BESMRTNA DUŠA...

Teško onome koga vode živa; a još teže koga nose, mrtva.

Nije baš da se bojim umrijeti,
samo ne želim biti tamo kad se to desi.

 Što očekuje dušu čovjeka na drugoj strani, poslije života. Da li je to za većinu ljudi božanstvo. Čovjek je svojim rukama oblikovao veliki dio vlastite životne sredine. Uživa u plodovima ravnica i planina, rijeka i jezera, ali nastoji i stvoriti svijet mimo svijeta prirode.Bog je govorio kroz grmljavinu, blagoslivljao kroz kišu, proklinjao kroz sušu. Bog je disao kroz vjetar, kažnjavao potresom i objavljivao svoju slavu u nebesima.

Nije smrt ono što je užasno, već životi koje ljudi žive ili ne žive do svoje smrti. Oni ne poštuju svoje živote, oni mokre po njima…Ružno izgledaju, ružno govore, ružno hodaju… Većina ljudskih smrti je obična prevara. NIŠTA TU NIJE OSTALO DA UMRE.

Prije neki dan razmišljao sam o svijetu bez mene. Svijet tjera i dalje po svome i radi ono što radi. A mene nema! Jako čudno. Zamisli kamion za smeće koji dolazi i kupi smeće, a mene nema. Ili novine bačene pred vrata, a mene nema da ih pokupim. Nemoguće. Ili još gore, kad prođe neko vrijeme poslije moje smrti, tada će me neko istinski otkriti. Svi oni koji su me se bojali ili su me mrzili dok sam bio živ, najednom će me prigrliti. Na sve strane biće moje riječi. Predstaviće me daleko hrabrijim nego što jesam. Ljudski rod preuveličava sve živo: svoje junake, svoje neprijatelje, svoj značaj.

Smrt ne pita: kada ćemo, nego: hajdemo.



Čovjek


 želi moć. 
Zato što živi, što se kreće, što se sudara s ljudima. A želi da nešto ostavi iza sebe, da nešto stvori, da ne bi samo vegetirao,kao drvo. I izgleda mu da je nešto postigao, da je snažan i važan, da može mnogo. Ali BOG učini da odjednom progleda i vidi, ne ovim očima, već onim drugim, vidovitijim, da je samo zrnce pijeska u nesagledljivoj pustinji ovoga svijeta, sitan i nevažan koliko i mrav u mravinjaku. Da li mravi žele moć? Žele li da budu snažniji i značajniji od drugih? Imaju li svojih briga, muka, nesanica, očajanja? Ne znamo, i ne tiče nas se, suviše su sitni za nas. Zar onda ne bi mogao da postoji neko veći i od nas, kome su beznačajne naše brige i nevolje? Mi ga ne vidimo, jer je neuhvatljiv za našu misao, osjetimo ga samo kad nam se u nečemu pokaže njegova volja. Ni, mrav ne vidi čovjeka cijelog, zbog svoje veličine čovjek i ne postoji za mrava, vidjeće samo prst, ili grančicu, ako mu prepriječimo put, osjetiće potres ako rasturimo mravinjak. A čovjek prema vasioni sitniji je nego mrav. I zašto bi postojao samo čovjek i njegov način mišljenja? Svijet je postojao i prije nas, postoji i mimo nas, postojaće i bez nas. Hoće li svega nestati ako svi ljudi pomru? Neće. Sve će ostati, i ono što znamo i što ne znamo, samo nas neće biti. Mnogo je tajni kojima se ne možemo ni približiti, a kamoli ih razjasniti. A možda je najveća tajna smrt, tajna i užas. I kad ne mislimo na nju, ona misli na nas. Sačekuje nas na nekom ćošku, uvijek nespremne, i sve što je bilo, više nije. Uzalud smo prošli ovim zemaljskim putem, uzalud se nadali, uzalud tugovali zbog gubitaka, uzalud se radovali zbog uspjeha, sve uzalud. Smrt čini besmislenim i život i ono što se u životu stvara. A iza te strašne kobi, nepoznata tama. Znaš kraj, a ne znaš ništa o njemu. Pomiriti se s njim ne možeš, a ništa ne možeš izmijeniti. Po našoj volji to se ne dešava, jer bi malo ko htio da umre, već po nekoj svemoćnoj volji o kojoj ništa ne znamo, osim da je neumoljiva i do kraja dosljedna, možda je neki sveopšti duh, nimalo sličan našem, a nesaznatljiv, jer je van našeg iskustva. Ako ga ne možemo saznati, ne znači da ga nema. On ga ne zamišlja po ljudskoj slici, već kao nadnaravnu snagu, i nadnaravni um, koji hladno ravna vidljivim i nevidljivim svijetom. Uzaludno ga je moliti, uzaludno preklinjati, jer njegove mjere i razlozi nisu ljudski, a kakvi su, ne možemo čak ni naslutiti. Eto, i sam kaže: on i njegov, jer ne znamo šta je, niti je naš jezik sposoban da izrazi ono što naša misao ne može dokučiti. A ako je tako, a sigurno jest, nemoguće je zamisliti da taj svemirski duh igra nedostojnu igru s ljudima, puštajući ih da protrče kroz život, dolazeći iz ničega i nepovratno odlazeći u ništa. Bilo bi to besmisleno traćenje tolike snage. Mnogo je vjerovatnije, i logičnije, i manje uvredljivo, da je tijelo smrtno a duša besmrtna, duša je djelić sveopšte svemirske energije, poklonjen nam, privremeno ustupljen, na rođenju, koja će živjeti svojim nepoznatim životom i poslije smrti tijela, ili će se useliti u novorođenče, da nastavi svoje vječno kretanje. Ni kap vode se ne gubi, samo se mijenja, kako se može izgubiti sve čovjekovo? Mora biti da život postoji po nekom višem načelu, a ne samo po besmislu, po zlu, po ludilu!

Ne treba se bojati smrti već zla života.

Jedan stariji čovjek, u bolnici je bio na umoru. Odbrojavani su mu posljednji sati.

U jednom trenutku je otvorio oči i uspio vidjeti nekoliko prilika koje su se
skupile oko njegovog kreveta. Nije ih uspio prepoznati.

Zatvorivši oči upitao ih je:

“Prijatelji, ko ste vi?”

Jedna od prilika reče:

“Mi smo tvoji zanemareni snovi, zaboravljene želje i neostvarene vizije. Mi smo sve ono što si mogao uraditi za života, ali si to propustio učiniti.”

“Žao mi je zbog toga” – reče starac – “ali ipak cjenim što ste se uprkos mojoj nemarnosti i lošem odnosu prema vama došli oprostiti od mene na kraju mog života.”

Jedna od prilika se nagnula i mirnim mu glasom odgovorila:

“Ne, mi se nismo došli oprostiti od tebe – došli smo umrijeti s tobom.”

Mrtva usta ne govore.

Gora smrt od psihološke ne postoji. Smrt tijela je smrt staništa, ne stanara. Ali kad stanar umre, kuća je sablasno prazna.

Nepripremljen čovjek ne bi mogao da izdrži ni jedan jedini trenutak suočavanja sa stvarnim stanjem stvari. Mi se smijemo majmunima zbog toga što su nam fizički i po ponašanju toliko slični. Kada kažem daje velika većina čovječanstva potpuno mrtva, ja samo iznosim činjenicu. Ponekad bih i sam volio da je to tek mišljenje, prolazno kao i svako drugo. Mišljenje nam uliva snagu da vjerujemo da će se situacija izmijeniti nabolje, ali mi ne razumijemo da smo zbog mehaničkog mišljenja obustavili napredak ka ljepšem i boljem, da smo izvršili samoubistvo i postali tek bespomoćne mašine koje očekuju pomoć od spolja – kao da su životne okolnosti automehaničari!?

Situacija zavisi od čovjeka, a mašina od situacije. To je razlika između lica i maske. Skinuti masku možemo svjesnošću. Voljom. Srcem. Posmatraj svoj svakodnevni život što pažljivije možeš, ostani tih iza misli, slika, emocija, sjećanja. To je svjesnost. Primijetićeš da je većina onoga što smatraš “sobom” samo mozaik sastavljen od kamenčića – roditelja, društva, poznanika, škole, statusa i slično. Shvatićeš da je rad na sebi borba za sebe. To je volja.

I konačno, kad se mehanizmi odstrane, vidjećeš svijet oko sebe u pravom svijetlu, i nećeš osjetiti strah već samo ljubav i saosjećanje. To je srce.

Kada lav umre, i zec na njega udari.

Izgubio sam suprugu u jesen 2004. godine. Brak nam je trajao samo 7 godina. S tim da smo zadnje dvije proveli uglavnom po bolnicama, u očajnoj borbi sa rakom. Koju smo na kraju i izgubili.

Za vrijeme našeg porodičnog života supruga je imala običaj da nas, za svaku godišnjicu naše svadbe, uslika zajedno. Nakon toga sliku bi stavila u predivan ram i okačila na zid u hodniku.

- Neka ih tu! To su najsrećniji trenuci našeg života… – govorila bi svaki put. I dok nije umrla, imali smo sedam takvih slika.

Jedne noći 2003. godine, napravio sam veliku glupost. Najveću grešku u svom životu – prevario sam je sa drugom ženom. A istovremeno, gotovo neprestano sam joj se kleo u moju ljubav prema njoj i kako ću joj ostati vjeran cijeloga života.

Dvije sedmice prije njene smrti, skupio sam snage i rekao joj za to. Ona me pogleda, nasmija se nekako čudno i reče: – Znam!
Prije otprilike mjesec dana, kada sam, kao i obično, bio sam u kući, po ko zna koji put zagledao sam se u naše slike na zidu. I odjednom oko mi privuče ram na jednoj slici. Pogledao sam malo bolje i vidio slovo V. Na moje zaprepaštenje vidio sam da je na svakom donjem desnom uglu rama bilo urezano po jedno slovo! Ovo su bila slova:

V – I – D – I – I – Z – A

Odmah sam podigao svaki od ramova i pogledao zid iza njih. Ali tamo nije bilo ničega. I dok sam se čudio svemu tome, iznenada mi sinu nešto. Brzo sam skinuo sve ramove sa zida i počeo da ih nervozno rastavljam. Bio sam apsolutno siguran da znam šta radim.

I…eto, nisam pogriješio. Bilo mi je teško da povjerujem da je na vrhu svake slike bilo prilijepljeno jedno pisamce! Za svaku godinu provedenu zajedno, supruga bi mi pisala prekrasne riječi pune ljubavi i nježnosti, stavljala ih u predivan koverat i lijepila na pozadinu rama. Međutim, koverat koji je bio iza slike od 2003. godine bio je crn. A na listiću koji sam izvadio bilo je napisano ovo:

“14. mart 2003. god. Danas su me tvoje oči pogledale tako, kao da si bio sa nekom drugom…Nije potrebno da mi to govoriš. Znam.”
………

Sada je 2008. godina. Prošle su četiri godine, otkako sam je izgubio. I pet, otkako sam je prevario sa drugom. Duša me moja i danas boli zbog toga…

Ali makar i ovako kasno, bar sam uspio da saznam:

“Žene znaju, razumiju i osjete svaki put kada im muškarci naprave neku glupost.”

…prosto sam želio da moju priču podijelim sa nekim.

Priča je navodno istinit događaj.
Autor je ostao nepoznat.

Kada škrtac umre, četvero se raduju:
nasljednik radi para; crkvenjak radi zvonjenja; pop radi opijela; i đavo radi duše.

Nekada davno živio jedan kralj koji je imao jedan ogroman dvorac. Ali taj dvorac bio je dosta čudan. Čitav dvorac bio je iznutra prekriven ogledalima – zidovi, podovi, plafoni, apsolutno sve. Milioni ogledala.

Jednoga dana kada nikoga nije bilo u dvorcu odnekud dotrča neki pas i uđe u dvorac. Iznenađen nepoznatim mjestom, počeo je da se osvrće oko sebe. I na njegov užas shvati da je sa svih strana okružen mnoštvom pasa. Bili su svuda i bilo ih je bezbroj. Sa namjerom da se zaštiti od njih, pas im pokaza zube, no u istom trenutku i ostali psi pokazaše zube. On poče da reži da bi ih zaplašio. Kao odgovor na to svi psi oko njega počeše da reže.

Vidjevši to, pas je već bio sasvim siguran da mu je život u opasnosti i poče da laje. No čim je zalajao i ostali psi počeše da laju na njega. I što je on jače lajao to su i oni jače lajali.

Sutradan ujutru dvorjani su našli nesretnog psa kako leži mrtav. A bio je tamo sam samcijat. Osim njega u dvorcu nije bilo nikoga. Tamo su bili samo milioni ogledala. Niko se nije borio sa njim, zato što nikoga nije ni bilo.

Ali on je vidio sebe u ogledalima i to ga je preplašilo do smrti. I kada je počeo da se bori, odrazi u ogledalima su takođe počeli da se bore. Uginuo je u borbi sa milionima sopstvenih odraza koji su ga opkoljavali sa svih strana.

*****

Ako ne postoje prepreke unutar nas, ne mogu da postoje ni prepreke izvan nas.
Jer svijet je samo odraz onoga što je u nama. Svijet je jedno ogromno ogledalo.

Ako ne mogu u raj, u pakao me i mole da dođem.

U životu treba brinuti samo o dvije stvari:

Jesi li zdrav ili si bolestan.

Ako si zdrav,
tada nemaš o čemu brinuti.

Ali ako si bolestan,
samo o dvjema stvarima trebaš brinuti:

Hoćeš li ozdraviti
ili ćeš umrijeti.

Ako ćeš ozdraviti,
tada nemaš o čemu brinuti.

Ali ako umreš
samo o dvjema stvarima trebaš brinuti:

Ideš li u raj ili ideš u pakao.

Ako ideš u raj
tada nemaš o čemu brinuti.

Ali ako ideš u pakao,bićeš toliko zaposlen pozdravljajući se sa svojim prijateljima tako da nećeš imati vremena za brigu!

Zato, zašto brinuti?

 Jednom je jedan pobožan čovjek sanjao san kako bježi od lava. Čovjek pobježe na drvo i sjede na jednu granu drveta. Pogledavši dolje ugleda lava koji ga čeka. Zatim čovjek pogleda na stranu i ugleda dva pacova kako kruže oko grane, na kojoj je sjedio i jedu je. Jedan pacov je bio crn a drugi bijel. Činilo se da će grana uskoro pasti na zemlju. Čovjek sa strahom opet pogleda dolje i ugleda crnu zmiju kako otvara svoja velika usta tako da mu se činilo da će upasti u njih.

Čovjek pogleda iznad sebe da vidi ima li nešto zašto bi se mogao uhvatiti. Ugledao je drugu granu sa saćem meda na njoj. Kapi meda su kapale iz saća. Čovjek htjede da okuša jednu kap. Pružio je jezik i okušao kap meda koja je pala. Med je bio veoma sladak. On htjede da okuša još jednu kap. Kada to uradi izgubi se u slasti meda. Tako da zaboravi pacove koji su jeli njegovu granu, lava na zemlji i zmiju koja je ležala ispod njega. Nakon izvjesnog vremena probudi se iz svog sna.

Tražeči značenje sna otišao je do pobožnog učenjaka. Ovaj mu reče:

„Lav kojeg si vidio je smrt. Uvijek te progoni i ide za tobom kuda god da ideš. Dva pacova, bijeli i crni, predstavljaju dan i noć. Bijeli predstavlja dan, a crni noć. Oni kruže jedan za drugim, jedući tvoje vrijeme i približavajući ti smrt. Velika crna zmija sa velikim ustima je tvoj grob čekajući da padneš u njega. Saće meda je ovaj svijet, a slatki med je uživanje ovog svijeta. Mi volimo da okušamo slatko uživanje ovog svijeta želeći sve više i više. U međuvremenu se izgubimo u tom uživanju tako da zaboravimo naše vrijeme . . . našu smrt i . . . naš kraj.“

Smrt je kao ogledalo u kojem se reflektuje pravo značenje života.

Mi smo ono što mislimo. S našim mislima mi stvaramo svijet. Sve što mi jesmo će se uzdići u našim mislima.

Naši umovi mogu biti predivni, ali istovremeno mogu biti naši najveći neprijatelji. Stvaraju nam toliko nevolja. Ponekad poželim da je um kao zubna proteza koju možemo skinuti i ostaviti na stoliću preko noći. Barem bi malo predahnuli od napornih i iscrpljujućih avantura.

Mi smo do te mjere u nemilosti svojih umova da, čak i kad pronaćemo duhovna učenja koja nas pokrenu iznutra, pokrenu nas više od ičega što smo do tada iskusili, i dalje ostajemo obazrivi zbog nekih duboko ukorijenjenih i neobjašnjivih sumnji.

Negdje u tom procesu moramo prestati biti previše sumnjičavi. Moramo pustiti neizvjesnost i sumnju – koje bi trebale da nas štite, ali nikad ne funkcionišu jer nas na kraju uvijek više povrijede od onoga od čega bi trebale da nas odbrane.

Zapadnjačka ljenost sastoji se u zatrpavanju naših života kompulsivnim aktivnostima, kako ne bi ostalo nimalo vremena da se suočimo sa pravim problemima.

Slavna izreka kaže: „Ako um nije proračunat, nego božanstveno spontan, baš kao i voda kada nije uzburkana, po svojoj prirodi će biti proziran i čist.“

Problem zapadnog društva je u tome što život i smrt ne posmatra kao cjelinu. Vi izolujete smrt. Zbog toga ima toliko straha.

Smrt je kao ogledalo u kojem se reflektuje pravo značenje života.

Problem zapadnog društva je u tome što život i smrt ne posmatra kao cjelinu.Ne treba izolovat smrt. Zbog toga ima toliko straha.

Neki je starac skupljao u šumi drva za zimu.

Jednog dana nosio je na sebi teško breme.

Umorio se pod teretom.

Konačno je odložio drva na zemlju da malo
odmori i predahne.

“Oh, kad bi me već jednom ova smrt uzela” – jecao je.

“Na ovoj zemlji samo podnosim muku i bol.”

I smrt se istog trena nađe pokraj njega.

“Šta želiš od mene, starče?” – upita ga smrt.

“Samo da mi ovaj moj teret podigneš opet
na ramena” – odgovori starac žurno.

 

Onaj ko se plaši smrti, strahuje da će biti lišen osjećanja ili da će dobiti osjećanja druge vrste. U prvom slučaju neće imati više nikakvih bolova, a u drugom, biće na drugi način zadahnut dušom i neće prestati njegov život.

Marko Aurelije

Onaj koji sije sjeme smrti i boli ne može požnjeti sreću i ljubav.

Pitagora

Tajne smrti i postojanja su najpogodnija oblast u koju se može pobjeći od ovozemaljskih briga. Kad ne bi postojale, trebalo bi ih izmisliti, kao pribježište.

Selimović

 

Ja sam mlad, imam dvadeset godina, ali od života ne poznajem ništa drugo, do samo očajanje, smrt, strah i splet najbesmislenije površnosti sa ponorom patnji. Vidim da narode natjeruju jedne protiv drugih, i da se ovi ćutke u neznanju, glupo, poslušno, nedužno, ubijaju. Vidim da najpametnije glave svijeta pronalaze oružje i parole, da bi sve to stvarali rafiniranije i dugotrajnije. A zajedno sa mnom vide to svi ljudi mojih godina, i ovde i preko, u cijelom svijetu, cijela moja generacija to preživljava. Šta će da rade naši očevi kada se jednog dana pojavimo i pred njih stanemo pa zatražimo da polože račun…? Šta očekuju od nas kada dođe vrijeme u kom neće biti rata? Godinama je ubijanje bilo naše zanimanje – to je bio naš prvi poziv u životu. Naše znanje o životu ograničava se na smrt. Šta ima poslije toga još da se desi? Šta da bude od nas?
Remark

Ima trenutaka kada se čovjek više plaši života nego smrti. To je najgroznije osjećanje koje se može imati. To je vrhunac očajanja sa kojeg se pada ili u smrt ili u zločin. Ali ovo znači i da treba više hrabrosti za život, nego što je treba za smrt. Znam da su religiozne krize za pobožnog čovjeka porazni momenti, kada čovjek pada u prašinu i rida. Ali je još strašnija kriza jednog karaktera, u kojoj se čovjek osjeti nepouzdan u samog sebe. Ne vjerovati više u Boga, u kojeg se dotle vjerovalo svim srcem, to je odista užas; ali ne vjerovati više u sebe, to je još bolnije: jer to isključuje i Boga i čovjeka u našoj sudbini.
Dučić

Ne znam, zbog čega moram umjesto života, koji valjda negdje postoji, da živim samo onaj fragment koji mi je zapao: ovaj pol, ovo tijelo, ovu svijest, ovu geografsku širinu i dužinu, ovu sudbinu, jezik, istoriju, podstanarstvo… kao da ta svijest uopšte nije bila moja svijest, već nekakva svijest o meni, i premda znam za nju, ne mogu da raspolažem njome, kao da je bila, kažem, neka ne isključivo za mene vezana, nego nekakva uvijek prisutna svijest koje se naprosto ne mogu osloboditi i koja me, mene lično sasvim uzaludno i nepotrebno muči do smrti.

Kertes

 Povijest pišu pobjednici. Predanja ispreda puk. Književnici fantaziraju. Izvjesna je samo smrt.

Živio sam ljepše i bogatije od vas, zahvaljujući patnji i mahnitosti, pa želim i u smrt da odem dostojanstveno, kako to priliči tom velikom trenutku poslije kojeg prestaje svako dostojanstvo i svaka veličanstvenost. Moj leš će biti moja korablja, a moja smrt dugo plutanje po talasima vječnosti. Ništa u ništavilu. I šta sam mogao da suprostavim ništavilu do to, tu svoju korablju u koju sam želio da sakupim sve što mi bijaše blisko, ljude, ptice, zvijeri i biljke, sve ono što nosim u svom oku i u svom srcu, u trospratnoj lađi svoga tijela i svoje duše. Želio sam sve to da imam kraj sebe, u smrti, kao faraoni u veličanstvenom miru svojih grobnica, želio sam da bude sve onako kao što bijaše i prije toga: da mi u vječnosti pjevaju ptice. Želio sam da Haronovu barku zamijenim jednom drugom, manje beznadnom i manje pustom, da nezamislivu prazninu vječnosti oplemenim gorkim zemaljskim travama, onim što niču iz srca čovjekova, da gluvu prazninu vječnosti oplemenim kukanjem kukavice i pjevanjem ševe. Ja sam samo razvio tu pjesničku gorku metaforu, razvio sam je strasno i dosljedno, do kraja, do konsekvenci koje prerastaju iz sna u javu (i obratno), iz lucidnosti u mahnitost (i obratno), koje prelaze iz života u smrt, kao da nema međa, i obratno, iz smrti u vječnost, kao da to nije jedno te isto. Tako je moja sebičnost samo sebičnost ljudskog bića, sebičnost života, protivteža sebičnosti smrti, i moja se svijest, uprkos prividu, protivi ništavilu sa sebičnošću kojoj nema ravne, protivi se skandalu smrti kroz ovu strasnu metaforu koja želi da sakupi na gomilu ono malo ljudi i ljubavi koji činjahu taj život. Želio sam, dakle, i još uvijek želim, da odem iz života sa specimenima ljudi, flore i faune, da sve to smjestim u svoje srce kao u korablju, da ih zatvorim pod svoje kapke kada se oni posljednji put spuste. Želio sam da prokrijumčarim u ništavilo tu čistu apstrakciju koja će biti u stanju da se u tajnosti prenese kroz vrata jedne druge apstrakcije, ništavne u svojoj neizmjernosti: kroz vrata ništavila. Trebalo je, dakle, pokušati zgusnuti tu apstrakciju, zgusnuti je snagom volje, vjere, inteligencije, ludila i ljubavi (samoljublja), zgusnuti je u tolikoj mjeri i pod takvim pritiskom da zadobije specifičnu težinu koja će je podići uvis, kao balon, i iznijeti je van domašaja mraka i zaborava. Ako ne nešto drugo, ostaće moj materijalni herbarijum ili moje bilješke, ili moja pisma, a šta je to drugo do ta zgusnuta ideja koja se materijalizovala: materijalizovan život, mala, tužna, ništavna ljudska pobjeda nad golemim, vječnim, božanskim ništavilom. Ili će ostati makar – ako u velikom potopu potone i sve to – ostaće moje ludilo i moj san, kao borealna svjetlost i kao dalek eho. Možda će neko vidjeti tu svjetlost, možda će čuti taj daleki eho, sijenku negdašnjeg zvuka, shvatiće značenje te svjetlosti, tog svjetlucanja. Možda će to biti moj sin, koji će jednog dana izdati na svijet moje bilješke i moje herbarijume s panonskim biljem (i to nedovršeno i nesavršeno, kao i sve ljudsko). A sve što nadživi smrt jeste jedna mala ništavna pobjeda nad večnošću ništavila – dokaz ljudske veličine i Jahvine milosti.

Ako želite tražiti Istinu, morate ići van, daleko izvan ograničenja ljudskog uma i srca i tamo je pronaći – ta istina je u vama samima. Nije li jednostavnije da si za cilj postavite život sam, umjesto da imate posrednike, gurue, koji Istinu neizbježno moraju prizemljiti i tako je iznevjeriti.

U tebi se nalazi cijeli svijet i ako znaš kako gledati i učiti, vrata su ti tamo, ključ ti je u ruci. Niko na svijetu ne može ti dati ključ niti otvoriti vrata…niko osim tebe.

Na pitanje postoji li ili ne postoji Bog ili istina ili stvarnost, ili kako god to volite nazivati, nikada ne mogu odgovoriti knjige, sveštenici, filozofi ili spasitelji. Niko i ništa ne može odgovoriti na to pitanje osim tebe samog i eto zašto moraš upoznati sebe. Nesavršenost leži samo u potpunom nepoznavanju sebe. Razumjeti sebe je početak mudrosti.

Morate razumjeti cjelinu života, ne samo jedan mali dio. Zbog toga morate čitati, zato morate gledati nebo, zato morate pjevati i plesati, i pisati pjesme i patiti i razumijevati, jer sve je to život.

Desio se spoljašnji napredak od volovske zaprege do mlaznog aviona, ali psihološki, pojedinac se nije nimalo promjenio, a društvene strukture širom svijeta stvaraju pojedinci. Spoljašnja društvena struktura je rezultat unutrašnje psihološke strukture naših međuljudskih odnosa, jer je pojedinac rezultat sveopšteg iskustva, znanja i ponašanja čovjeka. Svako od nas je skladište prošlosti. Pojedinac je čovjek koji je čitavo čovječanstvo.

Ako zaista možemo da razumijemo problem, odgovor će se pojaviti, jer on nije odvojen od problema.

Tokom vjerske istorije bili smo uvjeravani od vjerskih vođa da ako izvodimo određene obrede, ponavljamo izvjesne molitve ili mantre, potčinimo se izvjesnim obrascima, suzbijemo naše želje, kontrolišemo naše misli, potisnemo naše strasti, ograničimo naše apetite i uzdržimo se od popuštanja polu, mi ćemo, nakon dovoljno mučenja uma i tijela, pronaći nešto iza ovog malog života. I to je ono što su milioni takozvanih religioznih ljudi činili vijekovima, bilo u osamljenosti, otišavši u pustinju, planinu ili pećinu ili lutajući od sela do sela sa prosjačkom zdjelom, ili u grupu, pridruživši se manastiru, sileći svoje umove da se potčine utvrđenom obrascu. Ali mučen um, slomljen um, um koji hoće da pobjegne od čitave zbrke, koji je porekao spoljašnji svijet i otupio od discipline i potčinjavanja – takav um, koliko god dugo tragao, naći će samo ono što je u skladu sa njegovom iskrivljenošću.

Kao ljudska bića koja žive u ovom stravično ružnom svijetu, zapitajmo se, može li se ovo društvo, zasnovano na takmičenju, okrutnosti i strahu, okončati? Ja mislim, to se jedino može desiti ako svako od nas prepozna ključnu činjenicu da mi, kao pojedinci, kao ljudska bića, u kom god dijelu svijeta živjeli i kojoj god kulturi pripadali, smo potpuno odgovorni za cjelokupno stanje svijeta. Svako od nas je odgovoran za svaki rat zbog agresivnosti naših sopstvenih života, zbog našeg nacionalizma, naše sebičnosti, naših bogova, naših predrasuda, naših ideala, svega onoga što nas dijeli.

Nasilje nije samo ubiti nekoga. Nasilje je kada koristimo oštre riječi, kada činimo gestove da otjeramo drugu osobu, kada se pokoravamo iz straha. Tako da nasilje nije samo organizovano klanje u ime Boga, u ime društva ili države. Nasilje je mnogo suptilnije, mnogo dublje, a mi smo uronjeni u bezdane dubine tog nasilja.

"Kada sebe nazivate Indijcem ili Muslimanom ili Hrišćaninom ili Evropljaninom, ili bilo čim drugim, vi vršite nasilje. Shvatate li zašto je to nasilno? Zato što odjeljujete sebe od ostatka čovječanstva".

Dva čovjeka prelazila su preko polja kada je pred njima iskrsnuo razjareni bik. Bezglavo su počeli da bježe ka najbližem utočištu, dok je bik tutnjao za njima. U trenutku, shvatili su da mu ne mogu pobjeći. Jedan je doviknuo drugome:

“Gotovo je! Nema nam spasa! Brzo, reci neku molitvu!”, a ovaj mu je uzvratio:

“Nikada se u životu nisam molio i ne znam kakva bi molitva odgovarala ovoj situaciji.”

“Ma nije važno! Bik nas sustiže, reci bilo šta!”

“Dobro onda, kazaću ono što je moj otac govorio prije svakog obroka:

Gospode, hvala ti na onome što nam sleduje.”

*************

Život je kao partija karata u kojoj se svaki igrač trudi da što bolje odigra s kartama koje su mu podijeljene. Onaj koji odbije da igra s kartama koje mu sleduju, već traži neke za koje smatra da ih zaslužuje, osuđen je da propadne u životu. Nas niko nije pitao želimo li da igramo. Tu nema izbora, svi u tome učestvuju.Na nama je da odlučimo kako.

U jednoj zemlji koja bijaše u ratu, vladao je strašan i okrutan kralj.
S ratnim zarobljenicima postupao je ovako:
Zatvorio bi ih u jednu veliku prostoriju u kojoj je na jednoj strani bila četa strijelaca,
a na drugoj vrata prekrivena prikazima mrtvih i okrvavljenih zatvorenika.
Postavio bi zatvorenike u krug i rekao im:
“Možete birati: umrijeti izbodeni strijelama mojih ratnika ili proći kroz ova vrata i tamo ostati zatvoreni zauvijek.”
Uvijek su svi izabirali umrijeti od strijela.
Kad je rat završio jedan vojnik koji je dugo služio kralja upita svog vladara:
Šta je iza ovih strašnih vrata?
“Otvori, i pogledaj!” odgovorio je kralj.
Vojnik je skupio hrabrost. Teškom mukom otvorio je vrata, a tada ga je obasjala zraka sunca i zabljesnula mu oči. Kad ih je uspio otvoriti posve iznenađen uvjeri se da su vrata vodila u SLOBODU!!!
Vojnik, ne vjerujući, pogleda kralja i reče:
“Uvijek ste zarobljenicima ostavljali mogućnost izbora, ali oni su više voljeli umrijeti nego rizikovati da otvore ova vrata!”
*****************************
Koliko puta se bojimo rizikovati? Koliko puta umiremo zbog naših briga, od straha da otvorimo vrata; vrata naših snova, vrata našeg spasenja, vrata koja nas vode u pravu slobodu?

 

Smrt izbjegava čovjeka koji je želi, ali je zato pripravna uvijek pograbiti onoga čije se srce čvrsto drži života. Mika Valtari

Živi tako kao da ćeš odmah sada morati da se rastaneš sa životom, kao da je vrijeme koje ti je ostavljeno neočekivani dar. Marko Aurelije
Smrt je surova, ali je život još suroviji. Muhamed Ikbal
Suze su najgore kada padaju na grobove ljudi kojima nismo rekli sve što smo htjeli.
Heriet Bičer Stouv
Budi uvijek spreman dočekati smrt, jer ona dolazi kada joj se najmanje nadaš. Johan Vesel
Posljednji čin života je krvav, ma koliko inače komedija bila lijepa: baci se najzad malo zemlje na glavu, pa je svršeno zauvijek. Paskal
Ti se bojiš smrti; ali, zamisli šta bi bilo s tobom kad bi morao vječito da živiš takav kakav jesi? Tolstoj
Aleksandar Veliki i njegov mazgar postali su poslije smrti jednaki. Marko Aurelije
Prirodno je umrijeti kao što je prirodno biti rođen. Bekon
Ako djeca uče kako se živi, onda odrasli uče kako se umire.
Stiven King
Smrt ne znači zagasziti svijetlo, nego isključiti svjetiljku kada dođe zora.
Rabindranat Tagore

Bio jednom jedan čovjek, hipohondar kad je posrijedi bilo njegovo zdravlje, a iznad svega se bojao dana kad će doći smrt. Jednog dana, među tolikim ludim idejama, padne mu na pamet da je možda već mrtav. Pa je upitao svoju ženu:
“Reci mi, ženo, da nisam ja mrtav?” Žena se smijala i rekla mu da dotakne ruke i noge.
“Vidiš? Tople su. Dobro, to znači da si živ. Da si mrtav, ruke i noge bile bi ti ledene.”
Čovjeku se odgovor učini razumnim pa se smiri. Nakon nekoliko nedjelja, jednog snježnog dana, čovjek je otišao u šumu sjeći drva. Kad je došao u šumu, skinuo je rukavice i počeo sjekirom sjeći stabla. Bez razmišljanja prijeđe rukom po čelu i primijeti da je hladno. Prisjeti se što je rekla njegova žena, skine cipele i čarape i užasnuto ustvrdi da su mu i noge ledene. U tom trenutku nije uopšte sumnjao: “Shvatio” je da je mrtav.
“Nije dobro da mrtvac hoda uokolo i siječe stabla”, rekao je sam sebi. Ostavio je sjekiru kraj mule i legao na ledenu zemlju, ruku prekrštenih na prsima i zatvorenih očiju. Nakon što je neko vrijeme ležao na zemlji, naprtnjačama sa živežnim namirnicama približi se čopor pasa. Kad su vidjeli da ih ništa ne sprečava, pojedoše sve jestivo u njima. Čovjek je pomislio: Imaju sreću što sam mrtav. Inače bih ih najurio.
Čopor je nastavio njuškati i otkrio mulu zavezanu za stablo, lak plijen za oštre pseće zube. Mula je cviljela i ritala se, ali čovjek je samo razmišljao kako bi je rado branio da nije mrtav. Za nekoliko minuta osladili su se mulom i još je samo nekoliko pasa glodalo kosti.
Nezasitan čopor nastavio je lutati tim krajem. Nedugo nakon toga jedan je pas osjetio ljudski miris. Pogledao je uokolo i ugledao nepokretnog drvosječu na tlu. Polako se približio, veoma polako, jer je smatrao da su ljudi vrlo opasni i nepouzdani. Za nekoliko trenutaka svi su psi okružili čovjeka svojim slinavim zubima. Sad će me pojesti, pomislio je čovjek. Da nisam mrtav, bila bi to druga priča.
Psi su se približili i vidjevši da je nepokretan… pojeli ga.

U drevnoj Indiji, jedan čovjek osuđen je na smrt.
Kada je kazna izrečena, pao je pred noge svog kralja i zatražio milost.

“Gospodaru, ako mi poštedite život”, rekao je uvjerljivo,
“u roku od godinu dana naučiću vašeg konja da leti!”

“Privremeno si slobodan”, rekao je kralj.
“Ali ako u roku od godinu dana konj ne poleti, presuda će biti izvršena.”

Kada su ga kasnije članovi porodice zabrinuto upitali kako misli da ostvari
svoje obećanje, čovjek je spokojno odgovorio: “Za godinu dana
može da umre kralj, ili da umre konj, ili da umrem ja,
a na kraju krajeva, možda taj konj stvarno i poleti!”

***

I kad više ne bude bilo nade,
i kad ti se bude bližio kraj,
ti izmisli još nešto da produžiš svoje nadanje,
jer možda u tom “izmišljanju” i leži tvoj spas.

Prije mnogo godina, indijanski mladići su odlazili da se na osami pripreme za ulazak u muževno doba. Jedan takav mladić, otišao je na predivnu dolinu, punu zelenog i šarenog cvijeća. Tamo je postio. Trećeg dana međutim, posmatrajući okolne planine, opazio je oštar visok vrh, pokriven snijegom. Pomislio je:
,,Staviću sebe na probu protiv te planine!”
Obukao je svoju košulju od kože bizona, prebacio je preko ramena i krenuo da se popne na planinu. Stigavši na vrh, stajao je na ivici svijeta. Mogao je da vidi beskrajno daleko i njegovo srce se ispunilo ponosom. A onda je čuo šuštanje pored nogu, oborio je pogled i ugledao zmiju!
Prije nego što je mogao i da se pomjeri, zmija je progovorila:
,,Umirem, za mene je ovdje isuviše hladno i smrzavam se. Nemam hrane i skapavam od gladi, stavi me pod svoju košulju i odnesi u dolinu.”
Ali mladić je rekao:
,,Ne, upozorili su me na tebe već, znam tvoju vrstu, uješćeš me a tvoj otrov će me ubiti!”
,, Ne, prema tebi ću se drugačije ponijeti. Učiniš li to ti ćeš biti izuzetak, neću te povrijediti.”
Mladić se neko vrijeme opirao, ali bila je to veoma ubjedljiva zmija sa prelijepim šarama. Naposljetku ju je stavio pod košulju i odnio u dolinu.
Stigavši dolje, nježno ju je položio na travu, kad se zmija odjednom smotala, zazvečala repom i poskočila, ujevši ga za nogu.
Mladić je uzviknuo:
“Ali obećala si!”
,,Znao si šta sam kada si me uzeo u ruke”, dobacila mu je zmija gmižući dalje.

Radostan sam što sa sobom ne vučem neriješene sukobe s drugima. Ali nemam nikakva jamstva da neću upasti u bezizlaznu napetost s nekim čovjekom. Tada bi mi bilo važno u posljednji dan svoga života učiniti ono što mogu da izmiren s tim čovjekom pođem u smrt. Svakako osjećam da ne mogu objasniti sve nesporazume niti riješiti sve probleme s drugim ljudima. Vjerujem da će sam Bog uzeti te probleme u svoje ruke, da će mojom smrću objasniti nešto od onoga što je ostalo nejasno i da će poneki sukob jednostavno nestati. Ja mogu samo u svom srcu stvarati mir i sve sukobe predati Bogu u ruke. Tamo gdje mogu nešto poduzeti, to ću i učiniti. Ali neću živjeti pod prisilom da moram riješti sve sukobe. Umiranje me oslobađa i od prisile da se moram pred svima opravdati. Ne moram svima još jednom reći da sam mislio dobro. Moja će smrt također pokazati što je na meni bilo kruto i nepomirljivo. No, ona će svu uskoću i krutost razbiti i preobraziti. Tako ću pred Boga moći staviti svoje sukobe i ljudima do kojih mi je stalo signalizirati svoju pripravnost na pomirenje i oproštenje. Ali neću sama sebe zanijekati i izgubiti samopoštovanje moleći i zaklinjući sve da prihvate moje oproštenje.

Želim umrijeti u slobodi, rasterećen i od pritisaka da sebe svima učinim razumljivim, da se pred svima moram opravdavati, svima tumačiti što sam svojim postupcima i govorenjem mislio. Ne moraju me svi shvatiti. Ne moram ostaviti neporočnu sliku. Dobro je ako ponešto ostane još hrapavo i nesavršeno. Smrt je veliki preobrazitelj. Ona će dovršiti sve što ovdje ostavljam kao neku krpariju. Složit će što je u meni bilo lomljivo, povezat će slomljeno i iz toga oblikovati sliku koja o meni postoji od vječnosti.

Tako svoga posljednjeg dana neću biti ovisan o sudu ljudi, nego ću sebe u svojoj krhosti predati Bogu i njemu prepustiti što će učiniti od moga života. Moj poziv više mi nije važan. Bitno mi je jedino da utonem u Božju ljubav koja prašta i da ponesem sa sobom sve što me još opterećuje. Pouzdajem se u to da moje pomireno srce može u smrti probiti i ispuniti mirom i ono nepomireno u ljudima oko mene.

  

Radio sam donedavno kao taksista. Jednom, u sred noći, stigao sam na poziv u zgradu koja je skroz bila u mraku, osim jednog svijetla s prozora u prizemlju. Pod ovakvim okolnostima, mnogi taksisti bi zasvirali samo jednom ili dvaput, pričekali minut i onda se odvezli. Ali ja sam vidio previše siromašnih ljudi koji su zavisili o taksijima kao njihovom jedinom prevoznom sredstvu. Ako u zraku ne bih namirisao opasnost, uvijek bih otišao do vrata. Putnik bi mogao biti neko kome je potrebna moja pomoć, razmišljao sam. Pa sam otišao do vrata i pokucao.

“Samo trenutak”, rekao je krhki, stariji glas.

Čuo sam da se nešto vuče po podu. Vrata su se otvorila poslije duge pauze. Ispred mene je stajala niska žena u osamdesetim. Nosila je haljinu s uzorkom i šeširić na koji je bio pričvršćen veo, kao neko iz filma iz 40-ih. Pored nje je bio mali najlonski kofer. Stan je izgledao kao da niko u njemu nije živio godinama. Sav namještaj je bio prekriven plahtama. Nije bilo satova na zidovima, ni sitnica ili posuđa po pultu. U uglu je bila kartonska kutija puna fotografija i staklarije.

“Hoćete li, molim Vas, odnijeti moju torbu do auta”, rekla je.

Odnio sam kofer do taksija, a onda sam se vratio da pomognem ženi. Uzela me je pod ruku i hodali smo polako prema ivici trotoara. Stalno mi je zahvaljivala za moju ljubaznost.

“Ma, nema na čemu”, rekao sam joj. “Ja se samo pokušavam odnositi prema mojim putnicima kao što bih volio da se drugi odnose prema mojoj majci.”

“Oh, Vi ste tako dobar dječko”, rekla je. Kad smo ušli u taksi, dala mi je adresu i onda me upitala: “Da li bismo se mogli provozati kroz centar grada?”

“To nije najkraći put”, brzo sam joj odgovorio.

“Nema veze”, rekla je “Meni se ne žuri. Na putu sam za hospicij.”

Pogledao sam u retrovizor. Oči su joj svjetlucale.

“Nemam više nikoga od porodice”, nastavila je. “Doktori kažu da neću još dugo.”

Neprimjetno sam se nagnuo i isključio taksimetar. “Kojim putem biste željeli ići?”, upitao sam.

Vozili smo se po gradu sljedeća dva sata. Pokazala mi je zgradu gdje je nekad radila kao operater liftova. Provezli smo se kroz kvart gdje su ona i njen muž živjeli kao mladenci. Molila me da se zaustavim ispred jednog skladišta za namještaj koje je nekad bilo plesni salon u koji je odlazila kao djevojčica. Ponekad bi od mene zatražila da usporim ispred neke zgrade ili ugla, i sjedila je zureći u tamu, ne govoreći ništa. Kad se prvi zrak sunca počeo pojavljivati na horizontu, iznenada je rekla:

“Umorna sam. Krenimo sada.”

U tišini smo se vozili do adrese koju mi je dala. To je bila niska zgrada, poput doma za rekonvalescente, s kolnim prilazom koji je prolazio ispod trijema. Dva mladića su prišla taksiju čim smo se zaustavili. Puni obzira i pažnje, pratili su svaki njen pokret. Mora da su je očekivali. Otvorio sam prtljažnik i odnio mali kofer do vrata. Žena je već sjedila u invalidskim kolicima.

“Koliko Vam dugujem”, upitala je, otvarajući torbicu.

“Ništa”, odgovorio sam.

“Od nečega morate živjeti”, odgovorila mi je.

“Ima i drugih putnika.”

Skoro bez razmišljanja, nagnuo sam se i zagrlio je. Čvrsto se držala za mene.

“Pružili ste staroj ženi jedan trenutak sreće”, rekla je. “Hvala Vam.”

Stisnuo sam joj ruku i odšetao u maglovito jutarnje svjetlo. Iza mene, vrata su se zatvorila. To je bio zvuk završetka života.

U toj smjeni nisam više uzeo ni jednog putnika. Samo sam besciljno vozio, izgubljen u mislima. I ostatak toga dana, jedva da sam progovarao. Šta bi bilo da je žena dobila nekog ljutog vozača, ili nekog ko je nestrpljiv da završi svoju smjenu? Šta bi bilo da sam ja odbio vožnju, ili zasvirao jednom i onda se odvezao? Kad malo razmislim, mislim da je to najvažnije što sam napravio u svom životu. Osuđeni smo na to da mislimo da nam se životi vrte oko važnih trenutaka. Ali važni trenuci nas često uhvate nespremne, prekrasno zapakovani u ono što bi neki nazvali nevažnim.

Smrt će doći i sama, ne treba je zvati.

Šta je to s nama i sa životom, u kakve se to konce splićemo, u šta upadamo svojom voljom u šta nevoljom, šta od nas zavisi, i šta možemo sa sobom? Nisam vješt razmišljanju, više volim život nego misao o njemu, ali kako god sam prevrtao, ispada da nam se većina stvari dešava mimo nas, bez naše odluke. Slučajnost odlučuje o mome životnom putu i o mojoj sudbini, i najčešće bivam doveden pred gotov čin, upadam u jedan od mogućih tokova, u drugi će me ubaciti samo druga slučajnost. Ne vjerujem da mi je unaprijed zapisan put kojim ću proći, jer ne vjerujem u neki naročit red ovoga svijeta. Ne odlučujemo, već se zatičemo. Strmoglavljeni smo u igru, punu nebrojenih izmjena, jednog određenog trenutka, kad nas samo ta prilika čeka, jedina koja nas može sačekati, u toku mješanja. Ne možes je zaobići, ni odbiti. Tvoja je, kao voda u koju padneš.

Pa plivaš, ili potoneš.