ŽIVOT U TUĐOJ ZEMLJI

Svako od nas se rodio sa posebnom životnom misijom

dok je ne pronadjemo i ne ostvarimo, naš život će biti neispunjen.

"Gdje je dobro, tu je i domovina."

                                                                               
"Za domovinu umrijeti makar je slatko i dično, ja držim da je slađe živjeti za domovinu."

Ubjeđujemo sami sebe da će život biti bolji
kad se vjenčamo, dobijemo bebu,
a zatim drugu bebu. Onda smo isfrustrirani
zato što djeca nisu dovoljno
velika i bićemo zadovoljniji kada porastu.
Nakon toga, isfrustrirani smo
zato što imamo posla sa pubertetlijama.
Sigurno ćemo biti srećniji kada izađu
iz tog razdoblja. Govorimo sebi da će nam
život biti potpun kada se naš
supružnik dozove pameti, kada kupimo
ljepša kola, kada budemo u mogućnosti
da odemo na lijepo putovanje, ili kada
odemo u penziju.

Prava je istina da ne postoji bolji trenutak
za sreću od ovog trenutka.
Ako ne sada, kada?
Tvoj život će uvijek biti ispunjen problemima. Najbolje je da to priznaš sebi i da odlučiš da
svejedno budeš srećan. Sreća je pravi put. Zato, čuvaj svaki trenutak koji imaš, i čuvaj ga još više
zato što si ga podijelio sa nekim posebnim, dovoljno posebnim da bi provodio
vrijeme sa njim… i zapamti da vrijeme nikoga ne čeka.

Zato, prestani da čekaš…
Da otplatiš kola.
Da kupiš novu kuću ili stan.
Da ti djeca odu od kuće.
Da se vratiš na studije.
Da završiš studije.
Da izgubiš 10 kg.
Da dobiješ 10 kg.
Da se oženiš (udaš).
Da se razvedeš.
Da dobiješ djecu.
Da odeš u penziju.
Da dođe ljeto.
Da dođe proljeće.
Da dođe zima.
Da dođe jesen.
Da umreš.
Nema boljeg trenutka za sreću od ovog. Sreća je put, a ne cilj.

GDJE SAM RODJEN ŠTO PITATE MENE

KADA ZNATE KOJEM KRAJU JA SE DIVIM

NEPRAVDOM SAM KLETOM JA POGODJEN

OTKAD U SVOM KRAJU JA NE ŽIVIM.

ŠTO SAM RODJEN U TOM LIJEPOM KRAJU

IMAO SAM SREĆU HVALA BOGU

KAD MI NJIME NOGE KORAČAJU

JA O SVAKOJ STOPI PRIČAT MOGU.

ZATO KAD SAM NEKAD TUŽAN JAKO

MOJE MISLI TADA ZNAJTE GDJE SU

RODNOM KRAJU PUTUJEM POLAKO

POŽELIO STARU SAM ADRESU.

NIGDJE SUNCE NEMA SJAJA

KAO IZNAD MOGA KRAJA

NITI NOĆU LJEPŠIH ZVIJEZDA

A NIT ZOROM GLAS IZ GNIJEZDA.

NAJLJEPŠE SI SELO MOJE.

Često se pitamo:

                             Jel teško živjeti u tudjoj zemlji... to jest,mi koji živimo u tudjini!!

Rekao bi da nam nešto fali a to što nam fali ne može se kupiti ni za kakve pare.
Nostalgija prijatelji, nostalgija. Nema onog kao kod nas dole, hajd ti meni na kavu a ja tebi. Doćemo, dodijite, dodjite s djecom.... He he he. Nema ovdje DJEDOVINE.
Za vrijeme godišnjih odmora svi se povampirimo jer idemo dole, idemo KUĆI. Kakva god bila da bila, da li nova ili porušena kuća je, naša je.
I bude nama super dole, sretnemo školske drugove,prijatelje, ismijemo se, isplačemo se, izjadikujemo se mi jedni drugima. I kad svemu dodje kraj pakujemo se i idemo svojoj drugoj kući.....


Tablete protiv opake bolesti Nostalgije još nema na tržištu, barem ne ovdje kod mene u lipoj mojoj Deželi.
a i da ima, meni nema pomoći. Doktor mi je rekao da sam ja teži slučaj po tom pitanju.

                                                                               

Sjećam se kako je bilo nekada...

a kako je sada??

Odeš u kafanu,sjedeš za svoj stol, za stolom tvoje društvo,konobar ti služi piće i tako…

Sjediš, piješ, pričaš, ako ima muzike možeš i da zapjevaš nešto, ako ogladniš, naručiš ćevape ili nešto sa roštilja, pa to zaliješ pivom i tako u krug… Ono što su nam nudile nekada kafane za razlikuje od današnjih prenatrpanih, zagušljivih kafića, gdje cijediš svoje preskupo plaćeno malo pivo dok te dobro namontirane balavice ne zaraze a klinci sa lancima gledaju svojim pogledima istreniranih pit-bulova??

Jeste upravo ta opuštena, domaćinska atmosfera… I ta jednostavnost. Sjediš, pričaš, piješ, pušiš, pjevaš, jedeš, psuješ, svadiš se, prodaješ pamet, hvališeš se, kukaš… Onda, kada gazda vikne fajront, u neke sitne sate odlaziš da bi se opet vratio… U tu istu kafanu, za taj isti sto, da piješ isto piće i pričaš iste priče.

DOBIO SAM TVOJE PISMO MAJKO
ČITAJUĆI GORKO SAM ZAPLAKO
PLAKAO SAM SUZE SU MI TEKLE
DUŠU SU MI TVOJE RIJEČI PEKLE.

SVEGA IMAM KUĆA PRAZNA NIJE
AL JE HLADNA I KAD SUNCE GRIJE
OTKAD TEBE NEMA MOJE MILO
KAO DA SE SUNCE UGASILO.

KAD ĆES SINE DA SE VRATIŠ MENI
JER ZA TOBOM SRCE MI UVENI
DODJI KUĆI TO TE MOLI MAMA
DA ME VIŠE SAMOĆA NE SLAMA.

ZNADEM MAJKO DA TI NIJE LAKO
I MENI JE DODIJALO VAKO
AL USKORO TEBI MAJKO DOĆU
DA PREKINEM TU TVOJU SAMOĆU.



Jedni bi i ovako rekli"DA nam je normalna zemlja sta bi mi ovdje tražili".

Nekada se mislilo da je istok mrak a zapad Suncan!!!daliga je još uvijek naše mišljenje takvo ili slično...

DALIGA ZAISTA ZNAMO GDJE JE NAŠ DOM??

(mislim na nas koji smo vani u tudjoj zemlji)

Ponekada se osjećamo kao da smo kod kuće i tamo i ovdje, a nismo možda nigde u svom domu.

To nije samo moj osjećaj, već je to osjećaj većine ljudi u dijaspori.

Tamo nikada više nećeš pripadati, a ovdje i ne pripadamo u cjelosti.

Zapravo,uvjek sam se osećao kao autsajder.

U toj poziciji uvjek ima neke osobne slobode, kada se osjećaš da ne pripadaš negdje???

  


Da,da...poneki će jako dobro da razumiju šta želim reći i sve je dobro dok imaš nekog tko te još čeka...nažalost većina od nas ni to više nema ali ipak nam je drago otići,rodjeni smo tamo.../nešto nas neodoljivo privlači!!!

Većina od nas se je znala uputiti i u zemlje daleke.
Do Europe, Amerike, čak i Australije.
Ali nigdje zraka i ugodjaja lijepog kao kod naše djedovine,naše očevine.
Vraćali bi se kući,majci rodjenoj i s nestrpljenjem u mislima,što li novog ima i što li se u rodnom kraju promijenilo.
Pa čak i kada bi znali da ničega novog nema, opet bi nas želja vukla da prespavamo makar jednu noć u postelji svojoj.
Da samo jedno jutro pomirišem zoru,tek tad je cijeli svijet moj.
Kako bi se bližili rodnom kraju, srce nam je postajalo sve veće i veće.
Ko sinija čini mi se da je kad ugledam sokak svoj. Stopalima ko da zemlju ne dodirujem,na krilima ko da letim, jer došao sam majci otadžbini,grudi rodnoj,životu svom.


...A DANAS...ništa više nije kao prije???

KRAJ TEMELJA OSTA SAMO CVIJEĆE
GLEDAM MJESTO GDJE JE KUĆA BILA
U KOJOJ SAM DAVNO SE RODIO
RUŽE KOJE NISU JOŠ UVELE
ŠTO SAM NEKAD S MAJKOM POSADIO.

CVATE RUZA CRVENA I BIJELA

POKRAJ NJIH JE I JORGOVAN PLAVI
TE TRI BOJE KAŽU TI SI OVDJE
SVOJ NA SVOME TO NE ZABORAVI.

RUŠEVINE GLEDAM
AL NE MOGU JOŠ NIKAKO SHVATIT
OVA ČUDA DOK MI CVIJEĆE MIRISOM ŠAPUĆE
NA SVIJETU JE JEDNA RODNA GRUDA.

RODNA GRUDO MOG OCA A I MAJKE
ZA MENE SI ONA ZEMLJA SVETA
PRODAO TE JA NIKADA NEBI
DA MI NUDE SVA BOGATSTVA SVIJETA.

NEMAM VIŠE NI OCA NI MAJKE
A NI KUĆE GDJE JA SANJAH SNOVE
KRAJ TEMELJA OSTA SAMO CVIJEĆE
DA ME ČEKA DA ME SINOM ZOVE.

                                                                       

ČESTO sam sebe zamisljao da živim negdje van granica svoje države,tj.rodnog kraja... Uvijek sam se osjećao kao da ne pripadam tome mjestu, iako sam ga voljeo i volim i sad, ali uvijek sam nekako bio drugačiji.Ali smiješno je kako naš život često iznenadi, kad se najmanje nadamo... Tako je uspješno iznenadio i mene.Ženu s kojom danas živim upoznao sam u rodnom kraju...

Ovdje je ipak sve drugacije nego kod nas... od običaja,prehrane do ljudi... Možda će vrijeme ublažiti moju nostalgiju,iako se bojim suprotnog/ sad puno više cijenim svoju otadžbinu i sad još više shvaćam koliko sam samo pripadao tome mjestu, a toga nikad ranije nisam bio svjestan...Iako smo ovdje svi sretni,skoro da nam ništa ne fali,jako nam je lijepo ali postoji onaj nemir.Postoji osjećaj kao da se ponovo rodiš i učiš hodati, pričati.... Iako sam sve to već jednom prošao, pa sam morao opet još jednom...

MIRIŠEM NA BOSNU

Mirišem

Na zelenu posavsku travu

Okupanu ljetnjim pljuskom,

Na jorgovan iz avlije stare majke,

Mirišem na zrelo groždje

Hercegovačkih vinograda

I djulove iz bosanskih bašča.

Mirišem na brzake

Save,Drine,Une,

I na sočne kajsije

Što uz Neretvu zriju.

Slatko mirišem

Na halvu,lokum i baklavu,

Na bagreme bijele rodnoga grada

Mirišem na plavetnilo

Najljepšeg neba,

Mirišem na čistoću duše

Najdražeg mi naroda.

Sav mirišem na Bosnu.

Gledao sam zvijezdu večernjaču,u tudjoj zemlji,tužan. I mislio,izgubljeno : Zvijezdo poznata, ne poznajem te..Ali prepoznao sam sve , i sebe, vrativši se u zavičaj..Sakrio sam suze kad sam osjetio miris voljene zemlje.. Šaptao sam u sebi uzbudjeno, kao voljenoj ženi: bez tebe je moja duša gubava, bez tebe moje srce vapi..., izgubljeno,bez tebe je moja misao osakaćena,bez krila..Nisam mislio o zlu i jadu u svojoj zemlji..Mislio sam o dobrim ljudima,mislio sam o dobrom rodnom nebu.(Meša Selimović)

                                                                          

Godinama, sine, mi se nismo sreli

tudjina i mladost tebe su zaveli

ako ti je otac nekad nešto rek'o

svrati, sine, domu, nisam se zarek'o ...

Sudbina je harač svoj naplatila

tudjina kog uzme nije vratila...

mene duša boli, godine mi prijete

kuda lutaš, sine, gdje si, moje dijete ...

Majka tvoja sine, kao i ja vene

odavno nam ništa na dobro da krene

rodbina te samo po slikama znade

prokleta je ta tudjina što nam te ukrade ...

Ovako bi trebalo da bude/MOJA DJEDOVINA!!

"Ovo je sagradio moj otac i moj djed , ja sam završio ovdje školu i moja djeca trebaju da idu u ovu  našu Zovičku školu".

Sjećam se skoro svakog jutra, kada su nas roditelji budili i kako smo još polusneni išli niz kamene i prašnjave  puteljke sve do naših njiva.

Kako smo se ponosni vraćali kući i slatko spavali od umora.

Sjećam se kako mi je nekad bilo teško da kopam ili kupim sijeno,

kako bi ja radije tada bio sa prijateljima, igrali se i pričali budaleštine.

Oprosti mi oče za to, ja tek sada vidim koliko sam sve to volio, oprosti mi za moje neznanje , oprosti mi što nisam shvatio koliko ti je djedovina bila važna, i što ništa nisi htio prodati . Znam da si se ti nadao da će moja dječica tim poljima trčati, kako si mogao slutiti , da ćemo svi otići odatle i da će moja dječica odrastati u nekim dalekim gradovima.

OCA NEMAM,MAJKE NEMAM

NEMAM NIKOG SVOG

DA JE MOJA MAJKA ŽIVA

ONA BI ME TJEŠILA

AL JE MOJU DRAGU MAJKU

CRNA ZEMLJA PREKRILA.

Srce mi se u grudima cijepa

sve zbog tebe DJEDOVINO lijepa!!

Oj tudjino ostavljam te

kući idem preko plavog mora

mene zove rodni Zovik

a i ravna posavina...

Rodna grudo vraćam ti se,

vraćam ti se ja što prije

iz tudjine dolazim ti

dok mi kosa sijeda nije...

Vozeći se ugodno i usporeno od Bosanskog Broda prema Brčkom i mom Zoviku u galvu mi dolazi uvijek ista misao. Govorio sam više onako,… sam za sebe.

• Eh... Savo kud si baš ovuda morala proteći. Zašto nisi tamo iza Majevice. A i ti Slavonijo naša, svu si hrvatsku ravan prigrlila samo nas sdruge starne ostavi i zaboravi.

• A znaš li ti – priča mi prijatelj- da ovi Slavonci smatraju da mi u stvari i nismo iste nacije kao oni.

• Nego što smo?

• Mi smo ti, rođo moj, katolici iz Bosne – sa dozom cinizma na licu odgovori mi prijatelj.

Ovo me tjera na razmišljanje... U našoj povijesti redovito se podvlači istina o 13-stoljetnoj prisutnosti Hrvata u Bosni i Hercegovini. Istina je i da je početkom 15-stog stoljeća u Bosni bilo 87,21% katolika , koji su nesumnjivo bili Hrvati. Pravoslavaca je bilo 3,5 % a bosanskih kršćana (Bogumila) malo više od 9 %. Padom Bosne pod tursku vlast i pogubljenjem posljednjeg kralja Stjepana Tomaševića otpočinje Hrvatsko-katolička tragedija. Tijekom turske vladavine u Bosni i Hercegovini taj postotak se smanjio na samo 18.30%. Bogumili su potpuno nestali a broj pravoslavaca se 1879. godine popeo na 42,88% a muslimana na 38,75%. Veliki broj katolika je prešao na pravoslavnu vjeru da bi na taj način umanjili turski progon.

Prolazeći kroz vlastito vrijeme,promatram kako izbjegličke kolone sunarodnjaka odlaze u druge krajeve u sjeverne, zapadne i južne prostore u koje su odlazili, ustrašeni i zabrinuti, tamo i ostajali. Sjećam se riječi kardinala Vinka Puljića iz švicarskog Einsiedlena: „Istok nas tjera a zapad nas guta.“Povijest ovih posljednjih sličila je onima koji su ostajali iza sprovodne povorke nakon što su, pokopavši umrle i poubijane te isprativši odlazeće, opstajali, unatoč ožiljcima koje je ostavljala osobna muka, kao svjedoci stradanja vlastitog naroda. Bol za gubitkom nacionalnog teritorija je puno jača nego glad za njegovo vraćanje.

Ako nekad sretnem Gospodina Isusa pitat ću ga: „Gospodine jesi li ti zaista uvijek u našoj blizini i što kaniš sa nama učiniti.“

     

SIROMAH SAM AL OPET UŽIVAM

O BOGATSTVU NIKAD I NE SNIVAM

OVAJ ŽIVOT STVARNO KRATKO TRAJE

NAJVEĆE MI BOGATSTVO JE ZDRAVLJE.

KADA ČOVJEK PODJE SE BOGATIT

NIKAD JADAN NE ZNA VIŠE STATI

UVIJEK MU JE MALO ŽELI VIŠE

ŽUREĆ RADEĆ PRESTANE DA DIŠE.

NI OTAC MI NIJE BOGAT BIO

POŠTENO JE I SKROMNO ŽIVIO

SIROMAŠAN SRCA BOGATOGA

ZNA GA SVAKO KAO POŠTENOGA.

U ŽIVOTU NEMAM KAO DRUGI

ZATO NIKAD I NISAM U TUGI

MALO IMAM MALO SE SIKIRAM

MANJE RADIM A VIŠE UZIVAM.

                                                                 

Sudbina me ponekada dovede u Bosnu na moju DJEDOVINU.

U moj ZOVIK gde sam se rodio, gde sam se krstio u moj kišeljak(meljače) gde sam prohodao.

Našavši se na poznatim STARIM PUTEVIMA vratih se u prošlost,postavši opet mali dječak...brao sam poljsko cvijeće,divio se šarenim leptirovima, slušao pjesmu slavuja i žubor potoka.

Noću bih do kasno šetao po mjesečini slušajući ''glasnu tišinu'' i pokušavao uloviti nestašne krijesnice(žižke).

Bio sam okružen nebom sa svih strana dok sam stajao na vrh brda i vidjeo najveću DUGU na svijetu koja je zagrlila cijelu BOSNU!!

Ima jedna pjesma koja ovako ide...

za nas/generacije koje su otišle prije rata a želja nam je bila da se vratimo...

NEĆU ŽIVOT U TUDJINI

VRATIT ĆU SE DOMOVINI

ŽELJA MI JE JEDNA

TUDJE SUNCE DA ME GRIJE

TUDJA KIŠA DA ME LIJE

NEĆU VIŠE NIKADA.

NA SRCU MI LEŽI RANA

BOL BOLUJEM GODINAMA

DALEKO OD DOMA SVOG

PUSTA NEKA SVA SU BLAGA

KADA ODOH PREKO PRAGA

PREKO PRAGA RODJENOG.

Refren:

NEĆU ŽIVOT U TUDJINI...

TRAŽIO SAM NOVU SREĆU

AL ZNAM DA JE NAĆI NEĆU

SVE DOK MAJKO BUDEM ŽIV

DUŠA MI JE GORKA PRAZNA

STIGLA ME JE BOŽJA KAZNA

AL MI NITKO NIJE KRIV.

Refren:

NEĆU ŽIVOT U TUDJINI...

NA SRCU MI LEŽI TUGA

NOĆ JE SVAKA TEŠKA DUGA

DALEKO OD DOMA SVOG

PUSTA NEKA SVA SU BLAGA

KADA ODOH PREKO PRAGA

PREKO PRAGA RODJENOG.

NEĆU ŽIVOT U TUDJINI

VRATIT ĆU SE DOMOVINI

ŽELJA MI JE JEDNA

TUDJE SUNCE DA ME GRIJE

TUDJA KIŠA DA ME LIJE

NEĆU MAJKO NIKADA!!

 

A danas...žalosno je ali istinito...

...dadoše živote svoje a koji preživješe sudbina ih natjera da krenu...

MORAM SVOJU ZEMLJU NAPUSTITI

I OBITELJ SAMU OSTAVITI

JER OVDJE POSLA ZAME NEMA

KOFERE MI MOJA MATI SPREMA.

OPRAŠTAM SE OD OBITELJI SVOJE

RUKE PRUŽAM,DLANOVI SE ZNOJE

KAD SAM KRENO IZ BRČKOGA GRADA

SAMO PRAVO POKAZUJE TABLA.

HLADAN ZNOJ OBLI ME SA ČELA

NEMA MI ZOVIKA NEMA MOGA SELA

NA RADIJU PJESMA PJEVA STARA

PRIJATELJI GDJE LI STE MI SADA.

PJESMU SLUŠAM PA SE RASTUŽIO

DRAGI BOŽE DAL SAM TO ZASLUŠIO

DAL ZA OVO PUŠKU SAM NOSIO

DA BI SADA U TUDJINI, MALTER JA NOSIO.

TEŽAK LI JE OVDJE ŽIVOT MOJ

ŠEFOVIMA JA SAM SAMO BROJ

KADA SMJENU JA ZAVRŠI SVOJU

NA OBITELJ ČESTO POMISLIM JA MOJU.

BOG NAM DAO OVAKVU LJEPOTU

POLITIKA NAPRAVI SRAMOTU

POTRALI NAS NISU KOMUNISTI

NEGO NAŠI / SVI SU ONI ISTI.

OPET ZOVIČANIN U TUDJINI RADI

DA OBITELJ NE UMRE OD GLADI

VIŠE TISUĆA ŽIVE TAKO LJUDI

A KRIVCIMA DRAGI BOG NEKA SUDI!!

  

IZGUBLJENI ZAVIČAJ ??


...U nekim godinama života, ako je čovjek srećne ruke – što kasnije,

Događa se tako da izgubiš DOMOVINU, ZAVIČAJ I PORIJEKLO, pa više ne znaš TKO si ni ŠTA si, i gdje god dođeš, i na koja god vrata pokucaš, tjeraju te kao stranca.
Ili kao Ciganina, koji za razliku od pravih Cigana, nema volje, snage i srca da bude nigdje, vazda na putu između dva mjesta, dvije zemlje i dva grada(NASELJA) u kojima je STRANAC.
Samo dok putuju, Cigani nisu stranci, ali njima je valjda lakše, jer su s takvom sudbinom rođeni, pa za drugu i ne znaju.
U nekim godinama života, to je pravilo, dođu pa ti govore kako grad(SELO) u kojem si rođen nije tvoj, jer si ga napustio, a u gradu u koji si se naselio i u kojem su te 30/40 godina cijenili i voljeli, savjetuju ti da se vratiš tamo odakle si došao i smatraju te uljezom, kao da si juče, s posljednjim noćnim vlakom i s kartonskim koferom u ruci stigao na njihovu željezničku stanicu.
Savjetuju ti da pronađeš svoju čergu, koliko god dobro znali da nisi čergar, nego si vezan za to jedno jedino mjesto na kojem jesi, na kojem je tvoj ormarić za cipele, frižider i stalak za novine, pa da se s tom čergom goniš iz njihovog grada, sam biraj gdje, a najbolje u vražju *peeep*.
U nekim godinama života, obično onda kada si se već usidrio, više puta produžio OSOBNU KARTU, nabavio štap za pecanje i upoznao se sa svima, shvataš da si nešto GRDNO POGRIJEŠIO, jer naprosto nisi ODAVDE.
A nisi ni otuda odakle si bio prije nego što ćeš ovamo doći. Shvataš da više nema mjesta odakle jesi, i da se ta stvar nikako, osim tvojom SMRĆU, ne može promijeniti.

Veliki gradovi imaju groblja stranaca.

Kada umremo, opet ćemo imati nekakav ZAVIČAJ.

Željeo bi da napišem slijedeće...

Mi smo generacija koja će do kraja života

biti razapeta izmedju onog što želi

i onog što objektivno mora ,

zaražena vječitom ljubavlju i

nostalgijom za rodnom grudom'

i rodnim krajem.

Zbog toga mogu slobodno reći
većina nas je nesretna duboko u srcu
i zato živimo za mjesec dana sreće u godini.

Ali mi imamo djecu ,
kojima smo dužni da stvorimo uslove za
život što je moguće boljim i ugodnijim.

Često zaboravljamo
da su naša djeca rodjena ili odrasla
u sasvim drugom ambijentu nego što je naš bio.

Smatram da smo dužni pružiti djeci šansu
da upoznaju zemlju svog djetinjstva
i stvore svoje korijene.(često zapravo činimo suprotno i
usadjujemo našu mržnju i odbojnost prema istoj)

Svaka je zemlje lijepa samo je treba otkriti.

Ako umjesto toga uporno vučemo djecu
iz sasvim sebičnih razloga
samo i ponovo u naš rodni ZAVIČAJ
bojim se da griješimo.

Ja sam za to da djeca znaju
i za svoje porijeklo i pradjedove
ali ne u tolikim količinama da to izazove
i razvije kod nih čeznju i traume koje mi nosimo. 

Ako se mi ne vraćamo ,
zar zaista želimo da se oni vrate.

Zato im ne uskraćujmo drugu domovinu? (ona se ne podrazumjeva nego uči kao i jezik)
Zar ćemo dozvolit (našom greškom)
da nam se djeca ko i mi
osjećaju stranci u zemlji u kojoj su rodjeni
ili u kojoj su odrasli i u većini slučajeva
u kojoj će i ostati živjeti.

A živjeti se može na razne načine !!

PRIČA U PJESMI

Kad mi budeš  zaneseno pričao

O rijekama, plavim i bistrim

Kao oko djeteta tvoga,

Što se široko prostiru

Pitomim dolinama,

Iza sebe ostavljajuci

Ćilime od šarenih bašta

I plodnih polja,umotanih u pjesmu

Dobrodušnog seljaka

Što sa unucima svojim

Žito za najsladji

Somun skuplja,

Kad mi budeš pričao

O divljoj i neukroćenoj

Ljepoti planina

Na čijim vrhovima,

Mjesec i sunce

Zorom ašikuju

I sa kojih pušu vjetrovi,

Spustajući se

U sela i mahale,

Kasabe i gradove,

Ostavljajući u njima

Mirise lokuma i kafe,

Kad mi budes pričao

O ljepoti žena,

Čije oči ponosom sijaju,

Srca i duše vatrom kucaju,

Dok gordim korakom

Pored tebe prolaze,

Osmjeh ti poklanjajući,

Od čije topline se topi

I kamen na pustoj cesti,

Kad mi budeš pričao

Da pio si sa izvora

Dobrote i Ponosa,

Jeo sa sofre Mudrosti

Sa stola Ljudskosti,

Tada ću znati...

Pričas mi o Bosni,

Kroz Bosnu ti prodje,

Prijatelju moj.

Kažu,pravi razlog ako patite,jeste taj što ste to sami izabrali. Ako dobro pogledate svoj život, pronaći ćete mnogo razloga da patite, ali nećete naći nijedan dobar razlog da to činite. Isto važi i kada je u pitanju sreća. Sreća je stvar vaše odluke i izbora isto kao i patnja.

Najljepše što možemo doživjeti je ono što je tajanstveno. To je temeljni osJećaj koji stoji u zametku svake nauke i umjetnosti. Ko ga ne poznaje, ko se ne može čuditi, ko se ne može više diviti, taj je takoreći mrtav, a njegovo oko ugašeno. Doživljavanje tajanstvenog – pa makar i sa primjesom straha – stvorilo je religiju. Spoznaja da postoji nešto što nam je nedohvatljivo, prikazivanja najdubljeg uma i najsjajnije ljepote koji su našem razboru pristupačni u najjednostavnijim oblicima – ta spoznaja i osjećaj čine pravu religioznost; u tom smislu, i samo u tom, ja spadam u najdublje religiozne ljude.

Međutim, boga, koji proizvode svog stvaranja nagrađuje i kažnjava i koji, uopšteno gledano, iskazuje volju nalik onoj koju mi doživljavamo na sebi samima, takvog boga ja sebi ne mogu da predstavim. A ni da zamislim; neki ljudi slabog duha hrane se takvim mislima zbog straha ili smiješnog egoizma. Meni je dovoljna misterija vječosti života i svijesti i naslućivanje o čudesnoj građi postojanja, kao i stalno stremljenje prema shvatanjima makar i sasvim malog dijela razumnosti koje se izražava u prirodi.

PS.

Kada su se jednom prilikom sreli Albert Ajnštajn i Čarli Čaplin, počeli su razgovor o slavi. U tom razgovoru Ajnštajn je rekao Čaplinu:
“Vi ste popularni jer vas cijeli svijet razumije. A ja sam pak slavan zato što niko ne razumije ono što govorim.”

Sve što upravo proživljavam samo je jedna od milion mogućih staza kojima putujem.Zbog toga moram uvijek imati na umu, da je staza samo staza; ako mi osjećaji kažu da po njoj ne smijem putovati, ne smijem na toj stazi ostati ni po koju cijenu. Da bi imao pravilnu jasnost moram živjeti disciplinovanim životom. Samo tada ću znati da je svaka staza samo staza i da nije uvreda ni za mene ni za druge da je napustim ako ti tako tvoje srce nalaže. Pritom moja odluka da ostanem na stazi ili da je napustim mora biti oslobođena od straha ili ambicije.
Upozoravam se. Provjeri svaku stazu temeljito i promišljeno. Provjeri toliko puta koliko misliš da je potrebno.
Ovakvo pitanje samo star čovjek postavlja. Da li ova staza ima srce? Sve staze su iste, ne vode nikuda. Ima staza koje vode kroz grmlje, ili u grmlje. Na mom vlastitom putu mogu reći da sam prešao duge, duge staze, a sada se nigdje ne nalazim. Ima li ova staza srce? Ako ima staza je dobra, ako nema staza je bez vrijednosti. Obje staze ne vode nikuda; ali jedna ima srce druga ga nema. Jedna čini da je putovanje veselo, dok njom putuješ, jedno si s njom. Druga će učiniti da proklinješ svoj život. Jedna te jača a druga te slabi.
Prije nego što stupim na bilo koju stazu postavim pitanje: Da li ova staza ima srce? Ako je odgovor ne, to ću znati, i tada moram potražiti drugu stazu.
Nevolja je u tome što niko ne postavlja takva pitanja; kad čovjek konačno utvrdi da je izabrao stazu bez srca, staza je već spremna da ga ubije. Na tom mjestu rijetki se ljudi zaustave da bi promislili i napustili stazu. Staza bez srca nije nikada prijatna. Moraš se mučno potruditi, čak, da bi uopće njom krenuo. S druge strane, staza sa srcem je laka; nije potrebno da se trudiš da bi je volio.
Rekao sam si da izbor staze sa srcem mora biti slobodan od straha ili ambicije. Želja da se uči nije ambicija. Sudbina nas ljudi je da želimo znati.
Staza bez srca će se okrenuti protiv čovjeka i uništiti ga. Nije potrebno mnogo da čovjek umre a tražiti smrt je traženje ničega.
Za mene postoje samo putovanja stazama koje imaju srce, bilo kojom stazom koja ima srce. Njima putujem i jedini vrijedni izazov je da ih prođem čitavom njihovom dužinom.
I tako putujem – i gledam, gledam brez zraka. 

Što sam bivao stariji, sve manje su me ispunjavala sitna zadovoljstva koja mi je život pružao i sve jasnije sam shvatao gdje treba tražiti prave izvore radosti i smisla.

Naučio sam da biti voljen ne znači ništa, a da je voljeti sve, da je sposobnost da osjećamo ono što daje vrijednost i ljepotu našem postojanju. Gdje god bi se na zemlji pojavilo ono što se može nazvati srećom, bilo je satkano od emocija.

Novac nije ništa, moć nije ništa. Mnogi imaju i jedno i drugo, a ipak su nesrećni. Ljepota nije ništa, vidio sam lijepe muškarce i lijepe žene koji su bili nesrećni uprkos svojoj ljepoti. Ni zdravlje nije sve; svako je zdrav ko se tako osjeća; bilo je bolesnika punih volje za životom koji su je njegovali do samog kraja i bilo je zdravih koji su venuli mučeni strahom od patnje.

Ali sreća je uvijek bila tamo gdje je neko umio da voli i živio za svoja osjećanja; ako ih je njegovao, ako ih nije gazio i potiskivao, ona su mu donosila zadovoljstvo. Ljepota ne pruža radost onome ko je posjeduje, već onome ko umije da je voli i da joj se divi.

HVALA TI ŽIVOTE ...

Hvala ti živote, mnogo si mi dao.
Dao si mi oči, otvara ih svjetlo.
Jasno vidim crno, jasno vidim bijelo.
Nebo iznad glave, tako sjajno i kad se budim
vidim u tom mnoštvu, lice koje ljubim…

Hvala ti živote, mnogo si mi dao.
Sluh koji ne vara i ne čuje laži,
a sluša dječaka kada ljubav traži.
I čuje u noći što je iza vrata
korak prijatelja, ili korak tata…Hvala ti živote, mnogo si mi dao.

Hrabrosti još imam, i nisam bez dara,
da zavolim voće, koje čovjek stvara.
Dijelili smo udes, dobar ili zao,
kad u moje oči tvoj je pogled pao…
Hvala ti živote, mnogo si mi dao.

Dao si mi osmjeh, učio me plaču.
Sve što ne znam danas, mozda sutra znat ću.
Ti si dao nježnost koja pjev moj čini,
ponoru me dao, i dao visini…
Za sve što mi ote ...
Hvala ti, živote…