Blog je vrsta Internet-dnevnika, u svijetu uveliko prihvaćen model povezivanja Internet-korisnika. Blog je skraćenica od engleske riječi weblog i može se prevesti kaomrežni dnevnik.
Na ovoj web-stranici ću da iznosim razmišljanja i stavove,sebe kao i drugih.Moj cilj je da bez ikakvih ograničenja širim znanje, ideje, radost i nadu među našim posjetiocima. Svi koji misle da se znanje i kreativnost mogu i trebaju ograničiti ili kontrolisati,nisu u pravu.Važno je da ove poruke odu u svijet (nebitno je ime autora) da ih netko pročita, zamisli se nad njima i uradi ono što je najbolje za njen ili njegov život ...
Zašto baš ovakav BLOG ?
Zato što mi je dosadilo da na raznim stranicama pronalazim sve i svašta, kad sve što želim možem imati na jednom mjestu. Stoga rodni zavičaj funkcioniše kao temeljna a raskrsnica razmišljanja i govor moje duše kao centralna baza kojima još pripadaju i druge:
Ipak, mnogo više od svega, ovo je moj način da se izborim protiv prolaznih i površnih vrijednosti koje nam nameće moderan život, utočište od svakodnevnog stresa kroz koji ću pokušati da radim o centralnoj temi života svakog od nas – Sreći. Uz sreću obično ide i traganje za smislom življenja koji je mnogima u jurnjavi za ‘boljim’ životom izmakao, te uspjehu koji je nužno posljedica osmišljenog, ispunjenog i srećnog života, a ne kako mnogi danas misle, svrha sama po sebi.
Nadam se da ćete zajedno samnom uživati u zajedničkom nam BLOGU.
Dobro mi došli !!
Gotovo svima nam nedostaje iskrenost, ljubav, topla ljudska riječ, bliskost, pažnja! Gotovo svima pa i meni… Suština svega je da se čovjek ne preda, da istraje na svom putu, da ne izda sebe, da nauči da poštuje život, da pronađe ljepotu i mogućnost napretka u svemu! A prije svega da prihvati realnost onakvu kakva jeste jer će tek onda, tek tada, moći da je promijeni! U protivnom neće ni biti svjestan ponora u kome se nalazi… ČOVJEK TREBA DA IZNESE SVOJU ISTINU, DA JE KAŽE GLASNO, DA SE NE STIDI SEBE I ONOGA ŠTO JESTE! Nema druge! Jer čim glasno kažemo ono što nas muči bol je neuporedivo manja! Uvjek kada osjećam strah kažem sebi – šta god da se desi, preživjećeš! Takve stvari koje te muče ne ubijaju! Nikoga nisu ubile, pa neće ni tebe! Pa i ako ne preživiš, pa šta?! Bar si živjeo?! Bar si se radovao trešnjama u maju, bar si se radovao aprilu, junu, decembru?! Bar si voljeo, ljubio, patio, radovao se filmovima, muzici, drugim ljudima, sebi! BAR SI ŽIVJEO?! A koliko je onih kojima je i to bilo onemogućeno?! Život je toliko lijep da je lijep i kad nije! Život je toliko bogat da je bogat i kad je siromašan! Najveća ljepota je upravo u tome što nam je omogućeno da učestvujemo u svemu tome! U tom fenomenalnom nestvarnom prostranstvu koje uvjek iznova rađa nove životne oblike i raduje! I zato svako od nas treba da razvije to divno osjećanje da zagrli rukama čitav svijet, da zavoli sebe i sve oko sebe?! Da zavoli svako stanje u kome se nalazi i da u njima prepozna pulsiranje života, odjeke vremena,povijest, slobodu. Ili bar da prihvati, da pokuša da razumije, ukoliko ne može sve da voli?!
I na kraju, gdje ćeš veći motiv za život od samog života?! Nema ga, ne postoji…
Neka je žena sanjala da je ušla u veliku trgovinu i tu je, na svoje ogromno iznenađenje, vidjela Boga za pultom.
“Šta prodaješ?” upitala je.
“Sve što ti srce zaželi” odgovori Bog.
Žena je jedva povjerovala u ono što je čula
i odluči tražiti ono najbolje što ljudsko srce može zaželjeti.
“Hoću mir za dušu, i ljubav, i sreću, i mudrost,
i slobodu od straha”, reče.
Potom, nakon kratkog razmišljanja, doda:
“Ali ne samo za mene, već za svakoga na svijetu.”
Bog se nasmijao. “Mislim da si me pogrešno shvatila, draga moja”, reče Bog. “Ovdje ne prodajemo plodove. Samo sjeme.“
... NAŠA PLANETA ...
OBAVEZNO POVEĆAJTE NA CIJELI EKRAN
Sreća postoji za one koji plaču, one koji su povrijeđeni, one koji traže i one koji se trude, jer samo oni znaju cijeniti ljude koji dotaknu njihov život.
Čovjek je čitav život u potrazi za jednim domom. Jedini dom u kojemu mogu vječno stanovati je ljubav.
...PRIRODA...
Ti... Da, ti... Ovo tebi pišem.
Znam da ovo čitaš. I želim da znaš da ovo pišem samo zbog tebe. Nitko drugi neće razumjeti. Nitko drugi ne zna. Oni misle da je ovo za njih. Ali nije. Pišem ovo za tebe.
Želim da znaš da je život…težak. Svaki dan može biti mučan. Može biti mučno ustati ujutro. Izvući samu sebe iz kreveta. Montirati na sebe taj osmijeh. Ali želim da znaš da je upravo smijeh ono što me ponekad pokreće. Trebaš znati da si ti, čak i u lošim periodima, izuzetna. Jesi.
Trebala bi biti srećna. Ti si prelijepa.
Znam da vrijeme možda nije savršeno. Možda ćeš morati okrenuti leđa vjetru i osjetiti kako te hladnoća pecka po nosu. Međutim, znaj da ti to bar možeš osjetiti. Barem možeš uživati u toplim zracima sunca na svom licu. Ili u hladnom januarskom vjetru koji te ujeda za obraze. Znaš li šta to znači?
Svijet je samo ono što od toga stvorimo. Svijet je i to kada odbacimo ono što nam je dato. Svijet je ono što nosimo u sebi.
Ljubav. Najuzvišenije ljudsko osjećanje. Pokretačka snaga čovjeka i svijeta. Svijet i čovjek u svijetu su savršeno smišljeni i izgrađeni na temeljima ljubavi. Ali čovjek ne bi bio čovjek da nije grešan i da ljubav ne preobražava u ljubomoru iz koje proizilaze zavist, pakost i sva najrđavija ljudska osjećanja.
Vjera. Data nam da se održimo u životu. Da naučimo kako treba živjeti. Da oplemeni dušu i čisti srce. Ali čovjek ne bi bio čovjek da nije grešan i da vjeru ne preobražava u besmisao i glupost.
Nada. Ono što nas sve označava ovakvima kakvi jesmo. Donde dokle je naša nada stigla, dotle smo i mi kao ljudi stigli. Ali čovjek ne bi bio čovjek da nije grešan i da ne ruši i tuđe i svoje snove i da nadu ne pretvara u očaj i beznađe.
Svijet stvarnosti u svačijem oku je samo ono što nosi u srcu. I ono što vidimo u sebi uvijek ćemo vidjeti i oko sebe.
Jedna od najvećih odlika ljubavi je nepristranost. Sunce sije i nad dobrima i nad zlima. Kiša natapa zemlju i dobrima i zlima.Da li može drvo reći: pustit ću svoju hladovinu dobrima, a uskratit ću je zlima.
Drvo jednostavno daje to što jest. Baca hladovinu čak i nad onoga koji će ga posjeći.
Kada bismo uspjeli dobiti tu odliku nepristranosti i prestati dijeliti ljude na dobre i zle, na svece i grešnike. Uvidjet srcem čistim da grijesi ne nestaju. Nitko ne griješi, jer zna. ''Oprosti im Oče, jer ne znaju što čine''.
To je ljubav.
Jesi li ikad čuo da cvijet miriše i želi privući tvoju pažnju. Miris, toplina sunca, kiša, priroda kao i ljubav jednostavno postoje bez svog objekta.Ali da li vi ljubite kada se družite ili kada budete samo s onim osobama koje vas emotivno osjecaju, a s drugima ste arogantni? Je li to ljubav? Da li se ljubav javlja kada se javi neki objekt ili ona jednostavno jest? Jeli vam kada bilo teško u želucu kada ste gledali nevine kako trpe, iako ih ne znate? Jeste li ikad maknuli kamen s ceste da se netko ne bi povrijedio? Iako nikad nećete upoznati tog čovjeka. Vjerojatno jeste. Tada je bila ljubav i pojavila se na površini. I ne tražite zasluge za to, jer je ljubav besplatna.
Kako bi umanjili bijes, probajte s vježbama za umanjenje stresa.
Duboko udahnite i mislite na nešto što vam čini sretnim (prekrasan krajolik, osoba koju volite itd.).
2. Ne čekajte ispriku
U mnogim slucajevima osoba koja vas je povrijedila nema se namjeru ispričati. Imajte na umu da opraštanje ne znači i mirenje s osobom s kojom ne možete naći zajednički jezik.
3. Ne dajte da vas riječi povrijede.
Ponavljanje svadje u glavi samo daje veću moć osobi koja vas je povrijedila. Umjesto da se fokusirate na vaše povrijedjene osjećaje, okrenite se ljubavi, ljepoti i dobrosti oko vas.
4. Sagledajte stvari iz tudje perspektive.
Ako suosjecate s tom osobom možda shvatite kako vas ona nije htjela namjerno povrijediti. Probajte na papir sastaviti listu razloga svadja iz tudje perspektive.
5. Prednosti opraštanja
Istraživanja su pokazala da ljudi koji opraštaju imaju više energije, bolji apetit i ugodnije spavaju po noći.
Ako ja ne želim ono što ti želiš, ne trudi se, molim te, da mi dokažeš da je ono što ja želim pogrešno;
ili, ako ne vjerujem ono što ti vjeruješ, zastani malo prije nego što počneš da me ubjeđuješ; ili, ako osjećanja pokazujem jače, odnosno slabije od tebe u istim situacijama, dopusti mi da to ipak učinim onako kako mi odgovara;
ili, ako nešto radim na način koji se razlikuje od načina na koji ti radiš to isto, dozvoli mi.
Ne zahtijevam od tebe da me potpuno razumiješ, bar ne sada; to ću, možda, tražiti tek kad osjetim da od mene hoćeš načiniti kopiju sebe.
I dok ostvarujem svoje želje, pokazujem svoja osjećanja ili izražavam vjeru, ti otvori svoje srce i dopusti da u njega uđe i razvija se saznanje da nije sve pogrešno što je različito od tvoga. Prihvati me onakvog kakav jesam – to je prvi korak koji možeš učiniti ako hoćeš da me razumiješ.
Jednog dana, ako me ikada stvarno shvatiš, vidjetćeš da u tome kakav sam postoji mnogo lijepog. I tada ćeš, nadam se, osjetiti snažnu potrebu: ne da me mijenjaš da bi bio kao ti, nego da me cijeniš, priznaš, podržiš i voliš.
Odakle dolaziš, dobri čovječe?- Dolazim iz daleka u potrazi za odgovorima na neka važna pitanja- reče Beduin.Na to mu BOG dade znak i on poče postavljat pitanja na koja je BOG odgovorio:
- Želim biti inteligentan, šta da radim?
- Boj se Boga
- Želim biti vjerna sluga Božija i raditi sve što mi Bog zapovjeda?
- Čitaj i uči Bibliju!
- Želim biti prosvjećen i imati mir u srcu?
- Sjećaj se smrti!
- Želim biti siguran od neprijatelja?
- Pouzdaj se u Boga!
- Želim slijediti Pravi Put?
- Čini dobro drugima za ljubav Božiju
- Šta ću učiniti da izbjegnem Božiju srdžbu?
- Suzbijaj tjelesne strasti!
- Kako da živim dugo?
- Sjećaj se Boga i stalno mu zahvaljuj!!
- Kako da se oslobodim grijeha?
- Neka ti suze poteku od kajanja i zavjetuj se da nećeš ponoviti grijeh kojeg si počinio!
- Želim da me svijet poštuje?
- Nemoj ni otkoga ništa tražiti!
- Želim pošteno živjeti?
- Ne pričaj o manama drugih ljudi!
- Kako da savladam strah od Sudnjeg Dana?
- Sjećaj se Boga prije jela i prije spavanja!
Bog je stvorio čovjeka razumnim, udijelivši mu dostojanstvo osobe obdarene inicijativom i gospodstvom nad svojim djelima.
"Bog je htio čovjeka prepustiti u 'ruke njegove vlastite odluke', tako da sam od sebe traži svog Stvoritelja i da slobodno prianjajuci uza nj dodje do potpunog i blaženog savršenstva". Čovjek je obdaren razumom i u tome je sličan Bogu, stvoren slobodan i gospodar svojih čina.
Sloboda.
Zbog toga ni mi ljudi ne bismo trebali vršiti prisilu na ljude oko sebe, kako u malim tako i u velikim stvarima.
To vrijedi takodjer kad se radi o vjeri, o religiji. Bila to vanjska ili unutarnja religija - ne smije biti prisile.
Svatko treba sam odluciti kako želi težiti Bogu i da li to želi.
Tako Bog postupa s nama. On nam dopušta da slobodno odlučujemo, ali Njegova volja je da mi opet ispunjavamo Njegovu volju i da budemo opet kod Njega.
Na to bismo trebali češće pomišljati:
Bog od srca želi da se mi ne mučimo, da ne patimo, već da smo kod Njega u svjetlu, u ljubavi.
Bog, naš Otac, poslao je Svog Sina da upoznamo put ljubavi kako bismo došli do ljubavi. I kuda nas je uputio Isus, Krist? On je rekao: »Kraljevstvo Božje je unutra u vama.«
To što je Kraljevstvo Božje iznutra u nama i nije vezano na izvanjska mjesta, izvanjske datosti i uvjetovanosti za nas znači: Svatko od nas ima slobodu svakodnevno dopustiti da unutarnje kraljevstvo raste i nastaje. Tada nam nisu potrebni izvanjske forme, rituali, izvanjska religija - potrebna nam je zajednica braće i sestara u kojoj svaki pojedinac kaže: »Idem u svoje srce. Dan za danom otkrivam Božje kraljevstvo u sebi da bih nakon smrti tijela ponovo svjesno bio u Božjem kraljevstvu kao biće svjetla.«
Volio bih da mogu još dugo poživjeti, da ne moram sutra umrijeti, jer u ovom sam vremenu naučio mnogo o životu; čini mi se više nego ikad prije. Volio bih ostarjeti i zaista znati. Pitam se nastavlja li čovjek učiti ili svatko može pojmiti samo do određenih granica. Mislio sam da znam toliko stvari o kojima pojma nemam." Nadam se da ću imati više vremena."
Istinski napredak u današnje vrijeme sastoji se u povratku sebi.
Bolje je donijeti pogrešnu odluku, nego ne donijeti odluku uopšte. Jer se iz grešaka svojih postupaka možeš učiti. A ako ne doneseš odluku, zbog prisustva straha, ti treniraš svoj um da bježi od odlučivanja.
Mnoge naše najljepše želje i ideje ostaju samo zato neispunjene, jer nismo donijeli čvrstu odluku da ćemo istrajati do kraja.
Kada u životu imaš konkretan cilj i plan i trudiš se da to i ostvariš, tada svoj život možeš graditi kao piramidu. Svaki dan jedan kamen. I kada pri svakoj odluci imaš u vidu cijelu piramidu, ti sa svakim sljedećim kamenom jačaš samog sebe. Jer ti uvijek znaš zašto nešto radiš. To tvom životu daje snagu da prevaziđeš bilo kakve prepreke.
Ko ne zna, šta je za njega važno ili manje važno, on će uvijek sumnjati u svoje odluke.
Paradoks je da ljudi, za razliku od svih bića na ovoj Planeti, moraju da potiskuju strah od smrti da bi mogli živjeti normalne živote.
Sve dok nam se duša nalazi “zarobljena” u fizickom tijelu mi smo zarobljenici bizarnog miksa duše i uma.
Kome je potrebna ljubav drugih, ne voli sebe dovoljno.
Živi onako kako ti odgovara u tom trenutku. Ono što radiš ovdje i danas, sutra ne mora biti ispravno.
Ništa ne znači imati veličanstvene ideje i namjere, ako čovjek ne posjeduje istrajnost da ih primjenjuje toliko dugo i često sve dok mu to ne pređe u naviku.
Mašta jača moja uvjerenjá, a moja uvjerenjá su prvi korak ka ostvarenju moga cilja.
U praksi se skoro uvijek pokazalo, da se u životu sve lakše prevaziđe, nego što smo se mi toga u početku plašili.
Sa polovinom svoje snage, gubitnik pokušava da ostvari pobjedu. Sa drugom polovinom, sprema se na poraz.
Jedna tvrdnja dobija sve više na istinitosti što se više ponavlja.
Pobjeda golgetera nije u tome da postigne gol, nego u tome da se dovede u stanje da ne misli ni na pobjedu, ni na gol kome teži, niti na protivnika i da bude u potpunom jedinstvu sa loptom tako da se gol, takoreći, sam od sebe postigne!
Vrijeme koje bi mi bilo potrebno da smislim izgovor za svoj neuspjeh, iskoristiću za to da pokušam još jednom.
Naši propusti, greške, padovi, pa čak i poniženja, neophodni su koraci u procesu učenja! Međutim, oni su samo sredstva za postizanje cilja, a ne cilj sam po sebi. Kada ispune svoju svrhu trebalo bi ih zaboraviti. Ako se svjesno držimo greške ili svjesno osjećamo krivicu zbog greške i zbog toga sebe potcjenjujemo, tada, nehotice, sama greška ili promašaj postaju cilj koji se svjesno zadržava u našoj imaginaciji i sjećanju. Najnesrećniji od svih smrtnika jeste onaj koji stalno u mislima proživljava prošlost, stalno se kritikujući zbog minulih grešaka i stalno se kažnjavajući zbog minulih grijeha. Sva osjećanja niže vrijednosti pojavljuju se iz jednog jedinog razloga: o sebi prosuđujemo i sebe mjerimo ne prema našim normama i vrijednostima, već prema normama i vrijednostima nekog drugog.Želimo li da naše ideje i htijenja budu bogati, raznovrsni i plodonosni, moramo stvoriti naviku da ih osobađamo negativnih uticaja razmišljanja o njima ili sebične brige oko njihovih posljedica.Čovjek koji sebe smatra gubitnikom pronaći će već neki način da ne uspije, uprkos svim svojim namjerama ili snazi volje, čak i ako mu mogućnosti bukvalno padnu u krilo. Osoba koja sebe smatra žrtvom nepravde, nekim ‘ko mora da pati’ nepogrešivo će pronaći okolnosti kojima će da potvrdi svoje mišljenje.Onoga trena kada izmijenimo svoj um i prestanemo da prošlosti pridajemo moć, prošlost sa svojim greškama izgubiće moć nad nama.
Koliko često koristimo tu riječ ? Moram nešto uraditi, moram negdje otići, moram nešto završiti. Koliko često osjetimo da smo na nešto natjerani, da se ne uspijevamo oteti nekom neugodnom osjećaju, da nešto moramo iako smo već u startu svjesni da nam to neće donijeti ni sreću ni zadovoljstvo.
Definicija riječi morati znači uraditi nešto pod unutrašnjim ili vanjskim pritiskom. Raditi nešto pod pritiskom je raditi nešto nazor, na silu. Kvaka je u tome da sila nikad nije bila odraz snage već slabosti.
Velika je razlika kad nešto radimo iz sopstvene želje (potrebe) nasuprot onome što radimo jer osjećamo da nemamo izbora, da nešto trebamo, da tako moramo (nemoći). Ako imamo dojam kako stalno nešto moramo, kako je morati postala naša svakodnevnica zastanimo na trenutak i upitajmo sami sebe:
Da li zaista sve to mora biti baš onako kako sada jeste?
Ako na to odgovorimo potvrdno i sa uzdahom… mora, ja nemam izbora… ja zaista ne znam drugačije!?
Mora li to biti tako ? Da li želimo da je tako ili se nikako ne uspijevamo oduprijeti svemu tome.
Ako preskočimo svoja refleksna opravdavanja i relativiziranja možemo doći do odgovora na pitanje kako razmišljamo i kako svoje odluke provodimo u stvarnosti. Činjenica je da imamo slobodnu volju toliku da možemo poželjeti bukvalno sve što nam može pasti na pamet. Ako i pored toga ne osjećamo sposobnost da radimo nešto jer to od srca želimo onda smo se možda nekad, u nekom trenutku prošlosti odrekli jednog dijela svoje slobode.
Natjerani bili… morali tako !?
Ako smo pod utiskom da naša djela nisu adekvatan nastavak naših želja već posljedica nekog oblika pritiska sumnjam da tako bilo ko može biti istinski sretan i zadovoljan. Nekad možemo imati utisak da smo izgubljeni u vremenu i prostoru. Tada čovjeku, pritjeranom uza zid ne ostaje ništa sem njegovih misli.
To je jedan korak u pravom smjeru iako će nas teško sama misao izbaviti iz neke situacije. Ipak, već i spoznaja njenog postojanja u nama nam daje odličnu priliku da hrabro napravimo taj prvi korak.
Ne osvrći se nikad i ne misli često na neku davno pređenu stazu jer sve što je bilo više biti neće i svi smo mi ovde samo u prolazu.
Ne plači za igračkom što je slomljena, jer svi smo mi igračke u nečijoj ruci, sudbina je ona koja konce vuče i kada smo srećni, i kad smo na muci.
Ne, ne misli nikad da je moglo drukčije ne tuguj za cvetom što u tebi vene, jer sve tvoje tuge, kad proleti vreme biće jednog dana samo uspomene.
Ne čeprkaj mnogo po prošlosti svojoj i ne skupljaj po njoj mrve prošle sreće, jer i mi smo mrve pod nebeskom kapom i sve što je bilo više biti neće.
Ne žali za nekim koga više nema, nego reci samo: lepo nam je bilo Sačuvaj ga negde u sećanju svome, kao ptiće što se na dnu gnezda skrilo.
Ne žali za vinom što je proliveno i ne skupljaj stakla polomljene čaše, jer jedino mozeš da ozlediš sebe, a vina još ima prepune su flaše…
Ne osuđuj život, ne proklinji snove, ne tuži za srećom što je nekad bila. Tek treba da sanjaš! Tek treba da letiš! A tebi još nisu polomljena krila.
I ne misli nikad da ne može bolje, da ne može lepše, da ne može više, jer ti si još uvek na početku knjige, koju ovaj život otvara i piše.
Ne gledaj daleko i ne traži zvezdu, što se negde sjaji na nebu visoku, jer zvezde su lepe ali su daleko a najlepša zvezda sija u tvom oku.
I sve što je sada biće samo prošlost, niko od nas ne zna šta ga sutra čeka, a sreća je možda odmah tu, kraj tebe, ni zauvek prošla, ni tako daleka.
Opće se dobro sastoji od sreće pojedinaca.Nikada nećete biti srećni ako nastavite tražiti smisao sreće. Nikada nećete živjeti ako nastavite tražiti smisao života.Dobra volja ako nije prosvijećena, može učiniti isto toliko zla, koliko i samo zlo.Pa hoće li već neko jednom zamisliti Sizifa srećnim!Niko to ne primjećuje, ali mnogi ljudi troše ogromnu količinu energije samo da bi bili normalni.Potreba da se uvijek bude u pravu je siguran znak glupog čovjeka.Kada na određen način odajete utisak uspješnog čovjeka, to može razljutiti čak i magarca.Postoje razlozi zbog kojih vrijedi umrijeti, ali nijedan zbog kojeg vrijedi ubiti.Živi do točke suza.Nemoj hodati iza mene; možda te neću znati voditi. Nemoj hodati ispred mene; možda te neću znati slijediti. Prosto hodaj pored mene i budi mi prijatelj.Uvijek idi daleko, jer to je mjesto gdje počiva istina.U svijetu bez iluzija čovjek je stranac.
Život nas nosi ovamo i onamo i sudbina nas vodi od jednog do drugog. Ne vidimo ništa sem prepreke na našem putu, niti čujemo išta sam glasa koji unosi strah u naša srca.
Ljepota se pred nama ukazuje kako sjedi na svom veličanstvenom prijestolu i mi joj se približavamo. I zarad naših žudnji mi ćemo ukaljati porub njene odore i oteti joj krunu čistote.
Ljubav prolazi kraj nas ogrnuta krhkošću, mi je se plašimo i sakrivamo se u mračne špilje, ili je pratimo i u njeno ime činimo zlo.
Mudrost stoji na uglu ulice i doziva baš nas od mnoštva ljudi, ali mi je držimo za nešto bezvrijedno i preziremo one koji je slijede.
Mudrost nas poziva da joj priđemo bliže, da možemo da uživamo u njenom nektaru, i mi joj prilazimo i punimo naše stomake, i tada njena trpeza postaje prilika za ispoljavanje ništavnosti i mjesto za samoponiženje.
Priroda nam pruža prijateljsku ruku i moli nas da uživamo u njenoj ljepoti, ali mi se plašimo njena spokoja i tražimo utočište u gradu i sudaramo se jedni o druge kao stado ovaca pred vukom koji se prikrada.
Istina nas posjećuje predvođena dječjim osmijehom i poljupcem ljubavnika, i mi zatvaramo vrata naše nježnosti pred njom i napuštamo je kao oni kojima nešto leži na savjesti.
Srce od nas traži pomoć,i duh nas zove, ali mi stojimo kao skamenjeni, niti čujemo niti razumijemo. A kad neki čovjek čuje plač srca svoga i dozivanje duha, kažemo da ga je obuzelo ludilo, i udaljavamo se od njega.
Tako mudri provode noći a mi za njih ne marimo. Kada nas starost stigne mi se plašimo i dana i noći. Prolazimo pokraj kruha života, i glad crpi našu snagu. Kako nam se život čini slatkim, a kako smo daleko od života!
Kad bi se sve u životu odvijalo glatko od početka mi ne bismo mogli postati ljudi od integriteta i čvrstog karaktera. Savlađivanjem bolnih poraza i prepreka mi možemo stvoriti briljantnu istoriju trijumfa koji će zauvijek sijati. To je ono što život čini uzbudljivim i ugodnim. Oni koji se izbore sa teškoćama i razvijaju se kao ljudska bića u bilo kojoj oblasti djelovanja napreduju ka uspjehu i pobjedi u životu.
Svaki put kad padnete, samo ustanite. Ako sami sebe možete podići, možete ići naprijed.
Pružimo nešto svakoj osobi koju sretnemo: radost, hrabrost, nadu, uvjerenje ili filozofiju, mudrost, viziju budućnosti. Uvijek ljudima pružimo nešto.
Tuđa nesreća je naša nesreća. Naša sreća je sreća drugih. Vidjeti sebe u drugima i osjetiti unutrašnji osjećaj jedinstva sa njima predstavlja fundamentalnu revoluciju načina na koji gledamo i živimo svoje živote. Zato je diskriminacija druge osobe isto kao i diskriminacija samog sebe. Kad povrijedimo drugoga mi povrijeđujemo sebe. A kad poštujemo druge mi poštujemo i uzdižemo naše sopstvene živote.
Ljudi čija su srca puna zahvalnosti i uvažavanja su istinski lijepi. Skromno srce je izvor ogromnog rasta i razvoja.
Sve počinje sa odlukom da se načini prvi korak. Od toga nastaje mudrost i počinje promjena. Ništa se ne može promijeniti bez djelovanja.
Ovaj svijet treba vođe…
koji svoj uticaj koriste u pravo vrijeme, iz pravih razloga; koji preuzimaju malo veći dio krivice i malo manji dio zasluga; koji, prije nego pokušaju voditi druge, uspješno vode sebe.
koji uvijek traže najbolje odgovore, a ne one poznate; koji povećavaju vrijednost ljudi i organizacije koju vode; koji rade za dobrobit drugih, a ne radi lične koristi;
koji sobom upravljaju glavom, a drugima srcem; koji znaju put, idu tim putem i pokazuju ga; koji radije nadahnjuju i motivišu, nego da zastrašuju i manipulišu;
koji žive s ljudima kako bi upoznali njihove probleme i koji žive s Bogom kako bi im pomogli riješiti ih; koji shvataju da su njihove sposobnosti važnije od njihovog položaja; koji stvaraju mišljenja umjesto da ih slijede;
koji razumiju da je institucija odraz njihovog karaktera; koji se nikad ne postavljaju iznad drugih, osim u preuzimanju odgovornosti; koji će biti časni u malim stvarima jednako kao i u velikim.
koji će se disciplinovati sami, tako da ih neće trebati disciplinovati drugi; koji nailaze na prepreke i pretvaraju ih u prednosti; koji slijede moralni kompas koji pokazuju pravi smjer bez obzira na trendove.
Istinita priča:
Prije mnogo godina, dok sam radila kao volonter u bolnici Stenford, upoznala sam djevojčicu po imenu Liza, koja je bolovala od jedne veoma rijetke bolesti. Ispostavilo se da je jedina mogućnost da ozdravi bila ta da joj se transfuzijom da krv njenog petogodišnjeg brata, koji je na neki neobjašnjiv način uspio da preživi istu bolest, tako da su se u njegovom organizmu stvorila antitijela koja mogu da savladaju tu opaku bolest. Ljekar je njenom malom bratu objasnio kakva je situacija i pitao ga da li želi da da krv za svoju sestru. Dječak je poslije samo jednog trenutka, duboko uzdahnuo i rekao: - OK, spreman sam ako će to spasiti Lizu. Dok su vršili transfuziju, ležao je u krevetu pored svoje sestre i smiješio se. I ostali su se smiješili gledajući kako se djevojčici vraća boja na obrazima. Onda je njegovo lice ublijedilo i sa njega je nestalo smiješka. Pogledao je u ljekara i drhatvim glasom upitao: - A hoću li odmah početi da umirem?
Pošto je bio mali, dječak je pogrešno shvatio doktora, mislio je da će sestri dati svu svoju krv. Ja sam tada naučila šta je hrabrost.
Ko nastoji da zadovolji sve svoje strasti, taj gasi vatru slamom.
Ako ti sam ne voliš novac, daj ga lopovimai oni ti ga neće uzeti.
Čovjekova je priroda uvijek ista; ljude razdvajaju samo navike.
Kako će drugima upravljati onaj koji ne znaupravljati samimsobom?!
Ko ujutro spozna istinu, taj uveče može umrijeti.
Veliki čovjek postavlja strogezahtjeve na sebe; mali ih čovjek postavlja drugima.
Toliko smo zaokupljeni čudima na zemlji,da nemam vremena za nebo i anđele.
Ko stalno hoće da je srećan, mora se često mijenjati.
Ne budi nesrećan što na ovome svijetu niko ne zna za tebe. Zašto misliš da si ti toliko važan da bi te trebali znati?Kada budeš zaista tako važan, a da i ne misliš o tome, oni će saznati za tebe.
Sa ljudima koji streme drukčijim ciljevima ne mogu se praviti zajednički planovi.
Kada naiđeš na čovjeka s kojim vrijedi govoriti, a ti ne govoriš – izgubio si ga. Kada naiđeš na čoveka sa kojim ne vrijedi govoriti, a govoriš – izgubio si riječi. Mudrac ne gubi ni čovjeka ni riječi.
Ko želi drugima osigurati dobro, već je osigurao dobro sebi.
Posrnućete, ali nećete pasti; a ako se i desi – izuzetan slučaj! – baš i da padnete, nećete se povrijediti nego ćete, čim se pridignete, produžiti mirno i bodro svoj put. Različiti ste od svega oko sebe, sve vam prijeti i sve vas ugrožava, ali vam se ne može ništa zlo i nepopravljivo desiti, jer u vama od začetka vašeg živi skrivena i neuništiva iskra životne radosti koja je moćnija od svega što vas okružuje. Samo ćete cijelog vijeka, sve do poslednjeg daha, patiti zbog svog neprirodnog položaja u svijetu u koji ste bačeni. Tako se može reći da vam je, kroz sve mene i obrte dugog života, dvoje obezbijeđeno i osigurano: duga patnja i sigurna pobjeda.
Takav je ‘naš čovjek’, onaj pravi. Ne misli mnogo ni istrajno. Ali čim uspje da skrpi nekako jednu misao u glavi, prva mu je briga ne da tu misao razrađuje, proverava i upoređuje kritički sa onim što drugi ljudi o istoj stvari misle, nego da svoju misao proglasi za jedinu točnu i jedinu pravu, a odmah zatim da između nje i svake tuđe misli iskopa što dublji rov prezira, mržnje i borbe do istrage. U toj borbi, oni ponekad pokazuju ljudoždersku revnost na riječi i djelu.
Postoje ljudi koji stalno traže dlaku u jajetu i onda kad je ne nađu, tresu toliko dugo glavom od iznenađenja da dlaka na kraju i upadne.Svijet ima naviku da se skloni sa puta ljudima čije riječi i djela pokazuju da znaju kuda idu.
Ponekad je neophodno boriti se s Bogom. Svako ljudsko biće, u jednom trenutku, vidi kako mu neka nesreća prolazi kroz život; to može biti rušenje nekog grada, smrti djeteta, optužba bez dokaza, bolest koja nas ostavlja zauvijek obogaljene. Tog trenutka, Bog izaziva čovjeka da Mu se suprotstavi i da odgovori na Njegovo pitanje: “ Zašto si se tako grčevito uhvatio za jedan život koji je toliko kratak i ispunjen patnjom? Koji je smisao tvoje borbe?”Tada se čovjek, koji ne umije da odgovori na to pitanje, miri sa sudbinom. Neki drugi, pak, koji traga za smislom života, zaključuje da je Bog bio nepravedan, i počinje da izaziva svoju sudbinu. U tom trenutku, s neba se spušta drugi oganj – ne onaj koji ubija, već onaj što razara stare bedeme, i pruža svakom ljudskom biću njegove prave mogućnosti. Kukavice nikad ne dopuste da njihovo srce zapali ta vatra – jedino žele da se novo stanje što prije vrati na pređašnje, da bi mogli da nastave da žive i razmišljaju na onaj način na koji su navikli. Oni hrabri, međutim, spaljuju sve što je staro, i – čak i po cijenu strašne unutrašnje patnje – napuštaju sve, uključujući i Boga, i nastavljaju naprijed. Hrabri su uvijek tvrdoglavi. Sa neba, Gospod se zadovoljno smješkao – jer to je bilo upravo ono što je On želio – da svako drži u svojim rukama odgovornost za vlastiti život. uostalom, dao je svojim sinovima najveći od svih darova: sposobnost da biraju i odlučuju o svojim postupcima.Jedino su muškarci i žene sa svetim plamenom u srcu imali hrabrosti da se suoče s Njim. I jedino su oni poznavali put povratka ka Njegovoj ljubavi, jer bi naposljetku shvatili da nesreća nije bila kazna već izazov.
Nekada davno živio jedan čovjek po imenu Čeng Šan. Uobražavao je da je jako mudar. S velikom mukom uštedio je petnaest kilograma srebrnog novca. Bio je presrećan ali i strašno zabrinut jer je mislio: “Moram odmah da sakrijem pare. Može se desiti da naiđe neki lopov i da ih ukrade. Šta bih onda?”Brzo je pronašao jedan sanduk, u njega stavio pare i zaključao ga sa dva velika katanca. Zadovoljno je odahnuo i sjeo. Ali opet su ga počele moriti crne misli:“A šta ako lopov dođe i odnese sanduk?”Što je više mislio, bivao je sve nespokojniji. Kasno u noć digao se iz kreveta, uzeo sanduk i počeo da traži najpogodnije mjesto da ga sakrije. Koje god mjesto smislio, nije mu se činilo sigurnim. Onda je izašao napolje i iza kuće iskopao rupu, u nju stavio sanduk i zatrpao ga. Ali ni tada nije bio sasvim spokojan i smislio je najbolje rješenje. Uzeo je papir i na njemu napisao: “Ovde nije zakopano petnaest kilograma novca”, a zatim je papir stavio na mesto gde je zakopao novac.
Tek tada mu je pao kamen sa srca i smiren je otišao da spava. Jadni Čang Šan nije ni slutio da je njegov susjed, po imenu Mang Er, sve posmatrao. I čim je otišao u kuću, ovaj je odmah iskopao sanduk i uzeo novac. Onda se uplašio od pomisli da će ipak jednoga dana Čang Šan doznati da je on ukrao novac, zato je odmah pored onog papira stavio drugi na kome je napisao:“Susjed Mang Er nije ukrao novac”.
Poštovani posjetitelju uzmi pouke iz ovih poučnih priča jer su sa razumom obdarene...
------►Jednoj mladoj časnoj sestri dijagnosticirana je teška bolest i rečeno joj je da joj je ostalo još samo 3 mjeseca života. Budući da je odlučila ‘srediti’ svoje stvari prije smrti, pozvala je starješinu kako bi ga upoznala s nekim detaljima vezanim za njenu posljednju želju. Rekla mu je koje bi pjesme voljela da se pjevaju na njenom pogrebu, koje bi biblijske retke željela da govornik naglas...i te u kojoj odjeći bi željela biti pokopana. Sve je bilo dogovoreno i starješina se spremao otići. Tada se mlada sestra sjetila nečeg što joj je bilo jako važno.
“Ima još jedna stvar”, rekla je uzbuđeno.
“Šta je to?” upitao je starješina.
“Ovo je jako važno”, nastavila je mlada sestra.”Želim biti pokopana s viljuškom u svojoj desnoj ruci!!!”
Starješina je gledao u mladu sestru, ne znajući šta da kaže.
“To vas je iznenadilo, zar ne?”, upitala je mlada setra.
“Pa, da budem iskren, zbunjen sam ovim zahtjevom”, odgovorio je starješina.
Mlada sestra mu je objasnila: “Moja baka ispričala mi je jednu priču i otada je ja uvijek pričam drugima. Pokušavala sam prenijeti tu istu poruku osobama koje volim i koje trebaju ohrabrenje. U svim ovim godinama otkako posjećujem kršćanska druženja i radujem se pozivu na obroke, sjećam se kako mi je nakon što bi se sa stola sklonilo glavno posuđe, uvijek neko znao šapnuti: “ZADRŽI VILJUŠKU”. To mi je bio omiljeni dio druženja jer sam znala da dolazi nešto bolje, nešto poput slasne torte ili voćnog kolača. Nešto prekrasno i ukusno. Zato bih voljela da se ljudi, kad me u lijesu vide s viljuškom u desnoj ruci, zapitaju: “Šta znači ova viljuška?” Time ću im poručiti: zadržite svoje viljuške – najbolje tek slijedi!”
Oči starješine ispunile su se suzama radosnicama kad ju je zagrlio na odlasku. Znao je da je to možda posljednji put da je vidi živu. No ujedno je i znao da je njena slika novog svijeta jasnija od njegove. Imala je jasniju i čvršću sliku novog svijeta nego mnogi puno stariji ili iskusnijji od nje. Ona je ZNALA da slijedi nešto bolje.
Kad su ljudi prolazili pored lijesa te mlade sestre, vidjeli su je odjevenu u lijepu haljinu i s viljuškom u desnoj ruci. I uvijek iznova starješina bi začuo pitanje: “Šta znači ova viljuška?”
I uvijek iznova, starješina bi se nasmiješio. Tokom pogrebnog govora ispričao je prisutnima o razgovoru koji je vodio sa sestrom neposredno prije njene smrti. Također im je objasnio šta ta viljuška znači. Starješina je prisutnima rekao kako ne može prestati razmišljati o viljušci, a uvjeren je da neće moći prestati ni oni. I BIO JE U PRAVU.◄------
------►Dok svakodnevno razmišljate o finansijskim problemima, problemima u kući i na poslu, o svom nezadovoljstvu, regulisanju kilaže ili načinima da se zdravije hranite…razbijte monotoniju i odgovorite na pitanja, može se reći provokativna, a koja će vam u ruke staviti nešto drugačiji kompas i navesti vas da se drugačije zamislite nad svojim životom. Slijede pitanja: Kada biste dobili priliku da... se obratite cijelom svijetu u 30 sekundi, šta biste rekli?
Da imate sav novac ovog svijeta i ipak morate da radite, čime biste se bavili?
Za čim do sada najviše žalite u životu? I, kako biste tu lekciju mogli da primjenite DANAS?
Da li se bojite smrti? Ako se bojite, imate li razloga za strah?
Recimo da ćete sutra izgubiti sve što imate. Kome biste otrčali u naručje? Da li ta osoba zna koliko vam znači?
Šta biste promjenili da sada saznate da ste besmrtni?
Recimo da ste pred vratima raja i bog vas pita:”Zašto da te pustim unutra?”, šta biste odgovorili?
Kada ćete sami za sebe biti dovoljno dobri? Šta treba da se desi pa da sebe u potpunosti prihvatite?
Da li je zemlja u kojoj živite zemlja po vašoj mjeri?
Šta biste željeli da ljudi pričaju o vama na vašoj sahrani?
Šta biste promjenili kada biste saznali sa 100% sigurnosti da bog ne postoji? Ili, ako ne vjerujete u boga, šta biste promjenili da saznate da bog proverjeno postoji?
Treba da umrete u ponoć. Šta biste radili u 23.45h?
Šta mislite da stoji između VAS i potpune SREĆE?
Kako bilo šta ZNATE sa sigurnošću?
Šta to malo možete da uradite da danas nekome uljepšate dan?◄------
------►Sposobnost da se budi osamljen je sposobnost da volimo. Možda zvuči paradoksalno, ali nije. To je egzistencijalna istina: samo oni koji su sposobni biti sami u stanju ljubavi, dijeliti, prodrijeti duboko u srž druge osobe – bez da je posjeduju, da postanu ovisni o njoj, bez potrebe da je svedu na običan predmet i da ne postanu opsjednuti njom. Oni dozvoljavaju drugoj osobi apsolutnu slobodu... jer znaju da ako je ona i ostavi, njihova sreća će ostati netaknuta. Njihova sreća ne može biti oduzeta od druge osobe, jer nije ni data drugoj osobi.
Samo osoba koja uživa u svom životu je u stanju uživati i u svojoj smrti. A ako si sposoban da uživaš u smrti, pobijedio si smrt. Stoga za tebe dovijeka nema potrebe da postoji ni rođenje ni smrt – jer si naučio sve što je potrebno.
Dok si živ, budi toliko živ da čak ni smrt koja dođe ne može da te ubije. Smrt se događa samo mrtvima. Da ponovimo: Smrt se događa samo mrtvima, samo oni koji su već mrtvi idu u smrt. Istinski živa osoba trascendira, prevazilazi smrt. Smrt dođe, ali promaši svoju metu. Kako možete ubiti osobu poput Bude? Kako možete ubiti osobu kao što je Isus? Kako možete ubiti Krišnu sa flautom na usnama? – Nemoguće. Smrt sama počinje plesati oko njega. Njegov život je toliko bogat da se sama smrt zaljubi u njega. Budi realan, planiraj čuda. Samo idiotima i prosvijetljenima nikad nije dosadno.◄------
------►Ono što ovog trenutka vidite i čujete nije ništa drugo nego san. Vi sanjate upravo sada, ovog trenutka. Sanjate iako je vaš mozak u budnom stanju.
San je glavna funkcija uma, i um sanja dvadeset i četiri sata na dan. Sanja kada je mozak u budnom stanju, a isto tako i kada je mozak u stanju sna. Razlika je u tome što, onda kada je mozak u budnom stanju, postoji materijalni okvir koji čini d...a stvari opažamo linearno. Kada utonemo u san, taj okvir nestaje, i san ima težnju da se neprestano mijenja.
Ljudi neprestano sanjaju. Prije nego što smo rođeni, ljudi su već stvorili jedan veliki spoljašnji san, koji ćemo nazvati društvenim snom ili planetarnim snom. Planetarni san je kolektivni san sačinjen od milijardi manjih, ličnih snova, koji zajedno sačinjavaju porodični san, san zajednice, sad grada, san države, i konačno san čitavog čovječanstva. Planetarni san uključuje sva društvena pravila, vjerovanja, zakone, religije, različite kulture i načine života, sve vlade, škole, društvene događaje i praznike. Naše urođene sposobnosti omogućavaju nam da naučimo da sanjamo, a oni koji su počeli da žive prije nas uče nas kako da sanjamo društveni san. Pravila spoljašnjeg sna su tako brojna da, čim se jedno novo ljudsko biće rodi, mi skrećemo pažnju tog djeteta i uvodimo ta pravila u njegov ili njen um. Spoljašnji san koristi roditelje, školu i religiju da nas nauči kako da sanjamo.
Pažnja je naša sposobnost da razlikujemo stvari i usredsredimo se samo na one koje želimo da opažamo. Možemo da opažamo milione stvari istovremeno, ali uz pomoć pažnje, možemo da održimo ono što želimo da opažamo, šta god to bilo, u prvom planu svojih misli. Odrasli su privukli našu pažnju i neprestanim ponavljanjem ubacili informacije u naš um. Sve što znamo naučili smo na taj način. Koristeći svoju pažnju naučili smo čitavu stvarnost, čitav san. Naučili smo kako da se ponašamo u društvu: u šta treba da vjerujemo i u šta ne treba da verujemo; šta je prihvatljivo a šta nije; šta je dobro a šta loše; šta je lijepo a šta ružno; šta je ispravno i šta je pogrešno. Sve je to bilo unapred pripremljeno – sva ta znanja, sva pravila i koncepti o tome kako treba da se ponašamo u svijetu.
Dok ste išli u školu, sjedili ste u klupi usmjeravajući svoju pažnju na ono što učitelj govori. Kada ste išli u crkvu, usmjeravali ste pažnju na ono što je govorio sveštenik ili pop. Isti sistem postoji sa majkom i ocem, braćom i sestrama: svi su oni pokušavali da privuku vašu pažnju. Takođe smo naučili i to kako da mi privučemo pažnju drugih ljudi, pa smo tako razvili potrebu za pažnjom koja može da dovede do velikog rivalstva. Djeca se takmiče u tome da privuku pažnju svojih roditelja, svojih nastavnika, svojih prijatelja.
„Pogledaj me! Pogledaj šta radim! Hej, ovdje sam!”
Potreba za pažnjom postaje veoma izražena i nastavlja se i kada odrastemo. Spoljašnji san privlači našu pažnju i uči nas u šta treba da vjerujemo, počevši od jezika kojim govorimo. Jezik je šifra međusobnog razumijevanja i komunikacije među ljudima. Svako slovo, svaka riječ bilo kog jezika predstavlja jedan sporazum. Ovo nazivamo stranicom knjige; riječ stranica je sporazum koji razumijemo.
Kada jednom shvatimo šifru, naša pažnja je privučena i energija se prenosi sa jedne osobe na drugu. Niste vi izabrali kojim ćete jezikom govoriti. Vi niste birali svoju vjeru ili moralne vrijednosti – one su već postojale prije nego što ste se vi rodili. Mi nemamo mogućnost da biramo u šta ćemo vjerovati ili u šta nećemo vjerovati. Mi ne možemo da biramo čak ni najjednostavniji od tih sporazuma. Mi čak nismo mogli da biramo ni sopstveno ime. Kao djeca, nismo imali priliku da izaberemo svoja vjerovanja, ali smo se složili sa informacijama koje su nam preko drugih ljudi prenesene iz planetarnog sna. Jedini način da sačuvamo informacije jeste sporazum. Spoljašnji san nam može privući pažnju, ali ukoliko se mi s tim ne složimo, mi ne prihvatamo informaciju. Čim se složimo, mi počnemo da vjerujemo, i to se naziva povjerenje. Imati povjerenja, znači bezrezervno vjerovati.
Eto kako učimo kao djeca. Djeca veruju u sve što im odrasli kažu. Mi se slažemo sa njima i naše povjerenje je tako snažno da naš sistem verovanja kontroliše čitav naš životni san. Mi nismo birali ta vjerovanja, i možda smo se i bunili protiv njih, ali nismo bili dovoljno snažni da u svojoj pobuni pobijedimo. Posljedica toga je da smo se prepustili tim vjerovanjima i sklopili sopstveni sporazum. Ja ovaj proces nazivam pripitomljavanjem ljudi. Prilikom tog pripitomljavanja mi učimo kako da živimo i kako da sanjamo. U pripitomljavanju ljudi, informacije iz spoljašnjeg sna prenose se u unutrašnji san, oblikujući čitav sistem naših vjerovanja. Dijete najprije uči nazive stvari: mama, tata, mlijeko, flašica. Dan za danom, kod kuće, u školi, u crkvi, i na televiziji, govore nam kako treba da živimo, kakvo ponašanje je prihvatljivo. Spoljašnji san nas uči kakvi kao ljudi treba da budemo. Mi imamo čitav koncept o tome šta znači biti „žena” i šta znači biti „muškarac”. A takođe učimo i da procjenjujemo: procjenjujemo sebe, procjenjujemo druge, procjenjujemo svoje bližnje.
Djeca se pripitomljavaju na isti način kao što se pripitomljava i pas, mačka, ili bilo koja druga životinja. Da bismo obučili psa, mi ga kažnjavamo i dajemo mu nagrade. I svoju djecu, koju toliko volimo, obučavamo na isti način kao i bilo koju pripitomljenu životinju: koristeći sistem kazni i nagrada. Stalno nam govore:
„Ti si dobar dječak”, ili
„Ti si dobra djevojčica”,
kada radimo ono što roditelji žele da radimo. Kada to ne činimo, mi smo „nevaljali dječak” ili „nevaljala djevojčica”. Kada smo se ponašali protivno pravilima, bili smo kažnjeni; kada smo se ponašali u skladu sa pravilima, dobijali smo nagradu. Bili smo kažnjavani više puta svakoga dana, a takode i nagrađivani više puta na dan. Uskoro smo počeli da se plašimo kazne, a isto tako smo se plašili i toga da nećemo dobiti nagradu. Nagrada je pažnja koju dobijamo od roditelja ili drugih ljudi, kao što su braća i sestre, nastavnici i prijatelji. Uskoro smo stekli potrebu da privlačimo pažnju drugih da bismo dobili nagradu. Kada dobijamo nagradu osjećamo se dobro i mi nastavljamo da činimo ono što drugi žele da bismo je ponovo dobili. Zbog straha od kazne, kao i straha da nećemo dobiti nagradu, počinjemo da se pretvaramo da smo drugačiji nego što zaista jesmo, samo da bismo zadovoljili druge, samo da bismo bili dovoljno dobri za druge. Trudimo se da zadovoljimo roditelje, trudimo se da zadovoljimo nastavnike u školi, trudimo se da zadovoljimo crkvu, i tako počinjemo da glumimo. Pretvaramo se da smo ono što nismo jer se plašimo da ćemo biti odbačeni. Strah od odbacivanja pretvara se u strah da nećemo biti dovoljno dobri. Na kraju postajemo nešto što nismo. Postajemo kopija vjerovanja svoje majke, očevih vjerovanja, društvenih vjerovanja i religioznih vjerovanja.
Sve naše prirodne težnje gube se u procesu pripitomljavanja. A kada dovoljno odrastemo da možemo da shvatamo, mi naučimo riječ NE. Odrasli kažu: „Nemoj da radiš ovo ili ono.” Mi se bunimo i kažemo: „Ne!” Bunimo se zbog toga što branimo svoju slobodu. Želimo da budemo ono što jesmo, ali mi smo veoma mali, a odrasli su veliki i jaki. Poslije određenog vremena počinjemo da se plašimo jer znamo da ćemo svaki put kada uradimo nešto loše biti kažnjeni.
U izvjesnom periodu našeg života pripitomljavanje postaje tako snažno da nam više nije potreban niko drugi da nas pripitomljava. Nisu nam potrebni majka ili otac, škola ili crkva da bi nas pripitomljavali. Toliko smo dobro obučeni da počinjemo da pripitomljavamo sami sebe. Postali smo životinje koje se same pripitomljuju. Sada možemo da pripitomljujemo sebe u skladu sa istim onim sistemom vjerovanja koja smo prihvatili, i uz upotrebu istog sistema nagrada i kazni. Mi kažnjavamo sebe onda kada se ne ponašamo u skladu sa svojim sistemom vjerovanja; nagrađujemo sebe onda kada smo „dobri dječaci” ili „dobre djevojčice”. Taj sistem verovanja je poput Knjige zakona koja vlada našim umom. Bez pogovora, šta god da se nalazi u toj knjizi zakona, za nas predstavlja istinu.◄------
------►Izbjegavaj negativne izvore,
osobe, stvari i navike.
Vjeruj u sebe. ...
Ne odustaj i ne popuštaj.
Uživaj u životu danas; juče je prošlo, a sutra možda nikada neće doći.
Čvrsto se drži svojih snova.
Ignoriši one koji te pokušavaju obeshrabriti.
Učini to!
Voli prvo sebe i najviše sebe, jer ne možeš pomoći drugima ako prvo ne voliš sebe.
Otvori oči i gledaj stvari kakve su one zaista.
Preuzmi kontrolu nad sopstvenom sudbinom.
Želi to više nego išta.
Ubrzaj svoje napore.
Ti si jedinstven/a. Ništa te ne na ovome svijetu ne može zamijeniti.
Naciljaj svoju metu i kreni ka cilju.
Daj više nego što si planirao dati.
Pokušavaj, nije važno koliko teško izgleda. Biće bolje.
Vježba čini majstora.
Porodica i prijatelji su skriveno blago. Potraži ih i uživaj u njihovom bogatstvu.
Razmotri stvari iz svakog ugla.
Pokreni se. Učini da se nešto desi.
Nikada ne laži, ne varaj i ne kradi. Ostani dosljedan.
Čitaj, proučavaj i uči o svemu važnom u tvom životu.
Prestani oklijevati.
Upoznaj sebe, jer to je najbolji način da upoznaš druge.
Dočaraj sebi nešto. Maštaj.◄------
------►Dugo sam vjerovao da u svakoj generaciji ima nekoliko duša, nazovite ih srećnicima ili prokletima, koje su prosto rođene tako da ne pripadaju, koje dolaze na svijet poluodvojene, ako hoćete, bez čvrste veze sa porodicom ili mjestom ili nacijom ili rasom; da možda ima na milione, milijarde takvih duša, možda isto toliko nepripadajućih koliko i pripadajućih. Jer su oni koji cijene stabilnost,...
koji se plaše prolaznosti, neizvjesnosti, promjena, podigli moćan sistem stigmi i tabua protiv neukorenjenosti, te razarajuće antidruštvene sile, tako da se uglavnom prilagođavamo, pretvaramo se da nas motivišu vjernost i solidarnost koje u stvari ne osjećamo, krijemo svoje tajne identitete ispod lažne kože onih identiteta koji su odobreni pečatom “pripadajućih”.
Ali, istina procuri u naše snove; dok smo sami u krevetu (jer noću smo potpuno sami, čak i ako spavamo sa nekim), vinemo se, letimo, bježimo. A u budnim sanjama koja naša društva dozvoljavaju, u našim mitovima, umjetnostima, pjesmama, slavimo nepripadajuće, drugačije, odmetnike, čudake. Tako ja to vidim. Vi ne morate da se složite. Možda nas, na kraju krajeva, i nema tako mnogo. Možda i unosimo razdor i možda smo antidruštvena sila i možda nas treba zabraniti. Vi imate pravo na svoje mišljenje. Sve što ću ja reći je: mirno spavaj, dušice. Čvrsto spavaj i lijepo sanjaj.◄------
------►Tvoje postojanje je poklon svijetu.
Ti si jedinstven/a u svakom smislu.
Tvoj život može biti ono što poželiš. ...
Gustiraj dane, jedan po jedan.
Broji svoje blagoslove, ne nevolje.
Uspjećeš, šta god da se desi.
U tebi se krije jako puno odgovora.
Nemoj sebe ograničavati.
Toliko snova čeka da ih ostvariš.
Odluke su suviše bitne da ih prepustiš slučaju.
Uvijek pokušaj dostići vrh i cilj.
Najviše energije trošiš kad brineš.
Što duže nosiš problem, sve teži postaje.
Ne shvataj stvari suviše ozbiljno.
Živi smireno, da se ne bi kajao/la.
Zapamti da malo ljubavi daleko dogura.
Zapamti da puno… dogura dovijeka.
Zapamti da je prijateljstvo mudra investicija.
Životno bogatstvo su ljudi.
Shvati da nikad nije kasno.
Radi obične stvari na neobičan način.
I nikad ne zaboravi. Čak ni jedan jedini dan…
Kako si poseban/na. ◄------
------►Jedan stariji čovjek, u bolnici je bio na umoru. Odbrojavani su mu posljednji sati.
U jednom trenutku je otvorio oči i uspio vidjeti nekoliko prilika koje su se skupile oko njegovog kreveta. Nije ih uspio prepoznati. ...
Zatvorivši oči upitao ih je:
“Prijatelji, ko ste vi?”
Jedna od prilika reče:
“Mi smo tvoji zanemareni snovi, zaboravljene želje i neostvarene vizije. Mi smo sve ono što si mogao uraditi za života, ali si to propustio učiniti.”
“Žao mi je zbog toga” – reče starac – “ali ipak cjenim što ste se uprkos mojoj nemarnosti i lošem odnosu prema vama došli oprostiti od mene na kraju mog života.”
Jedna od prilika se nagnula i mirnim mu glasom odgovorila:
“Ne ... mi se nismo došli oprostiti od tebe... došli smo umrijeti s tobom.”◄------
------►Želim znati za čim žudiš i imaš li hrabrosti snivati o ispunjenju želja srca svoga.
Ne zanima me koliko ti je godina....
Želim znati jesi li spreman riskirati da ispadneš budala zbog ljubavi, zbog svojih snova, zbog ove pustolovine koju nazivamo životom.
Ne zanima me koji planeti djeluju na tvoj mjesec. Želim znati jesi li stigao do središta vlastite boli, jesu li te životna razočaranja otvorila ili si se skutrio i zatvorio od straha da ponovno ne osjetiš bol. Želim znati jesi li u stanju trpjeti bol, moju ili svoju, a da je pritom ne moraš skrivati ili ublažavati ili izbrisati.
Želim znati znaš li se radovati, zbog mene ili sebe, i možeš li divlje zaplesati i pustiti da te ekstaza preplavi sve do vrškova prstiju, a da nas pritom ne upozoravaš neka budemo pažljivi, realni, svjesni ljudskih ograničenja.
Ne zanima me je li priča koju mi pričaš istinita. Želim znati jesi li spreman razočarati drugoga kako bi bio iskren prema sebi; jesi li spreman podnijeti optužbe za izdaju, a pritom ne iznevjeriti sebe; možeš li biti izdajica i samim time vrijedan povjerenja.
Želim znati jesi li u stanju vidjeti ljepotu, pa i ako nije lijepa, svakoga dana, i možeš li svoj život nadahnjivati njezinom prisutnošću.
Želim znati jesi li dovoljno snažan da živiš s neuspjehom, svojim i mojim, i da svejedno stojiš na rubu jezera i ushićeno vičeš prema srebrnom punom mjesecu; - Tooo!
Ne zanima me gdje živiš i koliko novaca imaš. Želim znati jesi li sposoban ustati, nakon noći ispunjene tugom i očajom, umoran i do kostiju izubijan, i učiniti sve što je potrebno kako bi nahranio svoju djecu.
Ne zanima me koga poznaješ i kako si dospio ovamo. Želim znati hoćeš li i dalje sa mnom stajati u žaru vatre i ne posustajati.
Ne zanima me gdje si ili što si ili s kim si studirao. Želim znati sto te u tebi samom gura naprijed u trenucima kad se sve ostalo ruši.
Želim znati možeš li biti sam sa sobom i voliš li uistinu osobu koja jesi u trenucima praznine.◄------
------►Iskustvo nam savjetuje da se treba bojati, da treba biti oprezan, da ne treba vjerovati. Iskustvo nas uči da ne griješimo, da ne ponavljamo ono gdje su drugi već stradali. Svijetu, međutim ne mogu pomoći oni koji su načisto sa životom. Svijetu ne trebaju oni koji su ostali bez zabluda i snova. Oni kojima je sve jasno, očigledno, poznato i vjerovatno. Svijetu pomažu mladi i neiskusni, oni ko...
ji ne vjeruju ni u čije iskustvo. Oni koji ne priznaju argumente. Oni koji ne vjeruju da se povijest ponavlja. Oni koji se ne plaše da pogriješe. Oni koji su gluhi za činjenice, slijepi za očigledne stvari, puni iluzija, zabluda, snova, ideala, spremni za najveće podvige i žrtve.
Beznadežan slučaj ne može biti heroj. Čovjek bez nade i nije pravi čovjek. On je kompromitovao sve ideale i ciljeve. Da su na svijetu samo takvi, život bi se zaustavio.
Spas čovječanstva je u tome što se ljudi raduju bez iskustva i što u iskustvo ne vjeruju. Vjerovati u iskustvo znači biti očajnik bez ijednog razloga za život.
Životu su potrebni oni koji bi poludjeli kada bi sve znali. Oni koji bi se poubijali kada bi svega bili svjesni.
Niko nikome nije ništa dokazao. Svako mora da pređe svoj put i potroši svoju mjeru iluzija. Niko ne nastavlja ničiju nesreću. Svako živi svoj život. Ničija starost nije nečija mladost. Ničije iskustvo nije nečiji zakon!◄------
------►Treba se izlagati opasnostima – govorio je. Čudo života možemo istinski razumjeti jedino ako dopustimo da se dogodi nešto neočekivano. Svakoga dana Gospod nam daruje – zajedno sa suncem – jedan trenutak kada je moguće izmjeniti sve ono što nas čini nesrećnim. Svakoga dana nastojimo da obmanemo sami sebe kako nismo prepoznali taj trenutak, kako on ne postoji, kako je današnji dan istovjetan ...
jučerašnjem i kako će biti jednak sutrašnjem. Ali, onaj ko obrati pažnju na dan koji traje, otkriva čarobni trenutak. On može biti sakriven u času kad izjutra otključavamo vrata, u onoj kratkotrajnoj tišini koja naglo nastupi poslije ručka, u hiljadu i jednoj stvari koje nam izgledaju isto. Taj trenutak postoji – trenutak kad nas sva snaga zvijezda u momentu prožme i omogući nam da činimo čuda.
Sreća je ponekad blagoslov, ali najčešće osvajanje. Čarobni trenutak koji se javlja svakoga dana pomaže nam da se mijenjamo, navodi nas da se upustimo u potragu za svojim snovima. Patićemo, preživljavaćemo teške časove, suočićemo se s mnogim razočarenjima – ali sve je to prolazno, i ne ostavlja trag. I jednoga dana, u budućnosti, moći ćemo da se osvrnemo unazad sa ponosom i vjerom.
Jadan je onaj ko se plaši da se izloži opasnostima. Jer on se možda nikada ne vara, nikada ne razočarava, niti pati poput onih koji slijede neki svoj san. Ali kad se osvrne za sobom – a svi se mi uvijek osvrćemo za sobom – začuće glas svog srca kako mu govori: „Šta si učinio sa čudima koje je bog posijao duž tvojih dana? Šta si učinio sa sposobnostima koje ti je tvoj učitelj povjerio? Zakopao si ih duboko u neku jamu iz straha da ih ne izgubiš. Dakle, to je tvoje jedino naslijeđe: izvjesnost da si proćerdao svoj život.“
Jadan je onaj ko bude slušao takve riječi. Jer će tada povjerovati u čuda, ali uzalud. Čarobni trenuci njegovog života otišli su u nepovrat.◄------
------►Danas je otvorila prozore nekoliko puta, sluteći…da će proći ulicom bez početka i kraja… oči njegove... I danas je......
I sada gleda…
i svi su opet tu,
dolaze i prolaze…
samo njega nema.
Jedna zvijezda sa neba
k’o nada se nasmije,
a postelja od snova…
velika i bijela,
iznova… čeka je;
i novo sutra
kada neće htjeti…
Reče da od sutra
neće na njega misliti,
ali… za svaki slučaj,
-samo će jedan, mali,
krišom….
prozorčić otvoriti.◄------
------►Postoje male okice koje počivaju na tebi, koje te gledaju i noću i danju;
postoje mala uvca koja brzo uzmu sve što ti kažeš;
postoje male ručice koje čežnjivo rade sve što i ti radiš;...
i mali dečak koji i danju sanja da jednom bude kao ti.
Kao mališin idol, ti si mudrac nad mudracima;
u maloj glavici na tebe ni sjenka sumnje nije pala.
Pobožno imajući povjerenje u tebe, čuva sve što kažeš i uradiš
da bi i on isto govorio i radio kad poraste i bude kao ti.
Postoji jedan okati mališa koji vjeruje da si uvijek u pravu
koji je spreman da te sluša i posmatra i noću i danju.
Ti si primjer u svemu što radiš, dječaku koji čeka da poraste
da bi bio kao ti.◄------
------►Iza ovih oblaka negdje daleko na toplom mjesec spava…
Možda sam ove oblake sama ja digla... i poredala da pokrijem moje nebo…
Bez mesečeve prašine i šaputanja noćnih sjenki moje će se oči privići na mrak…. i bolje će vidjeti bez snova u očima, ko trnja u prstima koji vape da dotaknu sjaj zvijezda…
Pod mojim nogama, pod zemljom koja upija ovu kišu, duboko je pokopan moj plavi san… Čudesna priča o mjesečini, tebi i meni…
U mojoj krvi kuljaju krici… Ohladiću ih…da ne čuješ i ne dozivaš me…
Ne dozivam te više… I ne sanjam više… Jer nisam te pravim imenom dozivala…
Više u plavo ne vjerujem… Boja neba je iluzija… Plavi san nedosanjan je pokopan.◄------
------►Ne dozvoli da u životu budeš igračka – budi igrač. Ne čekaj da ti sreća padne u ruke – pronađi je sam. Ne traži pomoć od drugih, ako sam nisi spreman da pomogneš. Ne očekuj uspjeh ako se previše ne trudiš! Ne odustaj od svojih snova ako naiđeš na prepreku. Ne misli na budućnost ako živiš u prošlosti.◄------
------►Najbolje stvari u životu su besplatne
Zagrljaji
Osmijesi...
Prijatelji
Poljupci
Porodica
Snovi
Ljubav
Smijanje
Lijepe uspomene.◄------
------►1. Prestani da se inatiš. – Inat je blokada sreće.
2. Prestani da kukaš. – Umjesto toga, iskoristi to vrijeme i energiju da uradiš nešto po tom pitanju.
3. Prestani da misliš ono što ne želiš da kažeš. – Komuniciraj sa drugima redovno i efektivno....
4. Ti nisi centar svijeta. – Zemlja se okreće oko svoje ose, ne oko tebe. Razmisli na trenutak da bi shvatio dubinu ove istine.
5. Prestani da lažeš. – Dugoročno gledano, istina uvijek izađe na vidjelo. Ili si dorastao svojim djelima, ili te tvoja djela konačno posjeduju.
6. Prestani da kriviš druge. – Kriveći druge ne postižeš ništa. Ili ti vladaš svojim problemima ili tvoji problemi vladaju tobom. To će uvijek biti samo tvoj izbor. Ali ako kriviš druge za ono kroz šta ti prolaziš, ti poričeš sopstvenu odgovornost – odričeš se sopstvene moći nad tim dijelom svog života, a i iritiraš druge u tom procesu.
7. Prestani da sumnjaš. – Ako misliš da nešto ne možeš postići, evo dobrih vijesti za tebe…I NE MOŽEŠ. Ali onda barem ne dozvoli da tvoja sumnja utiče na snove drugih ljudi. I zapamti, onaj ko kaže da se nešto ne može uraditi, ne bi smio da smeta onima koji to pokušavaju.
8. Prestani da koriguješ druge. – Ispravljanje tuđih grešaka kada su oni totalno u krivu je jedna stvar, ali stalno upadanje sa svojim mišljenjem u njihov govor, u najmanju je ruku neprimjereno i ofucano.
9. Ne budi sebičan. – Uvijek ćeš dobiti nazad u onolikoj mjeri u kojoj si prethodno dao sebe. Ni manje, ni više.
10. Prestani da osuđuješ druge. – Svi mi vodimo naše sopstvene ratove. Nemaš pojma kroz šta drugi prolaze, kao što ni oni nemaju pojma kroz šta ti prolaziš.◄-----
------►Ako ne ostvariš svoj san...
neko će te zaposliti da ostvariš njegov san!◄------
------►Ponekad zastanete, poželite od svega da odustanete, ali nemojte. Jer ako odbacite svoje snove, niko ih neće pokupiti. Borite se za ono što vam je važno i do čega vam je stalo. Ne dopustite da vam to oduzmu i sruše. Uvijek gledajte naprijed i samo naprijed,... jer nikada nije toliko loše da ne može biti gore, niti toliko dobro da ne može biti bolje. Ma na kraju krajeva, uvijek sve ispadne dobro, JER AKO NIJE DOBRO – ONDA NIJE KRAJ.◄------
------►Kada je Bog stvorio ženu, došao je do šestog dana, radeći prekovremeno. Jedan Anđeo je došao i upitao ga:
“Zašto trošiš tako puno vremena na nju?” Bog odgovori:... “A jesi li ti vidio sve spefikacije, koje sam napravio da je formiram?” Evo, vidi:
“Ona mora znati prati, ali ne smije biti od plastike, imati više od 200 pokretnih zglobova, a svi moraju imati mogućnost za zamjenu, i usput svaka dijeta mora funkcionisati, i još mora imati krilo za najmanje četvero djece… u isto vrijeme treba znati dati poljubac, izliječiti od jednog povrijeđenog koljena do slomljenog srca, i sve to mora raditi samo sa dvije ruke.”
Anđeo se začudio svim tim zahtjevima: “Sa samo dvije ruke?….Nemoguće! I ovo je samo standardni model?” Pa se ponovo obrati Bogu: “To je puno posla za jedan dan…pričekaj sutra, pa je dovrši“.
“Ne želim to!”, protestvovao je Bog. “Tako sam blizu da dovršim ovo biće, meni toliko drago. Kad se razboli, sama će se izboriti za svoje ozdravljenje, i moći će raditi 18 sati dnevno.” Anđeo se približio i dotaknuo ženu.
“Bože, kako si je napravio taku meku?”
“Jeste, mekana je”, reče Bog, “ali napravio sam je da ima i veliku snagu. Nećeš vjerovati što sve može učiniti i izdržati.”
“A može li misliti?” pita Anđeo. Bog odgovara: “Ne samo da može misliti, ona može i sarađivati i dogovarati se.”
Anđeo je ugledao nešto što mu je privuklo pažnju…, pa dotače ženino lice.
“Bože, izgleda da ovaj model ipak ima jedan propust. Rekao sam ti da previše stvari stavljaš na nju…”
“Nije to nikakav propust…to je jedna suza”, ispravi ga Bog.
“A zašto to, čemu služi?” upita Anđeo.
I Bog kaže:
“Suza je njezin način da se izrazi, njena tuga, njena ljubav, njena samoća, njen bol i njen ponos.”
Ovo je ostavilo jak utisak na Anđela: “Ti si genijalac, Bože. Na sve si mislio! Žena je sjajno biće!!”
To je istina! Žena ima snagu, zato joj se čovjek divi. Ona podnosi teškoću, nosi tugu, ali zna za sreću, ljubav i svoje mišljenje. Ona se smije, kad želi vrisnuti. Žena pjeva, kada želi plakati. Plače kad je srećna i smješka se kad je nervozna. Bori se za ono u šta vjeruje. Ona je protiv nepravde. Ne priznaje “ne” za odgovor, ako ima drugi i bolji način za rješenje. Sve od sebe daje za svoju porodicu. Ona prati prijateljicu ljekaru, zato što se ova boji. I žena voli bez granica… Ona plače od sreće kad joj djeca nešto novo u životu dožive, raduje se dobroti svojih prijatelja. Srećna je kad čuje za neko rođenje ili vjenčanje. Njeno srce se lomi kada čuje za smrt neke drage osobe. Tuguje za izgubljenim voljenim osobama, ali je jaka i kad nema više ništa za što bi se borila. Žena zna da jedan poljubac i jedan zagrljaj može izliječiti slomljeno srce.
“ALI….”, Bog će zabrinuto:
“IMA JEDNA GREŠKA KOD ŽENE… i ne znam kako da je ispravim…
ONA ZABORAVLJA KOLIKO VRIJEDI!◄------
------►Jednog dana bog se umorio od ljudi. Nije mogao da ih gleda očima. Neprekidno su mu dosađivali tražeći sve i svašta. Zato je odlučio da se sakrije na neko vrijeme. ... Okupio je sve svoje savjetnike i upitao ih: “Gdje da se sakrijem? Koje je najbolje mjesto?”
Jedan mu je odgovorio:”Na vrh najviše planine na planeti.” drugi:”Na dno okeana, tamo te niko neće pronaći.” treći:”Najbolje je da se sakriješ na tamnu stranu mjeseca, to je najskrivenije mjesto, tamo te nijedan čovjek neće ni tražiti.”
Ali bogu se nisu svidjeli odgovori njegovih savjetnika, pa se obratio svom najmudrijem anđelu sa istim pitanjem: “Gdje da se sakrijem od ljudi?”
Anđeo se nasmijao i odgovorio mu:“Sakrij se u ljudsko srce. To je mjesto u koje ljudi nikad ne zalaze!”◄------
------►Djevojka upita svog momka: ‘Da li si zaljubljen u mene?’ On odgovori:’Ne!’ Ona ga upita:’Da li misliš da sam lijepa?’ On odgovori:’Ne!’ Ona ga opet upita:’Da li sam bar u tvome srcu?’... On odgovori:’Ne!’ Na kraju ga upita:’Da te napustim da li bi plakao za mnom?’ On odgovori:’Ne!’ Okrenula se veoma razočarana i odlučila da ode od njega.
On je na to zagrli i reče joj: ‘Ja nisam zaljubljen u tebe – JA TE VOLIM!!!! Ja mislim da nisi lijepa – JA MISLIM DA SI PRELIJEPA!!! Ti nisi u mome srcu – TI SI MOJE SRCE!!! Ja ne bih plakao kada bi me ostavila – JA BIH UMRO!!!’Znali su se šest mjeseci, prije nego što su se počeli zabavljati, posvađali su se, ali su se i poslije te svađe zbližili još više. Jednoga dana mu je rekla da je bolesna i da ima tešku bolest srca. U istom trenutku ju je zagrlio i počeo plakati. Ubrzo, kada je trebala ići na operaciju, kada je trebala ući u avion, nije se ni pozdravio s njom. Kada je došla oporavljena sa operacije nije ga vidjela među okupljenima. Pitala je majku:“Gdje je on?“. A ona joj je odgovorila:
ZAR TI NE ZNAŠ KO TI JE DAO SRCE?!‘◄------
------►Njemački pjesnik Rilke boravio je neko vrijeme u Parizu. Idući na univerzitet svakog je dana u dvorištu svoje prijateljice Francuskinje prolazio vrlo prometnom ulicom. Na tom putu, iza jednog ugla, redovno je sjedila neka prosjakinja, koja je od prolaznika tražila milostinju. Sjedila je uvijek na istom mjestu, nepomična kao kip, s ispruženom rukom gledajući u zemlju. Rilke joj nikada ništ...e nije udijelio, dok je njegova prijateljica znala spustiti koji novčić. Jadnog dana mlada žena začuđeno upita pjesnika:
“Zašto nikada ništa ne daš onoj sirotici?” “Trebali bismo udijeliti nešto njezinom srcu, a ne u ruke” odgovorio je pjesnik. Sljedećeg dana Rilke se pojavio s prekrasnom, tek procvalom ružom. Stavi je prosjakinji u ruku i htjede proći. Tada se dogodi nešto neočekivano. Sirotica je podigla oči, pogledala pjesnika, brzo ustala, uzela njegovu ruku i poljubila je. Otišla je stišćući ružu na grudima. Cijelu nedjelju nisu je vidjeli. Osmog dana pojavila se na istom uglu. Bila je nijema i nepokretna kao i uvijek. “Od čega je živjela sve ove dane, kad nije ništa dobila?” upitala je mlada Francuskinja. “Od ruže”, odgovori pjesnik.◄------
------►Ne zaboravi da je svakome ponekad teško. Nevjerovatno je iznurujuće kad svakog dana radiš nešto u čemu ne uživaš ili za šta te je baš briga. Ali ako slijediš svoje snove, bar ćeš se izmoriti onim što najviše voliš. Dobro, možda će ti se činiti da to baš i nije veliki doprinos sveopštoj ravnoteži. Ipak, veruj mi da jeste.
Ako iscijediš ono najbolje iz svog života i uživaš u svakoj kapi sve... obično oko tebe postaće neobično. Kad radiš ono što voliš, svakog se jutra izmigoljiš ispod ćebeta i drago ti je što je svanuo još jedan dan i ispuni te iskrena radost koja je strašno zarazna.
Baš kao kad prsneš u smijeh, pa onda još neko počne da se smije sa tobom, i još neko, dok na kraju svi ne počnete da se valjate od smijeha, i ne zaboli vas stomak, i ne ostanete bez daha, toliko da ne možete ni da ustanete.
Ali ipak je od svega najbolje to što kad radiš ono od čega ti se brkovi ukovrdžaju (naravno, pod pretpostavkom da imas brkove) time ohrabruješ i druge da slijede svoje snove, i tako ti, prijatelju, mijenjas svijet!
Znaš šta? Čak i da debelo omaneš i sve živo zabrljaš, svejedno ćeš uživati u toj nevjerovatno zabavnoj životnoj pustolovini, i uveče ćeš zaspati znajući da si dao sve od sebe i učinio nešto, a ujutru ćeš se radovati budućnosti koja je divna i uzbudljiva koliko god poželiš.
A znaš šta još? Ako samo oslušneš srce i mućneš glavom, nikad nećeš omanuti!◄------
------►Kad ptica prestane voljeti drugu pticu, ona joj ne kaže:
“Odleti sada tisuće milja daleko da ne bi gledala ravnodušnost kako se gomila u mojim zjenicama…!”
Jer ptica nije troma kao čovjek; daljina je za nju lepršanje slatke svjetlosti koja raspiruje ljubav....
Ne kaže joj:
“Sad se sakrij tisuću stopa duboko ispod zemlje, da ne čuješ kako pjevam u predvečerje nježnu uspavanku drugoj dragani koja leži sa kljunom u mom krilu…!”
Jer ptica nije površna kao čovjek; ona zna da se otkucaji srca pod zemljom propinju još snažnije, i umjesto umirujućih zvukova uspavanke cijela bi šuma morala slušati tutnjavu podzemlja koju je izbacio bol…
Zato ptica kad prestane voljeti drugu pticu, ona ostane pokraj nje da tu umre u samoći.
A čovjek kad prestane voljeti drugog čovjeka, od stida i pomutnje ne zna što bi, i bježeći sve dalje od njega... ugnijezdi u svom srcu njegovu tugu.◄------
------►Postoje ljudi koji vam izvade srce ... i postoje ljudi koji ga vrate na mjesto.◄------
------►Upravo zato što je tako topao, osmijeh je ljepši od bilo kojeg cvijeta na svijetu.◄------
------►Ako želite tražiti Istinu, morate ići van, daleko izvan ograničenja ljudskog uma i srca i tamo je pronaći – ta istina je u vama samima. Nije li jednostavnije da si za cilj postavite život sam, umjesto da imate posrednike, gurue, koji Istinu neizbježno moraju prizemljiti i tako je iznevjeriti.
U tebi se nalazi cijeli svijet i ako znaš kako gledati i učiti, vrata su ti tamo, ključ ti je u ru...ci. Niko na svijetu ne može ti dati ključ niti otvoriti vrata…niko osim tebe.
Na pitanje postoji li ili ne postoji Bog ili istina ili stvarnost, ili kako god to volite nazivati, nikada ne mogu odgovoriti knjige, sveštenici, filozofi ili spasitelji. Niko i ništa ne može odgovoriti na to pitanje osim tebe samog i eto zašto moraš upoznati sebe. Nesavršenost leži samo u potpunom nepoznavanju sebe. Razumjeti sebe je početak mudrosti.
Morate razumjeti cjelinu života, ne samo jedan mali dio. Zbog toga morate čitati, zato morate gledati nebo, zato morate pjevati i plesati, i pisati pjesme i patiti i razumijevati, jer sve je to život.
Desio se spoljašnji napredak od volovske zaprege do mlaznog aviona, ali psihološki, pojedinac se nije nimalo promjenio, a društvene strukture širom svijeta stvaraju pojedinci. Spoljašnja društvena struktura je rezultat unutrašnje psihološke strukture naših međuljudskih odnosa, jer je pojedinac rezultat sveopšteg iskustva, znanja i ponašanja čovjeka. Svako od nas je skladište prošlosti. Pojedinac je čovjek koji je čitavo čovječanstvo.
Ako zaista možemo da razumijemo problem, odgovor će se pojaviti, jer on nije odvojen od problema.
Tokom vjerske povijesti bili smo uvjeravani od vjerskih vođa da ako izvodimo određene obrede, ponavljamo izvjesne molitve ili mantre, potčinimo se izvjesnim obrascima, suzbijemo naše želje, kontrolišemo naše misli, potisnemo naše strasti, ograničimo naše apetite i uzdržimo se od popuštanja polu, mi ćemo, nakon dovoljno mučenja uma i tijela, pronaći nešto iza ovog malog života. I to je ono što su milioni takozvanih religioznih ljudi činili vijekovima, bilo u osamljenosti, otišavši u pustinju, planinu ili pećinu ili lutajući od sela do sela sa prosjačkom zdjelom, ili u grupu, pridruživši se manastiru, sileći svoje umove da se potčine utvrđenom obrascu. Ali mučen um, slomljen um, um koji hoće da pobjegne od čitave zbrke, koji je porekao spoljašnji svijet i otupio od discipline i potčinjavanja – takav um, koliko god dugo tragao, naći će samo ono što je u skladu sa njegovom iskrivljenošću.
Kada sebe nazivate Indijcem ili Muslimanom ili Kršćaninom ili Evropljaninom, ili bilo čim drugim, vi vršite nasilje. Shvatate li zašto je to nasilno? Zato što odjeljujete sebe od ostatka čovječanstva.◄------
------►Zašto moramo da slušamo svoje srce? – upita mladić u trenutku kada su se spremali da prenoće. - Jer tamo gdje ono bude, tamo će biti tvoje blago.
- Srce mi je uznemireno – reče mladić. – Sanja, uzbuđuje se i zaljubljeno je u jednu ženu pustinje. Stalno od mene nešto zahtijeva i noćima me ne pušta da spavam dok mislim na nju. - To je dobro. Tvoje srce je živo. Nastavi i dalje da slušaš to š...to ima da ti kaže.
Naredna tri dana mimoiđoše se sa nekoliko ratnika, a još neke su vidjeli na horizontu. Mladićevo srca je počelo da govori o strahu. Pričalo mu je priče koje je čulo od Duše Svijeta, priče o ljudima koji su krenuli u potragu za svojim blagom i nikad ga nisu našli.
Ponekad bi uplašilo mladića pomišlju da neće uspjeti da nađe blago ili da bi mogao da umre u pustinji. U drugim prilikama bi govorilo mladiću da je već zadovoljno jer je našlo ljubav i zlatnike.
- Moje srce je kolebljivo – reče mladić Alhemičaru kada su zastali da malo odmore konje. – Ne želi da nastavim. - To je dobro. To je dokaz da ti je srce živo. Prirodno je da se plašiš da promijeniš sve što si do sada stekao – za jedan san.
- Zašto onda trebam da slušam svoje srce? - Zato što nikad nećeš uspjeti da ga ućutkaš. Čak i ako se budes pravio da ga ne slušaš, ono će uvijek biti u tvojim grudima, stalno ponavljajući šta misli o životu i o svijetu.
- Čak i kad je sklono izdaji? - Izdaja je udarac koji ne očekuješ. Ako dobro poznaješ svoje srce, onda to njemu nikad neće poći za rukom. Jer ćeš poznavati njegove snove i njegove želje i umjećeš da se nosiš sa njima. Niko nije uspio da pobjegne od svog srca. Zato je bolje slušati šta govori. Kako nikad ne bi došlo do udaraca koje ne očekuješ.
Mladić je nastavio da sluša svoje srce dok su putovali pustinjom. Počeo je da upoznaje njegove smicalice i trikove, a samim tim je počeo i da ga prihvata onakvo kakvo je. Tako je mladić prestao da osjeća strah i više nije želio da se vrati jer mu je srce jednog popodneva reklo da je zadovoljno.
“Čak i ako malo izvoljevam”, govorilo je njegovo srce, “to je zbog toga što sam ljudsko srce, a ljudska srca su takva. Boje se ostvarenja svojih najvećih snova, jer smatraju da to ne zaslužuju ili da će doživeti neuspjeh. Mi premiremo od straha i pri samoj pomisli na ljubavi koje su zauvijek otišle, na trenutke koji su mogli biti lijepi, a nisu bili, na blaga koja su mogla biti otkrivena, a ostala su zauvijek skrivena u pijesku. Jer kad se to dogodi, mnogo patimo”.
- Moje srce se boji patnje – reče mladić Alhemičaru jedne noći kad su posmatrali nebo bez mjeseca. - Reci mu da je strah od patnje gori od same patnje. I da nikad nijedno srce nije patilo kada je krenulo u potragu za svojim snovima, jer svaki trenutak potrage jeste trenutak sretanja s Bogom i s Vječnošću.
“Svaki trenutak potrage je trenutak susretanja” – reče mladić svom srcu. “Dok sam tragao za svojim blagom, svi dani su bili svijetli, jer sam znao da je svaki taj čas dio sna o potrazi. Tragajući za tim svojim blagom, na putu sam otkrio stvari koje ni u snu nisam sanjao da ću sresti, a sve to zahvaljujući hrabrosti s kojom sam pokušao da dosegnem stvari nedostižne pastirima.”
Onda je čitavo jedno popodne njegovo srce ostalo mirno. Tokom noći, mladić je mirno spavao, a kada se probudio njegovo srce je počelo da mu priča neke stvari iz Duše Svijeta.
Ispričalo mu je kako je srećan svaki čovjek koji nosi Boga u sebi. I da je sreću moguće naći i u zrnu pustinjskog pijeska, kao što mu je Alhemičar već rekao. Jer zrno pijeska je trenutak Stvaranja, a Vaseljeni su bile potrebne tisuće miliona godina da bi ga stvorila.
“Svakog čovjeka na kugli zemaljskoj čeka njegovo blago”, reče njegovo srce. Mi, srca, nemamo često običaj da govorimo o tom blagu, jer ljudi već više ne žele da ga pronađu. O njemu pričamo samo djeci. Onda ostavljamo da život uputi svakoga smjerom koji mu je odredila sudbina. Ali nažalost malobrojni su oni koji slijede put koji im je obilježen, a to je put Osobne Legende i sreće. Smatraju da je svijet pun prijetnji – i da zbog toga taj svijet postaje opasan. Zato mi, srca, počinjemo da govorimo sve tiše, ali nikada ne prestajemo. A potajno se nadamo da se naše riječi čuju, jer ne želimo da ljudi pate zato što nisu slijedili svoje srce.◄------
------►Uzimali smo jedno drugom riječ iz usta; mislili smo o istim stvarima i govorili o njima na isti način; izgledalo je da se poznajemo godinama, a ne samo dvije sedmice. U životu svakog čovjeka, govorio je, postoji samo jedna žena sa kojom može da ostvari savršenu vezu kao što u životu svake žene postoji samo jedan muškarac sa kojim se osjeća kompletna. Pronaći se, sudbina je malobrojnih. Svi... ostali su prinuđeni da žive u jednoj vrsti nezadovoljstva i neprekidne čežnje.
“Koliko je ovakvih susreta, govorio mi je u tami sobe; jedan u deset tisuća, jedan u milion, u deset miliona?”
“Da, jedan u deset miliona. Sve ostalo su prilagođavanja, prolazne privlačnosti epiderma, afiniteti tijela ili karaktera, socijalne nagodbe.”
Poslije tog zaključka, nisam prestajala da ponavljam: “Imali smo sreću, zar ne? Ko zna šta se iza toga krije, ko to zna?”
Na dan mog polaska, čekajući voz u malenoj stanici, zagrlio me je i šapnuo mi: “U kom životu smo se već sreli?”
“U mnogim”, odgovorila sam mu i rasplakala se.
Kada budeš doživjela prvi put ljubav, shvatićeš kako protivurječni i komični mogu da budu njeni efekti. Dok se ne zaljubiš, dok je tvoje srce slobodno i tvoj pogled ne pripada nikome, ni jedan od muškaraca koji bi mogli da te zainteresuju ne obraća pažnju na tebe. U trenutku kada te potpuno zaokupi jedna osoba i više te ne zanima niko drugi, odjednom te svi primjećuju, svi imaju neku lijepu riječ za tebe, svi ti se udvaraju. To je taj efekat prozora o kojem sam ti govorila: kada su otvoreni, tijelo obasjava dušu i obrnuto; sistemom ogledala oni osvjetljavaju jedno drugo. Za kratko vrijeme oko tebe se formira jedna vrsta zlatnog i toplog prstena koji privlači i druge, kao što medvjede privlači med. -_-_- IDI KUDA TE SRCE VODI ◄------
------►Moja impulsivna narav mnogo me je puta dovela do toga da sam svoje loše raspoloženje rješavala vikanjem na druge! Kasnije sam se loše osjećala i pokušala popraviti odnos s osobom koju sam povrijedila.
Jednog dana mi je prijatelj, koji me posmatrao tokom mog izvinjavanja, stavio u ruke list starog papira. Rekao mi je:
“Zgužvaj ga!”...
Začuđena, poslušala sam i zgužvala papir u loptu.
Na to mi je rekao:
“Sad ga izravnaj, da bude onakav kakvog sam ti ga dao.”
Dakako da list više nisam mogla poravnati. Što sam se više trudila, to su neravnine postajale grublje!
Prijatelj mi tada reče:
“Srce osoba koje si povrijedila je kao papir koji si upravo zgužvala. Ožiljak koji si načinila na srcima tih ljudi, teško je popraviti, kao i neravnine na tom papiru.”◄------
------►Sve što upravo proživljavaš samo je jedna od milion mogućih staza kojima putuješ.Zbog toga moraš uvijek imati na umu, da je staza samo staza; ako ti osjećaji kažu da po njoj ne smiješ putovati, ne smiješ na toj stazi ostati ni po koju cijenu. Da bi imao pravilnu jasnost moraš živjeti disciplinovanim životom. Samo tada ćeš znati da je svaka staza samo staza i da nije uvreda ni za tebe ni za ...druge da je napustiš ako ti tako tvoje srce nalaže. Pritom tvoja odluka da ostaneš na stazi ili da je napustiš mora biti oslobođena od straha ili ambicije.
Upozoravam te. Provjeri svaku stazu temeljito i promišljeno. Provjeri toliko puta koliko misliš da je potrebno.
Ovakvo pitanje samo star čovjek postavlja. Da li ova staza ima srce? Sve staze su iste, ne vode nikuda. Ima staza koje vode kroz grmlje, ili u grmlje. Na mom vlastitom putu mogu reći da sam prešao duge, duge staze, a sada se nigdje ne nalazim. Ima li ova staza srce? Ako ima staza je dobra, ako nema staza je bez vrijednosti. Obe staze ne vode nikuda; ali jedna ima srce druga ga nema. Jedna čini da je putovanje veselo, dok njom putuješ, jedno si s njom. Druga će učiniti da proklinješ svoj život. Jedna te jača druga slabi.
Prije nego što stupiš na bilo koju stazu postavi pitanje: Da li ova staza ima srce? Ako je odgovor ne, to ćeš znati, i tada moraš potražiti drugu stazu.
Nevolja je u tome što niko ne postavlja takva pitanja; kad čovjek konačno utvrdi da je izabrao stazu bez srca, staza je već spremna da ga ubije. Na tom mjestu rijetki se ljudi zaustave da bi promislili i napustili stazu. Staza bez srca nije nikada prijatna. Moraš se mučno potruditi, čak, da bi uopšte njom krenuo. S druge strane, staza sa srcem je laka; nije potrebno da se trudiš da bi je volio.
Rekao sam ti da izbor staze sa srcem mora biti slobodan od straha ili ambicije. Želja da se uči nije ambicija. Sudbina nas ljudi je da želimo znati.
Staza bez srca će se okrenuti protiv čovjeka i uništiti ga. Nije potrebno mnogo da čovjek umre a tražiti smrt je traženje ničega.
Za mene postoje samo putovanja stazama koje imaju srce, bilo kojom stazom koja ima srce. Njima putujem i jedini vrijedni izazov je da ih prođem čitavom njihovom dužinom.
I tako putujem – i gledam, gledam bez zraka.◄------
------►Sreću i dugu ne vidimo iznad svoje kuće ... već samo iznad tuđe.◄------
------►Ima onih koji daju nepobitne dokaze da mozak i srce ne mogu zajedno. Kod zaljubljenog čovjeka, razum je isključen, vođen emocijama, on pravi najveće gluposti, nerijetko gine, samo da bi osetio malo parče ljubavi, možda samo naznaku. Ništa više. Sa druge strane, razuman čovjek ne dozvoljava srcu da prevagne, već umno korača kroz život. Odmjereno, pažljivo, naposljetku, postane bogat i uspješan. Obično doživi duboku starost. Nije li onda bolje biti pametan i oslanjati se samo na mozak? ◄------
------►Sve što mi kao ljudi radimo na zemlji, samo su štitovi koji nas brane od udara neobjašnjivih i nepredvidljivih sila koje vladaju svijetom. Čovjek se u životu mnogo puta suočava sa novim situacijama koje su mu sasvim nepoznate, pa nema odgovarajućeg znanja na koje bi se oslonio pri odlučivanju; što da ućini. Tada vrijedi pravilo; odluke mora donositi po srcu. Pitaj svoje srce i ono će ti ...reći što da radiš. Štitovi sa srcem su najbolji od svih štitova. Svi imamo štitove koji nam omogućavaju da se s njima probijamo kroz život. Sa njima plaćamo svoj opstanak na ovoj zemlji. Najžalosnije je za čovjeka da svoj život plaća sa bijednim štitovima. Sa štitovima koji nemaju srce. Da bi čovjek preživio teške trenutke mora se tu i tamo okružiti s predmetima koji ga umiruju, koji imaju Srce. Ali ne smije postati opsjednuti sakupljač jer bi ga to učinilo teškim, spriječilo bi ga da se kreće fluidno. Kada bi kakav trenutak od njega zahtijevao brzinu, s prevelikim teretom bio bi spor. Postavlja se još jedno pitanje; što ako ga nikakvi predmeti sa srcem ne zanimaju, što onda da radi. U tom slučaju dovoljno je da je staza kojom putuje kroz život, Staza srca. Ona će mu dati svu zaštitu i radost koja mu je potrebna.◄------
------►Pronađi nekoga ko se ne plaši da ti kaže da mu nedostaješ.
Nekoga ko zna da ti nisi savršena, ali se prema tebi ophodi kao da jesi.
Nekoga čiji je najveći strah da tebe izgubi....
Nekoga ko svoje srce daje bez uslovljavanja.
Nekoga ko ti kaže “Volim te!” i to misli.
Na kraju, ali nikako najmanje važno, nađi nekoga kome neće smetati
da se probudi kraj tebe jednog jutra,
da te vidi sa borama i sijedom kosom,
ali će te bez obzira na to voljeti.◄------
------►PRAVO BLAGO U OSOBI NE MOŽEMO OTKRITI OKOM,NEGO SRCEM◄------
------►Postoji trenutak u životu kada čovjek najzad shvati: ko je zaista važan, ko više nije važan, ko nikada nije bio i ko će uvijek biti važan.◄------
------►Čovjek uvijek prekasno shvati da je protraćio svoje vrijeme na nebitne stvari sa ljudima do kojih mu u stvari i nije stalo. Najbolje je za svakoga kada nije svjestan prolaznosti života. Jer svijest o prolaznosti života oduzima volju za životom.◄------
------►Dobra vijest je da svako od nas sada može zamisliti želju... Loša vijest je da će samo rijetki odmah zapeti i da je ostvare.◄------
------►Jednoga dana, jedan bogataš dade korpu punu smeća jednom siromahu.
Siromah mu se nasmija i ode negdje s korpom.
Isprazni je, očisti i zatim napuni predivnim cvijećem....
Vrati se tom istom bogatašu i dade mu tu istu korpu.
Bogataš se začudi i reče: zašto mi daješ ovu korpu sada punu ovog predivnog cvijeća, kad sam ja tebi dao korpu punu smeća?
A siromah mu odgovori: SVAKO DAJE ONO ŠTO NOSI U SRCU.◄------
------►Svakog jutra u Africi se probudi jedna gazela. Ona tačno zna da danas mora trčati brže od bilo kog lava, jer će je inače lav uloviti i pojesti.
Svakog jutra u Africi se probudi i jedan lav.... On tačno zna da danas mora trčati brže od bilo koje gazele jer inače neće imati ništa za hranu.
Ali na kraju krajeva, kad se sve sabere i oduzme, nije ni važno da li si lav ili gazela….
…važno je da kad svane zora – IZAĐI I TRČI. ◄------
------►Grupa bišvih studenata, a sada vrlo uspješnih poslovnih ljudi, sastali su se da posjete svog omiljenog profesora sa univerziteta. Nedugo nakon što su se pozdravili, studenti su kroz razgovor počeli da se žale na stres na poslu i u životu uopće. Ponudivši gostima kavu, profesor je otišao do kuhinje i za par minuta se vratio sa velikim bokalom kave i cijelim asortimanom šoljá – porculanske, p...lastične, metalne, staklene, skupe, jeftine. Bilo ih je više nego što je bilo studenata. Postavi ih sve na sto i reče im da uzmu po šolju i da se posluže kavom. Kad je svaki od studenata imao u rukama šolju sa kavom, profesor im reče: “Ako ste primjetili, izabrali ste sve šolje koje su bile skupocjene i finog izgleda. Ostavljajući pritom na stolu one jeftine i obične. Iako je normalno da želite ono najbolje, tu ustvari i leži izvor vašeg stresa. Budite sigurni da sama šolja ne daje kvalitet kavi. U većini slučajeva je samo skuplja i ništa više. Sve što ste vi uistinu htjeli je kava, a ne šolja. Ali ipak ste svjesno birali najbolje šolje. I onda ste još počeli da gledate šolje koje su izabrali drugi. A sada želim da razmislite o ovome: Život je kava; Poslovi, novac i status u društvu su šolje. One su samo predmeti koji sadrže kavu, dok oblik, veličina ili cijena šolje koju imamo ne definišu niti mijenjaju kvalitet kave tj. života koji živimo. Uglavnom, koncentrišući se samo na šolju, mi propuštamo da uživamo kavu koju nam je Bog omogućio. Bog kuha kavu, a ne šolje. Uživajte vašu kavu!” _-_-_-_-_-_-_-_-_-_-_-_- Najsrećniji ljudi na svijetu nemaju sve najbolje, oni od svega prave najbolje.◄------
------►Naučio sam, da ne možeš nekoga natjerati da te voli. Sve što možeš učiniti jeste, da budeš neko koga se može voljeti, Ostalo zavisi od drugih. Naučio sam, da ako je meni stalo do nekoga, Ne mora značiti da je i njemu stalo do mene.... Naučio sam, da su potrebne godine da bi se izgradilo povjerenje, A samo sekunde da bi se uništilo. Naučio sam, da se ne računa šta imaš u životu, Nego koga imaš u životu. Naučio sam, da mi je potrebno mnogo vremena, Da bih postao osoba kakva želim biti. Naučio sam, da smo odgovorni za naša djela, Bez obzira kako se osjećamo zbog njih. Naučio sam, da ti kontrolišeš svoje ponašanje ili Ono kontroliše tebe. Naučio sam, da bez obzira koliko je veza strašna i burna, Vatra se postepeno gasi i bolje bi bilo da na njeno mjesto Dođe nešto drugo. Naučio sam, da imam pravo biti ljut, ali nemam pravo biti okrutan. Naučio sam, da se pravo prijateljstvo i na velikoj udaljenosti ne gasi, Što vrijedi i za pravu ljubav. Naučio sam, da ako me neko ne voli onako kako bih ja to želio, Ne znači da me ne voli uopšte. Naučio sam, da zrelost ne zavisi od broja rođendana, nego od iskustva I onog što si naučio. Naučio sam, da nije samo dovoljan oproštaj od drugih, Nekada moraš naučiti kako oprostiti sam sebi. Naučio sam, da se svijet neće zaustaviti, bez obzira na moju Patnju i bol… Naučio sam, da ne mora značiti da se dvije osobe ne vole, Ako se svađaju, a da se vole , ako se ne svađaju. Naučio sam, da ne moramo mijenjati prijatelje, Ako shvatimo da se oni mijenjaju. Naučio sam, da ne trebaš uvijek težiti da otkriješ tajnu, Jer bi to moglo promijeniti tvoj život zauvijek. Naučio sam, da dva čovjeka mogu gledati istu stvar, a vidjeti potpuno različito. Naučio sam, da oni do kojih vam je najviše stalo, Budu prerano oduzeti.◄------
------►Neki je starac skupljao u šumi drva za zimu. Jednog dana nosio je na sebi teško breme. Umorio se pod teretom. Konačno je odložio drva na zemlju da malo odmori i predahne....
“Oh, kad bi me već jednom ova smrt uzela” – jecao je.
“Na ovoj zemlji samo podnosim muku i bol.”
I smrt se istog trena nađe pokraj njega.
“Šta želiš od mene, starče?” – upita ga smrt.
“Samo da mi ovaj moj teret podigneš opet na ramena” – odgovori starac žurno.◄------
------►Mali brod se zaustavio uz obalu jednog malog meksičkog sela. Američki turista je rekao jednom meksičkom ribaru da je riba jako kvalitetna i pitao ga koliko mu dugo treba da je ulovi. «Ne dugo», rekao je Meksikanac. «Ali onda zašto ne ostaneš duže i uloviš više?!» Ribar mu je objasnio da mu je to što ulovi sasvim dovoljno da podmiri potrebe svoje porodice.... Amerikanac ga na to upita:»Šta onda radiš sa ostatkom svog slobodnog vremena?» «Puno spavam, malo pecam, igram se sa svojom djecom, pričam sa ženom. Naveče idem u selo da vidim prijatelje, popijem par tekila, sviram gitaru i pjevam. Vrijeme mi je ispunjeno.», odvrati meksički ribar. Amerikanac mu na to reče:»Ja imam diplomu sa Harvarda i mogu ti pomoći…Trebao bi duže pecati svaki dan. Tada bi mogao ribu i prodavati. Sa zarađenim novcem mogao bi kupiti novi čamac. Poslije toga bi po istom principu mogao kupiti i drugi čamac, pa treći itd. i imao bi cijelu flotu ribarskih čamaca. Onda bi mogao umjesto da prodaješ nekom ribu, napraviti svoju fabriku da ljudi dolaze od tebe da kupuju. I mogao bi se iz ovog malog sela preseliti u npr. Meskiko siti, Los Anđeles ili čak Njujork. Od tamo bi mogao voditi svoje poslove. «Koliko bi to dugo trajalo?», upita ga Meksikanac. «Oko 20-25 godina.», odgovori Amerikanac. «I šta poslije toga?», znatiželjno ga upita Meksikanac. «Poslije toga bi postalo jako interesantno. Kada bi tvoj biznis postao vrlo velik, mogao bi početi prodavati akcije i praviti milione.» «Dobro, i šta poslije toga?!» «Pa poslije toga bi se mogao povući u neko malo selo, spavati do kasno, igrati se sa djecom, pecati ribu, pričati sa ženom, a naveče piti tekilu, svirati i pjevati sa svojim prijateljima. Prosto uživati.◄------
------►Dvije sjemenke ležale jedna do druge
u plodnoj proljećnoj zemlji. Prva sjemenka kaže: “Želim narasti! Želim pustiti korijenje duboko... u zemlju pod sobom i mladice kroz zemljinu koru iznad sebe… Želim razviti svoje nježne pupoljke da najavljuju dolazak proljeća… Želim osjećati toplinu sunca na licu i blagoslov jutarnje rose na svojim laticama»
I tako je ova sjemenka narasla.
Druga je sjemenka rekla: “Bojim se. Pustim li korijenje u zemlju pod sobom, ne znam šta će me dočekati u mraku. A probijem li se kroz tvrdu zemlju iznad sebe, mogu oštetiti svoje osjetljive mladice… Šta ako pustim svojim pupoljcima da se rastvore, a puž ih pokuša pojesti? Da se rascvjetam, dijete bi me možda iščupalo iz tla. Ne. Mnogo je bolje čekati dok ne bude sigurno.”
I tako je druga sjemenka čekala.
Kokoš koja je čeprkala po ranoproljetnoj zemlji tražeći hranu, pronašla je sjemenku što je čekala i odmah je pojela. _-_-_-_-_-_-_-_-_-_-_-_-_ One, koji odbijaju da rizikuju i da rast,proguta ga život.◄------
------►Život je stvoren od naših stavova. A postoje izvjesne stvari koje nas bogovi primoravaju da proživimo. Nije važno koji je njihov razlog, i ništa nam ne vrijedi da se upinjemo svim silama ne bi li nas mimoišle.◄------
------►Cijeli sam svoj život proživio poput ranjene životinje – odbačen, sam i izgubljen. Da se kojim slučajem nisam toliko vezao za tebe, možda te ne bih bio povrijedio, i možda ne bih srušio sve ono što sam s mukom gradio proteklih godina; možda se ne bih našao na istom onom mjestu s kojega sam godinama prije krenuo”. „Ali, tu sam gdje sam: odbačen i izgubljen, u ožiljcima koji ponovo krvare. Ponekad mi se čini da ono što sam izgubio nisi samo ti, nego čitav svijet.”◄------
------►Ubjeđujemo sami sebe da će život biti bolji kad se vjenčamo, dobijemo bebu, a zatim drugu bebu. Onda smo isfrustrirani zato što djeca nisu dovoljno velika i bićemo zadovoljniji kada porastu.... Nakon toga, isfrustrirani smo zato što imamo posla sa pubertetlijama. Sigurno ćemo biti srećniji kada izađu iz tog razdoblja. Govorimo sebi da će nam život biti potpun kada se naš supružnik dozove pameti, kada kupimo ljepša kola, kada budemo u mogućnosti da odemo na lijepo putovanje, ili kada odemo u penziju.
Prava je istina da ne postoji bolji trenutak za sreću od ovog trenutka. Ako ne sada, kada? Tvoj život će uvijek biti ispunjen problemima. Najbolje je da to priznaš sebi i da odlučiš da svejedno budeš srećan. Sreća je pravi put. Zato, čuvaj svaki trenutak koji imaš, i čuvaj ga još više zato što si ga podijelio sa nekim posebnim, dovoljno posebnim da bi provodio vrijeme sa njim… i zapamti da vrijeme nikoga ne čeka.
Zato, prestani da čekaš… Da otplatiš kola. Da kupiš novu kuću ili stan. Da ti djeca odu od kuće. Da se vratiš na studije. Da završiš studije. Da izgubiš 10 kg. Da dobiješ 10 kg. Da se oženiš (udaš). Da se razvedeš. Da dobiješ djecu. Da odeš u penziju. Da dođe ljeto. Da dođe proljeće. Da dođe zima. Da dođe jesen. Da umreš.
Nema boljeg trenutka za sreću od ovog. Sreća je put, a ne cilj.◄------
------►Jedan bogataš zamoli Sengaia da napiše nešto za trajnu sreću njegove porodice, a što bi moglo da se prenosi kao dragocjenost iz generacije u generaciju. Sengai uze veliki komad papira i napisa: “Otac umire, sin umire, unuk umire.” Bogataš se razljuti. “Zamolio sam te da napišeš nešto za sreću moje porodice! Zašto se na ovaj način šališ sa mnom?” “Nisam imao namjeru da se šalim”, objasni Sengai. “Kada bi prije tebe tvoj sin umro, to bi te strašno zabolilo. Kada bi tvoj unuk nestao prije tvog sina, obojici bi vam prepuklo srce. Ako tvoja porodica, generacija za generacijom, umire redom koji sam ja označio, to će biti prirodan ljudski tok. Ja to zovem istinskom srećom.”◄------
------►“Život je prilika – iskusi je Život je ljepota – divi joj se Život je san – ostvari ga Život je izazov – suoči se s njim Život je zadatak – izvršavaj ga... Život je igra – igraj se Život je dragocjen – njeguj ga Život je bogatstvo – čuvaj ga Život je ljubav – uživaj u njoj Život je tajna – pronikni je Život je obećanje – ispuni ga Život je tuga - prebrodi je Život je himna – pjevaj je Život je borba – prihvati je Život je tragedija – uhvati se s njom u koštac Život je avantura – usudi se Život je sreća – zasluži je Život je život – brani ga”◄------
