PRIJATELJI ...

 

U Palestini postoje dva jezera. Jedno je slatkovodno i u njemu žive ribe. Obale su mu ukrašene zelenilom. Stabla šire grane nad njim i produžuju žedno korijenje kako bi se napila te ljekovite vode.

Rijeka Jordan to jezero puni bistrom vodom s okolnih brežuljaka. I tako se ono smiješi na suncu. A ljudi uz njega grade kuće, ptice svijaju gnijezda, i svaki je oblik života srećniji zato što se nalazi upravo ondje.
Rijeka Jordan potom teče prema jugu i ulazi u jedno drugo jezero. Ovdje ribe ne iskaču ne površinu, ovdje ne šušti lišće, nema pjesme ptica, nema dječjeg osmijeha. Putnici odabiru neki drugi smjer, osim ako im se silno ne žuri. Zrak je nad tom vodom težak, a ne želi je piti ni čovjek, ni životinja, ni ptica.

I u čemu je ta silna razlika između dvaju susjednih jezera?

Stvar nije u rijeci Jordanu. Ona i u jedno i u drugo donosi istu kvalitetnu vodu. Nije stvar ni u zemlji u kojoj se nalazi, ni u krajoliku oko njih.

Evo u čemu je razlika: Genezaretsko jezero prima, ali ne zadržava rijeku Jordan. Za svaku kapljicu vode koja uđe u jezero, jedna iz njega istekne. Davanje i primanje jednakih su razmjera.

Drugo je jezero lukavije i ljubomorno gomila ono što prima. Ne dopušta da ga u iskušenje dovede bilo kakav velikodušni podsticaj. Zadržava svaku kap koju primi.

Genezaretsko jezero i dalje živi. Drugo jezero ne daje ništa. Nazivamo ga Mrtvim morem.

Na ovom svijetu žive dvije vrste ljudi. U Palestini postoje dva jezera.

 

 

Moj sasvim posebni prijatelju, zahvaljujem ti na spremnosti da me saslušaš. I samom ti je znano koliko se silno trudim da opravdam vjeru koju imaš u mene.
Hvala ti, takođe, i za ovo mjesto na kojem sada prebivam. I neka me nikad, ništa, ni posao, ni zabava, ma koliko časti ili zadovoljstva u sebi nosili, ne odvoje na duže vrijeme od ljubavi koja drži na okupu moju milu porodicu.
Pouči kako da igru života igram pošteno, odvažno, samouvjereno i srčano.
Daruj mi nekoliko prijatelja koji će me razumjeti, a ipak mi i dalje ostati prijatelji.
Podari mi blagostivo srce, kao i um koji neće zazirati od putovanja, premda na mom drumu, možda, neće biti putokaza.
Omogući mi da imam smisao za humor, kao i, tu i tamo, malo slobodnog vremena koje ću provesti u dokolici.
Pomozi mi da se izborim za najviša, opravdana priznanja za zasluge, za težnje koje u sebi nosim i za prilike što ih stvaram;a opet, učini da ne zaboravim da predusretljivo i prijateljski pružim ruku svima onima kojima su potrebni ohrabrenje i pomoć.
Daj mi snagu da se suočim sa svime što će naići, kako bih bio odvažan u opasnosti, postojan u nedaćama, umjeren u gnjevu i uvijek pripravan za svaki obrt sreće.
Omogući mi da se osmjehujem umjesto da se mrgodim, da sijem ljubazne umjesto grubih i gorkih riječi.
Učini da budem samilostan prema čemeru drugih, da shvatim da postoje skriveni jadi u svačijem životu, ma koliko mogao izgledati da je ispunjen vedrinom.
Učini da uvijek ostanem dostojanstven u svakom svom životnom preduzeću-da ne budem, neosnovano, pun sebe, ali, isto tako, da ne podliježem ni još ozbiljnijoj grešci, samopotcjenjivanju.
U čemeru, neka mi mi dušu čini vedrom saznanje da bez sjenki ne bi bilo ni sunčeve svjetlosti.
U neuspjehu, učini da sačuvam vjeru.
U uspjehu, učini da ostanem smjeran.
Učini da postojano odrađujem svoj dio posla, pa i preko toga, što većma mogu; i kada svoj posao privedem kraju, zaustavi me i isplati onoliko koliko misliš da zaslužujem. I omogući, na kraju, da sa ljubavlju u srcu izreknem… jedno zahvalno: Amin

Živi s namjerom.

Hodaj do samog ruba.

Vježbaj dobrotu.

Poigravaj se s odbacivanjem.

Smij se.

Biraj bez žaljenja.

Cijeni svoje prijatelje.

Nastavi da učiš.

Radi ono što voliš.

Živi kao da je ovo sada jedino što postoji.

                                                                       

Prijateljstvo je osjećaj privrženosti ili kooperativno djelovanje između dvoje ili više ljudi, temeljeno na međusobnom poznavanju i uvažavanju.

Tako se desi.Sretneš nekoga. Slučajno ili namjerno.
I zavoliš. Opet, neko gore nađe razloge za to.
Misliš, ne znam o tebi ništa.
Ni ti o meni.
Mi smo potpuni stranci.
Ljudi jesu jedni drugima stranci u ovom svijetu.
Ljudi o ljudima ne znaju ništa, a mogli bi da znaju sve.
Ne moramo da se srećemo i razgovaramo godinama.
Ne moramo ni da budemo sasvim bliski prijatelji da bi znali nešto o ovom drugom.
Ne možemo naći dovoljno dobre maske da bi skrili sami sebe.
Samim tim ako pokušamo staviti masku, dosta govorimo o sebi.
Ne umijemo mi ljudi da budemo toliko misteriozni i nepoznati, koliko nas pogled ili osmijeh može odati.
Zato, ne budi siguran da ne znam ništa o tebi.
Ne znam ko su ti roditelji,
imaš li braće i sestara,
sa koliko si godina prohodao,
ko ti je najbolji prijatelj iz djetinjstva,
koju hranu ili muziku najviše voliš,
ali ipak znam neke stvari.
Neko si srcu drag.
Ne znam ni da li si tvrdoglav,
uporan ili lako odustaješ,
da li si takmičarskog duha
i da li se lako iznerviraš.
Ne znam koje stvari te mogu povrijediti
i ne znam koliko ti teško te stvari prihvataš.
Ali znam da niko od nas nije savršen.
Nisam suviše dobra osoba da samo gledam dobre strane u čovjeku, a nisam ni suviše loša da gledam samo loše strane.
Samo sam neko ko zna i jedno i drugo da prihvati bezuslovno i neko ko želi iznad svega da bude tvoj prijatelj.
Priznajem, većina dijeli ljude na dobre i loše, ako se ljudi mogu tako dijeliti.
Ali je činjenica da svi trebaju prijatelje.
Pogotovo loši ljudi.
Oni trebaju nekoga ko će ih usmjeriti na pravi put,
a dobri trebaju ljude koji im nikad neće dati da skrenu sa pravog puta.
Kako god, biti nečiji prijatelj i biti nekome prijatelj mislim da je nešto najuzvišenije što se desi u životu.
Prihvatiti i voljeti ljude onakve kakvi jesu.
Jer i ljubav koja nije potkrijepljena prijateljstvom nije ljubav, a prijateljstvo bez ljubavi ne postoji.
A ja sam, kao nikad u životu, spremna da volim.

Tebe.

Takvog kakav jesi.

Loše je ako primijetiš da nemaš prijateljá tek kad ih zaista trebaš.

Ko ima jednog prijatelja taj je bogat, ko ima dve prijatelja taj je miljenik bogova, a ko misli da ima tri taj je budala.

 

Dobra su prijateljstva danas važnija nego ikada.

 Usred nesigurnosti vezane uz trajnost doživotnih odnosa, u ljudima sve više raste čežnja za prijateljstvom. Svi mi čeznemo za prijateljstvom. Mnogi samci koji ne žele ni čuti za to da se upuste u neku doživotnu dugu vezu, žive u prvom redu od prijateljstva... Prijateljstvo je jedno od dobara koje se najviše cijeni, i za kojima se najviše čezne. Ono je mnogima siguran oslonac u vremenu bez oslonaca, dom u zemlji bez domova, domovina u svijetu bez domovina. Prijateljstvo nije institucija. To je odnos u koji svako stupa dobrovoljno, slijedeci vlastiti ukus, odabir i ono sto mu se svidja. U ovim nesigurnim vremenima i uz sve ove spoznaje o krhkosti ljudskih odnosa očito je da još uvijek postoji velika potreba za prijateljstvom. Čini se da svako misli da zna što je prijateljstvo. Pa ipak, i prijateljstva se raspadaju jer ih ne živimo dovoljno svjesno. Od nekoga očekujem da budemo prijatelji. No, prijateljstva se često lome jer su očekivanja različita, a predodžbe nejasne.

Želimo svi prijatelja, ili prijateljicu koji(a) će nam

Obogatiti život, pružiti  osjećaj vrijednosti,

Spoznaju da si jednistven,

Da u tom prijateljstvu i mi usrećujemo

Svoju prijateljicu ili prijatelja,

Da u njemu imamo sigurnost i oslonac,

Širinu i slobodu,

Živost i ljubav.

Svijet je tako prazan kad u njemu zamišljaš samo gore, rijeke i gradove- ali

Pomisao da tu i tamo postoji neko koga poznaješ, ko razmišlja kao i ja i tiho živi

Pored mene, čini ovu našu zemaljsku kuglu nastanjenim vrtom...

I   UPAMTIMO:

Vjeran prijatelj pouzdana je zaštita; i ko ga je stekao našao je blago.

Pravom prijatelju nema cijene, niti se može izmjeriti njegova vrijednos.

Nije tvoj prijatelj onaj koji zrcalo

Pred tobom drži,

I laska ti tako da se sam sebi

Najviše svidjaš.

Pravi tvoj prijatelj daje ti vidjeti

Vlastite mane

Pomažući ti da ih se riješiš

Prije nego neprijatelj tvoj ih spaz!

Zato što,
istinski prijatelji su kao zvijezde:
ne vidiš ih uvijek, ali znaš da su

uvijek negdje oko tebe.

Jednog dana, kad sam bio prva godina srednje škole, vidio sam jednog dječaka iz mog razreda kako ide kući.Izgledalo je, kao da nosi kući sve knjige. Pomislio sam:

“Zašto bi neko nosio sve svoje knjige kući u petak? Ovaj zaista mora biti da je štreber.”
Sam sam imao lijepo isplaniran vikend (slavlja i nogometna utakmica s prijateljima sutra popodne), zato sam samo slegnuo ramenima i produžio dalje.
Hodajući, vidio sam da prema onom dječaku ide grupa djece. Potrčali su k njemu, srušili mu knjige na tlo i podmetnuli mu nogu, tako da je pao u blato. Njegove naočare su odletjele i vidio sam kako se zaustavljaju desetak koraka od njega. U očima mu se vidjela tuga.
U srcu sam saosećao s njim. Potrčao sam prema njemu, i dok je puzeći tražio svoje naočare, vidio sam da plače. Dodajući mu naočare, rekao sam:

“Oni dječaci su budale. Zaista bi već morali da odrastu.”
Pogledao me i rekao:

“Hej, hvala!” – na njegovom je licu bio velik osmijeh, jedan od onih koji izražavaju iskrenu zahvalnost. Pomogao sam mu da pokupi knjige i upitao ga gdje živi. Pokazalo se da živi blizu mene, pa sam ga upitao, kako to da ga nisam ranije viđao. Rekao je, da je prije išao u privatne škole. Prije toga se ne bih nikada družio s nekim ko je pohađao privatnu školu. Cijelim putem do kuće išli smo pješke i pomogao sam mu da nosi dio knjiga.
Pokazalo se da je zanimljiv dječak. Upitao sam ga bi li htio s mojim prijateljima da igra nogomet. Pristao je. Družili smo se cijeli vikend, i što sam ga bolje upoznavao, sve više mi se sviđao. Moji prijatelji bili su istog mišljenja.
Došao je ponedeljak jutro i tamo je opet bio on s ogromnom hrpom knjiga. Zaustavio sam ga i rekao:

“Ti ćeš zaista da nabildaš mišiće s tom hrpom knjiga, koje nosiš svaki dan!”
Samo se nasmijao i dao mi polovinu knjiga.
Kroz sljedeće četiri godine, postali smo najbolji prijatelji. Na zadnjoj godini počeli smo da razmišljamo o faksu. Znao sam da ćemo zauvijek biti prijatelji i da kilometri nikad neće biti problem.On je htio da postane ljekar, a ja sam ciljao u poslovne vode uz pomoć fudbalske stipendije.
Kajl je bio zadužen za oproštajni govor u našem razredu. Sve vrijeme zezao sam ga da je štreber.
Radovao sam se što ja nisam morao da idem na binu i govorim. Na dan mature vidio sam ga. Izgledao je fantastično. On je bio jedan od onih koji su zaista pronašli sebe kroz srednju školu. Malo je mišićima popunio svoju figuru i vrlo je dobro izgledao sa naočarima. Imao je više sudara od mene i djevojke su ga obožavale, tako da sam ponekad bio ljubomoran.
Danas je bio jedan od tih dana. Vidio sam kako je nervozan zbog svog govora.
Zato sam ga lupio po leđima i rekao:
“Hej, veliki čoveče, bićeš odličan!”
Pogledao me jednim od onih zahvalnih pogleda i nasmijao se.

“Hvala”, rekao je.
Nakašljao se i počeo govor.

“Matura je vrijeme da zahvalimo svima onima koji su nam pomagali tokom ovih teških godina. Svojim roditeljima, učiteljima, braći, sestrama, možda treneru … ali najviše svojim prijateljima. Ovdje sam, da vam kažem, da je biti nekome prijatelj, najveći dar koji toj osobi može da se pokloni. Ispričaću vam priču.”
Gledao sam ga u nevjerici, dok je on pričao priču o danu našeg prvog susreta. Preko vikenda je namjeravao da se ubije. Ispričao je kako je ispraznio ormarić, da poslije njegova mama ne bi morala da dođe i nosi kući njegove stvari. Duboko me pogledao i uputio mi smiješak.

“Hvala bogu, bio sam spašen. Moj prijatelj me je spasao od smrti.”
Čuo sam uzdah, koji je putovao kroz masu, dok je taj zgodni, popularni dječak pričao o svom najgorem trenutku. Video sam njegovu majku i oca kako me gledaju i smiješe mi se onim istim zahvalnim osmijehom. Tek sam tada shvatio pravu dubinu svega toga.

Nikad ne potcenjuj moć svojih djela. Jednim malim gestom možeš nekome da promijeniš život. Na bolje ili na gore. Bog nas “pušta” u naše živote, da na neki način utičemo jedni na druge.
Tražite Boga u drugima.

Lutajući netom naišao sam na ovu priču o prijateljstvu. Jako mi se svidjela!  ..Odlučio sam podjeliti je sa vama...     




  Priča o prijateljstvu:
                Dvojica prijatelja jednom su se šetali, razgovarali su. Nakon nekog vremena  
                          razgovora, počeli su se prepirati i svađati.                  
                                    I jedan udari drugoga.                        
                 Udareni se osjeti povrijeđen. Na pijesku je napisao:                 
              «Danas sam dobio udarac od svog najboljeg prijatelja».                   
  No, nastavili su šetati, došli do jezera i odlučili se okupati. Udareni prijatelj zamalo 
                        e udavio, ali mu je prijatelj spasio život. 
                   Kad je došao sebi, urezao je na jednom kamenu:                  
                   «Danas mi je moj najbolji prijatelj spasio život!»                   
                                  Prijatelj ga je upitao:                                   
         «Kada sam te udario, napisao si to na pijesku, a sada urezuješ              
                           u kamen da sam te spasio. Zašto?».                     
     Ovaj mu odgovori: “Kad netko napravi nešto loše, to trebamo napisati            
           na pijesku da bi vjetrovi izbrisali. Ali kad netko uradi neko dobro,  

to trebamo uklesati u kamen da ga nitko i ništa ne izbriše".

Kažu da je potrebna jedna minuta da upoznas
posebnu osobu. Jedan čas da
naučis da je cijenis. Jedan dan da je zavolis.
Ali jedan CIJELI život da je
zaboraviš.....

        




Poučna priča o prijateljstvu: Bio jedan mali dječak koji je imao lošu narav. Otac mu je dao vreću punu eksera i rekao da svaki put kada pobjesni i izgubi kontolu nad sobom , ukuca jedan ekser u ogradu.
 Prvoga dana dječak je ukucao 37 eksera. Tokom sljedećih nekoliko mjeseci on je naučio kontrolisati svoj bijes, i broj zakucanih eksera se smanjivao.Otkrio je da je lakse kontrolisati narav nego zakucavati eksere u ogradu. Napokon je osvanuo dan u kom djecak nije zakucao ni jedan ekser. Otišao je ocu i rekao mu kako tog dana nije pobjesnio. Otac mu je tada odgovorio: - Svakoga dana kada uspiješ kontrolisati svoje ponašanje, iz ograde isčupaj po jedan ekser. Dani su prolazili i jednog dana dječak je rekao ocu da je izvdio sve eksere. Otac je uzeo sina za ruku i odveo ga do ograde. Tada mu je rekao: - Dobro si to uradio sine moj ali pogledaj sve te rupe u ogradi. Ograda više nikada neće biti ista.Kada kažeš nekome nešto u ljutnji povrijediš ga. Kao da zabiješ nož u tu osobu i potom ga izvadiš napolje. Nema veze koliko puta kazes: 'Žao mi je'..rana je ipak još uvijek tu. Povrijediti nekoga riječima je ponekad gore nego fizički.Prijatelji su naše rijetko bogatstvo i treba ih čuvati. Oni te nasmijavaju kada si tužan, ohrabruju te kada trebaš uspjeti nešto u životu, daju ti rame za plakanje, uši za slušanje i otvaraju ti srce svoje.'
  
  



    ČUVAJTE SVOJE PRIJATELJE! I IZVINITE IM SE AKO STE IKADA NAPRAVILI KAKVU RUPU U NJIHOVOJ OGRADI !!!

Jedan profesor je drzao predavanje svojim studentima. Donijeo je teglu za džem i napunijo je lopticama za golf do vrha. Kada je pitao svoje studente da li je tegla puna, odgovorili su da jeste. Onda je sipao sitne kamenčiće, koji su ušli u prazan prostor oko loptica za golf. Ponovo je postavio pitanje da li je tegla puna i studenti su odgovorili da jeste.
Kada je sipao šaku pjeska preko svega toga, pijesak je popunio sitne praznine, a studenti su ponovo odgovorili da je tegla puna. Onda je profesor sipao kavu, koja je sve to natopila. Definitivno, tegla je sada bila puna.
Tada je profesor rekao:
Ova tegla je vas život. Loptice za golf su sve najvažnije stvari u vašem životu, kao što su porodica, ljubav, prijatelji. Mali kamenčići su posao, auto, kuća, a pijesak je sve ostalo, kao što je čišćenje kuće, popravka veš mašine, popravka auta... Ako prvo stavite pijesak ili kamenčiće, neće biti mjesta za loptice za golf. Onda nikada nećete imati mjesta u svom životu za one stvari koje su vam najvažnije. Ako se velike i važne stvari uklone iz vašeg života, onda vam ostaju one male, ali ne sustinski važne.
Zato, budite veoma kritični u svom životu. Kuću uvijek možete počistiti. Vodite računa o prioritetima, jer sve ostalo je kao pijesak.
A onda je jedan student zapitao. Sta je sa kavom. Profesor je odgovorio:
Ti si jako pametan momak i poenta mog predavanja je upravo u kavi. Bez obzira koliko ti se život činio prepun od svega onoga što ga čini, uvek postoji jos malo prostora da se sjetis svojih prijatelja i popijes šalicu kave sa njima.

Priča jedne svijeće ...



Zapalili ste me i gledate moje svjetlo. Radujete se jasnoci i toplini koju darujem. Veselim se da mogu gorjeti za vas. Da nije tako ležala bih u nekoj kutiji bez koristi. Smisao dobijam tek kada gorim.
Ali, dobro znam, što duže gorim, to kraća postajem, to se više bližim svome kraju. «Izgorjela je» reći ćete, a ono što je ostalo vi ćete baciti. Znam, za mene postoje dvije mogućnosti: Ili da ostanem u kutiji u tami, ili da izgaranjem postajem kraća. Dajem sve u korist svjetla, a time dovodim samu sebe kraju . Ipak ljepše je ako mogu nešto dati...


Gledaj, isto je tako s ljudima! Ili se povuku , ostajući sami za sebe i sve je hladno i prazno; ili se približe ljudima i daruju im od svoje topline i ljubavi i onda život dobija smisao. Ali, znaj i to da za ovo moraš dati nešto od sebe samog, nešto od svoje radosti, od svoje srdačnosti, od svog smijeha, možda nešto i od tuge. I ne trebaš bojažljivo razmišljati o tome kako ćeš sačuvati samo sebe. Mislim da samo onaj tko druge veseli postaje sam veseliji. Samo onaj tko je svjetlo drugima, sam će primiti svjetlo. Što više goriš za druge to će svjetlije biti u tebi samom.


Mnogi su ljudi samo zato tmurni i neraspoloženi, jer se boje biti ovdje za druge, žale se i neprestano mrmljaju na teška vremena. Još uvijek nisu shvatili ovo:





 Jedno jedino svjetlo koje gori, veće je i vrijednije nego sva tama svijeta.





Proučavajte neuspjehe da biste prokrčili put prema uspjehu. Kad doživite poraz usvojite pouku i krenite prema pobjedi.

Pronađite hrabrosti biti sami svoj konstruktivni kritičar. Otkrijte svoje nedostatke i slabosti, a zatim ih ispravite. To vas čini odgovornim.

Prestanite se žaliti na sudbinu. Proučite svaki neuspjeh. Utvrdite šta je pošlo po zlu. Upamtite da oplakivanje nad sudbinom nikoga nije dovelo tamo gdje je želio stići.

Upornosti pridružite spremnost za eksperimentisanjem. Ostanite vjerni svom cilju, ali ne udarajte glavom u zid. Isprobajte nove pristupe. Eksperimentišite.

Upamtite da svaka situacija ima svoju pozitivnu stranu. Pronađite je. Svjesno je prihvatite, prisvojite i pobijedite malodušnost.

Godinama sam bio nervozan (neurotičan). Bio sam plašljiv, depresivan i ohol. I svako bi mi govorio: Ti se moraš promijeniti. I svako bi mi govorio kako sam neurotičan. Bili su mi već dosadni, i ja sam im obećavao i mislio sam se promijeniti, ali nikad nisam uspio ma koliko da sam se trudio. To što me je najviše boljelo, bilo je da mi je najbolji prijatelj uvijek govorio kako sam neurotičan. I on je uvijek ponavljao, da se moram promijeniti. I njemu sam obećavao, pa opet nije od toga bilo ništa, to nikad nisam uspijevao. Tako sam se osjećao bespomoćan i zarobljen.

Baš on mi reče jednoga dana: “Ne mijenjaj se! Ostani takav kakav jesi! I nije važno, da li ćeš se ti promijeniti ili ne! Volim te takvog kakav jesi. Tako neka bude.” Te riječi su zvučale poput muzike u mojim ušima. “Ne mijenjaj se, ne mijenjaj se, volim te…” I ja sam se nekako opustio i postao sam življi, i gle čuda nad čudom – ja sam se promijenio. A sada znam da se nisam uistinu mogao promijeniti sve dok nisam našao nekoga, ko me zaista volio, bez obzira da li ću se promijeniti ili ne. “Volim te”, “rado te prihvatam takvog kakav jesi”… kad se nekome kažu ove riječi onda njemu ili njoj čine neobično dobro.

Biti voljen bez preduslova i pretpostavki omogućuje život pun smisla. Ako se neko osjeća voljen i ljubljen onda može velikodušno darovati svoj život, može se zauzimati za ljude a da uopšte ne gleda šta mu to donosi.

Ne odbacujte sebe govoreći kako ništa ne vrijedite! Dopustite sebi biti voljeni! Prihvatite sebe takvi kakvi jeste sa svim svojim vrlinama i manama!

Želim da znam šta te boli i da li bi se usudio da sanjaš i zadovoljiš čežnju svoga srca.

Ne zanima me koliko imaš godina.

Želim da znam, da li bi rizikovao da od sebe napraviš budalu zbog ljubavi, zbog mašte ili zbog avanture da budeš živ.

Ne zanima me koje planete kruže oko tvoga mjeseca.

Želim da znam, da li si ikada dotakao svoju tugu, da li ostaješ nesputan preprekama u životu ili se pak skupiš i zatvoriš da se ta bol ne bi ponovila.

Želim da znam, da li možeš u boli tvoga prijatelja ili tebe samoga, da tu bol ne kriješ, ne gušiš ili “popravljaš”.

Želim da znam, da li možeš da se iskreno raduješ tuđoj sreći, možeš li plesati ludo i dopustiti da te zanos ispuni sve do posljednje ćelije organizma, bez da opominješ nekoga da bude oprezan ili da pazi na nametnuta ograničenja.

Ne zanima me da li je priča koju mi pričaš istinita.

Želim da znam da li možeš da razočaraš nekoga, a da ostaneš vjeran sebi; da li možeš da podneseš krivicu da si izdajica, a da ne izdaš svoju dušu.

Želim da znam, da li možeš da budeš pouzdan da bi bio dostojan povjerenja.

Želim da znam, da li možeš da vidiš ljepotu, čak i kada nije lijepo svakog dana; da li možeš da osjetiš Božije prisustvo u svom životu.

Želim da znam, da li možeš da živiš sa porazom – svojim ili nekog drugog – a da još uvijek budeš u stanju da zastaneš na ivici i rizikuješ ponovo.

Ne zanima me gdje živiš i koliko novca imaš.

Želim da znam, da li možeš da se probudiš poslije očajne i gorke noći, iscrpljen do samog bola i da opet ustaneš i učiniš ono što je potrebno da se učini za osobu do koje ti je stalo.

Ne zanima me ko si i kako si došao ovdje.

Želim da znam, da li bi zbog prijatelja skočio u vatru i ne ustuknuo.

Ne zanima me gdje i šta si učio.

Želim da znam, da li možeš da budeš sam sa sobom, a isto i da cijeniš i voliš društvo kada si jako usamljen.

Želim da znam, šta te drži iznutra, kada sve se drugo ruši.

Drugo ništa me ne zanima, samo to želim.

'Prijatelji su anđeli, koji nas
dižu na noge,
kada naša krila zaborave kako letjeti

       
Prijateljje onaj sa kojim ti je dobro i kada ćutite.

Prijatelj
je onaj koji je uvijek pored tebe kad prolaziš kroz teške periode.

Prijatelj
je onaj pred kojim možeš ne samo da se smiješ već i da plačeš.

Prijatelj
je onaj koji će ostati uz tebe čak i kad te svi drugi napuste.

Prijatelj
je onaj ko te razumije, čak i onda kad ti sam sebe ne razumiješ.

Prijatelj
je onaj ko te prihvata takvog kakav jesi, sa svim tvojim manama iako mu neke od njih ponekad i zasmetaju.

Prijatelj
je onaj koji ti uvijek govori istinu, pa čak i onda kada ti ona posve ne leži.

Prijatelj
je neko ko nije sa tobom samo iz neke koristi, već ti je prijatelj čak i onda kad mu to ide i na štetu.

Prijatelj
je onaj ko je uvijek iskren sa tobom, zato što on zna da ćeš ga ti razumjeti.

Prijatelj
je onaj kome možeš da oprostiš neke stvari koje drugima nikada ne bi oprostio.

Prijatelj
je onaj koji nastavlja da bude sa tobom, čak i kad svi ostali odu svojim putevima.

____________________________________

 

Zato što,
istinski prijatelji su kao zvijezde:
ne vidiš ih uvijek, ali znaš da su
uvijek negdje oko tebe.

To što se smiješ, to je zato jer sam ti ja osmijeh poslao.

To što se raduješ sunčanom danu, to je zato jer sam ja molio sunce da te obasja.

To što uživaš u šetnji pored rijeke, to je zato jer sam joj ja šapnuo da bude tu za tebe.

A kad si umorna, to je zato što mi ne dozvoljavaš da te odmorim.

Kada si tužna, to je zato što te nema u mojim mislima.

Kada si nesrećna, to je zato što ne daš da te srećnom učinim.

Ne dozvoli da ostaneš bez smijeha, sunca i rijeke.

Ne dozvoli… jer onda si ostala brez mene.

 

 

 

 

 

Strašno je vidjeti čovjeka koji vjeruje da je potpuno i nesumljivo sam, jer u njemu ima nešto tragično, čak i sveto, a u isti mah jezivo i sramotno. Uvijek – kazao je – nosimo nekakvu masku, koja nikada nije ista nego se mijenja zavisno od uloge koju treba da odigramo u životu: masku profesora, ljubavnika, intelektualca, prevarenog muža, junaka, nježnog brata. Ali koju masku stavljamo ili kakva nam maska ostaje kada smo sami, kada mislimo da nas niko, baš niko na svijetu, ne posmatra, ne motri na nas, ne sluša nas, ne zahtijeva ništa od nas, ne zastrašuje nas, ne nasrće na nas? Možda taj trenutak ima u sebi nešto sveto zato što se čovjek tada suočava s Bogom ili, u najmanju ruku, sa svojom neumoljivom savješću. Možda niko neće oprostiti onome ko ga bude zatekao u toj krajnjoj i suštinskoj golotinji, užasnijoj i stvarnijoj od svih golotinja, jer ona otkriva nezaštićenu dušu.

U zoru je u podnožju stabla iznikao mali cvijet. I tek što je otvorio oči, ugledao je stablo.
Ti si, sigurno, veliki cvijet – reče mu.
Ne, ja nisam cvijet. Ja sam stablo – odgovori stablo.
Kakva je razlika između stabla i cvijeta? – upita cvijet.
Cvijet živi nekoliko dana, a stablo nekoliko godina – reče stablo.
I to je sve?

Ne – odgovori stablo. – Mi stabla izdržimo i najjače vjetrove, a vi, cvjetovi, prehladite se i od najblažeg povjetarca.
To je sve? – ponovo upita cvijet.
Vas mogu ubrati i poklanjati. Vas mogu staviti u vazu i njegovati. Vas ljudi vole, a i vi volite ljude. A s nama stablima je drugačije. Nas ne mogu ubrati i pokloniti. Nas ne mogu staviti u vazu i njegovati. Mi uvijek ostajemo po strani.
Zar smo mi cvjetovi na putu?
Ne, uglavnom niste. Ali ljudi vas primjete i kada ste daleko od puta. Često vas i pogaze.
Šta se dogodi kada neko pogazi cvijet?
To se uvijek sazna. I zbog toga se može mnogo plakati. Neki i nakon mnogo vremena spominju pogaženi cvijet. Nas stabla niko ne može pregaziti, ali nas i ne vole kao što vole cvjetove.
Onda si ti – reče mu cvijet – izuzetak među stablima, jer tebe voli jedan mali cvijet.

Kada je oko podneva pripeklo sunce, stablo je svojom sjenkom zaštitilo cvjetić.

Učestala je zabluda, pogreška u mišljenju, kako promjenom vanjskog svijeta vi postajete drukčiji. No, ako promijenite stvari ili ljude oko sebe, vi se zapravo ne mijenjate. Samo svi oko vas moraju “paziti” kako će se ponašati u vašoj blizini. Ako dobijete novi posao ili novog bračnog partnera ili novi dom, ili novog duhovnog učitelja ili neku novu duhovnost, to vas ne mijenja. To vam je kao da si umislite da ćete promjenom olovke promijeniti rukopis. Ili da ćete uticati na svoj način razmišljanja, promjenite li šešir. Takve spoljašnje promjene ne mijenjaju stvarnost, a vi provodite toliko vremena i trošite toliko energije u nastojanju da svijet oko sebe prilagodite svojim željama i ukusima.

Ponekad u tome i uspijete – na pet minuta – ali čak i tada ste pomalo nervozni jer ste svjesni da se sve neprestano kreće, život se stalno mijenja. Prema tome, želite li ustinu živjeti, ne smijete imati trajan oslonac.
Ne smijete imati mjesto na koje ćete uvijek moći nasloniti glavu. Morate se kretati s promjenama. Kao što je veliki Konfučije rekao: “Onaj koji želi biti stalan u sreći, mora se neprestano mijenjati.” Protok. No, mi se stalno osvrćemo unatrag, zar ne? Vežemo se za stvari i događaje iz prošlosti te one koje nam se upravo događaju. “Kada uzmete plug i krenete orati, ne možete se osvrtati unatrag.”

Želite li uživati u muzici? Želite li uživati u zvucima simfonije? Nemojte se onda stalno držati za nekoliko akorda. Pustite ih neka teku. Cjelokupan užitak u zvucima simfonije zapravo je u vašoj spremnosti da pustite notama da se izmjenjuju – vi samo pratite njihov tok. Ako bi vam se posebno svidio neki ton, mogli biste viknuti orkestru da iznova i iznova svira vaš omiljeni ton, no to zasigurno više ne bi bila simfonija.

Jesu li vam poznate priče o starom Nasrudinu? On je legendarni junak kojega jednako prisvajaju Grci, Turci i Perzijci. Nasrudin je običavao naučavati pričajući duhovite priče, a glavni “ridikul” svih njegovih priča bio je on sam.
Jednoga dana lupao je po gitari svirajući samo jedan ton. Nakon nekog vremena oko njega se skupila masa ljudi (svirao je na tržnici) i čovjek koji je sjedio u blizini reče:

“Sviđa mi se ta nota koju sviraš, ali zašto je malo ne promijeniš, kao što to čine drugi muzičari?”

“Sve su to samo budale,” odgovori mu Nasrudin, “oni samo traže pravu notu. Ja sam je već našao!”…..

Razum sputava sve one čiji duh nije dovoljno snažan da mu se odupre.

Ne možete naučiti klizati a da ne budete smiješni. Životni led je klizav.

Razuman čovjek prilagođava sebe svijetu. Nerazuman prilagođava svijet sebi, zato sav napredak čovječanstva zavisi od nerazumnog čovjeka.

Tajna očajnika je u tome što ima dovoljno slobodnog vremena da premišlja da li je sretan ili nije.

Nije istina da vlast kvari ljude. Istina je samo da budale, ako se domognu vlasti, kvare vlast.

Nijednu tajnu nećete bolje sačuvati od one koju svako nagađa.

Nikad ne odoli iskušenju: probaj sve, a čvrsto zadrži ono što je dobro.

Šta će reći povjest?? Povjest će, gospodine, lagati kao i obično.

Kad ima volje ima i načina.

Opasno je da budete iskreni, osim ako niste i glupi.

 

 

 

------►Jedan stariji čovjek, u bolnici je bio na umoru. Odbrojavani su mu posljednji sati.

U jednom trenutku je otvorio oči i uspio vidjeti nekoliko prilika koje su se
skupile oko njegovog kreveta. Nije ih uspio prepoznati.
...
Zatvorivši oči upitao ih je:

“Prijatelji, ko ste vi?”


Jedna od prilika reče:


“Mi smo tvoji zanemareni snovi, zaboravljene želje i neostvarene vizije. Mi smo sve ono što si mogao uraditi za života, ali si to propustio učiniti.”


“Žao mi je zbog toga” – reče starac – “ali ipak cjenim što ste se uprkos mojoj nemarnosti i lošem odnosu prema vama došli oprostiti od mene na kraju mog života.”


Jedna od prilika se nagnula i mirnim mu glasom odgovorila:


“Ne,mi se nismo došli oprostiti od tebe-došli smo umrijeti s tobom.”◄------

------►Uvijek idi najkraćim putem...
Najkraći je put onaj koji je u skladu s prirodom; njega se drži kao spasonosnog i prema njemu sve govori i radi. To načelo oslobađa od tegoba i borbe od svake proračunosti i stava.◄------

 

 

 

------►Čitam knjigu dok čekam autobus. Stvarima sam zauzela i drugu polovinu klupe. Prekida me čikica koji se upravo približio:

„Gospodična, mogu li sjesti?“.

„Naravno, izvolite,“ požurih da pomjerim stvari i vratih se čitanju. Nakon par minuta, krajičkom oka primijetim da nešto baca na ulicu. Nije me pretjerano zanimalo šta, jer sam željela da se posvetim čitanju za koje inače nisam imala vreme...na. Ipak, pogledala sam ga kada je ustao da pokupi kesu koja mu je ispala i tada sam shvatila da je hranio golubove. Pogledao me je i rekao:

„I oni su živa bića“.

Nasmijala sam se i pogledala ga bolje. Imao je sedamdesetak godina, slamnati šešir i onaj unutrašnji mir kakav rijetko srećete.

„Znate, u Švedskoj su na svakom koraku hranilice za ptice. Švedi su divni ljudi. Dobri, skromni, brinu o drugima. Ne kao kod nas. Ovdje bi ljudi prije bacili hranu, nego je dali nekom drugom živom biću.“

Zatvorih knjigu iste sekunde. Slušala sam već slične priče o Švedskoj i neko vrijeme razmišljam o nastavku školovanja negdje u tom dijelu Evrope. Posebno me fascinira ta sistemska briga prema životinjama, jer tada znam da se briga o ljudima prodrazumijeva. Ipak, zanimalo me je šta je to što jednoj duši balkanskoj u Švedskoj možda može da nedostaje.

„Vi živite u Švedskoj?“, upitah ga.

„Da, već dvadeset godina. Ali želim uskoro da se vratim ovamo. Tamo imam kuću. Sin želi da je prodamo i da kupimo neku na moru. Ako tako bude, živjeću na moru.“.

„A zašto se vraćate? Imate li koga tamo?“, upitah radoznalo.

„Da. Ženu. Ona ne želi da se vrati. Ženama je u Švedskoj lijepo. Sin mi je u Americi. Lagao bi svako ko bi rekao da u Švedskoj nije dobro...
Ali, znate, nije dobro ono što je dobro, već ono što želite.“, reče i osmijehnu se.◄------

 

------►Iz kojeg cvijeta dolaziš
zašto nisi kao i sve druge žene
koje prođu kao sjene
čija se ni imena ne pamte
čiji se dodiri usana zaborave...
s prvim jutrom...

iz koje si ti ljubavi
iz koje knjige
iz kojeg romana
kad mi tako bez ikakvog plana
bez namjere
srce lomiš na dijelove
i noći mi pretvaraš u dane...

koja si ti žena
kad mi pola života u tebe stane
zbog koje žalim
sve ovo što prebrzo ide
što su jeseni bliže
i što mi se suze vide prvi puta
jedino si s neba mogla doći
jer druge putove poznam
i na njima sam s drugima bio sam...

iz kojeg si svijeta
iz kojeg cvijeta nosiš taj miris
da te volim
i nikad ne prebolim.◄------

 

------►Tužne su ispitivačke oči tvoje.
One bi da smisao moj dokuče kao što bi mjesec da izmjeri more.
Razotkrio sam život svoj pred tvojim očima s kraja na kraj, i ništa ne ostade ni skriveno ni prešućeno.
I upravo me zato ne poznaješ.
Da je to barem dragulj, mogao bih ga zdrobiti u stotinu komadića i nanizati ih u ogrlicu da ti je na vrat stavim....
Da je to barem cvijet, okrugao, sitan i ljubak, otkinuo bih ga sa stabljike da ti ga u kosu zataknem.
Ali, to je srce, ljubljena moja. Gdje li su njegova zala i dno njegovo?
Ti ne poznaješ granica ovomu kraljevstvu, pa ipak si kraljica njegova.
Da dođe samo časak radosti, on bi se u lagani osmijeh rascvao, i ti bi ga začas mogla vidjeti i pročitati.
Da bude samo bol, razlila bi se u bistrim suzama, pa bi se u njima i bez riječi odrazila nutarnja tajna.
Ali, to je ljubav, ljubljena moja.
Njena je radost i njena bol bezgranična, i beskrajna je oskudica njena i njeno bogatstvo.
Blizu ti je kao i sam život tvoj,
ali je nikada ne mošeš sasvim upoznati.◄------

------►Bio jednom jedan stari isposnik i živio je u šumi samo u društvu ptice, koja se zove ševa. Jednog dana dođoše mu dva izaslanika i pozvaše ga da pođe sa njima u zamak njihovog gospodara, koji je ležao teško bolestan.
Starac, u pratnji ševe, pođe sa izaslanicima i odmah bi uveden u bolesnikovu sobu.
Tamo su četiri doktora odmahivala glavama, šapćući nešto među sobom.
- Ne može više ništa da... se učini – promrmlja naizgled najugledniji od njih. – Nažalost, on umire.
- Ozdraviće – reče tada isposnik.
- Ma, odakle ovaj prostak može da tvrdi tako nešto! – uzviknuše doktori u jedan glas.
Umirući otvori oči i ugleda ševu koja je zurila u njega, te pokuša da se nasmije.
Malo-pomalo, obrazi mu se ponovo zarumeniše, vrati mu se snaga, i na opšte zaprepašćenje prisutnih, on reče:
- Osjećam se malo bolje.
Poslije nekog vremena, gospodar zamka, već sasvim oporavljen, otide u šumu da se zahvali starom čudotvorcu.
- Nemoj meni da se zahvaljuješ – reče isposnik. – Ova ptica je učinila da ozdraviš. Ševa, – dodade – je vrlo osjetljiva ptica: kada se nađe pred bolesnikom, ako ga ne gleda i okreće glavu na drugu stranu, to znači da više nema nade; ako ga, međutim, gleda, kao što je uradila pred tobom, to znači da bolesnik neće umrijeti. Štaviše, ševa mu svojim pogledom pomaže da se oporavi.

Kao osjetljiva ševa, tako i ljubav prema vrlini ne gleda ružne i tužne stvari, već se saživljava sa onim plemenitim i čestitim. Pticama je dom u šumi, a vrlini je dom u nježnom srcu.
Prava ljubav se pokazuje u nevoljama. Ona je kao svjetlost koja više sija što je noć tamnija.◄------

------►Volim te ...

Ne samo zbog toga što ti jesi
Nego i zbog toga što sam ja
Kad sam s tobom....

Volim te

Ne samo zbog onog
Što si učinila od sebe,
Nego i zbog toga
Što činiš od mene.

Volim te

Zbog onog dijela mene
Koji ti iznosiš na vidjelo;

Volim te

Jer stavljaš ruku
Na moje, brigama pretrpano srce,
I prelaziš preko
Svih ludosti i slabosti
Kojima ne možeš pomoći,
A čame ondje u magli,
Pa ih izvodiš
Na svjetlo.
Sva ta moja predivna imovina
U koju se niko prije nije
Bio dovoljno daleko zagledao
Da je pronađe.

Volim te

Jer mi pomažeš
Da iz nabacane hrpe svojeg života
Izgradim
Ne krčmu,
Već hram;
Da u djelima svakodnevnim
Ne slušam prijekor
Već pjesmu.

Volim te

Jer si učinila više
No što bi me ikoji credo
Ikada mogao
Učiniti dobrim,
Više, nego što bi me ma koji usud
Mogao usrećiti.

Bez riječi,
Bez dodira,
Bez znaka.

Učinila si sve
Naprosto,
Bivajući onim što jesi.

Možda to, na koncu,
I jest ono
Što znači – biti prijatelj.◄------

 

 

 

 

 

 

 

------►Najbolje stvari u životu su besplatne:

Zagrljaji

Osmijesi...

Prijatelji

Poljupci

Porodica

Snovi

Ljubav

Smijanje

Lijepe uspomene.◄------

 

 

 

 

 

------►Živimo tako kao da ćemo odmah sada morati da se rastanemo sa životom, kao da je vrijeme koje nam je ostavljeno neočekivani dar.◄------

 

 

 

 

 

 

 

------►Ako postojiš, dišeš.

Ako dišeš, govoriš.

Ako govoriš, pitaš....

Ako pitaš, misliš.

Ako misliš, tražiš.

Ako tražiš, doživljavaš.

Ako doživljavaš, učiš.

Ako učiš, rasteš.

Ako rasteš, želiš.

Ako želiš, nađeš.

Ako nađeš, ne vjeruješ.

Ako ne vjeruješ, sumnjaš.

Ako sumnjaš, razumiješ.

Ako razumiješ, znaš.

Ako znaš, želiš da znaš još više.

A ako želiš da znaš još više, živ si.◄------

 

------►Da li si ikad gledao djecu

na ringišpilu?

Ili slušao kako kiša...

zapljuskuje zemlju?

Da li si ikad pratio

leptirov haotičan let?

Ili zurio u sunce

na zalasku?

Bolje uspori.

Ne pleši tako brzo.

Vrijeme je kratko.

Muzika neće trajati zauvijek.

Da li protrčiš kroz svaki dan

kao da letiš?

Kad pitaš Kako si,

čuješ li odgovor?

Kad se dan završi,

odlaziš li u krevet sa

sljedećih stotinu poslova

koji jure kroz tvoje misli?

Bolje uspori.

Ne pleši tako brzo.

Vrijeme je kratko.

Muzika neće trajati zauvijek.

Kažeš li nekad svom djetetu

Uradićemo to sutra

i u svojoj žurbi

ne primijetiš njegovu tugu?

Da li si ikad gledao djecu

na ringišpilu?

Ili slušao kako kiša

zapljuskuje zemlju?

Da li si ikad pratio

leptirov haotičan let?

Ili zurio u sunce

na zalasku?

Bolje uspori.

Ne pleši tako brzo.

Vrijeme je kratko.

Muzika neće trajati zauvijek.

Da li protrčiš kroz svaki dan

kao da letiš?

Kad pitaš Kako si,

čuješ li odgovor?

Kad se dan završi,

odlaziš li u krevet sa

sljedećih stotinu poslova

koji jure kroz tvoje misli?

Bolje uspori.

Ne pleši tako brzo.

Vrijeme je kratko.

Muzika neće trajati zauvijek.

Kažeš li nekad svom djetetu

Uradićemo to sutra

i u svojoj žurbi

ne primijetiš njegovu tugu?

Da li si ikad izgubio kontakt

i dopustio da umre dobro

prijateljstvo

samo zato što nisi imao vremena

ili nisi pozvao i rekao Zdravo?

Bolje uspori.

Ne pleši tako brzo.

Vrijeme je kratko.

Muzika neće trajati zauvijek.

Kad trčiš da stigneš negdje

propustiš polovinu zabave koja te

tamo čeka.

Kad brineš i trčiš kroz dan,

isto je kao da si bacio neotvoren

poklon.

Život nije trka.

Uspori.

Čuj muziku

prije nego što se pjesma završi.
*************************
Pjesmu je napisala tinejdžerka oboljela od raka s ciljem da što više ljudi shvati poruku. ◄------

 

 

 

 

 

 

------►Jednog dana jedan Učitelj Zena doživi prosvjetljenje...
Od tog trenutka pa na dalje on odluči da živi jednim sasvim jednostavnim životom, jer ga je takav život privlačio.

Učenici njegovi ga počeše imitirati i pokušavati da po njegovom modelu žive i svoj život.
...
Ali učitelj se samo nasmijao na to i rekao im:”Budale jedne! Šta vam vrijedi to što oponašate moje postupke, ako u vama nema želje da vi sami stvorite ideju koja bi stajala iza svega u vašim životima?”

Učenici ga pogledaše zbunjeno.

Učitelj nastavi:”Zar vi stvarno vjerujete da će jedna koza postati rabin samo zato što i ona nosi bradu kao on?”◄------

------►Život je prekratak

da bi se jednog jutra probudila s kajanjem.

Zato, voli ljude koji se prema tebi ophode dobro,...

oprosti onima koji to ne čine,

i vjeruj da se sve na svijetu dešava s razlogom.

Ako ti se pruži prilika, iskoristi je!

Ako ti promijeni život, prihvati to.

Niko ti nije rekao da će u životu biti lako,

samo su obećali

da će biti vrijedno truda.◄------

 

 

------►U neka davna vremena živješe ljudi bistrog uma i plemenite duše. Lutali godinama po različitim krajevima tražeći mjesto za svoj dom. Kad dođoše do Velike Rijeke, riješiše da tu i ostanu. Podigoše svoje kuće, napraviše svoje selo, i izradiše veliko, brojno i zdravo potomstvo. Izabraše sebi i kralja po imenu Razum. Dobiše i vjeru, jezik i pismo. I tako nastade narod. Biješe nadaleko poznat po... svojoj čestitosti i mudrosti.
Vrijeme je prolazilo. Život im biješe bogat. Ali sve što je dobro, privuče i zavidne ljude. Iz vrlo udaljenih krajeva, gdje su vladale nesloga i mržnja, a kraljica im bila Zavist, krenuše da napadaju ovaj narod. Rušili su im kuće, otimali djecu, palili knjige…
No, narod biješe hrabar i neustrašiv. Zato Zavist riješi da ubije Razum. Tako i bi. Narod osta bez kralja te odluči da vlast pripadne njegovoj ženi. Ona se zvala Čast. Imala je kćerku Slobodu i sina Život. I umjesto da bez razuma narod propadne, oni su sa Časti postali još jači. Čast je vladala pošteno i dostojanstveno. Bila je skromna, iskrena i pravedna. Kćerka joj je u svemu pomagala. Sloboda je bila najljepša djevojka na svijetu i voljena u narodu.
Zavist, već bijesna, pokuša da ubije i Čast, ali bez uspjeha. Zatim pokuša da otme Slobodu, ali je i ona bila neuhvatljiva. Narod ih je dobro čuvao, baš kao što se čuva najveći zavjet predaka. No, Zavist nije mirovala. Tražila je put do zla. Tako nagovori Život da se odrekne majke i sestre dobijajući za uzvrat obećanje – vječnu slavu i vlast. Život je povjerovao. Na prevaru zatvori Čast i Slobodu u kutiju zaborava. Postade kralj. Narod se uplaši novog kralja jer Život bez Časti i Slobode je Život sa strahom. Tada su istina i nada daleko, a tuga i zlo prve komšije. Zavist je imala kćerku Laž koja se po nagovoru majke uda za kralja. Uz nju Život postade još suroviji, a narod nesrećniji. Život i Laž dobiše kćerku Prevaru i sina Zaborava. Dođoše još crnji dani. Narod je propadao svakim danom sve više. Od razumnog, časnog i slobodnog, ostade samo prevareni narod. I – zaboravljen.
Ne prođe mnogo, a Zavist odluči da ode odatle jer više nije imala na čemu da im zavidi. Sa njom odoše i kćerka Laž i unuk Prevara jer im je, ovakav kakav je, Život dosadio. Kad je kralj ostao sam, sa sinom Zaboravom, osjeti neizmjernu tugu i pokajanje za ono što je učinio svom narodu, te pade u postelju. Sin se sažali nad svojim ocem te odluči da nađe kutiju zaborava. Nije je bilo teško naći.
Bila je na putu, zaboravljena. Obradovao se, ali ju je uzalud pokušavao otvoriti. Sjedio je tužan danima pored očeve postelje nadajući se da će nekim čudom ozdraviti.
Jednog dana vidje ga mali dječak zlatne kose i upita ga:

“Poznaješ li ti Čast i Slobodu?”

“Ne, ja sam se rodio poslije njih,” odgovori Zaborav, “ali ih poznaje moj otac Život.”

“Slušaj me dobro,” reče zlatokosi, “ako želiš da Život ozdravi, moraš ispuniti tri zadatka-želje. Tako će se kutija zaborava otvoriti.”
Prva želja: Učini da Život zauvijek zaboravi na Zavist, Laž i Prevaru.
Druga želja: Vrati narodu Čast i Slobodu!
Treća želja: Ne dozvoli da jezik tvog naroda padne u zaborav!
Zaborav sve tako učini, pa se Život iznova probudi. Uz njega su i Čast i Sloboda živjeli dugo i srećno. Žive i danas ali ih treba čuvati od kutije zaborava.◄------

 

 

------►"Jedna poznata mudrost kaže: Život je ono što ti se dešava, dok ti praviš planove za život".

Događa li ti se često da gledaš kroz prozor, da pratiš apatičnim pogledom kapi kiše kako se razlijevaju po staklu i da misliš da je svijet jedno beskrajno dosadno mjesto za Život?

Budiš se ujutru i potajno proviruješ kroz prozor, sa nadom, da će sunce toga dana konačno zasijati silnije nego obično....

A ono te samo zaslijepljuje svojim zrakama, i čak ti se čini da ti se ruga.
Šteta, reći ćeš. Jer očigledno da se ni taj dan ne razlikuje bitno od prethodnog.

I nastavljaš da čekaš…Da prođe i taj dan, i ta sedmica, taj mjesec, ta godina…

Sve dok odjednom ne osjetiš da ti Život odlazi u nepovrat, a ti još uvijek stojiš tu i čekaš pravi trenutak da počneš da uživaš u njemu i da ga proživiš u potpunosti.

I shvataš, kako neprimjetno, nekako nesvjesno, kao po nekoj navici stojiš i čekaš da sve prođe, što ti daje osjećaj beskrajnog razočarenja i umora.

Pitaš se, kada će konačno da krene tvoj ‘Pravi život’?! Oni prekrasni, nezaboravni trenuci, zbog kojih je vrijedilo progutati sve suze i uvrede, svu tu nakupljenu gorčinu i onda samouvjereno pogledati prema naprijed.

Kao da si već zaboravio izvorni cilj i jednostavno samo čekaš. Po navici. Čekaš ‘nešto’. Zaboravljajući pritom, šta zaista želiš i šta je zaista važno za tebe.

Nećeš moći razumjeti, da dok čekaš da se desi nešto ‘veliko, interesantno, važno’, ti ustvari propuštaš stvarnu ljepotu oko sebe! Propuštaš suštinu!

Propuštaš male stvari, koje ti ispunjavaju dane. Dok tako stojiš i očekuješ da se dogodi nešto veliko, da bi bio srećan: propuštaš, osmijehe i poglede; propuštaš izlaske i zalaske sunca; propuštaš ljubav i emocije…

Propuštaš sadašnjost stremeći da dočekaš budućnost. Propuštaš ‘Danas’, jer se nadaš da ćeš početi živjeti ‘Sutra’.

Dok gledaš kroz prozor i pratiš pogledom kapi kiše kako se razlijevaju po prozoru; dok stojiš tamo udubljen u misli, apatično čekajući da bljesnu sunčevi zraci, životni časovnik nastavlja tiho, ali neumitno da odbrojava tvoje izgubljene minute.

Polako, ali dosljedno i nepovratno iščezava tvoj Život pretvarajući se u prošlost. Tvoju prošlost. I bez da uopšte osjetiš kako se to moglo desiti, jednoga dana ćeš sa užasom ustanoviti da je tvoj Život prošao, a da nisi ni stigao da uživaš u njemu.

***

I zato: ne čekaj da dođe takav dan, stvori drugačiji dan. Zaustavi kišu, rastjeraj oblake i načini svoje sopstveno sunce. Prestani da čekaš. Napravi nešto od svoga Života. Budi kovač svoje sreće. Ne čekaj da sreća dođe po tebe. Sprijatelji se sa časovnikom Života. Uzmi ga samouvjereno u ruke i postani gospodar svoga Života. Živi Život! Živi ga danas! Živi ga sada! Živi ga u ovom trenutku!◄------

 

 

 

------►Život je sve nešto iz početka.
Juče i prekjuče sutra ne vrijede.
Nema na svijetu dva ista petka,
dvije iste nedjelje,
dvije iste srijede....

Pa čemu onda razočaranja?
Ako je jedna ljubav – ćorak,
odmah se drukčije i ljepše sanja.
I kad si najviše tužan i gorak
nekih se novih očiju sjetiš
i shvatiš da letiš… divnije letiš.

Ko je to vidjeo da dječak pati?
Da kunja kmezav i da plače?
Svaki put moraš iznova znati
da voliš bolje, da voliš jače.
Ne da se vadiš.
Ne da se tješiš.
Već da se istinski do neba smješiš.

Nema na svijetu dvije iste srijede,
dva ista utorka,
dva ista petka.
Sve nove ljubavi drukčije vrijede.
Živi se svaki put iz početka.
Živi se da se nikad ne pada.
Da budeš snažniji posle oluje.
I da se u tvom srcu već sada
sto zlatnih zvijezda unapred čuje.◄------

 

 

------►Ovo je tvoj život. Stoga radi ono što voliš i radi to često.

Ako nešto ne voliš, promijeni to. Ako ne voliš svoj posao, daj otkaz.

Ako nemaš dovoljno vremena, prestani gledati TV....

Ako tražiš ljubav svog života, zastani; ona će te sačekati kad počneš raditi stvari koje voliš.

Prestani pretjerano analizirati stvari, jer je život jednostavan.

Sve su emocije lijepe. Kada jedeš, cijeni svaki posljednji zalogaj.

Otvori svoj um, ruke i srce prema novim stvarima i ljudima jer ono što nas sve ujedinjuje jesu razlike među nama.

Zapitaj sljedeću osobu koju upoznaš koja je njena velika strast i podijeli s njom svoj san.

Putuj kad god možeš. Znaj da kad se izgubiš pomažeš samom sebi da pronađeš pravog sebe.

Neke šanse se pojave samo jednom, zato ih uhvati objeručke.

Svrha života je u ljudima koje upoznajemo i u stvarima koje s njima stvaramo – zato izađi iz svoje ljušture i počni stvarati.

Život je kratak. Zato živi svoj san i bez ustručavanja pokaži drugima svoje strasti.◄------

 

 

------►Ne osvrći se nikad i ne misli često
na neku davno pređenu stazu
jer sve što je bilo više biti neće
i svi smo mi ovde samo u prolazu.
...
Ne plači za igračkom što je slomljena,
jer svi smo mi igračke u nečijoj ruci,
sudbina je ona koja konce vuče
i kada smo srećni, i kad smo na muci.

Ne, ne misli nikad da je moglo drukčije
ne tuguj za cvijetom što u tebi vene,
jer sve tvoje tuge, kad proleti vrijeme
biće jednog dana samo uspomene.

Ne čeprkaj mnogo po prošlosti svojoj
i ne skupljaj po njoj mrvice prošle sreće,
jer i mi smo mrvice pod nebeskom kapom
i sve što je bilo više biti neće.

Ne žali za nekim koga više nema,
nego reci samo: lijepo nam je bilo
Sačuvaj ga negde u sjećanju svome,
kao ptiče što se na dnu gnijezda skrilo.

Ne žali za vinom što je proliveno
i ne skupljaj stakla polomljene čaše,
jer jedino možeš da ozlijediš sebe,
a vina još ima, prepune su flaše…

Ne osuđuj život, ne proklinji snove,
ne tuguj za srećom što je nekad bila.
Tek treba da sanjaš! Tek treba da letiš!
A tebi još nisu polomljena krila.

I ne misli nikad da ne može bolje,
da ne može ljepše, da ne može više,
jer ti si još uvjek na početku knjige,
koju ovaj život otvara i piše.

Ne gledaj daleko i ne traži zvijezdu,
što se negde sjaji na nebu visoku,
jer zvijezde su lijepe ali su daleko
a najljepša zvijezda sija u tvom oku.

I sve što je sada biće samo prošlost,
niko od nas ne zna šta ga sutra čeka,
a sreća je možda odmah tu, kraj tebe,
ni zauvjek prošla, ni tako daleka…◄------

 

 

 

 

------►ŽIVOT je kratak.

Zato:

Krši pravila,...

Opraštaj brzo,

Ljubi sporo,

Voli iskreno,

Smij se blesavo,

I nikada ne zaboravi ono što te je od srca

NASMIJALO.◄------



 

 

 

 

------►Ko u ovom svijetu ne umije da organizuje sam svoj život, nije vrijedan da živi, a ko ga sa uspjehom organizuje, izgubi pri tome toliko snage i svježine da mu i ne vrijedi mnogo što živi.

U prvoj polovini života čovjek želi i radi ono čega će se u drugoj polovini stidjeti i odricati, a druga polovina mu prođe u uzaludnim pokušajima da se popravi ili bar zataška ono što se radilo u prvoj. Ta...ko se na kraju sve potire i svodi na nulu. Ostaju samo kajanje i stid.

Ko nosi u sebi veliku, istinsku strast, taj je nesrećan i mučen više nego stotina drugih ljudi zajedno, ali je pošteđen od mnogih sitnih briga i nedaća koje muče većinu ostalih ljudi cijelog vijeka i svakog dana pomalo.

Dođe vrijeme kad se čovjek nađe pred mračnim, neprelaznim jazom koji je godinama, polagano i nesvjesno, sam sebi kopao. Naprijed ne može, natrag nema kud. Riječí nestalo, suze ne pomažu; sramota ga da jaukne; a i koga da zove? Ne sjeća se pravo ni svoga imena.

Tada vidi čovjek da na zemlji postoji samo jedno istinsko stradanje, to je: muka nemirne savjesti.◄------





 

 

------►Pogledaj se. Mlad si. I bojiš se. Čega se bojiš?

Prestani biti paralizovan.

Prestani gutati svoje riječi....

Prestani misliti šta drugi ljudi misle.

Oblači ono što želiš.

Govori šta hoćeš.

Slušaj muziku koju TI želiš da slušaš. Odvrni do daske i pleši uz nju.

Izađi napolje u po noći i provozaj se bez posebnog cilja.

Prestani čekati na petak popodne. Živi sada! Uradi šta želiš sada.

Rizikuj. Izgovori tajnu. Jer, ovaj život samo tebi pripada.

Ako ne shvatiš da možeš raditi ono što želiš, nećeš shvatiti ni da nisi živio.◄------



------►“Život je najljepši pronalazak prirode, a smrt njena vještina, da što bolje iskoristimo život.” ◄------