto, nešto u čemu će pobijediti netko tko je doista snažan.«

Djeca nisu shvatila da Marko govori protiv natjecanja u slikanju samo zato što je vrlo loš crtač i što ne može podnijeti da ga svrstaju u gubitnike. Iako bi neki učenici radije slikali, nisu se usudili proturječiti Marku pa su se složili s njegovim prijedlogom.

Samo jedan nije stao na Markovu stranu, ali nije se izjasnio ni protiv njegova prijedloga. On se tek povukao u pozadinu. Njega, uostalom, i tako nitko ne bi slušao, ali ne zato što ga nisu voljeli, neki su čak bili prema njemu vrlo ljubazni i rado su mu pomagali. Razred ga je na neki način prihvatio, ali učenici ga nisu shvaćali ozbiljno. On nije pripadao njima i zato nije imao pravo ništa reći. Nije bio dosadan dječak i imao je dara za mnoge stvari. Da je prije bio u njihovu razredu, sasvim bi sigurno pobijedio na glazbenom natjecanju. On je također izvrsno slikao i znao pričati mnoge zanimljive priče o svojim slikama. Međutim, djeca svemu tome uopće nisu poklanjala pozornost. Ona nisu bila okrutna prema njemu i nisu se ružno ponašala, nisu ga isključivala iz svega, ali ipak ga nisu smatrala jednim od svojih.

Čudno, nije li? Zašto je to bilo tako? Luka, tako se zvao dječak, bio je u invalidskim kolicima. On nije mogao hodati

Marko, kao glasnogovornik razreda, dao je učiteljici na znanje da se razred jednoglasno odlučio protiv sudjelovanja na natjecanju u slikanju.

»Hoće li se natjecanje održati ili neće, o tome ne možete odlučiti sami. Ali nikoga od vas nećemo prisiliti da sudjeluje u njemu«, ljutito je odgovorila učiteljica.

Prolazili su mjeseci, a nitko se iz Markova razreda nije prijavio za sudjelovanje u natjecanju koje će se ipak održati.

Jedne je nedjelje Marko jurio gore-dolje na skateboardu kao kakav divljak. Odrasli su odmahivali glavom, a djeca su se čudila njegovu umijeću. To je Marku dalo još jači poticaj, pa je njegovo divljanje postajala sve smjelije.

Približio se jednom brežuljku. »Za mene to nije nikakva zapreka!« pomislio je Marko, čučnuo i preletio ga. Pljas! Iza brežuljka nalazilo se duboko jezero. Skateboard je osamljeno plovio po površini jezera kao malena splav. Marku nije bilo ni traga ni glasa.

"Kad je Marko došao k sebi, ugledao je šarana kako mu daje umjetno disanje pomoću prazne puževe kućice. »Uganuo si ruke pri padu. Moći ćeš izroniti tek kada ti ojačaju ruke«, objasnio mu je šaran. »Ovisiš o našoj pomoći, a mi ćemo te dalje opskrbljivati puževim kućicama - kako bi imao dovoljno zraka. Više od toga ne možemo učiniti za tebe. Moramo, naime, vježbati kako bismo ostali u formi jer nas progoni strašna štuka. Moraš nastojati uvijek biti u našoj blizini.«

»Ne mogu vas tako brzo slijediti. Nemam peraja, a moje tijelo nije tako pokretljivo kao vaše. Ja sam u vodi pravi invalid«, žalio se Marko.

»Zašto jadikuješ? Pa rekao sam ti da te nećemo ostaviti na cjedilu. Budi nam zahvalan za to!« rekao mu je šaran i pridružio se ostalim ribama.

Marko je teškom mukom uspio pratiti jato šarana. Jednom je rukom morao držati na ustima puževu kućicu a to kako bi mogao disati, a druga ga je ruka boljela i bila je još preslaba da održi pravu brzinu plivanja. Ostale su mu, dakle, samo noge, ali od njih sada više nije imao velike koristi. Marko ih je morao koristiti za pokretanje i održavanje smjera, ali one ni u kojem slučaju nisu mogle zamijeniti riblji rep. Plivanje mu je bilo vrlo naporno i bio je posve iscrpljen. Osjećao se bespomoćnim, osamljenim i napuštenim iako ga ni jedan šaran nije ostavio na cjedilu, kao što mu je bilo i obećano. Neprestano mu je dolazio po jedan šaran i davao mu puževu kućicu punu zraka.

Ali nitko nije za njega odvajao previše vremena, nitko se nije želio zadugo udaljiti od svoga jata. Nitko nije ni pomišljao kako Marko ima druge vrijedne sposobnosti kojima bi ih, primjerice, mogao zaštititi od opasne štuke. Oni su samo vidjeli da on ne može držati korak s njima dok vježbaju. Oni su ipak bili samo glupe ribe.

Tada je Marka iznenada nešto povuklo za nogu. Oko noge omotala mu se udica i povukla ga iz dubine jezera.

Pritom je izgubio 'puževe kućice, ostao bez zraka i onesvijestio se. O mora biti golema riba!« obradovao se ribar i snažno povukao udicu. Trebalo je proći mnogo vremena dok je ribar uspio izvući plijen iz jezera. »Dijete se udavilo!« povikao je užasnuto. Ali tada je primijetio da Markovo srce još slabo kuca. Brzo mu je pružio prvu pomoć i izbacio vodu iz pluća. Marko je nakratko otvorio oči i odmah zatim utonuo u dubok san.

U snu se Marko još nalazio u dubokom jezeru. I on je postao šaran, a sve su ribe dobile ljudska lica. Jato šarana pripremalo je desetoboj u kojem su morali svi sudjelovati. Marko je zaboravio da je on šaran-invalid pa se radovao natjecanju. Tada je ugledao poznato lice: njegov prijatelj iz razreda, Luka, plivao je na čelu jata. »Naš najbolji plivač«, čuo je Marko šarane kako pričaju, »on će sigurno pobijediti!«

»Pa ne misle, valjda, na Luku? Luka je inva ... « Ali prije nego što je Marko do kraja izrekao u sebi tu rečenicu, sijevnulo mu je u 'glavi: »I ja sam invalid ovdje, ovdje pod vodom! Ja nisam naviknut na repne peraje i ne uspijevan se pravilno kretati. Ja nikako ne mogu sudjelovati u natjecanju kao šaran.«

Ali, budući da mora sudjelovati, Marku nije preostalo ništa drugo nego da se uključi. Pri bacanju diska, u kojem se šarani služe pljosnatim školjkama, Marko je uspio postići vrlo dobar pogodak. I u bacanju koplja od trske te kugle od kamena nije bio baš najlošiji. Imao je sreće i postigao jednak brod bodova kao Luka. Unatoč tome, šarani su slavili samo Luku - on je bio njihov favorit. O Markovim se uspjesima, doduše, pripovijedalo, ali ne previše. Za Marka je bilo nešto novo postati odjednom tako beznačajnim i biti u sjeni drugih. Bio je to strašan osjećaj kojega će se uvijek sjećati.

U sljedećim natjecanjima - u skoku u vis s trskom i u skoku u dalj na muljevitom dnu jezera - Marko je morao skupiti svu preostalu snagu kako ne bi prije reda ispao iz igre. Ali sada su tek dolazila natjecanja u plivanju - utrke na 100 i 400 metara. Plivanje je šaranima bilo najvažnije jer o njemu može ovisiti njihov život kad ih progoni štuka. Zbog toga se za pobjedu u plivačkim disciplinama dodjeljuje najveći broj bodova.

»Priprema, pozor, sad!« Šarani su pojurili sa starta.

Luka je bio najbolji na startu i zadržao je prednost do cilja. Ali, gdje je zaostao Marko? Repnom perajom Marko je izvodio krute i nespretne pokrete, bezuspješno je plivao tamo-amo i gotovo se nije pomakao s mjesta. Luku su slavili kao nedvojbenoga pobjednika i istaknutoga borca. Marko još nije stigao na cilj. U trenutku kad se Luka uz opće odobravanje popeo na pobjedničko postolje, pojavila se štuka koja je za svoj plijen izabrala sporoga Marka. On je posve zaboravio da je i on sada šaran pa se nije ni trudio sakriti. Luka je ugledao taj prizor pred pobjedničkim postoljem i odmah shvatio opasnost. U velikom luku skočio je s postolja, poput strijele projurio vodom, svojim širokim ribljim ustima uhvatio Markovu repnu peraju i u posljednjem trenutku povukao Marka u gustu alginu šumu. Štuka jebila toliko iznenađena neočekivanim obratom da više nije ni pokušavala nastaviti lov na Marka.

Šarani su se okupili oko Luke i Marka. Sada Luku više nisu slavili samo kao pobjednika nego i kao junaka. Marko mu je htio zahvaliti što ga je spasio pa je zbunjeno prišao slavljeniku. Najstariji šaran oprezno je doplivao do Luke i okitio ga zasluženom zlatnom medaljom.

Marko nije mogao progovoriti ni riječi jer mu se odjednom grlo stisnulo od ljubomore. Dobro mu je bio poznat osjećaj pobjednika kojega su svi hvalili i znao je kako je čovjek u takvim trenucima ponosan i važan. Bilo mu je krivo jer je to doživio netko drugi. Zavidno je gledao Luku. Ali umjesto pobjede, u Lukinim je očima vidio samo duboko doživljenu radost. Njegove su oči imale poseban sjaj koji je izbrisao svaku ljubomoru i zavist. Odjednom se i Marko počeo veseliti Lukinu uspjehu.

Marka je još pratio sjaj Lukinih očiju. Udobno se pro­tegnuo. »Konačno budi se!« Marko je začuo bol­ničarov glas. »Pa ti si popio pola jezera«, našalio se bolničar. »Zahvali ribaru što te izvukao iz vode i pružio ti prvu pomoć. Njemu trebaš zahvaliti što si živ.«

»Ne, Luki moram zahvaliti ... « Marko je ušutio. Bio je posve zbunjen. Ruke su ga boljele zbog iščašenja, a u nogama je osjećao grč mišića. Ukočeno i nespretno teturao se prema kući.

Sljedećega dana u školi Marko je izbjegavao susret s Lukom. Doživljaj i san još su ga zbunjivali. Ipak, počeo je promatrati Luku. Iznenađeno je zamijetio kako se Luka spretno kretao invalidskim kolicima, kako je hitro radio rukama, kako je živahno i pametno rješavao zadatke te kako je on zapravo vrlo ljubazan čovjek. Ali još se više začudio kad je jednom promatrao kako Luka u svome vrtu igra košarku u kolicima i kako mu svaka lopta završi u košu. Otkrio je i zajedničke sklonosti: ni jedan od njih ne voli matematiku ni mlijeko, ali obojica vole vruću čokoladu i ujutro dugo spavati.

Na prvom satu kad je učiteljica podsjetila djecu da za dva dana istječe rok za prIjavu za natjecanje u slikanju djeca su se ponašala kao da ih se to uopće ne tiče.

Marko je pogledao ispod oka Luku i primijetio kako je ovaj žalostan i razočaran. Odjednom se sjetio sjajnih očiju Luke kao pobjednika. Bez dugoga razmišljanja Marko je progovorio: »Ja se javljam za natjecanje u slikanju.«

»Tiii .. .?« povikali su učiteljica i učenici u jedan glas. »Kako to? Pa ti si stalno bio protiv toga natjecanja jer na njemu ne možeš pobijediti.«

»I, što onda?« prkosno je odgovorio Marko. »Kao prvo, ja mogu promijeniti svoje mišljenje, a drugo, možda mi je to zabavno. I, treće, uopće vas se ne tiče zašto ću sudjelovati u tom natjecanju.«

Učiteljica se radovala što će netko iz njezina razreda sudjelovati u natjecanju. »Tko će se priključiti Marku? Tko će se još prijaviti?«

Stidljivo se podigla jedna ruka, pa druga i na kraju su gotovo sve ruke bile u zraku.

Marko je pogledao prema Luki. I on je podigao ruku, ispružio ju je visoko u vis kako ga učiteljica ne bi previdjela.

Natjecanje u slikanju završilo je i sve su slike na izložbi. Suci su išli od slike do slike, šaputali nešto između sebe, savjetovali se, ponovno provjeravali pojedina djela . To je trajalo neko vrijeme. Djeca nisu mogla dočekati da suci donesu odluku. Natjecanje je bilo doista napeto.

Konačno je došao trenutak kada će se objaviti tko je osvojio prve nagrade. »Pobjednik je ... «, počeo je gospodin ravnatelj, malo zastao i čekao dok ne utihne žamor uzbuđene djece. »Pobjednik ovogodišnjega natjecanja u slikanju četiriju susjednih škola, koje je proteklo bez ikak­vih smetnji, za što vam se svima najljepše zahvaljujem ... « Marko više nije mogao obuzdati svoju znatiželju pa je povikao: »Tko je pobjednik?«

»Nemamo pobjednika«, objasnio je ravnatelj, »nego pobjednicu. To je Nikolina iz susjedne škole!« Zatim je pozvao Nikolinu na postolje. Svi su klicali i pljeskali. »A sada prelazimo na dodjelu druge nagrade«, rekao je ravnatelj svečano. »Drugu nagradu dobiva učenik naše škole, Luka.«

Luka je kolicima prišao postolju i zbunjeno se zau­stavio pred stubama. Marko je skočio, pritrčao mu i pomogao da se uspne na postolje. I tada je ugledao isti onaj sjajni pogled koji je već vidio u snu u očima šarana Luke.

Treću je nagradu ponovno dobila djevojčica iz su­sjedne škole. I sljedeće su nagrade bile dodijeljene učeni­cima drugih škola. Sasvim na kraju popisa ocijenjenih slika pojavili su se i učenici iz Lukina razreda.

Markova je slika bila jedna od onih koje nisu dobile ni jedan bod. On je bio beznačajan, neprimjetan sudio­nik natjecanja. Ali, čudno, uopće mu nije bilo važno što nije bio u središtu zbivanja i što mu se ostali nisu divili.

»Luka je naš pobjednik! On je jedini iz naše škole koj je ove godine osvojio neku nagradu i tako nas spasio od sramote. Moramo mu odati priznanje«, učenici su hvalili pobjednika Luku.

Marko je ostao u pozadini i osjećao se isto onako dobro kao poslije svojega izlaska iz jezera. Vidio je sjaj velike radosti u očima svojega - sada već posve sigurno zna - budućega prijatelja.

SMIJEH U GRADOBLAKU

Gradoblak je bio najmoderniji grad na svijetu. Bio je tako napredan da u njemu nije trebalo ništa više pronalaziti. Na ulicama se moglo vidjeti jedino robote. Nije bilo ni liječnika, ni učitelja, ni policajaca, ni električara... Roboti su obavljali sve poslove. Kad bi se netko razbolio, liječio ga je robot. Ako bi trebao nešto kupiti, poslao bi robota. Djeca su imala jednoga robota za učenje, a drugoga za igru.

Žitelji Gradoblaka nisu se međusobno poznavali jer nikad nisu izlazili iz kuće. Sve ili gotovo sve što su trebali imali su u kući. Jedina stvar koju su svi trebali, a nitko nije imao, bila je radost. Najveća bolest grada bila je žalost. Liječnici-roboti nisu znali kako je izliječiti. Ljudi su bili tako tužni da se nisu znali smijati. Eto takav je bio život u Gradoblaku.

Jednoga dana došao je u grad neki mladić iz manjeg mjesta u Gradozemlju, a u veliki grad su ga poslali da nauči njegova dostignuća kako bi mogao unaprijediti svoj kraj. Mladić nije mogao naći nikoga koga bi nešto upitao. Cijeli je dan bio na ulicama i susretao samo robote, nigdje nije vidio čovjeka, a tih robota i izuma bilo mu je preko glave. Gdje su ljudi u ovom gradu?

Tada je počeo shvaćati kako je grad bio tako moderan da su ga osvojili strojevi te su i ljudima vladali izumi.

Prolazeći tako gradom, začuje on kako netko plače. Evo napokon neko dijete. Zametnuo je s njim razgovor, ušao kroz prozor i počeo se igrati. Dijete se najprije smiješilo, zatim veselo nasmijalo, a onda se smijalo grohotom i tako glasno da je cijela okolica odjekivala od njegova smijeha.

Smijeh je poprimio tajanstvenu moć. Ljudi koji su stanovali u okolnim zgradama dolazili su na prozor jer godinama nisu čuli dječji smijeh. Bilo ih je sve više tako da su ispunili ulicu. Svi su htjeli vidjeti tko se smije. Ubrzo su i sami bili zaraženi smijehom. Napokon svi prasnuše u smijeh, nitko više nije mogao prestati. Cijeli je grad čitav tjedan dana pucao od smijeha. Bolest žalosti jednostavno je nestala. Gradoblak je javno zahvalio mladiću što im je donio smijeh.

Neobično zadovoljan i sretan, mladić se vratio u svoje mjesto. Otkrio je da je njegovo Gradozemlje sačuvalo najveći izum: radost koja se dijeli.

(aktivnost: Od obojenih listića izrezati pravokutnike u obliku opeka. Na opeke napisati konkretne prijedloge koji će izgraditi Grad radosti. Npr. utješiti nekoga tko je tužan, pomoći potrebitomu, podijeliti nešto s drugim... Grad se može "graditi" na podu ili nalijepiti na zid.)

 

MOŽDA VAS JE HTIO USREĆITI

Dva muškarca, obojica jako bolesni zajedno su ležali u bolnici. Jedan od njih je svaki dan mogao sjediti u krevetu zbog izdvajanja vode iz pluća. Krevet mu je stajao uz jedini prozor u sobi.

Drugi muškarac je morao stalno ležati na leđima.

Brzo su se upoznali i razgovarali po cijele dane. Pričali su o svojim obiteljima, svojim domovima, poslu, vojničkim danima, i gdje su provodili odmor. Svaki dan je muškarac koji je sjedio uz prozor opisivao drugome muškarcu stvari koje je vidio vani.

Muškarac na drugom krevetu je počeo živjeti za te jednosatne trenutke kada je njegov prijatelj sjedio i pričao o događanjima i bojama vanjskoga svijeta. Prozor je gledao na park uz jezero s labudovima.

Guske i labudovi su se igrali u vodi, a mala su djeca spuštala svoje male čamce u vodu.

Mladi parovi su zagrljeni šetali uz cvijeće svih boja. Veliko, staro i snažno drveće je uljepšavalo okoliš, a u daljini su se vidjela svjetla grada.

Kada je muškarac uz prozor detaljno objašnjavao sve to, njegov bi prijatelj na drugom krevetu zatvorio oči te zamišljao sve te slikovite prizore.

Jednoga dana mu je muškarac uz prozor opisivao paradu, koja se kretala uz jezero. Bez obzira što njegov prijatelj nije čuo tu glazbu, on ju je vidio u svom umu. Tako su prolazili dani i tjedni.

Jednoga jutra je sestra donijela vodu za umivanje i uz prozor pronašla tijelo muškarca koji je u snu mirno umro. Bila je tužna i pozvala je medicinsko osoblje koje je tijelo odnijelo van.

Odmah kada je to bilo moguće, drugi muškarac je zamolio da ga pomaknu uz prozor. Sestra mu je sa zadovoljstvom udovoljila, pobrinula se da se je udobno namjestio te ga ostavila samog.

Uz veliki napor podigao se polako na laktove kako bi po prvi puta ugledao vanjski svijet.

Konačno je imao priliku sam uživati u vanjskim ljepotama. Pogledao je kroz prozor i ugleda prazan zid.

Muškarac je pitao sestru zbog čega je pokojni prijatelj tako lijepo opisivao stvari u vanjskom svijetu. Sestra mu je rekla da je bio slijep i da nije mogao vidjeti zid koji je stajao ispred prozora. I još je nadodala: »A, možda je htio usrećiti vas?«

Neizmjerna sreća leži u usrećivanju drugih, bez obzira na naše uvjete. Podijeljena tuga se prepolovi, a kada dijelimo sreću ona se udvostruči. Ako se želiš osjećati bogatim prebroji stvari koje ne možeš kupiti novcima.

Staklenka krastavaca i kava

Kad vam se čini da gubite kontrolu nad svojim životom, kada biste htjeli da dan traje dulje od 24 sata, sjetite se staklenke kiselih krastavaca... i kave.

Na satu filozofije profesor je stajao pred grupom studenata i držao neke predmete

iza sebe. Kad je sat počeo, bez riječi je podigao veliku, praznu staklenku od kiselih krastavaca, stavio je na katedru i napunio lopticama za tenis.

Zatim je pitao studente je li staklenka puna. Složili su se da je.

Onda je profesor podigao kutiju punu kamenčića, ubacio ih u staklenku i malo protresao. Kamenčići su se otkotrljali u prazni prostor između loptica. Ponovo je pitao studente je li staklenka puna. Ponovo su odgovorili da je puna.

Sljedeća kutija koju je profesor uzeo, bila je puna pijeska. Kada ga je usuo, pijesak je, naravno, ispunio sve preostale šupljine u staklenci.

Pitao je još jednom je li staklenka puna. Studenti su skrušeno odgovorili da je.

Onda je profesor ispod stola izvadio dvije šalice kave i ulio ih staklenku. Kava je natopila pijesak. Studenti su se smijali.

Sad!, rekao je profesor, dok je smijeh zamirao, 'želim da shvatite da ova staklenka predstavlja vaš život.

Loptice za tenis su važne stvari u vašem životu: vaša obitelj, vaša djeca, zdravlje, vjera i stvari kojima se strašno predajete. To su one stvari uz koje bi vaš život bio ispunjen, i kada bi sve drugo nestalo.

Kamenčići su ostale važne stvari u životu: posao, kuca i auto...

Pijesak predstavlja preostale stvari. Male, nevažne stvari. Ako staklenku napunite pijeskom, nema mjesta za kamenčiće i teniske loptice.

Isto važi u životu. Ako svoje vrijeme i snagu potrošite na male stvari, nikad nećete imati mjesta za važne stvari.

Zato: - Igrajte se s djecom.

- Nađite vremena za odlazak liječniku.

- Izvedite dragu osobu na večeru.

- Ponašajte se ponovo kao da vam je 18.

- Uvijek će biti vremena za čišćenje i popravke.

- Prvo se pobrinite za teniske loptice - stvari koje su zaista važne.

- Izaberite svoje prioritete. Sve ostalo je pijesak.

Jedna studentica digla je ruku i pitala što predstavljala kava.

Profesor se nasmijao. 'Drago mi je da ste pitali. Nju sam ulio, da bi vam pokazao, da bez obzira koliko mislite da vam je život ispunjen, uvijek imajte vremena za kavu s prijeteljem.'

 Odriješena deva

Neki je učitelj putovao s učenikom koji je bio zadužen da se kroz pustinju brine za devu. Jedne večeri, kad su došli do nekog svratišta, učenik oslobodi devu, a sav umoran baci se na postelju da usne. Ipak, prije toga izreče kratku molitvu: "Bože moj, molim te, čuvaj mi devu. Tebi je povjeravam! Ujutro deve nigdje nije bilo. "Gdje je deva?" Upita učitelj ljutito. "Ne znam", odgovori učenik. "Moraš pitati Boga. Sinoć sam bio toliko umoran da nisam stigao zavezati životinju, ali sam u molitvi Bogu preporučio da je čuva. Nije moja krivnja ako je pobjegla ili su jelopovi ukrali. Izričito sam molio Boga da bdije. On je odgovoran, kako me i ti stalno učiš da imamo puno pouzdanje u njega." A učitelj uoči zabludu i pouči učenika: "Ti, istina, moraš imati puno pouzdanje u Boga, jer Bog nema druugih ruko osim tvojih!"

Sakata lisica

Neki je čovjek, idući šumom, opazio lisicu bez nogu i čudio se kako može preživjeti.

Tada je opazio tigra koji je nosio plijen u raljama. Tigar se najeo, a ostatak prepustio lisici.

 

Idućeg je dana Bog opet poslao tigra da nahrani lisicu. Čovjek se počeo diviti Božjoj veličini i mislio je: "I ja ću lijepo počivati u nekom kutu s pouzdanjem u Boga da će mi dati sve potrebno."

Živio je tako mjesec dana i gotovo je bio na pragu smrti, kadli začu glas koji mu reče:

"O, ti, koji se nalaziš na putu zablude, otvori oči Istini! Nasljeduj tigra a ne lisicu!"

Na ulici sam vidio dijete golo, gladno i kako dršće od zime. To me je silno razljutilo i rekoh Bogu: "Zašto to dopuštaš? Zašto nešto ne učiniš?"

Bog nije ništa odgovorio. Te noći, iznenada, reče: "Nešto sam sigurno učinio. Stvorio sam tebe."

 Bogataš i siromah

Živio jednom neki bogat čovjek. Bio je široke ruke i rado je pomagao drugima. Do njega je imao kućicu siromah koji se u životu nije nagledao obilja, nego što je imao, raspoređivao bi tako da što bolje poveže kraj s krajem.

Burj Al Arab, Dubai, hotel sa 7 zvjezdica

Jednom zgodom bogataš, zanesen svojim dobročinstvima, navede pred ljudima razgovor o tome tko je koliko vrijedan pa u želji da pecne svog siromašnog susjeda, reče:

- Vidiš kolikima ja pomažem? A ti, kako živiš, nemaš dovoljno ni za sebe samoga.

Siromah ga pogleda, pa odgovori:

- A kad bi ti znao koliko puta sam ja ljudima u nevolji dao sve što sam imao, do posljednjeg novčića? Hajde, ti to učini samo jedanput!

Bogataš tada spusti pogled i šutke se udalji osjećajući mnoge poglede na svojim leđima.

 PRAVA LJUBAV

Neki se kraljević zaljubi, ali je njegova odabranica bila obična djevojka, pekarova kći, siromašna, ali lijepa i plemenita žena. Nekoliko su godina u braku živjeli skladno i sretno. Ali, nakon očeve smrti, savjetnici kraljeviću dadnu do znanja da zbog časti kraljevstva mora otpustiti sadašnju ženu i uzeti kćer nekoga imućnog susjeda, čime će se osigurati mir i bogatstvo kraljevstvu. „Otpustite je, gospodaru ona je na kraju krajeva samo pekarova kći!“

Kraljević se odupirao tim savjetima, jer je zaista volio svoju ženu, ali je na njihovo navaljivanje ipak popustio: „Moram te otpustiti“, reče ženi koju je volio, „i sutra ćeš se vratiti svojem ocu. Ipak, zavrijedila si da sa sobom poneseš što ti je najdraže.“

Te su večeri za vrijeme obroka šutjeli. Žena, prividno mirna, stalno je lijevala dobro vino u čašu novoga kralja. Na kraju, ovaj usnu dubokim snom. Žena ga omota u pokrivač, stavi u kolica i povede svojem ocu.

Ujutro se kralj probudi u pekarovoj kući. „Gdje sam to ja? Što si to učinil?“ upita kralj. „Rekao si da mogu ponijeti ocu što mi je najdraže. Nisam imala ništa draže od tebe.“ I bajka završava tako da ju je kralj zadržao, a otjerao nasrtljive savjetnike.

Što Bog združi čovjek neka ne rastavlja!

Pomoć bližnjemu

Jednom je u velikom parku buknuo požar. Svi su se razbježali panično tražeći spas. Ostala su samo dvojica: jedan slijep i jedan čovjek bez noge. Uslijed panike, slijepac je krenuo prema žarištu vatre. „Ne onuda!“ poviče invalid. „Završit ćeš u vatri!“ Slijepi čovjek prestrašeno povika: “A kuda, onda?“ Čovjek bez noge odgovori: „Ja ti mogu pokazati put, ali ne mogu žuriti. Ako me ti uzmeš na leđa, moći ćemo obojica brzo izbjeći vatri i skloniti se na sigurno.“

Ako uspijemo naučiti da svoja iskustva i svoje mogućnosti stavimo drugima na raspolaganje, sve naše nade, sva naša razočaranja, ali i svi naši uspjesi mogli bi koristiti svima. Pa i onda kad se čini da je sve beskorisno, kao ono kad se devetogodišnja djevojčica vratila od susjede kojoj je kćerka poginula u prometnoj nesreći.

- "Zašto si tamo išla?" – upita je otac.

- "Da utješim majku svoje prijateljice" – odgovorila je djevojčica.

- "I što si ti, tako malena, mogla učiniti da je utješiš?"

- "Sjela sam joj u krilo i plakala s njom."

"Ništa što si primio u većoj mjeri od drugih, kao zdravlje, sposobnosti, spretnost, uspjeh, sretno djetinjstvo, skladne uvjete života, ništa od toga ne smiješ smatrati da si zaslužio. Moraš platiti cijenu za to. Moraš u zamjenu ponuditi izuzetnu posvetu života u korist života drugih."

Domišljata ljubav

- Čuj! - predloži neki bogataš svom siromašnom prijatelju.

- Imam za tebe jedan posao. Dobro ćeš zaraditi!

Siromašni čovjek je dobro znao da je jedna od najvećih ludosti biti ohol u siromaštvu, ali čestitost mu ipak ne dopusti da prihvati prijedlog, nego reče:

- Ne mogu pristati na tvoju ponudu.

- Zašto?

- Jer si taj posao izmislio samo zato da meni pomogneš, a ja ne želim da ti zbog mene budeš na šteti.

- Slušaj - odgovori bogataš - ti i ja smo prijatelji, zar ne? Ne znači li to da smo u nekoj vrsti ljubavi? … E vidiš, moja ljubav je domišljata!

NEKA ČUDNA BOLEST

Neka čudna bolest počela se širiti cijelim svijetom. Oni koji bi od nje oboljeli, osjetili bi kako im se srce naglo smanjuje. Gubili su snagu i radost. Najradije bi ostajali u krevetu. Liječnici to nisu znali objasniti. Propisivali su razne tablete, ali bolesti nisu našli lijeka. Neki su pokušavali presaditi srce, ali i novo tek presađeno srce počelo bi se smanjiati. Nisu više znali što poduzeti.

Za to vrijeme bolest se sve više širila. Bolnice su bile pune, a novi bolesnici su stalno pristizali. Ukratko: svi su bolovali od srca. Svi su ležali u krevetu čekajući kraj. Ah, gotovo svi.

Jedna osoba ipak nije bila zaražena. Bio je to starac koji je za razliku od svih drugih imao veliko srce, veće od normalnoga. On se posvetio liječenju bolesnika.

Zapazio je da bi se njegovo malo srce, kad bi uzeo ruku nekog bolesnika i nasmijao mu se, počelo povećavati, a kad bi ruku pustio, srce bi prestalo rasti. Otkrio je brzo ono što nitko nije uspio: čudnu bolest koja je skupljala srce uzrokovalo je pomanjkanje ljubavi.

Dao se na posao. Počeo je liječiti bolesnike jednog po jednog. Uzeo bi ga za ruku i smiješio mu se. Kad bi njegovo srce postalo dovoljno veliko da može ljubiti, bolesnik bi se podigao i pomago drugima da ozdrave. Novi lijek koji mnogi nisu poznavali proširio se po cijelom svijetu. Sa svih su se strana pojavljivali ljudi s velikim srcem. Otada nitko više nije obolio od one čudne bolesti. Bilo je dovoljno uzeti se za ruke i smiješiti se.

DAN ZELENIH LJUDI

Jednoga dana, Dobri Bog održa ispred legija anđela, arkanđela, kerubina i serafa ovakav govor: "Rekao sam ljudima: Ljubite jedni druge, a oni umjesto da poslušaju ističu razlike jedni između drugih. Stižu pritužbe kako se međusobno mrze jer nemaju istu boju kože. Odlučio sam im dati jednu dobru lekciju. Naređujem da dana 25. rujna 2006. svi živući ljudi imaju istu boju kože - boju zelene jabuke, boju nade. K tome, naređujem da svi postanu potpuno jednaki, kao da su svi blizanci. Tako svaki novorođeni sličit će ostalim novorođenima, tridesetpetogodišnja žena biti će potpuno jednaka svim tridesetpetogodišnjim ženama svijeta. Neka tako bude."

"Aleluja! Aleluja!, pjevahu anđeli i arkanđeli i kerubi i serafi, slaveći Boga koji je konačno odlučio izjednačiti ovaj turobni svijet.

Ja sam drugi i drugi je ja

Dvadeset i petog rujna 2006 godine u zoru profesor O'Neil, dobitnik Nobelove nagrade za biologiju, probudio se i ustao iz kreveta. Prolazeći pored velikog zidnog ogledala, slučajno je pogledao svoj odraz i zinuo iznenađen. Odraz u ogledalu ne bijaše njegov, nego nekog čovjeka jabuko-zelene boje, koji nije imao njegov stas, ni njegovu kosu, ni njegov nos, ni njegova usta... Profesor O'Neil dugim je koracima otrčao u kupatilo, nasapunao se i dugo ispirao sapunicu toplom vodom, trljajući najsnažnije što je mogao svoju kožu, ali ona je i dalje bila zelena, zelena poput jabuke zelene. "Ovo je noćna mora, samo jedan ružan san" promrmljao je sebi u bradu. Slijedilo je novo iznenađenje: njegov glas, njegov lijepi duboki glas na koji je bio tako ponosan, više nije bio "njegov" glas. Počeo je trčati po kući dozivajući svoju suprugu: Ana, Ana. Vidio ju je. Ali to nije bila Ana, njegova Ana, nego neka nepoznata žena. Žena jabuko-zelene kože.

Srušio se na stolicu. U tom trenutku čulo se zvona na ulaznim vratima. Čuo je glas koji govori: "To sam ja, profesore, vaš Simuawa!" O'Neil ne prepozna glas svoga susjeda Japanca. A kad je otvorio vrata, i ušao unutra... bili su isti. Samo njegovo zelenilo bijaše za nijansu svjetlije jer je bio oko pet godina mlađi. Dva čovjeka se pogledaše na trenutak i zatim prasnuše u smijeh do suza.

Slične scene događale su se po čitavom svijetu. Milijuni i milijuni ljudi i žena gledahu se u ogledalima, nazivahu TV, radio, bolnice, vatrogasce. Ali nitko nije odgovarao. Svi su bili zaokupljleni problemom kako riješiti novu nevjerojatnu situaciju: ja sam drugi i drugi je ja. Sada više nisu imali identitet. Zabrinutost i panika među ljudima zahvatila je sve, do vlada. Predsjednik SAD-a i jedan drugi poznati svjetski državnik razgovarali su specijalnim telefonom: "Reci nešto, Predsjedniče" rekao je ovaj "promijenio si glas". "Ti također, kako čujem" - odgovorio je drugi. Kada su se vidjeli u večernjem programu na televiziji otkrivli su da su njih dvojica potpuno jednaki i jabuko-zeleni. Novinar je rekao kako državnici čine sve da otkriju što se dogodilo i to poprave.

U 4.45 putnike jednog egipatkog aviona koji je letio za Atenu otela su 4 "zračna gusara". Naoružani bombama i pištoljima tražili su oslobođenje jednog Palestinca zatočenog u izraelskom zatvoru. Jedan od njih pokupio je putnicima putovnice dok je drugi govorio: "Ako zatvorenik ne bude odmah oslobođen, ubijat ćemo svakoga sata po jednog putnika. Prvo Izraelce, zatim Amerikance, Engleze i tako dalje... Ali u jednom trenutku, prije nego je sat vremena prošao svi putnici postali su jednaki - zeleni. Prema fotografijama na putovnicama nije se nikoga moglo razaznati. Bijesan, jedan od terorista zaurlao je: "Izraelci, ustanite!" Naravno, nitko nije ustao. Iskoristili su trenutak zbunjenosti otmičara i zajedničkim naporom ih razoružali a njima je preostalo samo plakati od bijesa.

Na sjeveru Afrike sve se izokrenulo. Crne sobarice i sobari potrudili su se da "nestanu" putovnice i osobne karte njihovih bogatih bijelih gostiju. Poslije pola sata nitko više nije znao tko je bio crn a tko bijel. Restorani rezervirani za bijelce bili su puni jabukozelenih posjetitelja, i oni rezervirani za crnce također.

Jedan "ne znam što" mali mali

Slijedećih dana stvari su se pogoršale. U Napulju su pedesetorica igrača dokazivali da se zovu Ronaldo i tražili povećanje prihoda od vlastitog nogometnog kluba.

Na TV je stiglo dvije stotine mladih jabukozelenih koji su vikali: "Pustite me da prođem. Ja sam Pippo Baudo!" Izgurali su sve van zajedno s pravim Pipom Baudom.

Čitavo jutro kilometri ljudi utrkivali su se za fotelju Predsjednika republike vičući: "Upravo sam stigao!"

U školi na periferiji, u 7b bila je prava kriza. Lilijan Melli, koja je bila najljepša u razredu, nije imala dovoljno suza da isplače tugu kad je otkrila da je ista, baš jednaka drugim djevojkama u razredu. Giorgio Lotti, sportaš, htio je šakama dokazati tko je najsnažniji u školi.

Svaki način dokazivanja identiteta bio je bezuspješan. Osobni dokumenti, potpis, otisci prstiju nisu koristili ničemu. Mnogi su živjeli u strahu. Nije se moglo znati tko pripada nekoj naciji a tko drugoj. Vojnici su prestali ratovati jer nisu znali tko je neprijatelj a tko ne. Svi su ljutito gledali jedni druge. Svi su sumnjali jedni u druge. Uprkos Papinoj opomeni: "Svi ste braća, ljubite se kao braća!", činilo se da se svijet vraća u stadij divljaštva.

Profesor O'Neil sjećao se da je najbolji biolog na planeti. Sazvao je sve svoje kolege, sve živuće dobitnike Nobelove nagrade, najveće znanstvenike Zemlje. Započelo je razdoblje intenzivnih proučavanja: fizičari, kemičari, astronomi, kirurzi plastičari, sociolozi, etnolozi i studenti drugih grana mjerili su, vagali, analizirali najpreciznijim instrumentima fantastične promjene na ljudima. Došli su do zaključka da sve što su proučili ne vrijedi ništa. Fenomen zelena jabuka bio je tajna prevellika za njih. Jedn "ne znam što" uvukao se u njihovo srce.

Bio je jedan mali "ne znam što", ali strašan za ljudsku vrstu i Dobri Bog ga je prekinuo. Odlučio je da na Zemlji opet bude sve kao prije.

Bijaše to novo rođenje za njih. Sretni kao da su uskrsnuli ljudi i žene prepričavali su istine koje su zaboravili. Na primjer, svaki čovjek je različit i jedinstven i neprocjenjiv. I još, u svem redu postojanja je ljepše nego oblaci na nebu ili pjev ptice ljudsko biće. Kako bijahu lijepi sada Europljani plavi, Indijci boje kave, očiju svijetlih, zelenih, plavih, Irci crvenokosi, Arapi sa crnim brkovima, kako elegantni bijahu afrički bogataši, kako bijahu lijepe japanke dubokih pogleda... "Dobro došle razlike! Dobro došli stranci! Ne bojim vas se..." Na Planeti ljudi se ljubljahu. Svi osjećaju bogatstvo razlika i sličnosti kao cvijeće na livadi u proljeće. I prestadoše ratovi jer su prekinuti svi fanatizmi rasni, politički, ideološki, vjerski...

Problemi nisu prestali, ali se za svaki tražilo mirno rješenje.

"Alejuja! Aleluja!" pjevahu anđeli, arkanđeli, kerubi i serafi.

Naravno, ovo je jedna izmišljena priča. Ali...ako se sutra probudimo svi isti s kožom boje zelene jabuke?"

AVANTURA KOKA I ROKA

Koko i Roko bili su dvije vlasi koje su živjele na istoj glavi. Bili su veliki prijatelji, jer su rasli zajedno. Najviše od svega voljeli su se igrati s prijateljima. Kad bi bilo puno peruti, oni bi načinili male loptice i bacali ih jedni drugima ili bi se urotili protiv nekog čuperka ili protiv zalisaka. Uvijek su bili veoma veseli, ali kad bi ruka ušla u kosu, svemu tome došao bi kraj.

Kad bi se neka vlas odvojil od ostalih, bili su jako žalosni; neke od njih posijedile su od tuge. Nitko nije znao zašto se neke vlasi odvajaju i odlaze. To je za sve bila velika tajna. Jednoga dana, dok su bili pod tušem, Roko ostade zaljepljen na spužvi i poče vikati:

- U pomoć! U pomoć!

Koko ga pokuša dohvatiti, ali nije uspio. Uto se spužva udalji nekamo od glave, a Roko ostade u zraku dozivajući:

- Koko, u pomoć! Kokooo!

Glas mu se sve više gubio u daljini. Ostale vlasi počele su tješiti Koka govoreći:

- Smiri se, ne čini gluposti! Učiinili smo što smo mogli. Sad je sve gotovo.

Koko je, međutim, neprestano ponavljao:

- To mi je prijatelj, ne mogu ga samo tako napustiti.

Kad je kosom prolazio češalj, on se uhvatio tako čvrsto da se jednostavno iščupao.

- Odlazim! - povikao je.

Zalepršao je zrakom, a zatim pao u veliku posudu punu tople vode. Tu opazi spužvu koja je iščupala Roka. Zapliva po vodi vičući:

- Roko, gdje si?

- Tu sam! - povika Roko sa spužve.

Koko dopliva do spužve i dvojica se prijatelja radosno zagrliše.

Roko ganut reče:

- Napravio si glupost, Koko, ali znao sam da ćeš mi priskočiti u pomoć.

- Napravio sam to jer smo prijatelji - odgovori Koko.

- Znam da smo prijatelji, ali što ćemo sad? - upita Roko.

- Baš nas briga, važno je da smo opet zajedno - odgovori Koko.

Obojica skoče sa spužve i zaplivaju prema rubu. No u taj čas voda se poče gibati prema jednom otvoru koji je sve gutao. Koko i Roko se pogledaše iznenađeni i, ne dvoumeći ni časa, stisnuše se čvrsto jedan uz drugoga da se nikad ne odvoje. Otvor je i njih progutao. Nisu znali kamo idu, ni što će se s njima dogoditi. Nije im to bilo ni važno: nisu se bojali jer su bili zajedno. Bilo što da se dogodi, prave prijatelje ništa ne može razdvojiti.

Predviđati tok događaja isto je što i pokušati tetovirati mjehur sapunice.

Osim ako ste pacifist, poslu uvijek prionite kao da se radi o ratu. A to uključuje dobar ratni plan. U ratu, svakodnevnom životu te u poslu, ciljevi su glavna pokretačka snaga ljudi. Svako ko želi uspjeti u poslu, mora imati cilj ili, još bolje, više njih. Uzmite veliki list papira i na njemu napišite vaše dugoročne (mjesečne, šestomjesečne, godišnje…) ciljeve. Odredite prioritete – ciljeve poredajte po važnosti. U skladu sa dugoročnim planovima napišite i one krakoročne (dnevne, sedmične). Svaku veče zabilježite šta ćete raditi drugi dan. Označite važnost svake aktivnosti, npr. mora li neki posao biti obavljen tog dana ili nije tako hitan. Najprije rješavajte najvažnije prioritete, a one manje važne ostavite za kasnije.

Za tu je svrhu dobro posjedovati rukovnik koji ima posebno obilježen svaki dan u godini. Tako ćete moći detaljno napisati šta namjeravate raditi određenog dana. Na primer, u 8 sati ćete napraviti jednu stvar, u 9 sati drugu i tako sve do ponoći. Za početak, poslužiće i običan rokovnik.

Nemojte se obeshrabriti ukoliko ne ostvarite sve zapisane ciljeve. Uvijek je dobro u svojim planovima napisati više ciljeva nego što ih stvarno možete izvršiti. Tako ćete uvijek biti u malom zaostatku – bolje je biti u zaostatku nego se dosađivati. Nakon šta uspješno obavite zacrtane zadatke, privedete project kraju ili napravite dobar posao, nagradite samog sebe. Otiđite u kino ili na neku zabavu. To će vam pomoći da napunite baterije, a imaće i pozitivan psihološki uticaj. Kvalitetna organizacija života, a samim time i posla, ostaviće vam više slobodnog vremena koje možete upotrijebiti za odmor. Bez obzira šta radili, uvijek imajte na umu poslovicu koja glasi: “Vrijeme je novac”.

Ispričaću vam priču o Frenku Harisu, čovjeku koji je živio u devetnaestom vijeku. Kada mu je bilo petnaest godina napravio je listu pet stotina stvari koje je želio postići u životu.. Kako su godine prolazile, Frank je ostvarivao cilj po cilj. Njegovi su ciljevi bili razni, od oni prozaičnih, poput toga da nauči njemački jezik, pa do nekih mnogo egzotičnijih kao šta su posjetiti svaku zemlju na svijetu itd. Frenk je umro u dubokoj starosti, ostvarivši 90% svojih ciljeva. Njegova je životna priča opisana u viktorijanskom klasiku “My Life, My Love”.

Kad malo razmislite, možda vas putovanja zamaraju, ili ste alergični na konje. Sve šta želite je postati najbogatiji čovjek u svom malom mjestu. Da to postanete, morate imati plan. Vaše dnevne aktivnosti moraju se podrediti glavnom planu, nazovimo ga masterplan. Budete li uporni, prije ili kasnije ciljevi zapisani u vašem masterplanu će se ostvariti. Recimo da je vaš cilj popeti se na Jahorinu. Vaše pripreme vjerovatno ne bi bile ograničene na kupovinu gojzerica i potrebnih karata. Prethodno bi naučili sve što se o penjanju može naučiti.

Alpinisti kažu da nema boljeg osjećaja nego kada dosegnete sam vrh. Možda je to tačno, ali po meni, jednom kada se popnete na vrh planine ne možete napraviti ništa drugo nego se spustiti dolje. Za mene i vas takav osjećaj izaziva nešto drugo. Možda baš finansijska nezavisnost.

OPROSTI IM BOZE, NE ZNAJU STA RADE

Kao da nikad umrijeti nece
toliko su se oni Gospode osilili
Ne daj im Boze, kada bi mogli
ruku bi svoju i na Tebe digli.

Oprosti im Gospode, ne znaju sto rade
Ti sve dobro vidis, Ti sve dobro znas
Oprosti im za sve nase jade,
ne stigo ih nikad usud nas.

Oprosti im Gospode, ne znaju sto rade,
ali ne odustaju od nauma svog.
Toliko su oni pohlepni za zemljom,
da i mrtvi ce se u tudji prosiriti grob.

Oprosti im Gospode, ne znaju sto rade,
no ipak od krvavog ne uzmicu cilja.
Oprosti i meni, gresnom kad uzdahnem
Da Bog da im zemlja kosti izbacila.
Oprosti im Gospode, ne znaju sto rade
Ti sve dobro vidis, Ti sve dobro znas.
Oprosti im za sve nase jade,
ne stigo ih nikad usud nas.

Pismo ljubavi Pravoga Oca

Dijete moje...

Moguće da me ne poznaješ, ali ja o tebi sve znam... Psalam 139:1
Znam kada sjedaš i kada se ustaješ... Psalam 139:2
Sve tvoje staze su mi poznate... Psalam 139:3
Pa i svaka vlas na tvojoj glavi je izbrojana... Matej 10:29-31
Sazdan si prema mome obličju... Postanak 1:27
Nalaziš se u meni, gdje se krećeš i živiš... Djela 17:28
Jer si od mojega roda... Djela 17:28
Znadoh te prije nego si začet u majčinoj utrobi... Jeremija 1:4-5
Izabrao sam te još kada sam planirao stvaranje... Efežanima 1:11-12
Tvoj život nije slučajnost, jer svi su tvoji dani u mojoj knjizi zabilježeni... Psalam 139:15-16
Ja sam bio taj koji je odredio pravo vrijeme tvoga rođenja, i mjesto tvoga življenja... Djela 17:26
Načinjen si čudesno i predivno... Psalam 139:14
Jer ja sam te satkao u majčinoj utrobi... Psalam 139:13
Ja sam te na dan tvojega rođenja izveo na svijet... Psalam 71:6
Oni koji me ne poznaju, krivo me predstavljaju... Ivan 8:41-44
Ja nisam udaljen i gnjevan, već sam izražaj savršene ljubavi... 1 Ivanova 4:16
A žudnja mi je da tu svoju ljubav obilato na tebe izlijem... 1 Ivanova 3:11
To jednostavno zato što si moje dijete, a ja tvoj otac... 1 Ivanova 3:1
Pružam ti više nego ti je tvoj zemaljski otac ikada mogao pružiti... Matej 7:11
Zato što sam ja savršeni otac... Matej 5:48
Svaki dobri dar kojega primaš dolazi iz moje ruke... Jakov 1:17
Jer se brinem za tebe i podmirujem sve tvoje potrebe... Matej 6:31-33
Moj plan za tvoju budućnost je uvijek ispunjen nadom... Jeremija 29:11
Zato što te ljubim ljubavlju vječnom... Jeremija 31:3
Moja razmišljanja o tebi su bezbrojna i ne mogu se izjednačiti s pijeskom na morskoj obali... Psalam 139:17-18
Nad tobom se radujem pun veselja... Sefanija 3:17
I nikada ti neću prestati činiti dobro... Jeremija 32:40
Jer ti si moja predraga svojina... Izlazak 19:5
Želim te čvrsto utvrditi svim srcem svojim, svom dušom svojom... Jeremija 32:41
I želim ti objaviti predivne i nedokučive tajne... Jeremija 33:3
Ako me potražiš svim svojim srcem, naći ćeš me... Ponovljeni zakon 4:29
Raduj se u meni i ja ću ispuniti sve želje tvoga srca... Psalam 37:4
Jer ja sam taj koji proizvodim u tebi te želje... Filiipijanima 2:13
Ja sam u stanju učiniti neograničeno više nego ti možeš i pomisliti... Efežanima 3:20
Jer nitko te ne može utješiti i ohrabriti kao ja... 1 Solunjanima 2:16-17
Ja sam također i Otac koji te tješi u ma kakvim nevoljama... 2 Korinćanima 1:3-4
Kada si bio skršena srca, bio sam ti blizu... Psalam 34:19
Nosio sam te blizu svoga srca, kao što pastir nosi janje u svojemu naručju... Izaija 40:11
Dolazi dan kada ću otrti svaku suzu s tvojega lica... Otkrivenje 21:3-4 I
uzeti ću svaku bol koju si podnosio ovdje na zemlji... Otkrivenje 21:3-4
Ja sam tvoj Otac i ljubim te isto kao što sam ljubio svojega sina, Isusa... Ivan 17:23
Jer je u Isusu moja ljubav prema tebi savršeno objavljena... Ivan 17:26
On je potpuni izražaj moje biti... Hebrejima 1:3
On je došao praktično pokazati da sam za tebe, a ne protiv tebe... Rimljanima 8:31
I da ti kaže da ja ne brojim tvoje grijehe... 2 Korinćanima 5:18-19
Isus je umro radi toga da se mi, ti i ja, izmirimo... 2 Korinćanima 5:18-19
Njegova smrt je najuzvišeniji izražaj moje ljubavi prema tebi... 1 Ivanova 4:10
Dao sam sve što sam ljubio, samo da bi mogao pridobiti tvoju ljubav... Rimljanima 8:31-32
Ako primiš moj dar, mojega sina Isusa, mene primaš... 1 Ivanova 2:23
I nikada te više ništa neće moći opet odvojiti od moje ljubavi... Rimljanima 8:38-39
Vrati se kući i ja ću sazvati najveću veselicu kakvu nebo još nije vidjelo... Luka 15:7
Oduvijek sam bio Otac, i uvijek ču Otac i ostati... Efežanima 3:14-15
Sada ću ti postaviti najvažnije pitanje tvoga života:... Želiš li ti biti moje dijete?... Ivan 1:12-13
Čekam na tvoj odaziv... Luka 15:11-32

Dobro jutro :)

Neću se brinuti
ni kad bi smrt s neba kišila,
ni kad bi rat provalio u mir,
ni kad bi nesreća nahrupila u sigurnu kuću
Što bi moja briga koristila?

Neću se brinuti,
ni kad svom danu nisam dorastao,
ni kad me muče mnogi poslovi,
ili mnoge sitne stvari, potrebne za život:
Ozbiljno ću sve to primiti, ali se neću brinuti.

Neću se brinuti,
ni kad ostarim, ni kad obolim, ni kad oslabim
ni kad me snaga ostavi,
pa ni kad ništa ne znam o sutrašnjem danu.
Ta, Ti to sve znaš.

Ti se brineš za me.
Dar je Tvoje dobrote i to da sam živ.
Od tebe dolazi i moje postojanje.
Ništa ne mogu učiniti ako me Ti ne vodiš.
Sve što se događa Tvoje je djelo.

Tebi stavljam u ruke
sebe i svoju sudbinu.
U Tvojoj je ruci život i smrt,
ljudi i narodi.
Kome bih se povjerio ako ne tebi?

Dobar dan :)))

Hej, Ti.

Da, Ti.

Nemoj gledati oko sebe, tebi govorim.
Jesi li prije nego li si počeo čitati ovaj tekst provjerio da li su ti oči otvorene.

Da li si primijetio da si neshvatljivo i bez razmišljanja došao upravo ovdje. Da li si razmišljao o tome što je ispred tebe?
Nekoliko klikeva mišem, par letimičnih pogleda na ekran svoj kompjutera i našao si se ovdje.
Koliko je slika, tekstova, poruka prošlo kraj tebe u zadnjih nekoliko minuta, a da ih nisi ni svjestan. Prikupio si hrpu informacija koje polako i temeljito ulaze u tebe. Nisi ih ni svjestan, ali one su u tebi. One su sada dio tebe (htio ti to ili ne). S takvim informacijama hraniš svoju dušu, a sad pogledaj kakve su to informacije. Jesu li one dostojne čistoće tvoje duše. Da li želiš svoju dušu hraniti takvim informacijama (svatko zna što je zadnje pročitao i vidio, pa neka si sam odgovori).
Počeli smo sve raditi automatski -
upali kompjuter - spoji se na internet - vidi vijesti - pogledaj poruke - pogledaj blog - par trenutaka oduševljenja - i - nastavi dalje...
Isto tako i sa životom -
probudi se - pojedi nešto - pogledaj TV - spoji se na net - pošalji koji sms - večernji film - idemo spavati i ispočetka...

Zato s pravom pitam: Jesi li provjerio da li su ti oči otvorene?
Probaj ZAPRAVO otvoriti oči. Makar na jedan mali tren, sekundu.
Neću govoriti što se dogodi u tom jednom trenu - to je na tebi da otkriješ.

Imam samo jednu poruku - OTVORI OČI (svoje duše).

Tko je Bog?

Zamislite dijete koje je u utrobi majke. Uzmete ženu trudnu, majku trudnu i pitate dijete u utrobi: ''Dijete, jel' ti znaš da postoji tvoja mama?'' Što će dijete odgovoriti. Sasvim normalno – ''Neeee, nikad mamu nisam vidio, ne postoji mama''. Sigurno ćeš se nasmijat i reći ''uuuu jadno dijete''. Ali tebi je lako, dijete je u utrobi, ali ti si izvan utrobe. I ako pitaš dijete u utrobi majke: ''Dijete jel ti znaš da postoji jedan divan svijet izvan toga svijeta u kojem si ti sada, izvan utrobe majke? I znaš li da tamo ima djece, odraslih. Tamo se voze automobili. Tamo raste drveće. Tamo imaš voćaka. Tamo imaš hrane, obuću, cipele. Tamo igraš nogomet. Joj dijete da znaš..'' Dijete bi reklo: ''Ma kakav svijet, šta mi gluposti pričaš. Ja se tu kupam u maternici, nema ništa drugo.''
Dijete ne može znati da postoji svijet izvan utrobe majke. I zato nemojte se čuditi ako vas pitam: ''Jel znate vi da postoji Bog?'' Ti ćeš reći: ''Nikad ga nisam vidio''. Pa jasno da ga nisi vidio. Dijete nikad nije vidjelo majke. Provelo je 9 mjeseci u utrobi majke. I ti dok si 90 godina u utrobi svijeta i zemlje ne možeš vidjeti Boga. A kad dijete izađe iz utrobe, kaže: ''Mammma'', i zagrli mamu. To je smrt. Mi kažemo smrt. Nije smrt nego rođenje. I kad iziđeš iz ovoga svijeta u onaj drugi, reći ćeš: ''Oče nebeski, pa to si ti''. I zagrljaj oca i tebe. To je ljepota života. I onda kad pitaš ljude: ''Ljudi, jel' vi znate da postoji drugi svijet izvan ovoga, jel' postoji nakon smrti. Vi ćete reći: ''Nitko nije vidio, nitko ni čuo. Pa kako ću, kud idu naši pokojnici…ne znamo''. Kako ćeš saznati je'l postoji drugi svijet? Vidite nama to ne može reći znanost jer znanost je unutar ovoga svijeta mi se vrtimo u krugu. Ne mogu revizije jer i one se vrte u krugu. Nama ne može nitko reći, postoji samo jedan, jedinstveni čovjek ljudske povijesti – Isus iz Nazareta. On jedini kaže – došao je odande, i čudesima dokazao da vlada prirodom. Da vlada i biljkama i životinjama, i ljudima i smrću i grijesima. On je izvana došao i rekao: ''Postoji drugi svijet, postoji vaš otac''. Zanimljivo, dijete je u majci, a ne zna da postoji mama. Sveti Pavao kaže: ''Mi smo u Bogu, u Njemu živimo, krećemo se, a mi ne znamo da on postoji''. Je li dovoljna ta usporedba da shvatimo gdje smo mi sad? I sad zamislite da netko dođe djetetu, napravi carski rez i dođe i kaže: ''Dijeteeee, ajde da te donesem mami, joohoj. Dijete reću ti, postoji mama, evo ja sam ovdje vani pred mamom, postoji svijet krasan, vidjet ćeš''. Dijete tek sada zna, i ako vjeruje tebi koji si došao u utrobu majke da mu kažeš, onda zna – Postoji drugi svije,t evo, jedva čekam kad ću se roditi.
Ali dijete rođenje smatra smrću. Moram odavde otići, užas kakva. Tako i mi – umro, a on slobodan. Vidite, tako i mi – u Bogu smo, a ne znamo da postoji Bog. I zato, Isus Krist je kao ono kad bi napravio carski rez i došao djetetu, on je došao k nama i kaže: ''Ljudi nebojte se, postoj Bog. Postoji život. Samo pazite, ostanite čitavi''. Da bi dijete bilo živo ovdje na zemlji šta treba činiti? Pa da mu tijelo bude zdravo. Jer ako mu je tijelo zdravo, ono može na zemlji živjeti. Ako ja hoću u onom vječnom životu, duhovnom životu, ako hoću živjeti, šta u meni treba biti zdravo? Duhovna duša. Besmrtna duša. Jer tamo Duh živi. Bog je tu. Isus Krist je došao da nam to kaže. On je došao uzeti naše grijehe. I taj Bog preko Crkve nam oprašta. I zato kad ti Isus kaže: ''Oprošteno ti je'', onda znaš da ti je oprošteno. Tvoja prošlost je čista. Zato vam kažem: Nemojte se baviti fantomima. Nemojte se baviti onime čega nema. Nemojte se baviti rupicama u siru. Bavite se sirom. Bavite se životom. Bavite se ljepotom. Bavite se dostojanstvom. Kako se oslobađamo grijeha i zla? Pa kažemo oprosti. I čisto. U siru nema više rupica. Na meni više nema krivice i nitko me ne može osuditi. A Bog me onda voli.

Čovjek je... :)

Čovjek je neistraživa tajna.
Kad kažemo čovjek, onda mislimo na muškarca i ženu,
mislimo dakle na dvoje koji su različito ostvareni,
a svako od njih je čovjek i zajedno su opet čovjek.

Jedno bez drugog nemaju smisla.
Svijet samo sa muškarcima ili svijet samo sa ženama
propao bi jer ne bi bilo razmnožavanja čovjekove vrste.

Bez muškarca ne bi bilo znanosti, bez njih izgradnja
velikih svjetskih građevina ne bi bila moguća.
Bez njih ne bi postojalo bezbroj otkrića,
ali ni bezbroj umjetničkih djela.

Jednako tako, bez žene ne bi bilo ukusa, nježnosti, topline,
brige za čovjeka, suosjećanja, opraštanja i majčinstva.

Zapravo, čovjek i čovječanstvo su nezamislivi bez muškog i ženskog.
Ono što ima jedno, nema drugo, jedno su na drugo upućeni,
jedno od drugoga žive, upotpunjuju se i tako postaju čovjekom.

Dok žena savija gnijezdo,
muškarac donosi materijal za njega.
Dok žena daje toplinu,
muškarac pazi da toplina ne umakne.
Žena uokružuje unutrašnjost doma,
kad muškarac podigne zidove.
Dok žena moli i traži mir,
dotle muškarac mora voditi ratove za mir
i braniti je od neprijatelja.

O muškomi ženskom, njihovom međusobnom odnosu
ovisi ne samo čovjekovo rađanje
nego i umjetnička i mnoga druga djelatnost.

Muškarac bez žene je stablo bez ploda,
bez žene prepušten je smrti.

Žena bez muškarca nema kuće ni djeteta,
nema koga okružiti svojim mirom i toplinom,
njezino srce nema razuma koji bi je vodio.
Nema onih kojima bi mogla dati
blago i bogatstvo koje ima.

Žena je plodno tlo u kojemu muškarac pruža svoje korijenje i raste.

Žena je izrazita nježnost i ljubav,
muškarac je izraziti razum, muževnost i snaga.
Žena je usmjerena na muškarca,
on na stvari, objekte i objektivnost.

Muškarac spoznaje razumski i diskurzivno,
žena intuitivno i srcem.
Ženi je lakše spoznati osobu
i zato ona lakše dolazi do Božje prisutnosti.

Muškarac je upućen na objektivne stvari, na mrtve predmete,
a Bog je živa osoba i stoga je muškarcu Bog često dalek.

Žena izvana izgleda krhka i slabašna,
i stoga treba nekoga da je brani.
Muškarac uživa da je može braniti,
da može sići u njezinu nježnost i upućenost na osobu.

U ženi muškarac osjeća centripetalnu silu
koja ga privlači u život, tamo gdje se odgađa čovjek.
Muškarac u sebi osjeća centrifugalnu silu,
on ima potrebu da putuje, da istražuje:
on se gubi u svemrskoj pustoši.
On vapi i čezne za ženom,
jer sav svijet mu ne može ništa reći.
On je Adam koji ni u čemu ne nalazi sugovornika
osim u ženi.

Muškarac je nemoćan i slabašan
u osnovnim ljudskim dimenzijama,
on je poput djeteta koje treba majku,
suprugu koja će ga zaštititi, obući,
ukrasiti njegov dom, dati mu svježinu i pozadinu,
korijene od kojih se može živjeti.
Muškarac je onaj koji razumski vodi ženu,
koji je čini tirjeznom i razumnom, koji joj pokazuje red i mir,
koji je zaštićuje i koji joj donosi sav svijet koji je osvojio
i dopušta da se u njoj taj svijet preporodi.

Muškarac tek kroz ženu spoznaje tko je i čiji je.
Žena tek kroz muškarca spoznaje kome pripada,
čije ime nosi i odakle potječe.

Muškarac i žena dva su čudesna bića,
a zajedno su čovjek.

Njihovo zajedništvo i jedinstvenost ,
jedno tijelo i jedna duša,
najviše se odražava u djetetu koje oni rađaju.
Dijete je muž i žena, tata i mama zajedno,
a ipak posebno biće.

Nikad neće biti dovoljno da se istraže, prouče i upoznaju muškarac i žena.
Svako površno približavanje ili odbijanje muškog i ženskog
samo je znak da se nije prodrlo u dubine.
Književnica Gertrude von Le Fort divno kaže o ženi:
„Svijet treba majčinsku ženu.
Jer, svijet je i dalje siromašno, bespomoćno dijete.“
Majka Terezija kaže da svijet danas kao nikada treba ljubavi.

Žena je sigurna perspektiva čovječanstva:
kao majka, supruga i djevojka,
kao medicinska sestra ili liječnica,
kao istraživač, supatnica, tješiteljica, kao redovnica.
Gdje je ona, tamo niču cvijet i nada.
Ženu treba iznova zaštititi,
ponovo otkriti njezinu ljepotu,
opet joj dati veo ispod kojeg se vidi
njezina veličina, dubina i dimenzije vječno ženskog.

Neka Bog blagoslovi svaku ženu i muškarca
naše domovine i svijeta.

Tako je malo potrebno

Tiho i nečujno, ali vidljivo i simpatično,
ušlo je proljeće na naše prostore.
Nitko od nas ništa nije trebao činiti da se proljeće pojavi.
Ono nam je od nekoga darovano.
Grane suhe od zime odjednom su se pojavile
s nabubrenim pupovima,
zatim sa cvijećem, lišćem, i uskoro s plodovima.
Posvuda se oko nas rascvala priroda, ruže mirišu,
cvijeće jedno za drugim cvate
i nudi se kao neizrecivi dar neba.
Nakon naoko mrtve zime opet je nabujao život.
Od prirode treba učiti.

Kad te u životu zahvati depresija,
kad te pogode nepravedne kritike,
kad te zahvati strah od bolesti i smrti,
shvati da to nije trenutak umiranja,
nego sijanje sjemena za još bolje sutra.
To ti Bog nudi da u tebi naraste snaga
i da uvidiš kako nema granica Božjim silama u tebi.
Prepustiti se rezignaciji nedostojno je čovjeka.
Dostojevski piše da je grijeh upasti u apatiju.
„Pojačaj svoj posao ljubavlju“, kaže on,
„i naći ćeš pravu sreću.“
Samosažaljenje i depresija samo su znak
da si se prepustio zlu, a ne Bogu. Dovoljno je samo da počneš govoriti:
„Ja sam Božje dijete, Bog je moj Otac,
sve mogu u Bogu kojem vjerujem,
Bog je moja snaga i pjesma“, i vidjet ćeš kako u tebi rastu snage.

Jer dok govoriš takve riječi,
doživljavaš isto što i priroda
kad je obasjava proljetno sunce.
Što više izgovaraš istinu Evanđelja,
kao da jača sunce i izvlači iz tebe zaspale snage.
Koliko snage leži u molitvi koju svaki dan izlijevaš pred Boga!
Pokušaj mjesec dana moliti na jednu nakanu
ili zahvaljivati Bogu za darove koje ti svaki dan daje,
dotakni se riječju „hvala“ svake sitnice oko sebe
i počet ćeš doživljavati kako u tebi buja život.

Tako je malo potrebno da budemo sretni:
samo se okrenuti prema suncu i već smo svijetli,
samo reći Bogu „da“ i već smo spašeni,
samo reći „da“, htjeti i odlučiti.
Bog neumorno čeka na tvoje riječi.
Jer čim vjeruješ, ti stvaraš posudu u koju Bog
može staviti svoje sile za bolji svijet oko tebe.
Treba naučiti čitati Božju riječ,
napuniti srce i pamćenje njome
i početi pravo moliti.
Jer, molitva je prava samo onda kada se pravo moli.

Koliko je tragičnih ljudi oko nas!
To su oni koji uvijek izgovaraju negativne riječi,
koji stalno govore „ne mogu“, često pripovijedaju o strahu,
bez prestanka negativno govore o drugima.
Oni su poput onih koji u švicarskom siru vide samo rupice, a nikada sir.
Oni su zatvorili oči i viču: Kad će već jednom svanuti sunce?!
Oni navlače mrak nad naše gradove i sela,
nad sudbine ljudi, grupa i društva.
Negativna riječ i negativna misao
doziva bolesti, zla i nesreće u ljudska obitavališta.
Negativne misli stvaraju u tebi
utvrde i kule da te sapnu i vežu kako bi te zarobile.

I uzalud je obilje radosti i mira oko tebe,
tvoje te riječi onesposobljavaju da to vidiš i doživiš.

Narodna poslovica kaže:
Oku koje ne želi gledati, uzalud je i svjetlo i naočale.
S druge strane, svaka je pozitivna riječ
kao svjetlo koje se bori protiv tame.
Čim si pomislio pozitivno,
izrekao dobru riječ,
počeo u mašti gledati optimistično,
postao si svijetao, zdrav i čist.

Nesreće, zla i ratovi zaustavljaju se
pozitivnim riječima i mislima poput ovih:
Bog je jači od rata,
Bog je jači od moje bolesti,
Bog je jači od pokvarenosti ljudi...

Neka te obasja svjetlo odozgor,
da budeš svjetionik,
da pališ svjetla, a ne da ih gasiš.

Podsjetnik...

Poznati predavač započeo je svoj seminar pokazujući novčanicu od 20 dolara.
Zapitao je 200 ljudi koji su bili u dvorani: „Želi li tko ovih 20 dolara?“
Ljudi su počeli dizati ruke.Tada im je rekao: „Jedan od vas dobit će ovih 20 dolara ali prvo mi dopustite da nešto učinim.“
Počeo je gužvati novčanicu.
Potom je upitao: „Tko ju i dalje želi?“
Ruke su i dalje bile u zraku.
On je nastavio: „A što ako učinim ovo?“ Ispustio ju je na tlo i počeo ju je cipelom otirati po podu.
Podigao ju je svu zgužvanu i prljavu.
I tko ju još uvijek želi?
Ruke su i dalje bile u zraku.
Prijatelji, trebali bi smo ovdje naučiti vrlo važnu lekciju.
Ma što učinio novčanici vi ju i dalje želite jer nije izgubila na svojoj vrijednosti.
Ona i dalje vrijedi 20 dolara.
Puno puta u našim životima bili smo bačeni i uprljani zbog naših krivih odluka i životnih okolnosti.
Zbog toga smo se osjećali kao da smo bezvrijedni.
Ali bez obzira što se dogodilo ili što će se dogoditi, nikad nećeš izgubiti svoju vrijednost.
Prljav ili čist, zgužvan ili ispeglan uvijek ćeš biti neprocjenjiv onomu tko te voli.


Vrijednost našeg života ne proizlazi iz onoga što jesmo ili što radimo nego iz onoga čiji smo i kome pripadamo.
Poseban si - nikada to ne zaboravi!
Računaj na blagoslove koje imaš a ne na probleme. I ne zaboravi: amateri su izgradili Noinu arku – profesionalci Titanik.
Ako te je Bog doveo do toga – On će te i provesti kroz to.

Molim te... poslušaj ono što ne govorim...

Nemoj da te zavara izraz moga lica.
Jer,nosim masku, tisuće maski,
maske koje se bojim skinuti,
a nijedna od njih nisam ja.
U pretvaranju sam pravi majstor,
ali nedaj se zavarati.
Za ime Božje, nedaj se zavarati.
Pretvaram se da sam siguran
da je sve med i mlijeko u meni
i oko mene
da mi je ime samouvjerenost a smirenost moja igra
da je sve mirno i da sve kontroliram
i da ne trebam nikog.
Ali, ne vjeruj mi.
Možda se čini da sam smiren, ali
moja smirenost je maska
uvijek promjenjiva i koja sakriva.
Ispod nje nema spokoja.
Ispod nje je zbrka, strah i samoća.
Ali, ja to sakrivam.
Ne želim da itko zna.
Hvata me panika na pomisao o mojoj slabosti
i da će me otkriti.
Zato frenetično kreiram masku da bi iza nje sakrio
nonšalantno, sofisticirano pročelje,
da mi pomogne da se pretvaram,
da me zaštiti od pogleda koji zna.
Ali baš takav pogled je moje spasenje.
Moja jedina nada i ja to znam.
Dakako, ako iza njega slijedi prihvaćanje.
Ako slijedi ljubav.
To je jedina stvar koja me može osloboditi od mene samoga,
od zatvora što sam ga sam sagradio,
od prepreka što ih sam tako bolno podižem.
To je jedino što će me uvjeriti u ono u što ne mogu uvjeriti sam sebe,
da uistinu nešto vrijedim.
Ali ja ti ovo ne kažem. Ne usuđujem se. Bojim se.
Bojim se da iza tvoga pogleda neće uslijediti prihvaćanje,
da neće uslijediti ljubav.
Bojim se da ćeš me manje cijeniti, da ćeš se smijati,
a tvoj bi me smijeh ubio.
Bojim se da duboko negdje nisam ništa, dane vrijedim,
i da ćeš ti to vidjeti i odbiti me.
Zato igram svoju igru, svoju očajnu igru pretvaranja
sa sigurnim pročeljem izvana
i uplašenim djetetom unutra.
Tako počinje svjetlucava ali prazna parada maski,
a moj život postaje bojište.
Dokono čavrljam s tobom učtivim tonovima površnog razgovora.
Kažem ti sve, a zapravo ništa,
i ništa o onome što je sve,
i što plače u meni.
Zato kad samu kolotečini,
neka te ne zavara to što govorim.
Molim te pažljivo slušaj i pokušaj čuti ono što ne kažem.
Što bih volio da mogu reći,
što zbog opstanka moram reći,
ali što reći ne mogu.
Ne volim ništa kriti,
Ne volim igrati umjetne, lažne igre,
želim prestati s igrama.
želim biti iskren i spontan te biti ja,
ali mi ti moraš pomoći.
Moraš pružiti ruku
čak i kada se čini da je to posljednje što želim.
Samo ti možeš iz mojih očiju ukloniti prazan pogled živog mrtvaca.
Samo me ti možeš prizvati u život.
Svaki put kad si ljubazan, nježan i kad me hrabriš,
svaki put kad pokušaš razumjeti jer uistinu brineš,
moje srce dobije krila,
vrlo mala krila,
vrlo slaba krila,
ali krila!
Sa svojom moći da me oživiš možeš udahnuti život u mene.
Želim da to znaš.
Želim da znaš koliko si mi važan,
kako možeš biti stvoritelj - do Boga pravedan stvoritelj - moje osobe
ako tako izabereš.
Samo ti možeš srušiti zidove iza kojih dršćem,
samo ti možeš ukloniti moju masku,
samo ti me možeš osloboditi moga sjenovitog svijeta panike,
i nesigurnosti, iz mojega usamljenog zatvora,
ako tako odlučiš.
Molim te odluči. Ne mimoilazi me.
Neće ti biti lako.
Dugotrajno uvjerenje o bezvrijednosti gradi snažne zidove.
Što mi bliže priđeš
to naglije mogu uzvratiti.
To je nerazumno, ali unatoč tome što o čovjeku kažu knjige,
jasam često nerazuman.
Borim se baš protiv one stvari za kojom čeznem.
Ali rekoše mi da je ljubav jača od snažnih zidova,
i tu leži moja nada.
Molim te pokušaj pobijediti zidove
čvrstom rukom
jer dijete je vrlo osjetljivo.
Tko sam, možda se pitaš?
Ja sam onaj kojega znaš vrlo dobro.
Jer ja sam svaki čovjek na kojega naiđeš
i ja sam svaka žena na koju naiđeš.

Bog je tu

Bog je tu

Kada shvatiš da si sam i naoblači se vrijeme,
pa pogledaš u nebo da u njemu nađeš spas.

Kada ljudi što prolaze ne čuju tvojih riječi,
pa pogledaš u zvijezde,čuju li one tvoj glas?

Bog je tu, On je Tu!

Kada smisao se sakri u sjenu što se stvara,
pa pogledaš u sumrak i obuzme te strah.

Kada nada ne rasvijetli jutro novoga dana,
pa pogledaš u tminu i zastane ti dah.

Bog je tu, On je tu!

Samo otvori svoje srce, da prihvatiš taj tijek,
primiš divnu ljubav; što jedini je lijek

Samo otvori svoje oči, ali ti to moraš htjet,
da vidiš pravo svjetlo; kako čudesan je svijet!

Kada vjera sva izblijedi i sumnja te nadvlada,
pa tražiš prave riječi da si objašnjenje daš.

Kada sreće ne nalaziš u svijetu kojeg gledaš,
pa pitanja postavljaš iako odgovore znaš!

Bog je tu, On je tu!

Isus i sotona

Jednog dana Isus i sotona su razgovarali. Sotona se bio vratio iz Edenskog Vrta. Bio je ponosit i napuhivao se ohološću. 'Da Gospodine, upravo sam ulovio cijelo čovječanstvo. Upotrijebio sam zamku za koju sam znao da će biti izvrsna a za mamac sam isto stavio ono što sam znao da će upaliti. Sve sam ih ulovio!
''Što ćeš učiniti s njima?', upita Isus.
Sotona odgovori:'Oh, igrat ću se s njima! Naučit ću ih kako se oženiti a onda se rastaviti; kako se mrziti i kako činiti jedan drugome zlo; kako piti, pušiti i psovati. Naučit ću ih kako proizvoditi oružje za ratovati - puške i bombe - i kako se međusobno ubijati. Bit će to vrlo zabavno!'
'A onda, kada završiš igrati se s njima i učiti ih svemu tome, što ćeš onda učiniti s njima?, upita Isus.
'Oh, ubit ću ih', uzviknu Sotona oholo.
'Koliko tražiš za njih?', upita Isus.
'Daj, ne želiš valjda ovu svjetinu kupiti! Nisu ni za što! Zli su veoma. Ako ih uzmeš mrzit ćete. Pljuvat će po tebi, psovat će te a onda te i ubiti. Ne, nije valjda da ih i dalje želiš kupiti!!' - pita sotona.

'Koliko?', opet upita Isus.
Sotona pogleda Isusa i cereći mu se u lice reče: 'Svu tvoju krv, sve tvoje suze i tvoj život!'

Reče Isus:'DOGOVORENO!'

Vrata srca

Čudim se: Zašto si, kad sam Ti otključala vrata svog srca, skinuo vrata?
Čudim se: Zašto si u središtu iskopao zdenac dubok?
Čudim se: Zašto si intimu moju, koju sam za Te čuvala, vjetrometini izložio, pa sad prolaznici i namjernici dolaze, piju, utažuju žeđ i odlaze, pa ponovno navraćaju.
Čudim se: Zar ti nije hladno u meni bez vrata, zar ne mariš što se moramo skrivati u najtajnije kutke da nas ne vide, da sami budemo.
Čudim se svemu što mi činiš. A ne htjedoh Ti pitanja postavljati, tek vrata mi trebaju…
A Ti govoriš: JA SAM VRATA…
Ne boj se, jer ja sam s tobom, ne boj se, jer ja sam tvoja Vrata.
Svi ovi kroz mene ulaze i izlaze, ne plaši se vjetra, ja bdijem nad tobom…!
Ne boj se!
Ne bojim se više, vjerujem Ti!
Samo Te molim, nikad me ne napuštaj.

A prolaznike i namjernike ionako ne biram ja, već Ti.

Ostajem u dubokom klanjanju, zahvalnosti i čuđenju: Ti si moja vrata!

Carevo sjeme

Car je već bio u poodmakloj dobi i znao je da će uskoro trebati izabrati svog nasljednika. Jednog dana pozvao je sve mlade ljude svog kraljevska na sastanak. Tada im je rekao: “Vrijeme je da odstupim sa svog prijestolja i izaberem svog nasljednika. Odlučio sam izabrati jednog od vas koji ste sada prisutni ovdje.” Car tada nastavi: “Svakom od vas dat ću po jedno sjeme. Želim da posadite to sjeme, da ga zalijevate i vratite se ovdje točno za godinu dana zajedno sa onim što ste uzgojili iz tog sjemena. Tada ću prosuditi prema onome što ste uzgojili i tako izabrati svog nasljednika.

Mladić po imenu Ling primio je sjeme kao i ostali. Vratio se je kući i uzbuđeno ispričao majci što se je dogodilo. Ona mu je pomogla pronaći posudu , te je Ling pažljivo posadio sjeme. Svaki dan ga je zalijevao i pratio da li je nešto izraslo. Nakon tri tjedna, ostali mladići počeli su pričati o svojim biljkama koje uzgajaju iz carevog sjemena. Ling je uporno provjeravao svoju posudu sa sjemenom ali ništa nije raslo iz nje. Tri, četiri, pet tjedana je prošlo ali ništa nije izraslo. Drugi su pričali o svojim biljkama a Ling nije imao biljku i osjećao se je kao gubitnik. Šest mjeseci je prošlo ali ništa nije izraslo. Počeo je vjerovati da je ubio sjeme. Svi su već imali velike biljke samo on nije imao ništa. Ali i dalje se je nadao da će nešto izrasti.

Nakon što je prošlo godinu dana svi mladići su donijeli svoje uzgojene biljke caru da prosudi tko će od njih biti nasljednik. Ling je rekao majci da ne želi caru nositi svoju praznu posudu, ali majka mu je savjetovala da bude iskren prema onome što se je desilo. Ling je osjećao veliku mučninu u želucu ali je znao da je majka u pravu. Kada je stigao na skup Ling je bio zaprepašten veličinama i vrstama biljaka koje su uzgojili drugi mladići. Spustio je svoju praznu posudu na pod i svi su mu se tada smijali. Nekoliko njih je osjećalo sažaljenje prema Lingu i reklo mu: “Hej, dobar pokušaj”.

Kada je car stigao, pozdravio je mladiće i počeo prelaziti prostorijom. Ling se je trudio da se što više sakrije u pozadinu. -”Kako ste velike i lijepe biljke, stabla i cvijeće uzgojili,” reče car. ”Danas, jedan od vas bit će imenovan sljedećim carem.” Iznenada, car spazi Linga i njegovu praznu posudu na podu te naredi straži da mu dovedu tog mladića. Ling je postao prestrašen i pomislio: 'Car zna da sam ja gubitnik! Možda će me sada zato dati ubiti!” Kada je Ling došao pred njega, car ga upita za ime. “Moje ime je Ling”, odgovori. Svi mladići su mu se smijali i izrugivali. Car pogleda u Linga i obznani svima: “Čuvajte se svog novog cara! Njegovo ime je Ling!” Ling nije mogao vjerovati. On čak nije mogao uzgojiti ni obično sjeme. Kako on može biti car?

Tada car reče: “Godinu dana prije dao sam svakom od vas po jedno sjeme. Rekao sam vam da uzmete i posadite to sjeme te uzgojite biljku i donesete to što uzgojite natrag k meni. Ipak, ja sam vam dao mrtvo sjeme koje ne daje biljku. Svi osim Linga ste mi donijeli velike biljke, stabla i cvijeće. Kada ste otkrili da vaše sjeme neće dati ploda, zamijenili ste ga s drugim. Ling je jedini imao dovoljno hrabrosti i iskrenosti da mi donese zdjelicu sa mrtvim sjemenom. Zato je on taj koji će biti sljedeći car!”

Zaključak: Ako sadite poštenje, ubirat ćete povjerenje. Ono što sadite sada određuje što ćete ubirati sutra. Sjeme koje sada zalijevate određuje hoće li vaš život biti bolji i lošiji u budućnosti. Jednog dana uživat ćete u plodovima…ili ćete plaćati za svoje izbore na koji način sada uzgajate svoju biljku - svoj život.

Tko sam ja?

Tko sam ja? Često mi kažu
da izlazim iz ćelije
raspoložen vedar i čvrst
kao gospodar svoga dvora.
Tko sam ja? Često mi kažu
da govorim sa svojim stražarima
slobodno i prijateljski jasno
kao da im imam zapovjediti nešto.
Tko sam ja? Također mi kažu
da podnosim dane nesreće
ravnodušno, smiješeći se i ponosno
kao netko tko je na pobjede naučio.
Jesam li doista to što drugi o meni kažu?
Ili sam samo ono što sam o sebi znam?
Nemiran, čežnjiv, bolestan, kao ptica u kavezu,
u borbi za životni dah, kao da me guši netko,
gledajući za bojama, za cvijećem, za ptičjim glasovima,
žeđajući za riječima dobrim, za blizinom ljudskom,
gnjevan zbog samovolje i uvrede najsitnije,
gonjen iščekivanjem velikih stvari,
bespomoćan u strahu za prijatelje u beskrajnoj daljini,
umoran i prazan za molitvu, razmišljanje i stvaranje,
utučen i spreman odijeliti se od svega?
Tko sam ja? Taj ili onaj?
Jesam li danas taj, a sutra netko drugi?
Ili i jedan i drugi? Pred ljudima hvalisavac
a pred sobom slabić prezira vrijedan?
Zar ne sličim četama poraženim
koje u neredu bježe pred bitkom već dobivenom?
Tko sam ja?
Samotno pitanje izruguje se meni.
Ma tko bio,
ti me poznaješ,
tvoj sam,
Bože moj!

HVALA TI ŽIVOTE ...

Hvala ti živote, mnogo si mi dao.
Dao si mi oči, otvara ih svjetlo.
Jasno vidim crno, jasno vidim bijelo.
Nebo iznad glave, tako sjajno i kad se budim
vidim u tom mnoštvu, lice koje ljubim…

Hvala ti živote, mnogo si mi dao.
Sluh koji ne vara i ne čuje laži,
a sluša dječaka kada ljubav traži.
I čuje u noći što je iza vrata
korak prijatelja, ili korak tata…Hvala ti živote, mnogo si mi dao.

Hrabrosti još imam, i nisam bez dara,
da zavolim voće, koje čovjek stvara.
Dijelili smo udes, dobar ili zao,
kad u moje oči tvoj je pogled pao…
Hvala ti živote, mnogo si mi dao.

Dao si mi osmjeh, učio me plaču.
Sve što ne znam danas, mozda sutra znat cu.
Ti si dao nježnost koja pjev moj čini,
ponoru me dao, i dao visini…
Za sve što mi ote ...
Hvala ti, živote…

Četvrt sata s Isusom

Nije potrebno puno znati da bi mi se svidjelo -
dosta mi je da me žarko ljubiš.
Ovdje govori jednostavno sa mnom
kao što bi razgovarao s najboljim prijateljem.

Moraš li me za nekoga nešto moliti?

Reci mi njegovo ime i reci mi zatim što želiš da sada za njega učinim.
Traži puno, ne oklijevaj moliti.
Govori mi jednostavno i ispravno o siromašnima koje želiš utješiti,
o bolesnima koje vidiš da trpe,
o zalutalima koje veoma želiš da se vrate na pravi put.
Reci mi za sve barem riječ.

A za sebe, ne trebaš li za sebe neku milost?

Napravi mi, ako to želiš listu sa svime što trebaš i dođi,
čitaj je u mojoj prisutnosti.
Reci mi otvoreno – možda si ponosan, sebičan, nestalan, nemaran...
i moli me tada da ti dođem u pomoć kod malo ili puno nastojanja,
koja činiš da se toga oslobodiš.
Ne stidi se! Ima mnogo pravednih,
puno svetih u nebu koji su imali točno iste pogreške.
Ali oni su molili ponizno i malo po malo uviđali da su od toga slobodni.
I ne oklijevaj moliti za zdravlje,
kao i za sretan ishod tvojih poslova, radnji ili studija.
Sve ti to mogu dati i dajem ti.
Ja želim da me za to moliš sve dok se ne usmjeruje
protiv tvoje svetosti, nego je odobrava i potpomaže.
Što trebaš upravo danas? Što mogu za tebe učiniti?
Kad bi znao koliko želim da ti pomognem!

Nosiš li upravo neki plan u sebi?

Iznesi mi ga. Što te zaokuplja? Što misliš? Što želiš?
Što mogu učiniti za tvog brata, što za tvoju sestru,
tvoje prijatelje, tvoju obitelj, tvoje poglavare?
Što želiš ti za njih napraviti?
A što se mene tiče: nemaš li želju da se ja proslavim?
Ne želiš li svojim prijateljima moći učiniti nešto dobro,
koje možda veoma ljubiš, a koji međutim žive,
a da ne misle na mene?
Reci mi: što danas osobito pobuđuje tvoju pozornost?
Što želiš sasvim čeznutljivo? Kojim sredstvima raspolažeš da to dobiješ?
Reci mi kad ti ne uspije namjera i ja ću ti navesti razloge za neuspjeh.
Ne želiš li me zadobiti za sebe?
Ja sam gospodar nad srcima
i s blagom silom nosim ih tamo gdje mi se sviđa,
a da ne ograničavam njihovu slobodu.


Osjećaš li se možda tužnim ili loše volje?

Ispripovijedi mi u svim pojedinostima što te čini tužnim.
Tko te je ranio?
Tko je uvrijedio tvoju osobnu ljubav?
Tko te je prezreo?
Sve mi priopći i uskoro ćeš tako daleko doći da mi kažeš
da po mom primjeru sve opraštaš i sve zaboravljaš.
Kao nagradu dobit ćeš moj utješiteljski blagoslov.
Bojiš li se možda?
Osjećaš li u svojoj duši onu neodređenu sjetu
koja je doduše neopravdana,
ali ipak ti ne prestaje razdirati srce?
Baci se u ruke moje providnosti.
Ja sam uz tebe, na tvojoj strani.
Vidim sve, čujem sve i nijednog trenutka te ne ostavljam na cjedilu.
Osjećaš li odbojnost kod ljudi koji su te prije voljeli,
koji su te sada zaboravili i udaljili se od tebe,
a da im za to nisi dao ni najmanjeg povoda?
Moli za njih i ja ću ih vratiti na tvoju stranu,
ako ne postaju zaprekom za tvoje posvećenje.

Nemaš li mi možda priopćiti neku radost?

Zašto mi ne dopuštaš da u tom sudjelujem,
budući da sam tvoj prijatelj?
Pripovijedi mi što je kod zadnjeg posjeta kod mene
utješilo tvoje srce i dovelo do smijeha.
Možda si dobio ugodna iznenađenja;
možda si dobio sretne vijesti, pismo, znak naklonosti;
možda si prevladao neku poteškoću,
izišao iz bezizlaznog položaja.
Sve je to moje djelo.
Trebaš mi jednostavno reći:
Hvala Bože moj!

Ne želiš li mi ništa obećati?

Čitam u dubini tvog srca.
Ljude čovjek može lako razočarati, ali Boga ne.
Govori mi sasvim iskreno.
Jesi li čvrsto odlučio ne izlagati se više onoj prigodi za grijeh,
odreći se onog predmeta koji ti škodi,
ne čitati više onu knjigu koja nadražuje tvoju fantaziju,
ne se obraćati više s onim čovjekom koji uznemiruje mir tvoje duše?
Hoćeš li opet biti blag, ljubazan i mio prema onom čovjeku
kojeg si do danas smatrao neprijateljem, jer se ogriješio o tebe?

Sada dobro. Vrati se opet svojim uobičajenim poslovima,
svome radu, svojoj obitelji, svome studiju.
Ali ne zaboravi četvrt sata koji smo oboje ovdje proveli.
Sačuvaj, koliko možeš,
šutnju, skromnost, nutarnju sabranost, ljubav prema bližnjemu.
Ljubi moju Majku, koja je i tvoja.
I vrati se opet sa srcem koje je još više ispunjeno ljubavlju
i koje je još više predano mome Duhu.
Tada ćeš pronaći u mome srcu svaki dan
novu ljubav, nova dobročinstva, nove utjehe.

Ljubi me kakav jesi...

Sjeti se da sam ja tvoj Bog...
tvoj Gospodin... tvoj Spasitelj...
tvoj Učitelj... tvoj Brat...tvoj Prijatelj...
Ako vjeruješ u mene,
uvijek živim s tobom i ljubim te...
Ljubi me kakav jesi...ostalo prepusti meni.
Poznam tvoju bijedu, tvoju muku i patnju tvoje duše, slabost i bolest tvoga tijela, tvoju prostotu i tvoje grijehe,
pa ipak ti kažem: „Daj mi tvoje srce, ljubi me kakav jesi...“
Ako čekaš da budeš anđeo, da se prepustiš mojoj ljubavi,
nećeš me nikada ljubiti.
Ma koliko bio slab u vršenju svojih dužnosti i kreposti
i uvijek iznova upadao u grijehe koje ne bi želio učiniti,
ne dopuštam ti da me ne ljubiš.

Ljubi me kakav jesi...
U svim časovima, u bilo kakvoj situaciji u kojoj se nađeš,
u revnosti ili u mlakosti, u vjernosti ili nevjernosti,
ljubi me kakav jesi.
Želim ljubav tvog siromašnog srca.
Ako čekaš da budeš savršen, nećeš me ljubiti nikada.

Gle! Zar ja ne bih mogao sasvim lako učiniti
od svakog zrna pijeska jednog serafina koji sja čistoćom,
plemenitošću i ljubavlju?
Nisam li ja Svemogući i ako mi se sviđa
odreći se svih tih mogućih divnih bića
i izabrati siromašnu ljubav tvoga srca, umjesto njihove,
nisam li ja gospodar svoje ljubavi?

Dijete moje, dopusti mi da te ljubim,
jer želim tvoje srce.
Doista ga želim s vremenom preobraziti,
ali za sada te želim takvoga kakav jesi i žudim da ti isto to učiniš.

Želim vidjeti kako iz dubine tvog srca uzlazi ljubav.
ljubim u tebi i samu tvoju slabost,
ljubim tvoju siromašnu i jadnu ljubav,
želim da se diže iz najdublje dubine tvog bića trajni vapaj:
„Isuse, ljubim Te...!“

Jedino što tražim jest pjesma ljubavi tvoga srca,
ne trebam tvoje znanje ili tvoj talenat.
Jedino što mi je važno jest vidjeti te kako živiš ljubeći.

Ne tražim tvoje kreposti.
Kada bih to činio, pomagao bih tvoju slabost i hranio tvoju sebičnost,
zato se ne brini za to.
Mogao sam te odrediti za velike stvari,
ali tada ne bi bio korisni sluga;
ljubim te makar tek malo imaš ,
jer sam te stvorio za ljubav.

Danas stojim pred vratima tvoga srca kao siromah koji prosi.
Ja sam Kralj kraljeva!
Tražim i nadam se, požuri se i otvori mi.
Ne mari za svoju bijedu;
kada bi savršeno poznavao svoju neimaštinu, umro bi od boli.
Ono što bi mi ranilo srce bilo bi sumnja u mene i otpad od vjere.

Želim da svakog sata dana i noći misliš na mene,
želim da činiš, pa i najneznatniji čin, samo iz ljubavi.
Računam na tebe, da me ljubiš i da me slaviš.
Ne budi zabrinut što nemaš kreposti, dat ću ti svoje.
Kada budeš trpio, dat ću ti snagu.
Daj mi svoju ljubav i naučit ću te da ljubiš još više,
sve dotle dokle nisi nikada ni sanjao...
Ali, sjeti se, ljubi me kakav jesi.

Predao sam te svojoj Majci,
ostani posve u njezinom Prečistom Srcu, ma što se dogodilo...
Ne očekuj da postaneš svet, da bi se predao ljubavi;
tada me nikada ne bi ljubio...

Ljubi me kakav jesi.

Ljubav

Kad vas ljubav pozove, podjite za njom,
Premda su staze njene tegobne i strme.
A kad vas krila njena obgrle,
prepustite joj se,
Premda vas mac, skriven medju
perima njenim, moze povrijediti.
A kad vam progovori, vjerujte joj,
Premda vam glas njen moze unistiti snove,
k'o sto sjeverac opustosi vrt.
Jer, bas kao sto vas krunise,
ljubav ce vas i razapeti.
Isto kao sto vas podstice da rastete,
isto tako ce vas i okresati.

Kao sto se uspinje do visina vasih i miluje vam
grancice najtananije sto trepere na suncu,
Tako ce se spustiti i do vaseg korjenja i protresti ga u
njegovom prijanjanju za zemlju.
Poput snoplja psenicnog,
sakupice vas u narucje svoje.
Omlatice vas, da bi vas ogolila.
Prosijace vas, da bi vas otrjebila od kukolja.
Samljece vas, do bijeline.
Umjesice vas, dok ne postanete gipki.
A onda ce vas izloziti svojoj svetoj vatri,
tako da postanete sveti hljeb za svetu Boziju svetkovinu.

Sve ce vam to ljubav uciniti,
ne biste li spoznali tajne svoga srca
i u spoznaji toj postali dio srca Zivota.

Budete li, pak, u strahu svome trazili
samo ljubavni mir i zadovoljstvo,
Bolje vam je onda da pokrijete golotinju svoju,
i odete sa gumna ljubavi,
U svijet koji ne poznaje godisnja doba gde cete se smijati,
al' ne punocom smijeha svog i plakati,
al' ne do posljednje suze svoje.

Ljubav ne daje nista osim sebe i nista ne uzima, osim sebe.
Ljubav ne posjeduje, niti dopusta da je posjeduju;
Jer, ljubav je dovoljna ljubavi.

Kad volite, ne treba da kazete: "Bog mi je u srcu",
vec: "Ja sam u srcu Bozijem."
I nemojte misliti da mozete usmjeriti puteve ljubavi,
jer ljubav,
ako joj se ucinite vrijednima,
usmjerice vase puteve.

Ljubav nema drugih zelja nego da se ispuni.
Ali, ako volite a morate jos i da zelite,
neka vam ovo budu zelje:
Da se istopite i budete kao potok razigrani sto
pjeva svoj milozvuk noci.
Da spoznate bol prevelike njeznosti.
Da vas rani vlastito poimanje ljubavi;
I da krvarite drage volje i radosno.
Da se probudite u praskozorje sa srcem krilatim i
uputite zahvalniicu za jos jedan dan ljubavi;
Da otpocnete u poslijepodnevnom casu
i razmisljate o ljubavnom zanosu;
Da se s veceri vratite kuci sa zahvalnoscu,
A potom da usnite s molitvom za voljenog u srcu
i pjesmom slavljenickom na usnama…


A šta to znači raditi s ljubavlju?
To znači tkati platno nitima isukanim iz srca, kao da će to platno nositi vaš voljeni.
To znači graditi kuću s ljubavlju, baš kao da će vaš voljeni u njoj živeti.
To znači sejati seme s nežnošću i ubirati žetvu s radošću, baš kao da će vaš voljeni kušati njene plodove.
To znači prožimati sve ono što stvorite dahom svoga duha.

ČOVJEK I ANĐEO

"Čovjek jednom upita svojeg bezmjerno strpljiva anđela:
- Reci mi kako da odrastem?

- Ima samo jedan način - odgovori mu anđeo. - Da umreš sebi.

- Htio bih - reče čovjek - ali nikada ne uspijevam dovoljno.

- A što je dovoljno? - obodri ga anđeo. - Čovjek si i valja da ideš hrabro. Nemoj nikada uvečer zastati da prebrojiš koliko si stekao, a koliko izgubio. Reci jednostavno - hvala, sutra ćemo nastaviti rasti od tamo gdje smo stali, od tamo gdje smo pali. Tako će sutrašnjem danu svanuti čim te ugleda. I svi prethodni dani bit će poput cvjetova posađenih uz tvoj put."

Nova snaga u čovjeku...

Nemoguće je u životu ne biti slab.
Nemoguće se uvijek održati na nogama, ne proplakati, ne osjetiti samosažaljenje i muku, ne upasti u depresiju, nemoguće je ne naljutiti se, ponekad ne baciti koplje u trnje, ne doživjeti mračne trenutke, kad ti se čini da su ti svi ljudi neprijatelji i da život nema smisla.
No, ne samo da dođu takvi trenuci, nego ti smiješ biti slab.
Slabost je trenutak kad te Bog zove da podigneš ruke k Njemu i vikneš: Oče bez tebe dalje ne mogu.
Pad je trenutak milosti i ako je Bog dopustio da padneš, On ima neki veći cilj, veći razlog zbog kojeg je to dopustio.
Na tebi je da ga upitaš zašto i kreneš u ono novo prema kojemu ti je otvorio vrata.
Važno je, međutim, ne ostati ležati nego se dignuti i ići naprijed.
Padovi se tako popravljaju da im se nasmiješiš, oprostiš sebi i drugima i kreneš još odlučnije naprijed.

MOLITVA

               
Gospodine, malo sam izašao.
Vani prolaze ljudi.
Odlaze, dolaze, žure, trče.
Jure motorkotači, jure automobili,
jure kamioni, juri ulica, juri grad, juri sve.
Jure da ne izgube vrijeme,
jure za vremenom
da dostignu vrijeme, da postignu vrijeme...
Tako, Gospodine, ljudi jure za vremenom...
Utrkuju se... brzi, bezglavi, opterećeni, iscrpljeni,
a nikada ne dolaze na cilj.
Gospodine, shvaćaš, oni nemaju vremena...
sati su prekratki, dani prekratki,
život je prekratak...
Ja, Gospodine, imam vremena... sve vrijeme koje mi daješ...
Na meni je da ga ispunim, mirno i predano.

Duša

I Vrhovni Bog izdvoji Dušu iz svog bića i u njoj sazda Ljepotu.

Darova joj nježnost jutarnjih lahora,
miris poljskog cvijeća i blagost mjesečeve svjetlosti.

Podari joj pehar radosti i reče:
Iz njega ćeš piti samo
kada prošlost zaboraviš i budućnost zanemariš.

Zatim joj podari pehar tuge i reče:
Iz njega ćeš piti da bi shvatila suštinu životne radosti.

Zatim u nju uvede Ljubav
koja Dušu napušta sa prvim tragom pohote,
i uvede u nju dražesnost
koja iz nje nestaje sa prvom riječju uznositosti.

I obdari je znanjem nebeskim da je vodi putevima Istine.

I spusti u njene dubine sposobnosti da vidi što se ne da vidjeti.

I stvori u njoj emocije koje prate vizije i himere.

I odjenu je ruhom čežnje koje anđeli od duginog treperenja satkaše.

Potom u nju stavi tamu sumnje koja je sjenka svjetlosti.

Onda uze Gospod oganj srdžbe,
i vjetar što puše iz pustinje neznanja,
i pijesak sa obale mora egoizma,
i zemlju ispod nogu vremena i sazda čovjeka.

Dade mu slijepu snagu što bjesni u bezumlju i pokorava se uživanjima.

I udahnu mu život koji je sjenka smrti.

I Vrhovni Bog se osmjehnu, pa zaplaka,
osjeti bezgraničnu ljubav,
te sjedini čovjeka i njegovu Dušu.

SKRIVENE ANTENE

Ako je sunce iščezlo iz tvog života,
potraži zvjezdu koju je Bog upalio samo za tebe.
Ako si praznih ruku, znaj,
Bog ne očekuje od tebe pune hambare.
Ako su vrata tvojih bližnjih zaključana,
i nitko ne odgovara na tvoje kucanje,
ne odlazi ogorčen. Bog te ljubi.
On će negdje za tebe otvoriti ljudsko srce
i dati ti da to znaš.
Kiša će prestati. Hladnoća proći.

U jednom smješku i nježnoj ruci
osjetit ćeš proljeće i ponovno živjeti.
Budeš li morao nositi poruku u pustinju
gdje nitko ne sluša, znaj,
Bog je postavio skrivene antene koje primaju
svaku riječ iz tvog srca i nose je preko
sasušene zemlje tamo gdje se rađa novi svijet.