U životu postoje dvije osnovne motivacione sile: strah i ljubav.
Kad smo uplašeni, povlačimo se iz života.
Kad smo zaljubljeni, otvaramo se sa strašću, uzbuđenjem i prihvatanjem prema svemu što život može ponuditi.
Moramo prvo naučiti da sebe volimo, sa svim našim sjajnim stvarima i nesavršenstvima. Ako ne možemo sebe voljeti, ne možemo se otvoriti prema našoj sposobnosti da volimo druge ili našem potencijalu da stvaramo. Evolucija i sve nade u bolji svijet zasnivaju se na neustrašivosti i otvorenoj viziji ljudi koji potpuno prihvataju život.
Padovi dokazuju da si samo čovjek.
A čovjek je ograničeno biće, ovisno o Bogu.
Padovi ti dokazuju da je realnost života da možeš pasti.
Važno je, međutim, ne ostati ležati nego se dignuti i ići naprijed.
Padovi se tako popravljaju da im se nasmiješiš, oprostiš sebi i drugima i kreneš još odlučnije naprijed.
Predsjednik Sjedinjenih Američkih Država Frenklin Pirs (na funkciji od 1853-1857.) ponudio je 1854. godine da država otkupi veliki dio indijanske zemlje, a indijanskom narodu je obećan rezervat. Na tu ponudu je dobio odgovor od poglavice Sijetl (po kome je današnji grad Seattle u državi Washington, SAD, dobio ime). Ovaj govor se ubraja među najljepše i najdublje misli koje su ikada sročene o čovjeku, prirodi i čovjekovom mjestu u njoj.
Ponosni i hrabri crveni ratnici branili su svoju zemlju i zemlju svojih predaka do posljednjeg daha.
“Kada Veliki poglavica iz Vašingtona šalje svoj glas da želi kupiti našu zemlju – on previše traži od nas.
Kako može da se kupi nebo i toplina zemlje? Ta ideja nam je sasvim strana. Mi nismo vlasnici svježine vazduha i bistrine vode. Pa, kako ih vi onda možete kupiti? Svaki je djelić ove zemlje svet mome narodu. Svaka blistava borova iglica, svako zrno pijeska na riječnom sprudu, svaki pramen izmaglice u tami šume, sveti su u mislima i u životu moga naroda. Sokovi u drveću prožeti su sjećanjima na crvenog čovjeka. Kada mrtvi bijeli ljudi odu u šetnju među zvijezde zaboravljaju zemlju koja im je dala život. Naši mrtvi nikad ne zaboravljaju svoju predivnu zemlju, jer ona je majka crvenog čovjeka.
Dio smo zemlje i ona je dio nas! Mirisne trave su nam sestre. Jelen, pastuv, veliki orao – braća su nam.
Stjenoviti vrhovi, sočni pašnjaci, toplo mustangovo tijelo i čovjek – sve pripada istoj porodici. Kada veliki poglavica iz Vašingtona šalje svoj glas da od nas želi da kupi našu zemlju – previše od nas traži. Veliki poglavica poručuje da će nam naći mjesto na kojem ćemo lijepo živjeti. On će nam biti otac – mi njemu djeca. Razmotrićemo tu ponudu da kupite našu zemlju. Ali, to neće biti lako. Ova nam je zemlja sveta. Ova blistava voda što teče rijekama i brzacima nije samo voda, već i krv naših predaka. Ako vam prodamo zemlju morate znati da je ova voda sveta, morate reći svojoj djeci da je sveta. Da svaki odraz u bistrom jezeru kazuje događaje i uspomene iz života moga naroda. Žubor vode – glas je oca moga oca. Rijeke su naša braća – utoljuju nam žeđ. Rijeke nose naše kanue. Hrane nam djecu. Prodamo li vam ovu zemlju, morate se sjetiti i učiti svoju djecu da su rijeke naša, a i vaša braća. Zato rijekama morate pružiti dobrotu kakvu biste pružili svome bratu.
Znamo da nas bijeli čovjek ne razumije. Njemu je jedan dio zemlje isti kao i bilo koji drugi. On je stranac što dođe noću i oduzme zemlji sve što mu treba: zemlja mu nije brat već – neprijatelj. Kada je pokori on kreće dalje. Ostavlja za sobom grobove svojih otaca i ne mari zbog toga. Oduzima zemlju svojoj djeci i nije ga briga. Grobovi njegovih otaca i zemlja što mu djecu rodi – ostaju zaboravljeni. Prema Majci – Zemlji i prema Bratu – Nebu odnosi se kao prema stvarima što mogu da se kupe, opljačakju, prodaju poput stoke ili sjajnog nakita. Njegova će pohlepa uništiti zemlju i za sobom ostaviti pustoš.
Ne znam! Naš se način života razlikuje od vašeg. Od pogleda na vaše gradove crvenog čovjeka zabole oči. To je možda zato što je crveni čovjek divlji i ne razumije stvari. U gradovima bijelog čovjeka nema mirnog čovjeka, nema mirnog kutka. Nema mjesta na kojem bi se čulo otvaranje lista u proljeće ili drhtaj krila mušice. Možda zato što sam divlji – jednostavno ne shvatam. Buka mi vrijeđa uši. Šta vrijedi život ako čovjek ne može čuti krik kozoroga ili noćnu prepirku žaba u bari? Ja sam crveni čovjek i ne razumem mnogo…
Indijanac voli zvuk vjetra kada se poigrava površinom močvara. I miris povjetarca osvježen popodnevnom kišom ili borovinom.
Najveće blago crvenog čovjeka je vazduh. Sve živo dijeli isti dah – životinja, drvo i čovjek. Svima je taj dah potreban. Bijeli čovjek kao da ne opaža taj dah koji udiše. Poput nekog ko je dugo na samrti, ne osjeća smrad. Prodamo li vam zemlju morate da se sjetite da vam je vazduh dragocjen, da vazduh dijeli svoj dah sa svim životom koji održava. Vjetar što je mome djedi dao prvi dah – prihvatiće i njegov posljednji izdah. Ako vam prodamo zemlju, morate je čuvati kao svetinju. Kao mjesto na kojem će i bijeli čovjek moći da udahne vjetar zaslađen mirisom poljskog cvijeća. Razmotrićemo vašu ponudu da kupite zemlju. Odlučimo li da pristanemo, zahtijevaćemo da ispunite ovaj uslov: bijeli čovjek moraće da se ponaša prema životinjama ovog kraja kao prema svojoj braći! Divlji sam i ne razumijem drugačiji život. Vidio sam po prerijama hiljade bizona koje je bijeli čovjek ubio, pucajući iz jurećeg “vatrenog konja”. Divlji sam i ne razumijem kako „gvozdeni konj iz kojeg suklja dim“ može biti važniji od živog bizona. Šta je čovjek bez životinje?! Kad bi životinje nestale, čovjek bi umro od velike usamljenosti duha. Šta god zadesi životinje, ubrzo snađe i čovjeka. Sve je u svijetu povezano.
Moraćete učiti svoju djecu da im je pod nogama pepeo naših djedova. Da bi poštovali zemlju, reći ćete im da je zemlja bogata životom naših predaka. Moraćete da učite vašu djecu, isto kao što i mi učimo našu – da nam je zemlja majka. Šta snađe zemlju – snađe i njenu djecu. Pljuje li čovjek na zemlju – pljuje na sebe samoga. Zemlja ne pripada čovjeku – čovjek pripada zemlji. To dobro znamo. Sve je u međusobnoj vezi, kao što je porodica krvlju sjedinjena. Sve je povezano.
Nije čovjek tvorac razboja života, već je samo vlakno u njemu. Što učini sa razbojem – čini sa sobom. Čak ni bijeli čovjek čiji Bog istupi i govori s njime kao prijatelj sa prijateljem, neće izbjeći zajedničku sudbinu. Možda smo ipak braća. Vidjećemo!
Jedno znam sigurno, a to je da će bijeli čovjek jednom morati da shvati: naš Bog je isti Bog. Možete misliti da njega možete posjedovati, kao što se spremate da uzmete cijelu našu zemlju. Ali, nećete! On je Bog ljudi i njegova je milost jednaka i za crvenog i za bijelog čovjeka. Ova je zemlja njemu sve. Oskrnavite li je, isto je kao kad prezrete njegovog stvoritelja. Bijelog će čovjeka nestati, možda i prije ostalih plemena. Prljate sami svoj ležaj i jedne noći udavićete se u sopstvenom izmetu. U svom nastojanju gorićete u ognju Boga koji vas je doveo ovamo i s’ nekom neobjašnjivom namjerom dao vam vlast nad ovom zemljom i crvenim čovjekom. Takva sudbina se nama čini bijednom.
Ne razumijem zašto se ubija bizon? Zašto se krote divlji konji? Zašto je u dubini šume toliko ljudskog smrada? Zašto je pogled na zelene bregove pocijepan žicama što govore? Gdje su jeleni? Nema ih više.
Gdje je orao? Odletio.
Pravom životu je došao kraj. Počinje borba za opstanak.”
Gdje je orao? Odletio.
Pravom životu je došao kraj. Počinje borba za opstanak.”
Čudo života možemo istinski razumjeti jedino ako dopustimo da se dogodi nešto neočekivano.
Svakoga dana Gospod nam daruje – zajedno sa suncem – jedan trenutak kada je moguće izmjeniti sve ono što nas čini nesrećnim. Svakoga dana nastojimo da obmanemo sami sebe kako nismo prepoznali taj trenutak, kako on ne postoji, kako je današnji dan istovjetan jučerašnjem i kako će biti jednak sutrašnjem. Ali, onaj ko obrati pažnju na dan koji traje, otkriva čarobni trenutak. On može biti sakriven u času kad izjutra otključavamo vrata, u onoj kratkotrajnoj tišini koja naglo nastupi poslije ručka, u hiljadu i jednoj stvari koje nam izgledaju isto. Taj trenutak postoji – trenutak kad nas sva snaga zvijezda u momentu prožme i omogući nam da činimo čuda.
Sreća je ponekad blagoslov, ali najčešće osvajanje. Čarobni trenutak koji se javlja svakoga dana pomaže nam da se mijenjamo, navodi nas da se upustimo u potragu za svojim snovima. Patićemo, preživljavaćemo teške časove, suočićemo se s mnogim razočarenjima – ali sve je to prolazno, i ne ostavlja trag. I jednoga dana, u budućnosti, moći ćemo da se osvrnemo unazad sa ponosom i vjerom.
Jadan je onaj ko se plaši da se izloži opasnostima. Jer on se možda nikada ne vara, nikada ne razočarava, niti pati poput onih koji slijede neki svoj san. Ali kad se osvrne za sobom – a svi se mi uvijek osvrćemo za sobom – začuće glas svog srca kako mu govori: „Šta si učinio sa čudima koje je bog posijao duž tvojih dana? Šta si učinio sa sposobnostima koje ti je tvoj učitelj povjerio? Zakopao si ih duboko u neku jamu iz straha da ih ne izgubiš. Dakle, to je tvoje jedino naslijeđe: izvjesnost da si proćerdao svoj život.“
Jadan je onaj ko bude slušao takve riječi. Jer će tada povjerovati u čuda, ali uzalud. Čarobni trenuci njegovog života otišli su u nepovrat.
"Slobodne je sve pustio bog, nikoga priroda nije robom učinila."
"O lijepa, o draga, o slatka slobodo...
"Sloboda se ne može spustiti do ljudi; ljudi se moraju uzdignuti do nje; to je blagoslov koji najprije treba zaslužiti a onda u njemu uživati."
Znamo da emocije traju sekundu, raspoloženje, recimo, dan, a da je temperament nešto što se stvara godinama. Tako ako želimo da se promijenimo, očigledno je da prvo treba da se ponašamo prema emocijama, što će nam pomoći da promijenimo svoja raspoloženja, koja će se ustaliti kao izmijenjen temperament. Drugim riječima, započećemo rad na onome što se u trenutku zbiva u našoj svijesti. Kao što smo rekli, ako se postaramo za minute, sati će se postarati sami za sebe.
Moj učitelj mi je ispričao priču o nekadašnjem vojnom zapovjedniku koji se odrekao svih svojih ratničkih i svjetovnih poslova i povukao se u pećini da meditira. Tamo je ostao nekoliko godina. Jednog dana jata golubova je sletjelo i on ih je nahranio zrnevljem. Ali dok ih je posmatrao, mnoštvo golubova ga je podsjetilo na vojničke trupe kojima je zapovijedao, a ta misao ga je navela da se sjeti svojih ratničkih pohoda, u njemu ponovo se probudio gnjev dok je mislio o svojim nekadašnjim neprijateljima. Ova prisjećanja su ubrzo toliko okupirala njegovu svijest, tako da se vratio u dolinu, pronašao svoje nekadašnje saborce i ponovo zaratio!
Ovaj primjer pokazuje kako neznatna misao može da naraste do zaokružene opsesije, kao što bijeli oblačak može da naraste u ogroman taman oblak iz kojeg sijevaju munje. Kako se izboriti sa ovim?
Potrebno je da se srodimo, upoznamo sa načinom suočavanja sa mislima koje se rađaju. Kada se misao o ljutnji ili ljubomori javi, nismo spremni da je dočekamo. Nakon nekoliko sekundi, ova misao rađa narednu misao, pa još jednu, te za kratko vrijeme naš mentalni horizont bude preplavljen mislima koje učvršćuju našu ljutnju – a tada je već kasno. Poput varnice koja zapali cijelu šumu, isto se dešava i u našem slučaju. Osnovni način na koji se možemo oduprijeti zove se “zurenje” u misao.
Kada se misao javi, potrebno je da je posmatramo i tražimo njen izvor. Dok zurimo u nju, njena prividna moć iščezava, a misao nestaje, ne izazvaši čitav lanac misli. Suština nije u tome da se spriječi nastanak neke misli – to uostalom i nije moguće, već da joj se ne dozvoli da zaposjedne našu svijest.
Potrebno je da ovo stanje ponavljamo, jer nismo navikli da na taj način izlazimo na kraj sa mislima. Tada nastupa obuka. Kada se naviknete da prepoznate misli u toku njihovog nastanka, to vas podsjeća na situaciju u kojoj iznenada u gužvi spazite poznanika.
U ovoj obuci prepoznaćete kada se javi takva misao. Tada ste načinili prvi korak. Ovo pomaže da ne budete u potpunosti obuzeti ovom mišlju.
Kada ovo postane navika, suočavanje sa mislima teče mnogo prirodnije. Ne morare da se borite i primijenjujete određene protivotrove na svaku od negativnih misli, jer znate kako da se one uklone, a da ne ostave nikakvog traga. Misli same sebe oslobađaju. Uzmimo za primjer zmiju. Ako se zmija veže u čvor, sa lakoćom se i odveže. Ne treba joj ničija pomoć. Na posljetku, misli će se javljati i nestajati poput ptica koje prelete nebom, ne ostavljajući trag za sobom. Ili lopov ulazi u praznu kuću. Vlasnik nema šta da izgubi, a lopov nema šta da ukrade.
Na ovaj način možemo da iskusimo slobodu. Ne postajemo ravodušni, već ovladavamo našim mislima. One više ne mogu da nas vuku za nos.
"Meni je draža opasna sloboda, nego mirno i sigurno ropstvo."
"Sloboda je dobro koje nam dozvoljava da uživamo u svim ostalim dobrima.
Moj učitelj mi je ispričao priču o nekadašnjem vojnom zapovjedniku koji se odrekao svih svojih ratničkih i svjetovnih poslova i povukao se u pećini da meditira. Tamo je ostao nekoliko godina. Jednog dana jata golubova je sletjelo i on ih je nahranio zrnevljem. Ali dok ih je posmatrao, mnoštvo golubova ga je podsjetilo na vojničke trupe kojima je zapovijedao, a ta misao ga je navela da se sjeti svojih ratničkih pohoda, u njemu ponovo se probudio gnjev dok je mislio o svojim nekadašnjim neprijateljima. Ova prisjećanja su ubrzo toliko okupirala njegovu svijest, tako da se vratio u dolinu, pronašao svoje nekadašnje saborce i ponovo zaratio!
Ovaj primjer pokazuje kako neznatna misao može da naraste do zaokružene opsesije, kao što bijeli oblačak može da naraste u ogroman taman oblak iz kojeg sijevaju munje. Kako se izboriti sa ovim?
Potrebno je da se srodimo, upoznamo sa načinom suočavanja sa mislima koje se rađaju. Kada se misao o ljutnji ili ljubomori javi, nismo spremni da je dočekamo. Nakon nekoliko sekundi, ova misao rađa narednu misao, pa još jednu, te za kratko vrijeme naš mentalni horizont bude preplavljen mislima koje učvršćuju našu ljutnju – a tada je već kasno. Poput varnice koja zapali cijelu šumu, isto se dešava i u našem slučaju. Osnovni način na koji se možemo oduprijeti zove se “zurenje” u misao.
Kada se misao javi, potrebno je da je posmatramo i tražimo njen izvor. Dok zurimo u nju, njena prividna moć iščezava, a misao nestaje, ne izazvaši čitav lanac misli. Suština nije u tome da se spriječi nastanak neke misli – to uostalom i nije moguće, već da joj se ne dozvoli da zaposjedne našu svijest.
Potrebno je da ovo stanje ponavljamo, jer nismo navikli da na taj način izlazimo na kraj sa mislima. Tada nastupa obuka. Kada se naviknete da prepoznate misli u toku njihovog nastanka, to vas podsjeća na situaciju u kojoj iznenada u gužvi spazite poznanika.
U ovoj obuci prepoznaćete kada se javi takva misao. Tada ste načinili prvi korak. Ovo pomaže da ne budete u potpunosti obuzeti ovom mišlju.
Kada ovo postane navika, suočavanje sa mislima teče mnogo prirodnije. Ne morare da se borite i primijenjujete određene protivotrove na svaku od negativnih misli, jer znate kako da se one uklone, a da ne ostave nikakvog traga. Misli same sebe oslobađaju. Uzmimo za primjer zmiju. Ako se zmija veže u čvor, sa lakoćom se i odveže. Ne treba joj ničija pomoć. Na posljetku, misli će se javljati i nestajati poput ptica koje prelete nebom, ne ostavljajući trag za sobom. Ili lopov ulazi u praznu kuću. Vlasnik nema šta da izgubi, a lopov nema šta da ukrade.
Na ovaj način možemo da iskusimo slobodu. Ne postajemo ravodušni, već ovladavamo našim mislima. One više ne mogu da nas vuku za nos.
"Meni je draža opasna sloboda, nego mirno i sigurno ropstvo."
Škola i inteligencija ne znače ništa ako ih ne upregnemo u akciju.
Finansijski uspjeh i sreća – iako donekle povezani – nisu iste stvari.
Previše mogućnosti otežava izbor – fokusiraj se na jedan cilj.
Svi mi imamo ugrađen ‘čip’ uspjeha i neuspjeha. Do nas je da izaberemo koji će prevladati.
Svaka greška koju napravimo znači da smo korak bliže cilju. Pokušavajte i griješite!
Svi mi možemo biti izuzetni u nekoj oblasti, čak i kad to ne volimo. Zato probajte.
Problemi u komunikaciji s drugim ljudima su najčešće problemi koje imamo sa samim sobom.
Hrabrost je priznati koliko toga ne znamo i ne razumijemo.
"Život bez slobode je kao tijelo bez duha. Sloboda bez misli je poput nakazna duha. Život, sloboda i misao jesu vječno Sveto trojstvo koje ne prolazi, niti iščezava."
Čovječanstvo boluje od nesposobnosti da bude slobodno.
Ljudima masovno nedostaje sposobnost da vladaju sami sobom na psihičkom nivou.
A to se manifestuje u makro-kosmosu kao vlade i organizovane religijske moći.
I tako se otvara mjesto na tronu, našem nacionalnom i pojedinačnom tronu, svakome i svačemu.
Tu ulaze u igru – ozloglašeni vladari Zemlje, patrijarsi civilizacije.
Politička, društvena, ekonomska i duhovna diktatura. Psihička tiranija.
Ta jednostavna bolest u našoj psihi, taj nedostatak odgovornosti i
zanemarenje temeljne ljudske slobode utrlo je put svakom tiraninu koji je ikada vladao nad ljudima na ovoj planeti.
Čovječanstvo je uhvaćeno u ciklusu straha, apatije i mržnje.
Ovi ljudski instinkti pogone hijerarhijske političke sisteme i birokratije koje najčešće ograničavaju osnovno ljudsko pravo potrage za srećom.
“Društvo čiji su temelji strah, apatija i mržnja uspostavlja sistem koji fundamentalno zahvata sreću pojedinca. Vrši represiju nad razvojem pojedinca i održava ciklički bihevioralni obrazac superiornosti i inferiornosti te klasno društvo osnovano na neistinitim idealima.”
"Ako volite svoje neprijatelje, otkrit ćete da duboko u korijenima ljubavi leži snaga oslobođenja."
Bili su vrlo mlad bračni par, tek par mjeseci u braku. No, čak i za to malo vremena mogli su da shvate da brak i nije baš ono kako su ga sebi ranije predstavljali.
U suštini, nije da se više nisu voljeli; naprotiv, još uvijek su osjećali jako silne emocije jedno prema drugome. Ali su ih sve rjeđe iskazivali.
A prije!! Samo do prije par mjeseci, kao da su se takmičili ko će prvi reći „Volim te“. Ili ko će to više puta reći u jednom danu. Ili ko će to da dokaže na interesantniji i origilnalniji način. I nije padalo teško, niti im je moglo dosaditi. Činili su to iskreno i sa ljubavlju; pružalo im je neopisivo zadovoljstvo da svoja osjećanja pokažu jedno drugome.
I u jednom trenu kao da se sve iz korijena promijeni. Do te mjere su bili napeti u posljednje vrijeme, da su i najmanji događaj ili najbezazlenija riječ bili dovoljan povod da se ozbiljno posvađaju i izvrijeđaju.
Već sasvim očajni i istrošeni od novonastale situacije, jedno veče odlučiše da sjednu i porazgovaraju o svemu. I, ako je moguće, da pokušaju da nađu neko rješenje, koje će biti na obostranu korist.
Nijedno od njih dvoje nije htjelo razvod, ali su istovremeno bili i svjesni da je nemoguće živjeti takvim životom. Bilo im je sve jasno, ali nisu nalazili riječi da to i iskažu. Dugo su sjedili tako ćuteći jedno naspram drugog, razdirani iznutra protivuriječnim osjećanjima i mislima, pitajući se neprestano, šta bi bilo najbolje rješenje.
I odjednom muž poskoči:
- „Palo mi je nešto na pamet!“ – reče sa neskrivenim zanosom u glasu. „Hajde da zasadimo jedno drvo u bašti i to neka bude ‘Naše drvo‘!! Ako kroz sljedeća tri mjeseca drvo uvene – razvešćemo se. Ali ako se primi i počne da raste i da se razvija – nikada više nećemo sebi dozvoliti nijednu misao o razvodu. A za to vrijeme, možemo da spavamo i u odvojenim sobama.“
„I šta misliš, jesi li ZA?“ – upita je nesigurno i uperi u nju pogled prepun očekivanja.
U prvi tren ženi se to učinilo kao prilično čudna i suluda ideja – da im budućnost braka zavisi od nekakvog drveta. Ali kad je pak malo razmislila o bezizlasnosti njihove situacije – na kraju pristade.
Sljedećeg jutra otidoše zajedno do obližnjeg rasadnika i kupiše jedno omanje drvo. Dođoše kući, izabraše pogodno mjesto u bašti i međusobno se pomažući – zasadiše ga.
Prošlo je oko mjesec dana od toga dana.
Jedne noći sudariše se, u tami njihove bašte. U pogledima im se izprva vidjelo čuđenje, da bi se zatim pretvorilo u radostan sjaj.
Jedne noći sudariše se, u tami njihove bašte. U pogledima im se izprva vidjelo čuđenje, da bi se zatim pretvorilo u radostan sjaj.
Oboje su u rukama imali po kantu vode.
Svake su noći išli da zaliju drvo…
Svake su noći išli da zaliju drvo…
"Biti sretan znači biti slobodan, ne od boli ili straha, već od brige ili tjeskobe."
"Dok smo se morali boriti za slobodu, znali smo šta nam je cilj. Sad imamo slobodu i ne znamo više šta želimo."
Čovjek se može obratiti k dobru samo u slobodi.
Gaudium et Spesia
Zakon je pretvorio u pužev korak ono što je moglo postati orlovim letom. Zakon još nikada nije stvorio velikog čovjeka, ali sloboda rađa divove i ekstremnosti.
Friedrich Schiller
Slobodan sam biti svoj, I SIGURAN SAM U TO TKO SAM - u ovom trenutku trenutka.
D. Rodman
Slobodan je. Slobodan od sjećanja i predosjećanja. Slobodan da nekoliko sati ne priznaje ni prošlost ni budućnost. Slobodan da živi samo u sadašnjici, ondje gdje mu se tijelo nađe u danom trenutku. Slobodan - ali jalovo je to hvastanje; nije se prestao sjećati.
Aldous Huxley
Čovjek ima slobodnu volju. Ako nema slobodne volje, kakva je onda razlika između prijestolja slave i pakla.
J. B. Singer
Samo velika književnost odgaja velike narode. Samo slobodni ljudi mogu stvoriti veliku književnost. Sloboda je dakle glavni put k velikom hrvatskom stilu.
A. G. Matoš
Lako se osloboditi; teško je biti slobodan.
Andre Gide
Slobodu neprestano valja osvajati, nije moguće tek posjedovati je. Za slobodu plaćaš čitavim sobom. Uz tu naplatu ulazimo u povijest i dotičemo njene epohe.
Karol Woytila
Samo želim biti slobodan. Leptiri su slobodni.
Ciceron
Onaj kome povjerite svoju tajnu postaje gospodar vaše slobode.
Francois de la Rochefoucauld
Sloboda je onaj trenutak između onoga kada vam netko kaže da uradite nešto i kada odlučite kako odgovoriti.
Jeffrey Borenstein
Slobodu nije vrijedno imati ako ona ne uključuje slobodu da činite pogreške.
Mahatma Gandhi
Ljudi zahtijevaju slobodu govora kao kompenzaciju za slobodu misli koju rijetko koriste.
Soren Kierkegaard
Oni kažu meni: ako vidiš roba gdje spava, ne budi ga jer možda sanja o slobodi. Ja kažem njima: ako vidiš roba gdje spava, probudi ga i objasnite mu slobodu.
Halil Džubran
Ni za sve zlato ne valja slobodu prodavati.
Ezop
Vi ste uvijek bili roblje…
Vladimir Nazor
Možemo se izdići iz neznanja, možemo postati uspješna, pametna i savršena bića. Možemo biti slobodni! Možemo naučiti letjeti.
Richard Bach
Sloboda je sama po sebi nagrada.
Thomas W. Wilson
Istina je da je sloboda dragocjena - toliko dragocjena da je treba ograničiti.
Lenjin
Plima se okrenula! Slobodni ljudi svijeta marširaju zajedno prema Pobjedi!
Dwight Eisenhower
Vi imate vlast nad ljudima tako dugo dok im sve ne oduzmete. Ali kad opljačkate čovjeku sve što je imao, on više nije u vašoj vlasti. On je slobodan.
A. Solženicin
Vječna budnost cijena je slobode.
John Philpot Curran
Tko u miru čeka oslobođenje taj uopće nikad nije osjetio pravu želju da se oslobodi. Taj nema snage ni volje da se oslobodi.
M. J. Zagorka
Ništa nije tako časno na svijetu kao sloboda i pravo.
M. J. Zagorka
Tko nije slobodan u kući, taj nema svoje kuće. Tko nije slobodan u domovini, taj je izgubio domovinu.
M. J. Zagorka
O lijepa, o draga, o slatka slobodo,
dare u kom sva blaga višnji nam bog je do.
Sva srebra, sva zlata, svi ljudski životi
Ne mogu biti plata tvojoj čistoj lipoti.
Ivan Gundulić
Sloboda znači odgovornost. To je uglavnom razlog zašto je se ljudi boje.
B. Shaw
"Novac koji čovjek ima jeste oružje slobode. Novac za kojim čovjek trči, jeste oružje ropstva."
"Novac koji čovjek ima jeste oružje slobode. Novac za kojim čovjek trči, jeste oružje ropstva."
Negativnost je potpuno neprirodna. Ona je duševni zagađivač, i postoji duboka spona između trovanja i razaranja prirode i silne negativnosti koja se nakupila u kolektivnoj ljudskoj psihi. Nijedan drugi oblik života na ovoj planeti ne zna za negativnost, samo ljudi, bas kao što ni jedan drudi oblik života ne skrnavi i ne truje zemlju koja ga hrani. Da li ste ikada vidjeli nesretan cvijet ili hrast pod stresom? Jeste li ikada naišli na potištenog delfina, žabu koja ima problema sa samopoštovanjem, mačku koja ne može da se opusti ili pticu koja nosi u sebi mržnju i prezir? Jedine životinje koje mogu povremeno da dožive nešto slično negativnosti ili pokažu znake neurotičnog ponašanja su one koje žive u bliskom kontaktu sa ljudima pa se na taj način povezuju sa ljudskim umom i njegovim ludilom.
Kao zamjena za odbacivanje negativne reakcije možete učiniti da ona nestane tako što ćete zamisliti sebe kako postajete prozirni za spoljašnji uzrok reakcije. Preporučujem da u početku vježbate sa sitnim trivijalnim stvarima. Recimo da sjedite mirno u svojoj kući. Najednom, začuje se prodoran zvuk alarma na automobilu sa druge strane ulice. Razdraženost se pojavljuje. Kakva je svrha te razdrazenosti? Baš nikakva. Zašto ste je stvorili? Niste vi. Um je to učinio. Zbilo se sasvim automatski, sasvim nesvjesno. Zašto ju je um stvorio? Zato što se on drži nesvjesnog ubjeđenja da će njegov otpor, koji vi doživljavate kao negativnost ili nesreću u nekom obliku, na neki način uništiti nepoželjno stanje. To je zabluda. Otpor koji on stvara, razdraženost ili bijes u ovom slučaju, daleko više uznemiruje od prvobitnog uzroka koji on pokušava da uništi.
Neko vam, recimo, uputi nešto što je neuljudno ili smišljeno da vas povrijedi. Umjesto da se upustite u nesvjesnu reakciju i negativnost kao što su napad, odbrana ili povlačenje, vi puštate da to prođe pravo kroz vas. Nemojte pružati nikakav otpor. Kao da više nema nikoga ko će biti povrijeđen. To se naziva praštanje. Na taj način vi postajete nepovredivi. Vi i dalje možete reći toj osobi da je njeno ponašanje neprihvatljivo ako je to vaš izbor. Ali ta osoba više nema moć da kontroliše vaše unutrašnje stanje. Tada vi imate moć nad samim sobom, a ne neko drugi, i vama ne upravlja vaš um. Bilo da je alarm na automobilu, neuljudna osoba, poplava, zemljotres ili gubitak čitavog vašeg imetka, mehanizam odbrane je isti.
"Slobodni ste ako vam je savjest čista."
Svakome od nas u ovom trenutku pružena je veličanstvena prilika. Upravo sada, ona čeka na nas da ju prepoznamo. Cijelo vrijeme nas poziva, a sada je došao trenutak kada je sve više nas u stanju čuti taj poziv i odazvati mu se. Pružena nam je jedinstvena prilika da upravo sada stvorimo novi, drukčiji svijet, da stvorimo novu priču, svijet prepun ljepote i radosti, svijet koji napušta zastarjelu ideju o odvojenosti i sebičnosti i prihvaća novu, koja se temelji na spoznaji da smo svi Jedno, da je sve međusobno povezano i da smo svi braća i sestre koja u suštini dijele jednu zajedničku dušu.
To je poziv da ‘BUDEMO PROMJENA koju želimo vidjeti u svijetu’.
Iako će mnogi odmahnuti rukom na ovu ideju, smatrajući ju šalom i utopijom, razmotrite li na trenutak alternativu, shvatit ćete da je to jedini učinkoviti način na koji je moguće ostvariti iskrenu i trajnu promjenu. Mi smo ti od kojih sve počinje. Energija naših misli neprestano pritječe u kolektivnu svijest i mijenja ju. Jedino promjenom svijesti možemo stvoriti novu priču. Nikakvim prosvjedima ili revolucijama. To je promjena koja se ne može postići izvanjskim djelovanjem ili nasilnim putem kao što svi to očekuju ili zamišljaju, iz jednostavnog razloga što se na taj način djeluje samo na posljedicu, a ne na uzrok. Kako možemo nasiljem postići mir? Kako možemo udarajući mrak učiniti da on nestane? Shvaćate li? Pristup je pogrešan. Ne može se negativnom energijom postići pozitivan cilj. To je slično kao kad bismo htjeli spriječiti jedenje mesa i ubijanje životinja tako što ćemo sve mesare strpati u zatvor i zabraniti im rad. Mi bismo, doduše, na taj način sanirali posljedicu, no, da li bi se time doista iskorijenila potreba za mesom? Ne! Ljudi bi nakon nekog vremena sami počeli ubijati životinje jer nisu promijenili svoje uvjerenje da im je njihovo meso potrebno za opstanak. Jedino što će zaustaviti ubijanje životinja je svijest o tome da su životinje naši prijatelji, bića koja s nama dijele život na ovom predivnom rajskom planetu i koja imaju svoju ulogu na njemu, te da nam njihovo meso nije potrebno jer nas je Majka Zemlja već opskrbila neiscrpnim obiljem voća i povrća koje raste na svakom koraku. Svijest je ta koja će izliječiti uzrok problema i transformirati ga tako da će promjena nastupiti sama od sebe, kao nešto sasvim razumljivo i očigledno.
No, da bi se to dogodilo, netko mora započeti živjeti tu promjenu. To je poziv kojemu se imamo priliku odazvati upravo sada. Nitko drugi to neće učiniti umjesto nas. Mi smo oni koje smo čekali. Mi smo ti koji moramo postaviti temelje nove svijesti. Mi trebamo biti živući primjer tog novog načina življenja i poimanja svijeta kako bi ostali mogli imati referentnu točku prema kojoj će se moći orijentirati. Mi moramo preuzeti ulogu svjetionika u oluji koji pokazuje put. Jer, ako mi svojim primjerom ne živimo to, ako mi u sebi ne nosimo to svjetlo, tko će?
Postavlja se pitanje, kako ćemo to učiniti? Kako ćemo biti nositelji tog svjetla? Kako ćemo biti promjena? Što nam je činiti?
Odgovor je vrlo jednostavan: Trebamo početi živjeti iz SRCA a prestati živjeti iz UMA.
Međutim, da bismo uopće bili u stanju ostvariti taj svjesni pomak, trebamo prestati svoju energiju davati negativnim vijestima kojima nas zasipaju putem medija i biti svoji. Da bismo doista doprinijeli promjeni svijesti, od presudne je važnosti da se isključimo iz medijske matrice koja neprestano bombardira našu svijest negativnom energijom i nameće nam svoje stavove. Sigurno ste primijetili da je 99,9% svih (dez)informacija koje primate kroz medije negativne naravi. Nije li to u najmanju ruku neobično? Nije li malo čudno da je samo negativan događaj kvalificiran da bude vijest? Sve je puno nesreća, ubojstava, sukoba, prijevara, laži, nepoštenja i nepravde. Sve one strše iz svojih medija pokušavajući iz vas izmamiti reakciju. Pokušavaju u vama izazvati revolt, gađenje, zaprepaštenje, nevjericu, nastoje vas šokirati. Neprestanim upumpavanjem sve većih količina straha i panike, oni utjeravaju vašu svijest prema negativnom kolosjeku kako bi vam na taj način oduzeli stvaralačku energiju koju biste inače mogli upotrijebiti za kreiranje nečeg lijepog. Dok ste izloženi tim ‘vijestima’ vi ste reaktivne lutke, a ne kreativna bića. U konačnosti, njihov cilj je da vam sustavnim plasiranjem negativnih i destruktivnih informacija usade osjećaj bespomoćnosti i beznađa pred kojim biste trebali pokleknuti i povjerovati da nema ničeg dobrog i lijepog u svijetu i da ste nemoćni da bilo što promijenite. Upravo zato moramo biti mudri i ne nasjesti na provokaciju. Dok god čitate novine, gledate televiziju, slušate radio, vi ste priključeni na matricu koja vam siše energiju. Zato, ugasite televiziju, ugasite radio, bacite novine. ISKLJUČITE SE I BUDITE SVOJI! Živite iz srca! Nemojte dozvoliti da virusi negativnih misli uđu u vašu svijest. Tu se ne radi o tome da zatvarate oči pred problemima ili da se pretvarate da nešto što je loše nije loše, tu se radi upravo o tome da, svjesni zamke, svoju kreativnu energiju prestanete davati tim selektiranim i serviranim negativnim događajima jer ih na taj način ojačavate. Vi ste snažna stvaralačka bića i sve čemu dajete svoju energiju raste. Kao što sam rekao na početku, kako možete negativnom energijom ostvariti pozitivan cilj? Kako možete očekivati da će se nešto negativno promijeniti ako tome dajete svoju energiju? Da biste promijenili nešto negativno, svoju energiju morate dati onome što je suprotno, dakle, pozitivnim stvarima.
Esencija ove mudrosti duboko je ukorijenjena u predaji američkih Indijanaca, u prispodobi o ‘dva vuka’ plemena Cheeroki.
Jednoga dana, poglavica Cheeroki plemena razgovarao je sa svojim unukom.
‘U nutrini svakog čovjeka odvija se velika borba.’ reče dječaku. ‘Za prevlast se bore dva vuka. Jedan vuk je zao, nesretan i ružan: on je pun ljutnje, zavisti, pohlepe, sebičnosti, boli, žaljenja, krivnje, zamjeranja, lažnog ponosa, surovosti i oholosti, važni su mu odnosi podređenosti i nadređenosti. On širi laži, strah, mržnju, krivnju, oskudnost, siromaštvo i podjelu.
Drugi vuk je lijep i dobar: On je prijateljski raspoložen, radostan, drag, vedar, ponizan, ljubazan, pravičan, pošten, suosjećajan, velikodušan, iskren, zahvalan, hrabar i poticajan, potpuno usidren u dubokom shvaćanju koje nadilazi običnu mudrost.’
Unuk zastane i na trenutak duboko razmisli o riječima svog djeda koje je upravo čuo, a onda ga upita: ‘Djede, koji će vuk pobijediti?’
Djed mu odgovori: ‘Vuk kojega hraniš. Taj vuk će sigurno pobijediti’.
Upravo imajući to na umu, naš primarni zadatak je da napravimo svjesni odmak od negativnosti i da svemu što nije ljubav odlučno kažemo: ‘NE! Ovo nije dio moje istine i moje vizije svijeta! Izabirem djelovati iz ljubavi a ne iz straha. Odabirem slaviti ljepotu koja me okružuje i dopustiti toj energiji da raste u mojoj svijesti i da ona postane osnova svih mojih aktivnosti.’
Kad živite iz srca, vaša energija je iznimno visoka i snažna, stvarajući oko vas energetsko polje koje utječe na okolne energije i transformira ih. Sigurno ste primijetili kako se, kada vedra i nasmijana osoba uđe u prostoriju punu loše raspoloženih ljudi odmah podigne raspoloženje? Odmah se osjeti neka lakoća, kao da je svježi povjetarac prostrujio prostorijom gdje je dugo bio ustajali zrak. Zašto se to događa? Događa se zato što je pozitivna energija brža i na višoj frekvencijskoj razini od negativne. Upravo je to naš zadatak, da živeći iz srca podižemo energiju u svom okruženju i svim ljudima s kojima dođemo u dodir odašiljemo energiju ljubavi i prijateljstva, bez obzira što ih ne poznajemo, bez obzira što smo naučeni smatrati ih ‘strancima’, svjesni da su svi oni naša braća i sestre i da nas usprkos površinskoj različitosti povezuje ona zajednička dubinska nit iskonske dobrote, topline i ljudskosti. To znači otvoriti svoje srce i pustiti da ta energija ljubavi dopre do njihovog srca. Na taj način ćemo i drugima pomoći da se prisjete te istine.
Kao nositelji svjetlosti, od presudne je važnosti da budemo odgovorni za održavanje frekvencije ljubavi i ne potpadanje pod negativan utjecaj drugih. Ako je neka osoba prema nama neprijateljski raspoložena i pokušava nam oduzeti energiju, vrlo je važno znati da njezin uspjeh ovisi prvenstveno o nama, a ne o njima. Nitko nam ne može oduzeti energiju ukoliko mu to sami prethodno ne dopustimo. Jer, da bi to bilo moguće, mi se moramo spustiti iz područja visokih vibracija ljubavi (zatvoriti srce) u područje niskih vibracija straha (aktivirati racionalan način razmišljanja i ego svijest o odvojenosti), a tada igramo po njihovim pravilima. Umjesto toga, odgovorimo na njihov napad ljubaznošću. Najučinkovitiji način na koji možete promijeniti ponašanje drugih ljudi je da postanete njihovo vlastito ogledalo. Kada osobi koja prema vama šalje negativnu energiju reflektirate ljubav, vi postajete ogledalo njezinih vlastitih pogrešaka, odnosno njezine neuravnoteženosti. U dubini duše, ona će kad-tad postati svjesna da način njezinog ponašanja nije bio u skladu s njezinim srcem.
Živjeti iz srca ne znači samo isključiti se iz medijske bujice. To također znači napustiti zastarjela tradicionalna uvjerenja o tome što život jest i živjeti svoju vlastitu istinu i jasno ju govoriti u situacijama kada drugi oko vas pokušavaju svojim negativnim stavovima i automatskim nesvjesnim ponavljanjem starih mentalnih obrazaca održati status quo. Da bismo ostvarili promjenu u kolektivnoj svijesti, naša je dužnost iznijeti svoju istinu i pustiti da njezina energija odzvanja u umovima drugih kao protuteža dominantnom načinu razmišljanja. Nemojte procjenjivati je li situacija u kojoj ćete ju iznijeti društveno prihvatljiva ili ne. Djelujte iz srca. Nikada ne znate koja riječ za koju osobu može predstavljati unutarnji okidač svjesnosti. Ako neka osoba u našem okruženju negativno govori o drugima ili izaziva osjećaje koji potiču sukob ili podržavaju neprijateljstvo i nemir, možemo joj na lijep način ukazati da ne govori iz srca i zamoliti ju da promijeni temu. Tu nije riječ o sukobu s drugima, to je jednostavno naša odlučnost da nam druge osobe ne oduzimaju energiju. Naš zadatak je da povratimo ravnotežu, da stvorimo novi obrazac svjesnog življenja.
A sastavni dio stvaranja tog novog obrasca uključuje korjenitu promjenu u našem odnosu prema prirodi, u načinu na koji se odnosimo prema Zemlji. Najprirodniji način da povratimo ravnotežu vlastitih energija kao i energija u našem okruženju je da se vratimo prirodi. Što više vremana provodite u zajedništvu s prirodom, što više opažate i upijate njezinu veličanstvenu ljepotu i posmatrate blagotvorno djelovanje koje njezine energije imaju na vas, počinjete shvaćati da priroda nije objekt, da to nije neživa stvar. Suočeni s čarobnom ljepotom praskozorja ili žarko ružičastog sutona, ne možete a da vas ne preplavi osjećaj dubokog poštovanja i zahvalnosti. Vama se otvaraju oči srca i vi cijelim svojim bićem počinjete osjećati oku nevidljive energije koje emaniraju iz prostora, iz zemlje, drveća, biljaka. Shvaćate da je sve prožeto energijom i sviješću. Vi shvaćate da priroda ima inteligenciju koja je toliko moćna i složena da nadilazi vaše uskogrudno materijalističko poimanje života. Kada si posvijestite savršenstvo koje vlada u toj interakciji između neba i zemlje, kako Sunce svojom toplinom i energijom u sinergiji s biljkama omogućava fotosintezu i samim time život, razumijete da to ne može biti slučajno. Uviđate inteligenciju koja upravlja izmjenom godišnjih doba, kako se priroda ciklički prilagođava tim promjenama i u skladu s njima koordinira aktivnosti svih živih bića. Možda ne možete na mentalnoj razini shvatiti kako točno te zakonitosti funkcioniraju, ali osjećaj u vama nepogrešivo vam govori da je Zemlja živo biće, živi svjesni entitet kojeg ste vi sastavni dio. Vi ne morate od drugih tražiti potvrdu toga, vi to jednostavno intuitivno znate. To vam potvrđuje dubok mir koji ispunjava cijelo vaše biće dok boravite u tišini osamljene šumice, to vam potvrđuju mirisi koji vam opajaju dušu dok šećete livadama i poljima, to vam potvrđuje intenzivan osjećaj prisutnosti koji se javlja u tim trenucima zajedništva i bivanja s prirodom. Naposljetku, sama spoznaja da mi udišemo ono što ona izdiše, a da ona udiše ono što mi izdišemo, dovoljno govori o stupnju naše međusobne povezanosti. Počinjete shvaćati zašto je kod pripadnika svih urođeničkih kultura, počevši od američkih Indijanaca, kod kojih je ona najizraženija, preko Kelta, afričkih plemena do Aboridžina, toliko duboko ukorijenjena ideja o Zemlji kao o našoj Majci. Izvorna mudrost koja je sastavni dio kulture američkih Indijanaca odražava se i u dubokom poštovanju kojim je prožet njihov odnos prema svim stvarima.
Termini Majka Zemlja i Otac Nebo savršeno opisuju grandioznost i osjećaj ushićenja koji se instinktivno bude u svakome tko je odvojio nekoliko trenutaka da zastane i promotri zvjezdama razasuto nebo za vrijeme vedre večeri. U takvim trenucima postajete svjesni svetosti i prisnosti koja se događa u interakciji između vas i prirode.
Jedan od načina da doživite to sveto iskustvo uzajamne prisnosti sa Zemljom je da zagrlite stablo. Osjetit ćete kako vas to stablo ispunjava energijom i čisti vas od svih negativnosti koje imate u svom energetskom tijelu dok mu vi šaljete ljubav i zahvalnost. Ako zanemarimo programiranje kojem smo bili izloženi tijekom školovanja i otvorimo se osjećaju koji nam dolazi iz srca, bit ćemo u stanju osjetiti esenciju tog stabla, osjetit ćemo da svijest i inteligencija prožimaju sva stabla u šumi.
Zemlja najteže podnosi ignoranciju čovjeka spram njezine fantastične inteligencije koja djeluje kroz bezbrojne stanice. Obično ih nazivamo elementarnim bićima. Dobro ih znamo iz bajki i priča: patuljke, vile, rusalke, faune i duhove vatre. Jednostavno ih možemo podijeliti s obzirom na četiri elementa: zemlju, zrak, vodu i vatru. Vladajući ljudski um kroz duga ih je stoljeća potiskivao u područje nestvarnog, bajkovitog. A upravo nas priče upozoravaju na skrivenu istinu: vile i patuljci doista ne mogu pomoći sveznajućem razumu, ali vrlo lako čine ‘čuda’ onome tko otvori svoje srce.’ I doista, fascinantno je koliko smo spremni odbaciti i zanemariti ideju da takva bića doista postoje, unatoč činjenici da cjelokupna slavenska i drevno-europska predaja obiluje pričama o redovitoj interakciji tih bića s ljudima. Neke nordijske zemlje poput Norveške i Finske još i danas, usprkos visokom stupnju urbanizacije i tehnologizacije, gaje dubok odnos poštovanja i uvažavanja životnog prostora elementarnih bića. Njihove vlade i gradske vlasti posebno paze da pri gradnji novih cesta, stambenih objekata ili bilo kojeg drugog građevinskog pothvata ne zadiru u osjetljiva energijska središta na kojima ta bića obitavaju. Sjetite se samo Ivane Brlić-Mažuranić i njezinih ‘Priča iz davnine’, ‘Šume Striborove’, ‘Regoča’ koje su bile nezaobilazni dio lektire u osnovnoj školi. U tim pričama, vile, patuljci, duhovi vatre i divovi, svi razgovaraju s ljudima. Odbaciti te priče kao mitove i bajke znači uskratiti si potpuniji doživljaj svijeta i zatirati vezu s našom višedimenzionalnom prirodom. To također znači našoj vlastitoj djeci uskratiti priliku da budu ono što jesu, djeca prirode i dehumanizirati ih, zahtijevajući od njih da se služe isključivo razumom. Naime, sve takozvane ‘bajke’ imaju ishodište u stvarnosti, inače ne bi mogle biti toliko rasprostranjene među pripadnicima udaljenih naroda koji se kulturološki i jezično razlikuju. Sve one govore o vremenu kada su ljudi živjeli u skladu s prirodom i bili u stanju pristupiti tom svijetu elementarnih bića živeći iz srca. Činjenica da mi takvu vrstu komunikacije smatramo bajkom dovoljno govori koliko smo se otuđili od naše prave prirode.
Kada ostvarite svjesni kontakt s prirodom, iskazujući joj duboko poštovanje i ljubav, vi ne samo da uravnotežujete sebe i sami postajete prirodni, vi iscjeljujete Zemlju. Sva područja na kojima ostvarite tu vrstu svjesnog kontakta za vas postaju sveta mjesta na kojima uvijek osjećate tu energiju ljubavi i zajedništva koja ostaje pohranjena u memoriji prostora. To je način na koji joj kažete: ‘Hvala!’ Naša promjena odnosa prema Zemlji, bez ikakvog vanjskog djelovanja, naš doživljaj Zemlje kao naše Majke koja se brine o nama i prema kojoj osjećamo duboko poštovanje i zahvalnost je sam po sebi dovoljan da stvorimo uvjete za njezino iscjeljenje. Jer, kada se mi promijenimo, sve oko nas se također nepovratno mijenja.
Pogačnik u prilog tome kaže sljedeće: ‘Ako se sve više ljudi umiri u sebi i uskladi sa svojim pravim ja, nastat će iscjeljujuća energija koja će svakako imati učinak na sustave života planeta. To će potaknuti procese liječenja čak i ako čovjek u tom pogledu ne napravi ništa posebno. Taj povratni, matematički točan proces koji se temelji na zakonu makro-mikrokozmičke rezonance, pridonosi mojem uvjerenju da je nastojanje u procesu osobne preobrazbe najvažniji prilog za liječenje Zemlje, a i najdemokratičniji – nitko ne se može izgovarati da nije upućen u tajne liječenja Zemlje. Jednostavno se radi o tome kako se svaki pojedinac ponaša spram vlastitog tijela, svojih misli i osjećaja. Tu odgovornost prema životu u cjelini nitko ne može izbjeći, i obratno: svatko može na vlastit i neponovljiv način dati svoj prilog za liječenje Zemlje.’
O tome govore i starješine plemena Hopi u svojoj poruci čovječanstvu:
‘Govorili smo ljudima da je ovo jedanaesti sat, a sada se morate vratiti i reći im da je VRIJEME SADA.
I potrebno je razmotriti određene stvari…
Gdje živite?
Što radite?
Kakvi su vaši odnosi?
Jeste li u pravom odnosu?
Gdje vam je voda?
Upoznajte svoj vrt.
Vrijeme je da govorite svoju Istinu.
Stvorite svoje zajednice.
Budite dobri jedni prema drugima.
I ne tragajte izvan sebe za vođom.
Ovo bi moglo biti dobro vrijeme! Rijeka sada teče velikom brzinom. Toliko je nabujala i brza da postoje oni koji će se bojati. Pokušat će se čvrsto držati za obalu. Osjećat će se rastrganima i strašno će patiti. Znajte da rijeka ima svoje odredište. Starješine nam govore da se moramo odgurnuti od obale, prepustiti se bujici rijeke i držati oči otvorenima a glavu iznad vode. I kažem vam, dobro pogledajte tko je tamo sa vama i slavite.
U ovom vremenu u povijesti, ništa ne smijemo uzimati osobno. A ponajmanje sebe same. Jer onoga trenutka kada to učinimo, naš duhovni rast i naše putovanje se zaustavljaju.
Vrijeme vukova samotnjaka je završilo. Okupite se! Napustite riječ borba iz vašeg ponašanja i vašeg rječnika. Sve što sada radimo mora biti učinjeno na svet način i u proslavi.
Mi smo oni koje smo čekali.’
Duboka mudrost američkih Indijanaca može nam poslužiti kao savršen model za stvaranje svijeta koji se temelji na mirnom suživotu s Majkom Zemljom i jedinstvu svih ljudskih bića. Ako svatko od nas počne živjeti u skladu sa sljedećim jednostavnim načelima koja su nam ostavili u naslijeđe, svijet kakav poznajemo danas mogao bi se uskoro činiti tek kao davni san.
Evo tih deset načela:
1. Zemlja je naša Majka, brinite se o njoj…
2. Poštujte sve svoje odnose…
3. Otvorite srce i dušu Velikom Duhu…
4. Sav je život svet, odnosite se prema svim stvarima s poštovanjem…
5. Od Zemlje uzmite samo ono što je potrebno i ništa više…
6. Učinite ono što treba učiniti za dobrobit svih…
7. Neprestano zahvaljujte Velikom Duhu za svaki novi dan
8. Govorite istinu, ali samo o dobru u drugima…
9. Slijedite ritmove prirode, ustajte i liježite sa Suncem…
10. Uživajte u svom životnom putovanju, ali ne ostavljajte tragove…
Uvijek mi kod ljudi koje tek upoznajem pogled spontano klizne k rukama. Jer, ruke govore o osobi više od lica. Ruke imaju svoj život. Svoju prošlost koju je lice već zaboravilo jer ionako svakodnevno mijenja maske, od situacije do situacije. Nošeno nekom silnom željom ili strahom.
No, ruke… Ruke uvijek govore istinu. Jeste li ikad vidjeli tužne ruke? Umorne? Zbunjene? Ponizne? Da ne govorim o onim nametljivim, ljutim rukama koje uvijek žele imati kontrolu i koje su izgubljene u uzaludnim pokušajima služenja nekom razjedinjenom biću.
U rukama je molitva. Stvaranje i – razaranje.
Ne postoji ljepša slika od sklopljenih dlanova u poniznoj molitvi. Ruke su naša veza sa Stvoriteljem, ali i sa svijetom u koji nas je poslao.
U rukama je ljubav, tijela s tijelom i duše s drugom dušom. Kroz njih teče energija cijelog Svemira. One opraštaju, ali i opominju. Miluju, igraju se, smiju se. Jeste li ikada vidjeli – nasmiješene ruke? Pogledajte ruke djeteta. Čiste i nevine, tek krenule u svijet uz iskonsku želju da ga upoznaju i stope se s njim u spontanoj igri dodira.
Ruke služe za univerzalnu komunikaciju sa svime što postoji. S ljudima. Životinjama. Biljkama. Pa čak i stvarima. Energija dodira još dugo blagosilja (ili proklinje) ono što su jednom nečije ruke dotaknule.
Priče se pričaju rukama. Samo one mogu ispričati skrivene detalje koji bi se u riječima izgubili ili se učinili nevažnima. Samo ćete pogledom na ruke otkriti ljubav. Ili ravnodušnost. Ne na licu. To “piše” na rukama.
Ruke sade. Njeguju. Beru i hrane. Ruke liječe. Previjaju rane. Iscjeljuju one tjelesne, ali i rane duše, jer ona je najviše i najjače povezana upravo s rukama.
Ruke su uvijek istinite. Čak i kad lice to nije. Pogledajte svoje ruke. Pratite kako se ponašaju u situacijama kada imate osjećaj da Vi niste Vi, da ste neko drugi ko je bolji od Vas, ili – lošiji. Vaše će ruke uvijek ostati dosljedne sebi. I Vama. Ma što Vi pokušavali biti, one će uvijek ostati iste, i jednostavne. I ma koliko ih natjerali da budu ljute, ili bijesne, one će uvijek sa zadrškom obavljati “posao”, kao nedovoljno plaćen radnik, nemotivisan u služenju svog tvrdoglavog i nemilosrdnog gospodara. A u trenucima mira Vaše će vam ruke reći ko ste zaista.
Vjerovali ili ne, rukama se može zagrliti cijeli svijet.
I planeta Zemlja stane samo u jedan jedini dlan.
Sva osjećanja niže vrijednosti pojavljuju se iz jednog jedinog razloga: o sebi prosuđujemo i sebe mjerimo ne prema našim normama i vrijednostima, već prema normama i vrijednostima nekog drugog.
Želimo li da naše ideje i htijenja budu bogati, raznovrsni i plodonosni, moramo stvoriti naviku da ih osobađamo negativnih uticaja razmišljanja o njima ili sebične brige oko njihovih posljedica.
Čovjek koji sebe smatra gubitnikom pronaći će već neki način da ne uspije, uprkos svim svojim namjerama ili snazi volje, čak i ako mu mogućnosti bukvalno padnu u krilo. Osoba koja sebe smatra žrtvom nepravde, nekim ‘ko mora da pati’ nepogrešivo će pronaći okolnosti kojima će da potvrdi svoje mišljenje.
Onoga trena kada izmijenimo svoj um i prestanemo da prošlosti pridajemo moć, prošlost sa svojim greškama izgubiće moć nad nama.
Ovaj život je ono što napraviš od njega. Bez obzira na sve, univerzalna je istina da ćeš jednom zabrljati. Dobra stvar je u tome što ti odlučuješ kako ćeš zabrljati.
Djevojke će ti biti prijateljice – i one će isto tako zabrljati. No ne zaboravi, neke će doći, a neke će proći. One koje ostanu uz tebe kroz sve živo su tvoje prave, najbolje prijateljice. Ne puštaj ih od sebe. Zapamti isto tako da su sestre najbolje prijateljice na svijetu.
Isto tako će i ljubavnici doći i proći. I znaš šta dušo, mrzim što ti to moram reći, ali većina njih – zapravo skoro svi oni – će ti slomiti srce, ali ne možeš prosto odustati jer ako udustaneš, nikad nećeš naći svoju sličnu dušu. Nikad nećeš naći onu polovinu koja te čini potpunom i koja će biti s tobom zauvijek.
To što jednom pogriješiš ne znači da ćeš pogriješiti svaki put. Nastavi pokušavati, izdrži i uvijek, uvijek, uvijek vjeruj u sebe, jer ako ti ne vjeruješ, ko će drugi dušo? Zato drži glavu visoko podignutu i što je najvažnije, nastavi se smijati jer život je divna stvar i toliko je mnogo stvari vrijednih osmijeha.
Ovaj život je ono što napraviš od njega. Bez obzira na sve, univerzalna je istina da ćeš jednom zabrljati. Dobra stvar je u tome što ti odlučuješ kako ćeš zabrljati.
Djevojke će ti biti prijateljice – i one će isto tako zabrljati. No ne zaboravi, neke će doći, a neke će proći. One koje ostanu uz tebe kroz sve živo su tvoje prave, najbolje prijateljice. Ne puštaj ih od sebe. Zapamti isto tako da su sestre najbolje prijateljice na svijetu.
Isto tako će i ljubavnici doći i proći. I znaš šta dušo, mrzim što ti to moram reći, ali većina njih – zapravo skoro svi oni – će ti slomiti srce, ali ne možeš prosto odustati jer ako udustaneš, nikad nećeš naći svoju sličnu dušu. Nikad nećeš naći onu polovinu koja te čini potpunom i koja će biti s tobom zauvijek.
To što jednom pogriješiš ne znači da ćeš pogriješiti svaki put. Nastavi pokušavati, izdrži i uvijek, uvijek, uvijek vjeruj u sebe, jer ako ti ne vjeruješ, ko će drugi dušo? Zato drži glavu visoko podignutu i što je najvažnije, nastavi se smijati jer život je divna stvar i toliko je mnogo stvari vrijednih osmijeha.
Vaša raspoloženja mogu da budu veoma varljiva. Mogu vas zavesti u ubjeđenje da je vaš život gori nego što u stvari jeste. Kada ste dobro raspoloženi, život izgleda sjajno…imate perspektivu, zdrav razum, mudrost. Kada ste dobro raspoloženi, ništa nije tako teško, problemi izgledaju jednostavniji i lakše se rješavaju. Kada ste dobro raspoloženi, veza sa partnerom savršeno funkcioniše. Ako vas kritikuju, vi pomirljivo pirihvatate zajedljive komentare.
Ali kada ste loše raspoloženi, vaš život izgleda nevjerovatno težak i ozbiljan. Skoro da nemate nikakvu perspektivu. Sve shvatate isuviše lično i često pogrešno protumačite ono što vam ljudi govore.
U ovome je zamka: ljudi ne shvataju da se njihovo raspoloženje stalno mijenja. Oni misle da je život iznenada u posljednje vrijeme postao grozan, ili se to čak desilo u posljednjih nekoliko sati. Dakle, neko može biti ujutru dobro raspoložen, voljeti svoju ženu, posao, automobil i vjerovatno biti optimista kada je u pitanju njegova budućnost i dobro se osjećati kada misli na prošlost. Ali ako se do popodneva njegovo raspoloženje pokvari – on će tvrditi da mrzi svoj posao, da ima nesnosnu ženu i krš od automobila i da ne napreduje u karijeri. Ako ga pitate o djetinjstvu dok je tako loše rapoložen, vjerovatno će vam reći da je bilo izuzetno teško. Naravno, kriviće svoje roditelje za loše stanje u kome se trenutno nalazi.
Ovakvi brzi i drastični kontrasti mogu da izgledaju apsurdno, čak i smiješno – ali svi smo mi takvi. Kada smo loše rapoloženi, svijet oko nas se ruši. Potpuno zaboravljamo da, kada smo dobro rapoloženi, sve izgleda mnogo bolje. U zavisnosti od rapoloženja, doživljavamo identične životne situacije – za koga smo udati (oženjeni), gdje radimo, kakav automobil vozimo, kakve su nam mogućnosti – na potpuno drugačiji način! Kada smo loše volje, umjesto da krivimo naše raspoloženje (što bi trebalo), osjećamo da je čitav naš život promašaj. Kao da zaista povjerujemo da se svijet raspao prije sat-dva!
Istina je da život nikada nije tako loš kao što nam se čini kada smo loše raspoloženi. Umjesto da ostanemo takvi – loše volje, ubijeđeni da život sagledavamo realno, treba da naučimo da preispitujemo sopstvene misli. Podsjetite se:”Naravno da sam frustriran, depresivan, ljut, ja sam loše raspoložen. Tada se uvijek loše osjećam.” Kada ste loše volje, naučite da to stanje jednostavno shvatite kao neizbježno stanje koje će vremenom proći ako se ne uzbuđujete mnogo oko toga. KADA STE LOŠE VOLJE NE TREBA DA ANALIZIRATE SOPSTVENI ŽIVOT. Takvo nešto je ravno emotivnom samoubistvu. Ako imate pravi problem, on će i dalje biti tu i kada se vaše raspoloženje popravi. Poenta je da budemo zahvalni za dobro raspoloženje i istrajni u tome, da kada smo loše volje, ne uzimamo sve previše ozbiljno.
Sljedeći put kada budete loše volje iz bilo kog razloga, recite sebi: “I to će proći.”
I proći će.
Ali kada ste loše raspoloženi, vaš život izgleda nevjerovatno težak i ozbiljan. Skoro da nemate nikakvu perspektivu. Sve shvatate isuviše lično i često pogrešno protumačite ono što vam ljudi govore.
U ovome je zamka: ljudi ne shvataju da se njihovo raspoloženje stalno mijenja. Oni misle da je život iznenada u posljednje vrijeme postao grozan, ili se to čak desilo u posljednjih nekoliko sati. Dakle, neko može biti ujutru dobro raspoložen, voljeti svoju ženu, posao, automobil i vjerovatno biti optimista kada je u pitanju njegova budućnost i dobro se osjećati kada misli na prošlost. Ali ako se do popodneva njegovo raspoloženje pokvari – on će tvrditi da mrzi svoj posao, da ima nesnosnu ženu i krš od automobila i da ne napreduje u karijeri. Ako ga pitate o djetinjstvu dok je tako loše rapoložen, vjerovatno će vam reći da je bilo izuzetno teško. Naravno, kriviće svoje roditelje za loše stanje u kome se trenutno nalazi.
Ovakvi brzi i drastični kontrasti mogu da izgledaju apsurdno, čak i smiješno – ali svi smo mi takvi. Kada smo loše rapoloženi, svijet oko nas se ruši. Potpuno zaboravljamo da, kada smo dobro rapoloženi, sve izgleda mnogo bolje. U zavisnosti od rapoloženja, doživljavamo identične životne situacije – za koga smo udati (oženjeni), gdje radimo, kakav automobil vozimo, kakve su nam mogućnosti – na potpuno drugačiji način! Kada smo loše volje, umjesto da krivimo naše raspoloženje (što bi trebalo), osjećamo da je čitav naš život promašaj. Kao da zaista povjerujemo da se svijet raspao prije sat-dva!
Istina je da život nikada nije tako loš kao što nam se čini kada smo loše raspoloženi. Umjesto da ostanemo takvi – loše volje, ubijeđeni da život sagledavamo realno, treba da naučimo da preispitujemo sopstvene misli. Podsjetite se:”Naravno da sam frustriran, depresivan, ljut, ja sam loše raspoložen. Tada se uvijek loše osjećam.” Kada ste loše volje, naučite da to stanje jednostavno shvatite kao neizbježno stanje koje će vremenom proći ako se ne uzbuđujete mnogo oko toga. KADA STE LOŠE VOLJE NE TREBA DA ANALIZIRATE SOPSTVENI ŽIVOT. Takvo nešto je ravno emotivnom samoubistvu. Ako imate pravi problem, on će i dalje biti tu i kada se vaše raspoloženje popravi. Poenta je da budemo zahvalni za dobro raspoloženje i istrajni u tome, da kada smo loše volje, ne uzimamo sve previše ozbiljno.
Sljedeći put kada budete loše volje iz bilo kog razloga, recite sebi: “I to će proći.”
I proći će.
Jeste li ikada bili zaljubljeni? Užasno, zar ne? Učini te tako ranjivim. Otvori ti grudi i otvoriti ti srce što znači da neko može ući u tebe i uništiti te. Podižeš sve te odbrane, izgrađuješ pravo odijelo od čelika, kako te ništa ne bi moglo raniti, a onda neka glupa osoba, koja nije ni na koji način različita od ostalih glupih osoba, uđe u tvoj glupi život… Onda im daš dio sebe. A oni to nisu tražili. Oni su uradili nešto blesavo jednog dana, nešto tipa poljubili te ili ti se nasmijali, i onda odjednom tvoj život više nije tvoj. Ljubav uzima taoce. Ulazi u tebe. Izjeda te i ostavlja te ucviljenog u mraku kad čuješ neku jednostavnu frazu tipa “možda bismo trebali biti samo prijatelji” koja se pretvori u komad slomljenog stakla koje ti se zarije u srce. Ne samo u mašti. Ne samo u glavi. To je bol duše, bol koji te probada i rastače.
Mrzim zaljubljenost.
Ponajčešće ljubav znači rat. Borba u kojoj svako nastoji da ščepa za vrat onog drugog. Sastoji se od ljubomore, posjedovanja, pripadanja, čak u odnosima koji izgledaju najširokogrudniji. Kao u svim drugim bitkama i u ovoj padaju žrtve. Uvijek postoji jedan koji voli više nego drugi, jedan koji pati, drugi, koji pati zato što nanosi patnju. Na sreću, ne pate uvek jedni te isti, pa odnos može da se preokrene. Ali, postoji i izvesna nježnost koja nam pomaže da prihvatimo onog drugog, a koja se sastoji od povjerenja i dostojanstva. No, žalosno je što ljudi uvijek nastoje da dobiju na jednoj strani ono što su izgubili na drugoj. Malo ih je koji su zadovoljni položajem i svojim materijalnim stanjem. Oni pokušavaju da to nadoknade na račun drugih u svojim ljubavnim odnosima, jer žele nešto da se ušićari. Dobija se, dok sve ide svojim tokom. Osim toga, u ljubavnim odnosima postoje “smicalice” kojima se možemo poslužiti, te ostaviti partneru da posumnja da li ga uopšte volimo. Meni je to odvratno. Postoji, takođe, jedan prirodan, razuman odnos koji potvrđuje činjenica da ako neko s vama živi, s vam spava i smije se – s vama, onda vas zacijelo i voli, pa onda čemu sumnjati da će prvom prilikom da otprhne.
Kada je ova predstava o sebi netaknuta i bezbjedna, osjećate se dobro. Kada je ugrožena, osjećate zebnju i nesigurnost. Kada je odgovarajuća i takva da se njome možete ponositi na zdrav način, vi osjećate samopuzdanje. Osjećate se slobodnim da budete ono što jeste i da se ostvarite. Radite punom snagom. Kada se zbog predstave o sebi stidite, onda težite da je sakrijete, a ne da je ispoljite. Kreativano izražavanje biće vam blokirano. U vama će se roditi neprijateljstvo i sa vama će biti teško izaći na kraj.
Postoji jedna stara indijanska priča koja govori o dvoje mladih indijanaca: o mladiću i djevojci.
Jednom se njih dvoje uputiše do velikog poglavice svoga plemena i rekoše mu odlučno:
Jednom se njih dvoje uputiše do velikog poglavice svoga plemena i rekoše mu odlučno:
“Mi se volimo! Hoćemo da nam daš svoj blagoslov i da nas poučiš šta treba da činimo da bi naša ljubav trajala vječno.”
“Dobro”, – odgovori im poglavica. “Reći ću vam, šta da učinite. Ali prvo pođite sa mnom gore u planinu, no prije toga pronađite mi dva orla i ponesite ih sa sobom, a poslije ćemo vidjeti šta dalje.”
Dvoje mladih krenuše u različitim pravcima i nakon kraćeg vremena svako od njih donese po jednog orla. Kada stigoše na vrh planine, poglavica im ovako reče:
“Uzmite sada ovo kratko uže i zavežite njegovim krajevima po jednu nogu svakom orlu.”
Zaljubljeni ga poslušaše i vezaše noge pticama.
“Sada ih pustite da lete!” – reče poglavica.
Mladić i djevojka baciše ptice u vis ka nebu, ali orlovi ne mogoše da polete, jer im noge bijahu međusobno vezane. Oni padoše na zemlju i počeše da kljuju jedan drugoga, želeći da se oslobode užeta kojim su vezani. Tada stari indijanac reče:
“Sada presjecite uže!”
Mladi izvršiše i tu naredbu, presjekoše vezu i ponovo baciše orlove u nebo. Ovog puta ptice se brzo izdigoše u visine, zavrtiše se par puta u krug pa uzletiše ka snježnim vrhovima obližnje planine. A mudri poglavica im reče:
“Eto, to je tajna vječne ljubavi i sreće: ako su ljudi zavezani jedni za druge, nikada im neće uspjeti da polete. Vi možete slobodno da letite i zajedno, ali ne da budete vezani. A ako se ipak vežete, nikada nećete moći da spoznate ni ljubav ni sreću.”
Da li imamo vremena za svoju djecu....
Jedan čovjek se vratio kasno kući sa posla, umoran i iznenađen da ga njegov 5-godišnji sin čeka na vratima.
«Tata mogu li te nešto upitati?»
«Možžeš sine, kažži šta žželiš?», odgovori čovjek.
.«Tata, koliko ti para zaradiš za jedan sat vremena?»
«Ma sine odkud da me to pitaš, to tebe netreba da interesuje», odgovori čovjek ljutito
«Samo hoću da znam, molim te reci mi koliko zaradiš?»
«Ako već moraš da znaš, 10 EURA za sat.»
«Oh» odgovori dječak, pognuvši glavu. «Tata, možžeš li mi posuditi 5 EURA?»
Čovjek se naljuti. «Ako je to jedini razlog zašto hoćeš da znaš koliko zaradim, da bi od mene uzeo pare da kupiš neku igračku ili neku drugu besposlicu, onda odmah idi u svoju sobu i spavaj. Razmisli zašto si tako sebičan. Ja radim svaki dan teške poslove i nemam vremena za takve dječije stvari.»
Mali dječak mirno ode u svoju sobu i zatvori vrata. Čovjek sjede i poče razmišljati o pitanju djeteta. Kako se možže usuditi pitati takva pitanja samo da dobije malo para. Poslije nekoliko vremena razmišljanja čovjek pomisli da je bio previše grub prema svome sinu. Možžda je stvarno nešto važžno bilo pa je htjeo da kupi sebi za 5 EURA, a nije ni tako često tražžio para.
Čovjek ode do sobe svoga sina otvori vrata i upita: «Spavaš li sine?»
«Ne spavam tata», odgovori dječak.
«Ja sam razmislio, možžda sam bio previše grub prema tebi malo prije», reče čovjek.
«Bio mi je težžak dan te sam malo previše bi ljut na tebe. Evo ti 5 EURA za koje si pitao»
Dječak radosno ustade i zahvali se ocu za pare. Okrenu se i izvadi ispod jastuka još nekoliko novčanica
. Kad čovjek ugleda da dječak već ima para ponovo se naljuti. Dječak je mirno brojao svoje pare.
«Zašto si tražžio para kad već imaš?», upita ga čovjek galameći na njega.
«Zato što nisam imao dovoljno, ali sada imam», odgovori dječak.
TATA ja imam 10 EURA sada ..
mogu li kupiti jedan sat tvog vremena ??
------►Događa se da oni koji čeznu za beskorisnim i traže samo ono što je jednostavno, ne postignu ni ono što im je potrebno.◄------
------►Svi smo svakodnedvno okruženi negativnostima na našem prostoru. Mnogo je teže osjećati se srećno ako dopustite da vas negativni glasovi povuku sa sobom ka dnu.
Život nije isključivo ono što se dešavalo nekada, a ponajmanje je ono što se još nije desilo. Život je ono što nam se događa sada.
Ne postoji ni jedan trenutak u vašem životu u kome nemate sve što je potrebno da biste bili srećni. Vaša nesreća potiče od onoga što usmjeravate svoju pažnju na ono što nemate, umjesto na to što u određenom trenutku imate.◄------
Život nije isključivo ono što se dešavalo nekada, a ponajmanje je ono što se još nije desilo. Život je ono što nam se događa sada.
Ne postoji ni jedan trenutak u vašem životu u kome nemate sve što je potrebno da biste bili srećni. Vaša nesreća potiče od onoga što usmjeravate svoju pažnju na ono što nemate, umjesto na to što u određenom trenutku imate.◄------
------►Životni splet okolnosti nas zaista može unesrećiti.
Međutim, veliki dio osjećanja nesreće ima korijen u našem načinu rezonovanja, ponašanju i navikama.
Stremljenje savršenstvu – savršenstvo nikad nećete dostići. Zato je bolje zadovoljiti se sa dovoljno dobrim.
" Dobro je dovoljno dobro."◄------
Međutim, veliki dio osjećanja nesreće ima korijen u našem načinu rezonovanja, ponašanju i navikama.
Stremljenje savršenstvu – savršenstvo nikad nećete dostići. Zato je bolje zadovoljiti se sa dovoljno dobrim.
" Dobro je dovoljno dobro."◄------
------►“Nikad ne znaš koliko si jak dok ti jedino ne preostane da budeš jak.”◄------
------►Mladi direktor uspješne firme prolazio je u svom novom audiju na putu kući kroz jedno naselje. Vozio je malo prebrzo za dozvoljenu brzinu. Gledao je kako se djeca igraju između parkiranih kola i usporio jer mu se učinilo da je nešto vidio. Kako nije video nijedno dijete učinilo mu se da je pogriješio. Iznenada, jedna cigla je lupila u vrata skupocjenog audija! Zakočio je i vratio se na mjes...to s kojeg je bačena cigla. Bijesno je izašao iz auta, uhvatio prvo dijete koje mu je došlo pod ruku, pritisnuvši ga uz auto, urlajući:
“Govori ko je ovo uradio? Znaš li kolika je šteta?”
Dječak se preplašio i počeo mucati: “Čiko… molim vas, žao mi je… nisam znao šta da uradim… bacio sam ciglu jer nije bilo nikoga da mi pomogne.”
Uplakani dječak je rukom pokazao iza parkiranog auta gdje je bio njegov brat.
“Otkotrljao se sa trotoara i ispao iz invalidskih kolica. Nemam snage da ga sam podignem.”
I dalje jecajući upitao je zaprepašćenog čovjeka da mu pomogne podići brata. Dirnut do srca, vozač je progutao knedlu koja mu se nakupila u grlu. Brzo je podigao hendikepiranog dječaka u kolica i maramicom obrisao ogrebotine sa njegovih laktova. Pažljivo ga je pogledao i utvrdio da će sve biti u redu.
“Hvala vam mnogo!”, rekao je zahvalni dječak.
Čovjek je potpuno potresen posmatrao kako mali dječak gura invalidska kolica na putu ka svojoj kući.
Kad su zamakli pogledao je svoj auto. Šteta je bila velika i vidljiva. Ipak, odlučio je da ne popravlja vrata kako bi ga podsjećala na važnu životnu poruku: Nikad ne idi tako brzo kroz život da neko mora baciti ciglu na tebe da ti privuče pažnju.◄------
“Govori ko je ovo uradio? Znaš li kolika je šteta?”
Dječak se preplašio i počeo mucati: “Čiko… molim vas, žao mi je… nisam znao šta da uradim… bacio sam ciglu jer nije bilo nikoga da mi pomogne.”
Uplakani dječak je rukom pokazao iza parkiranog auta gdje je bio njegov brat.
“Otkotrljao se sa trotoara i ispao iz invalidskih kolica. Nemam snage da ga sam podignem.”
I dalje jecajući upitao je zaprepašćenog čovjeka da mu pomogne podići brata. Dirnut do srca, vozač je progutao knedlu koja mu se nakupila u grlu. Brzo je podigao hendikepiranog dječaka u kolica i maramicom obrisao ogrebotine sa njegovih laktova. Pažljivo ga je pogledao i utvrdio da će sve biti u redu.
“Hvala vam mnogo!”, rekao je zahvalni dječak.
Čovjek je potpuno potresen posmatrao kako mali dječak gura invalidska kolica na putu ka svojoj kući.
Kad su zamakli pogledao je svoj auto. Šteta je bila velika i vidljiva. Ipak, odlučio je da ne popravlja vrata kako bi ga podsjećala na važnu životnu poruku: Nikad ne idi tako brzo kroz život da neko mora baciti ciglu na tebe da ti privuče pažnju.◄------
------►“Jednog dana će ti život bljesnuti pred očima. Postaraj se da bude vrijedan gledanja.”◄------
------►Činjenica je kako je istina život, a život nije trajan. Život se mora otkrivati iz trenutka u trenutak, iz dana u dan. Mora biti otkriven. Ne mora ga se smatrati sigurnim. Ukoliko smatrate pouzdanim da znate živjeti, onda ne živite. Tri obroka dnevno, odjeća, stan, seks, vaš posao, vaša zabava i vaš proces mišljenja – taj dosadni, ponavljajući proces nije život.
Život je nešto što treba otk...riti. A vi ga ne možete otkriti ukoliko niste izgubili, odbacili stvari koje ste pronašli. Eksperimentišite ... zanemarite vaše filozofije, vaše religije, vaše običaje, vaše rasističke tabue i sve ostalo. Oni nisu život. Ako ste zarobljeni time, nikada nećete otkriti život.
Čovjek koji kaže da zna, već je mrtav. Ali čovjek koji misli ”Ja ne znam”, koji otkriva, pronalazi, koji ne traži cilj, ne misli u terminima dostizanja i postajanja – takav čovjek živi, a to življenje je istina.◄------
Život je nešto što treba otk...riti. A vi ga ne možete otkriti ukoliko niste izgubili, odbacili stvari koje ste pronašli. Eksperimentišite ... zanemarite vaše filozofije, vaše religije, vaše običaje, vaše rasističke tabue i sve ostalo. Oni nisu život. Ako ste zarobljeni time, nikada nećete otkriti život.
Čovjek koji kaže da zna, već je mrtav. Ali čovjek koji misli ”Ja ne znam”, koji otkriva, pronalazi, koji ne traži cilj, ne misli u terminima dostizanja i postajanja – takav čovjek živi, a to življenje je istina.◄------
------►Izgubila sam mnoge borbe.
I nije mi žao.
Jer i porazi su dio života.
Svaku pobjedu znala sam da proslavim....
Svaki poraz – sa suzama da ispratim.
Valjda to tako obično biva.
Ali ipak, kada sve stavim na papir,
nisam ja ništa sretnija i ništa pametnija
nego što sam juče bila.
Samo sam nekako više oguglala na udarce, na uvrede.
Sve lakše podnesem, sve brže prebrodim.
Život me je mučio, život me naučio.
Ali i dalje kroz taj isti ŽIVOT idem s osmjehom.
…
I NERVIRAM SVOJE NEPRIJATELJE
I USREĆUJEM SVOJE PRIJATELJE …
jer ja jako drobro ZNAM da i
PORAZI SU POBJEDE!!!◄------
I nije mi žao.
Jer i porazi su dio života.
Svaku pobjedu znala sam da proslavim....
Svaki poraz – sa suzama da ispratim.
Valjda to tako obično biva.
Ali ipak, kada sve stavim na papir,
nisam ja ništa sretnija i ništa pametnija
nego što sam juče bila.
Samo sam nekako više oguglala na udarce, na uvrede.
Sve lakše podnesem, sve brže prebrodim.
Život me je mučio, život me naučio.
Ali i dalje kroz taj isti ŽIVOT idem s osmjehom.
…
I NERVIRAM SVOJE NEPRIJATELJE
I USREĆUJEM SVOJE PRIJATELJE …
jer ja jako drobro ZNAM da i
PORAZI SU POBJEDE!!!◄------
------►Ja znam sada ovo: ja sam neizbježan. Jedina stvar koja me može sada zaustaviti to je ludilo, bolest ili smrt. Život nije ni potpuno rđav, ni potpuno dobar, ni potpuno ružan, ni potpuno lijep; on je život, život, život. On je divlji, svirep, blag, plemenit, strastan, velikodušan, glup, ružan, lijep, bolan, radostan – on je sve to i još više – a ja sve to želim da upoznam, i tako mi boga, upoznaću, makar me za to i na krst razapeli. Ići ću na kraj svijeta da ga nađem i shvatim. ◄------
------►Svejedno je volimo li jednom, dvaput ili deset puta u životu – uvijek smo pred situacijom koju ne poznajemo.
Ljubav nas može odvesti i u pakao i u raj, ali uvijek će nas bar negdje odvesti.
Treba je kao takvu prihvatiti, jer ona je hrana našeg postojanja.
Ako je odbacimo, umrijećemo od gladi gledajući bremenite grane na stablu života,
bez hrabrosti da ispružimo ruku i oberemo plodove....
TREBA IĆI ZA LJUBAVLJU MA GDJE ONA BILA,
čak i kada to znači provoditi sate, dane ili sedmice razočarenja i tuge.
Jer u trenu kad krenemo mi u susret ljubavi, i ljubav kreće u susret nama.◄------
Ljubav nas može odvesti i u pakao i u raj, ali uvijek će nas bar negdje odvesti.
Treba je kao takvu prihvatiti, jer ona je hrana našeg postojanja.
Ako je odbacimo, umrijećemo od gladi gledajući bremenite grane na stablu života,
bez hrabrosti da ispružimo ruku i oberemo plodove....
TREBA IĆI ZA LJUBAVLJU MA GDJE ONA BILA,
čak i kada to znači provoditi sate, dane ili sedmice razočarenja i tuge.
Jer u trenu kad krenemo mi u susret ljubavi, i ljubav kreće u susret nama.◄------
------►Život je kao tipke klavira...
Upamti da bijele tipke predstavljaju sreću, a crne tugu.
Upamti da bijele tipke predstavljaju sreću, a crne tugu.
Ali isto tako upamti da, kako budeš išao kroz život, i crne tipke stvaraju muziku.◄------
------►Put koji si prešla nije prav već pun raskrsnica. Na svakom koraku bio je po jedan putokaz koji je označavao različite pravce; na jednu stranu vodi puteljak, na drugu travnata staza koja se gubi u šumi. Jedan od tih puteva izabrala si nasumice, neke druge nisi ni vidjela; ne znaš kuda bi te odveli oni kojima si okrenula leđa, da li na neko bolje ili gore mjesto; ne znaš, ali u svakom slučaju... se kaješ. Mogla si nešto da učiniš a nisi, vratila si se umjesto da kreneš naprijed. društvena igra poput “Ne ljuti se čovječe”.
Život se manje-više odvija na isti način.
Duž raskršća tvog puta srešćes i druge sudbine: da li ćeš ih upoznati ili ne, proživjeti ih do kraja ili ih napustiti, zavisi samo od odluke koju moraš donijeti u jednom trenu. I mada to tada ne znaš, od toga da li ćeš nastaviti pravo ili negdje skrenuti, zavisi često i tvoj život, kao i životi tvojih najbližih.◄------
Život se manje-više odvija na isti način.
Duž raskršća tvog puta srešćes i druge sudbine: da li ćeš ih upoznati ili ne, proživjeti ih do kraja ili ih napustiti, zavisi samo od odluke koju moraš donijeti u jednom trenu. I mada to tada ne znaš, od toga da li ćeš nastaviti pravo ili negdje skrenuti, zavisi često i tvoj život, kao i životi tvojih najbližih.◄------
------►Ljudi ne žive. Većina nas ne živi, samo održava život u svom tijelu. To nije život. Vi ne živite sve dok vam ne postane potpuno nevažno da li ćete živjeti ili umrijeti. Na toj tački počinjete da živite. Kada ste spremni da izgubite sopstveni život, tek tada ga živite. Međutim, ako neprestano štitite svoj život, vi ste mrtvi… da li ste spremni da sve stavite na kocku?
Nesvjestan život nije vrijedan da bude proživljen. Kada odbacite svoje iluzije I postanete svjesni sebe I svijeta oko vas, otkrićete svu ljepotu života na Zemlji.◄------
Nesvjestan život nije vrijedan da bude proživljen. Kada odbacite svoje iluzije I postanete svjesni sebe I svijeta oko vas, otkrićete svu ljepotu života na Zemlji.◄------
------►Ljubav je izvanredan cvijet,
ali treba imati hrabrosti da se ubere na ivici ponora.◄------
------►Postojala sam prije nego što je bilo šta postojalo u Univerzumu, postojala sam prije nego što je postojala priroda, postojala sam prije nego što je postojao čovjek. Bila sam usamljena, htjela sam da podijelim sve ovo što nosim sa sobom kroz nebrojene vijekove i stvorila sam svijet koji sam htjela da se mojim imenom zove.
Uvukla sam se u more i jezera, u rijeke i potoke, u planine i beskraj...na polja, u šume i proplanke. Ja sam ona u kojoj se umivate, ja sam ona u kojoj lice svoje ogledate, ja sam ona koju udišete.
Volim da dođem iznenada, kada se ne nadate, volim da vam oduzmem dah, volim da vam oduzmem moć govora.
Volim da vam srce brzo zakuca, da vam kolena klecaju, da često izgovarate nesuvisle rečenice.
Volim da zbog mene radite nepromišljene stvari, da se smijete kao djeca, volim da šetate livadama i berete rijetko cvijece.
Volim da ste radosni zbog mene, volim da zbog mene pjevate, volim da zbog mene pjesme pišete, da zbog mene priče izmišljate kojima nijedna bajka ravna nije.
Ali sam tužna kada me se bojite.
Tukli ste me, mučili, zatvarali u tamne kleti, izbacivali iz hramova, ostavljali me gladnu i žednu, zaklanjali ste sunce od mene, slali vječne kiše i tmurne oblake, krali ste duge od mene. Vezivali ste me lancima, niste mi dali da se širim i razvijam, govorili ste čak i da ne postojim. Niste vjerovali u mene, izmišljali ste strašne stvari samo da prikrijete moje ime, palili ste, pljačkali ste, ubijali ste.
Ali sve sam zbog vas izdržala.
Nisam se bunila, plakala sam u tajnosti da me ne vidite nesrećnu, da vas ne rastužim. Sve lance sam pokidala, sve sam oblake rastjerala, neprimjetno, tiho i tajno, da mi se ne prepadnete naprasno. Šunjala sam se kao mio lopov oko vaših srca, omekšivala ograde koje ste postavljali i mislili ste da vam se neće moći nikada više ukloniti. Brisala sam vam suze sa lica kada ste mislili da vam ih nema ko obrisati, tjerala na smijeh kada ste mislili da ćete vječno plakati, tjerala vas na govor i tada kada biste se zarekli na vječno ćutanje.
Ne bojte se.
Primite me u svoje dvorove, otvorite mi vaše hramove. Pripremite sudove duše svoje da vam ih napunim radošću i veseljem. Ja ću biti vaša molitva, ja ću biti vaš vid kada ne vidite, ja ću biti vaš sluh kada ne čujete, ja ću vas nahraniti kada ogladnite, ja ću vas napojiti kada ožednite. Ja ću biti vaša svjetlost u mraku, ja ću biti put po kojim ćete hoditi kada budete mislili da prolazite nepoznatim predjelima.
Ne bojte se. Otvorite srce i primite me u sebe. Jer sam tu. Jer postojim.
Zovem se Ljubav, samo me pozovite i biću tu.◄------
Uvukla sam se u more i jezera, u rijeke i potoke, u planine i beskraj...na polja, u šume i proplanke. Ja sam ona u kojoj se umivate, ja sam ona u kojoj lice svoje ogledate, ja sam ona koju udišete.
Volim da dođem iznenada, kada se ne nadate, volim da vam oduzmem dah, volim da vam oduzmem moć govora.
Volim da vam srce brzo zakuca, da vam kolena klecaju, da često izgovarate nesuvisle rečenice.
Volim da zbog mene radite nepromišljene stvari, da se smijete kao djeca, volim da šetate livadama i berete rijetko cvijece.
Volim da ste radosni zbog mene, volim da zbog mene pjevate, volim da zbog mene pjesme pišete, da zbog mene priče izmišljate kojima nijedna bajka ravna nije.
Ali sam tužna kada me se bojite.
Tukli ste me, mučili, zatvarali u tamne kleti, izbacivali iz hramova, ostavljali me gladnu i žednu, zaklanjali ste sunce od mene, slali vječne kiše i tmurne oblake, krali ste duge od mene. Vezivali ste me lancima, niste mi dali da se širim i razvijam, govorili ste čak i da ne postojim. Niste vjerovali u mene, izmišljali ste strašne stvari samo da prikrijete moje ime, palili ste, pljačkali ste, ubijali ste.
Ali sve sam zbog vas izdržala.
Nisam se bunila, plakala sam u tajnosti da me ne vidite nesrećnu, da vas ne rastužim. Sve lance sam pokidala, sve sam oblake rastjerala, neprimjetno, tiho i tajno, da mi se ne prepadnete naprasno. Šunjala sam se kao mio lopov oko vaših srca, omekšivala ograde koje ste postavljali i mislili ste da vam se neće moći nikada više ukloniti. Brisala sam vam suze sa lica kada ste mislili da vam ih nema ko obrisati, tjerala na smijeh kada ste mislili da ćete vječno plakati, tjerala vas na govor i tada kada biste se zarekli na vječno ćutanje.
Ne bojte se.
Primite me u svoje dvorove, otvorite mi vaše hramove. Pripremite sudove duše svoje da vam ih napunim radošću i veseljem. Ja ću biti vaša molitva, ja ću biti vaš vid kada ne vidite, ja ću biti vaš sluh kada ne čujete, ja ću vas nahraniti kada ogladnite, ja ću vas napojiti kada ožednite. Ja ću biti vaša svjetlost u mraku, ja ću biti put po kojim ćete hoditi kada budete mislili da prolazite nepoznatim predjelima.
Ne bojte se. Otvorite srce i primite me u sebe. Jer sam tu. Jer postojim.
Zovem se Ljubav, samo me pozovite i biću tu.◄------
------►Oženiti se djevojkom samo zato što je ona simpatična isto je što i kupiti na pijaci nepotrebnu stvar samo zato što je lijepa. U bračnom životu najvažnija spona je ljubav, puna privlačnost, jedno tijelo…sve drugo nesigurno je i dosadno ma kako smo pametno proračunali. Dakle, nije riječ o simpatičnoj djevojci, nego o voljenoj.
*****
Privlačna je samo ženidba iz ljubavi.◄------
*****
Privlačna je samo ženidba iz ljubavi.◄------
------►I za tisuću godina čovjek će isto ovako uzdisati:
“Ah, teško je živjeti” – i u isti mah ovako isto kao i sada, bojaće se i neće htjeti da umre.
******
Kad nema pravog života, čovjek živi od fatamorgane.◄------
“Ah, teško je živjeti” – i u isti mah ovako isto kao i sada, bojaće se i neće htjeti da umre.
******
Kad nema pravog života, čovjek živi od fatamorgane.◄------
------►Kada osuđujemo, ili kritikujemo nekoga, to ne govori ništa o toj osobi, već o nama i o našoj potrebi da budemo kritični.
Ukoliko ste u nekom društvu i slušate tipične kritike na račun drugih, a zatim kad stignete kući i razmislite koliko uistinu dobrog sve te kritike čine da bi svijet učinile ljepšim, shvatićete isto što i ja: NULA!! NIŠTA!!
Ne doprinose nimalo. Ali to nije sve. Biti kri...tičan ne samo da ništa ne rješava, već doprinosi bijesu i sumnji. Uostalom, niko od nas ne voli kada ga kritikuju. Mi se često ili branimo ili povlačimo kada nas kritikuju. Osoba koja osjeća da je napadnuta vjerovatno će uraditi jednu od ovih stvari: ili će se povući u strahu, ili će postiđena napasti ili pobjesniti. Koliko često vam se dešavalo da ste nekoga kritikovali, a da vam je ta osoba odgovorila: “Baš ti hvala što si istakao moje mane. Zaista to cijenim.”?
Kritikovanje, poput psovanja, zapravo nije ništa drugo nego loša navika. To je nešto što smo navikli da radimo, poznato nam je to osjećanje. Daje nam utisak da nešto radimo i otvara temu za razgovor.
Ako samo za trenutak obratite pažnju na to kako se zaista osjećate odmah pošto ste izrekli kritiku, primjetićete da ste pomalo posramljeni, skoro kao da ste vi taj kome je kritika upućena. Razlog što je ovo istina sastoji se u tome da u trenutku u kojem kritikujemo dajemo ustvari izjavu i svijetu i sebi: “Imam potrebu da budem i kritičan.” To nije nešto što sa ponosom priznajemo.
Rješenje je da ulovite sebe u trenutku kada se kritički ponašate. Stoga obratite pažnju na to koliko često kritikujete i koliko se loše zbog toga osjećate.◄------
Ukoliko ste u nekom društvu i slušate tipične kritike na račun drugih, a zatim kad stignete kući i razmislite koliko uistinu dobrog sve te kritike čine da bi svijet učinile ljepšim, shvatićete isto što i ja: NULA!! NIŠTA!!
Ne doprinose nimalo. Ali to nije sve. Biti kri...tičan ne samo da ništa ne rješava, već doprinosi bijesu i sumnji. Uostalom, niko od nas ne voli kada ga kritikuju. Mi se često ili branimo ili povlačimo kada nas kritikuju. Osoba koja osjeća da je napadnuta vjerovatno će uraditi jednu od ovih stvari: ili će se povući u strahu, ili će postiđena napasti ili pobjesniti. Koliko često vam se dešavalo da ste nekoga kritikovali, a da vam je ta osoba odgovorila: “Baš ti hvala što si istakao moje mane. Zaista to cijenim.”?
Kritikovanje, poput psovanja, zapravo nije ništa drugo nego loša navika. To je nešto što smo navikli da radimo, poznato nam je to osjećanje. Daje nam utisak da nešto radimo i otvara temu za razgovor.
Ako samo za trenutak obratite pažnju na to kako se zaista osjećate odmah pošto ste izrekli kritiku, primjetićete da ste pomalo posramljeni, skoro kao da ste vi taj kome je kritika upućena. Razlog što je ovo istina sastoji se u tome da u trenutku u kojem kritikujemo dajemo ustvari izjavu i svijetu i sebi: “Imam potrebu da budem i kritičan.” To nije nešto što sa ponosom priznajemo.
Rješenje je da ulovite sebe u trenutku kada se kritički ponašate. Stoga obratite pažnju na to koliko često kritikujete i koliko se loše zbog toga osjećate.◄------
------►Ima ljudi na kojima srebro nikada ne tamni...
Ima ljudi na kojima zlato toplije sjaji...
Ima ljudi koji znaju odgovore na sva vaša pitanja, kako god teška ona bila.
Njih možete pitati zašto je nebo plavo i zašto drveće uvis raste,želeći dosegnuti sunce, kamo putuju rijeke, tko je nas obojio i odakle cvijeću ime… njih možete pitati gdje to sunce spava i gdje se kriju drevni gradovi, zašto... ne možete razdvojiti mlijeko i čaj da opet budu kao prije nego što ste ih pomiješali, ne želeći piti ni jedno ni drugo već nešto treće… njih možete pitati zašto rastemo, zašto učimo, zašto se ponekad osjećamo tako svadljivima ili tužnima…
Zašto sanjamo.
Tko je stvorio oblake i zvijezde, slova i brojeve, planine i mora.
Zašto ljudi stvaraju pa ruše?
Pa opet grade ispočetka?
Ne vjerujete?
A osjećate li se vi katkada, dok ste u blizini nekih ljudi ugodno, pametno, duhovito, plemenito, puni vrlina? Izazivaju li, možda, neki drugi ljudi u vama čudne osjećaje nelagode, htjeli biste se udaljiti, pobjeći od njih, ili se samo svadjati s njima jer vas ljute, a vi i ne znate zašto?
Da, to je istina.
Ima ljudi koji izazivaju i potiču ono najbolje u nama i drugim ljudima, samo…ti se ljudi ne mogu otkriti na prvi pogled. Oni ne vole nositi zlato ni srebro (a po njihovu bismo ih sjaju možda prepoznali), jednostavno, ni po čemu se ne ističu od ostalih ljudi.. a ipak, čine nam život ljepšim, svjetlijim, ispunjenijim, svrhovitijim, plemenitijim. Katkad ih možemo prepoznati po smijehu onih oko njih, ljudi ili djece, po vedrim licima kojima su okruženi, po sretnim pričama ili pjesmama, ili po glazbi kojoj uče djecu. U njihovoj blizini nema mržnje, ljutnje ili ružnih riječi. Okruženi su dobrotom, a takvih ljudi ima u svakom gradu. Oni nas uče kako živjeti, kako se radovati, kako voljeti.
Zovu ih Zlatni ljudi. Svatko sretne nekog zlatnog čovjeka, a toga čak i ne mora biti svjestan. No, trag toga susreta ostaje. Prepoznat ćete ga u očima koje sjaje i u osmijehu koji ostaje na licu, u lijepu, smirenu i ispunjenu osjećaju sreće u grudima.
Potrazite Zlatne ljude… tu su… oko nas…
Jedino što je važno, na kraju našeg boravka na zemlji jeste, koliko smo dobro znali da volimo, kakav je bio kvalitet naše ljubavi!◄------
Ima ljudi na kojima zlato toplije sjaji...
Ima ljudi koji znaju odgovore na sva vaša pitanja, kako god teška ona bila.
Njih možete pitati zašto je nebo plavo i zašto drveće uvis raste,želeći dosegnuti sunce, kamo putuju rijeke, tko je nas obojio i odakle cvijeću ime… njih možete pitati gdje to sunce spava i gdje se kriju drevni gradovi, zašto... ne možete razdvojiti mlijeko i čaj da opet budu kao prije nego što ste ih pomiješali, ne želeći piti ni jedno ni drugo već nešto treće… njih možete pitati zašto rastemo, zašto učimo, zašto se ponekad osjećamo tako svadljivima ili tužnima…
Zašto sanjamo.
Tko je stvorio oblake i zvijezde, slova i brojeve, planine i mora.
Zašto ljudi stvaraju pa ruše?
Pa opet grade ispočetka?
Ne vjerujete?
A osjećate li se vi katkada, dok ste u blizini nekih ljudi ugodno, pametno, duhovito, plemenito, puni vrlina? Izazivaju li, možda, neki drugi ljudi u vama čudne osjećaje nelagode, htjeli biste se udaljiti, pobjeći od njih, ili se samo svadjati s njima jer vas ljute, a vi i ne znate zašto?
Da, to je istina.
Ima ljudi koji izazivaju i potiču ono najbolje u nama i drugim ljudima, samo…ti se ljudi ne mogu otkriti na prvi pogled. Oni ne vole nositi zlato ni srebro (a po njihovu bismo ih sjaju možda prepoznali), jednostavno, ni po čemu se ne ističu od ostalih ljudi.. a ipak, čine nam život ljepšim, svjetlijim, ispunjenijim, svrhovitijim, plemenitijim. Katkad ih možemo prepoznati po smijehu onih oko njih, ljudi ili djece, po vedrim licima kojima su okruženi, po sretnim pričama ili pjesmama, ili po glazbi kojoj uče djecu. U njihovoj blizini nema mržnje, ljutnje ili ružnih riječi. Okruženi su dobrotom, a takvih ljudi ima u svakom gradu. Oni nas uče kako živjeti, kako se radovati, kako voljeti.
Zovu ih Zlatni ljudi. Svatko sretne nekog zlatnog čovjeka, a toga čak i ne mora biti svjestan. No, trag toga susreta ostaje. Prepoznat ćete ga u očima koje sjaje i u osmijehu koji ostaje na licu, u lijepu, smirenu i ispunjenu osjećaju sreće u grudima.
Potrazite Zlatne ljude… tu su… oko nas…
Jedino što je važno, na kraju našeg boravka na zemlji jeste, koliko smo dobro znali da volimo, kakav je bio kvalitet naše ljubavi!◄------
------►Kad bolje razmislim, koliko god da nam zvjezde nisu naklonjene moramo znati da su to samo zvjezde i da se prije ili kasnije moraju ugasiti. Dakle, zvjezde se gase, ali svemir ostaje. On je beskonačan, nema kraja. Zar nam to ne govori da su naše mogućnosti beskonačne, neograničene, baš kao vasiona?
Ono što ponekad vidimo, što nam otkupi i ukrade poglede, ne predstavlja istinit odraz, već sam...o viziju, čudnovatu fatamorganu ljepote. Prava vrijednost je duša, u njoj je skrivena naša spoljašnjost, naš sjaj, koji nekako nikad ne blijedi, ne nestaje, dar od Boga koji, istaknut na pravi način, premašuje vidljivo i govori nam o sljepilu površnosti. Uvjek treba zaviriti u dušu, jer je u njoj, duboko, poput lavirinta, skrivena naša istinska ljepota, naš žar, vatra i savršenstvo.
Jer, ma koliko to čudno zvučalo, ljubav se uvjek može uporediti sa mačem sa dvije oštrice. Prva oštrica, udaljenija, poput Eskalibura prividno budi najčistija osjećanja, preplavljujući tijelo nekom začaranom energijom. Blagotvornom. Snažnom. Okrepljujućom. Ona je ta koja naše ciljeve načini ostvarljivim. Drugu oštricu ne vidimo. Ona jeste bliža, samo, od uprtih pogleda ka prvoj, mi se ne osvrćemo. Vidici su nam suženi...Tupi. Nerijetko, poneseni zasljepljenošću, ne upotrebljavamo svijest, zdrav razum, pa tako nesvjesni sami sebi usmjerimo vrh oštrice ka srcu. Nakon toga, postajemo slabi, krhki, ranjivi… Tu ranjivost, taj neuspjeh, ispoljavamo pogrešno. Kroz ljutnju ... Bjes. Trudimo se da prikrijemo stvarno stanje, sve više upadajući u vrtlog izgubljenosti, jer nas rđa i bezljubavna hladnoća oštrice sve više prlja Ipak, lijek postoji. Ali se pametni liječe. Oni drugi nastavljajući sa povrjeđivanjem, ne primećuju da lijek postoji u isto tako naoštrenom maču. Samo treba usmjeriti pažnju na prvu oštricu. Tu se zapravo krije eliksir izliječenja. Ne u oštrici.Već u iskustvu ... Svakom se dogodi.◄------
Ono što ponekad vidimo, što nam otkupi i ukrade poglede, ne predstavlja istinit odraz, već sam...o viziju, čudnovatu fatamorganu ljepote. Prava vrijednost je duša, u njoj je skrivena naša spoljašnjost, naš sjaj, koji nekako nikad ne blijedi, ne nestaje, dar od Boga koji, istaknut na pravi način, premašuje vidljivo i govori nam o sljepilu površnosti. Uvjek treba zaviriti u dušu, jer je u njoj, duboko, poput lavirinta, skrivena naša istinska ljepota, naš žar, vatra i savršenstvo.
Jer, ma koliko to čudno zvučalo, ljubav se uvjek može uporediti sa mačem sa dvije oštrice. Prva oštrica, udaljenija, poput Eskalibura prividno budi najčistija osjećanja, preplavljujući tijelo nekom začaranom energijom. Blagotvornom. Snažnom. Okrepljujućom. Ona je ta koja naše ciljeve načini ostvarljivim. Drugu oštricu ne vidimo. Ona jeste bliža, samo, od uprtih pogleda ka prvoj, mi se ne osvrćemo. Vidici su nam suženi...Tupi. Nerijetko, poneseni zasljepljenošću, ne upotrebljavamo svijest, zdrav razum, pa tako nesvjesni sami sebi usmjerimo vrh oštrice ka srcu. Nakon toga, postajemo slabi, krhki, ranjivi… Tu ranjivost, taj neuspjeh, ispoljavamo pogrešno. Kroz ljutnju ... Bjes. Trudimo se da prikrijemo stvarno stanje, sve više upadajući u vrtlog izgubljenosti, jer nas rđa i bezljubavna hladnoća oštrice sve više prlja Ipak, lijek postoji. Ali se pametni liječe. Oni drugi nastavljajući sa povrjeđivanjem, ne primećuju da lijek postoji u isto tako naoštrenom maču. Samo treba usmjeriti pažnju na prvu oštricu. Tu se zapravo krije eliksir izliječenja. Ne u oštrici.Već u iskustvu ... Svakom se dogodi.◄------
------►Čovjek umire i odlazi na nebo...
Anđeli mu kažu:”Odvešćemo te u raj, ali prvo da ti pokažemo pakao.”
Odvode ga na mjesto sa ogromnom posudom punom svakakve hrane.
Oko posude okupile su se gladne i jadne osobe. Svaka od njih ima kašiku
dugačku po tri metra. Hranu mogu dohvatiti, ali je, zbog dužine,...
ne mogu prinijeti ustima. I tako, ove patetične osobe gladuju pored izobilja hrane.
Zatim ga anđeli odvedoše u raj.
Na njegovo iznenađenje, ugleda istu scenu. Ponovo gigantska posuda sa hranom,
ponovo ljudi sa kašikama od tri metra. Samo što su ovi zadovoljni, srećni, nasmijani i zdravi.
“Zašto? U čemu je razlika da su ovi ljudi srećni i siti, a drugi gladuju?”, upitao je anđele.
“Pa zar ne vidiš?”, upitali su ga.
Kada je pažljivo pogledao primijetio je da svaka osoba hrani kašikom susjednu osobu.
“Ovdje ljudi hrane jedni druge. Oni su srećni i zadovoljni zato što su naučili PUT LJUBAVI.”◄------
Anđeli mu kažu:”Odvešćemo te u raj, ali prvo da ti pokažemo pakao.”
Odvode ga na mjesto sa ogromnom posudom punom svakakve hrane.
Oko posude okupile su se gladne i jadne osobe. Svaka od njih ima kašiku
dugačku po tri metra. Hranu mogu dohvatiti, ali je, zbog dužine,...
ne mogu prinijeti ustima. I tako, ove patetične osobe gladuju pored izobilja hrane.
Zatim ga anđeli odvedoše u raj.
Na njegovo iznenađenje, ugleda istu scenu. Ponovo gigantska posuda sa hranom,
ponovo ljudi sa kašikama od tri metra. Samo što su ovi zadovoljni, srećni, nasmijani i zdravi.
“Zašto? U čemu je razlika da su ovi ljudi srećni i siti, a drugi gladuju?”, upitao je anđele.
“Pa zar ne vidiš?”, upitali su ga.
Kada je pažljivo pogledao primijetio je da svaka osoba hrani kašikom susjednu osobu.
“Ovdje ljudi hrane jedni druge. Oni su srećni i zadovoljni zato što su naučili PUT LJUBAVI.”◄------
------►Jedina naša duboka i iskrena želja jeste da se približimo nekome. Od tog trenutka počinju da se sklapaju veze, muškarac i žena ulaze u igru, ali ono što se desi prije toga – privlačnost koja ih je spojila – to je nešto što je nemoguće objasniti. To je nepatvorena želja, u najčistijem obliku. I dok je ta želja još u čistom obliku, muškarac i žena se zaljubljuju u život, proživljavaju svaki t...renutak, s punom predanošću i sviješću, iščekujući neprestano pravi čas za objavu posvećenja. Osobe u tom stanju ne osjećaju nikakvu žurbu, ne ubrzavaju događaje nepromišljenim postupcima. Znaju da će se dogoditi ono što je neizbježno, da istina uvijek nađe način da se ispolji. A kad kucne čas, ne oklijevaju, ne propuštaju priliku, ne gube nijedan čarobni trenutak, jer poštuju vrijednost svake sekunde.
Onaj ko je sposoban da osjeća, zna da je moguće uživati čak i prije nego što dotakne drugu osobu. Riječi, pogledi, sve to sadrži tajnu plesa. Onaj ko posmatra i otkrije osobu o kojoj je oduvijek sanjao, zna da se seksualna energija ispoljava prije samog seksualnog odnosa. Najveće zadovoljstvo nije u seksu, već u strasti. Kada je strast velika, seks dolazi da bi dovršio ples, ali on nikada nije bitan.
Onaj ko je zaljubljen, uvijek vodi ljubav, čak i kada to ne radi. Kada se tijela susretnu, to je samo prelivanje čaše. Mogu ostati zajedno satima, čak i danima. Mogu započeti ples jednog dana, a završiti drugog, ili čak i ne završiti, od tolikog zadovoljstva. To nema nikakve veze sa 11 minuta. I najjača odlučnost i volja ovog svijeta ne mogu spriječiti da ljubav izmijeni pravila igre u jednoj sekundi.◄------
Onaj ko je sposoban da osjeća, zna da je moguće uživati čak i prije nego što dotakne drugu osobu. Riječi, pogledi, sve to sadrži tajnu plesa. Onaj ko posmatra i otkrije osobu o kojoj je oduvijek sanjao, zna da se seksualna energija ispoljava prije samog seksualnog odnosa. Najveće zadovoljstvo nije u seksu, već u strasti. Kada je strast velika, seks dolazi da bi dovršio ples, ali on nikada nije bitan.
Onaj ko je zaljubljen, uvijek vodi ljubav, čak i kada to ne radi. Kada se tijela susretnu, to je samo prelivanje čaše. Mogu ostati zajedno satima, čak i danima. Mogu započeti ples jednog dana, a završiti drugog, ili čak i ne završiti, od tolikog zadovoljstva. To nema nikakve veze sa 11 minuta. I najjača odlučnost i volja ovog svijeta ne mogu spriječiti da ljubav izmijeni pravila igre u jednoj sekundi.◄------
------►Što sam bivao stariji, sve manje su me ispunjavala sitna zadovoljstva koja mi je život pružao i sve jasnije sam shvatao gdje treba tražiti prave izvore radosti i smisla.
Naučio sam da biti voljen ne znači ništa, a da je voljeti sve, da je sposobnost da osjećamo ono što daje vrijednost i ljepotu našem postojanju. Gdje god bi se na zemlji pojavilo ono što se može nazvati srećom, bilo je satk...ano od emocija.
Novac nije ništa, moć nije ništa. Mnogi imaju i jedno i drugo, a ipak su nesrećni. Ljepota nije ništa, vidio sam lijepe muškarce i lijepe žene koji su bili nesrećni uprkos svojoj ljepoti. Ni zdravlje nije sve; svako je zdrav ko se tako osjeća; bilo je bolesnika punih volje za životom koji su je njegovali do samog kraja i bilo je zdravih koji su venuli mučeni strahom od patnje.
Ali sreća je uvijek bila tamo gdje je neko umio da voli i živio za svoja osjećanja; ako ih je njegovao, ako ih nije gazio i potiskivao, ona su mu donosila zadovoljstvo. Ljepota ne pruža radost onome ko je posjeduje, već onome ko umije da je voli i da joj se divi.◄------
Naučio sam da biti voljen ne znači ništa, a da je voljeti sve, da je sposobnost da osjećamo ono što daje vrijednost i ljepotu našem postojanju. Gdje god bi se na zemlji pojavilo ono što se može nazvati srećom, bilo je satk...ano od emocija.
Novac nije ništa, moć nije ništa. Mnogi imaju i jedno i drugo, a ipak su nesrećni. Ljepota nije ništa, vidio sam lijepe muškarce i lijepe žene koji su bili nesrećni uprkos svojoj ljepoti. Ni zdravlje nije sve; svako je zdrav ko se tako osjeća; bilo je bolesnika punih volje za životom koji su je njegovali do samog kraja i bilo je zdravih koji su venuli mučeni strahom od patnje.
Ali sreća je uvijek bila tamo gdje je neko umio da voli i živio za svoja osjećanja; ako ih je njegovao, ako ih nije gazio i potiskivao, ona su mu donosila zadovoljstvo. Ljepota ne pruža radost onome ko je posjeduje, već onome ko umije da je voli i da joj se divi.◄------
------►Dragi oče,
Nepotrebno je raspravljati
Nikada nećemo naći zajednički jezik
Nema ništa čudno u tome s obzirom
Da nas razdvaja trideset godina...
Ili možda
Postoji strah u tebi
Da više nećeš pronaći snage
Da budeš uz mene kada me problemi zaustave.
Ne brini, slušaj me
Imaću problema
Suočiću se sa nevoljama ali
Ništa me ne može uplašiti
Ništa me ne može korumpirati
Ništa na svijetu
Me ne može navesti da zaboravim
Da mogu pobijediti
I želim da to uradim na moj način
I želim da to uradim sam
Znam da ti je teško da pronađeš
Izgovor
Za odluku da se ne boriš za mene
U stvari to je nemoguće… Ja to znam
Čini ti se nevjerovatnim
Ali što više razmišljam sve više zaključujem da
sam sličan baš tebi
I nisi svjestan koliko ne želim da te snaga napusti ikada
Da bih te imao tu
Da bi vidio da se nikada neću predati
Nikada
Zbogom oče,
Do skorog viđenja
*********************◄------
Nepotrebno je raspravljati
Nikada nećemo naći zajednički jezik
Nema ništa čudno u tome s obzirom
Da nas razdvaja trideset godina...
Ili možda
Postoji strah u tebi
Da više nećeš pronaći snage
Da budeš uz mene kada me problemi zaustave.
Ne brini, slušaj me
Imaću problema
Suočiću se sa nevoljama ali
Ništa me ne može uplašiti
Ništa me ne može korumpirati
Ništa na svijetu
Me ne može navesti da zaboravim
Da mogu pobijediti
I želim da to uradim na moj način
I želim da to uradim sam
Znam da ti je teško da pronađeš
Izgovor
Za odluku da se ne boriš za mene
U stvari to je nemoguće… Ja to znam
Čini ti se nevjerovatnim
Ali što više razmišljam sve više zaključujem da
sam sličan baš tebi
I nisi svjestan koliko ne želim da te snaga napusti ikada
Da bih te imao tu
Da bi vidio da se nikada neću predati
Nikada
Zbogom oče,
Do skorog viđenja
*********************◄------
------►Zamisli jedno beskrajno široko polje, cijelo prekriveno Tratinčicama. Proljeće je. Ti ideš putem, prolaziš pokraj tog polja. Odjednom, među stotinama, hiljadama Tratinčica, jedna ti privuče pogled. I koliko god ličile jedna na drugu, baš u toj ima ono „nešto“, nešto što te neobjašnjivo vuče ka njoj. Odeš do nje, sagneš se i ubereš je. Želiš da je samo tvoja. Samo tvoja i ničija. Ne misliš u... tom trenutku da je tim ubijaš, to ti ne pada na pamet. Prosto je ubereš i nastavljaš svojim putem…zadovoljan. Pa makar i samo privremeno.
To se zove STRAST
Zamisli sad to isto polje Tratinčicá. Ti koračaš među njima. I opet jedna od svih njih privuče tvoj pogled. Približavaš se, nadnosiš se nad njom. Oči ti ne vide ništa drugo. Pružaš lagano ruku ka njoj, ali ne želiš da je dodirneš, sve iz straha da je ne povrijediš. Želiš da ostaneš pored nje zauvijek, čak i da umreš tamo sa njom, dijeleći sa njom svaku sekundu njenog kratkog života. Ali već sljedećeg trenutka vjetrić odnekud donese do tebe miris nekog drugog cvijeta. Ne možeš da se odupreš tome. Zaboravljaš sve drugo i krećeš u pravcu odakle taj miris dopire. Ona Tratinčica će i dalje imati mjesto u nekom uglu tvoga srca. No mnoge stvari stoje ispred tebe još uvijek neproživljene. Nema vraćanja nazad.
To se zove ZALJUBLJENOST
Nanovo koračaš istim putem. Svuda oko tebe sve same Tratinčice – stotine, hiljade, milioni možda. I opet, jedna od njih te opčini. Zrači nečim za šta ti ne nalaziš logično objašnjenje. Ideš do nje i…ostaješ tamo. Ne želiš da se od nje odvajaš ni za trenutak. Želiš da si tu, pored nje, sa njom. Zauvijek!
Ona postaje tvoj svemir. Činiš sve što je u tvojoj moći da to stanje što duže traje. I ostaješ tamo, pored svoje Tratinčice, do posljednjeg daha…vjeran njoj i sebi.
E to se zove LJUBAV◄------
To se zove STRAST
Zamisli sad to isto polje Tratinčicá. Ti koračaš među njima. I opet jedna od svih njih privuče tvoj pogled. Približavaš se, nadnosiš se nad njom. Oči ti ne vide ništa drugo. Pružaš lagano ruku ka njoj, ali ne želiš da je dodirneš, sve iz straha da je ne povrijediš. Želiš da ostaneš pored nje zauvijek, čak i da umreš tamo sa njom, dijeleći sa njom svaku sekundu njenog kratkog života. Ali već sljedećeg trenutka vjetrić odnekud donese do tebe miris nekog drugog cvijeta. Ne možeš da se odupreš tome. Zaboravljaš sve drugo i krećeš u pravcu odakle taj miris dopire. Ona Tratinčica će i dalje imati mjesto u nekom uglu tvoga srca. No mnoge stvari stoje ispred tebe još uvijek neproživljene. Nema vraćanja nazad.
To se zove ZALJUBLJENOST
Nanovo koračaš istim putem. Svuda oko tebe sve same Tratinčice – stotine, hiljade, milioni možda. I opet, jedna od njih te opčini. Zrači nečim za šta ti ne nalaziš logično objašnjenje. Ideš do nje i…ostaješ tamo. Ne želiš da se od nje odvajaš ni za trenutak. Želiš da si tu, pored nje, sa njom. Zauvijek!
Ona postaje tvoj svemir. Činiš sve što je u tvojoj moći da to stanje što duže traje. I ostaješ tamo, pored svoje Tratinčice, do posljednjeg daha…vjeran njoj i sebi.
E to se zove LJUBAV◄------
------►Životni drug je neko čije brave odgovaraju svim našim ključevima, a ključevi odgovaraju svim našim bravama. Kad se osjećamo dovoljno bezbjednim da otvorimo brave, naše najiskrenije ja izlazi i onda možemo biti potpuno i iskreno ono što smo.
Možemo biti zaista onakvi kakvi jesmo, a da se ne pretvaramo.
Bez obzira na sve, što može oko nas da se poremeti, sa tom jednom osobom smo sigurni u naš...em vlastitom raju. Naš životni drug je neko ko dijeli sa nama najdublje čežnje, naš smisao, naša uvjerenja.
Naš životni drug je neko ko život donosi u život.
Ali na kraju krajeva i nije važno da li se slažemo ili ne, ili ko je u pravu. Ono što je zaista važno jeste šta se dešava između nas dvoje i da li se stalno mijenjamo, razvijamo i volimo jedno drugo sve više i više!
Jedino što je važno, na kraju našeg boravka na zemlji jeste, koliko smo dobro znali da volimo, kakav je bio kvalitet naše ljubavi!◄------
Možemo biti zaista onakvi kakvi jesmo, a da se ne pretvaramo.
Bez obzira na sve, što može oko nas da se poremeti, sa tom jednom osobom smo sigurni u naš...em vlastitom raju. Naš životni drug je neko ko dijeli sa nama najdublje čežnje, naš smisao, naša uvjerenja.
Naš životni drug je neko ko život donosi u život.
Ali na kraju krajeva i nije važno da li se slažemo ili ne, ili ko je u pravu. Ono što je zaista važno jeste šta se dešava između nas dvoje i da li se stalno mijenjamo, razvijamo i volimo jedno drugo sve više i više!
Jedino što je važno, na kraju našeg boravka na zemlji jeste, koliko smo dobro znali da volimo, kakav je bio kvalitet naše ljubavi!◄------
------►Neki je mladić imao savršeno srce. Nije bilo ožiljaka ni zareza na njemu. Svi su se slagali da je njegovo srce najljepše. Mladić je bio jako ponosan i sve se više i glasnije hvalio svojim prelijepim srcem. Iznenada se pojavio neki starac i rekao:
- Zašto tvoje srce nije tako lijepo kao moje?
Starčevo srce je snažno udaralo, ali je bilo puno ožiljaka. Na nekim su mjestima komadići bili premj...ešteni, a na druga stavljeni, ali nisu
potpuno odgovarali. A bilo je puno mjesta gdje su cijeli komadi nedostajali. Ljudi su pogledavali starca s nepovjerenjem: kako može i pomisliti da mu je srce ljepše od mladićevog. Mladić je pogledao u starčevo srce i nasmijao se.
- Mora da se šališ? – rekao je, – uporedi svoje srce s mojim, moje je savršeno, a tvoje je prepuno ožiljaka.
- Vidiš, svaki ožiljak predstavlja osobu kojoj sam darovao ljubav – izvadio sam komadić srca i dao joj ga. Najčešće su i oni meni poklonili komadić svoga srca koji nije baš savršeno pristajao na prazno mjesto u mojem. Katkad sam poklonio komadić srca, a da nisam dobio drugi zauzvrat. Tu su nastale velike praznine i udubljenja. Iako su otvorene praznine bolne, podsjećaju me na ljubav koju smo dijelili. I za te ljude gajim nadu da će se jednog dana vratiti i ispuniti ih. Mladiću, vidiš li sada šta je istinska ljepota?
Mladić je neko vrijeme uronio u misli. Prišao je starcu, posegnuo za svojim mladim, savršenim srcem i otrgnuo komadić, te ga drhtavim rukama pružio starcu. Starac je prihvatio komadić mladićevog srca, odlomio komadić svoga i smjestio ga na ranu mladićevog srca.◄------
- Zašto tvoje srce nije tako lijepo kao moje?
Starčevo srce je snažno udaralo, ali je bilo puno ožiljaka. Na nekim su mjestima komadići bili premj...ešteni, a na druga stavljeni, ali nisu
potpuno odgovarali. A bilo je puno mjesta gdje su cijeli komadi nedostajali. Ljudi su pogledavali starca s nepovjerenjem: kako može i pomisliti da mu je srce ljepše od mladićevog. Mladić je pogledao u starčevo srce i nasmijao se.
- Mora da se šališ? – rekao je, – uporedi svoje srce s mojim, moje je savršeno, a tvoje je prepuno ožiljaka.
- Vidiš, svaki ožiljak predstavlja osobu kojoj sam darovao ljubav – izvadio sam komadić srca i dao joj ga. Najčešće su i oni meni poklonili komadić svoga srca koji nije baš savršeno pristajao na prazno mjesto u mojem. Katkad sam poklonio komadić srca, a da nisam dobio drugi zauzvrat. Tu su nastale velike praznine i udubljenja. Iako su otvorene praznine bolne, podsjećaju me na ljubav koju smo dijelili. I za te ljude gajim nadu da će se jednog dana vratiti i ispuniti ih. Mladiću, vidiš li sada šta je istinska ljepota?
Mladić je neko vrijeme uronio u misli. Prišao je starcu, posegnuo za svojim mladim, savršenim srcem i otrgnuo komadić, te ga drhtavim rukama pružio starcu. Starac je prihvatio komadić mladićevog srca, odlomio komadić svoga i smjestio ga na ranu mladićevog srca.◄------
------►Kad sam imala 11 godina moj otac je oslijepio. Jako sam ga voljela.
Kako je bio strastveni pušač jednog dana me poslao da mu kupim cigarete u obližnjoj trafici. Na putu sam ugledala novu radnju u kojoj se prodavala strana roba. U ono vrijeme, kad sam bila mala, to je bila potpuna novost. Među bezbrojnim neobičnim artiklima zapazila sam jednu lutku položenu u krevetac.
Silno sam je poželjela... i brzo se razočarala kad sam shvatila da je koštala kao jedna plata njegovog radnika.
Kad sam se vratila kući ispričala sam tati šta sam vidjela na šta on uopšte nije reagovao.
Par dana kasnije reče mi da dođem do njega, izvučem novac iz gornjeg džepa košulje i kupim boks cigareta.
Nakon što sam kupila cigarete vidjela sam da mi je ostalo još mnogo novaca. Na povratku nisam izdržala. Zastala sam pred izlogom prikovanog pogleda za lutkicu. Beskrajno sam je željela. Malo sam razmišljala i vođena nekom djetinjastom logikom odlučila da je kupim.
Na moje veliko iznenađenje tata se uopšte nije naljutio pa smo se čak i zajedno igrali.
Mnogo kasnije, shvatila sam da mi je dao dovoljno novaca da dođem u iskušenje i tako ispunim veliku želju. Najljepše poklone daruju nam ljudi svojom ljubavlju. ◄------
Kako je bio strastveni pušač jednog dana me poslao da mu kupim cigarete u obližnjoj trafici. Na putu sam ugledala novu radnju u kojoj se prodavala strana roba. U ono vrijeme, kad sam bila mala, to je bila potpuna novost. Među bezbrojnim neobičnim artiklima zapazila sam jednu lutku položenu u krevetac.
Silno sam je poželjela... i brzo se razočarala kad sam shvatila da je koštala kao jedna plata njegovog radnika.
Kad sam se vratila kući ispričala sam tati šta sam vidjela na šta on uopšte nije reagovao.
Par dana kasnije reče mi da dođem do njega, izvučem novac iz gornjeg džepa košulje i kupim boks cigareta.
Nakon što sam kupila cigarete vidjela sam da mi je ostalo još mnogo novaca. Na povratku nisam izdržala. Zastala sam pred izlogom prikovanog pogleda za lutkicu. Beskrajno sam je željela. Malo sam razmišljala i vođena nekom djetinjastom logikom odlučila da je kupim.
Na moje veliko iznenađenje tata se uopšte nije naljutio pa smo se čak i zajedno igrali.
Mnogo kasnije, shvatila sam da mi je dao dovoljno novaca da dođem u iskušenje i tako ispunim veliku želju. Najljepše poklone daruju nam ljudi svojom ljubavlju. ◄------
------►Ljudi se žale na kratkoću vremena,
a jednako se trude da ga prekrate.◄------
a jednako se trude da ga prekrate.◄------
------►Moja majka nije uvijek govorila istinu. Slagala mi je osam puta u bitnim životnim trenucima!
Priča počinje sa mojim rođenjem. Rođen sam kao sin jedinac u veoma siromašnoj porodici. Siromašnoj do te mjere da nismo imali dovoljno hrane, a kamoli nešto više. U rijetkim prilikama zadesilo bi se da imamo malo krompira u kući. Majka bi pripremila skromni obrok i uvijek bi istresala svoj dio na m...oj tanjir govoreći: ”Jedi, sine, ja nisam gladna.”
To je bila njena prva laž
Kada sam malo odrastao, moja majka bi, po okončanju kućnih poslova, otišla do rijeke koja se nalazila ispod kuće, nadajući se da će uloviti ribu kako bih ja jeo zdravu hranu i razvijao se kao svako drugo dijete. Jednom prilikom, uspjela je uloviti čak dvije ribe. Požurila je u kuću i spremila obe ribe i stavila ih pred mene. Ja sam malo-pomalo jeo ribu, a moja je majka jela ono što je ostajalo iza mene na kostima. Vidjevši to, moje je srce zatreperilo i onu drugu ribu stavio sam pred majku, a ona ju je vratila rekavši:
“Sine, pojedi i ovu drugu, jer znaš da ja ne volim ribu.”
Ovo je bila njena druga laž.
Vrijeme je prolazilo i došao je dan mog polaska u školu. Kako nismo imali dovoljno imetka da se školujem, majka je otišla u jednu trgovinu odjeće i dogovorila se sa vlasnikom da prodaje odjeću po kućama uglednih i bogatih ljudi. Jedne hladne i kišovite noći, majka se duže zadržala na poslu. Čekajući je kod kuće, zabrinuo sam se i izašao da je potražim. Ugledao sam je kako nosi torbu sa odjećom i kuca na vrata tuđih kuća. Zovnuo sam je:
”Mamaaaaa, hajde dođi. Idemo kući, kasno je i hladno. Možeš nastaviti sutra ujutro!”
Ona se nasmijala i rekla: ”Sine moj, ja nisam umorna.”
Ovo je bila njena treća laž.
Došao je dan polaganja školskih ispita. Iako je bilo veoma vruće, majka je željela poći sa mnom u školu. Sunce je pržilo zemlju, a površina pijeska titrala je od toplote. Ušao sam u školu, a ona je ostala čekati u školskom dvorištu. Kada su se ispiti završili, izašao sam iz škole, a ona me dočeka u topli majčinski zagrljaj, ispunjen ljubavlju i milošću. U ruci je držala hladan i svjež sok koji je kupila radi mene. Kada sam ga počeo piti, okrenuo sam se ipogledao u nju: niz njeno čelo slivale su se kapljice znoja. Pružio sam joj čašu i rekao: ”Majko, pij”, a ona reče: ”Sine, samo ti pij. Ja nisam žedna.”
Ovo je bila njena četvrta laž.
Nakon smrti mog oca, majka je živjela teškim udovičkim životom. Preuzela je svu odgovornost za vođenje kuće, jednostavno – morala se brinuti o svemu. Život je postao teži, a mi smo često gladovali. Pored naše kuće živio je moj ujak, inače veoma dobar čovjek. On nam je često slao hranu da utolimo glad. Kada su komšije vidjele da je naše stanje postalo nesnošljivo, savjetovali su majku, koja je još uvijek bila mlada, da se uda za čovjeka koji bi nam pomagao. Međutim, moja je majka odbila ovaj savjet riječima: ”Ja nemam potrebe za ljubavlju.”
Ovo je bila njena peta laž.
Po završetku fakulteta, dobio sam dobro plaćen posao u jednoj firmi i odlučio sam da preuzmem brigu o kući. Kako je majčino zdravlje oslabilo, nije više mogla prodavati odjeću po kućama, tako da je počela prodavati povrće na tržnicama. Kada je odbila da prestane raditi, izdvojio sam dio svoje plate i dao joj, a ona je odbila primiti rekavši: ”Čuvaj, sine, svoje pare, ja imam dovoljno za sebe.”
Ovo je bila njena šesta laž.
Bez obzira što sam dobio posao, nastavio sam školovanje i ubrzo sam magistrirao. Postigao sam uspjeh i povećali su se moji prihodi. Jedna firma ponudila mi je dobar posao u svom sjedištu u Njemačkoj. Zbilja sam se obradovao i tako počeo i sanjati o novom srećnom životu. Nakon što sam otputovao i sredio svoje stanje, nazvao sam majku i pozvao je da živi kod mene. Ona nije htjela da me ometa i rekla mi je: ”Sine, ja nisam naučila da živim lagodno.”
Ovo je bila njena sedma laž.
Kako je vrijeme prolazilo, majka je sve više starila i ubrzo je oboljela od zloćudnog karcinoma. U tim teškim trenucima neko joj je morao pomagati. Šta sam mogao da uradim kada su između mene i moje voljene majke bile mnoge države? Ostavio sam sve i vratio se kući. Majku sam zatekao u postelji. Kada me je ugledala, pokušala je nasmijati se. Srce mi se cijepalo jer je bila iscrpljena i slaba. Nije to više bila ona majka koju sam poznavao…. Suze su se počele slijevati niz moje obraze, ali ona me i tada pokušala utješiti rekavši:
”Sine, ne plači, ja ne osjećam bol.”
Ovo je bila njena osma laž.
Nakon što je to izustila, zatvorila je oči i više ih nije otvorila. Svakome ko uživa blagodat živih roditelja, poručujem:
Čuvaj ovu blagodat prije nego što budeš tugovao za njenim gubitkom.
Svakome ko je izgubio svoju voljenu majku, poručujem:
Uvijek se prisjeti…◄------
Priča počinje sa mojim rođenjem. Rođen sam kao sin jedinac u veoma siromašnoj porodici. Siromašnoj do te mjere da nismo imali dovoljno hrane, a kamoli nešto više. U rijetkim prilikama zadesilo bi se da imamo malo krompira u kući. Majka bi pripremila skromni obrok i uvijek bi istresala svoj dio na m...oj tanjir govoreći: ”Jedi, sine, ja nisam gladna.”
To je bila njena prva laž
Kada sam malo odrastao, moja majka bi, po okončanju kućnih poslova, otišla do rijeke koja se nalazila ispod kuće, nadajući se da će uloviti ribu kako bih ja jeo zdravu hranu i razvijao se kao svako drugo dijete. Jednom prilikom, uspjela je uloviti čak dvije ribe. Požurila je u kuću i spremila obe ribe i stavila ih pred mene. Ja sam malo-pomalo jeo ribu, a moja je majka jela ono što je ostajalo iza mene na kostima. Vidjevši to, moje je srce zatreperilo i onu drugu ribu stavio sam pred majku, a ona ju je vratila rekavši:
“Sine, pojedi i ovu drugu, jer znaš da ja ne volim ribu.”
Ovo je bila njena druga laž.
Vrijeme je prolazilo i došao je dan mog polaska u školu. Kako nismo imali dovoljno imetka da se školujem, majka je otišla u jednu trgovinu odjeće i dogovorila se sa vlasnikom da prodaje odjeću po kućama uglednih i bogatih ljudi. Jedne hladne i kišovite noći, majka se duže zadržala na poslu. Čekajući je kod kuće, zabrinuo sam se i izašao da je potražim. Ugledao sam je kako nosi torbu sa odjećom i kuca na vrata tuđih kuća. Zovnuo sam je:
”Mamaaaaa, hajde dođi. Idemo kući, kasno je i hladno. Možeš nastaviti sutra ujutro!”
Ona se nasmijala i rekla: ”Sine moj, ja nisam umorna.”
Ovo je bila njena treća laž.
Došao je dan polaganja školskih ispita. Iako je bilo veoma vruće, majka je željela poći sa mnom u školu. Sunce je pržilo zemlju, a površina pijeska titrala je od toplote. Ušao sam u školu, a ona je ostala čekati u školskom dvorištu. Kada su se ispiti završili, izašao sam iz škole, a ona me dočeka u topli majčinski zagrljaj, ispunjen ljubavlju i milošću. U ruci je držala hladan i svjež sok koji je kupila radi mene. Kada sam ga počeo piti, okrenuo sam se ipogledao u nju: niz njeno čelo slivale su se kapljice znoja. Pružio sam joj čašu i rekao: ”Majko, pij”, a ona reče: ”Sine, samo ti pij. Ja nisam žedna.”
Ovo je bila njena četvrta laž.
Nakon smrti mog oca, majka je živjela teškim udovičkim životom. Preuzela je svu odgovornost za vođenje kuće, jednostavno – morala se brinuti o svemu. Život je postao teži, a mi smo često gladovali. Pored naše kuće živio je moj ujak, inače veoma dobar čovjek. On nam je često slao hranu da utolimo glad. Kada su komšije vidjele da je naše stanje postalo nesnošljivo, savjetovali su majku, koja je još uvijek bila mlada, da se uda za čovjeka koji bi nam pomagao. Međutim, moja je majka odbila ovaj savjet riječima: ”Ja nemam potrebe za ljubavlju.”
Ovo je bila njena peta laž.
Po završetku fakulteta, dobio sam dobro plaćen posao u jednoj firmi i odlučio sam da preuzmem brigu o kući. Kako je majčino zdravlje oslabilo, nije više mogla prodavati odjeću po kućama, tako da je počela prodavati povrće na tržnicama. Kada je odbila da prestane raditi, izdvojio sam dio svoje plate i dao joj, a ona je odbila primiti rekavši: ”Čuvaj, sine, svoje pare, ja imam dovoljno za sebe.”
Ovo je bila njena šesta laž.
Bez obzira što sam dobio posao, nastavio sam školovanje i ubrzo sam magistrirao. Postigao sam uspjeh i povećali su se moji prihodi. Jedna firma ponudila mi je dobar posao u svom sjedištu u Njemačkoj. Zbilja sam se obradovao i tako počeo i sanjati o novom srećnom životu. Nakon što sam otputovao i sredio svoje stanje, nazvao sam majku i pozvao je da živi kod mene. Ona nije htjela da me ometa i rekla mi je: ”Sine, ja nisam naučila da živim lagodno.”
Ovo je bila njena sedma laž.
Kako je vrijeme prolazilo, majka je sve više starila i ubrzo je oboljela od zloćudnog karcinoma. U tim teškim trenucima neko joj je morao pomagati. Šta sam mogao da uradim kada su između mene i moje voljene majke bile mnoge države? Ostavio sam sve i vratio se kući. Majku sam zatekao u postelji. Kada me je ugledala, pokušala je nasmijati se. Srce mi se cijepalo jer je bila iscrpljena i slaba. Nije to više bila ona majka koju sam poznavao…. Suze su se počele slijevati niz moje obraze, ali ona me i tada pokušala utješiti rekavši:
”Sine, ne plači, ja ne osjećam bol.”
Ovo je bila njena osma laž.
Nakon što je to izustila, zatvorila je oči i više ih nije otvorila. Svakome ko uživa blagodat živih roditelja, poručujem:
Čuvaj ovu blagodat prije nego što budeš tugovao za njenim gubitkom.
Svakome ko je izgubio svoju voljenu majku, poručujem:
Uvijek se prisjeti…◄------
------►Hodala putem neka djevojka, prelijepa kao vila.
Iznenada primijeti, da je neki muškarac prati. Okrenu se i upita ga:
- Kaži mi, zašto me pratiš?
Muškarac odgovori:...
- Gospodarice srca moga, tvoja ljepota je toliko neodoljiva, da mi prosto nalaže da te pratim.
Kažu da sviram prekrasno, da za mene nema tajni u poeziji
i da umijem da probudim u ženskim srcima ljubavne jade.
Ali bih ti ipak nešto priznao, ti si ta koja je zarobila moje srce!
Ljepotica ga je izvjesno vrijeme gledala ćuteći, pa ga upita:
- Kako si se uopšte mogao zaljubiti u mene?
Pa moja mlađa sestra je mnogo ljepša i privlačnija.
Okreni se i pogledaj je, ona hoda uvijek iza mene.
Muškarac se okrenu, no tamo je vidio samo jednu užasno raščupanu i prljavu staricu.
On ubrza korak da bi prišao još bliže ljepotici i poniznim glasom joj se obrati:
- Reci mi, kako može da iz tvojih usta izađe takva laž?
Djevojka mu uzvrati:
- I ti si meni, prijatelju, rekao laž kada si se zaklinjao u moju ljubav.
Ti poznaješ sva ljubavna pravila i odaješ utisak da tvoje srce zaista gori od ljubavi samo prema meni …
…….ALI KAKO JE ONDA MOGUĆE DA SE OKRENEŠ I POGLEDAŠ DRUGU ŽENU?!◄------
Iznenada primijeti, da je neki muškarac prati. Okrenu se i upita ga:
- Kaži mi, zašto me pratiš?
Muškarac odgovori:...
- Gospodarice srca moga, tvoja ljepota je toliko neodoljiva, da mi prosto nalaže da te pratim.
Kažu da sviram prekrasno, da za mene nema tajni u poeziji
i da umijem da probudim u ženskim srcima ljubavne jade.
Ali bih ti ipak nešto priznao, ti si ta koja je zarobila moje srce!
Ljepotica ga je izvjesno vrijeme gledala ćuteći, pa ga upita:
- Kako si se uopšte mogao zaljubiti u mene?
Pa moja mlađa sestra je mnogo ljepša i privlačnija.
Okreni se i pogledaj je, ona hoda uvijek iza mene.
Muškarac se okrenu, no tamo je vidio samo jednu užasno raščupanu i prljavu staricu.
On ubrza korak da bi prišao još bliže ljepotici i poniznim glasom joj se obrati:
- Reci mi, kako može da iz tvojih usta izađe takva laž?
Djevojka mu uzvrati:
- I ti si meni, prijatelju, rekao laž kada si se zaklinjao u moju ljubav.
Ti poznaješ sva ljubavna pravila i odaješ utisak da tvoje srce zaista gori od ljubavi samo prema meni …
…….ALI KAKO JE ONDA MOGUĆE DA SE OKRENEŠ I POGLEDAŠ DRUGU ŽENU?!◄------
------►Ni jedna staza
Ne može ti biti preteška
Ako imaš jedan Božji Dar:
Vjeru u sebe.◄------
Ne može ti biti preteška
Ako imaš jedan Božji Dar:
Vjeru u sebe.◄------
------►Postoje beznačajna, siva, prljava i sumorna mjesta, za koja nas nekim čudnim slučajem veže ljubav...
Nalazimo bezbroj misterija u kakvoj trafici, osjećamo strašnu tajnu iza odškrinutog prozora na periferijskoj kućici, a neki nasip pokraj željezničke pruge, zarastao u korov, postaje nam očajnički cilj kome se opčinjeno vraćamo čitavog života.
Kakvo je to prokletstvo?
S druge strane, postoje... gradovi čuveni zbog svoje ljepote, ali nam ne znače baš ništa, jer ih nikad nije ozarila naša ljubav, neki tajni smisao.
Koračamo kroz njih zijevajući od dosade.
Krivica nije do tih gradova – ona je u nama...
Zbog toga, neki ljudi i ne putuju. Sjede na trgu na kom su se rodili, i čekaju da svijet dođe do njih.◄------
Nalazimo bezbroj misterija u kakvoj trafici, osjećamo strašnu tajnu iza odškrinutog prozora na periferijskoj kućici, a neki nasip pokraj željezničke pruge, zarastao u korov, postaje nam očajnički cilj kome se opčinjeno vraćamo čitavog života.
Kakvo je to prokletstvo?
S druge strane, postoje... gradovi čuveni zbog svoje ljepote, ali nam ne znače baš ništa, jer ih nikad nije ozarila naša ljubav, neki tajni smisao.
Koračamo kroz njih zijevajući od dosade.
Krivica nije do tih gradova – ona je u nama...
Zbog toga, neki ljudi i ne putuju. Sjede na trgu na kom su se rodili, i čekaju da svijet dođe do njih.◄------
------►Imao sam majku sa jednim okom. Mnogo sam je mrzio zato što me time dovodila u nezgodnu situaciju. Radila je kao kuvarica u školi kako bi nas prehranila. Jednoga dana, dok sam bio u školi, dođe da me vidi. Dovela me je u veoma nezgodnu situaciju. Kako je mogla da to uradi?!
Ja sam je ignorisao i sa puno prezira pogledao.
Narednog dana jedan učenik mi reče:
“Uh, tvoja majka ima samo jedno ok...o!”
Tada sam poželio da nisam živ i da moja majka nestane iz mog života. Sljedećeg dana sam joj otvoreno rekao:
“Zašto me ismijavaš?! Zašto jednom ne umreš?!”
Ali, ona nije ništa odgovarala! Nisam nimalo oklijevao da to kažem niti sam o tome razmišljao, jer sam bio jako ljut.
Nisam obraćao pažnju na njena osjećanja i samo sam želio da napustim kuću. Marljivo sam učio i dobio stipendiju za studije u Singapuru. Otišao sam tamo, studirao, oženio se, kupio kuću, dobio djecu, nakon čega sam bio srećan i zadovoljan svojim životom.
Jednoga dana dođe moja majka da me posjeti, jer me godinama nije vidjela, a svoju unučad nije prije toga nikad vidjela.
Kada se našla ispred mojih vrata, moja se djeca počeše smejati.
Povikao sam:
“Kako si smjela da dođeš i da strašiš moju djecu?! Napolje! Neću više nikad da te vidim!”
Smireno je odgovorila:
“Oprosti. Izgleda da sam pogrešila adresu. I nestala je!
Jednog dana mi dođe pismo iz škole da se odazovem na porodični skup. Slagao sam supruzi i rekao da imam poslovno putovanje! Nakon sastanka, otišao sam staroj kući u kojoj smo živjeli, iz čiste radoznalosti. Komšije me obavijestiše da mi je majka umrla. Nisam pustio nijednu suzu. U njenom pismu koje su mi komšije uručile stajalo je:
‘’Dragi sine, dosta sam o tebi razmišljala. Oprosti mi što sam dolazila u Singapur i što sam uplašila tvoju djecu. Bila sam jako srećna kada sam čula da ćeš doći na sastanak. Ja se možda neću moći dići sa kreveta kako bih te vidjela. Oprosti mi što sam te u nekoliko navrata dovela u nezgodnu situaciju u tvom životu. Sjećaš li se da si, dok si bio dijete doživio saobraćajnu nesreću i tada izgubio oko? A ja, kao i svaka majka, nisam te mogla ostaviti da odrastaš sa jednim okom. Poklonila sam ti svoje oko. Bila sam presrećna i ponosna što moje dijete može vidjeti svijet tim okom. S ljubavlju.
Tvoja majka.”◄------
Ja sam je ignorisao i sa puno prezira pogledao.
Narednog dana jedan učenik mi reče:
“Uh, tvoja majka ima samo jedno ok...o!”
Tada sam poželio da nisam živ i da moja majka nestane iz mog života. Sljedećeg dana sam joj otvoreno rekao:
“Zašto me ismijavaš?! Zašto jednom ne umreš?!”
Ali, ona nije ništa odgovarala! Nisam nimalo oklijevao da to kažem niti sam o tome razmišljao, jer sam bio jako ljut.
Nisam obraćao pažnju na njena osjećanja i samo sam želio da napustim kuću. Marljivo sam učio i dobio stipendiju za studije u Singapuru. Otišao sam tamo, studirao, oženio se, kupio kuću, dobio djecu, nakon čega sam bio srećan i zadovoljan svojim životom.
Jednoga dana dođe moja majka da me posjeti, jer me godinama nije vidjela, a svoju unučad nije prije toga nikad vidjela.
Kada se našla ispred mojih vrata, moja se djeca počeše smejati.
Povikao sam:
“Kako si smjela da dođeš i da strašiš moju djecu?! Napolje! Neću više nikad da te vidim!”
Smireno je odgovorila:
“Oprosti. Izgleda da sam pogrešila adresu. I nestala je!
Jednog dana mi dođe pismo iz škole da se odazovem na porodični skup. Slagao sam supruzi i rekao da imam poslovno putovanje! Nakon sastanka, otišao sam staroj kući u kojoj smo živjeli, iz čiste radoznalosti. Komšije me obavijestiše da mi je majka umrla. Nisam pustio nijednu suzu. U njenom pismu koje su mi komšije uručile stajalo je:
‘’Dragi sine, dosta sam o tebi razmišljala. Oprosti mi što sam dolazila u Singapur i što sam uplašila tvoju djecu. Bila sam jako srećna kada sam čula da ćeš doći na sastanak. Ja se možda neću moći dići sa kreveta kako bih te vidjela. Oprosti mi što sam te u nekoliko navrata dovela u nezgodnu situaciju u tvom životu. Sjećaš li se da si, dok si bio dijete doživio saobraćajnu nesreću i tada izgubio oko? A ja, kao i svaka majka, nisam te mogla ostaviti da odrastaš sa jednim okom. Poklonila sam ti svoje oko. Bila sam presrećna i ponosna što moje dijete može vidjeti svijet tim okom. S ljubavlju.
Tvoja majka.”◄------
------►Brak nije lijek za usamljenost. Djeca odrastu i odu. Ljubavnici nisu lijek za sve. Seks nije konačno rješenje. Ako ste život pretvorili u dugu bolest, onda je smrt jedini lijek…◄------
------►Mladost je srećna, jer je sposobna da vidi ljepotu. A svako ko ima sposobnost da vidi ljepotu, ne može da ostari.◄------
------►Neki čovjek odluči urediti svoj vrt pred kućom,
posija englesku travu i uskoro izniknu prelijepa zelena površina.
Puno je vremena i pažnje posvećivao tom vrtu, ali na proljeće se začudi i naljuti,
jer je u gustoj travi pronašao nekoliko žutih cvjetova.
Požurio ih je iščupati. Ali su već sljedećih dana nicali novi cvjetovi, cvjetovi maslačka....
Ode u trgovinu i kupi otrov za poljsko cvijeće.
Nije pomoglo.
Od tog vremena njegov rad u vrtu pretvori se u bjesomučnu borbu protiv žutog cvijeća,
cvijeća koje je svakim danom sve više raslo i cvjetalo.
„Šta još mogu preduzeti?“, povjeri čovjek brigu svojoj ženi.
„A zašto ne pokušaš da zavoliš to cvijeće?!“, odgovori mirno žena.
I čovjek posluša.
I uskoro su mu divni uzorci maslačaka postali najljepši ukras zelenoj podlozi vrta.
Od tada je mirno i zadovoljno živio.
**********************
KO NAS NALJUTI,POKORIO NAS JE!◄------
posija englesku travu i uskoro izniknu prelijepa zelena površina.
Puno je vremena i pažnje posvećivao tom vrtu, ali na proljeće se začudi i naljuti,
jer je u gustoj travi pronašao nekoliko žutih cvjetova.
Požurio ih je iščupati. Ali su već sljedećih dana nicali novi cvjetovi, cvjetovi maslačka....
Ode u trgovinu i kupi otrov za poljsko cvijeće.
Nije pomoglo.
Od tog vremena njegov rad u vrtu pretvori se u bjesomučnu borbu protiv žutog cvijeća,
cvijeća koje je svakim danom sve više raslo i cvjetalo.
„Šta još mogu preduzeti?“, povjeri čovjek brigu svojoj ženi.
„A zašto ne pokušaš da zavoliš to cvijeće?!“, odgovori mirno žena.
I čovjek posluša.
I uskoro su mu divni uzorci maslačaka postali najljepši ukras zelenoj podlozi vrta.
Od tada je mirno i zadovoljno živio.
**********************
KO NAS NALJUTI,POKORIO NAS JE!◄------
------►Ljubav je jednostavna ...
Ljubav je slušanje. Slušanje ljudi. Ne čekaj na tvoj red da pričaš.
Samo slušaj....
Gledaj ljude u oči. Pokaži da ti je stalo do onoga što pričaju.
Ljubav je jednostavna.
Ljubav je prihvatanje. Prihvatanje ljudi onakvima kakvi su. A ne očekivanje onoga što ti želiš da oni budu.
Razmisli o svim ljudima koji su ti pomogli.
Tvoja mama. Tvoj tata. Tvoja supruga. Tvoji prijatelji. Prihvati ih.
Reci im koliko oni tvoj život čine posebnim.
Ne zaboravi da im to kažeš.
Pretvaraj se da ne znaš ono što je očigledno.
I reci očigledno kako nikad prije nije rečeno. Gledaj ih u oči i reci im koliko ih voliš, koliko su ti bitni, koliko su posebni…
Jer tvoj svijet ne čine neki slavni i nepoznati ljudi, već ljudi koje voliš.◄------
Ljubav je slušanje. Slušanje ljudi. Ne čekaj na tvoj red da pričaš.
Samo slušaj....
Gledaj ljude u oči. Pokaži da ti je stalo do onoga što pričaju.
Ljubav je jednostavna.
Ljubav je prihvatanje. Prihvatanje ljudi onakvima kakvi su. A ne očekivanje onoga što ti želiš da oni budu.
Razmisli o svim ljudima koji su ti pomogli.
Tvoja mama. Tvoj tata. Tvoja supruga. Tvoji prijatelji. Prihvati ih.
Reci im koliko oni tvoj život čine posebnim.
Ne zaboravi da im to kažeš.
Pretvaraj se da ne znaš ono što je očigledno.
I reci očigledno kako nikad prije nije rečeno. Gledaj ih u oči i reci im koliko ih voliš, koliko su ti bitni, koliko su posebni…
Jer tvoj svijet ne čine neki slavni i nepoznati ljudi, već ljudi koje voliš.◄------
------►Da li TI nekada razmišljaš o svojoj duši? ◄------
Zatvori oči na kratko, diši, oslušni …
Da, to što zajedno s tobom diše, osjeća, misli,...
prati treptaj tvoga oka…
jeste tvoja duša.
Duboko, duboko… u tebi sakrivena,
sa puno misli, sjećanja, osjećanja…
pokrivena, živi i diše…
samo tvoja duša.
Kako TI zamišljaš svoju dušu?
Tvoja duša može biti…
poput proplanka cvijeća,
-ima svega u njoj po malo,
i korova može biti.
Ali ona diše, miriše…
U tebi, sa jednim posebnim omjerom
svake vrste cvjeta, mirisa i boje,
živi, diše…
samo tvoja duša.
Osjećaš li sada neki mir,
i kako ti grudi spokoj mije?
To se tvoja duša u tebi
zbog pomena njena širi…
i pored srca, ona ti sad treperi.
Tvoja duša može biti poput ptice,
što nečujno krila skuplja, pa širi…
glavicu propinje, pa poginje…
Duboko, duboko…
u tebi ona ravnomjerno diše,
ponekad bolno uzdiše…
ali i cvrkuće, grgolji…
– tvoja duša.
Može biti labuđe bijelog perja
ili malo, samo malo… sivlje boje,
može biti siva ili tamnija ali,
– to je ipak tvoja duša.
Posebne nijanse živosti i boje,
na posebnoj kod tebe dubini sakrivena,
i s posebnim omjerom misli pokrivena,
živi i diše… samo tvoja duša
Razmišljaj o njoj,
ne dozvoli da se krije,
i tvoje pravo lice od tebe skriva.
Zatvori oči na kratko, diši, oslušni …
Da, to što zajedno s tobom diše, osjeća, misli,...
prati treptaj tvoga oka…
jeste tvoja duša.
Duboko, duboko… u tebi sakrivena,
sa puno misli, sjećanja, osjećanja…
pokrivena, živi i diše…
samo tvoja duša.
Kako TI zamišljaš svoju dušu?
Tvoja duša može biti…
poput proplanka cvijeća,
-ima svega u njoj po malo,
i korova može biti.
Ali ona diše, miriše…
U tebi, sa jednim posebnim omjerom
svake vrste cvjeta, mirisa i boje,
živi, diše…
samo tvoja duša.
Osjećaš li sada neki mir,
i kako ti grudi spokoj mije?
To se tvoja duša u tebi
zbog pomena njena širi…
i pored srca, ona ti sad treperi.
Tvoja duša može biti poput ptice,
što nečujno krila skuplja, pa širi…
glavicu propinje, pa poginje…
Duboko, duboko…
u tebi ona ravnomjerno diše,
ponekad bolno uzdiše…
ali i cvrkuće, grgolji…
– tvoja duša.
Može biti labuđe bijelog perja
ili malo, samo malo… sivlje boje,
može biti siva ili tamnija ali,
– to je ipak tvoja duša.
Posebne nijanse živosti i boje,
na posebnoj kod tebe dubini sakrivena,
i s posebnim omjerom misli pokrivena,
živi i diše… samo tvoja duša
Razmišljaj o njoj,
ne dozvoli da se krije,
i tvoje pravo lice od tebe skriva.
------►Kad zaboli duša... ◄------
Kako gorak ukus ima svako razočarenje!
...
Okus pokvarenog kolača, okus izgorjele šnicle, prepečenih kokica...
Ljudi koji poklanjaju dragocjeni teritorij svog srca, imaju mnogo.
Ljudi koji dijele svoje misli nisu usamljeni.
Sve bitke služe nečemu, ček i one izgubljene.
Uvijek ovako , kada me nešto zaboli do samog srca, nižem rečenice bez smisla, dok se ne uklope u neki mozaik, dok ne dobiju lice, dok i sam ne saznam šta me to toliko boli...
Kada na kraju lutanja ugledaš lice utvare koja ti grize dušu, onda je lako.
Onda možeš posegnuti za osmijehom i lijekom čiji je obavezni sastojak tvrdnja da će sve biti dobro, i da je tako trebalo...
Ništa se ne rađa bez muke, djeca koja dolaze na svijet stižu iz bolne utrobe svojih majki, misli koje postaju kristalno jasne, klesale su se u mračnim, bezvremenim prostorima...zašto bi s djecom istine bilo drugačije?
Kako gorak ukus ima svako razočarenje!
...
Okus pokvarenog kolača, okus izgorjele šnicle, prepečenih kokica...
Ljudi koji poklanjaju dragocjeni teritorij svog srca, imaju mnogo.
Ljudi koji dijele svoje misli nisu usamljeni.
Sve bitke služe nečemu, ček i one izgubljene.
Uvijek ovako , kada me nešto zaboli do samog srca, nižem rečenice bez smisla, dok se ne uklope u neki mozaik, dok ne dobiju lice, dok i sam ne saznam šta me to toliko boli...
Kada na kraju lutanja ugledaš lice utvare koja ti grize dušu, onda je lako.
Onda možeš posegnuti za osmijehom i lijekom čiji je obavezni sastojak tvrdnja da će sve biti dobro, i da je tako trebalo...
Ništa se ne rađa bez muke, djeca koja dolaze na svijet stižu iz bolne utrobe svojih majki, misli koje postaju kristalno jasne, klesale su se u mračnim, bezvremenim prostorima...zašto bi s djecom istine bilo drugačije?
------►Odgovornost bi se mogla lako izroditi u dominaciju i želju za posjedovanjem kad ne bi postojala još jedna komponenta ljubavi: respekt. Respekt nije strah ni strahopoštovanje, on označava sposobnost da osobu vidimo onakvu kakva jeste, da smo svjesni njene individualnosti. Respekt znači brigu da bi druga osoba rasla i razvijala se onakva kakva jeste. Stoga respekt označava odsustvo izrabljiva...nja.
Želim da ljubljena osoba raste i da se razvija radi sebe same, i na svoj vlastiti način, a ne da bi mene služila. Ako ljubim drugu osobu, ja se osjećam istovjetan s njom ali s njom onakvom kakva jeste, a ne s onakvom kakva bi meni odgovarala kao objekt moga iskorišćavanja. Jasno da je respekt moguć samo ako sam ja postigao nezavisnost, ako ja mogu stajati i hodati bez štaka, a da ne moram vladati bilo kim ili izrabljivati bilo koga drugoga. Respekt postoji samo na osnovi slobode. Ljubav je dijete slobode, a nikada dijete dominacije.◄------
Želim da ljubljena osoba raste i da se razvija radi sebe same, i na svoj vlastiti način, a ne da bi mene služila. Ako ljubim drugu osobu, ja se osjećam istovjetan s njom ali s njom onakvom kakva jeste, a ne s onakvom kakva bi meni odgovarala kao objekt moga iskorišćavanja. Jasno da je respekt moguć samo ako sam ja postigao nezavisnost, ako ja mogu stajati i hodati bez štaka, a da ne moram vladati bilo kim ili izrabljivati bilo koga drugoga. Respekt postoji samo na osnovi slobode. Ljubav je dijete slobode, a nikada dijete dominacije.◄------
------►Šta je najljepše na svijetu?
Ti dok spavaš.
Zašto?...
Zato što si ti jedina moja istina o kojoj ne razmišljam i dok te gledam kako spavaš znam da je to jedina slika na svijetu koja oslikava mir koji mi treba da bih bila srećna.
Šta je najveće na svijetu?
Tvoje oko. Što stane u njega ne može se smjestiti ni u šta drugo. Nemoj se nikada bojati onoga što možeš da vidiš pa da hodaš okolo poluzatvorenih očiju.
Šta je najslađe na svijetu?
San. Ništa ne može biti lijepo, šareno i slatko kao što ti to u snovima možeš da napraviš. Nemoj nikad zaboraviti da sanjaš.
Šta je najteže na svijetu?
Najteže je kad čuvaš nešto a ne vidiš da nigdje nema onoga što čuvaš.
Šta je najveća prevara?
Najveća prevara je kad dvoje potpuno razjedinjenih ljudi sjede za istim stolom ušuškani u isti stan, isto prezime, jedu zajedno i tako pokazuju pripadnost jedno drugom. Najveća prevara je kad je između dvoje ljudi topao tanjir supe jedina toplota koja postoji.
Šta najviše boli?
Usamljenost. Kad neko odluči da živi sam, da sjedi samo prema samom sebi u tu samoću može smjestiti bilo šta i iz sebe može izvući ono najbolje. Ali ako živiš pored nekoga a osjećaš se usamljeno, to je samoća koja blokira čitav život. Sve što radiš protkano je tom strašnom notom
usamljenosti i grčevitom borbom da se iz toga iščupaš. Usamljenost pored nekoga je najgora samoća koja čovjeku može da se desi.
Plašiš me, ne pominješ ljubav! Postoji li ljubav?
Postoji, naravno, zato ti ovo i pričam. Da bi pronašla pravu ljubav moraš napustiti svaku ljubav – iluziju jer će te one samo činiti nesrećnom. Ljubav postoji ali ja o tome imam tako malo da ti kažem. Prona]i je. Ne mogu tome da te naučim. Nemoj me to pitati. Ja sam ti majka i možda ću uvijek misliti da te neko, ko je sa tobom, ne voli jer te ne voli onako kako ja mislim da te treba voljeti i onoliko koliko ja mislim da te treba
voljeti.
Zašto misliš da me niko ne može voljeti kao ti?
Ni to ne umijem da ti objasnim. Jednog dana ćeš razumjeti. Kad budeš imala dijete vidjećeš da je to jedina bezuslovna ljubav na svijetu, ljubav sama po sebi koja ne traži, ne pita, ne nalazi opravdanja, ne moli i ne uslovljava. To je najveća i najjednostavnija ljubav na svijetu.
Stvarno me plašiš.Ne treba da se plašiš. Samo se čuvaj pogrešnih ljudi, pogrešnih ljubavi, nemoj da ti čitav život izgleda pogrešno i ti sama sebi kad se pogledaš u ogledalo.
Čega se najviše treba čuvati?
Ljudi. Biće puno onih koji će te opipavati dok ne vide gdje si najosjetljivija a onda napraviti jedan oštar rez i mirno gledati kako krvariš. Pojedini ljudi više vole da ranjavaju druge nego da liječe svoje rane. Mogu da žive samo ako vide da drugi pate više nego oni. Toga se čuvaj.◄------
Ti dok spavaš.
Zašto?...
Zato što si ti jedina moja istina o kojoj ne razmišljam i dok te gledam kako spavaš znam da je to jedina slika na svijetu koja oslikava mir koji mi treba da bih bila srećna.
Šta je najveće na svijetu?
Tvoje oko. Što stane u njega ne može se smjestiti ni u šta drugo. Nemoj se nikada bojati onoga što možeš da vidiš pa da hodaš okolo poluzatvorenih očiju.
Šta je najslađe na svijetu?
San. Ništa ne može biti lijepo, šareno i slatko kao što ti to u snovima možeš da napraviš. Nemoj nikad zaboraviti da sanjaš.
Šta je najteže na svijetu?
Najteže je kad čuvaš nešto a ne vidiš da nigdje nema onoga što čuvaš.
Šta je najveća prevara?
Najveća prevara je kad dvoje potpuno razjedinjenih ljudi sjede za istim stolom ušuškani u isti stan, isto prezime, jedu zajedno i tako pokazuju pripadnost jedno drugom. Najveća prevara je kad je između dvoje ljudi topao tanjir supe jedina toplota koja postoji.
Šta najviše boli?
Usamljenost. Kad neko odluči da živi sam, da sjedi samo prema samom sebi u tu samoću može smjestiti bilo šta i iz sebe može izvući ono najbolje. Ali ako živiš pored nekoga a osjećaš se usamljeno, to je samoća koja blokira čitav život. Sve što radiš protkano je tom strašnom notom
usamljenosti i grčevitom borbom da se iz toga iščupaš. Usamljenost pored nekoga je najgora samoća koja čovjeku može da se desi.
Plašiš me, ne pominješ ljubav! Postoji li ljubav?
Postoji, naravno, zato ti ovo i pričam. Da bi pronašla pravu ljubav moraš napustiti svaku ljubav – iluziju jer će te one samo činiti nesrećnom. Ljubav postoji ali ja o tome imam tako malo da ti kažem. Prona]i je. Ne mogu tome da te naučim. Nemoj me to pitati. Ja sam ti majka i možda ću uvijek misliti da te neko, ko je sa tobom, ne voli jer te ne voli onako kako ja mislim da te treba voljeti i onoliko koliko ja mislim da te treba
voljeti.
Zašto misliš da me niko ne može voljeti kao ti?
Ni to ne umijem da ti objasnim. Jednog dana ćeš razumjeti. Kad budeš imala dijete vidjećeš da je to jedina bezuslovna ljubav na svijetu, ljubav sama po sebi koja ne traži, ne pita, ne nalazi opravdanja, ne moli i ne uslovljava. To je najveća i najjednostavnija ljubav na svijetu.
Stvarno me plašiš.Ne treba da se plašiš. Samo se čuvaj pogrešnih ljudi, pogrešnih ljubavi, nemoj da ti čitav život izgleda pogrešno i ti sama sebi kad se pogledaš u ogledalo.
Čega se najviše treba čuvati?
Ljudi. Biće puno onih koji će te opipavati dok ne vide gdje si najosjetljivija a onda napraviti jedan oštar rez i mirno gledati kako krvariš. Pojedini ljudi više vole da ranjavaju druge nego da liječe svoje rane. Mogu da žive samo ako vide da drugi pate više nego oni. Toga se čuvaj.◄------
------►Puno se priča o tegobama roditeljstva. Počevši od bolova pri porodu, nespavanja tokom prvih mjeseci djetetovog života, beskonačnog vozikanja djeteta na razne organizovane aktivnosti, do stresa tokom adolescencije ispunjene sukobima i kulminacije izazvane troškovima školovanja, svaki stepen odrastanja izvor je roditeljskih pritužbi koje daju naslutiti da je riječ o svojevrsnom žrtvovanju. Za...r je onda čudno što djeca imaju osjećaj da na neki način moraju uzvratiti roditeljima?
Pitanje “Šta dugujem vlastitim roditeljima” nerijetko muči djecu i kad porastu, a ponekad i tokom odrasle dobi. Zapravo, naša nam djeca ne duguju ništa. Sami smo odlučili donijeti ih na svijet. Ako smo ih voljeli i brinuli o njihovim potrebama, to je bio naš roditeljski zadatak, a ne nesebični čin. Od početka smo znali da ih odgajamo, a da će nas oni jednog dana napustiti: oduvijek smo bili obavezni pomoći im da to učine neopterećeni osjećajem beskonačne zahvalnosti ili vječnog dugovanja.◄------
Pitanje “Šta dugujem vlastitim roditeljima” nerijetko muči djecu i kad porastu, a ponekad i tokom odrasle dobi. Zapravo, naša nam djeca ne duguju ništa. Sami smo odlučili donijeti ih na svijet. Ako smo ih voljeli i brinuli o njihovim potrebama, to je bio naš roditeljski zadatak, a ne nesebični čin. Od početka smo znali da ih odgajamo, a da će nas oni jednog dana napustiti: oduvijek smo bili obavezni pomoći im da to učine neopterećeni osjećajem beskonačne zahvalnosti ili vječnog dugovanja.◄------
------►Shvatila sam da često ne postoji druga prilika; bolje je prihvatiti darove koje nam nudi svijet. Ako treba nekom ili nečemu da budem vjerna u životu, prije svega moram biti vjerna sebi. Ono malo iskustva koje sam stekla u životu naučilo me je da niko ničim ne gospodari, da je sve iluzija – a to važi kako za materijalna dobra tako i za duhovne vrijednosti. Ko je makar jednom izgubio nešto št...o je imao a smatrao svojim neotuđivim posjedom (što se meni već bezbroj puta desilo), shvati da mu zapravo ništa ne pripada. I ako mi već ništa ne pripada, nemam nikakve potrebe da gubim vrijeme baveći se onim što nije moje: bolje je da živim kao da je danas prvi (ili posljednji) dan mog života.
Ljubav je uvijek nova. Nije važno da li volimo jednom, dvaput, deset puta u životu jer se stalno suočavamo sa situacijom koju ne poznajemo. Ljubav nas može odvesti u pakao ili u raj, ali uvijek nas nekud odvede. Treba je prihvatiti, jer je ona osnovna hrana našeg postojanja. Ako je uskratimo sebi, umrijećemo od gladi gledajući žudno u drvo života, a nećemo imati smjelosti da pružimo ruku i uberemo plodove. Treba tražiti ljubav, ma gdje ona bila, čak i onda kada to podrazumeva sate, dane, nedjelje razočarenja i tuge.
Jer onog časa kada krenemo u potragu za ljubavlju, i ljubav takođe polazi nama u susret!
I spasava nas.◄------
Ljubav je uvijek nova. Nije važno da li volimo jednom, dvaput, deset puta u životu jer se stalno suočavamo sa situacijom koju ne poznajemo. Ljubav nas može odvesti u pakao ili u raj, ali uvijek nas nekud odvede. Treba je prihvatiti, jer je ona osnovna hrana našeg postojanja. Ako je uskratimo sebi, umrijećemo od gladi gledajući žudno u drvo života, a nećemo imati smjelosti da pružimo ruku i uberemo plodove. Treba tražiti ljubav, ma gdje ona bila, čak i onda kada to podrazumeva sate, dane, nedjelje razočarenja i tuge.
Jer onog časa kada krenemo u potragu za ljubavlju, i ljubav takođe polazi nama u susret!
I spasava nas.◄------
------►Ove riječi, prenosene od davnina, neka nas nose kroz svaku nevolju i održe nam život u ravnoteži. Ove četiri riječi:
“I TO ĆE PROĆI.”
Sve zemaljske stvari će proći. Kad nam srce oteža od patnje, tješimo se da će i to proći; kada smo ushićeni uspjehom, upozorit će nas da će i to proći. Kad nas davi neimaština, recimo sebi da će i to proći; kada nas optereti bogatstvo, recimo sebi da će i to proći...
Daa, gdje je onaj što je gradio piramide? Zar nije i on pokopan u njenom kamenju? Neće li i piramida jednog dana isto biti zakopana ispod pijeska? Ako sve stvari prolaze, zašto bih se brinuli za današnji dan?◄------
“I TO ĆE PROĆI.”
Sve zemaljske stvari će proći. Kad nam srce oteža od patnje, tješimo se da će i to proći; kada smo ushićeni uspjehom, upozorit će nas da će i to proći. Kad nas davi neimaština, recimo sebi da će i to proći; kada nas optereti bogatstvo, recimo sebi da će i to proći...
Daa, gdje je onaj što je gradio piramide? Zar nije i on pokopan u njenom kamenju? Neće li i piramida jednog dana isto biti zakopana ispod pijeska? Ako sve stvari prolaze, zašto bih se brinuli za današnji dan?◄------
Ni komentarjev:
Objavite komentar